Slomljen, a blagoslovljen

duhovne vježbe s Richardom Rohrom

Otac Rohr, franjevac, provodi puno vremena držeći duhovne vježbe u Sjedinjenim Američkim Državama i u zemljama trećeg svijeta. Poznat je po svojim mnogobrojnim seminarima. Napisao je i objavio mnoge članke. Magistrirao je teologiju na Sveučilištu Dayton i nastavio studij Svetog pisma na Sveučilištu Notre-Dame i Sveučilištu San Francisco. Ove duhovne vježbe održane su Sestrama milosrdnicama (Sisters of Charity) u Kansasu, SAD 70-ih godina.

Prvi nagovor: UVOD

Vjerovati svom iskustvu dobrote

Možda možemo započeti s malom molitvom ...

«Gospodine, zahvaljujemo Ti za tako dobar život, za još jedan dan tog života, za dan koji nije sličan drugim danima, za novi dan milosti, za još jedan dan koji nismo zaslužili. Zahvaljujemo Ti za ovo mjesto u ovom trenutku. Zahvaljujemo Ti Gospodine što uopće živimo. Znamo da koračaš s nama i da ćeš nas sve privući k sebi. Znamo da ćeš nam govoriti. I zato smo radosni, Gospodine. Imamo radost u srcu jer znamo da smo Tvoji i jer znamo da nas vodiš na nova mjesta, mjesta koja su bliža Tebi i bliža tome gdje Ti hoćeš da budemo. Već sada Gospodine ispuni naša srca radošću i nadom, nadom u Tvoje obećanje, nadom u Tvoju prisutnost. Daj nam ono za čime nam srca čeznu. Ovu Ti molitvu ne prikazujemo pojedinačno, već zajedno, zajedno kao tijelo Kristovo čiji smo mi dijelovi. Zato molimo sa sigurnošću, molimo u Isusovo ime… Amen.

Kao što znate, ja sam franjevac. Dolazim iz provincije Cincinnati. Pretpostavljam da sam jednog dana učinio pogrešku čitajući životopis sv. Franje. On čini čudne stvari mladim osobama tako da, recimo, poželite biti poput njega. Tako se dogodilo da su baš te godine franjevci održali misije u crkvi Uznesenja. Ja sam otišao u Cincinnati i pridružio im se. To je sve promijenilo.

Zaređen sam pred 13 godina. Moja prva služba bila je «odgovornost za mlade». Iz te odgovornosti za mlade rodila se čvrsta zajednica mladih ljudi koji se danas zovu «Jeruzalemska zajednica». I to je moj posao: ja sam duhovnik te zajednice laika u Cincinnatiju. Danas zajednica ima oko 300 vjernih odraslih članova. Ti su mladi ljudi sad odrasli, oženili se uglavnom međusobno i dobili djecu.

Uz to držim duhovne vježbe po cijelom svijetu. Imao sam sreće držati mnoge duhovne vježbe misionarima u zemljama trećeg svijeta i to je bila slijedeća velika promjena u mom životu, jer sam vidio mnoge druge dijelove Crkve, mnoge druge dijelove svijeta. Nadam se da ponešto od toga mogu podijeliti i s vama.

Otkrio sam da se Gospodin zaista može predivno kretati u grupi ljudi, kada se ljudi međusobno ljube. To zvuči tako jednostavno i uobičajeno. Molim vas da me pokušate voljeti, iako ću ponekad možda reći stvari koje nećete razumjeti ili se s njima nećete slagati. Ja vam obećanjem da ću pokušati voljeti vas. Možda je najteža stvar izabrati živjeti već ovaj tjedan onako kako bismo trebali živjeti sve tjedne, siguran sam, u dubokoj ljubavi jedni prema drugima. Nemojte dopustiti da među nama bude osuđivanja i tvrdoće srca. Mislim da, kada grupa kršćana izabere zaista živjeti u Uskrslom Isusu, da On može činiti velike stvari među nama. Zato tražite dar da možete živjeti u ljubavi ovaj tjedan i predati Gospodinu one tvrde dijelove vaših srdaca – a svi ih imamo – one tvrde dijelove svoje duše koji su bili povrijeđeni

1

i tražite Ga da ih omekša, tako da može u njih ući i pretvoriti ih u prostor ljubavi Božje.

Mislim da je vrlo važna stvar da odmah na početku dođete u doticaj s najdubljim stupnjem čežnje, odnosno žudnje koji postoji u vama. Ponekad je potrebno 2 do 3 dana da bi se došlo do toga jer je potrebno skoro 3 do 4 dana da bi se počelo usporavati životni ritam, pogotovo ako dolazite direktno iz svojih službi i radnih mjesta. No želio bih vas također ohrabriti da tražite Gospodina da vam otkrije za čime vi to zaista čeznete, za čime vi to zaista žudite. Zato što ćete i postati ono za čime čeznete! Ili postajati… Ono za čime čeznete najdublji je dar Duha Svetoga u vama! A uvijek nam je bilo rečeno da se trebamo bojati naših čežnji. Ponekad znamo ispovjediti: «Imam zle žudnje, požude i sl.» i zbog nekog razloga, ta riječ ima lošu konotaciju, a ne bi je trebala imati. Tu su riječ uvijek upotrebljavali sveci i mistici kada bi pronašli Duha Svetoga u sebi. To je Duh Sveti s izuzetnim stupnjem čežnje i žudnje. Kada prestanete čeznuti, u nevolji ste. Možda umirete, umirete iznutra…. Morate čeznuti i žudjeti, a ako ne, molite da čeznete za žudnjom. Jer ono što želite, to ćete i postati. Božji sveti ljudi uvijek su bili ljudi s velikom i izvanrednom čežnjom.

Tražite Gospodina da odnese vaš strah, strah od samih sebe, strah od nepovjerenja u same sebe, strah od nesigurnosti da li ste djeca Božja. Tražite Ga da vam da sigurnost, da duboke žudnje u vama budu one koje je Gospodin stavio u vas. Sa žalošću sam ustvrdio kroz prošle godine da nitko od nas religioznih nije dobio «dozvolu» da vjeruje samome sebi. Zapravo, često nam je bilo rečeno: nemojte sebi vjerovati! No koja god bila moja prava, želim vam dati barem nekoliko dozvola ovaj tjedan. Želio bih vam dati dozvolu da vjerujete onome što vi jeste: svatko od vas dijete je Božje. Nije važno kakve ste lude, glupe, ogromne ili mračne stvari činili u svojem životu, izvanredno je da ste još uvijek tu, da još uvijek pokušavate vjerovati, da još uvijek pokušavate moliti… I nikada nemojte sumnjati da ste Božje tijelo, da ste Njegova djeca! A Bog ne trati ljude uzalud, ne trati vrijeme uzalud i definitivno ne trati vas. On nije pustio da vaš život traje do danas pa da bi vas sad zaboravio! Morate vjerovati svojem nevjerojatnom dostojanstvu, morate vjerovati u dobrotu koja je u vama, morate vjerovati u to tko vi jeste. Jer, znate, to je sve što imamo, a On se ne bi igrao igrice s nama. Sve što imamo je to… S time smo čak hodali okolo kojih 30-40-50 ili 60 godina, koliko bilo.

Don Bosco je rekao da je svaka ljudska usporedba dijabolička u sebi! To je snažna misao. Ono što je on mislio pod time je ovo: Bog samo stvara pojedince i unikate, a svaki puta kad se uspoređujete, gubite. Uvijek gubite jer kad se uspoređujete otkrivate da su drugi svetiji, strpljiviji, imaju više darova… Bog uvijek stvara individue, pojedince – to je sve što stvara. Nema ničeg drugog osim toga na ovoj zemlji! Vi odražavate dio Božjeg srca koji nitko drugi neće u tančine na taj način razumjeti. Zato morate vjerovati svom iskustvu Boga. Morate! Možete pokušati kopirati Tereziju, Pavla, Katarinu, Ivana ili nekog drugog. Ali koje je VAŠE iskustvo Boga?! Koje je to lice Očevo koje je VAMA objavljeno? Tko je Gospodin kojeg ljubite? Koji dio sebe vam je On objavio? Morate znati, morate vjerovati i morate ljubiti.

Nadam se da možete preuzeti neke rizike ovaj tjedan. Rizike srca, one najteže vrste! A napose nekoliko rizika pokušaja vjerovanja sebi i svom iskustvu. Ne znam koliko vas piše dnevnik. Mislim da sve više i više redovnika i redovnica to radi. Ako ga ne pišete, ohrabrujem vas da ga počnete pisati. Počnite ovaj tjedan ako niste nikad prije. Bože, kojeg li dara! Zaista, to je dar za koji ljudi rijetko imaju vremena, a imaju ga. Barem tu i tamo. Spojite papir i olovku u svom dnevniku ili bilo gdje drugdje i počnite pisati! Kad pišete, budite brutalno iskreni sami sa sobom. Ne morate se nikome dopasti. Ne morate oduševiti svoju osnovnoškolsku učiteljicu načinom na koji pišete. Ne morate brinuti zbog gramatike. Također ne morate pisati ni kao da će se to jednog dana čitati u procesu vaše kanonizacije. Pišite zaista ono što jest i pokušajte opisati svoje osjećaje. Nemojte ulaziti previše u svoju glavu. Ostanite prizemljeni, opisujte svoje osjećaje Gospodinu. Već pri trećem odlomku ja skoro uvijek počnem pisati molitve. One počnu opisivanjem osjećaja – kod mene – ne znam da li će tako biti i kod vas. Ponekad su moji osjećaji ljutnja, razočaranje, obeshrabrenje… ali pokušavam biti iskren, pokušavam posjedovati te svoje osjećaje i pokušavam ih podijeliti s Gospodinom, predati ih Njemu. Vrlo skoro mi postane jasno da ih više ne nosim sam.

2

Pokušajte pisati svoje osjećaje i svoje molitve i začudit ćete se. Ponekad se vratim da vidim što sam zapisao prošle godine na današnji dan ili čak prošli tjedan i začudim se koliko me toga Gospodin naučio u međuvremenu. Ono što mi je On tada obećao, tako često se i ostvarilo. Počinjemo razumjeti Božju vjernost i Božju prisutnost kada vidimo uzorke, modele.

Kada sam navršio 40 godina, ljudi su mi davali razne vrste saučešća. To je izgledalo tako glupo jer sam tek sada zapravo počeo uočavati uzorke koji čine stvari toliko lijepima i pomažu nam vjerovati. Nipošto se ne želim vratiti! To sam čekao, za time sam ciljao: početi vidjeti uzorke Božje vjernosti u mojoj ludosti! I još k tome, čini se da On voli i prihvaća moju ludost i da se ne uzrujava zbog nje. Čini se da je Bog Bog. On se već priviknuo na to, znate, to je vidio već milijun puta. Čak bilijun puta! Onda dođem ja i umišljam si da bi moje male greške mogle izbaciti Boga iz takta. To mora da je strašan ponos! Bog se uopće ne plaši različitosti. Šteta je što se Crkva plaši! Ali Bog je se ne plaši, On se ne plaši uopće, sve dok svaki od nas odražava dio velikog mozaika onoga što Bog jest. Velikog, beskrajnog, ljubećeg Boga.

Nemojte se bojati ovaj tjedan uzeti malo više vremena u kojem nećete ništa raditi. Za neka popodneva nemojte ništa planirati. Na neki način «samo idite za nosom», idite za srcem. Ostavite veliki vakuum i neka velika prostranstva. Nemojte ništa činiti da se dogodi, samo pustite da bude, kao što bi Marija rekla, samo pustite da bude… i čekajte da vidite što će se pojaviti. Čekajte da vidite što će isplivati, što će izaći na površinu i ono će se stvarno pojaviti. Možda ne odmah prvi dan, možda ćete to morati ponoviti nekoliko puta. No nemojte pokušavati, što god radili ovaj tjedan, nemojte previše pokušavati. Samo vjerujte. To se puno više tiče povjerenja i vjerovanja nego pokušavanja. Poznato mi je da neke od vas ove duhovne vježbe zatiču nakon vaših službi i poslova, te da su najvjerojatnije vaše misli još uvijek u utrci i da ste ispunjeni osjećajima od jučer ili čak od prošlog tjedna. Pokušajte predati te osjećaje Gospodinu, jedan po jedan. Prvo dođite u dodir s njima. Što to ja osjećam? Osjećam ljutnju, osjećam neku ogorčenost, osjećam zavist, osjećam neku obeshrabrenost… Nemojte se ispričavati za svaki od tih osjećaja. Samo ih imenujte i recite: «Evo Gospodine, hajdemo zajedno raditi na tome. Ti ih preuzmi…» I tada možemo biti u zaista slobodnom prostoru. Tako nećemo zatajiti te osjećaje, ali nas oni neće niti beskrajno kontrolirati. Đavao voli ljude omesti, napose na duhovnim vježbama, zadržavajući ih igrama misli i igrama emocija. A mi se ne želimo zaustaviti na tome.

Uz ove duhovne vježbe, želim vam reći još i ovo: moj posao je da vas potaknem na rast i da vas pokušam voditi, ali i da se ne uplićem previše. Važna stvar nije ono što vam govorim, nego je važno ono što se događa unutar vas, u vama. Možete željeti to posjedovati, željeti ići dublje… Jer sve dok ne krenemo na unutarnje putovanje, sve dok se ne suočimo s mrakovima i radostima koje su u svakome od nas, nećemo znati kako hodati na vanjskom putovanju. Zato će ono o čemu ćemo puno govoriti ovoga tjedna biti unutarnje putovanje. Stoga vam želim dati jedan mali dio Svetog pisma za početak, a to je vrlo poznati dio iz početka Evanđelja po Marku.

«U ono vrijeme dođe Isus iz Nazareta u Galileji, te ga Ivan krsti u Jordanu. I odmah, dok je izlazio iz vode, vidje gdje se otvaraju nebesa i Duha gdje poput goluba silazi na njega. Dođe glas s neba: «Ti si Sin moj, Ljubljeni koga sam odabrao!» Vjerujem da je ono što je On čuo bilo to da je ljubljeni i da je sin. Vi također morate čuti da ste ljubljeni i da ste sinovi i kćeri. Nema šanse da bi duhovno putovanje započelo sve dok to ne usvojite, sve dok to ne shvatite. I to ne samo ovdje gore u glavi, nego puno dublje, ovdje u srcu i u utrobi. Da li znate iz svoga bića da ste djeca Božja i da ste ljubljeni? Duhovno putovanje ne može započeti dok to niste uistinu usvojili. Jer ako to ne znate duboko u sebi, padate u legalizam ili strah u koji, bojim se, upada previše religioznih osoba i u kojima provode većinu svojeg života.

Dalje Sveto Pismo kaže: «Odmah poslije toga Duh ga natjera da ode u pustinju». Vjerujem da se neki od nas osjećamo kao da hodamo pustinjom zadnjih 20-30 godina. Isus pak proveo je u pustinji 40 dana i piše da su mu se tamo dogodile dvije stvari: „bijaše sa

3

zvjerima a anđeli mu služahu“ (Mk 1,13). Oboje. Ne možete imati jedno bez drugoga. Kada krenete na unutarnje, duhovno putovanje, dogodit će se barem dvije stvari: postat ćete zvjeri – otkrit ćete i razotkriti, možda i priznati neprepoznate dijelove sebe koji vam se ne sviđaju, kojih se sramite, kojih se bojite: jednom riječju, mračne strane sebe. Svatko od nas ih ima, svatko. Nema iznimki. Održao sam puno duhovnih vježbi posljednjih godina trapistima, čak ih i oni imaju. Vjerujem da ih je i Majka Terezija imala kao i Ivan Pavao II. U toj smo stvari zajedno. Nema iznimke. Ali postoji dobra vijest! Ako ste voljni susresti se sa zvjerima, otkrit ćete i služenje anđela, poslanika Božjih. No želite li anđele, morate se suočiti sa zvijerima. Morate htjeti prihvatiti, možda čak i zagrliti te mračne, slomljene i siromašne dijelove sebe. Svatko od nas ima slomljene dijelove svoje osobnosti koji se čine kao da nikad ne ozdravljaju, nikad se ne mijenjaju, imamo stvari koje godinama ispovijedamo, a još su uvijek tu. Osjećamo se tako neadekvatnima, tako razdijeljenima. Mislimo si: ne bi to tako trebalo biti – mislio sam da će to otići kad ću doći u ove godine koje imam, ali još je uvijek tu. I mi donosimo Bogu te slomljene djeliće sebe.

Mislim da je jedna od najvećih laži koju je toliko ljudi, napose religioznih, vjerovalo ta da dolazimo k Bogu kroz našu savršenost. Ništa ne može biti dalje od istine! Mi zapravo dolazimo Bogu preko naših slomljenosti, a ne preko naših savršenosti. Dolazimo Bogu kroz naše slabosti. Upravo suprotno od onoga što je većina ljudi mislila, upravo suprotno!!! Ne možemo doći k Bogu kroz poslušnost zakonu, kako bi Sv. Pavao rekao. Ne možemo doći k Bogu kroz savršenost, nego kroz svoju ranjenu slomljenost. I tamo, baš u tom prostoru, tamo susrećemo Božje glasnike. Tamo nas pohode anđeli i nalazimo dubine dobrote i milosti koje su u nama, a koje nismo ni mogli zamisliti da bi bile ovdje. Otkriti taj dio, moći konačno reći: OK je, stvarno je OK, ja sam takav kakav jesam, koji jesam, ja sam ja. I iz nekih nevjerojatnih razloga, to je upravo ono što Bog voli. Još uvijek ne znam zašto. Još ga uvijek pokušavam razuvjeriti. Jer JA ne znam kako voljeti nešto slomljeno i nesavršeno. Još uvijek to ne znam. Znam samo voljeti predivne i savršene stvari. Onda dolazi Bog i sve okrene naglavačke. Iz nekog sebi poznatog razloga, On upravo voli slomljeno i šepavo. Jednog sam dana i sam shvatio da sam takav i dopustio sam Mu da počne i sa mnom. Tada sam vidio lice koje imam prema samom sebi, prema svom unutarnjem svijetu. To je lice koje imam i prema vanjskom svijetu. Zato, ako ste tvrdi i puni osuđivanja prema sebi, kažem vam, biti ćete takvi i prema drugim ljudima. To je jasno kao dan. Ako ste uskogrudni i škrti prema sebi, biti ćete takvi i prema onima s kojima radite. To je jednostavna matematička jednadžba. Zato nas Gospodin mora učiti putu suosjećanja. On nas mora podučiti putu voljenja malenosti u sebi, tako da se nemamo čega bojati.

Zaista nema ničega što biste trebali skrivati ovaj tjedan. Nema ničega od čega biste trebali bježati, ničega što bi vam se trebalo gaditi. To nisam ja koji će vam to dozvoliti, to će biti On – Bog će vam dati nevjerojatna dopuštenja: da ponovo ulovite svoju dušu i da budete to što jeste. Nemam puno više od toga za reći – ostalo će samo to posvijetliti i otvoriti, taj misterij Radosne Vijesti. A Bog će vas odatle voditi dalje.

Drugi nagovor:

Iskreno stajati pred Bogom

«Gospodine, zahvaljujemo Ti što nas voliš. Zahvaljujemo Ti na načinu na koji nas voliš. Molimo Te da nas podučiš kako uzvratiti ljubav. Zahvaljujemo Ti na tako dobrom životu unatoč svim ranama, zahvaljujemo Ti da smo uopće stvoreni. Zahvaljujemo Ti na životu i ljubavi, jer ljubav daje životu smisao. No Gospodine, ne znamo kako voljeti. Možemo Ti se samo predati, pa da Ti voliš kroz nas. Ponekad to čak izgleda kao da je slučajno. Sve što možemo je reći «da», odlučiti, a Ti ćeš nam pokazati put. Gospodine, mi smo tako maleni, a zadatak tako velik i toliko je puno ljudi. Zaboravili smo kako voljeti, ne znamo kako voljeti sve te ljude, ne znamo

4

kako voljeti Tebe. Ponovo stavljamo svoje živote i svoje pozive u Tvoje ruke i tražimo Te da živiš u nama i kroz nas. Tražimo Te da nam pomogneš da se ne bojimo kamo će nas ta ljubav odvesti i molimo zajedno u Isusovo ime… Amen.

Počeli smo pričati o unutarnjem putovanju i upozorio sam vas da ćete na tom putu sresti zvjeri, ali i anđele. Rekao sam da ne možete imati jedno bez drugog. Svi želimo susresti anđele, ali se strašno bojimo zvjeri životinja. Dok hodamo prema tom unutarnjem prostoru, mjestu na kojem nas je Gospodin imenovao, otkrivamo da je to isto ono mjesto na kojem nam On objavljuje svoje ime, dakle, sebe i na kojem nas zove poimence. To je duboko unutarnje mjesto, sveti prostor. Tradicija to naziva dušom. To je pokret prema prostoru koji nadilazi strah. Tamo se ne bojite da vas Bog neće voljeti, ne bojite se odlaska u pakao ni da ćete učiniti nešto krivo. Ako još uvijek imate u sebi strahove – vjerojatno, tj. sigurno još niste došli do tamo.

Uglavnom držim duhovne vježbe svećenicima, rijetko sestrama – i s tugom sam primijetio da mnogi svećenici daju svoje živote i rade vrlo mnogo za Crkvu, a kad vam iskreno povjere što se u njima događa, vidite da još uvijek čine mnogo toga iz straha. Postoji strašno puno straha u ljudima u Crkvi, u kleru i općenito u religioznom životu; straha kojem se nikada nisu usudili pogledati u oči. Dapače, prekrivaju ga nekakvim religioznim jezikom, mitologijom. No, morate se susresti sa svojim strahom. Mislim da najveći neprijatelj biblijskoj vjeri nije sumnja, nego strah. Znate da u Bibliji piše «ne bojte se» u različitim formulacijama 365 puta – po jednom za svaki dan godine. Pretpostavljam da je On znao da će nam toliko trebati! Većinu ljudi zaista kontroliraju njihovi strahovi. Najtužnija stvar od svega je da mnogi ljudi strah nazivaju vjerom. Čudno. A vjera je upravo suprotna strahu. Da, neki ljudi to nazivaju računanjem na Boga, ali to uopće nije računanje na Njega.

