IGRA PRIJESTOLJAGeorge R.R. Martin

~Knjiga prva iz ciklusa "Pjesma Leda i Vatre"

PROLOGMorali bismo krenuti natrag", Gared ih je pourivao dok je umu sve vie obavijao mrak. "Divljaci su mrtvi.""Boji se mrtvih?" upita Ser Waymar Royce s jedva primjetnim osmijehom.Gared nije zagrizao mamac. Bio je star ovjek, preao je pedesetu, i vidio vlastelinie kako dolaze i prolaze. "Mrtvi su mrtvi", rekao je. "Nemamo nikakva posla s mrtvima.""Jesu li mrtvi?" tiho upita Royce. "Kakav dokaz imamo?""Will ih je vidio", ree Gared. "Ako on kae da su mrtvi, to je za mene dovoljan dokaz."Will je znao da e ga uvui u prepirku prije ili kasnije. elio je da to radije bude kasnije negoli prije. "Moja mi je majka rekla da mrtvi ne pjevaju", dodao je."Moja je dojilja govorila isto, Wille", odvrati Royce. "Nikad ne vjeruj onomu to uje na enskoj sisi. Ima stvari koje se mogu nauiti ak i od mrtvih." Njegov glas odjekne, prebuan u tamnoj umi."Dugo je jahanje pred nama", istakne Gared. "Osam dana, moda devet. A pada no." Ser Waymar Royce ravnoduno baci pogled prema nebu. "To se dogaa svakoga dana otprilike u ovo vrijeme. Boji li se mraka, Garede?" Will je mogao vidjeti napetost oko Garedovih usana i jedva suspregnut gnjev u njegovim oima pod debelom, crnom kapuljaom njegova plata. Gared je proveo etrdeset godina u Nonoj strai, kao mukarac i kao djeak, te nije navikao da ga olako shvaaju. Ipak, bilo je tu jo neega. Ispod ranjenog ponosa, Will je osjeao neto drugo u starijem ovjeku. Gotovo je mogao okusiti napetost koja se opasno bliila strahu. Will je dijelio njegovu nelagodu. etiri je godine proveo na Zidu. Kad su ga prvi put poslali na onu stranu, sve stare pripovijesti vratile su mu se u sjeanje, a njegova se crijeva pretvorila u vodu. Poslije se tomu smijao. Dosad je ve bio veteran stotina pohoda, a beskrajna mrana divljina koju su junjaci nazivali ukletom umom vie ga nije imala ime plaiti.Sve do ove noi. Neto je noas bilo drugaije. Ova je tama imala otrinu od koje mu se dizala kosa na glavi. Devet su dana jahali, na sjever i sjeverozapad i opet na sjever, sve dalje i dalje od Zida uporno tragajui za etom divljih jahaa. Svaki je dan bio gori od onog prethodnog. Dananji je dan bio najgori od svih. Sa sjevera je puhao hladan vjetar od kojeg je drvee utalo poput ivih stvorova. Cijeloga dana Will se osjeao kao da ga neto promatra, neto hladno i neumoljivo to ga nije voljelo. Gared je isto osjeao to neto. Will nita nije toliko elio koliko odjahati glavom bez obzira u sigurnost Zida, ali to nije bio osjeaj koji je mogao podijeliti sa svojim zapovjednikom. Pogotovo ne sa zapovjednikom kao to je ovaj. Ser Waymar Royce bio je najmlai potomak drevne obitelji s previe nasljednika. Bio je naoit osamnaestogodinjak, sivook, otmjen i vitak poput bodea. Sjedei na svom velikom crnom bojnom konju, vitez se isticao pokraj Willa i Gareda na njihovim manjim brdskim konjiima. Nosio je crne kone izme, crne vunene hlae, crne rukavice od krtije koe i vrstan dobro skrojen kaput od blistavih, crnih, metalnih prstena preko slojeva crne vune i ukrobljene koe. Ser Waymar bio je Prisegnuti brat None strae manje od pola godine, ali nitko nije mogao rei da se nije pripremao za svoj poziv. Barem to se njegove odjee tie.Njegov plat predstavljao je njegovu krunsku slavu; bio je od samurovine, debeo, crn i mekan poput grijeha."Kladim se da ih je sve sam poubijao, nego to", rekao je Gared vojnicima uz vino, "zavrnuo im glavice, na silni ratnik." Svi su se nasmijali. Teko je primati zapovijedi od ovjeka kojeg ste ismijavali uz au vina, razmiljao je Will dok je drhturei sjedio na svome rianu. Gared je sigurno osjeao isto."Mormont je rekao da ih moramo slijediti i to smo uinili", ree Gared. "Oni su mrtvi. Vie nas nee uznemirivati. Tegobno je jahanje pred nama. Ne svia mi se ovo vrijeme. Bude li snijeilo, trebat e nam etrnaest dana da se vratimo, a snijeg je ono najbolje emu se moemo nadati. Jeste li ikad vidjeli ledenu oluju, moj gospodaru?"Mladi plemi se doimao kao da ga nije uo. Prouavao je sve dublji sumrak napola se dosaujui, a napola rastreseno. Will je jahao s vitezom dovoljno dugo da shvati kako ga je najbolje ostaviti na miru dok tako izgleda. "Ispriaj mi opet to si vidio, Wille. Svaku pojedinost. Nita ne izostavi."Will je bio lovac prije nego to se pridruio Nonoj strai. Zapravo, zvjerokradica. Mallisterovi slobodni jahai uhvatili su ga na djelu u Mal-listerovim umama dok je derao kou s jednog od Mallisterovih srndaa pa mu se izbor sveo na to da odjene crno ili izgubi ruku. Nitko se umom nije mogao kretati tie od Willa, a crnoj brai nije dugo trebalo da otkriju njegov dar."Logor je dvije milje dalje, preko onoga grebena, u blizini potoka", ree Will. "Pribliio sam se koliko god sam se usudio. Ima ih osmero, mukaraca i ena zajedno. Djecu nisam vidio. Podigli su zaklon uza stijenu. Snijeg ga je dotad ve bio dobrano prekrio, ali jo sam ga mogao razaznati. Vatra nije gorjela, ali se ognjina jama vidjela jasno kao dan. Nitko se nije micao. Dugo sam promatrao. Nijedan iv ovjek ne lei tako mirno.""Jesi li vidio ita krvi?" "Pa, nisam", prizna Will. "Jesi li vidio kakvo oruje?"

"Pa bilo je maeva, neto lukova. Jedan je ovjek imao sjekiru. Masivna izgleda, dvostruke otrice, opasan komad eljeza. Leala je na zemlji pokraj njega, tik uz njegovu ruku.""Jesi li uoio poloaj tijela?"Will slegne ramenima. "Nekoliko ih je sjedilo uz stijenu. Veina ih je bila na tlu. Kao da su mrtvi.""Ili spavaju", dobaci Royce. "Mrtvi", ostao je pri svome Will. "Jedna je ena bila na eljez-drvu, napola skrivena meu granama. Dalekovidnica." Lako se osmjehne. "Pobrinuo sam se da me ne opazi. Kad sam se pribliio, vidio sam da se ni ona ne mie." Protiv svoje volje, zadrhti."Je li ti hladno?" upita Royce."Malko", promrmlja Will. "Od vjetra, gospodaru."Mladi vitez se okrene prema svom sjedokosom oklopniku. Smrznuto lie utei je padalo oko njih, a Rovceov se bojni konj uznemireno pomakne. "to misli, stoje moglo ubiti te ljude, Garede?" upita Ser Waymar nehajno. Popravio je nabor svoga dugog plata od samurovine."Hladnoa", ree Gared vrsto uvjeren. "Vidio sam kako su se ljudi smrznuli prole zime, i jedne prije, kad sam bio napola djeak. Svi pripovijedaju o snijegu gotovo etrdeset stopa dubokom i o ledenom vjetru koji urliui dolazi sa sjevera, ali pravi je neprijatelj hladnoa. Prikrade vam se neujnije od Willa i u poetku drhturite i zubi vam cvokou, tapkate nogama i sanjarite o kuhanu vinu i ugodnoj toploj vatrici. Ona pee, eto to. Nita ne pee toliko kao hladnoa. Ali tek neko vrijeme. Onda se uvue u vas i pone vas ispunjavati i ubrzo nakon toga nemate snage boriti se s njom. Lake je sjesti ili zaspati. Kau da pri kraju ne osjeate bol. Najprije ste slabi i pospani i sve pone blijedjeti, a onda kao da tonete u more toplog mlijeka. Nekako spokojno.""Kakve li rjeitosti, Garede", primijeti Ser Waymar. "Nisam ni slutio da je ima u sebi.""Preivio sam smrzavanje, mladi vlasteline", Gared povue natrag kapuljau, omoguivi Ser Waymaru pogled na mjesto gdje su neko bile njegove ui. "Dva uha, tri nona prsta i mali prst lijeve ruke. Dobro sam proao. Pronali smo mog brata smrznuta na strai s osmijehom na licu."Ser Waymar slegne ramenima. "Trebao bi se toplije odijevati, Garede."Gared se zapilji u mladog plemia, dok su se oiljci oko njegovih usnih duplji zacrvenjeli od gnjeva na mjestu gdje je metar Aemon odrezao ui. "Vidjet emo koliko se toplo moete odjenuti kad doe zima." Navukao je svoju kapuljau i zgrbio se nad svojim rianom, mualjiv i mrk."Ako Gared kae da je hladnoa..." zapone Will. "Je li te zapala koja straa prolog tjedna, Wille?""Jest, gospodaru." Nije bilo tjedna kad ga nije zapao tucet prokletih straa. Na to je ovjek ciljao?"I kakav si Zid zatekao?""Vlaan", ree Will, nabirui elo. Sad je vidio posve jasno, sad kada je mladi plemi na to upozorio. "Nisu se mogli smrznuti. Ne ako je Zid bio vlaan. Nije bilo dovoljno hladno."Royce klimne. "Bistar deko. Imali smo nekoliko blaih mrazova prolog tjedna i kratkotrajan nalet snijega tu i tamo, ali sigurno ne i hladnou dovoljno otru da ubije osmero odraslih ljudi. Ljudi odjevenih u krzno i kou, da vas podsjetim, sa sklonitem nadomak ruke i drvom za loenje vatre." Vitezov osmijeh bio je samouvjeren. "Wille, povedi nas onamo. Hou na svoje oi vidjeti te mrtvace."I onda se vie nita nije moglo uiniti. Zapovijed je bila izdana, a ast ih je obvezivala da se pokore.Will se uputi naprijed dok je njegov upavi mali rian oprezno traio put kroz ipraje. Lagani snijeg pao je no prije i pokrio kamenje, korijenje i kaljue, vrebajui bezbrine i neoprezne. Ser Waymar Royce ga je slijedio dok je njegov golemi crni bojni konj nestrpljivo frktao. Ratni konj bio je pogrena vrsta za istraivake pohode, ali pokuajte to rei tek stasalom plemiu. Gared je bio na zaelju. Stari je oklopnik jahao mrmljajui sebi u bradu.No se sve vie sputala. Vedro nebo postalo je tamnogrimizno, boje stare modrice, a onda prelo u crno. Pojavile su se zvijezde. Izaao polumjesec. Will je bio zahvalan na svjetlu."Moemo se kretati bre od ovog, zasigurno", ree Royce kada je mjesec posve izaao."Ne s ovim konjem", ree Will. Strah ga je uinio drskim. "Moda bi moj gospodar htio prijei na elo?"Ser Waymar Royce ne udostoji se odgovoriti.Negdje u dubini ume oglasio se vuk.Will povue svog riana pod staro, vornato eljezdrvo i sjae."Zato si stao?" upita Ser Waymar."Bolje je ostatak puta prijei pjeice, gospodaru. Jo samo preko onoga grebena."

