Giovanni Giacomo Casanova

MEMOARI

KNJIGA ETVRTA

EPOHA MATICA HRVATSKA PROSVJETA

ZAGREB - 1969

Naslov originala:

Giovanni Giacomo Casanova

HISTOIRE DE MA VIE

Izbor iz integralnog izdanja:

F. A. BROCKHAUS WIESBADEN. LIBRAIRE

PLON PARIS. 1959.

Prevela

MELITA WOLF

PRVO POGLAVLJE

Laskavi doek kod mog zatitnika Vrtoglavice gospode d'Urfe Gospoda Wynne i njezina obitelj Gospoa Rumain

Za vrijeme kratkog putovanja od Haaga do Pariza uvjerio sam se da

moj posinak nema onako lijepu duu kakva mu bijae vanjtina. Odgajajui ga po svom, majka mu je kao najvaniju osobinu ucijepila u duu utljivost. Njoj je bilo od koristi da ta znaajka prevagne u njemu nad svima ostalima. No neiskusno dijete daleko je pretjeralo u tom pogledu: u njemu se to

izvrglo u himbu, nepovjerenje i lanu povjerljivost. Ne samo da nije iskreno kazivao ono to je znao, ve se gradio kao da zna i ono to nije znao. Da bi u tom to bolje uspio, mislio je da mora postati nepronicljiv, pa je srce okovao utnjom, kazivajui samo ono to je unaprijed proraunato smislio u svom duhu. Mislio je da je neobino mudar obmanjujui drugog, pa budui da je bio nesposoban da osjeti prijateljstvo, postao je nedostojan i prijateljstva i prijatelja.

Predviajui da e gospoa d'Urfe vidjeti u djeaka najdivnije orue za svoju tobonju prijetvorbu, a znajui da e je njen duh, budem li joj skrivao tajnu njegova porijekla, poticati na najlue planove, naloio sam djeaku da iskreno iskae sve to se tie njegove obitelji i porijekla, ako ga jedna gospoa kojoj u ga predstaviti bude o tom ispitivala. On obea da e posluati, no u svom himbenom duhu nije vjerovao da bi ta zapovijed mogla biti iskrena.

Kao prvog posjetio sam svog za'titnika, kod kojeg zatekoh veliko drutvo. Meu uzvanicima primijetio sam i venecijanskog poslanika, no ovaj se pravio kao da me ne vidi.

Otkad ste u Parizu? upitao me je ministar, pruajui mi ruku.

Upravo sam stigao. Dolazim ravno iz potanskih kola.

Onda poite u Versailles. Tamo ete zatei vojvodu de Choisela i vrhovnog kontrolora. Postigli ste udesa, pa sad hajte da vam se malo dive. Poslije se vratite k meni. Recite vojvodi da sam Voltaireu poslao

kraljev ukaz kojim ga proizvodi za plemia.

U Versailles se ne ide u podne, no ministri valjda smatraju da je

Versailles na dva koraka. Zato sam otiao gospoi d'Urfe.

Prvo to mi je rekla bilo je to da joj je njezin duh otkrio da e me vidjeti jo istog dana.

Juer mi je Corneman rekao nastavila je da ste izveli nevjerojatnu stvar i postigli nemogue. Sigurna sam da ste vi unovili onih dvadeset milijuna. Glavnice su skoile, i za tjedan dana bit e u opticaju najmanje sto milijuna. Oprostite to sam vam se usudila pokloniti onih dvadeset tisue franaka. To je za vas prilino bijedan poklon.

Nisam se potrudio da je razuvjerim. Zapovjedila je vrataru da

otpravi sve posjetioce, pa se zavezosmo u duboke rasprave. Upravo je

zadrhtala od radosti kad joj hladno rekoh da sam doveo sa sobom jednog

djeaka od dvanaest godina, kojeg bih elio dati na odgoj u najbolji zavod u Parizu.

Povjerit u ga Viaru pouri se ona. Kod njeg su i moji neaci. Kako se zove? Gdje je? Ja znam to je taj djeak. Jedva ekam da ga vidim. Zato ga niste odmah doveli?

Doi u s njime prekosutra, jer sutra moram u Versailles.

Govori li francuski? Dok ne uredim sve oko njegova smjetaja, morate ga ostaviti kod mene.

O tome emo se dogovoriti prekosutra.

Potom sam otiao u svoj ured gdje sam zatekao sve u redu, a onda se otputih u Talijansko kazalite, gdje je te veeri igrala Silvia. Naao sam je u njenoj svlaionici, gdje joj je ki pravila drutvo. Doekala me je srdano, rekavi da zna kakve sam poslovne uspjehe postigao u Holandiji. Iznenaeno me je pogledala kad sam joj odgovorio da sam radio za njezinu kerku. Ljupko se djevoje zarumeni uvi taj odgovor. Oprostio sam se obeavi da u veerati s njima i poao na svoje mjesto u gledalite. No kojeg li iznenaenja! U jednoj od prvih loa spazih gospou Annu Wynne.[1] Ali evo to je bilo s tom gospoom:

Porijeklom Grkinja, ta je gospoa bila udovica nekog Engleza s kojim je imala estoro djece, etiri keri i dva sina. Njezin je mu na samrti preao na rimokatoliku vjeru, nemajui snage da se odupre eninim suzama i zaklinjanjima. Ali njegova su djeca mogla batiniti oev imutak, koji je u Engleskoj iznosio etrdeset tisua livri sterlinga, samo ako se priznaju anglikancima. Gospoa se upravo bijae vratila iz Londona gdje je boravila brinui se oko batine svoje djece. Bilo je to poetkom 1758.

Godine 1753. bijah se zaljubio u njezinu najstariju ker, kad smo u Padovi igrali zajedno u nekoj komediji. est mjeseci kasnije, u Veneciji, gospoa Wynne nae za shodno da me iskljui iz svog drutva. Mirno sam pretrpio uvredu to mi ju je nanijela mati jer mi ju je ki ublaila njenim pisamcem koje mi je jo i danas drago. Kako sam u ono vrijeme ljubio Mariju Magdalenu i Catterinu, brzo sam je zaboravio. Iako joj je tad bilo

tek petnaest godina, djevojka je bila prava ljepotica, a draima lica i pojave pridruile su se blistave ari profinjena duha, to je esto vanije od vanjskih obiljeja. Komornik pruskog kralja grof Algaroti davao joj je satove, a mnogi su se mladi patriciji takmiili za njeno srce. inilo se da najveu naklonost uiva Andrea Memmo, najstariji sin obitelji Memmo i S. Marcuola. uo sam da je prije etiri godine umro kao prokurator Sv. Marka.

italac moe zamisliti kakvo je bilo moje iznenaenje kad sam pet godina poslije tog dogaaja opet vidio itavu obitelj. Gospoica Wynne, koja me je odmah prepoznala, pokaza me svojoj majci, a ova me odmah

pozva, davi mi znak lepezom. Smjesta sam otiao u njihovu lou.

Doekala me je rijeima da se od srca raduje to me opet vidi i da se nada da u ih ee posjeivati u hotelu Bretagne, u Ulici St.-Andre-des-Arts, gdje su se nastanili. Ki ponovi poziv s mnogo vie ara i upornosti. Izgledala je poput boice, pa ja osjetih kako se stara ljubav budi nakon sna od pet godina, toliko silnija koliko se predmet te ljubavi poljepao u tih pet godina.

Rekoe mi da su, prije no to se vrate u Be, naumili provesti est mjeseci u Parizu. Odgovorio sam im da sam ja odluio stalno se nastaniti u Parizu, da sam se upravo tog dana vratio iz Holandije i da sutra moram u

Versailles, pa u prekosutra pohitati k njima da im budem u svemu na usluzi.

ujem ree ki da ste u Holandiji toliko stekli da vas u Francuskoj smatraju bogatim. Sluajui o vama, neprestano sam se nadala da u vas negdje vidjeti. Neizrecivo nas je obradovao va udesni bijeg, jer smo vas oduvijek veoma voljeli. Povijest tog dogaaja saznali smo iz jednog pisma od petnaest stranica koje ste uputili gospodinu Memmu.

Sluajui tu neobinu ispovijed, prolazili su nas srsi od strave, a ipak smo se esto morali i nasmijati. O vaim uspjesima u Holandiji uli smo juer od gospodina de La Popelinierea.

Taj gospodin naie upravo u taj as, i poto mi u nekoliko rijei oda svoje priznanje, ree da e me, ukoliko na isti nain uspijem Indijskoj kompaniji nabaviti dvadeset milijuna, imenovati za glavnog poreskog

zakupnika. Savjetovao mi je da primim francusko dravljanstvo prije nego to se razglasi da sam se obogatio.

Mora da ste pri tom poslu zaradili najmanje pola milijuna.

Te e me glasine, gospodine, upropastiti, budem li lien prava na nagradu za posredovanje.

Pravo govorite. Svi vas ele upoznati, a Francuska vam mnogo duguje, jer su akcije, zahvaljujui vaoj poslovnoj sposobnosti, lijepo poskoile.

Na veeri kod Silvije dua mi je plovila u slasti. Tetoili su me kao da sam njihov, a ja sam im razdragano zahvaljivao molei da me smatraju pravim lanom svoje obitelji. Drao sam da svoju sreu dugujem utjecaju i pouzdanom prijateljstvu tih divnih ljudi. Uspjelo mi je nagovoriti majku,

oca, kerku kao i oba sina da prime darove koje im bijah namijenio. Najvredniji, koji sam imao upravo kod sebe, ponudih majci, a ova ga

odmah dade keri. Bile su to naunice koje su me stajale pet tisua florina. Tri dana kasnije poklonio sam joj krinjicu u kojoj su bile dvije prekrasne fine tkanino i flandrijske ipke izraene veoma tananim bodom. Mariju, koji je volio puiti, poklonio sam zlatnu lulu, a svom prijatelju lijepu burmuticu. Najmlaem bratu, kojeg sam ludo volio, dao sam lijep sat. Morat u kojom zgodom rei vie o tom djeaku koji je svojim sposobnostima i odlikama prerastao svoju dob. No jesam li zaista bio toliko

bogat da poklanjam tako dragocjene darove? Nisam, i znao sam da je tako.

No inio sam to iz bojazni da mi se vie nee ukazati prilika da tako postupim. Da sam bio siguran u protivno, priekao bih druga vremena.

U cik zore otiao sam u Versailles. Gospodin vojvoda de Choisel primi me kao i prvi put. Bio je zaposlen pisanjem dok su mu ureivali vlasulju. No taj je put ipak odloio pero. Poto mi je suhoparno estitao, ree da e mi dati posebnu preporuku za poslovanje ako se poduhvatim pregovora oko dobivanja zajma od sto tisua florina uz etiri posto kamata. Odgovorih mu da u o tom razmisliti tek kad budem vidio kako e me nagraditi za ono to sam ve isposlovao.

Svi kau da ste zaradili dvjesta tisua florina.

Ono to se govorka puke su prie sve dok se ne dokae. Ja bih mogao zahtijevati zakonitu dobit za posredovanje.

Imate pravo. Otiite vrhovnom kontroloru i objasnite se s njime.

Vrhovni kontrolor, gospodin de Boulogne, prekinu posao da me

najljubaznije primi. No kad mu rekoh da mi duguje sto tisua florina, on se fino nasmijei.

Poznato mi je ree on da posjedujete naputnicu od sto tisua florina koja glasi na donosioca.

To je istina, samo ono to ja posjedujem nema nikakve veze s poslom to sam ga obavio za vas. Uostalom, ja za to imam pouzdana svjedoanstva, i svakog se asa mogu pozvati na gospodina d Affrija. Osim toga, imam ve izraen plan kako da poveam kraljeve prihode za dvadeset milijuna a da se nitko od onih koji e ih morati platiti nee moi poaliti.

"Provedite ga u djelo, i ja u vam od samog kralja isposlovati godinju rentu od sto tisua franaka i naslov plemia ukoliko se odluite da primite francusko dravljanstvo.

Nakon tog razgovora otiao sam u privatne odaje markize de Pompadour, gdje se na njenu elju ponovo izvodio jedan balet. Ugledavi me, pozdravi me i ree da sam sposoban posrednik i da me ona gospoda dolje nisu umjela ocijeniti po pravoj vrijednosti. Jo se uvijek sjeala to sam joj rekao prije osam godina u Fontainebleauu. Tad sam joj jednom

prilikom odgovorio da svako dobro dolazi odozgo, i da se uz pomo njene naklonosti i milosti nadam najveem uspjehu.

Vrativi se u Pariz, otioh svom zatitniku da ga obavijestim o ishodu razgovora to sam ih vodio s najveim novarskim glavama. On mi svjetova da budem strpljiv i da nastavim uspjeno poslovati.

Kad sam se vratio u svoj stan, doeka me neoekivana vijest: moj je posinak otiao.

Jedna veoma otmjena gospoa dola je u posjetu mladom gospodinu grofu (odmah su ga proglasili grofom) i odvela ga sa sobom saopila mi je moja gazdarica.

Umirih je, rekavi da je tako bilo dogovoreno.

