SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

PRIRODOSLOVNO-MATEMATIČKI FAKULTET

GEOGRAFSKI ODSJEK

Seminar iz kolegija Geografija Afrike

PRIRODNO KRETANJE STANOVNIŠTVA U ODABRANIM AFRIČKIM DRŽAVAMA

Ivan Tekić

U Zagrebu, 4.4.2012.

SADRŽAJ

1. UVOD..........................................................................................................................................3

2. SJEVERNA AFRIKA - PRIRODNO KRETANJE STANOVNIŠTVA NA PRIMJERU EGIPTA I TUNISA............................................................................................................................4

3. ZAPADNA AFRIKA - PRIRODNO KRETANJE STANOVNIŠTVA NA PRIMJERU NIGERIJE I NIGERA........................................................................................................................7

4. ISTOČNA I SREDIŠNJA AFRIKA – PRIRODNO KRETANJE STANOVNIŠTVA NA PRIMJERU ETIOPIJE I DR KONGA............................................................................................11

5. JUŽNA AFRIKA – PRIRODNO KRETANJE STANOVNIŠTVA NA PRIMJERU REPUBLIKE JUŽNE AFRIKE........................................................................................................13

6. ZAKLJUČAK...........................................................................................................................16

7. LITERATURA I IZVORI PODATAKA...................................................................................17

1. UVOD

Dvadeseto stoljeće u demografskom pogledu obilježeno je izrazito velikim povećanjem

broja stanovnika svijeta. Taj porast s 1,5 milijardi stanovnika na 6 milijardi uglavnom se dogodio

nakon 1950. godine, a brz rast pokrenut je velikim smanjenjem mortaliteta, posebno u slabije

razvijenim regijama svijeta – Africi, Aziji i Latinskoj Americi. Upravo zemlje tih dijelova svijeta

zbog visokih stopa fertiliteta, a samim time i nataliteta, postaju glavni nositelji porasta svjetskog

stanovništva, za razliku od velikog dijela gospodarski razvijenijih država koje bilježe stagnaciju i

pad broja stanovnika. Zbog toga će budući porast stanovništva svijeta ovisiti isključivo o brzini

smanjivanja stopa fertiliteta u tim nerazvijenim zemljama.

Afrika je danas s nešto više od jedne milijarde stanovnika drugi najnaseljeniji kontinent,

ali je prvi po stopama prirodnog prirasta koji iznosi 23 ‰ (INED, 2011). Iako je prosječna

ukupna stopa fertiliteta u Africi smanjena s preko 6 djece iz 1950-ih godina na 4,5 djece 2010.,

stanovništvo Afrike se svake godine poveća za 2,3% što znači da bi se po trenutačnim stopama

rasta trebalo udvostručiti do 2050. godine i iznositi oko 2 milijarde. Za usporedbu stanovništvo

Australije i Oceanije se godišnje povećava za 1,5%, dok stanovništvo Azije i obiju Amerika za

1% (UN, 2011). U Africi 39 od ukupno 55 država ima vrlo visoku stopu ukupnog fertiliteta, dok

samo jedna država ima nisku, Mauricijus. Kad se uzme u obzir da u cijelom svijetu ima 58

država s vrlo visokom stopom ukupnog fertiliteta i da se od toga 39 država nalazi u Africi,

postaje jasno zbog čega Afrika slovi kao nositelj porasta svjetskog stanovništva. Jasna poveznica

između brzog porasta stanovništva i visoke stope ukupnog fertiliteta vidi se u činjenici da se kod

svih 39 spomenutih zemalja broj stanovnika godišnje povećava za više od 2% što će dovesti do

udvostručenja broja stanovnika za 30 do 35 godina (UN, 2011). Međutim, u takve projekcije

potrebno je uključiti i stope mortaliteta koje znaju varirati iz godine u godinu, magracije, dobnu

strukturu, politička događanja te općenito društveni i gospodarski razvoj države, a posebno

mogućnosti uvođenja određenih populacijskih politika.

Demografski rast Afrike nije jednak u svim regijama. Razlike su u ukupnim stopama

fertiliteta koje se u Sjevernoj i Južnoj Africi kreću oko 2,5 djece, dok u Zapadnoj, Središnjoj i

Istočnoj Africi prelaze petero djece. Prirodni prirast također je najniži u Sjevernoj i Južnoj Africi

(15‰ i 6‰), dok u ostatku Afrike iznosi oko 25‰ (UN, 2011). Regionalne razlike prirodnog

kretanja u Africi bit će obrađene u nastavku rada na primjeru odabranih država iz svake regije.