Svi mi imamo strahove i važno ih je priznati te ih imenovati, nazvati imenom to čega se bojite i reći to Bogu. Pitati Ga zašto se bojimo. Što mi možemo izgubiti?! Što je to?! Vi i ja smo pokušali sve ostaviti kad smo krenuli u redovnički život. Što nam to može biti oduzeto? Štitite li svoj ugled? Imate li zaista veliki ugled u svojoj zajednici? Bojite se da se drugima više nećete sviđati?

Kad sam prije držao duhovne vježbe sestrama, pokušao sam im pročitati životopis njihove majke utemeljiteljice, a većina utemeljiteljica, kako sam pročitao, je nadišla svoje strahove, one su nadišle želju da sve ljude pokušaju zadovoljiti. Jer ako ste «udovoljivač», ako se svima želite svidjeti i želite da svi misle lijepo o vama, izgleda da nikada nećete moći radikalno prepoznati volju Božju. Volja Božja će se uvijek izgubiti u onome što će vam pomoći da lijepo izgledate pred drugima, kako da ne stršite ili tako nešto. Nekad to nazivamo čak i poslušnošću, ali to nema ništa zajedničko s poslušnošću, to je opet strah prerušen u nešto drugo.

Mogu li vam oduzeti vaš život? Tako i tako će otići za koju godinu, pitanje je samo kada. Čega se to bojimo? Sigurnost! Vjerujem da je to duboko ukorijenjeno u svim ljudima - svi imamo duboke potrebe za sigurnošću, ja isto. Priznajmo te potrebe, predajmo ih Gospodinu. Što se još može oduzeti? Komfor? Vjerujem da je većina nas postala poprilično «mekana». Ja isto volim svoj topli tuš svaki dan. Kad odem u zemlje trećeg svijeta, to je glavna stvar koja mi nedostaje. Da, privikli smo se na mnogo stvari, a ne znam jesu li sve apsolutno nužne za ljudski život.

Čega se mi to bojimo? Mislim da se više od ičega bojimo sebe – nismo otišli dovoljno duboko da bismo bili sigurni, da bismo bili sigurni da smo to što jesmo. I izgleda da to ništa neće ni promijeniti. Zašto onda jednostavno ne postanemo to što jesmo? Zašto to ne priznamo i posjedujemo, umjesto da se za to ispričavamo? Zašto ne pustiti Gospodina da nas vodi prema tom ispunjenom i istinskom ja? Tako je malo ljudi koji to čine.

Glavna dozvola koju na zemlji tražimo je - postojati. Nekim ljudima to kao da nije uopće dano. Pretpostavljam da to počinje s našim roditeljima. Naši bi nam majka i otac trebali na neki način reći: «Tako sam sretan što postojiš, tako sam uzbuđen što te ima». Nadam se da vam je netko putem to i rekao, no vjerojatno mu niste povjerovali. No, nadam

5

se da ćete dopustiti Gospodinu da vam to kaže. Tako je dobro što postojite! Jer ako vam nitko to nikada nije rekao, ili niste dopustili Gospodinu da vam to kaže, siguran sam da u to ne vjerujete. Vjerojatno si to želite dokazati žudeći za nekim stupnjem obrazovanja, za nekim višim i važnijim mjestom, da budete na primjer ravnatelj neke škole sa svetim imenom. Ljudi zaista idu za takvim stvarima kada ne vjeruju da je Bog uzbuđen zbog njihovog postojanja. I bore se za to. Kakvo gubljenje! Sve prolazi, nestaje. Rađamo se goli, umiremo goli.

Mi redovnici učinili smo puno toga za Crkvu, to nema sumnje, no često se pojavi problem jer je većina nas postala radoholičarima. Ja recimo držim duhovne vježbe i govorim drugima da ne bi smjeli toliko raditi i pokušavam nagovoriti svećenike da se ne definiraju kroz rad, a zapravo znam da to i sam činim. Čak idem toliko daleko da se, kada ne držim duhovne vježbe ili ne razgovaram s nekime, osjećam krivim. Zaista, osjećam se kao da ne volim dovoljno Gospodina, kao da mu ne pokušavam uzvratiti sve dobro koje mi je učinio. Godinama nisam bio na godišnjem odmoru. Ne osjećam da bi mi trebao, stvarno. Uživam u svom životu, sretan sam, zašto bi mi trebao godišnji? Moj duhovni vođa kaže da to nije zdravo i pretpostavljam da nije.

Znam da se toliko puno nas definira kroz rad, to je sve što želim reći. A to nije dobro. Osjećam da će me idućih godina Gospodin morati izbaciti iz te kolotečine nekom bolešću ili nečime, kako bih shvatio da to nisam ja. Ja nisam ni propovjednik ni učitelj ni duhovni vođa. Ja sam Njegov sin, kao što ste i vi Njegove kćeri. Kada krećemo na unutarnje putovanje, to je ono kamo stižemo, a svi naši nazivi, dekoracije, titule, ukrasi, završene škole padaju u vodu. Čak i svi darovi koje imamo: govorenje, pisanje, crtanje, glazba… sve čime se određujemo, sve je prolazno i nevažno.

Kada krenete na unutarnje putovanje prema svojoj duši, taj vas put prvenstveno odvede izvan straha, ali također i izvan ljutnje. I izvan krivnje. Od tri velike stvari valja se odmaknuti: od straha, srdžbe i krivnje. Nevjerojatno je koliko života kontrolira jedna od tih stvari ili mješavina svih triju. Vidio sam puno redovnika i svećenika vrlo ljutih, ali to ne uviđaju. Nikad im nije palo na pamet da su još uvijek ljuti na to kako se časna majka ponašala prema njima prije 20 godina. Možda su s pravom ljuti, ali konačno je potrebno to pustiti i krenuti dalje sa životom. Zato možda možete ovih dana imenovati neke od tih ljutnji. Ima li nešto čega se još uvijek držite, svjesno ili nesvjesno: načini na koji su se prema vama drugi ophodili ili kako se nisu ophodili, načine na koje vas zajednica nije voljela (siguran sam da je zajednica sve vas ranila na neki način, to je i za očekivati), možda neka sestra, možda vaši roditelji. Mnogi ljudi su bili ranjeni, ili se barem tako osjećaju. Važna stvar je uvidjeti da bi to moglo biti tamo, pa da to ne vučemo dalje.

Krivnja je također velika stvar. Jednom sam bio na sastanku s nekim savjetodavcima koji su međusobno pričali o jednom klijentu, te je jedan savjetodavac rekao: «On je tipičan primjer katoličke krivnje». Zatim su se sjetili da sam i ja prisutan te se ispričali jer nisu željeli uvrijediti katolike. Pitao sam ih zašto mi se ispričavaju pa su rekli da nas ne žele uvrijediti, ali da se prema njihovom iskustvu ovdje u Cinccinatiju, gdje ima puno katolika, katolici ne mogu motivirati ukoliko se ne osjećaju krivima. Moraju se zbog sebe osjećati loše kako bi nešto napravili. Ukoliko mogu iskusiti koliko su jadni, ili kako su grozni i kako Bog nije zadovoljan s njima, to im daje snage da učine ono što se od njih traži. I naravno, pogledali smo se tužno, jer smo shvatili da je to najniža razina ljudske motivacije: učiniti nešto, jer se loše osjećate. No, toliko nas čini to već tako dugo, da više niti ne shvaćamo da to činimo. To je upravo suprotno od duše, jer duša ima energiju života, a ne smrti. To nije negativna, nego pozitivna energija.

Ako zaboravite skoro sve s ovih duhovnih vježbi, barem zapamtite da samo na životu možete graditi. To je sve. Zvuči tako jednostavno i očito ta tvrdnja da možete graditi samo na životu. Ne možete graditi na smrti. Ako jeste, onda niste gradili. Isus je to nazvao pijeskom, a život je nazvao kamenom, graditi na kamenu, na stijeni. Ne možete graditi na strahu. Ako gradite na strahu, niste izgradili. Ne možete graditi na ljutnji i ne možete graditi na krivnji. Morate doći u doticaj sa snagama života, gdje vas je Gospodin prozvao

6

imenom, gdje vam je objavio svoje ime, to mjesto svetih čežnji. Ako još uvijek djelujete zbog «morao bih», «trebao bih», «od mene se očekuje», ako se unutar vas prijeti prstom, to nije Gospodin. To je vaš ego, ego koji ima potrebu kazniti se. Možda je to vaša majka ili otac, ili prva časna majka – ne znam tko je, ali Gospodin nije. Gospodin ne vodi svoje ljude na taj način, On ne prijeti prstom. Toliko ljudi unutar sebe prijeti samima sebi prstom. To ćete prepoznati po tome što život takve osobe nikada nije slobodan. Glavni način na koji se takve osobe otkriju je da ne uživaju u životu. Ne znaju kako bi uživali. Ne znaju kako bi uživali u sebi, kako bi onda znali uživati u Gospodinu?! Jer te dvije stvari idu zajedno. Dok niste shvatili da vam je Gospodin dao dozvolu da uživate u svom životu, da okusite radost koja se u njemu nalazi, ali također i bol, nikad nećete moći uživati u tjednu kao što je ovaj.

Nadam se da za neke od vas ovo nije teret i da se ne bojite da ćete biti same s Njime ovaj tjedan, ali neke se osobe boje. Bio sam iznenađen kada sam to otkrio. Trudit ću se da što lakše prihvatite moje riječi, ali nemojte se bojati. Nadam se da, što god ja rekao, to za vas neće biti teret i da neće dodatno staviti «moranja» i «trebanja» na vaša ramena. Ja vam nastavljam davati dozvole, dopuštenja, a neki se ljudi još više boje toga – oni ne žele dozvole, nego poslušnost i zakone.

Vidite, tako smo dugo djelovali zbog vanjskih autoriteta, da ne znamo kako djelovati zbog unutarnjih autoriteta. Hoću reći, mnogi ljudi nisu vođeni iznutra, nego čekaju naredbe iz vanjskog svijeta, da im netko kaže što bi trebali učiniti. Ako dolazite iz protestantske kulture, nastojat ćete da vam vaša lokalna zajednica ili Biblija to kažu. Ako dolazite iz katoličke kulture, kao mi na primjer, čekat ćete to od pape, biskupa, svećenika ili vašeg poglavara, ili ćete u nekoj svetoj knjizi ili u konstitucijama pročitati što biste trebali činiti. Ne kažem da je to loše, ali to nije primaran izvor. Primarno biste to trebali pronaći u sebi, jer kad ćete vi stajati pred Gospodinom, Ivan Pavao II stajat će iza vas. Biti ćete to vi pred Gospodinom i On će reći: «Tko si ti? Što kažeš TI, tko sam ja? Koga voliš, što želiš?»

Nikad ne znam kako na to odgovoriti: što ja to želim, za čime čeznem, što izabirem, tko je to koga tražim, kamo to idem. Želim vam dozvoliti da pronađete autoritet u sebi; to ne znači da to mora biti protiv vanjskih autoriteta – ne želim od vas učiniti pobunjenike. Zapravo, osobe koje se bune protiv vanjskih autoriteta, obično nemaju snažan osjećaj unutarnjeg autoriteta.

Kada znate tko ste, kada imate iskustvo prostora u kojem vam je Gospodin govorio, kamo vas je pozvao u postojanje, gdje imate sigurnost da vas poziva na određene stvari – tada se možete ophoditi i s vanjskim autoritetima na opušten način. Kada dođu krizna vremena, znat ćete da činite ono što trebate činiti i željet ćete se boriti za to, čak i ako se neko vrijeme ljudi neće slagati s vama.

Ako mislite da je to neko novo učenje, pogledajte svece. Čitajte njihove životopise, bilo kojeg sveca. Svi su na kraju morali poslušati što im je sam Gospodin govorio u srcu i ići za time do kraja. Morate to učiniti jer dok to ne učinite, niste nitko. Bog vas je stvorio da budete ono što jeste pred Njime. Da vi budete VI, ne netko drugi. Ne možete hodati putem neke druge osobe, možete ići samo svojim putem. Nema znanja o Bogu iz druge ruke – to mora biti vaše znanje. Tko je Bog kojeg ste vi osobno susreli? Tko je Bog koji vam je govorio i koji će vam opet govoriti? Morate početi sebi vjerovati. I vjerovati svome slušanju, vjerovati onome što čujete i vidjeti uzorke. Počnimo samo s nazivanjem i priznavanjem tih strahova i zatražimo Gospodina da nas vodi iza njih. To će uvijek biti čin hrabrosti. Hrabrost je uvijek čin srca – treba izaći iz svoje glave i svojih sumnji. Većina nas djeluje potpuno iz svojih glava i tada nas zapravo strah preuzima: počinjete stvarati male scenarije u svojoj glavi. Većina ljudi povezuje strah s emocijom, ali ovdje gore, u glavi, strah je puno više. Zadržite glavu, ali nemojte da ona kontrolira vaš život. Biblijsko putovanje zato više govori o srcu – to je po anatomiji mjesto gdje se utroba i glava susreću.

Gospodine, predugo smo vjerovali tuđim odgovorima. Želimo Te susresti i znati tko si Ti za nas. Umorni smo od pokušaja spašavanja naše duše i želimo sada otkriti svoju dušu.

7

Želimo spasiti nešto čega nema. Gospodine, vrati nam našu dušu, daj nam hrabrosti za putovanje, daj nam hrabrosti da se ne bojimo jer, Gospodine, znamo da nemamo što izgubiti. Već sa svojim zavjetima pokušali smo sve ostaviti. Pomozi nam vjerovati Tebi, imati povjerenja da nas Ti nećeš ostaviti. Znamo da nas nećeš napustiti, da nas nećeš pustiti u tu veliku i strašnu pustinju same. Vjerujemo Ti Gospodine da si s nama. Molimo Te da nas zoveš po imenu, da nam otkriješ ono vječno ime po kojem nas Ti zoveš, i da nam dozvoliš vjerovati. Vjerovati, da možemo biti pred Tobom to što jesmo, a ne netko drugi. Daj nam svoje ime Gospodine – tko si Ti za nas. Zahvaljujemo Ti Gospodine, volimo Te i želimo Te još više voljeti, voljeti kao što Te nikad prije nismo voljeli, na nov način, na način koji ćeš nas Ti naučiti. Ispuni srca ljudi radošću, onom radošću koja ide zajedno s boli, radošću koju nitko ne može oduzeti, radošću koju poznajemo kada smo u zajedništvu s Tobom. Molimo Te jer Tvoj Duh moli to u nama i mi, kao Tvoje tijelo na zemlji, molimo u Isusovo ime.

Treći nagovor:

Prihvaćati bezuvjetnu Božju ljubav

Gospodine, danas opet dolazimo pred Tebe jer želimo i trebamo više, jer trebamo Tebe. Želimo znati tko smo i znamo da to nikada nećemo doznati ukoliko ne pogledamo u Tvoje oči. Ti si nas iz ničega stvorio i mi sada postojimo samo u Tebi. Kako bismo pronašli sebe, Gospodine, moramo Ti se vratiti. Poduči nas kako gledati u Tvoje oči, kako vjerovati u ono što vidimo i vjerovati u ono što jesmo u Tebi. Darujemo Ti ovu molitvu zajedno u Isusovo ime… Amen.

Želio bih započeti s predivnim poglavljem iz Poslanice Rimljanima 8, gdje Pavao u 13. retku kaže: «Jer ako po tijelu živite, umrijet ćete. Naprotiv, ako Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete. Svi su oni koje vodi Božji Duh sinovi Božji. Vi, naime, niste primili duha ropstva da ponovo budete u strahu, već ste primili duha posinstva kojim vičemo: Abba – Oče! Sam Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja. Ako smo djeca, onda smo i baštinici: baštinici Božji, a subaštinici Kristovi – ako zbilja (kao što jest) trpimo s njim – da s njim budemo i proslavljeni.»

Čini se da Pavao želi reći da u nama postoji Duh koji zna tko smo mi, a zna i tko je Bog i viče 'Abba – Oče, Tata'. Taj duh nije duh koji možete dobiti. Ne možete ga zaslužiti, iako će sam dragi Bog znati da mi katolici pokušavamo zaslužiti Božju ljubav. A tako je jednostavna činjenica da jesmo djeca Božja: ono što je jednom bilo u Bogu sada je izvan Njega i to smo mi. Gdje bi drugdje bili?! Posao Crkve nije pretvoriti ljude u nešto što nisu, nego ih uvjeriti u ono što već jesu. Podsjećam vas, težak je posao podsjećati ljude na ono što jesu. Negativna nagovaranja i glasovi smrti tako su snažni, laži su svuda oko nas i ljudi svašta vjeruju, ali sigurno ne da su djeca Božja. Kada vidim kako se ljudi u Crkvi strašno trude da zasluže status djeteta Božjeg, uvjeren sam više od ičeg da oni ne vjeruju kako već jesu djeca Božja. Toliko vremena provodimo pokušavajući zaslužiti i zaraditi ono što nam je već dano. Zato kršćanstvo nije bilo neko veliko slavlje kroz radost, nego puno napornog služenja koje Pavao ovdje naziva duhom ropstva.

Većina svijeta na zna da su već ljubljeni sinovi i ljubljene kćeri. Pred nekoliko sam godina držao laicima duhovne vježbe u New Yorku i na pola duhovnih vježbi jedan je mladi oženjen čovjek pitao može li sa mnom razgovarati na samo. Sjeo je pred mene veoma odlučno; moglo se reći da se spremao na nešto za njega važno i veliko. Počeo mi je pričati priču svoga života. Odgojen na ulicama Brooklyna, otac mu je umro kad je on još bio dječak, naučio je kako da se obrani, da bude čvrst, bio je u zatvoru nekoliko puta, te je srameći se priznao da je slomio nekoliko kostiju i podijelio nekoliko masnica. U toj priči njegovog života bilo je toliko istine i dubine da sam poželio imati diktafon kako bih sve to snimio jer je bilo kao drama ili film, bilo je toliko rana i istine u tome. Pri kraju razgovora skupljao je hrabrost, pogledao me ravno u oči i pitamo me: «Da li biste bili moj otac?» I, bit će da sam

8

pokazao malo nervoze ili razočaranja, što ne bih smio jer sam naučen raditi s mladima i on je brzo nadodao: «Mislite da sam glup, zar ne?!» Mora da je Gospodin bio sa mnom, jer sam rekao pravu stvar: «O, ne, ne mislim da si glup. Mislim da si svet.» Baš mi je drago da sam to rekao, jer je to bila prava riječ. «Ono što si upravo rekao meni, je upravo ono što je Isus rekao svome Ocu: želim da budeš moj Otac.» Da biste to mogli reći, morate biti ranjivi, morate biti kao Isus, morate željeti biti sin ili kćer, morate željeti Oca.

Čini se da su jedini ljudi koji priznaju da Ga žele i trebaju, siromasi i slomljeni ljudi, a ovaj čovjek je to bio. Bio je tako svjestan da je slomljen i da mu treba snaga. Iz nekog razloga pomislio je da bih ja mogao biti ta snaga, jer je nekoliko puta rekao: «Znam da imate život za mene». Slušao je neke moje kazete i pomislio je da bih ja imao sve odgovore za njega. Sve što sam mogao reći bilo je: «Možda i budem imao život za tebe. Znaš zašto?! Jer ga ti očekuješ i jer si dovoljno hrabar da ga tražiš. Vjerojatno ćeš iz mene izvući nešto što nisam ni znao da imam, dok ti nisi počeo vući i tada se počelo pojavljivati. Vidiš, jedini način na koji sam ja postao otac je kad me je pred 13 godina zaredila Crkva, ali to nije pravo ređenje, jer ono pravo zaređenje ne dolazi odozgo, nego odozdo, kada sinovi i kćeri dolaze tražiti od vas život». Siguran sam da bi ljudski roditelji rekli to isto – vaša vas djeca čine roditeljima i vjerujem da su mnogi od vas kroz svoje službe i poslove tokom godina iskusili roditeljstvo, napose kada su to ljudi od vas tražili i očekivali.

Želio bih vam pročitati barem nešto od tog razgovora jer sam ga, nakon što smo završili razgovor, zamolio da mi dozvoli da se vratim u svoju sobu i da zapišem stvari koje je rekao, a on je pristao. Od tada to često koristim u duhovnim vježbama. Rekao je da dječačić bez oca mora brzo odrasti (mislim da je to isto i za djevojčice bez majke i/ili oca). Postanete preozbiljni i nemate vremena za igru i smijeh, morate se braniti i uvjeriti se da ste jači nego što jeste, prisiljeni ste živjeti u laži. Ta je laž građena na strahu. Riječi ovog čovjeka opisivale su većinu ljudskih sudbina. Možda je njegov život bio malo dramatičniji, ali većina ljudi su sinovi bez oca, ljudi bez roditelja, koji nisu nikada iskusili tko ih je stvorio, tko ih je volio, tko ih je pozvao u život, tko se brine o njima. Zbog toga se snažno pokušavaju brinuti sami za sebe i skupljati stvari, kao što to rade ljudi po cijeloj Americi, ljudi koji ne poznaju svoju dušu, koji ne znaju tko su.