Sutradan sam otiao u hotel Bretagne, u prvi posjet gospoi Anni Wynne. Iako joj nisam bio odve drag, lijepo me je primila. Na sreu, u Parizu me je gledala sasvim drugim oima. Uzela je u slubu nekog Grka, koji se zvao Zandiri, a bio je brat nedavno preminulog domoupravitelja u

palai Bragadin. Ja mu izrazih svoje sauee, no on mi i ne odgovori. Meutim cijela me je obitelj srdanim prijemom bogato obetetila za

uvredu koju mi je svojom glupom bezobraznou nanio taj ovjek. Miss Wynne, njene sestre i dva brata, od kojih je starijem bilo etrnaest godina, obasue me njenostima. Neobino me je zaudila lakoumnost starijeg djeaka. Nije mogao doekati dan da postane potpun gospodar svog imutka kako bi se odao najrazuzdanijoj pokvarenosti.

Gospoica, kao to sam ve kazao itaocu, sjedinjavala je sve drai mladog tijela i obrazovana duha, no svoje je znanje pokazivala samo kad za

to bijae zgoda, bez trunka razmetljive hvalisavosti. Nisi mogao biti u njenoj blizini a da se ne zaljubi. No, kao to sam se i sam uvjerio nakon nekoliko tjedana, djevojka uope nije bila koketna, pa tako nikad nije davala nikakve nade onima koji nisu imali sreu da joj se svide. Znala je biti utivo odbojna, a to gore po one koji su unato njenoj hladnoi ostajali uporni. Tog sam dana itav sat proveo s njom nasamo, i ona me je posve zatravila to sam joj i priznao, a rekao bih da joj to nije bilo krivo. Ona je u mom srcu zauzela ono mjesto koje je jo prije osam dana pripadalo crnookoj Estheri, no to joj ne bi polo za rukom da je Esther bila u Parizu. Njenost koja me je vezala uz Silvijinu ker nije bila takve prirode da mi u srcu ne bi preostalo mjesta i za druge ljubavi. Zar se sladostrasnika vrlo

brzo ohladi ako se stalno ne raspaljuje, a to zna svaka ena koja u tim stvarima ima iole iskustva. Mlada Ballettijeva bijae meutim u tom pogledu posve neiskusna.

Oko jedan sat doe venecijanski plemi i vitez maltekog reda gospodin Farsetti, pisac naunih rasprava i prilino uspjelih latinskih stihova. Upravo su poeli postavljati stol, pa gospoa Wynne dade odmah donijeti pribor i za nj, no ja sam se zahvalio na ljubaznom pozivu jer sam

obeao doi na ruak gospoi d'Urfe. Gospodin Farsetti, koji me je u Veneciji dobro poznavao, tek me povrno pogleda, a kad je miss stala kovati u zvijezde moju hrabrost, njemu licem preleti porugljiv smijeak. Djevojka mu na to ree da sam ja svojim vrlinama postao predmet divljenja svih Venecijanaca, a da bi Francuzi i te ikako voljeli da postanem njihov

sugraanin. Upitao me da li mi mjesto ubiraa lutrije mnogo donosi, a ja mu ovako odgovorih:

Toliko da se moji posrednici osjeaju sretno i zadovoljno. Svog navodnog sina naoh u zagrljaju gospoe d'Urfe.

Ona se stade na sve naine ispriavati zbog te otmice, no ja sam sve okrenuo u alu. Deranu sam rekao da tu gospou mora potovati kao kraljicu i da joj uvijek mora otvoriti svoje srce. Markiza me obavijesti da je

prole noi spavala s njim u istoj postelji, ali da e se ubudue morati odrei tog zadovoljstva ako joj ne obea da e biti edniji. Meni se to uini divnim. Mladi pocrveni i zamoli je neka mu kae u em ju je uvrijedio.

Gospoa spomenu da je na ruak pozvala Saint-Germaina, znajui da me taj neobini ovjek zabavlja. On uistinu doe i sjede za stol, ali ne da jede ve da po svom obiaju nezaustavljivo govori. Bezobrazno je priao nevjerojatne zgode u koje je trebalo prividno vjerovati budui da je tvrdio ili da ih je vidio vlastitim oima ili pak da je u njima odigrao glavnu ulogu. Ipak nisam mogao zatomiti grohotan smijeh kad je ispripovjedio to mu se desilo dok je ruao s asnim oima ekumenskog koncila.

Markiza je nosila oko vrata velik feromagnet, tvrdei da e on prije ili kasnije (privui munju pa e ona tako otii ravno na sunce.

To e se nesumnjivo dogoditi umijea se hvalisavac ali samo sam ja na itavom svijetu kadar da magnetu dadem tisuu puta jau snagu nego to to mogu obini fiziari.

Hladno sam mu odgovorio da se kladim u dvadeset kuda da nee biti kadar ak ni udvostruiti snagu magneta to ga gospoa nosi oko vrata. Umijea se i markiza, zabranivi nam da se kladimo, a kad poslije ostadosmo sami, ree mi da bih sigurno izgubio jer je Saint-Germain velik arobnjak. Nisam se htio prepirati, pa joj odgovorih da je u pravu. Nekoliko dana poslije tog susreta navodni je arobnjak otiao u kraljevski dvorac Chambord u kojem mu je kralj dao stan i isplatio mu sto tisua franaka kako bi nesmetano mogao raditi na pronalaenju boja koje bi pomogle unapreenju svih tekstilnih radionica u Francuskoj. On je obrlatio vladara uredivi mu u Trianonu laboratorij u kojem se Ljudevit XV esto zabavljao budui da je imao nesretnu narav koja se dosaivala svuda izuzev u lovu. Tobonjeg uenjaka upoznala je s kraljem markiza u elji da od njeg napravi kemiara jer mu je, poto joj je dao napitak mladosti, sve slijepo vjerovala. Po njegovu tvrenju ta udotvorna vodica, ako je bude uzimala u koliini koju joj je on propisao, nije dodue imala mo da pomlauje, jer istinoljubivi ovjek priznaje da je to nemogue, ve mo da zaustavi

starenje odravajui ovjeka in statu quo1 vie stoljea. Markiza je

povjerila kralju da doista osjea kako se u njoj tok starenja zaustavlja.

Kralj je jednom pokazao vojvodi de Deux-Monts na svom prstu

jedan dijamant najvee istoe od dvanaest karata, uvjeren da ga je sam napravio poto ga je varalica posvetio u navodnu tajnu prijetvorbe. Pripovijedao mu je kako je smijeao dvadeset i etiri karata malih

dijamanata koji su se topljenjem pretvorili u ovaj veliki, no dok su ga

izbrusili ostalo je samo dvanaest karata. Uvjerivi se tako u znanje tobonjeg uenjaka, dao mu je u Chambordu isti stan koji je neko poklonio na doivotno uivanje slavnom maralu de Saxu. Za tu sam zgodu saznao od samog vojvode kad sam jednom imao ast veerati s njim i sa vedskim grofom Levenhoopom u svratitu Kod kralja Dagoberta u Metzu.

Prije no to sam se oprostio od gospoe d'Urf upozorio sam je da bi se kroz tog djeaka mogla preporoditi no da e sve pokvariti ako ne prieka dok spolno ne sazrije.

Smjestila ga je u Viarov zavod i pobrinula se da ga poduavaju najbolji uitelji. Podijelila mu je naslov grofa d'Aranda iako se djeak rodio u Bavreuthu, a majka mu nikad nije imala odnosa ni s jednim panjolcem tog imena. Posjetio sam ga tek nekoliko mjeseci kasnije, ivei u stalnom strahu da ne doe do skandala zbog tog imena to mu ga je zaslijepljena markiza nadjenula bez mog znanja.

Kako sam odavno namjeravao da se nastanim u nekoj ladanjskoj

kui, napokon se odluih za jednu u Maloj Poljskoj[2] poto sam mnoge prije toga razgledao. Kua se nalazila na stotinjak koraka od mitnice Madeleine, na maloj uzvisini kod svratita Kraljevskom lovitu, iza vrta vojvode de Gramonta. Vlasnik je kui nadjenuo ime Lijepa Varava. Bila je udobno namjetena, imala je dva vrta, od kojih je jedan bio u razini prvog kata, tri stana za gospodara, konjunicu za dvadeset konja, kupaonice i veliku kuhinju sa svim potrebnim priborom. Vlasnik kue nazivao je sebe Kraljem maslaca,[3] i tako se svuda potpisivao. Taj mu je nadimak dao sam

kralj Ljudevit XV kad je jednom prilikom svratio u njegovu gostionicu i

pohvalio njegov odlini maslac. Kuu mi je iznajmio za sto lujdora godinje zajedno s izvrsnom kuharicom koju su nazivali Biser i kojoj je povjerio svu brigu oko svog pokustva i posua za est osoba, obeavi da e mi uz cijenu od jednog sua po unci nabaviti posua koliko mi bude potrebno. Ponudio se da e me opskrbljivati najboljim sortama vina, mnogo jeftinije nego to se kupuju u Parizu jer e ih dopremati izravno od proizvoaa bez pristojbe za uvoz. Obeao mi je takoer da e mi jeftinije dobavljati krmu za konje, i najzad sve to ustrebam, jer je u Parizu zbog pristojbe koje udaraju gradske mitnice sve mnogo skuplje. Moja nova kua bijae izvan grada, tako rei na ladanju.

Za manje od tjedan dana naao sam dobrog koijaa, jednog konjuara, dva spretna lakaja, te nabavio dvoja kola i pet konja. Prvi moj

uzvanik bijae gospoa d'Urfe, koja se oduevi mojim novim stanom. Bila je uvjerena da sam sve to uinio zbog nje, a ja sam je u tom uvjerenju pustio kao to nisam pobijao ni njezino miljenje da mladi d'Aranda pripada velikom redu i da se rodio pomou natprirodne operacije koja je svijetu skrivena a ja sam joj tek uvar, i da e djeak morati u prijetvorbi umrijeti, ne prestajui ipak ivjeti. Sve su te besmislice bile plod njezine mate, a meni nije preostajalo drugo ve da se s njome u svemu sloim, budui da je nepokolebljivo tvrdila kako ne bi nita znala da joj nou njen duh ne otkriva sve skrivene tajne. Poslije ruka odvezao sam je kui i ostavio je u blaenim tlapnjama.

Ba nekako u to vrijeme posla mi Camille potvrdu o dobitku malog terna koji je dobila u mom uredu, molei me da doem k njoj na veeru i da joj donesem njen novac. To je iznosilo tisuu kuda. Na toj su me veeri, na kojoj sam zatekao sve njene draesne prijateljice i njihove ljubavnike, nagovorili da odem s njima na ples u Operi. Kako nisam bio maskiran, a u

guvi bijah izgubio svoje drutvo, saleti me jedan enski crni domino, koji mi, iskrivljujui glas, sasu svata u lice, te ja postadoh silno radoznao da otkrijem tko bi to mogao biti. Uspio sam je nekako privoljeti da se skloni sa

mnom u jednu lou. Kad je podigla masku, ja zanijemjeli od zauenja. Bila je to gospoica Wynne. Rekla mi je da je na ples dola s jednom od svojih sestara, starijim bratom i s gospodinom Farsettijem, i da im je

umakla kad je otila u lou da promijeni kostim. Smijala se zamiljajui kako je uznemireno trae, rekavi da e ih do kraja plesa ostaviti u strahu. Naavi se tako s njom nasamo i uvi da u je za vrijeme itava plesa imati samo za se, stadoh joj govoriti o svom nekadanjem aru i o novoj snazi kojom se on opet razbuktao. Ona je s blagim smijekom primala moje vatrene rijei i nije se odve odupirala kad sam je uzeo u naruje, a po toj njenoj krotkosti zakljuih da je moja srea tek pitanje vremena. Pristojnosti radi nisam mogao ii dalje, na emu mi je bila oito zahvalna.

Rekoh joj da sam u Versaillesu uo da se kani udati za gospodina de La Popelinierea.

To svi misle, a moja bi majka to veoma eljela. Stari zakupnik ve misli da sam njegova, ali ja bih rekla da pravi raun bez krmara, jer na takav brak ne bih nikad mogla pristati.

On je dodue star, ali je, kako kau, silno bogat.

Jest, bogat je, a i velikoduan, jer se obavezuje da e mi oporuno ostaviti milijun franaka batine za sluaj ako ostanem udova bez

djece, a cijeli svoj imutak ako mu rodim nasljednika. No ja neu da budem nesretna s ovjekom koji mi se ne svia, to vie to vie nisam gospodarica svog srca. Ja ljubim nekog u Veneciji, i moja mati to zna, ali kae da taj koga ljubim nije dostojan da bude mu njene keri. Radije bi me udala za gospodina Farsettija, koji bi se zbog mene rado odrekao svog zavjeta, ali on

mi je mrzak.

Zar se ve izjasnio?

Sasvim otvoreno, i nita ga ne zbunjuje to mu neprestano dajem do znanja da ga prezirem. To je odvratni zanesenjak, zao, himben i

ljubomoran, uvi gdje za stolom govorim o vama onako kako vi to zasluujete, poao je u svojoj bestidnosti tako daleko da je mojoj majci savjetovao kako ne bi trebalo da vas prima u kuu.