Royce zastane na trenutak, zurei u daljinu, zamiljena lica. Hladan vjetar aputao je kroz drvee. Njegov veliki plat od samurovine pomakne se za njim poput neega napola ivo."Ovdje neto nije u redu", promrmlja Gared. Mladi mu vitez dobaci preziran osmijeh. "Zaista?" "Osjeate li?" upita Gared. "Osluhnite tamu."Will je osjeao. etiri godine u Nonoj strai i nikad se nije toliko bojao. to je to bilo?"Vjetar. um drvea. Vuk. Koji te zvuk toliko prestraio, Garede?" Kad Gared nije odgovorio, Royce ljupko sklizne iz svoga sedla. vrsto privee vranca za nisku granu, podaleko od drugih konja i isue ma iz korica. Dragulji su svjetlucali na njegovu balaku, a mjeseina se razlijevala po blistavu eliku. Bilo je to sjajno oruje, prekovano u zamku i izgledom novonovcato. Will je sumnjao da je itko ikad njime u gnjevu zamahnuo."Drvee je ovdje gue ", upozori Will. "Zaplest ete se o njega maem, gospodaru. Bolji je bode.""Bude li mi potreban savjet, sam u ga zatraiti", ree mladi plemi. "Garede, ostani tu. Pripazi na konje."Gared sjae. "Potrebna nam je vatra. Pobrinut u se za nju.""Kolika si ti budala, starce? Ako je u ovoj umi neprijatelj, vatra je zadnje to nam treba.""Ima neprijatelja koje e vatra drati podalje", ree Gared. "Medvjede i vukove i... i druga bia..."Ser Waymarove usne postadoe tanka crta. "Bez vatre." Garedu je kapuljaa zasjenjivala lice, ali je Will mogao vidjeti okrutan bljesak u njegovim oima dok je zurio u no. Na trenutak se pobojao da e stariji ovjek posegnuti za maem. Bio je to kratak, ruan predmet, drka izblijedjela od znoja, otrice nazubljene od duge uporabe, ali Will ne bi dao ni groa za ivot mladog plemia da ga je Gared izvukao iz korica.Konano Gared spusti pogled. "Bez vatre", promrmlja tiho.Royce to shvati kao pristanak i okrene mu lea. "Vodi me", ree lu. Will im je prokrio put kroz ipraje, a onda se poeo uspinjali padinom do niskoga grebena gdje je bio pronaao svoj povoljni poloaj pod straaricom. Pod tankim slojem snijega tlo je bilo mokro, blatno i sklisko, s kamenjem i skrivenim korijenjem o koje si mogao zapeti. Will nije stvarao nikakav zvuk dok se penjao. Za leima je uo tih metalan um plemieve iane koulje, utanje lia i mrmljanje psovki dok su ispruene grane sezale za njegovim maem i povlaile mu blistavi plat od samurovine.Velika je straarica bila upravo ondje na vrhu grebena, gdje je Will znao da e biti, s najniim granama jedva stopu udaljenima od tla. Will sklizne pod nju, ispruivi se na trbuh u snijegu i blatu te pogleda dolje na praznu krevinu pod sobom.Srce mu stade u prsima. Na trenutak se nije usudio disati. Mjeseina je obasjavala krevinu, pepeo u ognjinoj jami, snijegom prekriven zaklon, veliku stijenu, mali, napola smrznuti potok. Sve je bilo upravo onako kao prije nekoliko sati.Oni su nestali. Sva su tijela nestala."Bogovi!" zauo je iza sebe. Maje zasjekao granu kada se Ser Waymar Royce domogao vrha grebena. Stajao je ondje pokraj straarice, s maem u ruci, dok mu se plat nadimao iza lea na vjetru koji se podigao, uzvieno ocrtan spram zvijezda i naoigled sviju."Sagnite se!" brzo apne Will. "Neto nije u redu."Royce se nije pomaknuo. Gledao je dolje na praznu krevinu i nasmijao se. "ini se da su tvoji mrtvaci premjestili logor, Wille."Willa ostavi glas. Traio je rijei koje mu nisu dolazile na usta. Nije mogue. Njegove oi preletjee amo-tamo naputenim logorom i zaustavie se na sjekiri. Golema ratna sjekira dvostruke otrice leala je jo uvijek tamo gdje ju je posljednji put vidio, netaknuta. Vrijedno oruje..."Na noge, Wille", zapovjedi Ser Waymar. "Ovdje nema nikoga. Neu dopustiti da se skriva pod grmom."Nevoljko, Will poslua.Ser Waymar ga promotri s otvorenim negodovanjem. "Neu se sa svog prvog pohoda vratiti u Crni dvorac kao gubitnik. Pronai emo te ljude." Osvrne se oko sebe. "Na drvo. Pouri se. Potrai vatru."Will mu bez rijei okrene lea. Nije bilo svrhe prepirati se. Vjetar je jaao. Prodirao mu je kroz kosti. Otiao je do drveta, nadsvoene, sivozelene straarice i poeo se penjati. Ubrzo su mu ruke bile ljepljive od smole, a on nestane meu iglicama. Strah mu ispuni utrobu poput jela koje nije mogao probaviti. Proape molitvu bezimenim umskim bogovima i oslobodi bode iz korica. Metnuo ga je meu zube kako bi oslobodio obje ruke za penjanje. Okus hladnog eljeza u ustima prui mu utjehu.Dolje ispod drva, mladi plemi iznenada vikne: "Tko ide?" Will je osjetio nesigurnost u tom izazovu. Prestao se penjati; sluao je; promatrao je.uma odgovori utanjem lia, uborom potoka, dalekim hukom snjene sove.Drugi nisu stvarali zvuk.Will krajikom oka opazi pokret. Blijede spodobe promicale su umom. Osvrne se i naas spazi bijelu sjenu u tami. Onda je nestade. Grane se lagano pomaknu na vjetru, oeavi jedna drugu drvenim prstima. Will otvori usta kako bi doviknuo upozorenje, ali mu se rijei sledie u grlu. Moda je bio u krivu. Moda je ono bila samo ptica, odsjaj na snijegu, varka mjeseine. to je on to vidio, na kraju krajeva?"Wille, gdje si?" povikne odozdo Ser Waymar. "Vidi li ita?" Okretao se u malom krugu, najednom oprezan, s maem u ruci. Sigurno ih

je osjetio, kao to ih je Will osjetio. Nita se nije vidjelo. "Odgovori!Zato je tako hladno?"I bilo je hladno. Drhtei, Will se jo vre uhvati za svoju granu. Njegovo je lice bilo snano pritisnuto o deblo straarice. Mogao je osjetiti slatku ljepljivu smolu na svom obrazu.Sjena izroni iz umske tame. Zaustavi se pred Rovcom. Bijae visoka, tanka i tvrda poput stare kosti, s mesom bijelim poput mlijeka. Njezin je oklop naizgled mijenjao boje dok se kretala; ovdje je bio bijel poput netom palog snijega, ondje crn poput sjene, a posvuda iaran tamnom sivozelenom bojom drvea. are su se prelijevale poput mjeseine na vodi sa svakim njezinim korakom.Will je uo kako je Ser Waymar Royce jednim dugim siktajem ispustio dah. "Ne prilazi blie", upozori plemi. Njegov je glas pucao poput glasa djeaka. On zbaci dugi plat od samurovine sa svojih ramena kako bi oslobodio ruke za borbu i dohvati ma objema rukama. Vjetar utihne. Bilo je vrlo hladno.Drugi klizne naprijed neujnim korakom. U njegovim rukama nalazio se ma kakav Will nikad dotad nije vidio. Nijedna ovjeku znana kovina nije koritena pri kovanju te otrice. Bila je gotovo iva na mjeseini, providna, poput kristalne krhotine tako tanke da se, gledana sa strane, doimala gotovo nevidljivom. Ljeskala se nekim blijedoplavim, sablasnim svjetlom koje je plesalo oko njezinih rubova, i Will je nekako znao da je otrija od svake britve.Ser Waymar ga hrabro doeka. "Onda zaplei sa mnom." Izazivaki podigne svoj ma visoko iznad glave. Ruke mu zadrhtae od njegove teine ili moda od hladnoe. Ipak, pomisli Will, on vie nije djeak, ve jedan od mueva None strae.Drugi zastane. Will mu ugleda oi; modre, dublje i modrije od ljudskih oiju, modrine koja je pukla poput leda. Upiljile su se u ma koji je drhtao u zraku, promatrale mjeseinu ije se hladno svjetlo prelijevalo po kovini. U jednom se treptaju srca ponadao.Oni neujno izrone iz sjene, blizanci prvoga. Njih troje... etvero... petero... Ser Waymar je moda osjetio hladnou koja ih je pratila, ali ih nije vidio, nije uo. Will je morao povikati. Bila je to njegova dunost. I njegova smrt, ako to uini. Zadrhti, obgrli stablo i ostane utei.Blijedi ma drhtavo proleti zrakom.Ser Waymar ga doeka elikom. Pri susretu otrica nije se zauo zvuk kovine o kovinu; samo visok, tanak zvuk na rubu ujnosti, poput ivotinje koja cvili od boli. Royce zaustavi sljedei udarac, i trei, a onda uzmakne jedan korak. Jo jedan nalet udaraca i on ponovno uzmakne.Iza njegovih lea, zdesna, slijeva, svuda oko njega, stajali su promatrai, strpljivi, bezlini, tihi, dok su ih promjenjive are na njihovim krhkim oklopima inile gotovo nevidljivima u umi. Ipak nijednim se pokretom nisu umijeali.Maevi su se susretali sve dok Will nije poelio zaepiti ui od udnovata bolnoga jauka njihova sudara. Ser Waymar je sada dahtao od napora, a dah mu se puio na mjeseini. Njegova se otrica zabijeljela od inja; otrica Drugog plesala je blijedoplavim svjetlom.Onda Royce otkloni udarac trenutak prekasno. Blijedi ma zarije se u ianu koulju pod njegovom rukom. Plemi krikne od boli. Krv izbije kroz metalne prstene. Puila se na hladnoi, a kapljice su bile crvene poput vatre na mjestima gdje su dotaknule snijeg. Ser Waymarovi prsti otaru njegov bok. Kona mu se rukavica vrati natopljena crvenim.Drugi neto ree na jeziku koji Will nije poznavao; njegov je glas bio nalik na pucanje leda na smrznutom jezeru, a rijei su bile podrugljive.

Ser Waymar se ponovno razbjesni. "Za Roberta!" povikne, te reei nasrne, podigavi injem prekrit ma objema rukama i zavitlavi ga plotimice, bonim udarcem, svom teinom. Drugi je gotovo lijeno odbio udarac.Kad su se otrice dotaknule, elik je puknuo.Krik odjekne kroz umsku no, a ma se slomi u stotinu komadia, dok su se krhotine razasule poput kie iglica. Royce vritei padne na koljena i pokrije oi. Krv je prodirala kroz njegove prste.Promatrai se zajedno primaknue naprijed, kao da im je bio dan kakav znak. Maevi su se podizali i padali, sve u mrtvoj tiini. Bio je to hladnokrvno klanje. Blijede otrice prolazile su kroz ianu koulju kao da je od svile. Will zatvori oi. Duboko pod sobom uo je njihove glasove i smijeh otar poput ledenih svijea.Kad je skupio hrabrost da ponovno progleda, ve je prolo mnogo vremena i greben je pod njim bio pust.Ostao je na drvetu, jedva se usuujui disati, dok se mjesec polako uljao crnim nebom. Na kraju, kada su mu se miii ve grili, a prsti utrnuli od hladnoe, spusti se dolje.Rovceovo tijelo lealo je nauznak u snijegu, s ispruenom rukom. Debeo plat od samurovine bio je rasjeen na vie mjesta. Dok je tako leao mrtav, moglo se vidjeti koliko je bio mlad. Djeak.Pronaao je to je ostalo od maa nekoliko stopa dalje, vrh razmrskan i savijen poput drveta pogoena munjama. Will klekne, oprezno se osvrne oko sebe i podigne ga. Slomljeni ma bit e njegov dokaz. Gared e iz toga znati neto zakljuiti, a ako ne on, onda zasigurno onaj stari medvjed Mormont ili metar Aemon. Hoe li Gared jo uvijek ekati s konjima? Morao se pouriti.Will se uspravi. Ser Waymar Royce stajao je iznad njega.Njegova krasna odjea bila je u dronjcima, njegovo lice unakaeno. Krhotina maa probadala je slijepu bijelu zjenicu njegova lijevog oka.