Nastavio je pričati da sin bez oca mora zaraditi svoj vlastiti novac i štedjeti ga, te zauvijek živjeti u strahu i nesigurnosti. Tako velika odgovornost koja je tako rano stavljena pred njega čini ga ljutim i prestrašenim i to je tako intenzivna ljutnja da je on radije negira nego da prizna njezinu snagu. Dječačić bez oca prisiljen je prerano odrasti i stvoriti krivi svijet koji zapravo ne postoji: svijet neovisnosti, natjecanja i straha. Svijet bez prostora za povjerenje i nježnost, a najgora od svih laži je ta da je prisiljen vjerovati da je taj krivi svijet onaj pravi, realni. On ga uzima za ozbiljno i vjeruje vlastitoj laži.

Taj svijet je bez Oca, a Isus nam je pokazao kako da izađemo iz toga. On je uzvratio pogled Ocu i vjerovao je ono što je vidio u Njegovim očima. Kad je Isus otišao u pustinju, jedna se stvar sigurno dogodila: sreo je nevjerojatnu ljubav. Otišao je do Jordana i krstio se te možda razmišljao i o tome da se pridruži Ivanovim ljudima, no nije se tu dugo zadržao, jer se uputio na sjever prema Galilejskom moru. Kao da je rekao Ivanu: ti si sjajan početak, ti si mi bratić i sviđa mi se što govoriš, ali onaj koga sam sreo u pustinji puno je bolji nego što ti možeš zamisliti. Da, Ivan je pravi početak, ali Isus je sredina i kraj. Morate krenuti dalje. Zapanjujuće je koliko je ljudi tu na početku i ostalo i nije slijedilo Isusa sjeverno prema Galilejskom moru. Isus propovijeda Evanđelje koje ljude sablažnjava i kaže im: nije vam se dopalo što Ivan Krstitelj naučava?! Evanđelje straha, Evanđelje koje traži, rekli ste da je to previše zahtjevno i asketski, toliko fanatično. A evo vam ja propovijedam Evanđelje ljubavi i mira i govorite da sam previše opušten i da se družim s pijanicama i carinicima. Priznajte, ni jedan vam se način ne sviđa.

Mislim da se ljudi više boje slobode nego straha. Obično se strašno naljute na mene kada im želim dati dopuštenja. Već sam vidio svećenike kako izlaze iz predavaonice kada sam govorio o ljubavi. To je kao da mi govore: «Daj nam strah i moći ćemo se s njim nositi. Daj nam zakon i barem znamo na čemu smo, ali nemoj nam reći da smo uključeni u neizmjernu, strastvenu ljubavnu aferu s Bogom, sa svim ljubavnim pravilima koja to

9

uključuje». Vjerujem da u to možete povjerovati tek kad se dogodilo, kao što se, čini se, dogodilo Isusu u pustinji. Susret između njega i njegovog Oca imao je za posljedicu da je Isus mogao sebi vjerovati i počeo je propovijedati Evanđelje Kraljevstva Nebeskog i mira.

Nadam se i volio bih vjerovati da je taj mladić u susretu sa mnom dobio nešto od života taj dan. Vjerujem da sam mogao u svojoj molitvi za njega i u mom slušanju biti barem malo njegov otac, jer smo do dana današnjeg ostali dobri prijatelji. Nadam se da sam za njega bio prozor kroz koji je mogao početi, kroz moje prihvaćanje i moju vjeru u njega, vjerovati vječnom Ocu, koji mu govori da je sin. Taj Otac mu daje snagu da kaže «Abba» i da se odmakne od duha ropstva te uđe u duh sinovstva.

Sve dok to niste usvojili, nećete postati sposobni apsorbirati bilo kakvu bol u svijetu. Provest ćete većinu svog života u bježanju od nje. Ne možete je primiti, jer nema mjesta za nju. Uglavnom ćete živjeti samozaštitnički život, kojim živi čak i mnogo zaređenih ljudi. To nije njihova greška, stvarno nije, jer nema mjesta u njima za prihvaćanje boli, nema mjesta ni za vlastitu bol, kako bi bilo i za tuđu?! Ali to će biti tako dok ne shvatite i dok vam ne postane jasno da ste shvatili, da ste to što jeste i da ste bezuvjetno voljeni, da ne možete zaslužiti niti zaraditi Njegovu ljubav – jer ne možete dobiti to što već imate. Jedna od najvećih tragedija religioznog života je da toliko ljudi pokušava dobiti ono što već imaju. Tako provode život u duhu ropstva, umjesto u duhu sinovstva.

Ispričat ću vam još jednu priču. Posjetio sam jednu mladu talijansku obitelj u našoj zajednici koja ima petero male djece. Mali Kristofer, koji je tek naučio hodati, trčao je preko sobe i preskočio nekoliko stepenica te pao na ulazu u kuću. Vi koji više radite s djecom ste to sigurno primijetili i prije, ali ja sam to primijetio tek te večeri: kada dijete padne ili se ozlijedi, postoji nevjerojatna pauza između pada i trenutka kada zaplače. To je nekoliko trenutaka apsolutne tišine. U tim trenucima sigurno majčino srce dođe do grla, jer je to bilo bum-bum-bum i tišina. Cijela je obitelj dojurila na mjesto nezgode i tu je bio mali Kristofer s velikim smeđim očima i gledao okolo tražeći oca kao da pita: jesam li povrijeđen? On to još ne zna! To je kao da prije nego što osjeti vlastito tijelo, prije nego što provjeri vlastite vrške svog živčanog sustava, on to želi provjeriti kod svog tate. Jesam li povrijeđen?! Tata juri prema njemu i zagrli ga. Tek kad ga tata uzme u svoje ruke, tek tada počne plakati i vrištati. Bilo je to dobrih 5-6-7 sekundi pauze između pada i početka suza. Što se to događa?! Ne radi li njegov živčani sustav tako brzo kao vaš ili moj? Mislim da radi, ali nije u tome stvar. Vidite, on nije bio slobodan osjetiti bol, sve dok nije znao da tu postoji netko tko ju može odnijeti, da postoji dovoljno snažna ljubav koja može tu bol apsorbirati.

Većina ljudi odbacuje osjetiti bol ljudskih bića. Ne mogu si to dozvoliti, jer ako padnu, past će skroz do kraja. Tako je niječu, odbacuju, potiskuju, što god hoćete. I kada to izbije, izbija u tako različitim prikrivenim oblicima kao npr. zaređena osoba u depresiji, svaki treći dan ili stalno. Neki samostani koje posjećujem izgledaju kao ogromne apoteke! O Bože, kako bolesno. To ne znači da se kod svake bolesti morate pitati što činite krivo, jer se svi povremeno razbolimo, ali neke osobe vrte svoje živote oko posljednje bolesti. Kad ih vidite, znate da su potisnuli sve vrste ljutnje u sebi, sve vrste krivnje i sve vrste straha. Vaše tijelo ne može to sve izdržati. Kad ne uživate, kada ne pustite stvari da jednostavno teku, ako nikad ne osjetite ruke vašeg Oca oko vas i sami nosite težinu vašeg postojanja, dan za danom, vaše će tijelo konačno posustati. Reći će: ja to više ne mogu podnijeti. Hoću van! Želim umrijeti! I tijela mnogih ljudi govore to isto: želim umrijeti. Ne osjećam se voljeno, ne znam tko sam, zarađujem ljubav ali nisam siguran je li još uvijek tu. I ako se svaki dan budite s mišlju da morate zaraditi Njegovu ljubav, o kakvog li jadnog života!

Jedan mi je svećenik na kraju duhovnih vježbi rekao - znam da ćete ovo teško povjerovati i mislit ćete da izmišljam, ali rekao je: «Bio sam svećenik 36 godina i nikada nisam slavio niti jednu Misu od svoje mladomisničke, na kojoj bih osjetio radost, gdje bih osjetio da me Bog voli, sve do ove Mise na kraju duhovnih vježbi. Nikada niti jednu. Bio sam uvjeren da me Bog mrzi, da me samo tolerira i izdržava sa mnom«. Tada je taj svećenik u velikoj poniznosti preda mnom plakao, plakao i plakao, jer je shvatio da je u svojim kasnim pedesetim godinama čuo Evanđelje po prvi puta. Nikad nije znao da je TO Evanđelje. Ne

10

znam što je mislio da je Evanđelje, ali zasigurno nije bila Radosna Vijest, nego strašna, grozna vijest. 36 godina i ne znati da vas Bog voli, nikad ne imati radosti u služenju Mise, živjeti u strahu od toga što ste ovog puta učinili krivo, jer Otac očito sjedi tamo i prijeti prstom, spreman da vas ulovi… O, volio bih danas vidjeti tog svećenika, jer sada poznaje radost.

Oči kojima uzvraćamo pogled Bogu su one oči kojima je on prvo pogledao nas. Razmislite o tome na trenutak, jer izgleda kao paradoks. To je ono što Ivan govori: niste vi izabrali mene, nego sam ja izabrao vas. Vaša sposobnost da gledate u Boga, znači da ste prvo prihvatili Njegovo gledanje u vas. Volio bih vas ohrabriti i nadam se da ćete ostati hrabri do kraja života: da jednostavno pokušate pogledati u Boga. Uzvratite mu njegovo zurenje. Ne morate ništa reći, samo uzvratite njegovom piljenju. Pustite Ga da vas gleda. Znate da su oči najranjiviji dio; čak je i sam Isus rekao da su oči prozor duše. Ako je itko od vas radio u sirotištu ili ste radili s dječicom koja nisu imala prilike biti bezuvjetno voljena, primijetili ste da su svi ispunjeni strahom i ljutnjom. Ja sam primijetio da djeca koja nisu duboko voljena neće dopustiti da ih gledate u oči. Ono što žele više od ičega, učinit će nemogućim da se dogodi, jer se strašno boje da ćete pogledati i onda odvratiti pogled. I to će ih samo uvjeriti da je ono čega se boje istina – da su ružni i prazni. Oni čeznu za nekime tko će pogledati i nastaviti gledati, ali prije nego će riskirati to odbacivanje, ono što obično čine je da svrate pogled i tako gledaju u pod. Stalno gledaju u pod. Jednom sam rekao jednom dječaku da me pogleda i on je dignuo glavu, ali je zatvorio oči najčvršće što je mogao. Znate da je želio više od ičega otvoriti svoje očne kapke, ali se nije usudio… Ponekad će pak gledati u vaše čelo ili u vaše uši, ali ne i u vaše oči.

Mi se pak prema Bogu ponašamo isto tako. Vjerujem da često gledamo u Njegovo čelo ili uši, ako ih ima. O, tako se bojimo uzvratiti pogled. Ali pokušajte. Obećajte da ćete pokušati. Ako to činite samo jednu minutu na dan i dozvolite da se dogodi veza, za koju godinu imat ćete kontemplativan život. To je jedino što ima smisla. To je zato što započinje realnost, realnost koja čini da sve druge realnosti izgledaju besmislene. Mislim da je Isus mislio na to kad je govorio o realnosti Kraljevstva Nebeskog.

Usudite se dakle pogledati u Gospodina. Vaše gledanje u Njega je Njegov Duh u vama. Sve što vi trebate raditi je da završite tu vezu. I to je molitva. Ona nema puno zajedničkog s riječima, nego sa zajedništvom. I kada vas On gleda, vi postajete djetešce kao onaj čovjek koji je htio da mu budem otac. Tada znate da On ima život za vas. I postajete goli, jer sve te stvari koje pokušavate činiti da biste se definirali izgledaju kao beskorisno gubljenje vremena. To nam ne treba, jer to nismo mi. Mi smo sinovi i kćeri Božje i zbog nekog nevjerojatnog razloga, još smo i ljubljeni. O Bože, zašto me voliš na taj način? Što to nalaziš u meni tako privlačno? Jer ja ne nalazim ništa lijepo. Gospodin tada otopi svu vašu mržnju usmjerenu prema vama samima, a On sam zna da je ona beskrajna, ta ljudska sposobnost da mrzimo sami sebe. Ja ne znam kako da to otopim, maknem, odbacim i pogledam u Gospodina i da Ga pustim da me gleda i da me zove imenom, da me oslobodi i da me zove «kćeri». Nema više od toga. Nemojte dakle sjediti i čekati to mistično iskustvo koje će se dogoditi kada ćete imati 75 godina. Jer to je sve. Stvar je samo u vjerovanju u to samo još više i dublje. I radovati se u tome.

Kad ljudi stignu na to mjesto, prepoznajete ih po tome što su u miru, jer znaju tko su, jer žive život iznutra. Uvijek znaju kako uživati, znaju kako pustiti stvari da budu, kao Marija. Pronalaze u sebi veliku čežnju da daju kao što su primili, ne zbog krivnje ili zato što bi htjeli spasiti svoju dušu, nego zato što je to jedina stvar koja ima smisla. Da, to jedino ima smisla: bezuvjetno davati kao što nam je bilo dano. Kada sami iskusite što to znači da vam se dan za danom daje bezuvjetno, ne možete zadržati struju, jednostavno dajete dalje, nastavljate tu rijeku davanja, i postajte dio toga, instrument pomoću kojeg se On prenosi. Tada jedino što možemo činiti je reći: «Da, da, neka teče, neka teče, Gospodine. Nemoj mi dopustiti da stanem na put tome». Jer nema ništa što biste vi mogli učiniti kako biste ga zaslužili, možete ga jedino zaustaviti time što ne vjerujete u to. Time da ne vjerujete u to što je već tamo. Time da ne vjerujete tko vi jeste. Time da pokušavate zaraditi to što vam je već

11

dano.

Zato molimo «Abba Oče», jer nam je taj duh dao duh sinovstva, a ne duh ropstva. I tada gledamo oko sebe i možemo apsorbirati nešto od boli svijeta, znamo da se ne moramo bojati boli, jer ima više nego dovoljno ljubavi za apsorbirati.

Gospodine, zahvaljujemo Ti što si tako dobar Otac, što si tako savršen Otac, ali i Majka. Zahvaljujemo Ti što si nam dao život koji je Radosna Vijest i molimo Te da nas učiniš Radosnom Viješću za svijet. Gospodine, dolazimo Ti kao što je Isus došao, dolazimo Ti kao što je taj mladić došao do mene, i govorimo ti odlučno: «Oče, znam da imaš život za mene. I želim ga izvući iz Tebe. Bit ću ti sin, a Tebe, Gospodine, tražim da mi budeš Otac.» Budući da ne znamo kako bismo molili, dajemo Ti ovu molitvu zajedno s Isusom, u Njegovom duhu i u Njegovo ime.

Četvrti nagovor:

Ići prema duhovnosti desne polutke mozga

«Gospodine, daj nam milost da se ne predamo i ne odustanemo. Pomozi nam da nas ne preplavi zlo, naše ili tuđe. Daj nam nade koju nitko ne može oduzeti. Daj nam Gospodine život koji će dostajati za nas i za druge. Život koji će nadići smrt. Zahvaljujemo Ti i slavimo Te jer znamo da ponovo živimo. Molimo Te da nas vodiš kroz današnji dan i da podučiš sve svoje sinove i kćeri, usporiš ih, daš im prave misli i prave osjećaje. Dozvoli im učiniti prave veze između glave, srca i utrobe. Obdari ih pravim raspoloženjem i hrabrošću da prođu kroz vrata koja će im se otvoriti. Pokaži im ta vrata, vrata koja Ti uvijek otvaraš i više ne zatvaraš, vrata prema životu. Ponovo molimo jer vjerujemo da Ti moliš kroz nas i s nama te zato molimo u Isusovo ime. Amen.

Ono što bih danas želio s vama podijeliti više je podučavanje nego propovijedanje. Možda vam to čudno zvuči, ali ono o čemu ću govoriti ima ogroman utjecaj na naš duhovni život. To je nešto što već možda znate, ali želim to jasnije istaknuti: to je ono što danas zovemo teorija mozga (no ne u smislu principa i zakonitosti). Ona govori da je naš mozak podijeljen u 2 dijela. To se oduvijek znalo, no tek je 1981. godine Roger W. Sperry dobio Nobelovu nagradu za svoje proučavanje u ovom području. Moderna tehnologija nam je omogućila detaljnije proučavanje oba dijela mozga. Primijetilo se da dvije polutke mozga imaju značajno različite funkcije i da obje poznaju stvarnost na vrlo različite načine.

Većina problema kod nas u duhovnosti zapadnog svijeta usko je povezana s ovim razumijevanjem, točnije nedostatkom razumijevanja našeg načina poznavanja stvarnosti. Zapadna civilizacija je gotovo 1000 godina bila pod utjecajem lijeve polutke mozga, odnosno, poznavala je realnost na vrlo ograničen način. Možda nije toliko važno ovo govoriti ženama koliko je važno govoriti muškarcima, jer žene nisu ni izbliza toliko zarobljene logikom lijeve polutke mozga koliko muškarci. To ima ogromne posljedice na duhovnost, napose na Rimokatoličku Crkvu, a i na naše molitvene živote i barem donekle objašnjava činjenicu što toliki ljudi nisu razvili duboki odnos s Gospodinom. Nije im dano oruđe kojime bi znali kako to učiniti. Molitveni je život definiran za mnoge ljude kao razmišljanje – što nije ispravno. Stoga mnoge religiozne osobe konstantno ispovijedaju rastresenost. To je apsolutno i za očekivati jer sve dok mislite da je molitva razmišljanje, imat ćete misli koje su drugačije od svetih misli te ćete to shvatiti kao rastresenost koja vas odvlači od molitve. Problem leži u tome da je sama definicija molitve previše ulovljena u mozgu i to ne u cijelom mozgu, nego samo u jednoj, lijevoj polovici mozga. Sve ovo vam govorim kao uvod kako biste shvatili kako je važno za nas razumjeti ovo o čemu ću govoriti.

Vi koji ste umjetnici, pjesnici, glazbenici, vjerojatno ćete razumjeti odmah o čemu

12

govorim, jer su umjetnici više razvili desnu polutku mozga od nas ostalih. Umjetnost im je to dozvolila. Kratko ću sada objasniti razlike:

Lijeva polutka mozga kontrolira desnu stranu tijela, što znači da ako ja sad dignem svoju desnu ruku, nešto se događa u mojoj lijevoj polutci mozga. Desna polutka mozga pak kontrolira lijevu stranu tijela. Kada mala djeca počnu puzati zapravo počinju koordinirati lijevu i desnu polutku mozga. Zapravo, svaki put kada hodate morate koordinirati te dvije strane. U većini zapadnog svijeta podrazumijeva se da ćete biti dešnjak, te se na ljevake gleda kao na čudake – to će reći da se pretpostavlja da ćete imati više razvijenu lijevu polutku mozga, da će lijeva strana dominirati. Zašto? Je li to Bog tako rekao? Obje su strane jednako dobre.

No u zapadnom svijetu ne možete dugo opstati ako dominira desna polutka mozga jer je sve u našoj kulturi tako snažno orijentirano prema lijevoj polutci mozga da će čak i najpoetičnije duše brzo odustati. Jednostavno ne možete funkcionirati, a napose ne u nekom samostanu. Ako biste u potpunosti bili osoba desne polutke mozga, izbacili bi vas misleći da ste neurotični, neuravnoteženi. Znam da je u našoj zajednici većina umjetnika izašla. Jednostavno se nisu uklopili u našu visoko lijevo orijentiranu strukturu. A osobe kod kojih lijeva polutka mozga dominira i koji vole red nagrađivani su i ubrzo postaju poglavari. To je stoga što znaju kako održati stvari na mjestu. Postaju svećenici, provincijali i biskupi. Tako je to: nagrađuju se lijevo orijentirani ljudi, a desno orijentirani ljudi obično bivaju izbačeni.

Lijeva polutka mozga razumije realnost tako da je razdjeljuje na dijelove, pa to zovemo analizom. Analizira se svaki dio cjeline. Kao, ako je prva rečenica istinita, pa i druga, spajajući ih, dobivate istiniti iskaz. A to nije nužno točno! No to je ono što lijevo orijentirani ljudi misle: ako razumijete dijelove, da razumijete i cjelinu.

Desna polutka mozga prilazi realnosti na potpuno drugačiji način. Ona govori da razumijete stvari samo ako razumijete cjelinu, ne dijelove. Ona više sintetizira nego što analizira. Zato jednako kao što za hod trebate koordinaciju i lijeve i desne polutke mozga, tako i za rast u znanju trebate biti oboje: lijevo i desno orijentirani ljudi. Ja ću ovdje govoriti naglašavajući dobrobiti desne polutke mozga, ali to je zato što bih mogao ostatak dana vući na desnu stranu a ne bih pokrenuo stvari puno u tom smjeru jer smo toliko daleko otišli na lijevu stranu. Razumijete? Tako smo dominirani lijevom stranom mozga! No ideal je poštovati i balansirati obje strane.

Dalje, lijeva polutka mozga je racionalna, dok je desna intuitivna, ima «geštalt», cjelovitost, ono što zovemo intuicijom i iz toga djeluje. Lijeva je strana verbalna – to što vam ja sada govorim znači da moja lijeva polutka mozga djeluje. Ono što su mene naučili u školi uglavnom su funkcije lijeve polutke mozga: čitanje, pisanje i aritmetika – to su sve funkcije lijeve strane mozga. Cijeli obrazovni sustav u zapadnom svijetu orijentiran je tako da se ljudi uče razvijati lijevu polutku mozga (osim ako se sami ne pomaknete prema desnoj polutci u svoje slobodno vrijeme). No nikad nismo bili sigurni koje su izvanškolske aktivnosti bile vrijedne trošenja našeg vremena na njih – recimo glazba se uvijek činila kao da će u-petak-popodne-biti-malo-vremena-za-nju. Svake smo godine kupovali svoje male kajdanke i pjesmarice i jedva ih otvarali, jer to nije bilo toliko važno. U američkom sustavu to nas ne bi odvelo nikamo. S obzirom da su od nas željeli napraviti dobre američke dječake i djevojčice koji će zarađivati novac učili su nas čitanje, pisanje i aritmetiku, pa je to razumljivo, ali je i ograničeno. Morao sam zaista otići na Istok, u Japan, Indiju… kako bih pronašao ljude koji ne razmišljaju na isti način. Tada sam shvatio kako smo strašno amerikanizirani. To možda ima i dobre strane, ali i ogromna ograničenja kojih mislim da nismo svjesni.