Taj je prostak zasluio da ga malo poduim u pristojnosti, ali ima i drugih naina da bude kanjen. U tom se pogledu moete doista pouzdati u mene i raunati na svu pomo koja e vam ustrebati.

Avaj, znam da bi to bilo za me odve sree kad bih mogla raunati na vae potpuno prijateljstvo.

uvi te rijei i uzdah kojim ih bijae popratila, ja sav usplamtjeh i rekoh joj da imam pedeset tisua kuda koje joj stoje na raspolaganju i da sam kadar prkositi najveim opasnostima samo da osvojim njeno srce. Ona mi odgovori najnjenijim izrazima zahvalnosti i stegnuvi me zaljubljeno na grudi pritisnu svoja usta o moja. Bilo bi podlo od mene da sam u tom

asu zahtijevao neto vie. Zamolila me neka je to ee posjeujem, uvjeravajui me da emo uvijek biti nasamo. To je bilo i vie no to sam se smio nadati. Rastali smo se dogovorivi se da emo sutradan zajedno ruati. Proveo sam jo jedan sat u dvorani slijedei je sveudilj zaljubljenim pogledom i treperei od radosti to sam postao njen prisni prijatelj. U tom vedrom raspoloenju odoh svojoj kui u Malu Poljsku. Trebalo mi je samo etvrt sata da stignem onamo. Stanovao sam na ladanju, a za ciglih petnaestak minuta mogao sam stii na bilo koji kraj Pariza. Moj je koija vozio kao vihor, a konji, budui da su bili od pasmine koju nazivaju bijesnom, grabili su sami od sebe, pa ih je trebalo tedjeti. Takvi su konji bili prava rasko, jer su potjecali iz kraljevskih staja. Naime kod odabiranja kraljevi bi konjuari uvijek izdvojili neke za prodaju. Kad bi jedan uginuo, mogao sam odmah nabaviti drugog uz cijenu od dvije stotine franaka. To

mi se esto dogaalo, jer je brza vonja jedno od najveih uitaka otmjenih stanovnika Pariza.

Budui da sam obeao gospoici Wynne da u ruati kod njih, spavao sam tek nekoliko sati. Obukao sam se u velikoj urbi i poao u goste pjeice. Proavi kroz Tuilerije, pohitao sam preko Pont Royala i pojavio se pred gospoom od glave do pete pokriven snijegom koji je tog dana padao u krupnim pahuljicama. Primila me je sa smijekom rekavi kako joj je ki povjerila da me je na plesu sasvim zatravila. Izrazila je svoje zadovoljstvo to u ruati u krugu njihove obitelji.

Petak je upozorila me je pa emo posno ruati, no ne bojte se, imamo odlinu ribu. A dotle poite do moje kerke. Jo je u krevetu.

Miss je pisala sjedei u krevetu, a kad me ugleda odloi pero i ree da je u krevetu ostala zbog lijenosti, a i zato da bude slobodnija.

Bojao sam se da niste neto boleljivi.

Nisam, ali budui da ne volim posna jela, pojest u samo juhu i neu ni dolaziti za stol.

Iako joj je sestra bila u sobi, ona bez ustruavanja izvadi iz lisnice pismo u stihovima koje joj bijah poslao kad mi je njena majka zatvorila

vrata svoje kue. Izgovori ga napamet, a onda rastuena sjeanjem tiho zaplae.

To kobno pismo rekla je kojem ste dali naslov Feniks odluilo je mojom sudbinom i moda e biti uzrokom moje smrti.

Ja sam svom pjesnikom umotvoru doista dao naziv Feniks jer sam joj u njem, poto sam se gorko poalio na svoju zlu kob, s pjesnikim zanosom prorekao da e svoje srce darovati smrtniku koji e svojim uzvienim vrlinama zasluiti ime Feniksa. Utroio sam stotinjak stihova opisujui njegove tjelesne i duhovne vrline, i bie koje bi ih sjedinjavalo bilo bi zaista vrijedno oboavanja jer bi se uzdiglo nad obina ovjeka i pridruilo se zamiljenim boanstvima.

Da nastavila je njena miss zaljubila sam se u to boansko bie i, tvrdo uvjerena da ono mora postojati, traila sam ga posvuda punih est mjeseci dok ga napokon nisam susrela. Zavoljeli smo se, ja sam njemu dala svoje srce, a on meni svoje. Ali ve smo etiri mjeseca odvojeni, i od mog odlaska iz Venecije do danas primila sam od njeg svega jedno pismo.

Ipak ga ne optuujem, jer znam da to nije njegova krivica. U velikoj sam neprilici, miti ja mogu primiti vijesti od njega, niti on od mene.

Njena mi ispovijed jo jednom dokaza da ispravno rasuujem kad mislim da najodluniji ini u naem ivotu ovise o beznaajnim uzrocima.

Moja pjesnika poslanica bijae samo igra poetske mate, lijepo oblikovana, a bie koje je slikala nije bilo od ovog svijeta. No ona je povjerovala u njegovo postojanje i zaljubila se u nj unaprijed. A kad je

povjerovala da ga je naposljetku susrela, nije joj bilo teko da u njem pronae sve odlike o kojima je snivala jer mu ih je ona pridala i ona ga je zapravo stvorila. Bez mog pisma nita se od tog ne bi dogodilo. Sve je meusobno povezano, i svi smo mi zaetnici djela kojima nismo uesnici. Sve to nam se najvanije u ivotu dogaa upravo je ono to se moralo dogoditi. Mi smo tek misaone estice koje vjetar nosi kud ga je volja.

U to nas pozvae za stol. Odlino smo ruali, jeli smo izvrsnu morsku ribu koju je poslao gospodin de La Popeliniere. Gospoa Wynne, kao Grkinja a uz to ena ograniena duha, bila je vrlo pobona i nevjerojatno praznovjerna. U glavi tate, slabe i plaljive enke bog se uvijek zdrui s avlom. Njoj je sveenik utuvio u glavu da e, ukoliko preobrati svog mua u katoliku vjeru, osigurati sebi vjeno spasenje, jer

bog u Svetom pismu obeava jasno i nedvosmisleno animam pro anvma2

svakom tko obrati heretika. Poto je dakle privela svog mua rimokatolikoj vjeri, smatrala je da je spasenje svoje due osigurala za vjena vremena i da u tom pogledu vie ne treba nita poduzimati. Ipak je petkom jela posno, ali samo zbog toga to joj je to ilo u raun. Naime vie je voljela jesti posno nego mrsno.

Poslije ruka vratio sam se svojoj miss koja je jo uvijek bila u krevetu. Opirala mi se sve do devet sati, i za divno udo polazilo joj je za rukom da obuzda silovitost moje udnje. Ja sam glupo uobraavao da je njena udnja jednaka mojoj, pa se nisam htio pokazati slabiji od slaba enskog stvora.

Budui da nisam vidio Farsettija, pomislih da je dolo do raskida prijateljstva, no grdno sam se prevario. Djevojka mi ree da nita na svijetu ne bi moglo nagnati starog vidovnjaka da u petak izie iz kue. U svom je horoskopu naime proitao da e biti jednog petka umoren, pa je drao da je mudrije prevariti sudbinu i ne izlagati se bez razloga. Svi su mu se u kui izrugivali, ali on se nije na to nimalo obazirao. Umro je prije etiri godine u svom krevetu, u zreloj dobi od sedamdeset godina. Mislio je valjda da e time dokazati kako ovjekova sudbina ovisi o umjerenom ivotu i vladanju, o njegovoj razboritosti i o mjerama opreza koje je poduzeo da izbjegne

predskazanim nesreama. Rasuivanje izvrsno u svemu osim to se tie nesrea predskazanih horoskopom, ukoliko mu naime vjerujemo kao to

nam savjetuju astrolozi, jer, ili se nesree mogu izbjei, a onda je horoskop puka djetinjarija, ili on zaista tumai putove sudbine, a u tom su sluaju nesree neizbjeive. Nekom ogranienom duhu moda bi mogao dokazati da bi ga sigurno umorili da je petkom izlazio iz kue. Pico de la Mirandola vjerovao je u astrologiju, pa je obiavao govoriti: Astra influunt, non

cogunt3 Ja u to ne sumnjam. Ali zar bi se moralo povjerovati u astrologiju

da je gospodin Farsetti jednog petka doista bio umoren? Ne, nipoto, usprkos tome.

Grof d'Egreville predstavio me je svojoj sestri, grofici du Rumain,

koja je odavno eljela da me upozna budui da je mnogo sluala o mom umijeu proricanja. Za malo dana stekao sam prijateljstvo i njena mua i njezinih dviju keri, od kojih se starija, a zvali su je Cotenfau[4] kasnije udala za gospodina de Polignaca. Gospoa du Rumain bila je vie lijepa no ljupka, a ljudi su je voljeli poglavito zbog blagosti njena karaktera, zbog

iskrenosti i gorljivosti kojom se brinula za svoje prijatelje. Bila je neobino visoka stasa, pet i po stopa. Upoznao sam kod nje mnogo osoba koje su u

Parizu predstavljale takozvano otmjeno drutvo. Iako gospoa du Rumain nije drala do apstraktnih znanosti, ipak su joj moja proricanja bila ee potrebna negoli i samoj gospoi d'Urfe. Ona mi je svesrdno pomogla u jednoj kobnoj zgodi koju u sad ispriati:

Dva dana nakon mog dugog boravljenja kod miss Wynne lakaj mi

saopi da mi neki mladi eli vlastoruno predati jedno pismo. Naredih da ga uvedu i zapitah ga tko ga je poslao s pismom. Odgovori da u to saznati im ga proitam. Jo mi ree da mu je zapovjeeno da prieka na odgovor. Otvorih pismo, i evo to je stajalo u njem: Dva su sata iza ponoi. Ve bih uvelike morala spavati, ali ono to spreava prirodu da mi podari tu alosnu utjehu straan je teret koji mi lomi duu. Osjeat u se lake ako moja tajna prestane biti tajnom za vas, u ovom asu jedinog mog prijatelja. Trudna sam, i moje me stanje tjera u oaj. Nakanila sam se da vam piem, jer mi ta rije nikad ne bi mogla prevaliti preko usana. Odgovorite mi bar jednom rijeju.

Od prepasti ostah kao okamenjen i jedva smogoh snage da joj

napiem ovih nekoliko rijei: Doi u k vama u jedanaest sati.

Nema vee nesree nego kad nesretnik zbog nje izgubi glavu. Ovo pismeno povjeravanje miss Wynne upozorilo me da smuenom duhu djevojke treba to prije priskoiti u pomo. Bio sam sretan i poaen to je pomislila na mene prije negoli na ikog drugog, i odluih da joj pomognem

pa makar morao s njom propasti. Moe li se drugaije misliti kad se ljubi? No koje li nerazboritosti povjeravati se pismom! U ovakvim se sluajevima ovjek povjerava ili ivom ili pisanom rijei. Osjeaj koji nagoni nesretnika da izabere radije pismo no rije potjee samo iz lanog stida, a to u biti nije nita drugo no kukaviluk. Da nisam bio zaljubljen u miss Wynne, bilo bi oni lake da joj pomo uskratim pismeno negoli usmeno. Ona je na to zacijelo i raunala mislio sam u sebi i zbog te njezine sigurnosti dolazio sam u iskuenje da njezinu nesreu smatram svojom sreom. Ako joj uspijem pomoi, moi u se nadati nagradi, onoj nagradi koja je na alost cilj svakog zaljubljenog ovjeka.

Drugog jutra sretoh je u jedanaest sati na vratima hotela.

Izlazite? Kamo ste se uputili?

Na misu k augustincima.

Zar je danas neki blagdan?

Nije, nego moja majka hoe da svakog dana idem na misu. Dajte mi ruku. Porazgovorit emo u samostanu.

Njena je sobarica ostala u crkvi, a mi uosmo u samostan.

Jeste li proitali moje pismo?

Jesam, evo, vraam vam ga. Spalite ga.

Ne, spalite ga radije vi. U etvrtom sam mjesecu trudnoe, sigurna sam u to. U svom prevelikom oaju utjeem se vama. Pomozite mi i naite nekog da mi izvri pobaaj.

Ali to je zloin.

Znam, ali nije vei od samoubojstva. Treba izabrati: ili pobaaj ili otrov. Imam ga ve spremna. Jedini moj prijatelju, postali ste, eto, sudac moje sudbine. Ljutite li se to sam vas pretpostavila vitezu Farsettiju?

Kad je primijetila da sam ostao zaprepaten, zauti, navue dublje svoju kapuljau i otre suze. Srce mi je krvarilo.