Desno je oko bilo otvoreno. Zjenica je gorjela modro. Vidjela je.Slomljeni ma ispadne iz mlitavih prstiju. Will sklopi oi u molitvi. Duge, otmjene ruke okrznu njegov obraz, a onda ga stegnu oko vrata. Bile su u najfinijoj koi i ljepljive od krvi, ali je njihov je dodir ipak bio hladan.Jutro je svanulo vedro i hladno, sa svjeinom koja je oznaavala kraj ljeta. Krenuli su u osvit da vide kako ovjeku odrubljuju glavu, njih dvadesetorica. Bran je jahao s njima, prepun uzbuenja. Prvi put su ga drali dovoljno starim da zajedno sa svojim gospodinom ocem i svojom braom prisustvuje izvrenju kraljevske presude. Bila je deveta godina ljeta i sedma Branova ivota.ovjeka su izveli iz male utvrde u brdima. Robb ga je drao divljakom iji je ma bio zaklet Manceu Rayderu, Kralju-s-one-strane-Zida. Branu se koa jeila od same pomisli. Prisjeao se pria uz ognjite koje mu je kazivala Stara Nana. Divljaci su bili okrutni ljudi, govorila je, trgovci robljem, ubojice i lopovi. Druili su se s divovima i demonima, krali ensku djecu u gluho doba noi i pili krv iz ulatenih rogova. A njihove su ene lijegale s Drugima u Dugoj noi kako bi rodile stranu poluljudsku djecu.No ovjek kojeg su zatekli privezana od glave do pete uza zid utvrde kako iekuje kraljevu presudu bio je star i suhonjav, ne vii od Robba. Izgubio je oba svoja uha i prst od ozeblina. Bio je odjeven u crno poput brata None strae, osim krzna koje je bilo otrcano i masno.Dah ljudi i konja stapajui se isparavao na hladnom jutarnjem zraku dok je njegov otac nareivao da ovjeka spuste sa zida i dovuku pred njega. Robb i Jon sjedili su uspravno na svojim konjima, a Bran meu njima na svom poniju, trudei se izgledati stariji od sedam godina i pretvarati se kao da je sve ovo ve vidio. Slab vjetar puhao je kroz dveri utvrde. Nad njihovim glavama leprao je barjak Starkovih od Otrozimlja: sivi vuk koji tri preko ledeno bijelog polja.Branov otac dostojanstveno je sjedio na svome konju, dok mu je duga smea kosa vijorila na vjetru. Njegova kratko podrezana brada bila je proarana sjedinama, inei ga starijim od njegovih trideset i pet godina. Danas su mu oi bile stroge i nipoto nije sliio ovjeku koji predveer obiava sjediti uz vatru i tiho pripovijedati o vijeku junaka i umske djece. Skinuo je oinsko lice, pomisli Bran, i stavio lice kneza Starka od Otrozimlja.Postavljala su se pitanja i davali odgovori ondje na jutarnjoj studeni, ali se Bran poslije nije sjeao mnogo toga to je bilo reeno. Konano je njegov gospodin otac izdao naredbu, a dvojica njegovih straara odvukla su ovjeka u dronjcima do panja eljez-drva na sredini trga. Prisilili su ga da spusti glavu na tvrdo crno drvo. Knez Eddard Stark je sjahao, a njegov tienik Theon Greyjoy iznio je ma. "Led", zvao se taj ma. Bio je irok poput muke ruke i dui ak i od Robba. Otrica je bila od valyrijskog elika, arolijom prekovana i tamna poput dima. Nita nije zadravalo otrinu poput valvrijskog elika.Njegov otac skine rukavice i preda ih Jorvju Casselu, kapetanu njegove dvorske strae. Obuhvati Led objema rukama i ree: "U ime Roberta od kue Baratheon, Prvoga svoga imena, kralja Andala i Rhovnara i Prvih ljudi, gospodara Sedam kraljevina i kraljevskog Namjesnika, prema zapovijedi Eddarda od kue Stark, gospodara Otrozimlja i guvernera Sjevera, osuujem te na smrt." Podigne velianstveni ma visoko iznad glave.Branov nezakoniti brat Jon Snow primakne se blie. "Dobro obuzdaj svog ponija", apne. "I ne odvraaj pogled. Otac e znati uini li tako."Bran dobro obuzda svog ponija i ne odvrati pogled.Njegov otac odsijee ovjeku glavu jednim sigurnim udarcem. Krv brine po snijegu, crvena poput ljetnog vina. Jedan se od konja propne i morali su ga zadrati da ne pobjegne. Bran nije mogao odvojiti pogled od krvi. Snijeg oko panja edno ju je upio, crvenei mu se pred oima. Glava odskoi od debelog vrata i otkotrlja se. Zaustavi se pred Greyjoyevim nogama. Theon je bio mrav, tamnokos devetnaestogodinjak kojega je sve zabavljalo. On se nasmije, metne svoju izmu na glavu i utne je."Magarac", Jon promrmlja dovoljno tiho da ga Greyjoy ne uje. Poloi ruku na Branovo rame, a Bran pogleda svoga nezakonitog brata. "Bio si dobar", ree mu Jon ozbiljno. Jonu je bilo etrnaest i imao je iskustva s dijeljenjem pravde.inilo se hladnije na dugom povratku u Otrozimlje, iako je dotad vjetar zamro, a sunce bilo visoko na nebu. Bran je jahao sa svojom braom, daleko ispred glavne skupine, a njegov se poni poprilino naprezao da bi odrao korak s njihovim konjima."Dezerter je umro junaki", ree Robb. Bio je krupan i irok i rastao je svakoga dana, majine puti, svijetle koe, crvenosmee kose i modrih oiju Tullvjevih od Rijekotoka. "Imao je barem hrabrosti.""Ne", tiho ree Jon Snow. "Nije to bila hrabrost. Ovaj je bio mrtav od straha. Vidjelo mu se u oima, Stark." Jonove sive oi bile su tako tamne da su izgledale gotovo crne, ali je bilo malo onoga to nisu vidjele. Bio je Robbov vrnjak, ali nisu nalikovali jedan na drugoga. Jon je bio vitak gdje je Robb bio miiav, tamnoput gdje je Rob bio svijetle puti, skladan i okretan tamo gdje je njegov polubrat bio snaan i brz.Robb nije bio impresioniran. "Drugi mu odnijeli oi", prokune. "Umro je dobro. Tko e prije do mosta?""Moe", ree Jon, podbovi konja. Robb opsuje i jurne za njim, te njih dvojica odgalopirae stazom, Robb nasmijan i buan, a Jon utljiv i napet. Putem je pod kopitima njihovih konja frcao snijeg.Bran ih nije ni pokuao slijediti. Njegov poni nije mogao drati korak. Vidio je oi ovjeka u dronjcima i sada je razmiljao o njima. Nakon nekog vremena, Robbov smijeh je prestao a uma ponovno utihnula.Toliko se zadubio u svoje misli da nije ni uo ostatak ete sve dok mu se njegov otac nije pribliio i jahao usporedo. "Je li ti dobro, Brane?" upita, nipoto neljubazno.

"Jest, oe", odvrati mu Bran. Podigne pogled. Umotan u svoja krzna i kou, sjedei na svom golemom ratnom konju njegov gospodin otac uzdizao se iznad njega poput diva. "Robb kae da je ovjek umro hrabro, ali Jon misli da se bojao.""to ti misli?" upita njegov otac.Bran porazmisli o tome. "Moe li ovjek biti hrabar iako se boji?""To je jedini trenutak kada ovjek moe biti hrabar", ree mu njegov otac. "Razumije li zato sam to uinio?""On je bio divljak", ree Bran. "Oni otimaju ene i prodaju ih Drugima."Njegov se gospodin otac nasmijei. "Stara Nana opet ti je pripovijedala prie. Zapravo, taj je ovjek prekrio prisegu, dezertirao je iz None strae. Nema opasnijeg ovjeka. Dezerter zna da mu je ivot izgubljen ako ga uhvate, stoga nee prezati ni pred kakvim zloinom, bez obzira na to kako opaki bili. Ali nisi me shvatio. Pitanje nije bilo zbog ega je ovjek morao umrijeti, nego zato ja to moram izvriti."Bran nije znao odgovor. "Kralj Robert ima svoga krvnika", ree nesigurno."Ima", prizna njegov otac. "Kao i targarvenski kraljevi prije njega. Ipak, na je obiaj drevniji. Krv Prvih ljudi jo uvijek tee ilama Starkovih i mi se drimo vjerovanja da ovjek koji izrekne presudu mora zamahnuti i maem. Ako kani oduzeti ovjeku ivot, duan si mu pogledati u oi i posluati njegove zadnje rijei. A ako se ne moe na to prisiliti, onda taj ovjek moda i ne zasluuje smrt."Jednoga dana, Brane, bit e Robbov vazal, branit e vlastiti dvorac za svoga brata i svoj rod pa e i tebe zapasti dijeljenje pravde. Kada taj dan osvane, ne smije nipoto uivati u toj zadai, ali joj ne smije ni okrenuti lea. Vladar koji se skriva iza plaenih ubojica ubrzo zaboravlja to je smrt."U tom asu Jon se pojavi na sljemenu brda pred njima. Mahne i povikne prema njima. "Oe, Brane, doite brzo, pogledajte to je Robb naao!" Tada ponovno nestane.Jory dojae k njima. "Nevolja, moj gospodaru?""Nesumnjivo", ree njegov gospodin otac. "Doi, hajdemo vidjeti kakvu su sad vragoliju izvela moja dva sina." On potjera svoga konja u kas. Jory, Bran i ostali pooe za njim.Zatekli su Robba na obali rijeke, sjeverno od mosta, s Jonom na konju pokraj sebe. Kasni ljetni snjegovi bili su uestali ovoga mjeseca. Robb je stajao do koljena u bijelom, zabaene kapuljae tako da mu je sunce sjalo u kosi. Neto je zibao u svome naruju, dok su djeaci razgovarali tihim, uzbuenim glasovima.Jahai oprezno krenue naprijed kroz nanose, traei vrsto uporite u skrivenome, neravnom tlu. Jory Cassel i Theon Greyjoy prvi stigoe k djeacima. Greyjoy se smijao i alio dok je jahao. Bran je uo kako je zadrao dah. "Bogovi!" povikne, borei se da obuzda konja dok je posezao za maem.Jorryjev ma ve je bio vani. "Robbe, maknite se od njega!" povikne dok se konj propinjao pod njim.Robb se osmjehne i podigne pogled sa zaveljaja u svojim rukama. "Ne moe vam nauditi", ree. "Mrtva je, Jory."Branje dotad ve izgarao od znatielje. Htio je podbosti ponija u trk, ali im je njegov otac naredio da sjau pokraj mosta i priblie se pjeice. Bran skoi na zemlju i potri.Do tada su ve Jon, Jory i Theon Greyjoy sjahali. "Tako mi sedam paklenih jama, to je to?" upitao je Greyjoy."Vuica", ree mu Robb."udovite", ree Greyjoy. "Pogledaj kolika je."Branu je srce udaralo u prsima dok se probijao do struka visokim nanosom prema svojoj brai.Napola zakopano u krvlju umrljanom snijegu, golemo tamno tijelo lealo je mrtvo. Led se stvorio na njegovu upavom sivom krznu, a blag miris trulei prianjao je uz njega poput enskog miomirisa. Bran opazi slijepe oi koje su vrvjele larvama, iroka usta puna poutjelih zuba. Ali njegova ga veliina natjera da zine od uda. Bilo je krupnije od njegova ponija, dvostruko vee od najveeg psa iz tenare njegova oca."To nije udovite", mirno e Jon. "To je enka strahovuka. Oni narastu vei od druge vrste."Theon Greyjoy ree: "Strahovukovi nisu vieni juno od Zida dvjesto godina.""Upravo sada vidim jednu", odgovori Jon.Bran otrgne pogled od nemani. Tada primijeti zaveljaj u Robbovim rukama. Ispusti usklik veselja i primakne se blie. Mladune bijae siuna lopta sivocrnoga krzna, jo uvijek sklopljenih oiju. Njukicu je slijepo gurkao u Robbova prsa dok gaje on zibao, tragajui za mlijekom meu njegovim koama, glasajui se tunim slabim cvileim zvukom. Bran oklijevajui isprui ruku. "Hajde", ree mu Robb. "Moe ga dotaknuti."Bran brzo i nervozno pomiluje mladune, a onda se okrene kad mu je Jon rekao: "Evo ti." Njegov mu polubrat poloi jo jednog strahovuia u naruje. "Pet ih je." Bran sjedne u snijeg i privije strahovuia uz lice. Osjeao je mekou i toplinu njegova krzna na svom obrazu."Strahovukovi na slobodi u kraljevstvu, nakon toliko godina", promrmlja Hullen, glavni konjuar. "Ne svia mi se to.""To je znak", ree Jory.Otac nabere elo. "To je samo mrtva ivotinja, Jory", ree. Ipak, izgledao je zabrinuto. Snijeg je kripao pod njegovim izmama dok je obilazio tijelo. "Znamo li to ju je ubilo?""Neto joj je u grlu", ree mu Robb, ponosan stoje pronaao odgovor prije nego to je njegov otac uope postavio pitanje. "Ondje, tik ispod gubice."

Njegov otac klekne i pone rukom pipkati pod glavom zvijeri. Istrgne neto i podigne to da svi vide. Stopu dug razmrskani rog, otrgnutih paroaka, posve vlaan od krvi.Iznenadna tiina spusti se na etu. Ljudi su tjeskobno promatrali rog i nitko se nije usudio progovoriti. ak je i Bran mogao osjetiti njihov strah, iako ga nije razumio.Njegov otac odbaci rog i snijegom oisti ruke. "udim se da je ivjela dovoljno dugo da se okoti", ree. Njegov glas razbije aroliju."Moda i nije", ree Jory. "uo sam prie... moda je strahovuia ve bila mrtva kad su strahovuii doli na svijet.""Okoeni iz mrtvog tijela", ubaci drugi ovjek. "Zle li kobi." "Nema veze", ree Hullen. "I sami e uskoro uginuti." Bran se oglasi nijemim krikom oajnika."to prije to bolje", sloi se Theon Greyjoy. Isue svoj ma. "Daj zvijer ovamo, Brane."Malena ivotinja promekolji se uz njega, kao daje ula i razumjela. "Ne!" Bran divlje povikne. "Moja je.""Spusti ma, Greyjoy", ree Robb. Na trenutak je zvuao zapovjedniki poput njihova oca, poput gospodara kojim e jednog dana postati. "Zadrat emo mladunad.""Ne moe to uiniti, deko", ree Hanvin koji je bio Hullenov sin. "Bila bi milost da ih ubijemo", ree Hullen. 23Bran potrai pogledom spas u svoga gospodina oca, ali dobije samo mrk pogled i nabrano elo. "Hullen govori istinu, sinko. Bolje brza smrt, nego teka od hladnoe i gladi.""Ne!" Osjeao je kako mu suze naviru na oi pa stoga odvrati pogled. Nije htio plakati pred svojim ocem.Robb se tvrdoglavo usprotivi. "Ser Rodrikova ria kuja opet se okotila prologa tjedna", ree. "Leglo nije veliko, samo dva iva mladunca. Imat e dovoljno mlijeka.""Rastrgat e ih pokuaju li se nahraniti.""Knee Stark", ree Jon. Bilo je neobino uti ga da se ocu obraa tako slubeno. Bran ga pogleda u oajnikoj nadi. "Strahovuia je pet", ree ocu. "Tri mujaka, dvije enke.""Pa to, Jone?""Imate petero zakonite djece", ree Jon. "Tri sina, dvije keri. Strahovuk je na grbu vae obitelji. Vaa su djeca predodreena da dobiju ove strahovuie, moj gospodaru."Bran je vidio promjenu na oevu licu, vidio kako su drugi ljudi izmijenili poglede. Ljubio je Jona svim svojim srcem u tom trenutku. ak i sa sedam godina, Bran je razumio to je njegov brat uinio. Raun je ispao dobar samo zato to je Jon izostavio sebe. Ubrojio je djevojice, ak i Rickona, dojene, ali ne i uzvanbrano dijete koje je nosilo prezime Snovv1, ime koje se po obiaju davalo svima onima na Sjeveru koji nisu imali dovoljno sree da se rode pod vlastitim imenom.Njihov je otac takoer razumio. "Ne eli strahovuie za sebe, Jone?" upita blago."Strahovuk resi barjak kue Stark", istakne on. "Ja nisam Stark, oe." Njihov gospodin otac zamiljeno promotri Jona. Robb uleti u tiinukoju je ovaj ostavio za sobom. "Sam u ga hraniti, oe", obea. "Natopit u krpu mlijekom i dati mu daje sie.""I ja!" ponovi za njim Bran.Knez je odmjeravao svoje sinove dugim i paljivim pogledom. "Lako Je rei, tee uiniti. Neu dopustiti da sluge troe vrijeme na ovo. elite li strahovuie, sami ete ih hraniti. Je li jasno?"Bran revno klimne. Mladune se promekolji u njegovu naruju i lizne mu lice toplim jezikom."Vi ete ih takoer morati dresirati", ree njihov otac. "Morat ete ih dresirati sami. Psetar se nee paati u ove nemani, to vam obeavam. I neka vam bogovi pomognu ako ih zanemarite, ako podivljaju ili ako s njima budete okrutno postupali. Ovo nisu psi koji mole hranu ili se pokunjeno povlae pred udarcem. Strahovuk e ovjeku istrgnuti ruku s ramena jednako lako kao to e pas ubiti takora. Jeste li sigurni da ovo elite?""Da, oe", ree Bran."Da", sloi se Robb."Mladunad moda ipak ugine, unato svemu to uinite.""Nee uginuti", ree Robb. "Neemo im dopustiti da uginu.""Zadrite ih onda. Jorry, Desmonde, dovedi ostalu mladunad. Vrijeme je da se vratimo u Otrozimlje."Tek kada su uzjahali i krenuli Bran se prepusti slatkom uitku pobjede. Dotad se njegov strahovui ve bio udobno ugnijezdio u njegovim koama, grijao se uz njegovo tijelo i bio siguran pred dugim jahanjem kui. Bran se pitao kako e ga nazvati.Na pola puta preko mosta, Jon se iznenada zaustavi. "to je, Jone?" upita njihov gospodin otac. "Zar ne ujete?"