Desna polutka mozga nije verbalna nego neverbalna i ako ćete oprostiti na karizmatskoj usporedbi, govori «u jezicima». Vjerojatno je to i razlog zašto danas zapadna Crkva ima toliko problema s govorenjem u jezicima. Ako ne možete to kontrolirati i racionalizirati, ako ne možete objasniti čemu to služi, svi bi mi to isto mislili – čemu onda to?! Sv. Pavao nema problema s govorenjem u jezicima jer gleda na stvari iz potpuno drugačije perspektive. Važna stvar nije kontrola podataka, nego samo iskustvo. I ako želite fiziološko objašnjenje govorenja u jezicima, to je točno to. Barem nije toliko važno imati dar

13

govora u jezicima, ali je dar, možda najmanji od svih darova. On znači da barem za 30 sekundi morate odustati od dominacije lijeve polutke mozga ili nećete moći govoriti u jezicima. Morate predati tu potrebu kontrole svega. Lijeva polutka mozga ima nevjerojatne potrebe za kontrolom. Ne želi se prepustiti ničemu što se ne bi moglo objasniti, verbalizirati ili razumjeti. Zato u svim religijama nalazimo nešto fenomenalno: od mantre do iskustva govorenja u jezicima. Ja vam to ne želim pod svaku cijenu «prodavati», nego samo koristim kao primjer da biste lakše razumjeli.

Kada ljudi uđu u duboko iskustvo Boga nadiđu verbalizaciju. Nema te dogme, učenja, katekizma … koji bi im pomogli objasniti to iskustvo i stoga se nalaze u prostoru koji nadilazi riječi u terminima nepovezanog brbljanja. To zapravo nije tako magično kao što bi vas neki karizmatici htjeli uvjeriti. Jednostavno se prepustite da se to događa, ok je, ne smeta vam što ispadate glupi, ne smeta vam što ne možete o tome govoriti jer to iskustvo nadilazi riječi.

Realnost lijeve polutke mozga je uvijek «ili – ili», a desne polutke «oba», «i». Pogledajte zapadnu civilizaciju. Pogledajte rimokatoličku Crkvu: skoro uvijek je «ili-ili». Kreirali smo herezu nakon hereze, i čim netko nešto ne zove onako kako mi to nazivamo, proglašavamo ga heretikom. Naša braća protestanti bili su podjednako loši, jer su zatvoreni u istoj lijevoj polutci mozga kao i mi. Sad je to doseglo razine koje zovemo fundamentalizmom: ako ne kažeš točno tim izrazom ili točno tom riječju, tada nisi spašen. U nekom su smislu zapravo naša protestantska braća gora od nas u ovom trenutku jer smo mi katolici barem ostali u doticaju sa simbolima, sakramentima i slikama, a oni su učinili religiju potpuno verbalnom. Mi barem imamo oltar u centru. Mi imamo pričest, no kada pitamo «kako je to Isus prisutan u pričesti?!» te završimo sa objašnjenjima i kažemo drugima: ako to ne objasnite na ovaj način, vi ste heretici, tada uzimamo realnost desne polutke mozga s oltara i ponovo ju zatvaramo u lijevu polutku mozga. Nema načina da se tajna pričest objasni – to je neverbalno! Ne možete objasniti, na način da sve zadovoljite, kako je Isus prisutan u hostiji. Sve što znamo i vjerujemo je da je tako jer nam je Isus rekao da kada jedemo taj kruh i pijemo to vino On nam se sam daruje. Prihvaćamo misterij, živimo ritual, jedemo kruh i pijemo vino i ne bismo smjeli biti uhvaćeni u «kako» vezano uz sve to, ali jesmo.

«Ili-ili» pogled na realnost uvijek razdjeljuje ljude. Kada god djelujete samo iz svojih glava, odijelit ćete se od drugih ljudi. Ideje ne spajaju, već razdvajaju. Na bračnim susretima imali smo duhovne vježbe prošli tjedan i u tom pokretu stavlja se naglasak na to da bračni drugovi podijele svoje osjećaje, a ne svoje ideje jedan s drugim. Već 13 godina radim pokušavajući graditi zajednicu i graditi zajednicu znači učiti ljude kako da dijele svoje osjećaje, a ne svoje ideje. Ideje nikad, nikad, nikad, nikad ne ujedinjuju. Stoga je Riječ odbila ostati Riječ i postala je Tijelo. Zato i mi trebamo dijeliti svoje tijelo, ono svoje pravo 'ja' s drugima. Ako neka osoba najiskrenije podijeli svoje osjećaje s tobom, čak i ako nemaš takve osjećaje, morat ćeš poštovati njene. Ona ima svako pravo na njih. Ako si barem malo otvorena osoba i ako je ona druga dovoljno ponizna da s tobom iskreno podijeli svoje osjećaje, morat ćeš je prihvatiti barem na toj razini. I zato izmjenjivanje iskustava osjećaja ujedinjuje.

Lijeva polutka mozga diferencira, dok desna sintetizira. Lijeva je strana logička, ima svoju definiciju logike, dok je desna strana simbolička. To postaje sakramentalni simbolizam Crkve. U svojih prvih 1000 godina Crkva je bila orijentirana na desnu polutku mozga, dok je sljedećih 1000 godina tako strašno lijevo orijentirana. Uzeli smo većinu sakramenata i učinili ih stvarima forme s pregršt pitanja: da li to činite ispravno i da li zaista dobivate milost ili ne i sve slične gluposti. Zato mnogi od nas više ne znaju kako pustiti snagu samog simbola da bude, da se događa. Brinemo se hoćemo li dobiti milosti i jesmo li spomenuli gdje, kada, kako i koliko puta. Možda održavamo zakon ispravno, ali ne i prijenos životne snage.

Lijeva polutka mozga je linearna: ako je ovo točno onda je i ovo točno i ovo isto i ono isto, a ovo slijedi iz onoga i tako dalje. Uvijek se vraćamo na naše početne izjave i krećemo

14

od toga. No dolazite do kraja gdje je sve vrlo logično, no svi kažu: koga briga. Pogledajte statute/pravila većine naših redova. Koga briga?! Jedva ih tko čita. Svi ih imamo na našim policama. Oni su savršeno logični i tu i tamo morate se na njih pozvati, ali nemaju snagu! Mi još uvijek imamo Pravila sv. Franje i kad ih uzmemo vidimo da su tako ispunjena snagom. Na razini logike sedam osmina toga ne može se primijeniti, npr. kaže da ne možemo jahati konje jer su u Assisu samo bogataši jahali konje. Možda to glupo izgleda, ali u tome ima snage. Stvar je u tome da te prekrasne male vinjete iz 13. stoljeća koje je napisao sv. Franjo imaju u sebi snagu koju moderna pravila nikada neće imati. To je stoga što je kod sv. Franje potpuno dominirala desna strana mozga. Većina ljudi čak je mislila da je lud, fanatičan ili da se jednostavno ne uklapa. Njegovo vrijeme bilo je vrijeme u kojem se rađala zapadna civilizacija s dominacijom lijeve polutke mozga.

Desna polutka mozga je simultana i cirkularna; sve može u isto vrijeme. Samo se sjetite «oba» «i». Ako želite biti pomiritelj i graditelj mostova morate biti «oboje» «i» osoba. Morate moći reći «ovo je točno, ali to ne čini ovo drugo netočnim ili krivim», razumijete?! Ima istine u onome, ali i u ovome. Ako želimo preživjeti, čak i do kraja 20. stoljeća, katolička Crkva mora otkriti holističkiji način pristupanja realnosti. Morat ćemo to učiniti da bismo bili pomiritelji, da počnemo stavljati stvari zajedno. Bili smo razdjeljivači previše vremena. Skoro ništa nije samo to i gotovo. Jedino je Bog samo dobar i to je sve. Sve dokle nastavljamo s tim totalitarnim stavom prema stvarnosti, zaista nismo sposobni ništa pomiriti, što znači da smo sve dalje od Isusa, od graditelja mostova, od posrednika. Tužno je zapravo primijetiti da u zemljama u kojima je katolička Crkva bila najjača ima najrigidnijih ljudi. Mislim na zemlje Južne Amerike gdje, ako vam se ne sviđa izabrana stranka, jednostavno strijeljate njezine članove. Ubijete. Odakle je to došlo?! Nema uopće mogućnosti djelovanja u kojem bi se obje strane poštovale, da se prizna da ima nešto istine i u ovome i u onome. Hajdemo naučiti kako biti pregovarači u konfliktima, kako dijalogizirati, kompromitirati i razumjeti.

No, nisu nas naučili kako biti ljudi koji razumiju. Prvo mjesto gdje smo to trebali naučiti smo mi sami: da najprije naučimo razumjeti sami sebe. Većina religioznih osoba prema sebi se ponaša tako nemilosrdno, po principu sve-ili-ništa. Primijetio sam to kada ispovijedam. Kažu: «Nisam učinio to i to i sad nisam u milosti.» Pretpostavljam da to skakanje u i iz stanja milosti i stanja grijeha, teoretski možete učiniti jedno 5-6 puta na dan. Smiješno!!! No taj totalitaran stav ili-ili prema vlastitoj duši se sada projektirao na cijeli svijet. I uvijek je «ili-ili». Ili ste katolik ili nećete biti spašeni. Ja sam osobno tako odgajan, a kada sam odrastao i počeo se kretati u ekumenskim krugovima otkrio sam da su svi drugi to isto vjerovali za sebe. Protestanti to isto misle, fundamentalisti napose. Ma svaka religija misli da će samo njeni pripadnici biti spašeni. Dobro, dokle ćemo ići tako? Ne vidimo li da je to samo ego?! I skoro nema ništa zajedničko s Bogom. To je EGO i PONOS. To je potreba da se bude u pravu, da se bude prvi, da se kontrolira i – time strašno upravlja lijeva polutka mozga.

Lijeva polutka mozga traži uzroke i učinke. Proveo sam jedno 6 mjeseci u skolastičkoj filozofiji učeći o uzročnosti: efikasan uzrok, simbolički uzrok, pravi uzrok… Uzroci o postojanju svijeta, o postojanju Boga… Svi su bili racionalni i malo su imali smisla, ali koga briga?! Zato što su previše lijevo orijentirani. Desna polutka mozga ne traži uzroke, već značenja i energiju. Pita se u čemu ima života i u čemu ima smrti. Gdje se događa život, a gdje smrt? Kako mogu činiti veze među stvarima? To čini takve ljude umjetnicima. Znaju kako povezivati. I to je ono važno: ne biti u pravu ili u krivu, već povezivati. Kako učiniti život iz bilo čega što se događa. Kako učiniti život iz smrti – a to zovemo pashalnim misterijem. Krist je umro, Krist je uskrsnuo i Krist će doći ponovo.

Kada smo obuzeti uzrocima, obuzeti smo odgovornošću: tko je to učinio? Ja sam to učinio i stoga sam u grijehu. Osim toga, obuzeti smo i s nametanjem krivnje: ona je kriva, on je kriv, koga treba okriviti? A faktora je tako mnogo! Obično to nije tako jednostavno, da jedna jedina stvar uzrokuje da se to i to dogodi. Razumijemo li to, zauzimamo puno suosjećajniji stav prema stvarnosti i prestajemo suditi. To je upravo ono što nas je Isus učio. Prekidamo to moralizirajuće prosuđivanje svega: dobro, bolje, najbolje, loše, manji grijeh,

15

smrtni grijeh… To je samo naša potreba za kontrolom!!! To je NAŠA potreba, a ne Božja. I ubrzo smo toliko moralizirajući da jednostavno ne možemo više ni u čemu uživati jer moramo evaluirati stvari u stupnjevima moralne savršenosti ili nesavršenosti. To nije način da se živi život. Jednostavno nije. Taj proces izgradi vrlo male ljude, ljude s malim srcima i s malim dušama koji hodaju okolo štiteći svoja uvjerenja, štiteći svoje moralitete i koji su nesposobni živjeti. Nesposobni su puštati druge da budu, jer sami sebi to ne mogu dozvoliti.

Dakle, lijeva je polutka mozga izvor reda, desna je polutka izvor moći. Lijeva nam polutka daje snage, a desna kreativnost. Lijeva strana određuje naše pisanje, čitanje, govorenje i slušanje, a desna crtanje, dodir, gledanje… Ja vam znam samo nacrtati čovjeka od crtica, to je sve što znam, toliko sam uhvaćen u svoju lijevu polutku. Jednostavno ne znam kako bih ga drugačije nacrtao, to se jednostavno nije kod mene razvilo. Lijeva je polutka puno više u doticaju s našim svjesnim JA, svjesnim egom i želi kontrolirati i uspjeti. Desna je polutka puno više povezana s nesvjesnim, sa svijetom simbola, snova, priča i slika. Zato je Isus govorio u parabolama – u Matejevom Evanđelju piše da je samo u parabolama i govorio. To govorim da vam ukažem na to koliko je Isus bio orijentiran na desnu polutku mozga. Sjećam se kada sam prvi put počeo proučavati parabole, činilo mi se da Isus ne zvuči kao previše inteligentna osoba. Mislim, zašto priča te glupave male priče?! Većina katoličke Crkve ih uglavnom ignorira jer ne znamo kako bismo ih kontrolirali. Što možete učinit s gospođom koja mete pod tražeći svoju drahmu? Trebali bismo bazirati cijelu svoju religiju na takvim glupavim pričama? Mi smo tu u ozbiljnom poslu religije, to je ozbiljna stvar i kategoriziramo stvari prema smrtnom grijehu i manjem grijehu tako da znamo tko će ići u nebo, tko u čistilište, a tko u pakao. Znate, moramo to sve otkriti. Onda se vratimo Evanđelju i nađemo da Isus o tome nije baš ništa rekao. Jer On ne igra igru koju mi igramo. Isus je prije svega uravnotežen, on se ne boji imati smisao za red – za to ima lijevu polutku mozga, ali je također i slobodan u svojoj desnoj polutci mozga.

Većina velikih religioznih učitelja su pričatelji priča, ako ne i svi. Zato u Pravilima sv. Franje ima puno slika i priča s kojima se kasnije franjevci nisu mogli nositi. Mi smo učinili istu stvar sv. Franji koju je Crkva učinila Isusu. Želimo kontrolu i ne možemo je dati ljudima putem naših priča. Najmoćnije zemlje koje sam posjetio su zemlje u kojima se još uvijek prenosi kultura pričanjem priča. Radio sam s Indijancima u Meksiku i Kolumbiji: oni prenose iskustva svojeg života pričajući priče. Mi to više ne znamo. U Irskoj se isto život prenosio pričajući priče. U Galwayu čak imaju postavljen i kip pričatelju priča. Stari su Irci pričali svoje snove za doručkom – pričat ću vam kasnije o snovima - no većina nas se ujutro jedva i sjeća svojih snova jer su nam rekli da oni ništa ne znače. Doručak je Ircima služio prepričavanju snova jer su još uvijek vjerovali u snagu koja je tamo, kao što je sv. Josip učinio, a i Josip iz Starog Zavjeta. Zapravo, tko god je istinski duhovan mora vjerovati u snove. Razlog zašto većina ljudi nema duhovan život je taj što nisu u doticaju s nesvjesnim simboličkim duhovnim svijetom, jer vjeruju da je on gubljenje vremena, jer misle da im smeta na putu ozbiljnog zadatka dospijevanja u nebo.

Lijeva je polutka mozga djelotvorna i potrebna u vanjskom svijetu. Ako želite uspjeti i biti netko u američkom sistemu, bolje vam je biti orijentiran na lijevu polutku mozga ili nećete stići nikamo. Ali ako želite uspjeti u unutrašnjem svijetu, morate se vježbati u orijentaciji prema desnoj polutci mozga. Ako mnogi od nas nisu postali duhovne osobe, to je zato što u desnoj polutci mozga nismo bili oslobođeni, jer ne razumijemo duhovnu stvarnost, jer nismo povezani s njom, jer joj nismo dali moć da nas promjeni i obrati. To je kriza vjere zapadnog društva. Ona zapravo govori da zapadna Crkva ne vjeruje više u duhovan svijet. Zapadna je Crkva uglavnom materijalistička i preokupirana vanjskom materijalnom stvarnošću. Morao sam posjetiti različite kulture i vidjeti različite ljude, istinski duhovne, kako bih shvatio da mi nismo duhovni. Mi smo religiozni, ali ne i duhovni. Zatvorili smo se u moralnost, a ne u duhovnost. Zapravo, nismo kod kuće u svijetu duhovnosti gdje puštamo simbolima da eksplodiraju u nama i gdje možemo provesti sate u kontemplativnom stavu. Mislim da ako želite biti istinski kontemplativni, morate razviti desnu polutku mozga. Ne znam što čine muškarci i žene u kontemplativnim redovima ako nisu orijentirani na desnu polutku mozga. Jer ako nisu, nakon nekog vremena morali bi doslovno poludjeti ili se previše uposliti. Jednostavno ne možete provesti sate samoće i u tome uživati te ići dublje,

16

dublje i dublje u nju bez razvijene desne polutke mozga. Jednostavno ne možete. Nećete znati kako ići daleko i vratit ćete se u legalizam, strukturu, strah, organizaciju, planiranje i rad. To zvuči poznato, zar ne?! To je učinio život u samostanima: stavio je tako puno veći naglasak na ove stvari umjesto na pravu duhovnost. Duhovnost pak je jedina stvar za koju nas ovaj svijet treba. Sve ostale naše poslove društvo može i bez nas: biti učitelj, medicinska sestra… Ne trebaju nas osim ako nismo u doticaju s duhovnom realnošću. Trebaju one koji će pričati priče, sanjare, vizionare, proroke, ljude koji će razumjeti dušu, ljude koji su krenuli unutarnjim putovanjem. Svi ste za to sposobni, bez obzira na godine. Zapravo, rečeno mi je da ste sposobniji za to u svojim 50-60 ili 70 godinama nego prije.

Dakle, lijeva polutka mozga kontrolira jezik, desna pak nadilazi jezik. Lijeva se strana bavi objektima i događajima, a desna strana svjesnošću, kretanjem, osjećajima, imaginacijom. Lijeva polutka razumije prema definicijama i konceptima, desna po slikama, simbolima, snovima i pričama. Lijeva se strana ne može nositi s paradoksom, a desna ga strana upravo cijeni. Isus je recimo često upotrebljavao paradokse, dok se fundamentalisti s time uopće ne mogu nositi. Ni mi katolici nismo se mogli nositi s time i što smo napravili? Ignorirali Sv. Pismo, jednostavno neke dijelove nismo čitali jer se nismo mogli nositi s Isusovim paradoksalnim jezikom. Većinu toga što Isus priča nema nam smisla. On kaže jedno ovdje i nešto drugo tamo dalje, kako to oboje može biti istinito? Mi se ne bismo trebali vježbati u inteligenciji, nego u mudrosti, a mudrost je kada obje stvari možete držati zajedno u kreativnoj tenziji. To je mudrost. U ovo vrijeme u Crkvi, vrlo nam je potrebna mudrost.

Lijeva strana voli red, kontrolu podataka, desna pak jednostavno voli misterij, puštati ga da bude, da postoji u meni. Lijeva polutka mozga je meditacija, desna pak kontemplacija. Lijeva polutka mozga podučava, desna prorokuje. Zanimljivo je koliko je nas podučavano da budemo učitelji, a nitko nije bio podučavan da bude prorok. Čak ne znamo niti što to znači. A Sv. Pavao uzdiže prorokovanje puno iznad podučavanja. Većina je proroka spaljena na lomači, sve do zadnjih 20 godina kada smo napravili malo više mjesta za njih. Ne nazovemo ih odmah hereticima. No kroz skoro 1000 godina nije bilo mjesta za proroke u zapadnoj Crkvi. Ako niste bili uz glavnu struju u Crkvi, izbacili bi vas. To samo pokazuje koliko lijeva strana mozga dominira nama, koliko smo netolerantni prema misteriju, a sam Bog je sveti misterij. Mi ne možemo kontrolirati tog Boga, staviti ga u svoje kategorizirajuće kutije, možemo mu se samo približiti u molitvi i klanjanju. I pustiti Ga da bude. Dok Ga tako puštamo da bude, On čini istu uslugu vama: pušta vas da budete.

Proučavajući riječ 'spasenje', tražio sam njen korijen i našao najstariju riječ u prvim knjigama Starog zavjeta koja se koristi za riječ 'spasenje', a ona jednostavno znači 'stvoriti prostor'. Bog je spasio ljude tako da je stvorio prostor za njih da se u njemu mogu kretati, ići okolo, ići u slijepe ulice i bilo je ok. To će Bog učinit za vas ako vi to učinite za Njega. Dobro, On to prvo čini za vas, a tek onda vi za Njega, ali želim vam reći da vam to daje: prostor u kojem ste slobodni promašiti, ne-uspjeti, ali i rasti, znati i pustiti da mnoge stvari budu istinite odjednom. On to čini za vas i traži da vi to isto činite za Njega: da mu date prostora u kojem može biti Bog, u kojem vas može podučiti, osloboditi, dati vam misterij, dopustiti vam da pronađete nove dubine Njegove, ali i svoje duše.