Ostavimo zloin po strani, draga moja miss, no vi morate znati da je pobaaj izvan nae moi. Ako su sredstva kojima se on vri blaga, njihov je uinak dvojben, ako su pak jaka, dovode trudnu enu u smrtnu opasnost. Ni za to se ne bih izloio opasnosti da postanem vaim krvnikom, ali vas u toj nevolji neu napustiti. Vaa mi je ast na srcu ba kao i va ivot. Smirite se dakle i odsad mislite da sam ja u vaem poloaju. Budite sigurni da u vas izvui iz neprilike i da neete morati posegnuti za

otrovom. Moram vam priznati da je prvi osjeaj koji sam outio proitavi vae pismo bila radost to ste najprije pomislili na mene. Neu iznevjeriti vae povjerenje. Nema lijenika koji bi se u te stvari bolje razumijevao od mene, i u Parizu nema ovjeka koji bi vas ljubio vie od mene i koji bi vam spremnije pohitao u pomo. Ve od sutra poet ete uzimati lijekove koje u vam donijeti, ali vas opominjem da pomnjivo krijete tu tajnu jer se time izlaemo krenju najstroih zakona koje povlai smrtnu kaznu. Jeste li se ve moda nekom povjerili? Sobarici ili jednoj od sestara?

Nikom, dragi moj prijatelju, pa ak ni uzroniku moje nesree. Drem pri pomisli to e rei, to e uiniti majka kad otkrije moje stanje. Bojim se da ne pogodi po mom struku.

Va je struk jo savreno vitak, pa se u tom pogledu nemate ega bojati.

Ali uskoro e se izobliiti, pa stoga moramo pouriti. Vi ete nai nekog vidara koji nee zrnati tko sam i odvest ete me k njemu kad budu mislili da sam na misi. Neka mi pusti krv koliko god puta bude

smatrao za potrebno.

Neemo se izlagati takvoj opasnosti. Vidar bi nas mogao potkazati. Ja u vam sam putati krv. To je posve jednostavno.

Tisuu puta vam hvala. Ve mi se ini da se raam na novi ivot. Ali moram vas zamoliti za jo jednu ljubaznost. Odvedite me nekoj primalji koju bismo mogli pitati za savjet.

To bismo mogli lako uiniti tako da se za prvog narednog plesa u Operi na neko vrijeme neopazice udaljimo iz dvorane.

Anelu moj, to nije potrebno, a osim toga takav je korak prilino nesmotren.

Nipoto. Ta u ovom golemom gradu ima na stotine primalja, a nee nas moi prepoznati jer emo ostati maskirani. Uinite mi tu uslugu, molim vas, jer mi savjet primalje moe biti od velike koristi.

Nisam joj mogao odbiti tu molbu, no ipak je pri vol j eh da

priekamo posljednji ples, jer emo se u gomili posjetilaca moi lake neopaeni izgubiti iz dvorane. Obeao sam joj da u po venecijanskom obiaju doi kao crni domino s bijelom maskom i s naslikanom ruom ispod lijevog oka. Kad bude vidjela da izlazim, treba da me slijedi i da ue u istu koiju u koju u se ja uspeti. Ako sve poe dobro, sastat emo se dakle u koiji.

Tog sam dana ruao s njom i njenom obitelji, ne obazirui se na Farsettija koji je takoer bio pozvan i koji je vidio kad sam je dopratio iz crkve. Za sve vrijeme ruka nas dvojica nismo izmijenili nijedne rijei. On me nije trpio, a ja sam njega prezirao.

No moram priznati da sam poinio neoprostivu pogreku, zbog koje se jo i danas kajem. Kad sam se ve obavezao da u je odvesti primalji, morao sam biti toliko pametan da je odvedem nekoj potenoj eni, jer se radilo samo o nedunim uputama kojih se ena za trudnoe mora pridravati. No postupio sam ba obratno. Zla me kob jednog dana nanese u malu Ulicu svetog Ljudevita. Zurei se prema Tuilerijama opazih Montignyjevu kako ulazi u jednu kuu s nekom draesnom osobom koju nisam poznavao. Postadoh radoznao, zaustavili kola i uspeh se k njoj. Poto sam se malo pozabavio, zamolih svodilju, svejednako mislei na gospoicu Wynne, da mi dade adresu neke primalje jer bih se elio o neem posavjetovati. Ona mi dade adresu jedne kue u etvrti Marais gdje po njezinom miljenju stanuje biser od primalje. Nabrojila mi je mnoge njezine podvige, po emu sam jasno razabrao da je to prava zloinka, ali to mi nije bilo vano: umirivala me pomisao da ne odlazim k njoj zbog nedozvoljenih zahvata. Uzeh dakle adresu, a budui da sam k njoj mogao samo nou, otioh sutradan da po danjem svjetlu razgledam mjesto.

Nisam zaboravio djevojci donijeti obeane lijekove koje ona odmah stade uzimati i koji su je morali oslabiti da se tako uniti ono to je zaela ljubav, vladarica svekolike prirode. No vidjevi da ti lijekovi nemaju nikakva uinka, djevojka je nestrpljivo ekala da se posavjetuje s primaljom. Doe no posljednjeg plesa, i ona postupi kako smo se dogovorili. Pola je za mnom, smjestila se u mojoj koiji, i za manje od etvrt sata zaustavismo se na stotinjak koraka od kue u kojoj je stanovala ona zloinka. Primi nas ena pedesetih godina, izrazi svoje oduevljenje zbog ovako otmjene posjete i odmah nam ponudi svoje usluge.

Miss joj ree da je vjerojatno u drugom stanju i da je dola k njoj po savjet kako da sakrije trudnou do dana poroda. Opaka enetina joj sa smijekom odgovori kako bi se mogla zakleti da bi se mlada gospoa rado rijeila tereta.

Spremna sam da vas usluim za pedeset lujdora, s time da mi polovicu platite unaprijed za kupnju napitaka, a drugu polovicu nakon

uspjeno obavljena posla. Kako se ja uzdam u vau estitost, tako se i vi

pouzdajte u moju. Dajte mi odmah dvadeset i pet lujdora i doite ili poaljite ve sutra po napitke i po upute za njihovo uzimanje.

Bez ustruavanja zadignu haljine svojoj muteriji koja me zbunjena zamoli da se okrenem. Nakon to joj je opipala trbuh, spusti joj haljine i ree da zametak ne moe biti stariji od etiri mjeseca.

Ako vam moje ljekarije ne budu koristile nadovezala je u to sumnjam, preporuit u vam druga sredstva, pa ako ni to ne pomogne, vratit u vam novac.

U to ne sumnjam odgovorih joj ali koja su to, molim vas, druga sredstva?

Uputit u vas kako ete unititi zametak, i tad e sigurno sam od sebe izii.

Mogao sam joj odgovoriti da je nemogue ubiti dijete a da se pri tom i majka smrtno ne rani, ali ne bijah raspoloen da raspravljam s tom besramnicom. Rekao sam joj da u joj sutra donijeti novac za njene vradbine ukoliko se gospoa odlui da ih uzima.

Dadoh joj dva lujdora, i mi otiosmo.

Miss Wynne ree mi putem kako je sigurna da je ta ena strana zloinka, jer je po njezinom miljenju nemogue ubiti dijete a da se ivot majke ne dovede u pitanje. Ja se pouzdajem, zavrila je, samo u vas. Ja sam se sloio s njenim miljenjem, ponovivi joj po stoti put da se bez straha pouzda u mene. Poalivi se odjednom da joj je hladno, ona mi ree: Zar ne bismo imali jo vremena da se pri dobroj vatri ogrijemo u Maloj Poljskoj? Ve odavno elim da vidim va lijepi dom. Taj me prijedlog iznenadi i obradova. Po onako mranoj noi, pomislio sam, nee vidjeti nita osim unutranjosti kue, no dobro sam se uvao da joj to ne spomenem. Ve sam povjerovao da je kucnuo as mog blaenstva. Promijenismo koiju u Ulici Ferronnerie i poslije etvrt sata otrog kasa eto nas pred mojim vratima. Pozvonih, a kuharica Biser nam otvori rekavi da osim nje u kui nema nikog. To sam znao, ali takav bijae obiaj. Zapovjedih joj da zapali vatru i da nam uz bocu ampanjca pripremi neto za jelo.

Kajganu? zapita.

Kajganu, vrlo dobro! ree miss smijui se. Sjedoh pokraj vatre i posjedoh svoju ljubav na koljena, pokrivajui je cjelovima koje mi ona njeno uzvraae. Ve bijah nadomak pobjede kad me ona blago

zamoli da obuzdam svoju estinu. To mi je bez po muke polo za rukom jer sam bio uvjeren da u poslije zadnje ae ampanjca slaviti slavlje s krotkom ovicom u naruju. Bila je arobna, a njen nasmijeen izraz kao da mi je predskazivao najvee slasti. Sve mi ju je obeavalo, i njeno lice, i njena blagost i tople, eznutljive oi. Bilo bi mi krivo kad bi pomislila da bih mogao traiti njenu ljubav u ime zahvalnosti. Bio sam ipak toliko velikoduan da sam traio ljubav, a ne zahvalnost.

Kad je boca bila pri kraju, digosmo se, pa je malo uvstvenou, malo njenom silom posjedoh na jedan leaj, obavivi joj struk zaljubljenim rukama. No ona mi se opre najprije njenim rijeima, pa onda ozbiljnim prijekorima i naposljetku silom. To je bio kraj. Oduvijek sam se

gnuao od same pomisli na nasilje. Uzeo sam je uvjeravati na sve mogue naine, govorei as kao zaljubljenik pun nade, as kao prevaren i prezren ljubavnik. Napokon joj rekoh da me je nesmiljeno prevarila u mojim

arkim nadama, a ona se na to skameni od bola. Ja padoh pred noge molei je za oprotenje. Avaj, ree mi ona najtunijim glasom, mene treba vie aliti nego vas jer ja vie nisam gospodarica vlastitog srca. Suze joj grunue iz oiju, ona prisloni svoje lice o moje, i nae se usne spojie. No igri bijae kraj. Pomisao da ponovim napad nije mi vie ni padala na pamet. Nastade duga utnja koja nam oboma bijae potrebna, njoj da ugui osjeaj stida, a meni da razumu dadnem vremena da stia gnjev koji mi se inio veoma opravdanim. Naposljetku stavismo opet maske i vratismo se u

Operu. Putem se ona prva usudi prekinuti utnju rekavi da se na svoju veliku alost mora odrei mog prijateljstva ako joj ga budem nudio uz takvu cijenu.

Osjeaji ljubavi, gospoice odgovorih joj moraju uzmaknuti pred osjeajima asti. I moja i vaa ast obavezuju me da vam ostanem prijatelj, pa makar samo zato da vas uvjerim kako ste mi

nepravedno uskratili milost koje nisam nedostojan. Iz odanosti uinit u ono to sam elio uiniti iz ljubavi, i radije u umrijeti no pokuati da vas osvojim.

Rastali smo se u Operi gdje ju je gomila svijeta zaas progutala. Sutradan mi je rekla da je plesala itavu no, i to iz sve snage. Nadala se da bi estina pokreta mogla biti onaj lijek koji bi joj u tom asu najvie pomogao.

Otiao sam kui u tmurnom raspoloenju, uzalud nastojei pronai razloge koji bi opravdali njezino odbijanje kojem se ni u snu nisam nadao.

Njezin postupak nisam mogao ocijeniti pravednim ni razumnim osim

pustim gomilanjem sofizama na sofizme. Zdrav mi je razum kazivao da me

je uvrijedila, pa ak i onda ako se uzmu u obzir sve one predrasude i obiaji koji su uvrijeeni u graanskom drutvu. Sjetio sam se one doskoice duhovite Pupulije koja se iznevjeravala muu samo kad je bila trudna: Non

tollo vectorem nisi navi plena4 Bio sam bijesan to sam se uvjerio da nisam

ljubljen, i smatrao sam nedostojnim da i dalje volim jedno nezahvalno bie bez nade u posjedovanje. Zaspao sam s milju da joj se osvetim i da je prepustim njenoj sudbini, rugajui se junatvu koje bi mi ona pripisivala kad bih se drugaije ponio. Mislio sam da mi ast nalae da ne budem niija budala.

Kad sam se probudio, mom gnjevu ne bijae vie ni traga, a ljubav ostade nepromijenjena. vrsto sam odluio da joj svim silama pomognem gradei se da mi nije stalo do onog to ona misli da mi nije vlasna darovati. Znao sam dobro kako je teko igrati takvu ulogu, no smogao sam snage da je zaigram.

DRUGO POGLAVLJE

Razvoj spletke s umiljatom gospoicom Wynne Uzaludan pokuaj pometnua Aroph Gospoiin bijeg i njen odlazak u samostan

Nastavio sam je posjeivati svakog jutra, i kako sam se najzdunije brinuo oko nje, ona uistinu to moje svesrdno zanimanje za njezino stanje

nije mogla pripisivati drugom doli nesebinoj plemenitosti moje due i prijateljskom suosjeanju. Ja se naime vie nisam pokazivao zaljubljen. Primjeivao sam da je zadovoljna mojom promjenom, ali to je zadovoljstvo moglo biti i prividno. Nasluivao sam da ju je, premda me nije ljubila, moralo pogoditi to sam se tako brzo predomislio. Jednog jutra, hvalei me zbog snage kojom sam uspio izvojevati pobjedu nad svojom strasti,

primijetila je sa smijekom da moj ar i moje udnje zacijelo nisu bile tako silne kad sam ih uspio obuzdati za manje od osam dana. Odgovorio sam joj

vrlo pomirljivo da svoje ozdravljenje dugujem samo svom samoljublju.