2. SJEVERNA AFRIKA - PRIRODNO KRETANJE STANOVNIŠTVA NA PRIMJERU EGIPTA I TUNISA

Sjeverna Afrika je s 216 milijuna stanovnika treća najnaseljenija regija Afrike, a njene

stope nataliteta, mortaliteta i ukupnog fertiliteta uvjetuju prirodno kretanje koje se uvelike

razlikuje od ostatka Afrike. Međutim, unutar same regije osim generalnih sličnosti postoje i

značajne razlike, a kao primjeri koji najbolje predstavljaju regiju su odabrani Egipat i Tunis.

Egipat je površinski i demografski mnogo veća zemlja od Tunisa, međutim demografski

razvoj obiju zemalja je tijekom povijesti bio sličan. Brojni ratovi onemogućavali su izrazitija

povećavanja stanovništva do srednjeg vijeka, a u vremenima mira česte su bile epidemije raznih

bolesti od kojih je najpoznatiji primjer kuge u 14. stoljeću koja je usmrtila četvrtinu stanovništva

sjeverne Afrike. Demografski rast obiju zemalja potaknut je u 18. i 19. stoljeću iskorijenjivanjem

malarije, tifusa i kolere, što se odrazilo na smanjene smrtnosti i dulje trajanje života (Zohry,

1997).

Prema prvim vjerodostojnijim podacima 1950. godine u Tunisu je živjelo 3,5 milijuna

ljudi, a u Egiptu 21 milijun što znači da se do 2010. godine stanovništvo povećalo za gotovo 3,

odnosno 4 puta (Tabutin, Schoumaker, 2005). Razlog tome su bile iznimno velike stope ukupnog

fertiliteta koje su 50-ih godina za Egipat iznosile 6,3, a za Tunis sedmero djece što je pak dovelo

do iznimno velikih stopa nataliteta od 46-47‰, dok su stope mortaliteta u razdoblju od 1950. do

1960. u obe države smanjene s 23‰ na 19‰ (UN, 2011). Zbog tako jakog porasta stanovništva

vlade Tunisa i Egipta su 1966. među prvima u Africi donijele populacijske politike koje su

trebale obuzdati takvu demografsku ekspanziju koja je ograničavala gospodarski razvoj,

međutim njihov učinak nije bio jednak za obe zemlje pa tako prema najnovijim podacima stopa

ukupnog fertiliteta u Tunisu iznosi 1,9 djece (Ouadah-Bedidi i dr., 2012), a u Egiptu 2,65 dok je

prirodni prirast Egipta 17‰, a Tunisa 10‰.

Razlike u demografskom razvoju Tunisa i Egipta pojavile su se nakon 1973. godine,

odnosno nakon Yom Kippurskog rata u kojem je protiv Izraela sudjelovao Egipat (Tabutin,

Schoumaker, 2005). Stope ukupnog fertiliteta i stope nataliteta u Tunisu do danas su nastavile

daljnji pad pod utjecajem agresivnije populacijske politike u odnosu na Egipat, dok su stope

fertiliteta u Egiptu nakon ratne mobilizacije prestale opadati te do 1980. ponovno bile u porastu,

a zatim jedno desetljeće bilježe ponovni pad te nakon toga stagnaciju (sl. 1). S obzirom da su

stope ukupnog fertiliteta glavni nositelj porasta broja stanovnika potrebno je promotriti zbog

čega je njhov porast u ove dvije zemlje uspješno smanjen, ali i zašto u različitim omjerima.

Sl. 1. Kretanje stopa ukupnog fertiliteta Tunisa i Egipta s projekcijama za 2040. godinu (INED, 2012)

Prvi čimbenik koji je potrebno uzeti u obzir jest nupcijalitet. Za režim nupcijaliteta u

tradicionalnim islamskim društvima karaketristično je rano stupanje djevojaka u brak, pojava

poliginije i endogamije te velike dobne razlike između supružnika. Za stope fertiliteta posebno je

važna dob prvog stupanja u brak, a ta je dob do 1990-ih godina u Egiptu iznosila 17-18 godina

(Tabutin, Schoumaker, 2005), a za Tunis 23 godine (Ouadah-Bedidi i dr., 2012). Ta razlika

pokazatelj je većih kulturnih utjecaja zapada na Tunis već i prije 1990-ih godina, kao i rezultata

populacijske politike Tunisa koja nije ulagala novac samo u ograničavanje rasta stanovništva već

i na ostvarivanje društvenih promjena putem edukacije, ponajprije žena, a jedan od najbitnijih

čimbenika pomicanja dobi prvog stupanja u brak kod žena jest duže vrijeme studiranja.