Danas vas želim ohrabriti da krenete u taj novi prostor, da pustite simbole da postoje i izađete iz svojih glava. Stavite veliki flaster na svoju glavu na neko vrijeme. Ona je predugo kontrolirala stvari. Govorim vam na način lijeve polutke mozga kako bih vas nagovorio da pustite dominaciju lijeve polutke mozga. To je jedini način koji poznajemo, preko riječi. No, kao što je sv. Franjo rekao «umoran sam od riječi» tako se mi moramo pokrenuti u prostor koji nadilazi riječi. Tamo će vas Gospodin povesti u pustinju i govoriti vašem srcu. Tamo će vas obratiti. Tamo će Njegov život u vama eksplodirati.

Gospodine, budi naš učitelj. Čekamo na snove, vizije i priče, čekamo Gospodine na slike. Čekamo na život, naš vlastiti ali i Tvoj. Budi naš učitelj, ljubavnik i Gospodin i to te tražimo u Isusovo ime.

17

Peti nagovor:

Voljeti mračne i svijetle strane sebe

«Gospodine, slavimo Te i zahvaljujemo Ti za Tvoju ljubav u našim životima. Polažemo svoju nadu u Tebe i riskiramo sve kako bismo Te pronašli i upoznali. Nastavljaj nas podučavati Gospodine, čak i kad spavamo. Nastavi nas privlačiti bliže k sebi. To Te molimo zajedno u Isusovo ime. Amen.»

Počnimo s čitanjem iz 13 poglavlja Matejevog Evanđelja. Ono govori o usporedbi s kraljevstvom nebeskim koja se često zanemaruje, a govori o čovjeku koji posija dobro sjeme na svojoj njivi. Čini mi se da to sliči nama kršćanima koji želimo ispravno postupati i učiniti ispravne stvari u svojem životu pa sijemo dobro sjeme na njivu svog života. No, dok smo spavali, dolazi neprijatelj te posija ljulj po pšenici i ode. Kad usjev naraste i donese rod, pokaza se i ljulj. Točno to se događa kada pogledamo u svoje živote. Mislimo da smo posijali pšenicu, a kad pogledamo na tu njivu svog života vidimo da nije sve samo pšenica nego da ima i ljulja. Tekst dalje govori da sluge pristupiše k domaćinu te mu rekoše: 'Gospodaru, nisi li posijao dobro sjeme na svojoj njivi? Odakle onda ljulj?' To je vječno pitanje onih koji traže činiti dobro. Odakle onda ljulj? A On im odgovori: 'To je učinio neprijatelj.' Sluge ga zapitaše: 'Hoćeš li da odemo i da ga počupamo? No Gospodin daje najneobičniji odgovor, potpuno drugačiji nego što je učitelj novaka dao meni kada samo bio u novicijatu. On mi je rekao: Da, idi i isčupaj ljulj. Zapravo, dao mi je također do znanja da bi sve trebalo biti gotovo čak prije nego budem položio svoje prve zavjete. Gospodinov odgovor nije takav. On odgovara: NE, da ne biste, čupajući ljulj, počupali s njim i pšenicu.

Kad sam bio mlađi, ono što sam mislio da je moj ljulj, pretvorilo se u pšenicu i mnoge stvari za koje sam mislio da su moja pšenica, ispali su moj ljulj. Kad smo mladi vrlo slabo razlikujemo što je to dobro, a što zlo. Savjest većine ljudi formira se kolektivnim stavom koji dominira trenutačnom kulturom i ponekad ima vrlo slabe veze s Evanđeljem. Isus govori: «Ostavite oboje neka raste.» Možete li to vjerovati? To je Isus rekao, ako ne vjerujete, provjerite u Evanđelju. Nikad mi nitko to nije rekao, nevjerojatno! No Isus govori: 'Neka oboje raste do žetve! Tada ću se ja za to pobrinuti.' Ako odrastete brineći što je pšenica, a što ljulj u vašem životu i krenete plijeviti i čupati, vjerojatno ćete promašiti glavnu bit. Radi se o tome da puštamo egu da vlada i u ime svetosti tražimo savršenost koju smo si sami definirali. To nema nikakve veze s Bogom, već puno više s našom potrebom da kontroliramo, s potrebama našeg ega, s potrebama za uspjehom – a nema opasnijeg uspjeha od onog duhovnog zato što je on uglavnom iluzija. Bojim se da je to prečesto slučaj. Previše je ljudi koji žive živote u iluziji umjesto u istini. Naš je Gospodin pak ljubitelj istine. Zapravo Simone Weil, židovka koja je pred kraj svog života prešla na kršćanstvo, je rekla: «Ako bih morala birati između Krista i istine, izabrala bih istinu. Sigurna sam da bih istinski tražeći istinu završila u Kristovom naručju.»

Ono što se često događa je da mnogi ljudi idu za Kristom, za Njegovim imenom, za svim što On predstavlja u njihovoj kongregaciji, ali nisu istinoljubivi. Uopće ne vole istinu već onaj imidž Krista koji im je dala religija. Nisam siguran jesu li ti ljudi ikada susreli Krista. Možda je Krist za njih jednostavna projekcija njihovog vlastitog ega, njihove potrebe da budu religiozni, da budu savršeni ili bilo što drugo. U Crkvi nam trebaju ljudi koji će voljeti istinu i koji će biti voljni za nju se i žrtvovati. Molite za to, za ljubav prema istini i za ljubav prema istini u vama, čak ako i bude ponižavajuća (zapravo, uvijek jest). Vjerujem da se toga i bojimo.

U nama se nalazi naš ego, a to je onaj dio nas koji nas drži zajedno i gradi granice: ovo sam ja, ovo više nisam (ja sam muško, nisam žensko, katolik sam, nisam protestant, Amerikanac sam, nisam nešto drugo…). U ranim godinama života činimo upravo to i to

18

nazivamo građenjem identiteta. Posao je ega graditi te granice i on ih stoga želi održavati i želi da one izgledaju divno prema vanjskom svijetu. On ima ogromne potrebe za kontrolom i uspjehom. Koji god da je sustav, on u njemu želi uspjeti, želi ispasti dobro pod svaku cijenu. Ako je naš sustav religija, onda u njoj želimo izgledati dobro. To je i normalno u našim mlađim godinama. Ono što ćete otkriti na svom duhovnom putovanju je da baš onu stvar koju pokušavate graditi u prvoj polovici svog života, Gospodin ruši u drugoj polovici života.

Jedan od sigurnih načina da ne rastete na duhovnom putu je da održavate granice

nedirnutima, da se ne mijenjate i da želite izgledati sjajno prema svojoj definiciji dobrog izgleda koju ste postavili u 21. godini života. Pitajte se: što znači svetost za mene baš sada, što znači predati se Bogu baš sada, što znači umrijeti sebi baš sada. Dio koji će se najviše opirati tim pitanjima je ego. Ego će učiniti bilo što kako bi održao svoj uspjeh, kako god ga definirali. On će zaista poduzeti sve što može kako bi u tome uspio: iluzija, depresija, negacija… kako bi izbjegao mijenjati se. Jedan od najuspješnijih načina uspjeha u tome je religija: da kažete «Bog je tako rekao». Svaka religija to radi - optužuje Boga za razne stvari. Kamo god odete, to se radi. Nema načina da podržimo svoj otpor promjeni i obraćenju ako za to koristimo Boga. Ono što sam želio reći je da ego želi održati naš ja u svakom trenutku i to na način na koji se taj ja do sada percipirao. To je posao ega i ako ga nemate, imate problem. To dakle nije nužno loše, loše je kada to počne dominirati i preuzimati kontrolu nad realitetom.

Drugi posao ega, osim da održava granice lijepima prema vani je da održava pod kontrolom neprihvatljiv dio sebe. U svima nama postoji dio koji se iz nekih razloga, po kriterijima nekih ljudi, smatra neprihvatljivim. To je naše neprihvatljivo ja. Ono što su vam vaša majka, otac, vaša kultura, okolina rekli da ne mislite, osjećate, činite, zamišljate i da je to loše. Ego dakle želi sve te tzv. loše misli i osjećaje i sve drugo što ne bismo smjeli imati (a svi imamo) držati pod kontrolom. Redovnici i svećenici napose glumataju kako nemaju taj dio sebe. Riječ koju za taj dio sebe koristimo jest sjena. Sjena nije jednaka zlu, ona nije zla. Zlo se upravo događa kada poričemo sjenu, kada se pravimo da je nema. Zlo nije isto što i sjena. Zlo je jednako poricanoj sjeni. Upravo kada se pravimo da je nema, najveće smo njene žrtve. Postoji uzrečica: daleko od očiju, daleko od srca; no to je laž. Ništa nije dalje od istine. Kada se ljudi prave da se nešto ne događa, kada ne žele priznati što se zapravo događa, upravo tada se vjerojatno i događa, ali se događa na skriven način tako da imate malo ili nikakve kontrole nad time. Ako pogledate u povijest, većinu velikih zala u povijesti svijeta učinili su zaređeni ljudi koji sebe nisu poznavali i nisu bili u doticaju s vlastitom sjenom. Oni su koristili svu svoju energiju da potiskuju svoju sjenu, da se prave kao da je nema. Prošli sam mjesec bio u Njemačkoj i otkrio da je i Hitler citirao Evanđelje u skoro svim svojim govorima. Religija je opasno mjesto i koristila se za opravdanje većine ratova u svijetu. To su uvijek ljudi koji kažu da vole Boga, ali koji uopće ne poznaju sebe. To nije neka nova psihologija! Jeste li ikada čitali Tereziju Avilsku i njezin «Zamak duše»? To je prva soba u «zamku duše», soba samospoznaje. Ona kaže da ako niste u potpunosti upoznali prvu sobu, gubite vrijeme lutajući po ostalima.

Glavni razlog zašto ljudska bića ne poznaju sama sebe je taj što se skrivaju od svog sjenovitog svijeta. To je uglavnom zato što žele lijepo ispasti pred drugima i što se prave da sjena nema. Puno se energije troši na to! Mnogi kršćanski životi tako završe kao kamuflaže i negacije, umjesto da prate istinu. Iskreno, ne želimo pratiti istinu. I što se događa? Ako imate sreće, ako vas Bog blagoslovi (a sve blagoslivlja) –dogodit će se nešto što će prelomiti nepovezanost tih dvaju svjetova: svijeta koji ste izgradili, koji je vaš ja (do nekog stupnja) i vaših sjena. Ako imate sreće, iskusit ćete to. I to samo ako ne uspijete negdje! Morate ne-uspjeti! Moraju vas odbaciti, poniziti, možda izgubiti prijatelja… Jeste li se ikada zapitali zašto je Isus rekao takvu glupu stvar kao «kada vas progone i svo zlo govore protiv vas, radujete se i slavite»?!? Iskreno, koliko vas se poveselilo kada vas odbacuju i ponižavaju?! Ja iskreno ne znam nikoga tko bi se tome veselio. Eto, to je jedna od onih stvari u Evanđelju kojima ne vjerujemo do kraja. No sam Isus je to rekao! Rekao je da je potrebno da ego odustane i preda se, a jedini način da ego uopće počne predavati svoju kontrolu je kada ste povrijeđeni i kada trpite. Napose kada niste u nečemu uspjeli i kada su vas odbacili. Zaista je nužno da negdje ne uspijete, to je uvjet!

19

Nadam se da vam se to dogodilo već negdje u 30-ima. Nema gore stvari ako vam se to počelo događati tek s 50 ili 60 godina. Zaista je opasno stalno biti nagrađivan i promoviran (recimo ljudi koji idu od monsinjora do biskupa pa nadbiskupa, to je baš opasno). Svi duhovni pisci složili su se da nema opasnije stvari za duhovni život od uspjeha. Nadam se da vi ovdje prisutni niste previše uspjeli u vašim životima. Ako ovdje ima takvih koji su uspijevali, koji imaju 2 diplome i svi misle kako su pametni i uvijek su na vrhu, molim vas, otiđite nekamo gdje će vas malo prodrmati. U protivnom nikad nećete odrasti niti upoznati svoju dušu. Jedino tada, kada ta interakcija počne, počinjete shvaćati ono što svi mi moramo shvatiti, a to je da smo svi slomljeni i da se moramo suočiti s našom sjenom. Znam da se nećete suočiti sa svojom sjenom ukoliko niste na to prisiljeni! Nitko ne ide dragovoljno susresti se sa svojom sjenom. Nešto se mora jednostavno pojaviti i prisiliti vas da se suočite s njom. Ja osobno ne znam kako voljeti i strašno sam ljut, osvetoljubiv i želim povrijediti druge za povrede koje su mi nanijeli. Odjednom uviđam svoj kapacitet za agresiju i destrukciju, a oduvijek sam mislio kako sam dobar i drag. Otkrivam kako u meni postoje te ljute, osvetoljubive i zle misli i da sam sposoban učiniti zlo. Više ne mogu projektirati zlo na druge, već ga uočavam u samome sebi.

Naš je predsjednik prije par mjeseci održao strašan govor u Floridi. Rekao je da je fokus zla u svijetu u Rusiji. Volio bih biti njegov duhovni vođa! Netko tko u potpunosti projektira zlo na neko drugo mjesto ili neku drugu grupu ljudi, zasigurno je žrtva toga zla. No vidite, to svi rade. Katolici ga projektiraju na protestante, protestanti na katolike, bijelci na crnce, crnci na bijelce, bogati na siromašne, siromašni na bogate, žene na muškarce, muškarci na žene… Zlo je uvijek negdje drugdje kako se ne bismo morali s njime suočiti u nama. Zlo će smisliti bilo što da bi izbjeglo pravo obraćenje. Isus je zato često govorio: obratite se! Zlo nije u Rusiji, što god rekao naš predsjednik. Bolje je da se susretnemo s njime baš ovdje, u nama samima. Svatko od nas sposoban je za agresiju i pravo zlo. Trebamo posjedovati to zlo u nama. To je proces koji nas plaši. Početak prepoznavanja tog zla u nama je iskustvo neuspjeha o kojem smo govorili. Uvidjeti da smo sastavljeni djelomično od svjetla i djelomično od tame, uvijek kombinacija i jednog i drugog, vrlo je ponižavajuće, no potrebno je ne samo to uvidjeti nego i prihvatiti, u to vjerovati, to znati, čak se, kao što su činili neki sveci, tome i veseliti (sv. Franjo je recimo bio vrlo sretan znajući da je nitko jer nije imao što braniti). Mi svi ostali pokušavamo biti toliko savršeni da moramo to nastojati dokazati i sebi i drugima, a i Bogu. Sv. Franjo nije imao što dokazivati nikome – to je mjesto evanđeoske slobode gdje više ništa nikome ne moramo dokazivati. Znate da ste slomljeni, da ste siromašni, i u tome se radujete. U tome se sastoji srž značenja siromaštva: znati da smo male ništice i da smo svi sposobni činiti zlo, sposobni za veliku destruktivnost.

Kada krene taj proces, dogodi se da se ego smanji i pušta Krista u centar, da On sve vodi. Jedino iskustvo ljubavi Božje može držati mrak i svjetlo zajedno na jednom mjestu, drugačije to ne ide. U protivnom će biti ili jedno ili drugo, ali nikako svjetlo i mrak zajedno. Božja je ljubav dovoljno snažna da vam dozvoli da apsorbirate vlastitu slomljenost, da si oprostite vlastito siromaštvo, da si dozvolite da s time živite, i da još k tome slavite Gospodina – to je evanđeoska sloboda, jedina koju si ja mogu zamisliti. Pustiti pšenicu i ljulj da zajedno rastu. Pustiti da svjetlo i mrak zajedno postoje sve dok nećemo biti sposobni reći: ja sam dijete Božje, ja sam dobar – ne i savršen, ali dobar. Vidite, ono što Bog ljubi nisu savršene stvari.

Što se dalje događa? Taj novi ja se pojavljuje i ono što ste mislili da je vaš ja, taj vanjski krug, (dođe jedan veliki dan obraćenja i kličite 'aleluja' kad se to dogodi) otkrijete da baš taj ja koji ste mislili da ste vi, da je to lažni ja. Upravo ono što sam želio očuvati, to nisam ja. U tom novom prostoru koji je jedinstvena kreacija milosti, ta interakcija svjetla i tame pojavljuje se kao vaš pravi ja. Mnogi crkveni ljudi u ime religije još uvijek održavaju taj lažni ja koji ego želi održati. Upravo taj vlastiti imidž koji gradite u prvoj polovici svog života Gospodin ruši u drugoj polovici vašeg života. On ruši sve ono što znači slijediti Gospodina, što znači biti savršen. Neki ljudi kažu da otprilike svakih 7 godina stari odgovori padaju u vodu te se moramo vratiti Gospodinu i nanovo postavljati ta pitanja. «Gospodine, što to znači Tebe ljubiti sada? Što sada znači vjerovati Ti?» Ako još uvijek imate u sebi odgovore

20

do kojih ste došli u 21. godini života i koji vam dan danas vrijede, to mi samo govori da niste na duhovnom putovanju i da niste rasli. Svako malo Gospodin nas prodrma i moramo Mu se vratiti pitajući: što sada znači za nas vjerovati, nadati se, voljeti. Kad nas Gospodin tako prodrma predajemo Mu puno manji ego koji ne traži uspjeh, nego jednostavno želi biti vjeran. To je rekla majka Terezija. Nemate u čemu uspjeti! Sve što trebamo je biti vjeran. A vjernost nam pomaže biti poniznima. Ja se recimo ne osjećam niti upola onako svetim kao što sam se osjećao kada sam bio u novicijatu. U novicijatu sam bio tako savršen i sve sam ispravno činio, a to slobodno provjerite kod osobe odgovorne za novake. Puno sam molio i znao sam da Gospodin voli mene i da ja volim Njega; toliko mi je bilo lijepo da sam zatražio biti u novicijatu još 1 godinu. To je bilo lijepo, ali u tome je bilo toliko ega! Možda će vam biti teško vjerovati, ali ja nisam tražio Boga. Tražio sam Richarda! Richard je izgledao tako dobro, tako sveto, i svi su mi zavidjeli (vjerojatno i mrzili – jer sam se toliko silno trudio biti savršenim).

Vidite, savršenstvo je vrlo opasan pojam zato što ima puno više zajedničkoga s egom nego s Bogom. Iz vlastitog iskustva govorim koliko sam bio zaokupljen sa sobom, opsjednut sobom! Imali su sasvim pravo kada mi nisu dozvolili 2. godinu u novicijatu i poslali me u svijet gdje su me uzdrmali i naučili da ono što sam mislio da je svetost, to uopće nije. Prava svetost uopće ne izgleda kao svetost i ne daje vam puno zadovoljstva. Ne hodate okolo osjećajući se sveto kada ste uistinu sveti.

Želio bih vam ovdje dati neke indikatore kako potražiti sjenu. Ljudi s ogromnim svijetom sjena, (a svi to imamo u nekom stupnju – to nije loše, loše je kada nismo s time u doticaju), dakle ljudi s puno sjene prvotno neće imati smisao za humor. To je nepogrešivo pravilo. Vidite, toliko se puno energije troši na potiskivanje sjenovitog dijela sebe da vam ne ostaje energije da uživate. Uvijek postoje ljudi koji su vrlo, vrlo ozbiljni. Zapravo i ja sam po prirodi ozbiljan čovjek. Nisam mislio da bi vaš temperament trebao biti uvijek veseo i radostan, nego ovo: osobe koje jednostavno prihvaćaju da su slomljene i ranjene mogu se na svoj račun smijati. Ako se ne možete smijati na svoj račun, ako nema mjesta za humor u vašem životu, pazite se! Jesu li drugi slobodni da vas zezaju?

Druga stvar je da osobe koje skrivaju i potiskuju svoju sjenu naginju rigidnosti, tvrdoglavosti i moraliziranju. Cijelo vrijeme samima sebi prijete prstom: nemoj to osjećati, nemoj to ni pomisliti, nemoj to učiniti, nemoj ovo zamisliti, nemoj se onome nadati, ne čezni za ovime, nemoj, nemoj, nemoj. A kada cijelo vrijeme sebi prijetite prstom, najvjerojatnije ćete ići okolo čineći to sa svima oko vas. Lice koje imate prema svom unutarnjem svijetu je ono koje ćete imati prema vanjskom svijetu te ako ste tvrdoglavi, rigidni i moralistični prema samima sebi biti ćete tvrdoglavi, rigidni i moralistični prema drugima.

Ljudi koji potiskuju svoju sjenu također će biti općenito strašljivi. To je stoga što postoji toliko toga u njima što ne poznaju i njihovo nesvjesno zna da to ne poznaju i to stvara veliki nivo straha. Oni se doslovno boje vlastite sjene, kako se već kaže. Vjerojatno je taj izraz i od toga došao. Stoga žive živote u strahu i projektiraju ga na sve u svijetu. To je baš tužno jer znam da Gospodin ne želi da živimo takve živote. To su tako sitni životi. Osim toga, takvi se ljudi bespotrebno osjećaju krivima, što zovemo lažnom krivnjom ili skrupuloznošću. Umjesto da se bave pravim problemom, oni pokušavaju održati lažni ja. Vrlo brzo dobiju bolesne krivnje vezane uz sve živo. Toliko žele održati lažni ja pod svaku cijenu da stvaraju krivnje koje uopće nisu važne. Brinu se za grijehe (množina) kako bi izbjegli grijeh (jednina). Nema boljeg načina izbjegavanja pravog grijeha, onog pravog otvrdnuća srca koje se događa, nego brinuti se za grijehe! Da, da, samo se nastavite brinuti za sve vrste malenih detalja i nikad zapravo nećete morati priznati da ne znate ljubiti, da niste slobodni, da niste sretni i da ne rastete, da niste obraćeni. Samo je potrebno zaokupiti se sitnicama kako se nikada ne biste morali suočiti sa svojom dušom. I na kraju takvi ljudi obično budu beskrajno ljuti. Generalno su nezadovoljni sa životom, s drugima…

No nikada nemojte mrziti takve ljude. Takvi ljudi nisu ništa manje grubi prema vama nego što su prema sebi. Vjerojatno su se nemilosrdno odnosili prema samima sebi od kad su se digli ujutro, mrze sebe od trenutka kada ustaju te što drugo i mogu činiti za doručkom

21

nego mrziti i vas. No također niti ne shvaćaju da to čine. Ti vas ljudi ne mogu više mrziti nego što mrze sami sebe. Stoga pokušajte imati razumijevanja i sućuti za njih. Takvim ljudima nije potrebno da ih još i vi ispravljate, već da ih iscjeljujete. Njima je potrebno duboko unutarnje ozdravljenje i upoznavanje Božje ljubavi.