Ja se rekoh joj ne smatram nedostojnim ljubavi, i kad sam vidio da me vi niste tako ocijenili, osjetio sam duboko negodovanje. Da li

vam je poznat taj osjeaj?

I te kako. Za njim dolazi prezir prema biu koje ga je izazvalo.

Odve ste otri u svom rasuivanju. Kod mene je dolo do osvjeivanja i do raanja elje za osvetom.

Osvetom? Pa kako ste se to naumili osvetiti?

Tako da vas prisilim da me potujete i da vam u isti mah dokaem kako mogu obuzdati svoje strasti i odrei se blaga za kojim sam udio. Vidite, ve sam se privikao da bez ljubavnih elja gledam vae drai.

Ja mislim da ste mojim potovanjem utolili svoju e za osvetom. Ali vi ste bili u zabludi, jer ja vas danas ne cijenim nita manje no prije osam dana. Nijednog trenutka nisam povjerovala da ete me napustiti e da biste se osvetili zato to vam se nisam podala, i drago mi je to sam pogodila.

Zatim stade govoriti o opijumskoj ljekariji koju sam joj davao,

molei me da joj poveam koliinu, jer se dosad pokazala nedjelotvornom. No ja o tom nisam htio ni uti. Znao sam da bi je koliina vea od jednog grama ubila. ak nisam pristao ni na tree putanje krvi. Ona se bila povjerila svojoj sobarici, i ova joj je dovela svog ljubavnika, nekog vidara,

koji je uspjeno dva puta obavio taj posao. Rekoh joj neka bogato nagradi te ljude, ali ona mi odgovori da nema ime, pa joj ponudih novaca koliko god joj treba. Ona me zamoli za pedeset lujdora rekavi da e mi tu svotu koju treba za svog brata Richarda, sigurno vratiti. Budui da ih nisam imao uza se, poslao sam joj ih istog dana s pisamcem u kojem sam je molio da se

samo meni obrati kad se nae u nudi. No njezin je brat bio uvjeren da bih mu mogao uiniti mnogo znaajniju uslugu.

Doao je sutradan k meni da mi zahvali i odmah me stade zaklinjati da mu pomognem u veoma ozbiljnoj stvari. Pokaza mi rune znake venerine bolesti koju je zaradio zabavljajui se na sramotnim mjestima. Zamoli me da govorim s njegovom majkom kako bi ga dala lijeiti, tuei se na gospodina Farsettija, koji mu je uskratio etiri bijedna lujdora uz opravdanje da se ne eli mijeati u tako prljavu stvar. Postupio sam po njegovoj elji, ali mi majka, kad sazna o emu je rije, otro odgovori da ga treba prepustiti gadnoj boletini jer ju je ve po trei put zaradio i jer je sigurno da e je, im se izlijei, opet dobiti. Dao sam ga lijeiti na svoj troak. No njegova je majka imala pravo. Taj djeak od etrnaest godina bijae ve ogrezao u poroku.

Nastupio je sedmi mjesec trudnoe, i gospoica Wynne bivala je sve oajnija. Nije vie naputala krevet, i ja sam sve vie strepio nad njenom sudbinom. Kako je bila uvjerena da je vie ne ljubim, pokazivala mi je bez ustruavanja bedra i trbuh i doputala da je opipavam kako bih se osvjedoio da se vie ne smije pokazivati pred oima svoje obitelji. Igrao sam ulogu njene primalje, pravei se ravnoduan prema njenim arima i ne pokazujui nikakva uzbuenja, no moja snaga svladavanja bijae na izmaku. esto je govorila da e se otrovati, i to takvim glasom da sam drhtao od zebnje Ve sam mislio da se iz te grozne duevne patnje nikad neu izvui, kad mi sudbina priskoi u pomo vrlo smijenom zgodom.

Jednom dok sam ruao s gospoom d'Urfe sluajno je zapitah da li zna neko sigurno sredstvo za pobaaj. Odgovorila je da je Paracelsusov aroph[5] nepogreiv i da ga uope nije teko napraviti. ena koja je nakanila isprazniti maternicu treba da stavi stanovitu koliinu te masti na vrh podebela valjka, da ga turi u vaginu, drakajui onu mesnatu resicu koja se nalazi na kraju ulaza. Valjkom treba u isto vrijeme drakati kanal koji dodiruje zatvorena vrata kuice u koju se uvukao mali uljez kog treba izbaciti. Ako se taj postupak ponovi tri do etiri puta dnevno sedam dana zaredom, mali e otvor toliko oslabiti da e zametak ispasti sam od sebe. Vidjevi da sam postao radoznao, donese rukopis u kojem se potanko

opisivalo pripremanje masti. Glavni su sastojci bili afranov prah, mirta, med i jo kojeta drugo.

Nasmijavi se od srca tom naputku koji se svakom iole pametnom ovjeku morao uiniti vie no besmislen, vratih gospoi njen dragocjeni rukopis. Ipak sam se puna dva sata zabavljao itajui Paracelsusove aljive tlapnje, a onda prelistah Boerhaavea, koji je o arophu govorio kao uman

ovjek i vjet lijenik.

Sutradan sam kod kue razmiljao o miss Wynne i odluio da joj govorim o arophu nadajui se da e me moda ustrebati kod guranja valjka.

Oko deset sati zatekoh je kao obino u krevetu tunu i utuenu zbog toga to ljekarija koju sam joj davao jo uvijek ne pokazuje nikakva djelovanja. Zato joj stadoh govoriti o Paracelsusovu izumu kao o

najsigurnijem sredstvu za otvaranje ua materice. U taj mi as pade na pamet da joj kaem kako se aroph mora pomijeati s mukim sjemenom koje ne smije ni naas izgubiti svoju prirodnu toplinu.

Sjeme stadoh joj objanjavati mora, im izae, pokvasiti ue. Ponavljajui taj postupak tri do etiri puta dnevno sedam dana za redom, otvor toliko oslabi da popusti, i zametak ispada zbog svoje vlastite

teine.

Na te sam pojedinosti nadovezao dugo tumaenje o djelotvornosti lijeka i o njegovim fizikim osobinama, pa videi je zamiljenu rekoh da e joj, budui da je njen ljubavnik odsutan, ustrebati pouzdan prijatelj koji e biti stalno uz nju i koji e joj valjano davati lijek koliko god to puta propisuje Paracelsus.

Ona odjednom prasnu u smijeh pitajui me da li je to ala.

Ako se elite uvjeriti, gospoice rekoh joj ozbiljnim glasom ja u vam donijeti dragocjeni rukopis gdje je tano opisano sve ovo to sam vam rekao, a pokazat u vam i sud koji je o tom udesnom sredstvu izrekao sam mudri Boerhaave.

Ona se uozbilji i stade me sluati s najveom panjom, a ja, videi da sam blizu cilja, ustro nastavih:

Aroph je jedinstveno sredstvo za izazivanje mjesenog pranja.

A redovito mjeseno pranje nadoveza ona ne moe se pojaviti kod trudne ene. Aroph je dakle nepogreivo sredstvo za pobaaj. Biste li ga znali napraviti?

To nije teko. Pet propisanih sastojaka u praku smijea se s medom ili maslacem. Ali najvanije je da mast dodirne ue materice kad je ova u ljubavnom gru.

ini mi se primijeti ona da u tom sluaju onaj koji daje lijek mora biti zaljubljen.

Sigurno, osim ako nije rije o neosjetljivu biu kojem poput ivotinje treba samo tjelesni nadraaj.

Dugo je ostala zamiljena. Iako je bila vrlo pronicava, njena dua bijae toliko nevina da mije mogla naslutiti podvalu.

I ja sam utio, udei se to sam joj uspio ovu besmislenu bajku prodati pod istinu, potkrijepivi je vjerodostojnim miljenjima, iako to nisam svjesno namjeravao.

Naposljetku ona prekide utnju i tuno mi ree da ne moe ni pomiljati na to da primijeni taj postupak koji joj se inae ini divan i prirodan. Upitala me da li bi spravljanje aropha zahtijevalo mmogo

vremena, a ja joj odgovorih da ne treba vie od dva sata, samo ako se moe dobiti engleskog afrana jer je on prema Paracelsusovu tvrenju bolji od onog koji dobivamo s Istoka.

Na razgovor prekide njena majka koja ue u pratnji viteza Farsettija. Zamoli me da ostanem kod njih na ruku, a ja pristadoh kad miss izjavi da e i ona jesti za stolom. Dola je, a stas joj je bio vitak kao u vile. Nikad ne bih rekao da je trudna. Gospodin Farsetti sjede kraj nje, a njena se

majka smjesti do mene.

Kako joj je aroph bio stalno na pameti, ona za vrijeme slatkog

zapita svog susjeda koji se izdavao za velikog kemiara da li je uo za taj lijek.

On joj odgovori:

Ne samo da sam uo nego mislim da ga bolje poznajem od bilo koga.

A emu slui taj lijek?

Pitate me odvie openito.

to znai rije aroph?

To je arapska rije. Trebalo bi pogledati u Paracelsusu.

Nije ni arapska umijeah se ja ni iz jednog drugog jezika. Ta rije krije u sebi dvije rijei. Aro to jest aroma i ph to znai

philosophorum5.

Jeste li u Paracelsusu crpli tu svoju uenost? odvrati oporo gospodin Farsetti.

Ne, gospodine, ve u Boerhaaveu.

Dopustite da se nasmijem. Boerhaave to nigdje ne spominje, ali ja volim uvjerene duhove koji navode ono to nigdje ne stoji.

Smijte se ako vas je volja odgovorih oholo ali evo kamena kunje, pa prihvatite ako se usuujete. Ja nikada krivo ne navodim kao neki koji govore arapski.

Rekavi to bacih na sto kesu punu lujdora. Farsetti prezirno ree da se nikad ne kladi, a miss u smijehu primijeti da je to najsigurniji nain da nikad ne izgubi. Vratih kesu u dep i pod izlikom da moram obaviti nudu izioh i poslah svog slugu gospoi d'Urf da mi odmah donese onaj svezak Boerhaaveovih spisa u kojem sam sino to proitao. Vratih se za stol i zabavljah drutvo doskoicama sve do povratka sluge koji donese traenu knjigu. Zaas naoh ono mjesto i pozvah Farsettija da se vlastitim oima uvjeri da nisam lano navodio. Umjesto da pogleda, on se ljutito digne i ode. Gospoa zabrinuto ree da je otiao razgnjevljen i da se sigurno vize nee vratiti. Miss se htjede okladiti da e se ve sutradan vratiti, i ona bi dobila okladu. Nakon tog dogaaja vitez Farsetti postao mi je otvoreni neprijatelj, i to mi je svakom prilikom pokazivao.

Poslije ruka svi odosmo u Passy na koncert koji je prireivala Popeliniereova i ondje ostadosmo na veeri. Sreo sam Silviju i njezinu ker, koja se prema meni veoma hladno ponijela, a u tom je imala pravo, jer sam je u posljednje vrijeme prilino zanemario. Za stolom je drutvo razveseljavao spretni Saint-Germain koji po obiaju nije nita jeo jer su mu usta sve vrijeme bila zabavljena govorom. Sve je to bilo puko hvalisanje,

ali zainjeno otmjenou i duhovitou. Nikad u ivotu nisam sreo spretnijeg i zavodljivijeg varalicu.

Naredni sam dan proveo kod kue odgovarajui na gomilu pitanja koje mi je pismeno uputila Esther. No moji su odgovori bili vrlo nejasni na

sva pitanja koja su se ticala trgovine. Osim straha da bih mogao osramotiti

svoje proroko umijee, prolazili su me srsi pri pomisli da bih zavodei njenog oca u bludnju mogao nakoditi njegovim poslovnim interesima.

Volio sam ga jer je to bio najpoteniji ovjek meu holandskim milijunaima.

Zaokupljala me je jedino miss Wynne, koju sam unato svojoj prividnoj ravnodunosti i dalje arko ljubio, znajui da se neu smiriti sve dok ne postanem njenim pravim i potpunim ljubavnikom. Muila me pomisao na straan poloaj u kom e se nai kad obitelj primijeti da je trudna. Pokajao sam se to sam joj uope govorio o arophu, jer je prolo ve tri dana od onog naeg razgovora, a ona o njemu ni rijei. Pomiljao sam da je moda posumnjala i da se njeno potovanje prema meni pretvorilo u prezir. Ta me je pomisao silno boljela i ponizivala. Nisam vie u sebi nalazio hrabrosti da je posjeujem. I ne bih se na to odluio da mi nije bila napisala pisamce u kojem mi je kazivala da nema drugog prijatelja

osim mene, molei me samo za toliko prijateljske panje da je svakog dana posjeujem, pa bilo to i na kratak as. Odgovorio sam joj uvjeravajui je da je moje prijateljstvo stalno i da je nikad neu napustiti.