Devedesetih godina nastupile su drastične promjene po ovom pitanju te je 2000. godine dob

prvog stupanja u brak u Egiptu porasla na 27 godina, a u Tunisu na čak 30 godina što je iznimno

visoka brojka uzimajući u obzir i cijeli svijet (Tabutin, Schoumaker, 2005). Takav proces

iznimno je važan kad se uzme u obzir stopa bračnog fertiliteta, odnosno broj djece koji bi žena

imala kad bila udana tijekom cijelog fertilnog razdoblja, a taj je broj u prosjeku dva puta veći od

stope ukupnog fertiliteta. Što je kasnije stupanje u brak manji dio fertilnog razdoblja žena

provede u braku i samim time rađa manje djece. Za Tunis je značajno da je još 1956. godine

ukinuo poliginiju, dok je u Egiptu ona i dalje ozakonjena, iako je postotak takvih brakova u padu

(danas svega 2-3% svih brakova) dok je endogamija i dalje raširena u cijeloj regiji (Tabutin,

Schoumaker, 2005).

Životni standard također ima bitnu ulogu u stopama fertiliteta. Zbog slabijeg imovinskog

stanja nemoguće je uzdržavati veliki broj djece, osigurati im obrazovanje, smještaj i posao, a

kulturni utjecaji zapada sve više potiče težnju za što boljim ekonomskim statusom na štetu broja

djece. Sve to utječe na smanjenje broja željene djece, odnosno dolazi do drastičnih promjena u

tradicionalnim obiteljskim modelima ove regije.

Za provođenje populacijske politike ključna je edukacija, stoga dostupnost obrazovanja

ima veliku ulogu u smanjenu stopa fertiliteta. Edukacija nema samo utjecaj na odgađanje dobi

stupanja u prvi brak već i na prevenciju same trudnoće putem raznih kontracepcijskih sredstava.

Egipat i Tunis su među prvim zemljama Afrike u sklopu populacijske politike započeli edukaciju

o kontracepcijskim sredstvima i njihovo korištenje se potiče sve do danas kada su dostupni svima

besplatno ili vrlo povoljnim cijenama. Za sedamdesete godine u Tunisu se koristi termin

kontracepcijska revolucija s obzirom da je broj ljudi koji se služe kontracepcijskim sredstvima u

10-ak godina porastao s 20% na 50% (Naik, 2003). Od modernih kontracepcijskih metoda u

Tunisu i Egiptu se najčešće koristi spirala (60 %), dok su kondomi nepopularni. U Tunisu se

godišnje provede i preko 20 000 abortusa, a do danas je jedina islamska zemlja koja je

legalizirala abortus, i to još 1983. godine (Tabutin, Schoumaker, 2005)..

Geografska sredina je još jedan čimbenik koji diktira kretanje stopa fertiliteta. U ruralnim

sredinama edukacija i kontracepcija nisu dostupni svima pa društvene skupine u takvim

područjima i dalje karakteriziraju visoke stope ukupnog fertiliteta te visok porast broja

stanovnika. Također kulturni utjecaji drugih razvijenijih zemalja teže prodiru jer su neusklađeni s

načinom života tamošnjeg stanovništva. U Egiptu u ruralnim sredinama živi 57% stanovništva,

dok je taj postotak u Tunisu znatno manji i iznosi 33% što uvelike objašnjava razlike u trendu

prirodnog kretanja ovih dviju zemalja (UN, 2011) .

Stope ukupnog fertiliteta u obe države, kao i u cijeloj regiji, su u padu, međutim prema

projekcijama rasta stanovništva one bi u Tunisu mogle uskoro pasti ispod razine potrebne za

prirodnu obnovu stanovništva, dok će u Egiptu stanovništvo i dalje rasti nekoliko desetljeća prije

nego rast počne stagnirati (sl. 2) (UN, 2011).

Sl. 2. Prirodno kretanje stanovništva Tunisa i Egipta s projekcijama do 2100. godine (INED, 2012)

3. ZAPADNA AFRIKA - PRIRODNO KRETANJE STANOVNIŠTVA NA PRIMJERU NIGERIJE I NIGERA

Zapadna Afrika s Istočnom i Središnjom Afrikom dijeli slične trendove u prirodnom

kretanju stanovništva i stopama ukupnog fertiliteta, međutim u ovoj regiji se nalaze države s

najbrže rastućim stanovništvom u Africi, ali i u svijetu, poput Nigera čiji prirodni prirast iznosi

visokih 38‰, a stope ukupnog fertiliteta 7,1 djece što je svjetski rekord. Ipak, nisu sve države

Zapadne Afrike okarakterizirane takvim demografskim ekstremima, a zemlja koja najbolje

predstavlja demografska kretanja regije jest Nigerija s obzirom da su vrijednosti nataliteta,

mortaliteta, fertiliteta i prirodne promjene jako slične s prosječnim vrijednostima cijele regije.