Bran je mogao uti vjetar meu drveem, topot kopita po gredama od eljez-drva, cviljenje svoga gladnog strahovuia, ali Jon je oslukivao neto drugo."Ondje", Jon ree.Okrene konja i odjae punim kasom natrag preko mosta. Promatrali su ga kako je sjahao na mjestu gdje je enka strahovuka leala mrtva u snijegu, gledali ga kako je kleknuo. Trenutak poslije jahao im je ususret smijeei se."Sigurno je odlutalo od ostalih", ree Jon."Ili su ga otjerali", ree njihov otac promatrajui esto mladune. Njegovo krzno bilo je bijelo, dok je ostatak okota bio siv. Njegove su oi bile crvene poput krvi ovjeka u dronjcima koji je umro toga jutra. drao udnim da je jedino to mladune otvorilo svoje oi dok su ostali jo bili slijepi."Albino", ree Theon Greyjoy sa zlobnim osmijehom. "Ovo e uginuti jo bre od ostalih."Jon Snow dobaci tieniku svog oca dug, leden pogled. "Mislim da nee, Greyjoy", ree. "Ovo pripada meni."

catelynCatelyn nikad nije voljela ovu boansku umu.Roena je u obitelji Tully, u Rijekotoku daleko na jugu, na Crvenim raljama Trozupca. Ondanje boanske ume bile su vrtovi, svijetli i prozrani, gdje je mamutovac bacao pjegave sjene preko uboreih potoka, gdje su ptice pjevale u skrivenim gnijezdima, a zrak bio proet mirisom cvijea.Bogovi Otrozimlja uzgajali su drugaiju vrstu ume. Bilo je to mrano, primitivno mjesto, tri jutra drevne ume netaknute deset tisua godina oko koje se dizao sumoran zamak. Vonjala je po vlanoj zemlji i trulei. Nijedan mamutovac nije rastao. Bila je to uma tvrdoglavih straarica naoruanih sivozelenim iglicama, golemih hrastova i eljez-drvea starog poput samoga kraljevstva. Ovdje su se zajedno stiskala debela crna debla dok su savijene grane tkale nad njima gusti baldahin, a izoblieno se korijenje hrvalo pod zemljom. Bilo je to mjesto duboke tisine, pritisnuto sjenama, a bogovi koji su ondje ivjeli nisu imali imena.No ona je znala da e ondje noas zatei svoga mua. Kad god bi nekom ovjeku oduzeo ivot, poslije je traio spokoj u boanskoj umi. Catelyn su pomazali sa sedam ulja i nadjenuli joj ime pod dugom svjetla koja je ispunjavala septu Rijekotoka. Bila je jedna od Vjernika, poput svoga oca i djeda i njegova oca prije njega. Njezini su bogovi imali imena, a njihova su lica bila poznata poput lica njezinih roditelja. Bogotovlje je bio sedmerostrani oltar i kadionik, miris tamjana, sedmero-strani kristal iv od svjetla, glasovi uzdignuti u pjesmi. Tullvjevi su uzgajali boansku umu, kao i sve druge velike plemike kue, ali to je bilo samo mjesto za etnju, itanje ili leanje na suncu. Bogotovlje su ostavljali za septu.Zbog nje Ned je podigao malu septu u kojoj je mogla pjevati sedmerim licima boga, ali je krv Prvih ljudi jo uvijek tekla ilama Starkovih, a njegovi su vlastiti bogovi bili drevni, bezimeni, bezlini bogovi zelenume koje su dijelili s iezlom umskom djecom.U sreditu gaja drevno se usud-drvo uzdizalo nad malim jezercem ija je voda bila crna i hladna. "Drvo srca" zvao ga je Ned. Kora usud-drva bila je bijela poput kosti, njegovo lie tamnocrveno, poput tisuu okrvavljenih ruku. U to velianstveno drvo bilo je urezano lice, duguljastih i sjetnih crta, duboko usaenih oiju crvenih od osuene smole i neobino budnih. Bijahu stare, te oi; starije od samoga Otrozimlja. Vidjele su kako je Brandon Graditelj postavio prvi kamen, ako su prie bile istinite; promatrale su kako se granitne zidine dvorca podiu oko njih. Kazano je da su umska djeca urezivala lica u drvee tijekom stoljea osvita prije dolaska Prvih ljudi preko uskoga mora.Na jugu su posljednje usud-ume bile posjeene ili zapaljene prije tisuu godina, osim na Otoku lica gdje su zeleni ljudi drali svoju nijemu strau. Ovdje gore bilo je drugaije. Ovdje je svaki dvorac imao svoju boansku umu, a svaka boanska uma svoje drvo srca, a svako drvo srca svoje lice. Catelyn pronae svog mua kako sjedi na mahovinom obraslu kamenu pod usud-drvom. Velianstveni ma Led leao mu je poprijeko u krilu, a on je istio otricu u onoj, poput noi crnoj vodi. Tisuu godina crnice lealo je gusto na tlu boanske ume, kako bi progutalo zvuk njezinih koraka, ali su crvene oi usud-drva izgledale kao da je prate dok je prilazila. "Nede", tiho ga dozove.On podigne glavu i pogleda je. "Catelyn", ree. Njegov glas bijae hladan i sluben. "Gdje su djeca?"Uvijek bi je to pitao. "U kuhinji, prepiru se oko imena za strahovuie." Ona rasprostre svoj plat po umskome tlu i sjedne pokraj jezerca, okrenuvi lea usud-drvu. Osjeala je kako je oi promatraju, ali se svim silama trudila ne obazirati se na njih. "Arya je ve zaljubljena, ansa je oarana i susretljiva, ali Rickon jo nije siguran.""Boji li se?" upita Ned."Malo", prizna ona. "Tek su mu tri."Ned se namrti. "Mora se nauiti suoiti sa svojim strahovima. Nee mu zauvijek biti tri. A zima dolazi.""Da", sloi se Catelyn. Od tih je rijei uhvati studen, kao i uvijek. Moto Starkovih. Svaka plemenita kua imala je svoje rijei. Obiteljska gesla, naine kunje, posebne molitve, koje su se hvalisale au i slavom, obeavale potenje i istinu, prisezale vjeru i hrabrost. Sve osim kue Starkovih. Zima dolazi, govorili su Starkovi. Ni prvi ni zadnji put ona pomisli kako su udni ljudi bili ovi Sjevernjaci.

"ovjek je umro hrabro, to u mu priznati", ree Ned. Imao je komadi nauljene koe u jednoj ruci. Lako je preao njime po otrici velianstvenog maa dok je govorio, latei kovinu do tamnoga sjaja. "Bilo mi je drago zbog Brana. Ponosila bi se Branom.""Uvijek se ponosim Branom", odvrati Catelyn, promatrajui ma dok ga je on latio. Mogla je vidjeti mrekanje duboko unutar elika, gdje je kovina bila presavijena stotinu puta tijekom kovanja. Catelyn nije voljela maeve, ali nije mogla porei daje Led imao vlastitu ljepotu. Bio je iskovan u Valvriji, prije nego stoje Propast zatekla stari Slobodni posjed, kada su kovai osim ekiima obraivali svoj metal arolijama. Bio je star etiri stotine godina, a jednako otar kao i prvoga dana kad je iskovan. Ime koje je nosio bilo je jo starije, ostavtina iz doba junaka, kada su Starkovi bili kraljevi na Sjeveru."Bio je etvrti ove godine", ree Ned mrko. "Siroti ovjek bio je napola mahnit. Neto mu je toliko utjeralo strah u kosti da moje rijei do njega uope nisu dopirale." Uzdahne. "Ben pie da su snage None strae pale ispod tisuu. Ne radi se samo o dezertiranju. Gube ljude i na pohodima.""Divljaci?" upita ona."Tko drugi?" Ned podigne Led, spusti pogled niz hladan elik. "A bit e jo gore. Moda e doi dan kada neu imati drugog izbora doli sazvati vitezove i odjahati na sjever kako bih izaao na kraj s ovim Kra-ijem-s-onu-stranu-Zida jednom zauvijek.""S onu stranu Zida?" Catelyn zadrhti od same pomisli.

Ned primijeti stravu na njezinu licu. "Mancea Ravdera ne moramo se bojati.""Ima i mranijih stvari s one strane Zida." Ona se osvrne prema drvetu srca, blijede kore i crvenih oiju, koje je promatralo, slualo, mislilo svoje duge, spore misli.Njegov osmijeh bijae njean. "Previe slua prie Stare Nane. Drugi su pomrli poput umske djece, nema ih ve osam stotina godina. Metar Luwin e ti rei da nisu ni ivjeli. Nijedan ih iv ovjek nikad nije vidio.""Sve do jutros nijedan iv ovjek nikad nije vidio strahovuka", podsjeti ga Catelyn."Trebao sam znati da mi se ne valja prepirati s Tullyjevkom", ree on s pokajnikim smijekom. Vrati Led u korice. "Nisi ovamo dola voditi obiteljski razgovor. Znam kako malo voli ovo mjesto. to je, moja gospo?" Catelyn uzme svog mua za ruku. "Danas smo dobili tune vijesti, moj gospodaru. Nisam te htjela uznemirivati dok se ne proisti." Nije bilo mogue ublaiti udarac, pa mu izravno ree: "Tako mi je ao, ljubavi moja. Jon Arryn je mrtav."Njegove oi sretoe njezine te je mogla vidjeti koliko ga je to teko pogodilo, kao to je i sama znala da hoe. Svoje tienitvo kao mladi Ned je proveo u Orlovom gnijezdu, a knez Arryn, koji nije imao potomaka, njemu je i njegovu sutieniku, Robertu Bartheonu, postao drugi otac. Kada je Ludi kralj Aerys II Targarven zatraio njihove glave, knez Orlova gnijezda radije se pobunio podignuvi svoje barjake sa znakom mjeseca i sokola, negoli mu predao one koje je obeao tititi.A jednoga dana prije petnaest godina, ovaj mu je drugi otac postao i brat, dok su on i Ned stajali rame uz rame u septi Rijekotoka kako bi se oenili dvjema sestrama, kerima kneza Hostera Tulhyja."Jon..." ree. "Jesu li ove vijesti sigurne?""Peat je bio kraljevski, a pismo napisano Robertovom rukom. Sauvala sam ti ga. Rekao je da je kneza Arrvna bolest zahvatila iznenada. ak je i metar Pycelle bio nemoan, ali donio je sa sobom makovo mlijeko, te Jon nije dugo patio od boli.""I to je neka milost, pretpostavljam", ree on. Mogla je vidjeti tugu na njegovu licu, ali on je ak i u tom asu najprije mislio na nju. "Tvoja sestra", ree. "I Jonov djeak. Ima li vijesti od njih?" 31"U poruci je samo stajalo da su dobro i da su se vratili u Orlovo gnijezdo", ree Catelyn. "Bilo bi mi drae da su se vratili u Rijekotok. Orlovo gnijezdo penje se nebu pod oblake i samotno je, uvijek je bilo samo dom njezina mua, a ne njezin. Uspomena na kneza Jona opsje-dat e svaki kamen. Poznajem svoju sestru. Potrebna joj je utjeha obitelji i blizina prijatelja.""Tvoj stric slubuje u Dolini, zar ne? uo sam da ga je Jon imenovao vitezom dveri." Catelyn klimne. "Brvnden e uiniti to moe za nju i djeaka. To je neka utjeha, ali ipak...""Idi k njoj", predloi joj Ned. "Povedi djecu. Ispuni njezine zidove bukom, vikom i smijehom. Njezina djeaka treba okruiti djecom, a Lysa ne bi smjela ostati sama sa svojom tugom.""Kad bih barem mogla", ree Catelyn. "U pismu je bilo i drugih novosti. Kralj jae u Otrozimlje da te potrai."Nedu je trebao trenutak da shvati njezine rijei, a kad je to uspio, tama mu ostavi oi. "Robert dolazi ovamo?" Kada je kimnula, osmijeh mu ozari lice. Catelyn poeli da moe podijeliti s njim radost. Ali ona je ula razgovor u dvoritima; o mrtvome strahovuku u snijegu, o slomljenome rogu u njegovu grlu. Strava se ovila oko njezine utrobe poput zmije, ali ona se prisili nasmijeiti ovom ovjeku kojeg je ljubila, ovom ovjeku koji nije vjerovao u znakove. "Znala sam da e te to obradovati", ree. "Trebali bismo poslati glase tvomu bratu na Zidu."