Ponadao sam se da e govoriti o arophu, ali uzalud. Po tom zakljuili da mi nije povjerovala, te da vie na to sredstvo ne mogu raunati. Zapitao sam je bi li voljela da s majkom i cijelom obitelji doe k meni na veeru, a ona ree da bi joj to priinilo veliko veselje.

Ta je veera bila raskona i vesela. Pozvao sam Silviju i njenu ker, jednog talijanskog glazbenika, nekog Magalija, u kojeg je bila zaljubljena

jedna od gospoiinih sestara, te baritona La Gardu koji je bio priman u najotmjenijim parikim drutvima. Miss Wynne bila je arobno lijepa i tako razdragana kakvu je ve odavna nisam vidio. Kad je oko ponoi odlazila, apnu mi neka doem rano ujutro jer bi eljela sa mnom razgovarati o jednoj veoma vanoj stvari.

Bio sam kod nje ve u osam sati. Kaza mi da je oajna jer da La Popeliniere pouruje da se brak sklopi, a majka je nestrpljivo tjera na pristanak. Ona zahtijeva da potpiem brani ugovor i ve mi je oznaila krojaa koji e doi da mi uzme mjeru za steznik i za haljine. Ja ne mogu na to pristati, dodala je razborito, jer e kroja odmah primijetiti moje stanje. Radije u se ubiti no da se udam trudna ili da se povjerim majci.

Smrt je rekoh joj posljednje sredstvo, kojeg se laamo tek kad smo bezuspjeno iscrpli sva ostala. Meutim, ja mislim da biste se lako mogli otarasiti La Popelinierea: priznajte mu svoje stanje, a on e se kao astan ovjek povui i nee vas izdati.

A zar e mi to pomoi? to u s majkom?

Ako mi dozvolite ja u s njom razgovarati.

Vi je ne poznajete. Ona e zbog asti obitelji poduzeti sve da me negdje sakrije, ali e me prije toga staviti na takve muke da bi mi i najokrutnija smrt bila milija. Ali zbog ega mi vie ne govorite o arophu? Zar je to bila samo ala?

Nije, ja ozbiljno mislim da je to najpouzdanije sredstvo, ali emu da vam o njem govorim? Vi ste zacijelo i sami pogodili da me na utnju obavezuje ast i tankoutnost. Povjerite se svom ljubavniku. On je u Veneciji, piite mu, a ja u se pobrinuti da mu pismo u najkraem roku dostavim po pouzdanu ovjeku. Ako nije dovoljno imuan, dat u vam kesu punu zlatnika kako bi mogao odmah doi i spasiti vam ivot i ast tako da vas osobno poslui arophom.

To to mi predlaete dokazuje vau plemenitost, ali na alost nije izvedivo, i vi biste se sami osvjedoili kad biste sve znali. No recimo da se ja ipak odluim da uzimam aroph uz pomo nekog ovjeka koji nije moj ljubavnik, kaite mi kako bih to mogla izvesti? Pa d onda kad bi moj dragi kriom doputovao u Pariz, ne bi mogao provesti sa mnom sedam noi u potpunoj slobodi, a to mi se ini neophodno ako bih se eljela tano pridravati naputka. Kao to vidite, na to ne treba vie ni misliti.

Znai, vi biste se zbog spasa svoje asti ipak nakanili da se podate i nekom drugom?

Zacijelo, samo kad bih bila sigurna da se nee saznati. No gdje da naem takvog ovjeka? Zar vi mislite da bi ga bilo lako nai, a i da ga naem, kako bih mu pristupila?

Te me rijei osupnue. Nisam znao kako da ih protumaim, jer ona je morala ve davno uvidjeti da je ljubim. inilo mi se da ona eli da je zamolim neka se poslui mojom osobom. Ali unato velike ljubavi kojom sam plamtio za njom nisam joj se htio ponuditi bojei se da me prezirno ne odbije, a to bi za me bila uvreda koju bih teko podnio. S druge strane nisam mogao vjerovati da bi bila kadra poiniti toliku podlost. Da je ponukam da se izjasni digoh se kao da u otii, rekavi ojaenim glasom da sam ja nesretniji od nje.

Uspravivi se u postelji ona me stade zaklinjati da ostanem, pitajui me u suzama kako mogu misliti da sam nesretniji od nje. Poprimivi izraz uvrijeena ovjeka, odgovorih joj da mi je i odve jasno pokazala svoj prezir kad mi je u nesmiljenoj nudi u kojoj se nala pretpostavila nepoznatog ovjeka kojeg joj ja zacijelo neu traiti.

Kako ste okrutni, kako nepravedni! uzviknu ona plaui. Vidim ja da me niste nikad ljubili, kad moj grozni poloaj elite iskoristiti za slavlje svog povrijeenog samoljublja. Va postupak mogu protumaiti samo kao osvetu nedostojnu plemenita ovjeka.

Ona odvrnu lice i uze jo tunije plakati. Njene me suze duboko ganue i ja se bacih na koljena pred njom.

Kad ste znali da vas oboavam spoitavao sam joj kako ste mogli pomisliti da vam se elim svetiti i kako ste mogli pretpostaviti da u ostati ravnoduan kad ste mi jasno rekli da u odsutnosti svog ljubavnika nemate nikog kome biste se mogli utei za pomo?

Zar sam mogla raunati na vas kad sam vas onako okrutno odbila?

Zar vi mislite da u pravom ljubavniku moe umrijeti ljubav ako ga voljeno bie jednom odbije moda samo iz osjeaja kreposti? Dajte da vam dokraja otvorim svoje srce. Jest, ja sam povjerovao da me ne volite, ali

u ovom sretnom asu mogu rei da sam se prevario i da biste me vi zacijelo usreili iz istog osjeaja ljubavi bez obzira na poloaj u kojem se nalazite. Rekao bih ak da biste mi zamjerili kad bih drugaije mislio.

Dragi moj prijatelju, vi ste vjerno protumaili moje osjeaje, no sad nam preostaje da smislimo kako emo se nai i u potpunoj slobodi provesti onoliko vremena koliko e nam biti potrebno.

Smislit u ja ve neto, a dotle u se pobrinuti za pripremanje aropha.

Spremanje lijeka nije mi zadavalo nikakve brige jer sam ve odluio da od svih sastojaka upotrijebim samo med. No trebalo je da s njom

provedem nekoliko noi uzastopce, a to nije bilo odvie lako. Ljutito sam se prekoravao to sam izmislio takav uvjet lijeenja, ali natrag vie nisam mogao. U njenoj je sobi spavala jedna cd njenih mlaih sestara, a nisam mogao ni pomisliti da je osam noi zaredom vodim u neki namjeteni stan. Kao i uvijek, sluaj zaljubljenom doe u pomo.

Zbog prirodne potrebe popeo sam se tog dana na etvrti kat i ondje zatekoh kuhara koji mi ree neka ne ulazim u nunik jer je zauzet.

Ali ti si upravo odande iziao!

Istina je, ali ja sam samo htio ui, a bilo je zatvoreno ...

Pa dobro, priekat u.

Zaboga nemojte!

Ah, tako dakle. Zabavljao si se s nekom djevojkom. Lopove, ne boj se, neu nita rei, ali hou da je vidim.

Pooh vratima i kroz pukotinu vidjeh gospoiinu sobaricu Madeleine. Rekoh joj neka se ne boji jer je neu izdati i zamolih je da mi otvori jer da vie ne mogu izdrati. Ona otvori, i ja joj dadoh jedan lujdor koji primi zbunjena izraza i sleti niza stube. Poslije obavljena posla sioh, ali na po puta susrete me kuhar i smijui se ree neka zapovjedim Madeleini da s njim podijeli darovani lujdor. Obeah mu cijeli zlatnik ako mi sve kae, a on mi na to prizna da se s njom sastajao na tavanu gdje su zajedno u veselju provodili noi. Meutim, prije tri dana gospodarica ga je zakljuala jer je ondje spremila divlja. Rekoh mu neka me odvede na tavan. Kroz kljuanicu vidjeh da e se usprkos spremljenoj divljai moi u prostoriji lako smjestiti jedna strunjaa. Dobacivi kuharu obeani zlatnik odoh kui da zrelo razmislim o planu. Mislio sam da e miss, bude li u dosluhu s Madeleinom, moi lako provesti nekoliko noi sa mnom na tavanu. Jo sam istog dana nabavio otpira i nekoliko lanih kljueva, a u jednu sam limenu kutiju spremio nekoliko posudica s tobonjim arophom. Pomijeao sam med s prahom od jelenjeg roga.

Sutradan sam rano otiao u hotel Bretagne i sa zadovoljstvom ustanovio da se tavan i bez otpiraa moe lako otvoriti. Onda sam s kljuem u ruci otiao u gospoiinu sobu i ukratko joj izloio svoj plan, pokazavi joj ve pripremljeni aroph.

Ali, prijatelju dragi, ja iz svoje sobe mogu izii samo kroz sobicu u kojoj spava Madeleine.

Moramo dakle, anelu moj, tu djevojku pridobiti za nau stvar.

I povjeriti joj tajnu?

Nemamo drugog izlaza.

To se ne bih nikad usudila!

Prepustite to meni. Zlatni klju otvara sva vrata. Ona pristade. Zabrinjavao me je jedino kuhar, jer ako nasluti to spremamo mogao bi nas uvui u veliku nepriliku. Stoga sam odluio posavjetovati se s Madeleinom. Oprostio sam se s gospoicom obeavi da u sve urediti i da u joj po samoj Madeleini poslati tane upute.

Odlazei, rekao sam sobarici da u je saekati u augustinskom samostanu jer imam s njom neto vano razgovarati. Kad je dola, potanko

joj izloih svoj naum koji ona savreno shvati. Poto mi obea da e se njen vlastiti krevet u odreeno vrijeme nai na tavanu ree mi da nikako ne smijemo izostaviti kuhara i da ga ve iz opreza moramo uputiti u tajnu. To je pametan mladi, nadovezala je, a za njegovu vjernost mogu bez straha jamiti. Prepustite ga samo meni. Dao sam joj klju i est lujdora rekavi da sve mora biti spremno za sutra, pa neka se o svemu dogovori s

gospoicom. Sobarica koja ima ljubavnika najsretnija je kad moe obaviti neto to e njenu gospodaricu uiniti ovisnom o njenoj spretnosti.

Sutradan, kako sam i oekivao, kuhar osvanu u mojoj ladanjskoj kui. Odmah mu rekoh neka nita ne govori jer je moja sluinad veoma radoznala i neka ne dolazi k meni bez potrebe. Obeao je da e biti oprezan. Nije mi imao saopiti nita nova: s tavanom e sutra, kako mi je ve obeala i Madeleine, biti sve u redu, i im obitelj legne, moi u bez straha ui. Dao mi je klju od tavana rekavi da je za sebe nabavio drugi. Zahvalivi mu na revnosti, dadoh mu est lujdora, koji uinie vie no sve moje lijepe rijei.

Sutradan sam miss vidio samo na trenutak da je obavijestim da u je na tavanu ekati tano u deset sati. Doao sam u odreeno vrijeme, uvjeren da me nitko nije vidio ni kad sam uao ni kad sam se uspeo na tavan. Bio sam u redengotu, a u depu mi kutija s arophom, neophodno ognjilo i svijea. Osim strunjae naao sam jastuke i dobar pokriva, to je bilo potrebno jer su noi bile hladne, a na tom smo tavanu imali provesti nekoliko sati.

U jedanaest sati zauh tihi tropot, a srce mi zadrhta, to je uvijek dobar znak. Izaoh i pipajui u tami pooh gospoici u susret i apnuh joj nekoliko rijei da bismo se raspoznali. Zatim je uvedoh u siromani log, zakljuah vrata osiguravi ih polugom. Kad sam upalio svijeu, ona se uznemiri, rekavi da e nas svjetlo izdati ako netko sluajno bude iao na stanovito mjesto.

Toj se moebitnoj opasnosti moramo izloiti odgovorili joj jer kako ete mi ga u tami valjano premazati arophom?

Dobro, ali poslije toga emo svijeu odmah ugasiti. Svukosmo se u najveoj urbi, bez onih slatkih predigri koje uvijek uvode u taj in kad do njeg doe iz ljubavi. Oboje smo savreno igrali svoje uloge. Drali smo se ozbiljno, kao to to ine vidar koji se sprema na operaciju i bolesnik koji joj se podvrgava. Ona je imala biti vidar. Stavi kraj sebe otvorenu kutiju,

isprui se na lea, izdignu koljena, rairi bedra i, svinuvi se, uze pri svjetlu

svijee koju sam drao u lijevoj ruci nanositi tanke slojeve aropha na glavicu stvora koji ga je imao unijeti u otvor gdje se trebala izvriti operacija spajanja sa sjemenom.

Zaudo, nismo se smijali, ak nismo osjetili potrebu da se smijemo, toliko smo se uivjeli u svoje uloge. Poto sam ga ugurao do kraja, bojaljiva miss ugasi svijeu, no nakon dvije minute morala je dopustiti da je opet upalim. Posao je to se mene tie bio savreno obavljen, ali ona je u sebe sumnjala. Udvorno joj rekoh da mi ne bi bilo krivo da posao jo jedanput obavim. Ton mog komplimenta natjera nas oboje u smijeh, pa joj

nije bilo teko da me ponovo namaze arophom. Drugi je put davanje lijeka potrajalo etvrt sata, a miss mi poslije obavljena ina ree da je tada bilo savreno. U to nisam ni sumnjao.