Reći ću vam što je tipični primjer sjene i to je istiniti primjer. Pred nekoliko sam godina držao duhovne vježbe svećenicima i govorio sam im o sjeni i nasred govora kao da se grupa počela meškoljiti, kao da je posrijedi neka šala, a vi ju ne razumijete. Tada su mi objasnili da upravo ono o čemu sam pričao ima veze s njihovom biskupijom. Naime, u biskupiji je bio jedan svećenik koji se zvao otac Joe i bio je vrlo pobožan svećenik. Soba mu je bila prepuna svetih stvari i uvijek je molio krunicu i bio prezauzet sa svetim stvarima. Pretpostavili smo da je to bila njegova duhovnost i da je sve bilo istinito, nismo imali razloga za sumnju. S druge strane na nekim se područjima činio kao nestvaran – nikad nije u ničemu s nama mogao uživati, recimo kada su se ostali svećenici sjeli da malo razgovaraju, on se dizao i odlazio (pretpostavljali smo u kapelicu). Znali smo da je vrlo «svet», ali nismo se s njim previše družili jer nije djelovao kao da mu trebaju prijatelji ili kao da bi uopće želio imati prijatelje. Vjerovali ili ne, ispričali su mi ti svećenici, pred par tjedana otkrili su da taj isti otac Joe ima ženu i petero djece na drugom kraju grada. Godinama je bio s tom ženom. To je sve konačno iscurilo u javnost i otac Joe je napustio svećenstvo. Ostali su svećenici rekli da ako ikako postoji svećenik u njihovoj biskupiji koji bi to mogao napraviti, nitko nikada ne bi posumnjao da bi to bio upravo taj otac Joe. Rekao sam im da je u nekom stupnju to skroz predvidljivo. Otac Joe nije zao čovjek i ja ga ne osuđujem. On je samo još uvijek u vrtiću glede samospoznaje i izgleda da nije dobio dopuštenje da odraste. Nitko mu nikada nije dao dopuštenje priznati sebi svoje osjećaje i prihvatiti svoj pravi ja i morao je postati shizofreničan: živjeti dvostrukim životom.

Vidite, zlo je uvijek dualistično, uvijek razdjeljuje život. Dobrota je holistična, stavlja stvari zajedno. Da, zlo uvijek razdjeljuje, a zbog nekog razloga jedan od najboljih načina za to je religija: staviti svo zlo na jednu hrpu i praviti se da ga nema. Mi uopće ne bismo bili zli da to zlo stavimo zajedno s dobrim, kada bismo integrirali svjetlo i tamu, pšenicu i ljulj. Tada bi oni povezivali, ispravljali i obogaćivali jedno drugo. Sjena je opasna samo u onom stupnju u kojem nismo s njom u doticaju. U doticaj s njom uglavnom dolazimo kroz patnju, napetosti i neslaganja, kroz suočavanje s našim strahovima, kroz priznavanje i osjećanje naše krivnje i ljutnje. Sjena ne samo da nije loša, nego je dio osobnosti koja vam daje vitalnost i osobnost. Netko koga opisujemo kao «stvaran», «prava osoba» - što god to podrazumijevalo, zasigurno je osoba koja se borila sa svojom sjenom.

U svom uredu imam sliku na kojoj je naslikan čovjek koji u desnoj ruci drži zlatnu nit, a na kraju niti je bijeli labud koji ga vuče prema gore. U lijevoj ruci drži zarđalu uzicu na čijem se kraju nalazi crni pas koji ga vuče u suprotnom pravcu. Vidi se kako je taj čovjek razvučen. Nekada kada molim s ljudima u svom uredu, napose onima koji se mrze ili pokušavaju izaći iz svoje kože (u bilo kojem smislu), zamolim ih da pogledaju u tu sliku. To znači biti pravi kršćanin i istinski biblijski vjernik – staviti te dvije stvari zajedno, držati ih na istom mjestu. Kolikim je kršćanima rečeno da se moraju riješiti tog crnog psa i odletjeti s bijelim labudom?! Susreo sam previše takvih bijelo-labuđih ljudi i riječ koju obično za njih koristim je «nestvarni». Možda su oni sveti, ali ako je to svetost, kome ona treba?! U tome nema ničega privlačnog. Isus je privlačan, kao magnet je. Možete biti orijentirani i samo na crnog psa. Takve ljude zovem «neslobodnima». Poznajem i puno crno-psećih ljudi. Oni su uhvaćeni u trenutačnoj senzualnoj sadašnjosti. No kada naučite labuda i psa da se poljube, da se sprijatelje, oni vas odvuku u vrlo kreativnu napetost. Pas ima jednako toliko veze s vašom svetošću koliko i labud, no samo onda kada pas voli labuda i labud voli psa. Labud predstavlja onu preobraženu ljudsku čežnju za još, za više (činiti više, dati više, postati bolji, rasti, postajati Kristolik – svi to osjećamo jer su nam pričali da su takvi ljudi ispravni). No zapravo, osjećamo i pasju čežnju: onu trenutačnu prisutnost u realnosti, u trenutku, da se nosimo samo s onime što je pred nama: našim osjećajima, ranama, čežnjama… Kad to spojite, imate snagu, predivne ljude, stvarne ljude koji padaju i griješe, no koji te padove i neuspjehe donose Gospodinu, a On ih pretvara u život, u dobrotu.

22

Savršenstvo nije nedostatak mraka. Toliko se često govori o onome: budite savršeni kao što je vaš Otac Nebeski savršen. Na engleskom bi ta riječ najbolje bila prevedena sa «potpun» (complete). Riječ savršenstvo znači nastaviti se kretati, a ne stajati u ime neke lažno-stvorene savršenosti. Nastaviti ići kroz živo i umiruće, staviti ih zajedno, spojiti život i smrt, svjetlo i mrak, pšenicu i ljulj. Oni pak ispravljaju jedan drugog u svetost. Ostanite na putu povjerenja i to se zove vjera. Kao što je potpun moj nebeski Otac.

Sjena zapravo sadrži sjeme neživljenog života. Sve dok si ne dozvolite prepoznati te slomljene, ranjene i siromašne dijelove sebe, nećete doći u doticaj s najdubljim dijelovima života u sebi. Tu učite što znači biti sućutan, što znači biti strpljiv, tu učite opraštanje i prave stvari duhovnog putovanja; ne očuvanje lažnog ja, već naprotiv napuštanje njega i doslovno padanje. Tu vas Gospodin uči svome putu, ranjivoj ljubavi.

Postajemo žrtve onoga što niječemo, onoga što poričemo da postoji. Naša je Crkva bila potpuno u pravu kada nas je poučila ispovijedi. Ispovjediti znači izgovoriti, izgovoriti sebe. No, ono u čemu mi svećenici nismo bili tako dobri jest što smo dali ljudima osjećaj da kada jednom izgovore svoje grijehe, da ih više nema. Ali nije tako. Dovoljno dugo živite redovnički i znate da to nije istina. Oni nisu nestali jer ste ih ispovjedili. Uviđamo hodeći s Gospodinom da nas Gospodin jako, veoma jako voli, bez manipulacija, bez igrica i svih drugih načina na koje nas ljudi vole. On nas toliko voli da čak koristi naš grijeh u našu korist. To je velika stvar. Mislili smo da se grijeha moramo riješiti kako bi nas Bog volio, ali ne morate ga se riješiti. Samo ga donesite Bogu i On će ga preokrenuti u pozitivno. Bog koristi vaš grijeh. U ispovijedi ga jednostavno imenujte i to je sve. Treba dosta vremena dok ispravno imenujete što se to uistinu događa. To se zove dar razlikovanja. Često se ono, što mislimo da se događa, razlikuje od onoga što se zapravo događa. Kada grijeh napadnete prerano, kao recimo kada kažete «Jura, idi ubij zmaja», često je ono što ubijete ona stvar koju ste trebali ostaviti živjeti.

Kada to primijenim na svoj vlastiti život to izgleda ovako: upravo one stvari za koje sam bio nagrađivan u novicijatu i u bogosloviji – kada su govorili «o, kako je Richard dobar dečko i tako drag franjevac…» upravo me za to nikad nisu smjeli nagrađivati. Moj ponos je upravo moj najveći problem, no tada još nisam imao dovoljno znanja da to uvidim. A upravo one stvari za koje su me kaznili (ili me nisu nagradili) ispali su moji najveći darovi. Prije nego što pomislite kako je sve ovo ludo, pokušajte u vlastitim životima provjeriti ima li slučajeva u kojima bi to bilo istinito.

Način na koji zlo uspijeva je, kako sv. Pavao kaže, da se anđeli tame oblače u anđele svjetla. Jedini način na koji zlo uspije jest da se pretvori i maskira u dobro. Stoga smo tako često činili pravu stvar, ali iz krivih razloga. Upravo ono što mislimo da činimo za Gospodina, ako smo brutalno iskreni sa sobom, zapravo činimo za sebe. Ispunjavamo potrebe svog ega. Zato moramo pasti i ne-uspjeti u toj igri kako bismo se susreli s Gospodinom. Ponekad nam Gospodin mora doslovno otvoriti oči srca prije nego počnemo prepoznavati istinu i ono što se događa. Ne čudi me da većina ljudi izbjegava put obraćenja. Terezija Avilska rekla je to još bolje: «Gospodine, ako se tako ponašaš prema svojim prijateljima, ne čudi me da ih imaš tako malo.» Gospodin traži istinu, a ne igrice. Napose ne religiozne igrice. I On želi vaše pravo srce, koje je slomljeno, siromašno i nije savršeno. To je sve što Gospodinu možete donijeti. Stoga se nemojte bojati. On će vas osloboditi i do kraja života nećete imati što braniti. Disat ćete. Nećete imati ništa više za braniti! Živjet ćete. To je sloboda djece Božje. I zbog nekog nevjerojatnog razloga to je ono što Bog voli.

Šesti nagovor:

Snovi i duhovni rast

«Gospodine, volimo način na koji nas voliš. Želimo biti kao Ti: ljubiti kao Ti i živjeti punim životom na koji si nas pozvao. Blagoslivljamo Te i zahvaljujemo Ti na

23

pozivu koji si nam dao. Zahvaljujemo Ti što si nas pozvao u život i što nam pomažeš da budemo vjerni po uzoru na tvoju vjernost nama. Gospodine, poduči nas i otvori nova vrata i prozore pred nama. Molimo Te Gospodine da budemo spremni čuti Tvoj glas. Učini nas gladnima Tebe i Tvoje ljubavi, da uvijek želimo više samo jednog – Tebe. To te molimo zajedno kao tijelo Kristovo čije tijelo zaista i jesmo. I molimo u Njegovo ime. Amen.»

Želio bih vam govoriti o snovima. Na neki je način iznenađujuće da moram govoriti o snovima, ali to je dokaz kako se Crkva orijentirala na lijevu polutku mozga i da smo izgubili doticaj s duhovnom tradicijom. Većini nas govorilo se da snovi ništa ne znače i da ne moramo obraćati pažnju na njih. Čak je većini nas rečeno da su snovi izvor loših misli i da ih trebamo ignorirati. Ništa ne može biti dalje od istine. Izgubivši doticaj s našim svijetom snova, izgubili smo vezu s ogromnim duhovnim izvorom. Oko polovice vas vjerojatno misli da niti nema snove. No to nije istina, jer ih svi imamo. To samo pokazuje koliko smo dugo bili izvan doticaja s njima. Neki od vas znate da ih imate, no tvrdite da ih se nikada ne možete sjetiti. To je problem za mnoge. Osnovni problem zapravo je taj što ne vjerujemo da bi oni išta značili. Tako puštamo svoju lijevu polutku mozga da kontrolira, a sve dok ona to radi, nikada nećete ni pokušati zapamtiti svoje snove. Pokušati ću vam sada dozvoliti vaše snove, jer vjerovali ili ne, nekima će samo toliko trebati. Neki će već večeras imati nevjerojatne snove.

Sjećam se kada sam o snovima govorio grupi trapista, a znate da se oni vrlo rano bude. Kada sam se drugo jutro probudio, već su četvorica monaha čekala pred mojim vratima spremni da mi ispričaju o svojim snovima. I to prvog dana! Neki kažu da je onaj slavni biblijski odlomak u knjizi Postanka o Jakovu i anđelima zapravo priča o snu. Kaže da je Jakov usnio san o ljestvama koje su išle od zemlje do neba, a na njima su bili božji anđeli koji su išli gore-dolje. Jakov je ležao glavom na kamenu i sanjao je o sanjanju. On postaje otac dvanaestorice sinova i ako se sjećate od tih dvanaest imao je jednog ljubimca – Josipa. Josipa su čak zvali sanjar. Postoji veza, neka simpatija između Jakova i Josipa, onog koji je među svim njegovim sinovima bio vizionar i sanjar, koji je koristio novi način kako čuti Boga. Možda je i Josipov ogrtač pun boja (u Bibliji prevedeno s «kićena haljina») simbol tog punog života koji zna kako vidjeti i razumjeti. Sanjar je skoro u svim tradicijama vizionar, onaj koji zna i to ne samo na onom svjesnom, svakodnevnom nivou, već i na onom puno dubljem. Sanjar je u većini duhovnih tradicija duhovna osoba. Josip je svoj san (knjiga Postanka 37) ispričao svojoj braći, a ona su ga zbog toga mrzila. Svijet mrzi sanjare, one koji mogu vidjeti iza onoga što mi ostali ne možemo. Toliko su ga mrzili da su ga pokušali ubiti i bacili su ga u bunar. No opet, baš zbog svog dara sanjanja postaje tumač snova i konačno, kako nam priča govori, stječe visok položaj u egipatskoj hijerarhiji. Dakle, već u Starom Zavjetu imamo sliku duhovne osobe koja je ispunjena životom i nadilazi snage smrti. To je cijela Josipova priča: on nadilazi snage smrti počevši sa svojom braćom, a preko Egipćana postaje spasitelj svoje braće i svog oca. To je kamen temeljac Izraela.

A onda imamo i Josipa, arhetipa Novog Zavjeta, Isusovog oca koji je također sanjar. Ako detaljnije pogledate, ne mislim da postoji odjeljak o Josipu koji ne bi imao veze s njegovim snovima. On uvijek sanja i vjeruje svojim snovima, te od tih snova interpretira vanjsku realnost.

Izgubili smo vezu između unutarnje i vanjske realnosti. Već su me ljudi pitali kako da se više usmjere na desnu polutku mozga. Siguran sam da je najbolji način razvijanja svjesnosti desne polutke mozga uspostavljati vezu sa svojim snovima. Snovi se u potpunosti nalaze u domeni desne strane mozga. Čim ustanemo, čini se da lijeva polutka mozga preuzima vodstvo i počinjemo djelovati iz vanjskog svijeta u kojem tražimo kontrolu i uspjeh. No čim odete spavati, desna polutka mozga ponovo preuzima dominaciju. Govori u simbolima, pričama i slikama. Problem je u tome što smo zaboravili taj jezik simbola. Znamo samo jezik lijeve polutke mozga: pisati, čitati, računati… No ne poznajemo jezik desne polutke mozga.

Prvo dakle moramo početi s priznanjem da su snovi činjenice a ne fantazije, da su podaci iskustva i da ih vi imate svake noći. Da, svi ih imate, bez iznimke. Ako bi vas

24

spriječili da sanjate u razdoblju od 48 do 72 sata, počeli biste halucinirati i sljedećeg bi dana vjerojatno imali kompletan slom živaca. To govori o iscjeljujućoj snazi snova. Psalmist govori u jednom psalmu: Gospodin vas podučava čak i kada spavate. Gospodin ne spava i nastavlja raditi na nama čak i kad mi spavamo. Nama nedostaje taj period suradnje s Milošću, napose s onom Milošću koja nam je dana dok spavamo. Snovi su činjenica i univerzalno postoje u realnom svijetu ljudskog iskustva. Svatko sanja. Mudri se ljudi znaju snovima koristiti.

Svake noći sanjamo jedno 4-5 puta, to se vidi po REM-u (rapid eye movement) i obično se sjećamo onog sna kojeg smo sanjali prije nego što smo se probudili. No snovi nešto znače. Svi su ljudi to znali, osim novog Zapada. Platon je govorio o «svetom ludilu» i rekao da moramo biti u doticaju sa «svetim ludilom» ako želimo razumjeti Boga. Svi su grčki filozofi vjerovali u «sveto ludilo» - osim jednog: Aristotela koji se čvrsto držao razuma. Pogodite na koga se oslonio naš Zapad?! Na Aristotela. Zapadna je Crkva također postala vrlo, vrlo racionalna. Ja se sjećam da sam više slušao o Tomi Akvinskome nego o Evanđelju.

Snovi očajnički pokušavaju komunicirati. Oni upravo misle to što i govore. Ne pokušavaju prikriti realnost, nego prenijeti naše najdublje nesvjesno našem svjesnom dijelu. Problem je u tome što smo zaboravili jezik snova i nismo u doticaju sa simbolima. Kada ljudi konstantno ne slušaju svoje snove oni ih u konačnici počnu progoniti i pretvore se u tzv. noćne more. Kao da žele reći: prepoznaj me, prepoznaj da sam dio tebe. A mi se budimo u strahu. To je kada odbacujemo prepoznati svoju sjenu i mislimo da je to neko zlo čudovište ili zao čovjek koji nas progoni. Najvjerojatnije je to dio nas kojeg se bojimo priznati, kojeg se bojimo zavoljeti, kojem se bojimo oprostiti, kojeg se bojimo prepoznati. Moguće je dogovoriti se sa samim sobom da ću se, kada me sljedeći puta čudovište bude proganjalo, okrenuti i zagrliti ga. Možete tako kontrolirati svoje snove. Ono što kažete sebi u svom svjesnom dijelu je: želim pomirenje i želim biti pomiren sa sjenovitim dijelom sebe. Ta odluka može proći u vaše nesvjesno i pokazati se u snovima.

Snovi se dotiču vašeg iscjeljenja. Oni uvijek pokušavaju spojiti različito: pšenicu i ljulj u istome vrtu, svjetlo i tamu na istom mjestu. U našoj svjesnosti pokušavamo iz nekog razloga to razdvojiti. Da, snovi uvijek žele spojiti različito i stoga svi ljudi na svijetu imaju seksualne snove, zbog seksualnih simbola muškarca i žene koji se uvijek žele nekako razriješiti u nama. Ako vi žene niste u doticaju s muškim dijelom sebe, ako ga se bojite, imat ćete snažne seksualne snove. To nije jedini razlog, ali je jedan od razloga. Muškarci koji nisu u doticaju sa ženskim dijelom sebe, koji su pretjerano maskularizirani, «macho» kako kažemo, također će zasigurno imati razne vrste seksualnih snova o ženi. Sve što trebaju je doći u doticaj sa ženstvenošću u sebi, postati nježniji, osjećajniji. Kako postajemo cjelovitiji u našem budnom svijetu, te fantazije i noćne opsesije popustit će svoju snagu, jer se neće više morati nametati da ih primijetimo. Kada to shvatite, nećete se više toga toliko bojati. Ljudi mi ponekad dođu ispovijediti seksualne snove koje imaju, a svi ih imaju. Ivan Pavao II. ih ima kao i majka Terezija, u tome nema iznimke i nitko nije izuzet od toga.

Snovi nas održavaju iskrenima i stvarnima ako ih slušamo. Oni nam objavljuju našu priču. Postoje različite riječi i tradicije za vašu priču. Ljudi to nazivaju sudbinom ili usudom, a u religioznim krugovima voljom Božjom za vaš život. U istočnim religijama to zovu karmom, a psihološki bismo rekli vaše najiskrenije ja («your truest self»). To je sve otprilike isto, gledano iz različitih kutova. Snovi vas pozivaju da se uključite u pisanje vlastite priče, da se svjesno priključite svome životu. Mnogi ljudi to ne čine. Iako zvuči čudno, mnogi ljudi ne žive vlastite živote, jer nikada nisu imali hrabrosti prihvatiti svoj vlastiti život i uključiti se u njegovo događanje. Ne možemo živjeti život iz druge ruke, (engl. «second-hand-life») jer jedini život koji možete živjeti je vaš vlastiti.

Mentalne i emocionalne bolesti mogu se opisati kao ono što se dogodi ljudima koji niječu vlastitu priču, ljudi čija je priča bila sasječena, prekinuta ili joj nije bio dozvoljen vlastiti put bilo zbog nekih događaja, kulture, drugih ljudi. To se zna dogoditi kada nismo poslušali svoj vlastiti pravi ja, već pokušali živjeti lažni ja. Kada svijet ljudima ne dozvoli da budu to što jesu, događa se da na kraju puknu. Njihovo je pravo ja zataškano i nema prostora. Neki od nas ne puknu do kraja, postanu samo jednostavno neurotični i razviju

25

razne vrste obrambenih mehanizama kako ne bi bili ponovo ranjeni. Previše su bili ranjeni pa se štite. No izlaz nije da se prestanete štititi od napada iz vanjskog svijeta, već ulazak u unutarnji svijet i otkriće onog našeg pravog ja. Tada se jednostavno otkrijete i drugima govorite s mirom: to sam ja, takav sam. Ne na pobunjenički način, niti na način koji zahtjeva, već na način na koji to drugi mogu prepoznati i na njega odgovoriti.