"Da, naravno", sloi se on. "Ben e htjeti doi. Rei u metru Luwi-nu da poalje svoju najbru pticu." Ned ustane i podigne je na noge. "Prokletstvo, koliko je godina prolo? I ne daje nam nikakvu drugu obavijest osim ove? Je li u poruci stajalo koliko ih je u njegovoj eti?""Rekla bih najmanje stotinu vitezova pod punom pratnjom i gotovo jednako toliko slobodnih jahaa. Cersei i djeca putuju s njima.""Robert e se zbog njih kretati polako", ree. "Tim bolje. To e nam dati vie vremena da se pripremimo.""I kraljiina braa su u pratnji", ree mu ona.Ned napravi grimasu. Bilo je malo ljubavi izmeu njega i kraljiine obitelji, znala je Catelyn. Lannisterovi od Bacaeve hridi kasno su doli Robertu u pomo, kada je pobjeda ve bila gotovo sigurna i on im to nikad nije oprostio. "Pa, ako je cijena Robertova drutva oneienost Lannisterovima, neka bude. ini se da Robert dovodi pola svoga dvora.""Kamo god kralj ide, kraljevstvo ga slijedi", ree ona."Bit e dobro vidjeti djecu. Najmlai je jo bio na Lannisteriinoj sisi kada sam ga posljednji put vidio. Sada mu je, koliko, pet?""Princu Tommenu je sedam", ree mu ona. "Branovih je godina. Molim te, Nede, pripazi na jezik. Lannisterica je naa kraljica, a njezin ponos, kau, raste sa svakom novom godinom."Ned joj stisne ruku. "Moramo prirediti gozbu s pjevaima, naravno, a Robert e htjeti u lov. Poslat u Jorya na jug s poasnom gardom da ga presretne na kraljevskoj cesti i doprati ovamo. Bogovi, kako emo ih sve nahraniti? Ve je na putu, kae? Proklet bio. On sam i njegova kraljevska debela koa."

Daenerys

Njezin brat podigne haljinu uvis da je ona moe pregledati. "Ovo je prelijepo. Dotakni je. Hajde. Pomiluj tkaninu."Dany je dotakne. Tkanina je bila tako glatka da joj se inilo kako joj klizi kroz prste poput vode. Nije se mogla sjetiti da je ikad nosila neto tako mekano. To je prestrai. Povue ruku. "Je li zaista moja?""Dar Magistra Illvrija", ree Viservs, smijeei se. Njezin je brat veeras bio odlino raspoloen. "Boja e istaknuti ljubiasto u tvojim oima. A dobit e i zlata i dragulja svake vrste. Uh/rio je obeao. Veeras mora izgledati poput princeze."Princeza, pomisli Dany. Zaboravila je kako je to bilo. Moda zapravo nikad nije ni znala. "Zato nam toliko toga daruje?" upitala je. "to hoe od nas?" Gotovo pola godine ivjeli su u Magistrovoj kui, jeli njegovu hranu dok su im njegove sluge ugaale. Dany je imala trinaest godina i bila je dovoljno odrasla da zna kako takvi darovi imaju svoju cijenu, ovdje u slobodnome gradu Pentosu."Illyrio nije budala", ree Viserys. Bio je mrav mladi nervoznih ruku i grozniava pogleda svijetloljubiastih oiju. "Magister zna da neu zaboraviti svoje prijatelje kad naslijedim prijestolje."Dany ne ree nita. Magister Illyrio bio je trgovac zainima, dragim kamenjem, zmajevom kosti i drugim, manje ugodnim, stvarima. Govorilo se da ima prijatelje u svih Devet slobodnih gradova pa ak i dalje, u Vaes Dothraku i legendarnim zemljama iza Nefritskog mora. Govorilo se takoer kako nije postojao prijatelj kojeg on vedra srca ne bi pro-dao za pravu cijenu. Dany je sluala uline razgovore i ula ove stvari, ali je znala da joj je bolje nita ne pitati brata dok je ovaj pleo svoje sanjarske mree. Njegov je bijes bio straan kad bi se razgnjevio. Visevs ga je nazivao "buenjem zmaja".Njezin brat objesi haljinu pokraj vrata. "Ilh/rio e poslati robove da te okupaju. Dobro isperi sa sebe vonj konjunica. Khal Drogo posjeduje tisuu konja, ali veeras eli zauzdati neto posve drugo." Prouio ju je kritiki. "Jo uvijek se nemarno dri. Uspravi se." Rukama joj povue ramena unatrag. "Pokai im da si sada enske grae." Njegovi prsti la-gano okrznue njezine pupajue grudi i stisnue jednu bradavicu. "Noas me nee razoarati. Uini li to, tim gore po tebe. Ne eli probuditi zmaja, zar ne?" Njegovi je prsti okrenue, a stisak bijae okrutno vrst kroz grubu tkaninu njezine gornje haljine. "Zar ne?" ponovio je."Ne", Dany e krotko.Njezin se brat osmjehne. "Dobro." Dotakne joj kosu, gotovo s ljubavlju. "Kad budu pisali povijest moje vladavine, draga sestro, rei e da je zapoela veeras."Kad je otiao, Dany se uputi k prozoru i eznutljivo pogleda prema vodama zaljeva. etvrtaste ciglene kule Pentosa bile su crni obrisi ocrtani spram zalazeega sunca. Dany je mogla uti pjevanje crvenih sveenika, dok su palili svoje none vatre, i poklike sirotinjske djece, koja su se igrala izvan zidina posjeda. Na trenutak poeli da moe biti ondje s njima, bosonoga i zadihana i odjevena u dronjke, bez prolosti i budunosti, i bez gozbe kojoj je morala prisustvovati na dvoru khala Droga.Negdje s one strane suneva zalaska, preko uskog mora, leala je zemlja zelenih breuljaka, cvjetnih poljana i velikih brzih rijeka, gdje su se kule od tamnoga kamena uzdizale meu velianstvenim modrosivim gorama, a vitezovi oklopnici jahali u bitku pod barjacima svojih knezova. Dothraki su nazivali tu zemlju Rhaesh Andahli, Andalska zemlja. U Slobodnim su gradovima govorili o Zapadnjacima i Kraljevinama sutona. Njezin brat imao je jednostavnije ime. Nazivao ju je "Naa zemlja". Rijei su za njega bile poput molitve. Izgovori li ih dovoljno puta, bogovi e zasigurno uti. "Naa po pravu krvi, uzeta od nas na prevaru, ali ipak naa, naa zauvijek. Ne krade se zmajevima, o ne. Zmaj ne zaboravlja."

I moda zmaj nije zaboravio, ali Dany jest. Ona nikad nije vidjela zemlju za koju je njezin brat tvrdio da je njihova, to kraljevstvo s one strane uskoga mora. Ta mjesta o kojima je govorio, Bacaeva hrid i Orlovo gnijezdo, Visei vrt i Arrynska dolina, Dorne i Otok lica, za nju su bile samo rijei. Viserys je bio osmogodinjak kad su pobjegli iz Kraljeva grudobrana pred napredujuom uzurpatorovom vojskom, a Dae-nerys tek zametak u utrobi njihove majke.Ipak, katkad bi Dany matala o tome kako je neko bilo, toliko joj je esto njezin brat pripovijedao prie. Pononi bijeg u Zmajev kamen, svjetlucanje mjeseine na crnim jedrima broda. Njezin brat Rhaegar dok se bori s Uzurpatorom u krvavim vodama Trozupca i umire za enu koju je ljubio. Razaranje Kraljeva grudobrana od strane onih koje je Viserys nazivao Uzurpatorovim psima, knezovima Lannister i Stark. Princeza Elia od Dornea dok moli za milost u asu kad joj Rhaegarova nasljednika otimaju iz naruja i ubijaju pred njezinim oima. Ulatene lubanje posljednjih zmajeva dok slijepo bulje sa zidova prijestolne dvorane na Kraljosjeka koji otvara oevo grlo zlatnim maem.Ona se rodila na Zmajevu kamenu devet mjeseci nakon bijega, u asu kada su divlje ljetne oluje prijetile razoriti otonu tvravu. Govorili su daje oluja bila strana. Targaryenska flota je unitena dok je bila usidrena, a gromade kamenja odvalile su se s ograda i popadale u divlju vodu uskoga mora. Njezina je majka umrla raajui je, a to joj njezin brat Viserys nikad nije oprostio.Nije se sjeala ni Zmajeva kamena. Ponovno su pobjegli, as prije nego to je Uzurpatorov brat razvio jedra svoje netom izgraene flote. Do tog asa samo je Zmajev kamen, drevni posjed njihove kue, preostao od Sedam kraljevina koje su neko bile njihove. Ne bi dugo izdrao. Posada je bila spremna prodati ih Uzurpatoru, ali su jedne noi Ser Willem Darry i jo etvorica vjernih ljudi provalili u djeju sobu i oteli ih oboje zajedno s njihovom dojiljom te otplovili pod okriljem mraka u sigurnost braavoske obale.Nejasno se prisjeala Ser Willema, golema sivog medvjeda od ovjeka, napola slijepa, kako vie i urla zapovijedi iz svoga bolesnikog kreveta. Sluge su ivjele u strahu od njega, ali on je uvijek bio ljubazan prema Dany. Zvao ju je "mala princeza", katkad i "moja gospo", a njegove su ruke bile mekane poput stare koe. Nikada, meutim, nije naputao krevet, a zadah je bolesti prianjao uz njega dan i no, vru, vlaan, sladunjav vonj. To je bilo onda kada su ivjeli u Braavosu, u velikoj kui s crvenim vratima. Dany je ondje imala vlastitu sobu s limunovim stablom pod prozorom. Nakon to je Ser Willem umro, sluge su im ukrale ono malo novca to im je preostalo te su ih ubrzo izbacile iz velike kue. Dany je plakala kada su se crvena vrata zauvijek zatvorila za njima.Otad su lutali od Braavosa do Myra, od Myra do Tyrosha i jo dalje do Qohora, Volantisa i Lysa, nikad se ne zadravajui dugo na jednome mjestu. Njezin brat to nije doputao. Tvrdio je da su im Uzurpatorovi unajmljeni bodei bili za petama, iako Dany nije vidjela nijednog.U poetku su magistri, arhonti i trgovaki knezovi bili sretni to mogu primiti posljednje Targaryenove u svoj dom i za svoje stol, ali kako su godine prolazile, a Uzurpator i dalje sjedio na eljeznome prijestolju, vrata su im se zatvarala, a ivot postajao sve bjedniji. Posljednjih godina bili su prisiljeni prodati nekoliko posljednjih dragocjenosti, a sada su ak i dukati koje su uzeli s majine krune nestali. U uskim uliicama i vinskim rupama Pentosa njezina su brata nazivali "prosjakim kraljem". Dany nije htjela znati kako nju zovu."Sve emo jednom dobiti natrag, draga sestro", obeavao joj je. Katkad su mu se ruke tresle dok je govorio o tome. "Dragulje i svilu, Zmajev kamen i Kraljev grudobran, eljezno prijestolje i Sedam kraljevina, sve to su nam uzeli, sve emo vratiti." Viserys je ivio za taj dan. Sve to je Daenerys htjela vratiti bila je velika kua s crvenim vratima, limunovo stablo pod njezinim prozorom, djetinjstvo koje nikad nije upoznala.Zaulo se lagano kucanje na njezinim vratima. "Naprijed", ree Dany, okrenuvi se od prozora. Uu Illvrijove slukinje, naklone se i bace se na posao. Bile su robinje, dar jednog od mnogih magistrovih do-thrakijskih prijatelja. Robovlasnitvo nije postojalo u slobodnome gradu Pentosu. Unato tomu, robova je bilo. Starica, sitna i siva poput mia, nikad nije govorila ni rijei, ali je djevojka to nadoknaivala. Bila je Illvrijova miljenica, svjetlokosa, plavooka, esnaestogodinja djevojura koja je neprestance brbljala dok je radila.Napunili su joj kupelj toplom vodom donesenom iz kuhinje i namirisali je miomirisnim uljima. Djevojka povue grubu pamunu haljinu preko Danyne glave i pomogne joj ui u kupelj. Voda je bila kipu-a, ali Daenerys nije ustuknula ni viknula. Voljela je vruinu. Od nje se osjeala istom. Osim toga, njezin joj je brat esto govorio da jednom Targaryenu nikad nije prevrue. "Naa je kua zmajevska", kazivao bi. "Vatra nam je u krvi."

Starica joj je prala dugu, srebrnobijelu kosu i njeno raeljavala uvojke, posve u tiini. Djevojka joj je trljala lea i noge i pripovijedala joj o tome koliku je imala sreu. "Drogo je toliko bogat da ak i njegovi robovi nose zlatne ogrlice. Stotinu tisua mueva jae u njegovoj kha-lasari, a njegova palaa u Vaes Dothraku ima dvije stotine soba i vrata od istoga srebra." Uslijedilo je jo mnogo toga slinog, o tome kako je khal naoit mukarac, visok i vatren, neustraiv u bici, najbolji jaha koji je ikad uzjahao konja, demonski strijelac. Daenerys nije nita rekla. Oduvijek je pretpostavljala da e se udati za Viserysa kad postane punoljetna. Stoljeima su se u Targaryena braa enila sestrama, jo otkad je Aegon Osvaja uzeo svoju sestru za nevjestu. Loza se mora odrati istom, rekao joj je Viserys tisuu puta; njihova je krv bila kraljevska, zlatna krv drevne Valyrije, krv zmajeva.Zmajevi se nisu parili s poljskim zvijerima, a Targarvenovi nisu mijeali svoju krv s onom slabijih ljudi. Meutim, sada je Viserys snovao da je proda jednom strancu, barbaru.