Nigerija još od 19. stoljeća vodi demografsku statistiku, međutim do 1950. godine bila je

ograničena na samo određene dijelove zemlje. Od tada je došlo do značajnog napretka u

procesima sakupljanja podataka, a prema posljednjem popisu stanovništva provedenom 2006.

godine u Nigeriji je živjelo 140 milijuna ljudi što je čini najmnogoljudnijom državom Afrike, a

stanovništvo se godišnje povećava za 3,2% (UN, 2011). Prema novijim podacima iz UN-a u

Nigeriji danas živi nešto više od 160 milijuna ljudi (UN, 2011). Kao odgovor na trendove rasta

stanovništva koji su negativno utjecali na državni razvoj nigerijska vlada je 1988. godine

odobrila populacijsku politiku koja je isticala međupovezanost demografskih, društvenih,

ekonomskih i ekoloških čimbenika i njihovu važnost u postizanju održivog razvoja zemlje. Neke

od ključnih postavki te politike su smanjiti stopu porasta ukupnog stanovništva na 2% ili manje

do 2015. godine, smanjiti stupe ukupnog fertiliteta za 0,6 svakih 5 godina uz pomoć planiranja

obitelji, povećavati korištenje kontracepcijskih sredstava za 2% svake godine, iskorijeniti razlike

između broja dječaka i djevojčica koji pohađaju školu do 2015. te iskorijeniti nepismenost do

2020. godine (NPC, 2009).

Prema projekcijama UN-a stanovništvo Nigerije će godišnje rasti za 2% ili manje tek

2040. godine, ukupne stope fertiliteta su od 1991. do 2008. godine smanjene za 0,2, odnosno s

5,9 na 5,7 djece, a 2008. godine 40% žena je bilo nepismeno u odnosu na 25% muškaraca što

znači da populacijska politika ne donosi poželjne rezultate. Ako se nastave današnji trendovi

Nigerija će do 2050. godine imati gotovo 400 milijuna stanovnika (UN, 2011).

Za Nigeriju, kao i većinu ostalih država Afrike, ključne su razlike između demografskih

obilježja ruralnih i urbanih sredina. U prosjeku žene ruralnih sredina tijekom fertilnog razdoblja

rode dvoje djece više nego žene u urbanim sredinama, odnosno ukupne stope fertiliteta u

ruralnim područjima iznose 6,3 djece u odnosu na 4,7 djece u urbanim područjima (NPC, 2009).

Nigerija tako ima velike probleme s porastom stanovništva u sjeveroistočnom i sjeverozapadnom

dijelu zemlje gdje TFR iznosi preko sedmero djece, dok u obalnom dijelu zemlje ne prelazi 4,5

djece (NPC, 2009).

Razlike u fertiltetu između neobrazovanih i obrazovanih žena su jako izražene, pa tako

sedmero djece tijekom fertilnog razdoblja imaju isključivo žene bez ikakvog obrazovanja dok

žene s višim stupnjem obrazovanja rađaju manje od četvero djece (NPC, 2009). Kako bi se

potaknula edukacija ruralnog stanovništva vlada Nigerije je svima omogućila besplatno osnovno

školovanje u trajanju od 6 godina, međutim 49% žena u ruralnim područjima i dalje nema

nikakvo obrazovanje, dok je taj postotak kod muškaraca nešto niži i iznosi 35%. U urbanim

sredinama i za muškarce i za žene taj postotak je upola manji (NPC, 2009).

Moderni trendovi u nupcijalitetu sporije prodiru u društva Zapadne Afrike nego što je

slučaj sa Sjevernom Afrikom pa tako žene u ruralnim sredinama u prvi brak stupaju prosječno s