Zarei ljubavlju i zahvalnou, razgledala je sloj aropha koji je zaostao na glavici pokazujui mi u smjesi vidljiv udio svoje suradnje. Onda me njeno podsjeti da bismo se morali malo odmoriti jer je pred nama jo dugi put.

Pa vidite da mi se jo ne spava odgovorih joj. Mislim da bismo mogli pokuati jo jednom.

Ona se bez pogovora lati posla, a onda se predadosmo snu.

Probudivi se oran i io zatraih jo jednu operaciju i poto je obavih na obostrano zadovoljstvo, odluih, potaknut smotrenim razmiljanjima moje razborite prijateljice, da se tedim za idue noi. Zato se ona ve u etiri sata uz tihi um spusti do svoje sobe, a ja u osvit dana napustih hotel predvoen kuharom koji me je pustio na neka mala vrata koja dotada nisam primijetio.

Posjetio sam je drugog dana oko podne. Govorila je ozbiljno i tako

mi se arko zahvaljivala da sam izgubio strpljenje.

udim se rekoh joj kako ne uviate da me vae zahvaljivanje ponizuje, jer im dokazuje da me ne ljubite, ili ako me ljubite,

tad ne vjerujete da je moja ljubav jednaka vaoj.

U tom razgovoru uskoro nas prevladae osjeaji, i da nam opreznost ne doe u pomo, potvrdili bismo obostranu ljubav i bez aropha. Zadovoljismo se platnenim poljupcima tedei se za no.

Moj je poloaj bio uistinu neobian. Iako sam je arko ljubio, nisam sebi nimalo spoitavao to sam je prevario, to vie to nije bilo straha od posljedica jer je mjesto ve bilo zauzeto. Bila je to mala osveta mog

samoljublja, to slaa to mi je pribavila predivne naslade. Ona mi je govorila kako se stidi to me je odbila onda kad mi je podavanjem mogla pruiti neoboriv dokaz svoje ljubavi, dok se sad neprestano boji da bih s pravom mogao posumnjati u iskrenost njenih osjeaja. Ja sam je zduno umirivao, i u mom osjeaju prema njoj doista nije bilo mjesta sumnji jer sam svoj cilj postigao upravo onako kako sam elio. No ono najvanije to sam postigao u tim nonim poslima, koji na alost bijahu posve uzaludni za ono emu se od njih nadala, bilo je njeno obeanje da vie nee misliti na samoubojstvo, da e se osloniti na mene ma to se dogodilo i da e u svemu posluati moje savjete. U naim nonim razgovorima esto mi je znala rei da se osjea sretnom, pa da e tako biti ak i onda ako od aropha ne bude nikakva uinka. Pa ipak se i dalje nadala i nije se prestajala utjecati arophu sve do posljednjeg naeg dvoboja. Prijatelju dragi, rekla mi je kad smo se rastajali, ini mi se da je sve ovo to smo radili pogodnije za stvaranje no za unitavanje, i da vrataca nisu vrsto zatvorena mi bismo malom osamljeniku sigurno poslali druga ili druicu. Bolje ne bi rasuivali ni najpametniji doktori sa Sorbonne.

Kako nije bilo nikakvih izgleda za pometnue, a budui da vie nije mogla odgaati potpisivanje enidbenog ugovora sa La Popeliniereom, ni dolazak krojaa, jednog mi dana mirno ree da je odluila pobjei i stavi mi u dunost da iznaem najbolji nain za ostvarivanje tog nauma. To mi je postalo jedina briga. Odluka bijae donesena, no ja se nisam dao nagovoriti ni da je otmem ni da je izvedem iz zemlje, a ni ona ni ja nismo ni za

trenutak pomislili da zdruimo svoje ivote.

Razmiljajui sveudilj o svom zadatku, otiao sam na duhovni koncert u Tuilerijama. Davao se motet koji je uglazbio Mondoville, a

napisao ga je veleasni de Voisenon. Pravi mu je naslov bio Izraeliani na gori Horeb. Prijazni ga je veleasni napisao u ljupkim slobodnim stihovima upravo na moj. nagovor. Silazei s koije u slijepoj ulici Dauphin, spazih gospou du Rumain kako sasvim sama izlazi iz svoje koije. urno joj prioh, a ona me srdano primi. Neobino mi je drago, rekla je, to sam vas ovdje susrela. Pola sam da vidim tu novinu o kojoj se toliko govori, a kako imam dvije ulaznice, uinit ete mi zadovoljstvo ako jednu od njih primite.

Znajui kakvu mi ast iskazuje tom ponudom, zahvalno prihvatili. Kad se u Parizu ide u kazalite, tad se ne brblja o svojim tajnama, osobito kad se slua duhovna glazba, k tome jo i nova, pa tako ni gospoa du Rumain ne bi po mojoj utnji razabrala da sam tuan. No kad je koncert

zavrio, ona to smjesta pogodi po izgledu mog lica na kojem se itala zabrinutost i bol koja mi je titala duu.

Gospodine Casanova kaza mi ona bit u vam zahvalna ako pristanete da na jedan sat svratite k meni. Imam nekoliko kabalistikih pitanja koje bih vam eljela pokazati. Vi ete ih odgonetati jer je rije o veoma vanim stvarima, samo morate biti hitri, jer sam pozvana na jednu veeru u gradu.

Molba te uzviene gospoe bila je za mene zapovijed. im sam doao k njoj latih se pitanja i za nepunih pola sata svi odgovori bijahu odgonetnuti. Kad sam zavrio, ona me ovako nagovori:

to je vama, gospodine Casanova? Vi niste u svom uobiajenom raspoloenju, i ako se ne varam, kao da oekujete neku veliku nesreu. Da niste pred nekom sudbonosnom odlukom? Ja nisam radoznala na vae tajne, ali ako vam mogu biti od koristi na dvoru, govorite, raspolaite svim mojim ugledom i oslonite se na mene. Ja u poduzeti sve to je u mojoj moi, pa ako je stvar hitna, otii u ve sutra ujutro u Versailles. Vi znate da imam stanovitog utjecaja na ministre. Otkrijte mi svoje jade, prijatelju,

pa ako ih neu moi ublaiti, barem u ih s vama podijeliti. U moju utljivost moete se mirne due pouzdati.

Te plemenite rijei uine mi se kao glas s neba, kao poticaj mog dobrog genija da se otkrijem toj neuporedivoj eni koja mi je itala strepnju u dui i koja mi je na besprimjeran nain pokazala koliko joj je stalo do mene. Gledao sam je bez rijei, no u mojim je oima mogla proitati koliko sam joj zahvalan.

Da, gospoo odgovorih joj ja se uistinu nalazim u najstranijem iskuenju, a moda ak i na rubu propasti. Ali vae netom izgovorene rijei unose mi smirenje u duu i bude u meni nadu. Otkrit u vam u kakvom se groznom poloaju nalazim, a vi budite uvarica tajne koju zbog asti ne smijem povrijediti. No budui da sam siguran u vau suzdrljivost, bez oklijevanja u vam je kazati. Ako me poastite svojim savjetom, obeavam vam da u ga posluati i kunem vam se da nitko nikada nee saznati od koga sam ga dobio.

Poslije tog malog uvoda koji je privukao svu njenu panju ispripovjedih joj potanko itav dogaaj. Nisam joj preutio ni gospoiina imena niti sam izostavio ijednu okolnost uslijed kojih sam se smatrao

obaveznim da bdijem nad sudbinom tog nesretnog stvorenja. Dakako,

nisam joj ispripovjedio smijenu pripovijest o davanju aropha, ali sam pri-znao da sam gospoici davao ljekarije za izazivanje pometnua.

Ona ostade utei, zaokupljena mislima. Onda ustade rekavi da mora otii gospoi de la Marq, gdje ima razgovor s biskupom de Montrouge, ali da se ipak nada da e mi biti od koristi.

Doite k meni zavrila je prekosutra u osam sati. Nai ete me samu, a u meuvremenu ne poduzimajte nita dok se opet ne vadimo. Zbogom.

Otiao sam od nje s nadom u dui i s vrstom odlukom da se u toj munoj stvari pridravam samo njenih savjeta.

Biskup od Montrougea, s kojim je gospoa du Rumain naumila razgovarati o jednoj meni dobro poznatoj stvari, bijae zapravo opat od Voisenona, a zvali su ga tako jer je ondje esto boravio. Montrouge je jedno imanje u okolici Pariza koje je pripadalo vojvodi de la Valiere.

Sutradan sam miss Wynne natuknuo samo to kako se nadam da u joj za nekoliko dana moi donijeti dobre vijesti. Slijedeeg sam se dana tano u ugovoreno vrijeme najavio kod gospoe du Rumain.

Ona mi odmah saopi da je uredila moju stvar, upozorivi me da je sada na meni red da najstroe uvam tajnu.

Razmislivi o tekoj nedoumici u kojoj ste se nali nastavila je otila sam juer u samostan Conflans i itav dogaaj ispripovjedila glavarici koja je moja bliska prijateljica. Ona e gospoicu primiti u svoj samostan i dodijeliti joj jednu sestru da je dvori i da je njeguje u babinjama.

Vaa e tienica otii onamo sama s jednim pismom koje u vam dati i koje e ona po dolasku odmah uruiti glavarici. Smjesta e biti primljena i smjetena u jednu pristojnu sobu. Nee primati ni posjete ni pisma osim onih koja e ii preko mene. Odgovore e slati takoer preko mene, jer vi zacijelo uviate da ne smije odravati prepisku ni s kim osim s vama. Glavarici sam ipak morala rei gospoiino ime, ali vae joj nisam otkrila, a nije je ni zanimalo. Obavijestite gospoicu o svemu, i kad bude spremna, recite mi, i ja u vam dati pismo. Sobom e ponijeti samo najnunije stvari, nikakvih dragulja ni vrijedna nakita. Moete joj rei da e je glavarica ee posjeivati, da e prijazno s njom postupati i dati joj zanimljivih knjiga za itanje. Upozorite je neka se ni u kojem sluaju ne povjerava sestri koja e je dvoriti, jer premda je dobra i potena mogla bi i nehotice odati tajnu. Poslije poroda gospoica e se ispovjediti, a glavarica e joj izdati slubenu potvrdu kojom e se bez straha moi pojaviti pred svojom

majkom koja e uostalom biti presretna to joj se ki vratila. Vie nee biti ni spomena o udaji, to vie to e to ona navesti kao jedini razlog svog dobrovoljnog bijega.

Usrdno sam joj zahvalio estitajui joj na razboru i opreznosti kojom je uredila stvar i zamolih je da mi odmah dade pismo jer vremena za

gubljenje vie nema. Evo to je napisala u tom pismu:

Draga glavarice, gospoica koja e vam uruiti ovo pismo ista je ona osoba o kojoj sam vam govorila. Ona bi eljela da provede tri do etiri mjeseca u vaem samostanu, pod vaim okriljem, kako bi obavljajui pobonosti opet stekla svoj duevni mir i postigla da je, kad se vrati kui, vie ne sile na brak kojeg se grozi i koji je jedini uzrok njene odluke da se na neko vrijeme udalji od svoje obitelji.

Nije ga zapeatila, kako bi ga miss mogla proitati. Glavarica je bila princeza po krvi, pa je njen samostan bio siguran od svake sumnje. U znak

zahvalnosti pao sam na koljena pred tom uzvienom gospoom koja e mi u nastavku ove pripovijesti biti jo od velike koristi.

Otiavi od gospoe du Rumain uputih se ravno u hotel Bretagne, no miss je imala tek toliko vremena da mi saopi kako e cijeli dan biti zauzeta, pa neka se u jedanaest sati u noi naem na tavanu gdje emo se o svemu dogovoriti. Ta me vijest obradova jer sam nasluivao da vie neemo imati prilike za ljubavne zagrljaje. Porazgovorio sam i s Madeleinom, koja preuze na se brigu da obavijesti kuhara, obeavi da e biti sve u redu.

Na tavanu sam bio ve u deset sati, a moja lijepa prijateljica osvanu tano u jedanaest. Najprije sam joj dao da proita pismo, a onda smo ugasili svijeu i predali se nasladi kao pravi ljubavnici ne marei vie za aroph. Pred zoru, kad smo se imali rastati, ponovih joj tano upute koje mi je dala gospoa du Rumain. Nisam odao njeno ime, a gospoica je odobrila tu mjeru opreza. Dogovorili smo se da ona izae iz hotela u osam sati ujutro s najpotrebnijim stvarima, da uzme fijaker do Trga Maubert, gdje e ga otpustiti i uzeti drugi do Vrata Saint-Antoine, gdje e napokon uzeti trei, kojim e se odvesti ravno do oznaenog samostana. Zamolio sam je neka ne zaboravi spaliti sva moja pisma i neka mi iz samostana pie kad god joj bude mogue. Pisma neka zapeati, ne ispisavi adresu. Obeala mi je da e se tano pridravati mojih uputa, i na moje je navaljivanje primila smotuljak od dvije stotine lujdora koji e joj moda zatrebati, iako tada nismo znali ni kada ni za to. Ona je gorko plakala na pomisao u kakvoj me

neprilici ostavlja, no ja sam je umirio rekavi da imam mnogo novaca i nekoliko monih zatitnika. Otii u, rekla je, prekosutra u dogovoreno vrijeme. Poto se tako o svemu dogovorismo, njeno se izljubismo i rastadosmo.