Kada je bila ista, robinje su joj pomogle izii iz vode i obrisale je runicima. Djevojka joj je eljala kosu sve dok se nije sjajila poput rasta-ljena srebra, dok ju je starica mazala mirodijsko-cvjetnim miomirisom dothrakijskih poljana, blagim dodirom na svako zapee, iza uiju, na vrhove grudi i posljednji, svje na njezinim usnama, dolje izmeu nogu. Odjenuli su je u velove koje je poslao magistar Illyrio, a onda u haljinu od svile boje tamne ljive da istakne ljubiasto u njezinim oima. Djevojka joj natakne pozlaene sandale na noge, dok joj je starica namjetala tijaru na kosu i navlaila zlatne narukvice prekrivene ametistima oko ruku. Posljednja od svega stie ogrlica, teka, zlatna i ureena drevnim valyrijskim gravurama."Sada izgledate poput prave princeze", zadihano e djevojka kad su bile gotove. Dany baci pogled na svoj odraz u posrebrenom zrcalu koje je Illyrio tako briljivo pribavio. Princeza, pomisli, ali se prisjeti onog to je djevojka rekla, kako je khal Drogo toliko bogat da ak i njegovi robovi nose zlatne ogrlice. Osjeti iznenadnu studen, a koa joj se na golim rukama najei.Njezin ju je brat ekao u hladu ulazne dvorane, sjedei na rubu bazena i rukom dodirujui vodu. Ustao je kad se pojavila i kritiki je promotrio. "Stani onamo", ree joj. "Okreni se. Da. Dobro. Izgleda...""Kraljevski", ree magistar Illyrio koraajui nadsvoenim prolazom. Kretao se iznenaujuom lakoom za tako krupna ovjeka. Pod Prostranim haljama od vatreno obojene svile njihali su se, dok je iao, slojevi sala. Drago je kamenje svjetlucalo na svakome prstu, a njegov mu je sluga nauljio raljastu utu bradu sve dok se nije sjala poput pravoga zlata. "Neka vam Gospodar svjetla udijeli blagoslove na ovaj najsretniji dan, princezo Daenervs", ree magister dok ju je uzimao za ruku. Naklonio je glavu pokazujui tanak bljesak iskrivljenih, utih zuba kroz zlato svoje brade. "Ona je slika iz mate, Vaa Milosti, slika iz mate", ree njezinu bratu. "Drogo e biti oaran.""Premrava je", ree Viservs. Njegova je kosa, iste srebrnoplave boje poput njezine, bila poeljana unatrag prema zatiljku i privrena kopom od zmajeve kosti. Imao je strog izgled koji je naglaavao otre, upale crte njegova lica. Naslonio je ruku na balak maa koji mu je posudio Illvrio i rekao: "Jesi li siguran da khal Drogo voli ovako mlade ene?""Naslijedila je svoju krv. Dovoljno je odrasla za khala", ree mu Illvrio, ne prvi put. "Pogledajte je. Ta srebrnozlatna kosa, te ljubiaste oi... u njoj je krv stare Valvrije, nema sumnje, nema sumnje... ovako plemenita roda, ki starog kralja, a sestra novog, ona e zasigurno oarati naeg Droga." Kad joj je pustio ruku, Daenervs otkrije da drhti."Pretpostavljam", sumnjiavo e njezin brat. "Divljaci imaju udne ukuse. Djeake, konje, ovce...""Radije nemojte takvo to predloiti khalu Drogu", ree Illvrio.Gnjev bljesne u ljubiastim oima njezina brata. "Dri me budalom?"Magister se lako nakloni. "Drim vas kraljem. Kraljevima manjka oprez obinih ljudi. Ispriavam se ako sam vas uvrijedio." Okrene se i pljesne rukama dozivajui svoje nosae.Na ulicama Pentosa bilo je mrano kao u rogu kad su krenuli u IUvrijovoj bogato izrezbarenoj nosiljci. Dvojica slugu ili su naprijed da im osvijetle put, nosei kiene uljane svjetiljke s oknima od blijedoplavog stakla, dok su dvanaestorica snanih mukaraca podigli motke na ramena. Unutra je bilo toplo i zaguljivo iza zavjesa. Dany je mogla nami-risati vonj Illvrijove blijede koe kroz njegove teke miomirise.Njezin brat, izvaljen na jastucima pokraj nje, nije ga primjeivao. Njegove misli bile su daleko, preko uskoga mora. "Nee nam trebati itava njegova khalasara", ree Viservs. Njegovi su se prsti igrali balakom posuena maa, iako je Dany znala da ma nikad nije uporabio u ozbiljne svrhe. "Deset tisua, to e dostajati, mogao bih pomesti Sedam kraljevina s deset tisua dothrakijskih dreavaca. Kraljevstvo e ustati za svoga zakonitog kralja. Tvrellijevi, Redwynovi, Darrvjevi, Greyjoyevi,oni nita manje ne vole Uzurpatora od mene. Dornijci izgaraju od elje da osvete Eliju i njezinu djecu. A i prosti e puk stati uz nas. Oni dozivaju svoga kralja." Zabrinuto pogleda Illyrija. "Dozivaju, zar ne?""Oni su va narod i veoma vas vole", ljubazno e Illyrio. "U utvrdama irom kraljevstva ljudi tajno nazdravljaju vaem zdravlju, dok ene vezu zmajevske bojanke i skrivaju ih do dana vaega povratka preko mora." Duboko slegne ramenima. "Ili bar tako kau moji posrednici."Dany nije imala posrednike, nikakav nain na koji bi saznala to itko radi ili misli s one strane uskoga mora, ali nije vjerovala Illvrijovim slatkim rijeima, kao to nije vjerovala niemu u vezi s njim. Njezin brat je, meutim, ustro kimao glavom. "Sam u ubiti Uzurpatora", obea on, koji nikad nije ubio, "kao to je on ubio mog brata Rhaegara. I Lannis-tera takoer, Kraljosjeka, za ono to je uinio mom ocu.""To bi bilo najprikladnije", ree magister Illyrio. Dany primijeti traak osmijeha kako se poigrava oko njegovih punih usana, ali ga njezin brat ne zamijeti. Kimajui, odgrne zavjesu i zabulji se u no, a Dany je znala da je ponovno vodio bitku na Trozupcu.Dvorac s devet kula khala Droga leao je pokraj voda zaljeva, a njegove su visoke ciglene zidine bile obrasle bijelim brljanom. Khalu su ga darovali magisteri Pentosa, rekao im je Illyrio. Slobodni su gradovi uvijek bili velikoduni prema konjskim knezovima. "Nije da se bojimo ovih barbara", Illyrio bi objasnio s osmijehom. "Gospodar svjetla ouvao bi nae zidine pred milijun Dothraka, ili nam barem tako obeavaju crveni sveenici... ipak, emu riskirati kad je prijateljstvo tako jeftino?"Njihovu nosiljku zaustavie pred dverima, a jedan od dvorskih straara grubo razgrne zavjese. Imao je bakrenu kou i tamnokestenjaste oi Dothraka, ali njegovo je lice bilo bez dlaka i nosio je iljastu bronanu kapu Neokaljanih. Hladno ih

je promotrio. Magister Illyrio otro mu ree neto na grubom dothrakijskom jeziku; straar odgovori istim tonom i mahne da ih propuste kroz dveri.Dany primijeti da je ruka njezina brata bila vrsto stisnuta oko balaka posuenog maa. Izgledao je gotovo isto toliko preplaen koliko i ona. "Drski eunuh", promrmlja Viservs dok je nosiljka teturala prema dvorcu.Rijei magistra Ulyrija bile su med. "Mnogo e vanih ljudi biti veeras na gozbi. Takvi ljudi imaju neprijatelje. Khal mora zatititi svoje goste, vas prvog meu njima, Vaa Milosti. Nema sumnje da bi Uzurpator dobro platio za vau glavu."

"O, da", mrano e Viservs. "Pokuao je, Illvrio, to vam se kunem. Njegovi unajmljeni bodei slijede nas posvuda. Ja sam posljednji zmaj i on nee mirno spavati dok ja ivim."Nosiljka uspori i stane. Zavjese se razgrnu, a rob ponudi ruku Dae-nerys da joj pomogne izii. Njegova ogrlica, primijeti ona, bila je od obine bronce. Brat ju je slijedio, s jednom rukom jo uvijek vrsto stisnutom oko balaka maa. Bila su potrebna dvojica snanih mukaraca da magistera Illvrija ponovno postave na noge.Unutar dvorca zrak je bio teak od mirisa zaina, papra, slatkog limuna i cimeta. Otprate ih preko ulazne dvorane gdje je mozaik od obojena stakla prikazivao Propast Valvrije. Ulje je gorjelo u crnim, eljeznim svjetiljkama svuda du zidova. Ispod luka od isprepletena kamenog lia jedan eunuh pjesmom najavi njihov dolazak. "Viservs iz kue Tar-garven, Trei svoga imena", vikne visokim, ugodnim glasom, "kralj An-dala, Rhovnara i Prvih ljudi, gospodar Sedam kraljevina i kraljevski Namjesnik. Njegova sestra, Daenervs U-oluji-roena, princeza Zmajeva kamena. Njihov potovani domain, Illvrio Mopatis, metar slobodnoga grada Pentosa."Proli su pokraj eunuha u opasano dvorite obraslo bijelim brlja-nom. Mjeseina je obasjavala lie nijansama boje kosti i srebra dok su se gosti okupljali meu njima. Mnogi su bili dothrakijski konjski knezovi, krupni mukarci crvenosmee koe, objeenih brkova povezanih metalnim prstenima, crne kose nauljene i spletene u pletenice te ureene zvoniima. Ipak, meu njima su se kretali unajmljeni ubojice i plaeni maevaoci iz Pentosa, Myra i Tosha, jedan crveni sveenik jo deblji od Illvrija, dlakavi ljudi iz Ibbenske luke i plemii s Ljetnog otoja koe crne poput ebanovine. Daenerys ih je sve promatrala u udu... i shvatila, iznenada se prenuvi od straha, da je ovdje jedina ena.Illyrio im apne. "Ona trojica ondje su Drogovi jahai-pobratimi", ree. "Pokraj stupa je khal Moro sa svojim sinom Rhogorom. ovjek sa zelenom bradom brat je tvroshkog arhonta, a ovjek iza njega je Ser Jorah Mormont."Posljednje ime iznenadi Daenervs. "Vitez?""Ni manje ni vie." Illvrio se nasmijei kroz svoju bradu. "Sam gaje vrhovni septon pomazao sa sedam ulja.""to e on ovdje?" izlane ona."Uzurpator eli njegovu glavu", ree im Ilhyrio. "Neka sitna uvreda. Prodao je nekoliko lovokradica tyroshkom robovlasniku umjesto da ihpreda Nonoj strai. Smijean zakon. ovjek bi morao biti sposoban initi to ga je volja sa svojom imovinom.""elim porazgovarati sa Ser Jorahom prije kraja veeri", ree njezin brat. Dany zatee samu sebe kako znatieljno promatra viteza. Bio je postariji ovjek, imao je vie od etrdeset i bio proelav, ali jo uvijek snaan i pristao. Umjesto svile i pamuka, nosio je vunu i kou. Haljina mu je bila tamnozelena, izvezena likom crnog medvjeda koji je stajao na dvije noge.Jo je promatrala tog stranog ovjeka iz domovine koju nije poznavala kad joj je metar Illvrio poloio vlanu ruku na golo rame. "Onamo prijeko, slatka princezo", apne, "ondje je khal."Dany poeli pobjei i sakriti se, ali njezin ju je brat promatrao i znala je da e probuditi zmaja, naljuti li ga. Uznemirena, ona se okrene i pogleda mukarca za kojeg se Viserys nadao da e je zaprositi prije kraja veeri.Robinja nije bila posve u krivu, pomisli. Khal Drogo bio je za glavu vii od najvieg mukarca u dvorani, no ipak nekako lagan na nogama i graciozan poput pantere iz Illyrijova zvjerinjaka. Bio je mlai nego to je mislila, nipoto stariji od trideset. Njegova je koa bila boje ulatena bakra, a gusti brkovi sputani zlatnim vrpcama i bronanim prstenima."Moram poi i iskazati mu svoje potovanje", ree magister Illyrio. "Priekajte ovdje. Dovest u vam ga."Njezin je brat uzme za ruku, kad se Illyrio odgegao khalu, stisnuvi je prstima tako vrsto da ju je zaboljelo. "Vidi li njegovu pletenicu, draga sestro?"Drogova pletenica bila je crna poput ponoi i teka od mirisna ulja, ureena siunim zvonima koja su tiho zvonila dok se kretao. Njihala se ispod njegova pojasa, ispod same stranjice, a njezin je vrak doticao stranji dio njegovih bedara."Vidi li koliko je duga?" upita Viserys. "Kad Dothraki dozive poraz u boju, oni nemilosrdno odreu svoje pletenice, da bi svijet znao za njihovu sramotu. Khal Drogo nikad nije izgubio bitku. On je Aegon, gospodar zmajeva ponovno roen, a ti e biti njegova kraljica."Dany pogleda u khala Droga. Njegovo je lice bilo otro i okrutno, njegove oi hladne i tamne poput oniksa. Njezin ju je brat katkad znao povrijediti, kad bi probudila zmaja, ali je nije plaio kao to ju je ovaj ovjek plaio. "Ne elim biti njegova kraljica", ula je samu sebe kako govori tihim, tankim glasom. "Molim te, molim te, Viservse, ne elim to, elim poi kui.""Kui?" glas je uspio zadrati tihim, ali ona je mogla osjetiti bijes u njegovu tonu. "Kako emo poi kui, draga sestro? Nau su nam kuu oteli!" Povue je u sjenu, izvan vidokruga, a njegovi se prsti zariju u njezinu kou. "Kako emo poi kui?" ponovi, mislei na Kraljev grudobran, Zmajev kamen i cijelo kraljevstvo koje su izgubili.