15,5 godina što znači da gotovo cijelo fertilno razdoblje provedu u braku. U urbanim sredinama

način života je drugačiji pa se žene prvi puta vjenčavaju s 22 godine, a i ta dob se polagano

povisuje, posebno što su žene obrazovanije (NPC, 2009). Na visoke razine fertiliteta utječe i

raširenost poliginije koja karakterizira čak 33% svih brakova, u odnosu na 3% poligamnih

brakova u Egiptu (NPC, 2009). Moderne tehnike kontracepcije nisu veoma raširene iako je

njihovo korištenje u porastu. Prema popluacijskoj politici iz 1988. godine postotak stanovništva

koji koristi kontracepciju se do 2008. godine trebao povećati za 40% međutim danas svega 15%

stanovništva koristi nekakav oblik kontracepcije. Čak 55% žena se protivi korištenju

kontracepcije, uglavnom zbog osobnih stavova poput želje za što većim brojem djece ili zbog

negodovanja supružnika. Niske razine edukacije stanovništva zajedno sa niskim postotkom

stanovništva koje koristi zaštitu tijekom seksa rezultira brzim širenjem HIV-a među

stanovništvom Nigerije. Urbano stanovništvo je dobro osviješteno o problemu širenja HIV-a dok

su istraživanja pokazala da gotovo 20% žena u ruralnom području nikad nije čulo za HIV. Od

1985. godine kada je prijavljen prvi slučaj AIDS-a u državi do danas postotak zaraženog

stanovništva porastao je na 3,6%, a zbog velikog broja stanovništva taj broj bi se mogao jako

povećati u budućnosti (NPC, 2009).

Uzimajući u obzir navedene razlike između ruralnih i urbanih sredina za očekivati je da

će Niger imati brži demografski razvoj u odnosu na Nigeriju s obzirom da u ruralnim područjima

živi 83% stanovništva te zemlje, što je najviše u regiji, za razliku od Nigerije gdje je ruralnog

stanovništva 51%. Zbog već spomenute stope ukupnog fertiliteta od 7,1 djece stanovništvo

Nigera bi se do 2050. godine moglo povećati sa 16 milijuna koliko broji sada na čak 55 milijuna

(UN, 2011). U ovom trenutku rast broja stanovnika u Nigeru je iznimno teško zaustaviti, jer je

situacija daleko teža nego u susjednoj Nigeriji ili ostatku regije. Nigerska obiteljska dinamika

predstavlja muške interese i žene često nemaju slobodu kontrole nad brojem djece. Čak 85%

žena u Nigeru nema nikakvo obrazovanje, a zbog ukupno 49% stanovišta koje je mlađe od 15

godina vlada Nigera nema sredstava da poboljša obrazovni sustav s tim da će do 2050. godine

broj djece školske dobi biti 8 puta veći. Niger je također jedna od rijetkih država koja ne

zabranjuje rani brak pa je kod žena prosječna dob stupanja u prvi brak svega 15 godina, a

prosječna dob rađanja prvog djeteta 17 godina. To je ujedno i rijetka zemlja koja ne uspijeva

provesti nikakvu populacijsku politiku zbog iznimno pronatalističkog društva koje ju obilježava

pa je tako prosječan broj djece koju žene žele imati 8,8, a muškarci 12,6. Samo jedna od sto žena

u Nigeru želi imati najviše dvoje djece.

U razdoblju između 1991. i 2004. godine korištenje kontracepcijskih sredstava raslo je za

0,6% godišnje, a danas samo 11% oženjenih muškaraca i žena koristi nekakav oblik

kontracepcije. Od 2002. godine kontracepcijska sredstva se u Nigeru mogu nabaviti besplatno, a

njihovo korištenje se potiče putem radija. Da bi se TFR smanjio na otprilike 3,8 djece (što je

srednja varijanta razine TFR prema projekcijama UN-a) kontracepcijska sredstva bi trebala biti

korištena među 55% stanovništva, odnosno među 10 puta više ljudi nego danas (UN, 2011).

Međutim čak i tad će stanovništvo Nigera rasti do 2100. godine pa i dalje, ako stope

obrazovanog stanovništva ne budu slijedile stope porasta stanovništva u budućnosti (sl. 3).

Sl. 3. Projekcije kretanja ukupnog stanovništva Nigera prema niskoj, srednjoj i visokoj varijanti (United

Nations, Department of Economic and Social Affairs, 2012)

4. ISTOČNA I SREDIŠNJA AFRIKA – PRIRODNO KRETANJE STANOVNIŠTVA NA PRIMJERU ETIOPIJE I DR KONGA

Istočna i Središnja Afrika kao regije imaju jednak prirodni prirast koji se kreće oko

25,5‰ iako je stopa natalita u Središnjoj Africi 40‰ u odnosu na istočnoafričkih 36‰, a stope

ukupnog fertiliteta 5,2 djece u odnosu na 4,7 djece (UN, 2011). Odrednica koja čini razliku

između ove dvije regije jest stopa mortaliteta koja u središnjoj Africi iznosi 14‰, a u istočnoj

10‰ kao i stopa infantilnog mortaliteta koja u središnjoj Africi prelazi 100‰, a u istočnoj iznosi

66‰ (UN, 2011). Države koje služe kao primjer demografskog stanja u regijiama su Etiopija i

DR Kongo.