Bio sam zabrinut za njenu sudbinu. Ona je dodue bila pametna, ali kad se nema iskustva, pamet esto poini vie zla no dobra. Dogovorenog dana promatrao sam sakriven u koiji na uglu neke ulice njen tajni odlazak iz kue. Izala je, uspela se u koiju, sila u jednoj aleji, platila i otpravila koijaa. as kasnije izila je iz aleje glave zakrivene kukuljicom, uspela se u drugu koiju koja je odmah krenula. Videi da tano izvrava moje upute, umirih se pa odoh za svojim poslom.

Drugog dana, a to je ba bila nedjelja Quasimoda, s tekom se mukom nakanih da odem u hotel Bretagne, znajui da u, ne budem li se pojavljivao poslije gospoiina bijega, navui na sebe ozbiljnu sumnju koja se zacijelo ve zaela u glavi uznemirenih ukuana. No kakve li mune dunosti! Morao sam se pokazati veseo i miran usred obitelji koju u u to sam bio siguran zatei u strepnji i zabrinutosti.

Otiao sam u vrijeme kad je obitelj sjedala za stol, pa se uputih ravno u blagovaonicu. Uao sam sa svojim uobiajenim smijekom i kao uvijek sjeo pokraj gospoe pravei se da ne primjeujem njeno iznenaenje koje se jasno italo sa usplamtjelog joj lica. as zatim zapitah gdje je gospoica. Ona me samo pogleda i ne odgovori.

Da nije bolesna?

Nemam pojma.

Taj hladni odgovor primih s olakanjem jer sam tad s opravdanjem mogao zbaciti s lica krinku hinjene veselosti. Ostao sam neko vrijeme

utljiv i zamiljen, hinei iznenaenje i zbunjenost, a onda se digoh zapitavi gospou da li. bih je mogao u emu usluiti, a kad mi ona hladno zahvali, napustili blagovaonicu i uputih se u gospoiinu sobu kao da u je toboe ondje nai. Zatekao sam samo Madeleinu i namignuvi joj zapitah je gdje joj je gospodarica, a ona me usrdno zamoli da joj ja to kaem ako znam.

Zar je izala sama?

Ja ne znam nita, gospodine, ali ukuani su uvjereni da vi sve znate. A sad vas molim da me ostavite.

Hinei iznenaenje, izaoh polaganim korakom i uspeh se u svoju koiju zadovoljan to sam se rijeio te neugodne dunosti. Bit e sasvim prirodno govorio sam samom sebi da se smatram uvrijeenim i da se vie ne pojavljujem u toj kui, jer gospoa vrlo dobro zna kako me je runo primila i zacijelo joj je jasno da sam ja, bio kriv ili nevin, morao to

primijetiti.

Dva dana kasnije, dok sam rano ujutro stajao na prozoru, opazih

jednu koiju kako se zaustavlja ispred vrata moje kue. I nje izae gospoa Wynne u pratnji gospodina Farsettija. Pooh im u susret, zahvaljujui to su mi doli iskazati ast da dorukuju sa mnom i pozvah ih da sjednu kraj vatre. Gospoa odvrati da nije dola zbog doruka, ve da ima sa mnom razgovarati o jednoj vanoj stvari. Ona prihvati ponueno mjesto, a Farsetti ostade stojei. Odgovorio sam da joj u svemu stojim na usluzi.

Dola sam vas zamoliti da mi vratite moju ker ako je u vaim rukama, ili da mi kaete gdje se nalazi kako bih prema tome mogla poduzeti potrebne korake.

Gospoo, ja uistinu ne znam nita i udim se to me nevina optuujete za udovini zloin otmice.

Ne optuujem vas ni zbog ega. Nisam dola ovamo ni da vam spoitnem zloin ni da vam prijetim, dola sam samo zato da u vas izmolim prijateljsku uslugu. Pomozite mi da svoje dijete jo danas naem, i vratit ete mi ivot. Ja sam uvjerena da vi sve znate. Bili ste njezin jedini prijatelj, s njom ste svaki dan provodili po nekoliko sati, pa nije mogue da vam se nije povjerila. Smilujte se jadnoj majci. Nitko jo nita ne zna, neka mi se vrati, i sve e biti zaboravljeno. Njezina e ast biti spaena.

Gospoo, ja savreno razumijem kako vam je, ali opet vam kaem da nita ne znam.

Jadna ena pade tad preda me na koljena, lijui teke suze. Htjedoh je podii, kad joj Farsetti ogoreno doviknu da bi se trebala stidjeti to klei pred ovjekom mog soja.

Bezobraznie zaprijetih mu ja pridigavi gospou smjesta se izjasnite o tom mom soju!

Nemam se to izjanjavati. Svi znaju da ste vi u to umijeani.

Tako mogu misliti samo glupani. Izlazite i priekajte me. Doi u za etvrt sata.

Rekavi to, pograbih jadnog viteza za ramena i izbacih ga iz sobe. Na vratima on doviknu gospoi da poe s njim, ali ona ostade i pokua me umiriti:

Morate oprostiti tom jadnom ovjeku koji je toliko zaljubljen da se unato svemu jo uvijek eli oeniti mojom keri.

Znam, ali vaa ga ki mrzi jo vie od vrhovnog zakupnika poreza.

U tom ima krivo, no ja vam obeavam da o toj enidbi vie nee biti ni rijei. Vi morate u sve biti upueni jer ste joj dali pedeset lujdora bez kojih ne bi mogla nikamo otii.

To nije istina, gospoo.

Istina je, evo komadia vaeg pisma.

Nato mi prui napola sagorjeli komadi pisma to sam ga uputio gospoici kad sam joj poslao pedeset lujdora da izbavi iz neprilike starijeg brata. Moglo se proitati slijedee:

... elim da vas ovih pedeset lujdora uvjere da nikad neu nita aliti, pa ak ni vlastiti ivot, samo da vam dokaem svoju ljubav ...

Ja ne mislim, gospoo, poricati svoju ljubav prema vaoj keri, ali vam opravdanja radi moram otkriti neto to vam inae ne bih nikad kazao. Tu sam svotu poslao gospoici da bi mogla isplatiti dugove vaeg starijeg sina koji mi je zahvalio jednim pismom. Ako elite mogu vam ga pokazati.

Moj sin?

Va sin, gospoo.

Odmah u narediti da vam se dug vrati s bogatim kamatima.

Zatim sie u dvorite i magna Farsettija da se vrati kako bi iz mojih usta saznao da su oni lujdori to sam ih poslao gospoici bili namijenjeni njezinu sinu. No bezobraznik odgovori da sumnja u to. Nasmijah mu se u

lice i zamolih gospou neka sama provjeri vjerodostojnost moje tvrdnje. Na kraju joj rekoh da sam uvijek nagovarao njezinu ker da se uda za La Popelinierea.

Kako se usuujete tako neto tvrditi uleti mi u rije Farsetti kad ste joj istodobno u pismu izjavljivali ljubav?

Priznajem odgovorih da sam je ljubio i da sam prieljkivao ast da joj mua uinim rogonjom, pa sam ve unaprijed udario temelje tom planu. Moja ljubav, bila ona grena ili ne, bila je jedini predmet razgovora koji smo vodili sve one sate to smo ih provodili zajedno. Da mi je ona povjerila svoj naum o bijegu, ja bih je odgovorio ili bih zajedno s

njom pobjegao jer sam je ljubio, kao to je uostalom jo i sada ljubim. Nikad joj ne bih dao novaca da ode nekuda bez mene.

Dragi moj Casanova umijea se gospoa ja u povjerovati da ste nevini samo ako se pridruite mojim naporima da otkrijemo njeno skrovite.

Stojim vam u svemu na raspolaganju, gospoo, i obeavam vam da u ve danas poeti s traganjem.

Vjeran svojoj ulozi, otioh ve sutradan glavnom policijskom komesaru, gospodinu Chabanu, zahtijevajui da zapone svestrano traganje za nestalom gospoicom. Budalasto sam uobraavao da u se tim korakom jo bolje prikriti, ali taj ovjek je bio majstor svog zanata i koji mi je bio veoma naklon otkad me je Silvia s njim upoznala, stade se smijati uvi to traim od njega.

Zar vi uistinu ree mi elite da policija otkrije gdje se skriva mlada Engleskinja?

Da, gospodine, elim.

Po tom sam razabrao da me je lukavo navodio na razgovor ne bi li

me uhvatio u lai, a u to se dokraja uvjerih kad na izlasku sretoh gospodina Farsettija.

Drugog sam dana otiao da gospoi Wynne podnesem izvjetaj o svojim dotad bezuspjenim pokuajima.

Ja sam ree mi ona bila sretnije ruke od vas, i ako biste me htjeli otpratiti do mjesta gdje mi se ki sakriva i pomoi mi da je nagovorim da se vrati kui uvjerena sam da e poi bez otpora.

Pomoi u vam od sveg srca, gospoo odgovorili joj spreman sam da vas pratim kamo god elite.

Ona zadovoljno odvrati da me dri za rije, pa se dignu, ogrnu kratki ogrta i pruivi mi jednu cedulju ree neka svom koijau naloim da nas vozi na tu adresu.

Groznog li asa za mene! Srce mi je drhtalo kao da e iskoiti iz grudi. Strepio sam neu li na cedulji proitati adresu samostana gdje se sklonila jadna miss. Ne znam kako bih u tom sluaju postupio, no siguran sam da onamo ne bih otiao. No strepnje nestade im s cedulje proitah rijei: Trg Maubert, ta i ta aleja.

Naredih koijau da krene, i mi siosmo u oznaenoj aleji. Jadnoj sam majci dao punu zadovoljtinu vodei je s revnom uslunou od kata do kata, od stana do stana, tako da smo pregledali sve stanove, i one s ulice

i one s dvorita. Poslije te neobine i uzaludne pretrage pobojah se da siromana majka ne udari u pla, no prevario sam se. Iako je bila utuena, na licu joj se odraavalo zadovoljstvo, a u oima ak elja da me zamoli za oproten je. Za tu adresu saznala je od koijaa koji je prvi vozio njenu ker i iskrcao je u toj aleji. Rekla mi je kako joj je kuhar priznao da je dva puta

dolazio k meni s pismima, dok joj je Madeleine kazala samo to da sam ja

zaljubljen u miss kao i ona u mene.

Poto sam je odveo kui otiao sam grofici du Rumain da je o svemu izvijestim i da napiem dugako pismo mladoj zatoenici.

Nekoliko dana kasnije gospoa du Rumain urui mi prvo gospoiino pismo. Pisala mi je nairoko, o miru koji joj je uao u duu, velikoj zahvalnosti koju mi duguje, o knjigama koje su joj dali, o tome

kako plaa dnevno est franaka, a sestri koja je dvori etiri lujdora na mjesec. Mirna je i sretna, samo je smeta to joj je nadstojnica preporuila da nikad ne izlazi iz svoje sobe.

Ali jo me je vie razveselilo pismo koje je glavarica napisala gospoi du Rumain. Nije se mogla dosta nahvaliti mlade nesretnice, njene umiljatosti, pameti, plemenitosti i edna ponaanja. Bilo mi je drago videi koliko je zadovoljstvo to pismo priinilo mojoj plemenitoj zatitnici. Njeno veselje postade jo vee kad je proitala pismo koje je bilo upueno meni.

Nezadovoljni su bili samo gospoa Wynne, opaki Farsetti i stari poreznik o ijoj se neprilici ve uvelike govorkalo u krugovima Palais Royala i po kavanama. Pri tom su esto spominjali i mene, no ja sam se, mislei da sam u sigurnosti, samo smijao brbljarijama besposlenih radoznalaca.

Meutim La Popelinire je primio stvar kao ovjek od duha i pameti pa je ak na tu zgodu napisao aljivu jednoinku koju je dao prikazati u svom malom kazalitu u Passyju. Eto kakvog je karaktera bio taj

ovjek. Njegov grb bijae pijevac s natpisom Fovet et favet.6 Meutim, to

se znamenje irokogrudnosti pokazalo u loem svjetlu u znamenitoj zgodi s pominim kaminom. Tri mjeseca nakon nestanka Engleskinje tako su naime svi nazivali moju miss poslao je svog predstavnika u Bordeaux i njegovim posredstvom sklopio brak s jednom lijepom plemenitakom djevojkom, kerkom jednog lana gradske uprave. Krajem druge godine braka supruga mu je podarila lijepog djeaka koji se rodio eset mjeseci nakon njegove smrti. Bogataev nasljedn