Dany je samo mislila na njihove sobe na Illvrijovu imanju, zasigurno ne njihov pravi dom, ali jedino to su imali. Meutim, njezin brat nije htio ni uti o tome. Njemu ondje nije bio dom. ak mu ni velika kua s crvenim vratima nije bila dom. Njegovi se prsti vrsto zariju u njezinu ruku, zahtijevajui odgovor. "Ne znam..." ree na koncu, dok joj se glas slamao. Suze su joj navrle na oi."Ja znam", on e otro. "Poi emo kui s vojskom, draga sestro. S vojskom khala Droga, tako emo poi kui. A bude li se zbog toga morala za nj udati i s njime lei, onda e to i uiniti." Osmjehne joj se. "Dopustio bih da te cijela njegova khalasara pojebe ako treba, draga sestro, svih etrdeset tisua ljudi i njihovi konji, ako bi mi to osiguralo vojsku. Budi zahvalna stoje to samo Drogo. S vremenom e ga moda ak i nauiti voljeti. Sad obrisi suze. Ilh/rio ga dovodi ovamo, a on te ne smije vidjeti kako plae."Dany se okrene i vidje da je to istina. Magister Ulyrio, sav u osmijesima i naklonima, pratio je khala Droga prema mjestu gdje su stajali. Nadlanicom obrie suze koje jo nisu pale."Nasmijei se", nervozno joj apne Viservs, a ruka mu padne na balak maa. "I uspravi se. Neka vidi da ima sise. Bogovi znaju, ionako su ti premalene."Daenervs se nasmijei i uspravi.

EddardGosti su navirali kroz dveri zamka u rijeci od zlata, srebra i ulatena elika, tri stotine njih, ponos vazala i vitezova, prisegnutih maeva i slobodnih jahaa. Nad njihovim glavama tucet zlatnih barjaka vijorio se naprijed i natrag na sjevernom vjetru, oslikanih grbom s okrunjenim jelenom Baratheonaca.Ned je poznavao mnoge jahae. Odande je pristizao Ser Jaime Lan-nister, kose svijetle poput prekovana zlata, a odanle Sandor Clegane, stravino opeena lica. Visoki djeak uz njega morao je biti princ prijestolonasljednik, a onaj zakrljali ovjeuljak za njima bio je zasigurno Vraiak, Tyrion Lannister.Meutim, silan ovjek na elu kolone, komu su s boka jahala dvojica vitezova u snjenobijelim platevima kraljevske strae, Nedu se uini gotovo poput stranca... sve dok nije skoio s lea svoga ratnog konja s prepoznatljivim grohotom i zdrobio ga u zagrljaju od kojeg su pucale kosti. "Nede! Ah, kako je dobro vidjeti opet to tvoje ledeno lice." Kralj ga promotri od glave do pete i nasmije se. "Nimalo se nisi promijenio."Kad bi barem Ned mogao rei isto. Petnaest godina prije, kada su odjahali da osvoje prijestolje, knez Krajoluje bio je obrijan, bistrook i miiav poput djevojakog sna. Vii od est i pol stopa, isticao se meu niim ljudima, a kada bi stavio na sebe svoj oklop i veliku rogatu kacigu svoje kue, postajao je pravi div. Imao je i divovsku snagu, a njegovo odabrano oruje bio je bodljikavi, eljezni ratni malj koji je Ned jedva mogao podii. Tih je dana vonj koe i krvi prianjao uz njega poput miomirisa.Sada je uz njega prianjao samo miomiris, a imao je obujam ravan svojoj visini. Ned je posljednji put vidio kralja prije devet godina, tijekom ustanka Balona Greyjoya, kada su se jelen i strahovuk udruili da dokraje svojatanje samoproglaenog kralja eljeznog otoja. Od noi kada su stajali rame uz rame u Greyjoyevoj paloj tvravi, gdje je Robert prihvatio predaju pobunjenog kneza, a Ned uzeo njegova sina Theona za taoca i tienika, kralj se udebljao najmanje pedeset kilograma. Brada, gruba i crna poput eljezne ice, prekrivala je njegovu vilicu skrivajui mu podbradak i objeene kraljevske obraze, ali nita nije moglo sakriti njegov trbuh i tamne kolobare pod oima.Meutim, Robert je sada bio Nedov kralj, a ne samo prijatelj, te on samo ree: "Vaa Milosti, Otrozimlje je vae."Dotad su i drugi ve sjahali, a konjuari su dolazili po njihove konje. Robertova ena, Cersei Lannister, ue pjeice sa svojom mlaom djecom. Kua na kotaima, u kojoj su se dovezli, golema dvokatna koija od nauljene hrastovine i pozlaene kovine koju je vuklo etrdeset tekih brdskih konjia, bila je preiroka da proe kroz dveri zamka. Ned klekne u snijeg da poljubi kraljiin prsten, dok je Robert zagrlio Cate-lyn poput davno izgubljene sestre. Onda su doveli djecu, predstavili ih i obostrano pohvalili.Netom to su formalnosti pozdravljanja bile ispunjene, kralj ree svom domainu: "Odvedi me u svoju kriptu, Eddarde. Htio bih iskazati potovanje."Ned ga je u tom asu volio, jer se nakon svih tih godina jo uvijek sjeao kripti. Naredi da mu se donese svjetiljka. Nikakve druge rijei nisu bile potrebne. Kraljica pone prosvjedovati. Jahali su od zore, svi su bili umorni i prozebli, zasigurno bi se najprije morali osvjeiti. Mrtvi e priekati. Nije rekla vie od toga; Robert ju je pogledao, a njezin brat blizanac Jaime tiho uzeo za ruku pa dalje nije govorila.Spustili su se u kriptu zajedno, Ned i kralj kojega je jedva prepoznao. Zavojite kamene stube bile su uske. Ned poe naprijed sa svjetiljkom. "Ve sam mislio da nikad neemo stii u Otrozimlje", poali se Robert dok su silazili. "Kako neki na jugu govore o mojih Sedam kraljevina, ovjek zaboravi da je tvoj dio velik kao ostalih est zajedno.""Nadam se da vam je put bio ugodan, Vaa Milosti?"Robert prezirno otpuhne. "Movare, lugovi, polja i jedva jedno pristojno svratiste sjeverno od Prevlake. Nikad nisam vidio vee pustinje. Gdje ti je sav narod?""Vjerojatno su bili odve stidljivi da se pokau", naali se Ned. Osjeao je kako se studen uspinje stubitem, hladan dah iz dubine zemlje. "Kraljevi se rijetko viaju na Sjeveru."Robert otpuhne. "Vjerojatnije su se skrivali pod snijegom. Snijegom, Nede!" Kralj se prisloni rukom zid kako bi uhvatio ravnoteu dok su silazili.

"Kasni ljetni snjegovi prilino su uobiajeni", ree Ned. "Nadam se da vam nisu zadali muka. Obino su blagi.""Odnijeli Drugi tvoje blage snjegove", prokune Robert. "Kakvo e tek ovo mjesto biti zimi? Tresem se od same pomisli.""Zime su otre", prizna Ned. "Ali Starkovi e izdrati. Uvijek smo izdrali.""Trebao bi doi na jug", ree mu Robert. "Trebao bi okusiti ljeto prije nego to ga nestane. U Viseem vrtu nalaze se polja zlatnih rua to se prostiru dokle pogled dopire. Voe je tako zrelo da ti se rastopi u ustima - lubenice, breskve, vatrene ljive, nikad nisi okusio neto tako slatko. Vidjet e, donio sam ti ih. ak i u Krajoluji, s onim dobrim vjetrom iz zaljeva, dani su tako vrui da se jedva moe pokrenuti. A trebao bi vidjeti gradove, Nede! Cvijee posvuda, trnice prepune hrane, ljetno vino tako jeftino i tako dobro da se moe opiti samo udiui zrak. Svi su tusti, pijani i bogati." Nasmije se i pljesne dlanom po svom obilatom trbuhu. "A tek djevojke, Nede!" usklikne, a oi mu zaiskre. "Kunem ti se, ene izgube svu ednost na vruini. Plivaju gole u rijeci, upravo pod zamkom. ak i na ulicama je prokleto vrue za vunu i krzno, pa hodaju naokolo u nekakvim kratkim haljinama, svilenim ako imaju srebrnjaka, a pamunim ako nemaju, ali to je svejedno kad se ponu znojiti i tkanina im se prilijepi za kou, mogle bi biti i gole." Kralj se veselo nasmijao.Robert Baratheon oduvijek je bio ovjek velikih apetita, ovjek koji je znao uivati. To nije bilo neto za to si mogao optuiti Eddarda Star-ka. Ipak, Ned nije mogao a da ne primijeti kako su ta zadovoljstva uzimala svoj danak od kralja. Robert je teko disao u asu kad su dospjeli na dno stubita, a lice mu se crvenjelo na svjetlu uljanice kada su zakoraili u tamu kripte."Moda e mu, kad postane punoljetan, ta ast biti vraena", ree Robert. "Moram misliti na ovu godinu i na sljedeu. estogodinji djeak nije ratni voa, Nede.""U miru, naslov znai samo ast. Dopustite djeaku da ga zadri. Zbog njegova oca, ako ne zbog njega samoga. Sigurno Jonu dugujete barem toliko za njegovu slubu."Kralj nije bio zadovoljan. Makne ruku s Nedovih ramena. "Jonova sluba bila je dunost koja ga je obvezivala prema njegovu feudalnom gospodaru. Nisam nezahvalan, Nede. Od svih ljudi barem bi ti to morao znati. Ali sin nije otac. Jedan djeak ne moe braniti Istok." Tada mu se glas ublai. "Dosta o tome. Postoji jo vaniji posao o kojem moramo razgovarati, a ne elim se s tobom prepirati." Robert uhvati Neda za lakat. "Potreban si mi, Nede.""Tu sam da mi zapovijedate, Vaa Milosti. Uvijek." Bile su to rijei koje je morao izrei, pa ih stoga izree, u strahu pred onim stoje moglo uslijediti.Robert je izgledao kao da ga je jedva uo. "One godine koje smo proveli u Orlovome gnijezdu... bogovi, to su bile dobre godine. elim te ponovno imati uza se, Nede. elim te dolje u Kraljevu grudobranu, ne ovdje gore, na kraju svijeta, gdje nikomu nisi ni od kakave koristi." Robert skrene pogled u tamu, na trenutak sjetan poput Starka. "Kunem ti se, sjediti na prijestolju tisuu je puta tee nego ga zadobiti. Zakoni su zamoran posao, a brojiti bakrenjake jo je gore. A ljudi... nema im kraja. Sjedim na tom prokletom eljeznom stolcu i sluam ih kako se ale sve dok mi se misli ne umrtve, a stranjica ne zaboli. Svi hoe neto, novac ili zemlju ili pravdu. Lai koje izgovore... a moji knezovi i kneginje nisu nita bolji. Okruen sam laskavcima i budalama. Takvo to moe dovesti ovjeka do ludila, Nede. Polovica njih ne usuuje mi se rei istinu, a druga polovica ne moe je dokuiti. Ima noi kada poelim da smo izgubili kod Trozupca. Ah ne, ne zapravo, ali...""Shvaam", tiho e Ned.Robert ga pogleda. "Mislim da shvaa. Ako je tako, onda si jedini, stari moj prijatelju." Nasmijei se. "Knee Eddarde Stark, elim vas imenovati Kraljevim Namjesnikom."Ned se spusti na jedno koljeno. Ponuda ga nije iznenadila; kakav je drugi razlog Robert mogao imati da doe ovako daleko? Biti Kraljev Namjesnik znailo je biti drugi najmoniji ovjek u Sedam kraljevina. Govorio je kraljevim glasom, zapovijedao kraljevim vojskama, sastavljao kraljeve zakone. Ponekad je ak i sjedio na eljeznom prijestolju dijelei kraljevu pravdu, kada je kralj bio odsutan, bolestan ili nekako drugaije sprijeen. Robert mu je nudio odgovornost veliku poput samog kraljevstva.Bila je to posljednja stvar na svijetu koju je elio. "Vaa Milosti", ree. "Nisam vrijedan te poasti."Robert zastenje od dobroudna nestrpljenja. "Da sam ti htio iskazati ast, poslao bih te u mirovinu. Namjeravam te natjerati da upravlja kraljevstvom i vodi ratove dok ja sebi jelom, piem i enama kopam grob." Pljesne se po trbuhu i osmjehne. "Zna onu izreku, o kralju i njegovom Namjesniku?"Ned je znao izreku. "to kralj usni", ree, "Namjesnik izgradi.""Jednom sam legao s piljaricom koja mi je rekla da to puk kae na mnogo biraniji nain. Kralj jede, kau oni, a Namjesnik kupi govna." Zabaci glavu i grohotom se nasmije. Smijeh je odjeknuo tamom, a svud oko njih mrtvi Otrozimljani izgledali su kao da ih promatraju hladnim i prijekornim pogledom.Konano se smijeh stia i prestane. Ned je jo uvijek kleao na jednom koljenu, uzdignutih oiju. "Prokletstvo, Nede", potui se kralj. "Mogao bi mi barem ugoditi jednim osmijehom.""Kau da ovdje gore zimi biva tako hladno da se ovjeku smijeh zaledi u grlu i ugui ga", ree Ned jednolinim glasom. "Moda zbog toga Starkovi imaju tako malo smisla za alu.""Doi sa mnom na jug i ja u te nauiti da se ponovno smije", obea kralj. "Pomogao si mi zadobiti ovo prokleto prijestolje, a sad mi po-mozi da ga zadrim. Predodreeni smo da vladamo zajedno. Daje Lyan-na poivjela, bili bismo braa, povezani krvlju jednako kao ljubavlju. Pa, nije prekasno. Imam sina. Ti ima ker. Moj Joff i tvoja ansa ujedinit e nae kue, kao to smo jednom mogli Lyanna i ja."