Etiopija je najmnogoljudnija država istočne Afrike s 80 milijuna stanovnika (UN, 2011).

Prvi pouzdaniji podaci o kretanjima stanovništva su dobiveni popisima 1990-ih godina, iako su

se popisivanja stanovništva pojedinih područja provodila i desetljećima ranije. Kako bi se

uskladio brzi populacijski rast od 3% godišnje sa socio-ekonomskim razvojem države 1993.

godine se počelo s provođenjem populacijske politike koja je za glavne ciljeve imala smanjiti

stope ukupnog fertiliteta s 7,7 djece iz 1990. godine na četvero djece do 2015. godine, povećati

postotak stanovništva koje redovito koristi kontracepcijska sredstva na 40% do 2015. godine te

značajno povećati udio ženskog stanovništva u obrazovnom sustavu kao i proširiti edukacijske

programe koji bi poticali stvaranje što manjih obitelji (CSA, 2006).

Prema službenim podacima 2005. godine stope ukupnog fertiliteta su smanjene na 5,4

djece, a prema procjenama UN-a danas su opale na oko četvero djece što znači da je

populacijska politika po tom pitanju uspješno provedena (UN, 2011). Pad stopa fertiliteta

velikim je dijelom rezultat širenja korištenja kontracepcijskih sredstava među stanovništvom, a

jedan bitan kulturni čimbenik je opadanje broja brakova koje karakterizira poliginija te njihov

postotak danas iznosi manje od 15%. Razlike između urbanih i ruralnih područja su i u Etiopiji

značajne pa tako žene u ruralnim područjima tijekom fertilnog razdoblja rađaju dvoje djece više

nego one iz urbanih područja. Najizraženije su razlike između Addis Ababe gdje je TFR svega

1,7 djece, dok u pokrajini Oromiya iznosi 6,2 djece. Međutim, svjesnost o negativnim stranama

imanja velikih obitelji lagano se širi među stanovništvom Etiopije pa je postotak žena koje ne

žele koristiti kontracepcijska sredstva zbog želje za što većim brojem djece u samo pet godina

opao s 42% na 18% (CSA, 2006).

Iako se populacijskom politikom želio postići postotak od 40%, svega 15% udanih žena

koristi nekakav oblik kontracepcije. Međutim, taj postotak kod neudanih žena iznosi preko 50%

(CSA 2006). Korištenje kontracepcijskih sredstava u gradovima četiri puta je češće nego u

ruralnim područjima. Edukacija je ključna u širenju znanja o kontracepcijskim sredstvima, ali

više od polovice stanovništva Etiopije je neobrazovano zbog velike uloge poljoprivrede u

njihovom životu. Etiopija je jedna od najmanje urbaniziranih država sa svega 17% urbanog

stanovništva i zbog toga će njeno stanovništvo i dalje rasti sljedećih nekoliko desetljeća.

Međutim, prema procjenama UN-a brzo širenje korištenja kontracepcijskih sredstava i povećanje

standarda života mogli bi uvelike usporiti rast ove mnogoljudne zemlje (UN, 2011).

DR Kongo je sve do 90-ih godina imao sporiji demografski rast od Etiopije, što znači da

su stope nataliteta i stope ukupnog fertiliteta bile niže, a stope mortaliteta su bile na podjednakoj

razini (18‰) (UN, 2011). Međutim, stanje se ubrzo promijenilo nakon što je Etiopija počela s

provođenjem populacijske politike, a DR Kongo bio zahvaćen političkim previranjima i

sukobima. Zbog velikih razaranja i gubitaka ljudskih života koji se broje u milijunima,

mogućnost stabilnog demografskog razvoja DR Konga je zaustavljena. O katastrofalnim

učincima sukoba svjedoči podatak da je očekivano trajanje života u razdoblju od 1994. do 2004.

godina sniženo s 52,4 godine na 45 godina što je u to vrijeme bila najniža vrijednost u svijetu

(UN, 2011). Stope infantilnog mortaliteta su drastično porasle pa je 2001. godine svako deseto

dijete umrlo prije napunjene godine dana života, a svako peto prije napunjenih 5 godina života.

To znači da je svake godine umiralo oko 500 000 djece (World Bank, 2005).