Snovi ne lažu i nepogrešivi su. Da li su pape nepogrešivi, u to nisam siguran, ali da su snovi nepogrešivi, u to jesam. Ako želite znati što se to događa u vašem nesvjesnom, jednostavno krenite sanjati na neko vrijeme. Doduše, možda ćete morati sanjati tjednima, mjesecima ako ne i godinama da biste počeli razumjeti vlastiti sustav simbola. Vi ste sanjar. Nitko to ne može činiti za vas, samo vi to možete. S obzirom da ste vi svoj sanjar, samo vi i možete poznavati svoje simbole. Vi ih stvarate. Vidite, puno ste kreativniji nego što ste to mogli misliti. Neobično je to da smo toliko kreativni kada spavamo, a u budnom stanju znamo biti toliko dosadni. Snovi koje vi «proizvodite» jednostavno su fantastični. Recimo, ja sanjam policu s knjigama i ne samo neku policu, nego ako bolje pogledam, sve knjige imaju naslove. Zamislite detalja! Pa pogledam u snu na neki papirić na stolu, a na njemu nešto piše… Začuđujuće što smo sve sposobni učiniti kada pustimo svoju potrebu za kontrolom po strani. Kada ostavimo otvoren put unutarnjem životu, on postaje vrlo privlačan i shvaćamo da nije dosadan ili mrtav svijet, već da obiluje snagom.

Mnogi ljudi imaju knjižicu kraj kreveta i prije nego učine išta drugo, kada se probude zapišu svoj san. To morate učiniti brzo jer se sjećanje na san brzo gubi. S vremenom ćete početi uočavati modele i sličnosti i načine na koje ti unutarnji modeli odgovaraju vanjskom svijetu. Sve više te dvije stvarnosti postajat će jedno. Na taj nas način Bog najprirodnije liječi.

Pretpostavljali smo da je vanjski svijet objektivan, a unutarnji subjektivan, no unutarnji svijet posjeduje jednako toliko snage da vas dovede do objektivnosti koliko i vanjski svijet. Problem je u tome što nas nitko nije učio kako ući u unutarnji svijet u kojem dodirujete izvor istine i učenja o sebi koji je podjednako objektivan kao i bilo koja knjiga iz vanjskog svijeta koja bi vas trebala podučiti o istini. Ako smo iskreni sa samima sobom, većina nas će priznati da se strašno boji koncentracije na unutrašnji svijet jer se bojimo da će to biti egoistično, sebično ili egocentrično. Čemu ta predrasuda? Sada u Americi imamo cijelu kulturu koja je toliko izvan doticaja s unutarnjim svijetom i strašno orijentirana na vanjske glasove te je postala izrazito plitka i površna. Trebali bismo vjerovati da je to objektivna istina, a da ovo drugo nije?! To jednostavno ne mogu vjerovati.

Ljudi koji se upute skroz u unutrašnji svijet, upravo su oni koji imaju najviše doticaja s objektivnom istinom. Ono što zapravo trebate učiniti je očistiti svoje „objektive“ i razumjeti tko to gleda u vanjsku realnost. Tada ćete imati mogućnost interpretirati vanjsku realnost s nekim stupnjem istine. Inače nećete uspjeti vidjeti jasno izvanjske stvari, već ćete samo vidjeti sebe i taj vaš ja stalno će vam stajati na putu. Recimo, nećete istinski čuti što vam neka osoba govori, već ćete čuti ono čega se bojite da bi ona mogla reći. Tako opet čujete samo sebe i ono što vi mislite da bi drugi rekli. Zato imamo puno problema u odnosu s ljudima koji nam obilnije govore o nama samima nego o drugima iako se kunemo da to nije istina. Tvrdimo da je ta i ta osoba previše negativna, (ta vam osoba i može davati neke negativne vibracije), no pitanje je zašto negativnost te osobe smeta vas?! Ona vas smeta jer ima i razloga za nju. Stvar je u tome da iz toga nešto naučimo. Moramo naučiti vidjeti vanjski svijet kao nešto što nam prije svega govori o našem unutarnjem svijetu. Kada uzmemo ozbiljno svoj unutarnji svijet, imamo jasne leće kojima možemo interpretirati vanjski svijet.

Snovi dakle ne lažu. Mogu biti krivo protumačeni jer možemo ne-razumjeti vlastite simbole i mnogi ljudi danas zaista jesu izvan doticaja sa simbolima. Snovi su zahtjevni, puni smisla i upućuju nas na nešto. Čini se kao da iza sebe imaju neku inteligenciju. Mnogi su ljudi vjekovima to nazivali Bog («Bog mi je to rekao u snu»). Da li je to Bog?! Gledajte to ovako: u snovima ste najosjetljiviji, najkrhkiji, pa ako Bog želi prodrijeti u vas, ima sigurno

26

puno više šanse to učiniti kada spavate nego kad ste budni. U snovima ste predali kontrolu i najviše ste na raspolaganju, vaša je psiha tada najviše gola i Bogu će sigurno tada biti puno lakše doći do vas nego inače. Da li nam je sve što smo sanjali rekao Bog, za to bi nam ipak trebao duhovni vođa ili prijatelj koji bi nam pomogao razlučiti stvari.

Jedan od načina na koji možemo doći u doticaj s našim svijetom simbola je svakako naš molitveni život. No, kada se nalazimo u prisutnosti nekih stvari te osjećamo veliki mir, veliku napetost ili veliki strah, vjerojatno smo u doticaju s nekim unutarnjim arhetipovima. Na mene utječe veliko i krasno drveće. Pored drveća osjećam veliki mir i na neki su način ona simbol u mom unutarnjem svijetu. Ili pustinjski kamen ugrijan suncem; uz njega osjećam sigurnost… To su uvijek vrlo prirodni simboli. Skoro svi ljudi osjećaju neku vrstu liječenja pored tekućica: rijeke ili planinskog potoka, neke žive vode… Osobno sam kao svećenik čuo da više ljudi doživi Boga u prirodi, nego li na Misi s predivnom liturgijom. Tamo Ga osjete kako ih dodiruje i liječi. Osjete kako mnogi njihovi grijesi izlaze i odlaze s vodom kraj koje sjede. Rijeka je ponekad bolja kapelica nego ona od kamena.

Snovi će činiti za vas ono što ćete vi činiti za njih. Ako ih slušate, oni će slušati za vas i s vama. Ako ih negirate i odbacujete, sami ćete biti negirani i odbačeni. Oni nam objavljuju sjenovitu stranu nas samih. Sjetite se da sjena nije zla, ona samo traži biti prepoznata i priznata. Zato ne bježite od čudovišta koja vas u snu ganjaju. Pokušajte se sprijateljiti s njima i otkrijte njihovo ime. Snovi imaju kompenzacijsku ulogu. Ako ste previše intelektualni, vaši će snovi biti nabijeni dubokim slikama osjećaja, a ako ste previše osjećajni vaši će vam snovi pokušati ponuditi više slika logike, reda i razboritosti. Snovi vas uvijek pokušavaju dovesti u ravnotežu. Ako ste prenaglašeno muževni, u snovima će se više pojavljivati vaš ženski dio i obrnuto.

Snovi nas povezuju s našom prošlošću. Mogli bismo to nazvati i liječenjem rana iz prošlosti. Snovi nas također pripremaju za našu istinsku budućnost i zato ih možemo nazvati proročkima. To je stoga što je nesvjesni duhovni život u dodiru sa širim svijetom drugačije nego li materijalistički svijet. Često ljudi intuitivno čine stvari, ili znaju neke stvari – iz svog iskustva mogu vam reći mnogo primjera jer sam susretao ljude koji su jednostavno znali mnoge stvari. Najčešće ljudi znaju kada će umrijeti. Duhovni svijet poznaje takozvanu «kolektivnu svijest» i u tome smo povezani i poznajemo činjenice jedni o drugima, napose o ljudima koje puno volimo.

Cijeli ovaj duhovni svijet trebao bi biti specijalnost Crkve, ali mi smo radije svoju duhovnost predali gatarama, vračevima, onima koji proriču budućnost, psihijatrima i svrstali to u neku lošu košaru. U mnogim slučajevima to se i koristi u loše svrhe, priznajem to, no svijet poznavanja i razumijevanja duhovne energije i duhovne moći trebao bi biti medij Crkve, a mi, duhovnici, sami ne poznajemo vlastiti proizvod. Ne razvijajući taj proizvod pod vodstvom Duha Svetoga i Isusa Krista dozvolili smo da se duhovnost koja dolazi kroz snove marginalizira i čak izbaci iz Crkve. Osobno sam razgovarao s mnogim ljudima koje je ostatak svijeta zvao malo «ćaknutima», no oni su mi rekli mnoge zanimljive stvari. Oni su razvili izvjesnu razinu duhovnog «ja» koji mnogi od nas još nismo. Čini se da mi nismo duhovni svijet uzeli za ozbiljno.

Pred Drugi svjetski rat, mnogi su ljudi sanjali o oceanima krvi koji su tekli Europom i slične stvari. Na tom dubokom nivou oni su znali da nešto dolazi, nešto vrlo opasno i zlo. I danas mnogi ljudi imaju slične snove. Napose u kulturi mladih vidimo da se nešto događa. Mnogi mladi nisu samo nezreli ili ludi, oni su naprosto krenuli smjerom u kojem kultura ide. Suvremena kultura vrlo je površna; to je opasno, jer se mnogi mladi jednostavno isključe. Mnogi mladi misle: ne mogu se nositi s ovakvim svijetom, preglup je i dosadan pa se drogiram. Mi, eto, ne poznajemo način kako voditi i upraviti pravim putem takve percepcije mladih. Možemo reći da mladi vjerojatno ispravno vide stvari, no što je njihov odgovor, što će učiniti, kako će to donijeti pred Gospodina, to je pravo pitanje. Bez vjere nemojte se doticati tog duhovnog svijeta. Nećete se inače s njime moći nositi. Istina koju nudi prestrašit će vas.

27

Kao neko opće pravilo, svaki je san san o vama samima: o vašim potrebama, vašem odnosu prema sebi i svi akteri na pozornici su različiti dijelovi vas samih. Ne sanjate puno o vašoj majci, već o majčinskom dijelu sebe i ne sanjate mnogo o muškarcu koliko o muškom dijelu sebe. Vaši snovi biraju različite osobe kako bi izrazili strpljivi dio vas, ljuti dio vas, prestrašen dio vas, učiteljski dio vas, bilo koji vaš dio. Mnogi ljudi to ne shvaćaju i stalno misle da sanjaju o nekom drugom. Ako imamo nezavršene osjećaje koje nismo uspjeli odraditi preko dana, kao recimo da razgovarate s nekime na telefon i netko vam pokuca na vrata i zapravo nemate vremena pošteno završiti telefonski razgovor, neproživljeni osjećaji vezani uz taj telefonski razgovor najvjerojatnije će se izraziti kroz vaše snove. Zato često sanjamo stvari koje su se dogodile baš dan ranije. Naša psiha ne voli ništa ostaviti da «visi u zraku»: u unutrašnjem svijetu sve se mora razriješiti i završiti. Neproživljeni osjećaji, nezavršeni i neodrađeni osjećaji završit će se preko noći.

Imate male i velike snove. Iako mislite da oni mali i sitni ništa ne znače, oni ipak znače. Znam da znate kada imate veliki i važan san, koji vam nešto govori, to se jednostavno zna. Možete li zamisliti da nam Gospodin daje poruke putem snova već godinama?! A mi smo propuštali predstavu, svake noći… Sami ste vi ti koji u konačnici mogu protumačiti svoj san. Kako pamtite, kako uočavate modele i uviđate prirodne i kulturne simbole, postajat ćete još bolji u tumačenju svojih snova. Ako ih dijelite s posebnim prijateljem, to će sigurno pomoći. Često se snovi razjasne u samom pričaju sna drugome. Obratite pažnju na detalje u snovima, jer ništa nije nevažno. Sve ima značenje. U snovima proživljavate osjećaje koji su značajni. Pokušajte se sjetiti da li ste se osjećali ljuto ili tjeskobno, što ste osjećali kad ste sanjali.

Sjetite se, Princ Tame i Otac Laži ne želi da vi znate. Zli je uvijek protiv znanja. Zato se zove Princ Tame jer vas u tami želi zadržati, želi da vi ne znate. Ne morate se bojati ničega što spoznajete kroz snove, jer ste osobe vjere i s tim se spoznajama možete nositi. Svi se s time možemo nositi. Zli se u Novom Zavjetu još naziva i optužitelj jer optužuje ljude i jer ih želi okružiti negativnim glasovima i natjerati ih da mrze sami sebe, da sumnjaju u sebe. Duh Sveti je obrana, jer nas uvijek brani te govori da ne slušamo te glasove i takve laži, vodi nas da ne povjerujemo tami već da idemo za svjetlom. Da, tama je tu, ali vjerujte svjetlu, govori nam Duh Sveti. On nas kroz tamu vodi do svjetla Isusa Krista. Svjesnost (engl. consciousness) dolazi od dviju lat. riječi con-scioure, što znači «znati sa». S kime mi to znamo? S Gospodinom! Svjesnost je cilj zrelosti – izaći iz svog nesvjesnog prema svom svjesnom ja. Stoga je prekrasna tradicija noćne molitve, molitve prije spavanja u kojoj se predajemo Duhu Svetomu prije nego liježemo. Na taj način govorimo Gospodinu da nas podučava kad spavamo, da nas prosvjetljuje kada odmaramo. Kada tu molitvu iskreno stavljate pred Gospodina, obećavam vam da će u danima i tjednima koji slijede, Gospodin uistinu učiniti to što Ga tražite.

Sedmi nagovor:

Živjeti u nesigurnosti vjere

«Gospodine, još nismo Tvoji, još nismo sveti, ali čeznemo za time. Slavimo Te Gospodine i zahvaljujemo Ti na tvom Duhu života u nama i među nama. Slavimo Te i zahvaljujemo Ti za dar vjere. Produbi ju Gospodine i uči nas kao da nas učiš prvi puta. Uči nas biti kao Isus i vjerovati u Tvoju ljubav. Predajemo se ponovo Tvom kraljevstvu i prikazujemo Ti našu molitvu jer Isus moli u nama. Amen.»

Danas bih vam želio govoriti o vjeri i upotrijebit ću poznato poglavlje o vjeri u poslanici Hebrejima kao polazište, a možda i kao završetak jer se sve nalazi tamo. U tom poglavlju autor teksta kreće kroz veliku litaniju vjere i vjernih ljudi. Ponekad me iznenadi kako je vjera opisana u Sv. Pismu. Svi ljudi koji su u Svetom Pismu opisani kao sveti ljudi, proroci, patrijarsi, osim možda Marije, nitko od njih ne može zadovoljiti noviju definiciju

28

kanoniziranog sveca. Svi su bili grešnici, odbačeni, slomljeni, posrnuli, nevjerni – svi do jednog. Čudim se novijoj definiciji kanoniziranih svetaca! Svi ljudi koje Sveto Pismo predstavlja, heroji vjere nisu slatki, pobožni ljudi koje susrećemo u 13. ili 14. stoljeću. To ima više veze sa europskom prošlošću nego sa Božjim razumijevanjem onoga što znači biti svet, što znači dati sebe Bogu. Ono što pronalazimo u definiciji biblijske vjere je vrlo prizemljeno putovanje ispunjeno promašajima. Često volim reći da je put prema zrelosti nužno nezreo. Nužno! A dano nam je misliti kako bi u našim pokušajima već morali biti zreli, te s toga završimo potiskujući mnoge stvari, puno snage i puno istine. Sjetite se labuda i psa – trebali bi ih staviti zajedno, no previše vremena provodimo srameći se psa u sebi, trčeći od njega. Upravo to sprečava mnoge od svetosti. Oni su pobožni, ali nisu sveti. Pobožni, da, ali nemaju onoga o čemu ćemo ovdje govoriti kao o biblijskoj vjeri.

Autor spomenute poslanice (Sv. Pavao) govori da je vjera sigurnost u ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo. To nije puki optimizam, nego sigurnost u životu sa nesigurnošću. Kada žustro tražiš stvoriti vlastitu sigurnost izvana, postoji velika vjerojatnost da nisi dosegao sigurnost iznutra, sigurnost u stvari za koje se tek nadaš, uvjerenje u stvari koje još nisi vidio.

Ne govorim o nebu kada govorim o tome!!! Mislim da jedna od najvećih slabosti biblijske definicije vjere leži u kasnijoj kršćanskoj definicija budućeg svijeta. Cijeli je Stari Zavjet pisan u kontekstu ovoga svijeta. Čak mnogi Židovi još dan danas ne vjeruju u budući svijet. Upravo to čini Jobovu knjigu tako snažnom. Takne me vidjeti Joba kako se napreže razumjeti tko je Bog za njega u ovom životu. To ne znači činiti određene stvari kako bi se kasnije dobila neka nagrada. Nema osjećaja «osiguranja protiv požara», nema kasne dekadentne teologije u kojoj dolazi do izražaj strah da će Bog kazniti ljude za svu vječnost zbog njihovih zlih djela koje su učinili. Nema toga! Nego, kako ja živim u iskrenom odnosu sa istinom, sa Bogom? Cijeli Stari Zavjet napisan je u tom kontekstu. Ljudi Starog Zavjeta nisu vjerni Bogu da bi poslije mogli ići u nebo.

Kako bi se očistila biblijska vjera u nama moramo dozvoliti nešto skoro nemoguće kršćanima – pokušati vratiti se u taj prostor. Da li si možete zamisliti da činite nešto čisto za to djelo koje činite, iz jednostavnog razloga jer je to istina? Mladi iz moje zajednice su mi rekli: čak i da na duge staze ovo što činimo nema smisla, pa čak i da nema vječnog života, još uvijek bismo rekli da je to bio dobar život, dobar način da provedem svojih 50 godina ili koliko će već biti. Možemo li i mi to reći za svoj život? Da li činiš nešto jedino za to što činiš i jer je to ispravno i dobro i jer je samo za sebe nagrada, a ne u ime neke druge nagrade? Mnogi kršćani to ne mogu reći. Njihova je osnovna ideja da je «pakao sve do neba» i držati će se pakla jer će poslije za nagradu dobiti nebo. Na to sam mislio kada sam rekao «osiguranje protiv požara». No vidite, u takvoj vjeri nema vitalnosti, već je to igra. Ona uglavnom djeluje na duge staze. Kakve li ima vrline u tome?! Neki su drugi ljudi izabrali djelovati na kratke staze i oni misle da je «nebo sve do pakla». Oni su se odlučili da se zabavljaju sad. Ovi drugi su se odlučili zabavljati kasnije, u nebu. I koja je razlika?! To je samo stvar kronologije i vremena. Zašto bi Bog nagradio jednu grupu kada ova druga grupa izgleda kao da su praktični realisti, oni koji su odlučili sada se zabavljati i biti kasnije kažnjeni. Zašto bi Bog to radio?! Zar mrzi zabavu?! Njihovo je mišljenje sada uživati, a vi ostali, religiozni, zabavljati ćete se i uživati kasnije. U tome samome nema ništa vrline. Dobro je rekla Katarina Sijenska: nebo je sve do neba i pakao je sve do pakla. Upravo sada birate, izabirete ono što želite. Neki ljudi biraju život, a neki smrt. Najgori su oni koji biraju smrt sada i zovu to životom samo zato jer je to religiozno. Kiseli su, cinični, nesretni, jadni i čine druge oko sebe da se isto tako osjećaju. U njihovim životima nema radosti, to je «religioznost osiguranja protiv požara» - oni nisu ušli u vitalnost i misterij biblijske vjere, već sve čine u ime nečega drugog, ne zbog toga samoga. Stoga je njihov život korijenito neautentičan i nije stvaran. U biti, koristeći modernu terminologiju, oni igraju igru.

No vratimo se poslanici Hebrejima, 11. poglavlju. Autor teksta ide kroz veliku litaniju i počinje s Abelom. Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kain. Vjerom Noa, obaviješten od Boga o još neviđenim stvarima, sagradi lađu. Vjerom se Abraham pokori kada primi poziv da ode u zemlju koju je trebao baštiniti. Vjerom krene ne znajući kuda ide. Tako imamo Abrahama, veliku osobu vjere, koji ide od sigurnosti u nesigurnost, prema

29

onome što ne poznaje. To je prva paradigma vjere. To je putovanje povjerenja, putovanje predanja, i svakako je putovanje. Toliko smo loše učinili time što smo mnogima dali misliti da je vjera nešto drugo nego putovanje; da je to živjeti u sigurnosti sa katekizmom i držati se toga do kraja života. Tako to nije nikakvo putovanje prema nekom novom mjestu, već samo nastavljanje nečeg starog, nečeg što smo mislili da smo shvatili. Ono što se događa je da mnogi ostanu na vrlo nezreloj i djetinjastoj razini vjere; nikad niti ne dotaknu pitanja o dobru i zlu. Sada se nađemo u svijetu u kojem dvije trećine ljudi umire od gladi, svijet se zaljubio u ratove i ubijanja, a kršćani uglavnom nisu sposobni suočiti se s tim pitanjima. Oni ih jednostavno mimoiđu jer im je savjest tako strašno nerazvijena da bi postavljala pitanja o pravom značaju dobra i zla, o Evanđelju i pashalnom misteriju. Oni su jednostavno katolici! Nikad ih nitko, izgleda, nije podučio biblijskoj vjeri i tome što bi ona od njih mogla tražiti, gdje bi ih mogla voditi, koliko će toga morati napustiti i koliko će novih zemalja morati proći – kao što je Abraham to učinio.