Ova ga ponuda iznenadi. "ansi je tek jedanaest."Robert nestrpljivo odmahne rukom. "Dovoljno je odrasla za zaruke. Brak moe priekati nekoliko godina." Kralj se nasmijei. "A sad ustani i reci da, prokletnie."Nita me ne bi toliko obradovalo, Vaa Milosti", odgovori Ned. Uijevao je. "Sve su ove poasti tako neoekivane. Mogu li dobiti malo vremena da razmislim? Moram rei svojoj eni...""Da, da, naravno, reci Catelyn, ostavi odluku za sutra, ako ba mora." Kralj se sagne, uhvati Neda za ruku i grubo ga podigne na noge. "Samo me nemoj pustiti da predugo ekam. Nisam najstrpljiviji ovjek na svijetu."Na trenutak Eddarda Starka ispuni stravian osjeaj slutnje. Ovdje je bilo njegovo mjesto, ovdje na Sjeveru. Promotri kamene figure svud oko njih i duboko uzdahne u studenoj tiini kripte. Mogao je osjetiti poglede mrtvih. Svi su oslukivali, znao je. A zima je dolazila.

JonBilo je trenutaka - ne mnogo, ali nekoliko - kada je Jonu Snowu bilo drago stoje izvanbrani sin. Dok je jo jednom punio svoj vinski kale iz vra koji je kruio dvoranom, padne mu na pamet da je ovaj trenutak bio jedan od njih.Vrati se na svoje mjesto na klupi meu mlaim titonoama i ispije. Sladak, voni okus ljetnog vina ispuni mu usta i izmami osmijeh na usne.Velika dvorana Otrozimlja bila je magliasta od dima i prepuna opojna mirisa peenog mesa i vruega kruha. Njezini sivi kameni zidovi bili su obloeni barjacima. Bijeli, zlatni, grimizni: Starkov strahovuk, Baratheonov okrunjeni jelen, Lannisterov lav. Pjeva je svirao harfu i recitirao baladu, ali se na ovom kraju dvorane njegov glas jedva mogao uti od pucketanja vatre, zveketa kositrenih tanjura i kalea, i tihog amora stotina pripitih razgovora.Bio je etvrti sat gozbe prireene u znak dobrodolice kralju. Jono-va polubraa i polusestre bili su posjednuti s kraljevskom djecom, pred izdignutim podijem na kojem su knez i kneginja Stark gostili kralja i kraljicu. U toj bi prigodi, njegov gospodin otac dopustio svakom djetetu po jednu au vina, ali ne vie od toga. Ovdje dolje na klupama nije bilo ni-koga tko bi sprijeio Jona da popije onoliko koliko mu je trebalo da utai e.

JONA on je otkrivao kako ima e mukarca, na glasno zadovoljstvo mladia oko sebe, koji su ga nutkali svaki put kad bi ispio au. Bili su sjajno drutvo, a Jon je uivao u priama koje su kazivali, priama o bitkama, enama i lovu. Bio je siguran da su njegovi sugovornici bili zabavniji od kraljevih potomaka. Zadovoljio je svoju znatielju prema gostima kada su ovi uli. Povorka je prola ni stopu od mjesta na klupi koje su mu odredili, pa ih je Jon sve mogao dobro promotriti.Njegov gospodin otac iao je prvi, pratei kraljicu. Bila je lijepa kao to su ljudi govorili. Tijara od dragulja svjetlucala joj se na dugoj zlatnoj kosi, a smaragdi na njoj savreno su se slagali sa zelenom bojom njezinih oiju. Njegov otac pomogao joj je da se popne na podij i poveo je do njezina stolca, ali ga se kraljica nijednom nije udostojala pogledati. ak i s etrnaest godina, Jon je mogao prozreti njezin osmijeh.Zatim je stigao sam kralj Robert, drei pod ruku kneginju Stark. Kralj je Jonu predstavljao veliko razoaranje. Njegov je otac esto govorio o njemu: nenadmani Robert Baratheon, demon Trozupca, najei ratnik kraljevstva, div meu prinevima. Jon je vidio samo debelog mukarca, ije se lice crvenjelo pod bradom i koji se znojio pod svojim svilenim ruhom. Hodao je poput pripita ovjeka.Za njima su ila djeca. Mali Rickon prvi, uspijevajui stupati dugim putem sa svim dostojanstvom koje je jedan trogodinjak mogao prikupiti. Jon ga je morao potjerati naprijed kada je zastao da ga pozdravi. Njemu odmah za petama iao je Robb, u sivoj vuni ureenoj bijelim vrpcama, bojama Starkovih . Pod ruku je vodio princezu Mvrcellu. Ona je bila sitna djevojica, od nepunih osam godina, kose poput slapa zlatnih uvojaka pod mreicom od dragulja. Jon je primijetio stidljive poglede koje je dobacivala Robbu, dok su prolazili izmeu stolova, i plahe osmijehe koje mu je upuivala. Ocijenio ju je kao osobu bez imalo duha. Robb nije imao ak ni toliko pronicavosti da shvati koliko je bila glupa; cerio se poput budale.Njegove polusestre pratile su kraljevske prineve. Arya je bila u paru s punanim, mladim Tommenom, ija je bijeloplava kosa bila dua od njezine. ansa, dvije godine starija, izvukla je princa prijestolonasljednika, Joffrevja Baratheona. Imao je dvanaest godina, manje od Jona ili Robba, ali je, na Jonovo veliko zaprepatenje, bio vii od obojice. Princ Joffrev imao je sestrinu kosu i tamnozelene oi svoje majke. Gutik plavih uvojaka padao mu je preko tijesne zlatne ogrlice i visoka barunastog vratnika. ansa je blistala dok je hodala uz njega, ali se Jonu nisusvidjele Joffrevjeve napuene usne i preziran nain na koji je promatrao Veliku dvoranu Otrozimlja, iskazujui time svoju dosadu.Vie su ga zanimala dvojica koja su koraala za njim: kraljiina braa, Lannisterovi od Bacaeve hridi. Lav i Vraiak; nije bilo zabune koji je koji. Ser Jaime Lannister bio je blizanac kraljice Cersei; visok i zlato-kos, s blistavim zelenim oima i osmijehom koji je parao poput noa. Nosio je grimiznu svilu, visoke crne izme, crni satenski plat. Na tunici je na prsima imao zlatnom niti izvezena lava svoje kue, koji je rikao svoj izazov. Pred njim su ga zvali lannisterski lav, a iza lea aputali Kraljo-sjek.Jonu je bilo teko odvojiti pogled od njega. Ovako bi jedan kralj morao izgledati, pomislio je u sebi dok je ovjek prolazio.

Tada je ugledao drugog, koji se, napola skriven, gegao pokraj svoga brata. Tvrion Lannister, najmlai potomak kneza Tywina, i najruniji. Sve to su bogovi darovali Cersei i Jaimeu, uskratili su Tvrionu. On je bio patuljak, bratu do pojasa i naprezao se da odri korak na zakrljalim nogama. Njegova je glava bila prevelika za njegovo tijelo, sa ivotinjski splotenim licem pod nateenim elom nalik na plosnati greben. Jedno zeleno, a drugo crno oko zurilo je ispod glatkog slapa kose toliko plave da se inila bijela. Jon ga je oparano promatrao.Posljednji od visokog plemstva koje je ulo bili su njegov stric, Benjen Stark od None strae, i tienik njegova oca, mladi Theon Grey-joy. Benjen je u prolazu dobacio Jonu topao osmijeh. Theon se na nj uope nije obazreo, ali to nije bilo nita novo. Kada su svi sjeli, poele su zdravice, zahvalnost se iskazala i uzvratila, a onda je gozba zapoela.Jon je tada poeo piti i nije prestao.Neto se oee o njegovu nogu pod stolom. Jon ugleda crvene oi kako zure odozdo u njega. "Opet si gladan?" upita. Na sredini stola bilo je jo pola pileta s medom. Jon isprui ruku da otkine batak, a onda mu na um padne neto bolje. Nabode na no cijeli komad i pusti ga da sklizne na pod izmeu njegovih nogu. Duh zarije zube u nju divljim mukom. Njegovoj brai i sestrama nije bilo doputeno da dovedu svoje strahovu-cie na gozbu, ali je na ovoj strani dvorane bilo vie pasa nego to ih je Jon mogao nabrojiti i nitko nije ni zucnuo u vezi s njegovim strahovui-em. Rekao je samomu sebi da je i u tome imao sree.Oi su ga pekle. Jon ih divlje protrlja, proklinjui dim. Gutne jo malo vina i stane promatrati svog strahovuka kako prodire piletinu.

Psi su se kretali izmeu stolova, slijedei trag slukinja. Jedan od njih, crna mjeanka duguljastih utih oiju, nanjui miris piletine. Zastane i zavue se pod klupu kako bi uzela svoj dio. Jon je promatrao sukob. Kuja tiho zarei i primakne se blie. Duh nijemo podigne pogled i upi-lji u psa svoje zarkocrvene oi. Kuja Ijutito i izazovno zarei zubima. Bila je triput vea od strahovuia. Duh se nije pomaknuo. Stajao je nad svojom nagradom i rastvorio gubicu, pokazujui onjake. Kuja se trgne, ponovno zalaje, a onda odlui da je bolje propustiti ovu bitku. Okrene se i pokunjeno se odulja, jo jednom drsko zareavi zubima da sauva svoje dostojanstvo. Duh se vrati svom jelu.Jon se osmjehne i posegne rukom pod stol da promrsi upavo bijelo krzno. Strahovuk podigne pogled prema njemu, njeno mu gricne ruku, a onda nastavi jesti."Je li ovo jedan od strahovukova o kojima sam toliko uo?" upita poznati glas iz blizine.Jon radosno podigne pogled dok mu je stric Benjen stavljao ruku na glavu i mrsio kosu na slian nain kao to je Jon mrsio strahovuievo krzno. "Da", ree. "Zove se Duh."Jedan od titonoa prekine bestidnu priu koju je pripovijedao ne bi li stvorio bratu svoga gospodara mjesta za stolom. Benjen Stark opkorai klupu svojim dugim nogama i uze vinski kale iz Jonove ruke. "Ljetno vino", ree nakon to je okusio iz njega. "Nita nije tako slatko. Koliko si kalea ispio, Jone?"Jon se osmjehne.Ben Stark se nasmije. "Toga sam se i bojao. Ah, dobro. Vjerujem da sam bio mlai od tebe kad sam se prvi put istinski napio." On dohvati preni luk umoen u smei umak s oblinjeg pladnja i zagrize ga. Hrskao je.Njegov stric imao je otre crte lica i bio suhonjav poput gorskoga grebena, ali je uvijek postojao traak smijeha u njegovim modrosivim oima. Odijevao se u crno, kako dolikuje pripadniku None strae. Veeras je to bio bogat crni barun s visokim konim izmama i irokim pojasom sa srebrnom kopom. Teak, srebrni lanac visio mu je oko vrata. Benjen je nasmijano promatrao Duha jedui svoj luk. "Vrlo tih strahovuk", primijeti."Nije poput ostalih", ree Jon. "Nikad ne zavija. Zato sam ga nazvao Duh. Zato, a i stoga to je bijel. Ostali su svi tamni, sivi ili crni." "Jo ima strahovukova s onu stranu Zida. ujemo ih pri naim pohodima." Benjen Stark dobaci Jonu dug pogled. "Ne jede li ti inae za stolom sa svojom braom?""Uglavnom", odvrati Jon ravnodunim glasom. "Ali veeras je kne-ginja Stark drala da bi se kraljevska obitelj moga uvrijediti posjedne li se meu njih nezakonitog potomka.""Shvaam." Njegov stric baci pogled preko ramena prema uzdignutom stolu na drugome kraju dvorane. "Moj brat veeras ne izgleda odve raspoloeno."Jon je takoer to primijetio. Kao izvanbrani sin morao je nauiti primjeivati stvari, itati istinu koju su ljudi skrivali u oima. Njegov se otac pridravao svih propisa, ali se u njemu osjeala neka napetost koju je Jon rijetko prije viao. Govorio je malo, zurei preko dvorane poluzatvorenih oiju, ne videi nita. Dva stolca dalje, kralj je mnogo pio cijele noi. Njegovo iroko lice bilo je rumeno pod golemom, crnom bradom. Nazdravljao je, glasno se smijao svakoj ali i navaljivao na svako jelo poput izgladnjela vuka, a kraljica je pokraj njega izgledala hladna poput ledenog kipa. "Kraljica je takoer ljuta", ree Jon svom stricu tihim, mirnim glasom. "Otac je danas poslije podne odveo kralja u kriptu. Kraljica nije htjela ii."Benjen dobaci Jonu ispitivaki, odmjeravajui pogled. "Tebi ne promakne mnogo, zar ne, Jone? Dobro bi nam doao takav ovjek na Zidu."Jon se nadme od ponosa. "Robb je jai kopljanik od mene, ali ja sam bolji na mau, a Hullen kae da sjedim na konju bolje od ikoga u zamku."

"To su velika umijea.""Povedite me sa sobom kad se budete vraali na Zid", Jon e naglo i neoekivano. "Otac e me pustiti ako ga vi zamolite, znam da hoe."Stric Benjen paljivo je prouavao njegovo lice. "Zid je surovo mjesto za jednoga djeaka, Jone.""Ja sam gotovo odrastao mukarac", prosvjedovao je Jon. "Navrit cu petnaestu na svoj sljedei imendan, a metar Luwin kae da nezakonita djeca odrastaju bre od obine djece.""To je istina", ree Benjen objesivi usne. Uzme Jonov kale sa stola i napuni ga svjeim vinom iz oblinjeg vra, te ga ispije u dugom gutljaju."Daeren Targarven imao je samo etrnaest godina kad je osvojio ", ree Jon. Mladi je zmaj bio jedan od njegovih junaka.

"Pobjeda koja je trajala samo jedno ljeto", istakne njegov stric. "Tvoj Kralj-djeak izgubio je deset tisua ljudi osvajajui to mjesto i drugih pedeset branei ga. Netko mu je trebao rei da rat nije igra." Otpije jo jedan gutljaj vina. "Osim toga", ree, briui usta, "Daeronu Targa-ryenu bilo je samo osamnaest kad je umro. Ili si zaboravio t