Početkom 21. stoljeća stanje se donekle normaliziralo (sl. 4) te su stope smrtnosti počele

opadati s 20‰ na današnjih 16‰, a duljina očekivanog trajanja života je porasla na 48 godina

(UN, 2011). U područjima koja su bila pogođena ratom stope infantilnog mortaliteta su

prepolovljene i danas iznose oko 200‰, što je i dalje iznimno visoka vrijednost. Sukobi koji su

uzdrmali zemlju su DR Kongo pretvorili u danas najsiromašniju zemlju svijeta. Iako su u

urbanim područjima demografski trendovi povoljni s obzirom na prilike u Africi, ruralna

područja karakterizira veliko povećanje stanovništva i stope fertiliteta od šestero djece (World

Bank, 2005). S obzirom na ekonomsko stanje države vlada DR Konga je u nemogućnosti

provesti populacijske politike karakteristične za države u ostalim regijama Afrike, odnosno

obrazovati i obuzdati rast stanovništva. Također je nemoćna u sprečavanju širenja brojnih

smrtonosnih bolesti poput malarije, bolesti spavanja, vrućice i kolere koje su, uz opće

siromaštvo, glavni uzroci većih stopa mortaliteta središnje Afrike u odnosu na ostale regije.

Posebno je alarmantno širenje HIV-a koji je na ovom području bio slabo prisutan prije rata, a u

velikoj mjeri su ga među ruralnim stanovništvom proširili neprijateljski vojnici. Posljedice toga

bit će vidljive tek u godinama koje dolaze, a danas je zaraženo oko 5% stanovništva (World

Bank, 2005).

Sl. 4. Prirodno kretanje stanovništva DR Kongo s projekcijama za 2040. Godinu (INED, 2012)

5. JUŽNA AFRIKA – PRIRODNO KRETANJE STANOVNIŠTVA NA PRIMJERU REPUBLIKE JUŽNE AFRIKE

Republika Južna Afrika je peta najmnogoljudnija država Afrike s 50 milijuna stanovnika

i jedna je od rijetkih subsaharskih država koju ne karakterizira eksplozivan rast stanovništva.

Prirodno kretanje stanovništva do 1990. godine obilježeno je prirodnim prirastom od 24‰ čime

je broj stanovnika u 40 godina porastao za gotovo 4 puta (UN, 2011). Početkom 90-ih godina

dolazi do drastičnog povećavanja stopa smrtnosti s 8‰ na 15‰ početkom 20. stoljeća što u

velikoj mjeri zaustavlja demografski rast Republike Južne Afrike. Razlog tome je velika

epidemija HIV-a koja nigdje u svijetu nije toliko uznapredovala kao u zemljama Južne Afrike.

Stope infantilnog mortaliteta su naglo porasle s 50‰ na 60‰, a očekivano trajanje života je

opalo sa 61 godine na 50 godina (UN, 2011).

U isto vrijeme gospodarski napredak Republike Južne Afrike sa sobom je donosio nove

promjene u demografske trendove, a od posebne je važnosti populacijska politika donešena

1998. godine koja za cilj nije imala postizanje određenih demografskih vrijednosti već je

djelovala u smjeru poboljšavanja položaja žene u društvu omogućavajući im edukaciju i

naglašava osobne potrebe indvidue (SADHS, 2003). Zahvaljujući tome gotovo 90% stanovništva

Južne Afrike je pismeno, a razlike između muškaraca i žena po tom pitanju gotovo i ne postoje

(UN, 2011).

Zbog toga ne iznenađuju podaci da je preko 90% stanovništva Republike Južne Afrike

svjesno opasnosti HIV-a, a gotovo 70% muškaraca i žena prakticira upotrebu modernih

kontracepcijskih sredstava. Gospodarski razvitak države i povoljan položaj žena u društvu

omogućuje ženama zapošljavanje što negativno utječe na broj željene djece koji u urbanim

sredinama rijetko prelazi brojku dva, a ujedno se i povećava dob ulaska u prvi brak koja sada

iznosi 27 godina (SADHS, 2003).

Zbog svega toga stope ukupnog fertiliteta su u zadnjih 50 godina opale sa šestero djece

na 2,5 djece 2010. godine (UN, 2011). Razlike između urbanih i ruralnih sredina i dalje postoje,

ali nisu toliko izražene kao u ostalim država Afrike. Međutim, za Južnu Afriku su značajne

razlike u demografskim trendovima između različitih populacijskih skupina, odnosno između

bijelaca, crnaca, azijata, i dr.

Prema projekcijama UN-a stope ukupnog fertiliteta bi u Republici Južnoj Africi 2025.

godine trebale pasti ispod razine od 2,1 djece, maksimalna broj stanovnika u iznosu od 60

milijuna trebao bi se doseći do 2060. godine nakon čega bi slijedio njegov pad s obzirom da su

stope ukupnog porasta broja stanovnika u konstantnom padu još od 1990. godine (sl. 5) (UN,

2011). Ključnu ulogu u daljnem demografskom razvoju ove države imat će širenje epidemije

HIV-a (sl. 6), jer je već 10,6% stanovništva njime zaraženo zbog čega je 2004. godine

primijenjen opsežan program prevencije i suzbijanja HIV-a i AIDS-a (UN, 2011).

Sl. 5. Prirodno kretanje stanovništva Južne Afrike s projekcijama za 2100. Godinu (INED, 2012)

Sl. 6. Projekcije kretanja ukupnog broja stanovnika Južne Afrike prema niskoj, srednjoj i visokoj varijanti

(United Nations, Department of Economic and Social Affairs, 2012)

6. ZAKLJUČAK

Budućnost broja stanovnika Zemlje ovisi isključivo o trendovima stopa fertiliteta

ponajprije u slabije razvijenim zemljama. S obzirom da se 39 od 58 država svijeta s izrazito

visokim stopama fertiliteta nalazi u Africi s pravom se može tvrditi da je ona nositelj

demografske ekspanzije svjetskog stanovništva.

Međutim, u Africi postoje značajne regionalne razlike u demografskim obilježjima.

Sjeverna i Južna Afrika se od ostatka kontinenta ističu po nižim stopama prirodnog prirasta

koje su rezultat gospodarskog napretka tih zemalja, relativno uspješno implementiranih

populacijskih politika i kulturnih utjecaja gospodarski razvijenih zemalja dok zemlje

Zapadne, Istočne i Središnje Afrike imaju problema s eksplozivnim rastom ponajprije

ruralnog stanovništva. Ako gospodarski rast ne uspijeva pratiti demografski, kao što je to

slučaj s brojnim afričkim državama, dolazi do pojave siromaštva koje dalje potiče

nepovoljne demografske trendove. Neke države poput Nigera nisu u stanju omogućiti

obrazovanje djeci u ruralnom području jer je preko 50% stanovništva mlađe od 15 godina, a

njihov broj se konstantno povećava. Bez edukacije stanovništva nastaju poteškoće u

provođenju populacijskih politika koje se najčešće temelje na poticanju korištenja

kontracepcijskih sredstava putem kojih parovi mogu preuzeti kontrolu nad izborom koliko

djece žele imati i kada.

Jednom kad se stope fertiliteta u nekoj državi uspiju smanjiti doći će do poboljšanja

dobne strukture stanovništva što je ključno za gospodarski razvoj afričkih država. Ujedno će

se stvoriti mogućnosti za veće investicije u obrazovni i zdravstveni sektor, a što manje djece

obitelj ima lakše će ih uzdržavati i omogućiti im kvalitetniji život. Zbog toga je obuzdavanje

demografske ekspanzije od najveće važnosti za cijeli afrički kontinent i njegov gospodarski

napredak.

7. LITERATURA I IZVORI PODATAKA

1. Ethiopia Demographic and Health Survey 2005., Central Statistical Agency,

Addis Ababa/Calverton, 2006.

2. Naik, G., 2003: Tunisia Wins Population Battle, And Others See a Policy Model,

Wall Street Journal 8

3. Nigeria Demographic and Health Survey 2008., National Population

Commission, Nigerija, Abuja, 2009.

4. Ouadah-Bedidi, Z., Vallin, J., Bouchoucha, I., 2012: Unexpected developments

in Maghrebian fertility, Population and Societies 486

5. Tabutin, T., Schoumaker, B., 2005: The demography of the Arab world and the

Middle East from the 1950s to the 2000s, A Survey of Changes and a Statistical

Assessment, Population (english edition) 60, 505-615

6. United Nations (UN), 2011 : World Population Prospects, The 2010. Revision,

New York, United Nations Population Division 10

7. Zohry, A. G., 1997: Population policies and family planning program in Egypt:

evolution and performance, u: CDC 26th annual seminar on population issues in

the Middle East, Africa and Asia, Cairo Demographic Center, Kairo, 194-211

8. Democratic Republic of Congo: Health, Nutrition and Population, Country

Status Report, World Bank, 2005.

9. Institut national d'etudes demographiques (INED), www.ined.fr, 3.4.2012.

10. South African Demographic and Health Survey (SADHS), 2003.,

www.statssa.gov.za, 3.4.2012.

11. United Nations, Department of Economic and Social Affairs, www.esa.un.org,

3.4.2012.