Dakle, vjerom se (Abraham) preseli u obećanu zemlju kao u tuđu i nastani se u šatorima skupa sa Izakom i Jakovom (živjeti u šatorima – znači biti spreman dići se i otići, to nije siguran život u ciglama i gdje je sve na svom mjestu), jer je očekivao grad s temeljima kojemu je Bog graditelj i tvorac. Taj grad je onaj koji je Isus opisivao kao Kraljevstvo nebesko. Sve tu prolazi i nemojte uzimati to za ozbiljno, govori Gospodin. To u isto vrijeme stvara napetost Novog Zavjeta gdje smo pozvani živjeti sada, kao da je to sve, ali u isto vrijeme (eto paradoksa) znati da će to sve proći. Uzeti to sve apsolutno ozbiljno, jer je to sve što imamo i opet ne uzeti preozbiljno. To je kreativna tenzija biblijske vjere. Ako možete činiti oboje, slobodni ste. Nema previše ljudi koji to mogu. Većina kršćana živi kao da će to sve proći i ne uzimaju ovaj svijet za ozbiljno. To znači da niti sebe ne uzimaju preozbiljno.

U 13. retku imamo najnevjerojatniji tekst koji govori sljedeće: «svi ovi umriješe u vjeri NE PRIMIVŠI ŠTO JE OBEĆANO». Što?! Zar to ne pali sa Gospodinom?! Mislio sam da je vjera da se nešto dobije, da je to «kako bi se…» a ovdje piše da su svi umrli i da ono što su mislili da će dobiti nisu dobili. Vjera nije upalila. No vidite, vjera nije kako bi se bilo što dobilo, nije «kako bismo to ili to», nije «zato da bi smo došli u nebo». Vjera nije način da se Boga nagovori da čini čuda. Vjera je vjera. Ona je svoj vlastiti cilj. Vjera je ono što Bog čini na zemlji. Vjera je jedini način da se raste. Isus je rekao: kada se vratim, hoću li naći vjere na zemlji?! Nije rekao: kada se vratim, hoću li naći ljude koji nedjeljom idu na Misu?! Nije rekao: kada se vratim, hoću li naći ljude koji idu svaki tjedan na ispovijed?! Hoću li naći ljude koji se jako brinu za svoje grijehe?! Poznajem ljude koji sve to rade i nemaju puno vjere. Oni su puni straha, ali ne vjere. Abraham je otac vjere a vjerojatno nikad nije išao na Misu. Kako bi ga Bog mogao voljeti, pa nikad nije bio na Misi?! Nikad nije bio niti na ispovijedi a koliko znam nije bio niti kršten! Nije bio na potvrdi, nije bio katolik, nije ni čuo za rimokatoličku Crkvu – nema šanse da se Bogu sviđa takav, pa nije radio ništa od onoga što nam je rečeno da moramo raditi. Sigurno nije mogao uspjeti takav, to smo naučili na vjeronauku. O, svaka kultura to čini, svako doba to isto čini – da, ne želimo toliko Gospodina koliko želimo svoj sustav, bilo koji sustav po kojem će naše male duše biti spašene.

Vjerom je Abraham, kad je bio stavljen na kušnju prinio sina Izaka. Vjerom Mojsija, kad se rodi, njegovi roditelji sakriše tri mjeseca, a on na kraju povede Izraelce u obećanu zemlju. Vjerom Izraelci prijeđoše Crveno more kao po suhoj zemlji. Vjerom i sama Sara, iako u poodmakloj dobi, postade sposobna da začne jer je smatrala vjernim onoga koji je obećao. I što da još kažem? Nedostajalo bi mi i vremena kada bih počeo pripovijedati o Gideonu, Baraku, Samsonu, Jefti, Davidu, Samuelu i prorocima – nijedan od njih nikada neće biti kanoniziran (đavolji bi ih odvjetnik srušio u prvoj rundi). Ti ljudi u vjeri osvojiše kraljevstva, izvršiše pravdu, postigoše obećanja, zatvoriše usta lavovima, ugasiše žestinu ognja, izbjegoše oštrici mača, ozdraviše od bolesti, biše junaci u boju, nagnaše u bijeg tuđe bojne redove. (Pomalo epski opis i dosta dramatičan). Neke žene ponovo primiše svoje mrtve zbog uskrsnuća. Jedni su mučeni na kotaču, odbijajući oslobođenje da postignu bolje uskrsnuće. Drugi opet iskusiše izrugivanja i udarce i povrh toga okove i tamnice. Bili su kamenovani, stavljeni na kušnju, ispiljeni, umoreni mačem; išli su tamo-amo u ovčjim kožusima i kozjim kožama, oskudni, nevoljni i zlostavljani (a sada slijedi predivan redak)– oni kojih svijet ne bijaše dostojan! Danas bismo rekli da su bili veći od života. Da, ljudi koji

30

su bili veći od života. Pa nastavlja: lutajući po pustinjama, gorama, po špiljama i zemaljskim pukotinama. Tada ponavlja onaj stravičan i predivan redak: ti svi, iako su postigli pohvalno svjedočanstvo zahvaljujući vjeri, ne primiše ono što je obećano, jer je Bog nešto bolje predvidio za nas. Dalje nastavlja u 12. poglavlju i objašnjava Kristov misterij. No, glavna je misao da ne možemo koristiti vjeru i učiniti je da bude nešto što će zadovoljavati naše potrebe, kao recimo da se osjećamo sigurnima. Upravo suprotno, vjera nas poziva u radikalnu nesigurnost! Ako napredujemo na tom putovanju, a ako to nije na neki način putovanje prema siromaštvu, sumnjam da je to putovanje vjere.

Kako godine prolaze, naše tijelo postaje sve slabije, i hoću-neću moram uvidjeti da više ne mogu činiti stvari koje sam nekada mogao činiti. Ako smo pametni, možemo pogledati svoje tijelo i reći: ja sam šator koji se sastavio, ne kontroliram, nisam siguran i ne mogu održati svoj vlastiti život, koliko se god trudio jesti zdravu hranu. Očito je da moj život prolazi. Ako tako iskreno gledamo svoje tijelo, to se jasno vidi. No u unutrašnjem svijetu tu činjenicu volimo previdjeti. Naša reputacija, status, sigurnost, komfor – sve su to načini na koje pokušavamo spasiti sebe i ne imati vjere, ne se pouzdati. Ponekad smo u Crkvi učinili da nam je pouzdanje zapravo nepotrebno. Da to kažem na oštriji način: glede načina na koji smo strukturirali crkveni život, čini se da smo ponekad i Boga učinili nepotrebnim. To je stoga što odgovaramo na sve svoje potrebe i nije nam potrebno da Bog za nas providi. Nema novih putovanja na koja bismo kretali, nova mjesta na koja bismo išli da nas On vodi. Toliko jako pokušavamo biti savršeni da nam nije potrebno Njegovo savršenstvo. Toliko jako pokušavamo pobijediti da nam nije potrebna Njegova pobjeda.

No On nas poziva na put vjere. A biblijska je vjera uvijek putovanje prema nekom novom mjestu i uvijek je puštanje. Ne možete biti sigurni da ste stigli na neko novo mjesto ako se držite staroga. Ponekad samo stojite u strašnom «između» i prostoru u kojem ne znate, u kojem niste sigurni.

Čitajući Joba shvatio sam da u 38 poglavlja Job preklinje Boga da mu odgovori. «Govori mi, obrati mi se, reci bilo što, ali mi samo daj do znanja da razgovaraš sa mnom». A Bog ništa ne govori, ne odgovara. Konačno, na kraju knjige, konačno Bog progovara. I kaže: «Jobe, sad je tvoje vrijeme da slušaš, a moje da odgovorim.» Oh, to je tako uzbudljivo i jedva čekate da okrenete stranicu i otkrijete Božje odgovore! No velim vam, u sljedećem poglavlju nema niti jednog jedinog odgovora – samo svih 85 pitanja. Joj, poželite ponovo opsovati Boga. Kako nam to možeš raditi?! Nema niti jednog odgovora, čak je i rekao da će odgovoriti, a sve što daje su beskrajna pitanja. To je upravo to! Toliko je puno važnije imati prava pitanja nego imati odgovore. Biblijska vjera ima puno više zajedničkog sa pitanjima nego sa odgovorima. Kao što je Isus rekao u blaženstvima, blaženi koji čeznu za pravednošću – to i mi moramo činiti. Potrebno nam je čeznuti, jer ako unutar sebe više ne čeznemo i ne žudimo, kada idete kroz dan čineći što pravila kažu i idete na Misu, to nije nužno biblijska vjera. Previše je mrtvih i dosadnih ljudi u kršćanskoj crkvi. Da, mrtvi i dosadni koji žive religioznim životima i još to nazivaju biblijskom vjerom. Nema u tome ni snage, ni energije. U trenutku vam postane jasna razlika između ljudi iz kojih izvire snaga i onih koji su jednostavno religiozni: koji žive svoje pozive, poštuju pravila, čine sve prave stvari, primaju sve sakramente, ali u njime nema snage. E to nije biblijska vjera. Vjera je snaga za život kroz smrt. To znači stalno puštati život, to jest ono što mi mislimo da je život, za Božju definiciju života.

Također, stalno se propitivati, ponovo definirati – jer stari odgovori više ne vrijede. Bog nas dapače stavlja u situacije u kojima stari odgovori više neće vrijediti. Kada svim silama pokušavamo učiniti svoj život ugodnim kako bi nam stari odgovori još uvijek vrijedili, zakopali smo se na isto mjesto gdje smo bili i pred 30 godina. Tako poričemo misterij Božje ljubavi prema nama. On nas mora razbiti da bi dopro do nas, da bi Njegova veličina doprjela do nas, tako da mi ne možemo ostati sićušni. Zato dopustite Gospodinu da vas vodi u nove prostore, da vas vodi u neosvojene prostore duha gdje vi nećete moći kontrolirati.

U duhovnom vodstvu, ključ za kojim uvijek tragate na duhovnom putu neke osobe je koliko ta osoba još kontrolira. Osobe koje hode s Gospodinom polako predaju kontrolu

31

Njemu. Najtragičnija stvar je vidjeti 60-godišnju religioznu osobu koja u potpunosti kontrolira svoj život. Ti su ljudi tako uredili svoj život, da nikada ne mogu riskirati promašaj, da nikada ne moraju napustiti svoju kontrolu, da se nikada ne moraju suočiti sa trenutkom nesigurnosti, sa trenutkom neugode, i okružili su se sa ljudima slijepima za svjetlost. Ne mislim da to samo starije religiozne osobe čine, dapače, mlade to čine jednako tako, ako ne i više. To nije vjera. Tako nećemo predati svoje živote novim prostorima, mjestima gdje će Bog smjeti pisati naš planer i gdje ćemo se moći okrenuti prema dijelovima duše koje još nismo otkrili. Nitko zapravo ne voli ostajati tu gdje je i ne bih vam želio dati dojam da ja živim na ovaj način, no znam da je to biblijska vjera. Ponekad, barem u svojim boljim danima, barem želim tako živjeti i činim male pomake u tom smjeru. U svojim boljim molitvenim danima, molim Ga da me vodi, da me uči kako da pustim i da dozvolim Bogu biti bogom. Iskreno, to su jedini dani radosti, jedini dani slobode i dani kada počinjem živjeti svoj neživljeni život. Ne samo svoj, nego i Njegov. Da, Njegov život kojeg ima u izobilju i kojega još nudi, kojega daje jednostavno jer želi dati i jer iz nekog razloga želi da Njegova djeca budu kao On.

Gospodine, učini nas ljudima vjere. Poduči nas putu vjere i putu Abrahama i Mojsija, putu Sare… poduči nas kako vjerovati, nadati se, kako se nadati onome što još nismo vidjeli. Za to smo stvoreni, za time čeznemo, to hoćemo. Ti si nas pozvao na vjeru i mi ju tražimo od Tebe, tražimo uvijek veću i dublju vjeru. Tražimo vjerovati kao što si Ti vjerovao u nas, temeljeno na ničem drugom osim na Tvom obećanju koje ćeš Ti ispuniti na svoj način i u svoje vrijeme, vjerojatno ne po nikakvim našim definicijama niti našim očekivanjima. Tome se nadamo, za time čeznemo, za to želimo riskirati. To želimo jer Tvoj Duh to u nama želi, i to ponovo tražimo zajedno sa Isusom i Jobom, tražimo to u Isusovo ime.

Osmi nagovor:

Razlikovati glasove u nama

«Gospodine, dolazimo k Tebi i vjerujemo da si ovdje prisutan. Vjerujemo da nismo sami, da si naš učitelj i da našem životu daješ smjer i značenje. Pomozi nam vjerovati u Tvoju prisutnost u našim životima; znamo da nismo ni ostavljeni, ni siročad, ni sami u tom svijetu. Poduči nas kako Te prepoznati, kako Te poznavati u svim novim stvarima i na svim novim mjestima. Zahvaljujemo Ti na mogućnosti ovih duhovnih vježbi i molimo za one koji nemaju tu priliku. Osokoli ih kao što sokoliš nas. To Te molimo u Isusovo ime. Amen.»

Do sada sam govorio pokušavajući vam pomoći utvrditi mračne strane u vama – ne kako biste se osjećali loše ili se osjećali krivima, nego upravo zato da te osjećaje možemo donijeti Gospodinu kako bi nas On ozdravio. Prvo ću vam opisati tri mala koraka kako identificirati te mračne strane u sebi. Uglavnom smo do sada napadali zlo u našim životima i kao što sam već više puta rekao, često smo napadali krivu stvar. Prvi je korak jednostavno identificirati demona, ako smijemo koristiti tu riječ; imenovati zlo. Kada je Isus uključen u egzorcizam, prvo što čini je da imenuje demone, daje im pravo ime. Mi ih vrlo često ne nazivamo ispravno, ne znamo s kime imamo posla. Najčešće imamo pojednostavljene kategorije kao npr. požuda ili sebičnost (to su dva velika demona, i svi drugi mogu se svesti na njih). No, karakter zla je često suptilniji od toga. Ta je prva faza vrlo važna. Zove se razlikovanje duhova. Da li je nešto od Đavla ili je od Duha Svetoga?! Ili pak je od mog osobnog duha?! Dat ću vam nekoliko smjernica.

Ponekad mislimo, barem većina nas, da glasovi koji podržavaju i podupiru nešto što bismo mi zapravo rado činili, nisu od Boga te ih odmah odbacujemo. To je vrlo šturo razlučivanje. Ono što sam vidio kroz godine iskustva je da ljudi koji iskreno poduzimaju putovanje prema otkrivanju pravog sebe i onoga za čime čeznu, otkriju na kraju kako je ono za čime čeznu isto za čime i Bog čezne. Ali morate pronaći svoje istinite, prave čežnje. Potrebno nam je podučavati ljude kako da razlikuju različite glasove i kako da razlučuju

32

među glasovima koji su zli, koji su glasovi ovoga svijeta, koji su od nas samih i onih glasova koji su od Duha Svetoga. Razlučivanje je od presudnog značaja za duhovni život. Vidite, godinama smo pokušali živjeti po zakonu – netko drugi nam je dao svoje spoznaje i tako nismo trebali učiti kako razlikovati, kako razlučivati i razabirati. Nije nam bilo potrebno moliti niti naučiti kako živjeti s glasovima u nama i na kraju ih razlučivati, jer nam je uglavnom netko drugi dao rješenja.

No svatko od nas mora se nositi s glasovima mraka i glasovima svjetla. Kao jednostavno pravilo, mogli bismo to reći ovako: nije toliko važno što glas u vama govori da učinite, da li je to dobro, loše, lako, teško… Često, ako je teško, smatramo da je od Boga, a ako je lako, mislimo automatski da je to od naše osobne, sebične volje. No puno je važnije obratiti pažnju na karakter samoga glasa. Ako dolazi iz ljutog, mračnog prostora u vama, čak ako vam i govori da radite dobre stvari, ako dolazi iz prostora povezanog s krivnjom, ako je povezan s 'moranjima' i 'trebanjima', ako taj glas nevjerojatno sliči glasu jednog od vaših roditelja, ja bih rekao da ga treba malo bolje preispitati. Često, ako glasovi koje čujemo sliče onima naših roditelja, skoro smo uvjereni da to govori Bog – svi imamo predrasudu u tom smjeru. Ako dozvolimo ljudima da se pomire s time da slušaju glasove koje su im na neki način usadili roditelji i odgoj, mi u zapadnoj crkvi dobivamo nešto kao 'civilnu religiju' ili 'kulturni katolicizam' koji je nesposoban nadići dominantnu svijest (nesposoban je nadići način na koji ljudi, na primjer, u Istočnom Kansasu misle). To je nekritično kršćanstvo.

Putujući po svijetu i držeći duhovne vježbe, vidio sam puno primjera za ovo što govorim. Bio sam recimo u Irskoj i primijetio da je kršćanstvo u Irskoj poput Irske. Zatim pogledate Englesku i vidite da englesko carstvo prevladava i u religiji i da Isus poprima karakteristike engleskog carstva. Slično je i u Njemačkoj, u Italiji, kao i u Americi. Često govorimo o amerikanizmu u religiji i podržavamo ga s Isusom. Uništit ćemo svijet ako ne prekinemo s povezivanjem kulture i Isusa i ako ne počnemo shvaćati da je Isus iznad svake kulture. Ne možemo se više koristiti Isusom kako bismo podržali različite načine kulturno uvjetovanog razmišljanja i osjećanja; podržati ono što neka kultura zove 'dobrim' i 'lošim'. To je uglavnom zato što nam nedostaje razlučivanje pravog karaktera dobra i pravog karaktera zla.

Prošli sam mjesec bio u Njemačkoj i govorio sam članovima Pokreta za Mir u Nürnbergu. Tamo sam primijetio naglašenost očinske figure u smislu: što god naš Otac kaže, što god naša Vlada rekla, to mora biti ispravno. Ako ne naučimo razlikovati duhove u ovom stoljeću, ne znam kada ćemo to naučiti. Vidite da čak ni Njemačka to nije naučila! A kad pogledamo što Amerika sada želi činiti, ponekad se pitam hoćemo li ikada odrasti. Hoćemo li ikada uzeti Evanđelje za ozbiljno. Moramo početi razlikovati duhove i nadići se nad kulturom, nad dominantnom sviješću. Mislim da je to razlog zašto većina ljudi u zapadnom svijetu napušta kršćanstvo. Da, otkrili su da, kada zagusti, kršćani ne misle ništa drugačije nego bilo tko drugi. Mi smo sasvim isti kao i svi drugi. Moramo se zapitati tko je naš učitelj: je li to Isus ili je to naša kultura?!

Ako glasovi dolaze s mjesta nevjerojatnog mira, ne dolaze uvjetovani vašim raspoloženjem i nisu povezani s krivnjom, s 'trebanjima' i 'moranjima' i postoji velika vjerojatnost da su od Duha Svetoga, čak ako vam i govore da učinite nešto što vam se baš radi u tom trenutku. Možda vam govori: opusti se na dva mjeseca! O, nitko to od nas ne bi vjerovao – to mora biti moja sebičnost! Nema šanse da mi Gospodin veli da se odmorim na dva mjeseca, jer On uvijek govori da činim nešto naporno. No, to nije istina. To samo pokazuje pomanjkanje naše sposobnosti da prepoznamo glas. Ljudi koji su uzeli duhovni život za ozbiljno i hodili s Gospodinom godinama, koji su nadišli zakon, oni znaju kada im Gospodin govori. Dobro, taj se izraz ponekad previše, a i pogrešno, upotrebljava. Često ljudi vele: Gospodin mi je rekao ovo ili Gospodin mi je rekao ono. No stvarno postoje ljudi koji poznaju putove Gospodnje i poznaju glas zloga. Jedini način da se to nauči, znam to iz iskustva, je kršćansko putovanje.

33

Poznavati Gospodina i Njegovu volju je kao prepoznati način na koji vaš prijatelj priča ili, ako ste godinama bili s nekom osobom, kako vam ona može uzeti riječ iz usta. No, moramo prestati povezivati Božju volju s trpljenjem i prestati misliti da je On protiv užitka i protiv radosti. Jer naš Gospodin stvara predivne ljepote. Što više putujem, to više vidim i to sam sigurniji da je On ljubitelj lijepog i da se nikada ne umara stvarajući lijepo. Bog se ne boji radosti, ni užitka, ni zabave. Pogledajte samo kako je stvorio razne životinje smiješnog izgleda. Zašto bi netko stvorio tako nešto? Čemu to?! Ma mora u Bogu biti sposobnosti ushita. Mnogi od nas tek se trebaju zaljubiti u taj dio našega Boga, čak i početi vjerovati u njega.

No vratimo se identificiranju demona. Moramo se pitati što se to događa ovdje. Što je očito zlo, a što je realno zlo. Glasovi koji toliko dominiraju u našoj kulturi su glasovi uspjeha. Pogotovo u Americi, naglasak je na uspjehu, progresu i postignuću. Ne možete umanjiti moć utjecaja želje za uspjehom na duhovni život: potreba da se duhovno uspije je tolika da se zadovoljava čak i pod cijenu prijevare. Stoga su teologija križa i teologija neuspjeha radikalno važne za nas. Sve dok se ne počnemo nositi s neuspjehom, dotle ćemo najvjerojatnije krivo interpretirati mnoge Božje glasove i pozive, te ćemo često tako raditi da na kraju izgledamo krasno i dobro, bez obzira na realne činjenice.

Nakon što smo identificirali demone, drugi je korak da ih deindentificiramo unutar njih samih. Ako upotrijebimo drugi jezik, možemo reći da postoji dio mene koji je vrlo sebičan. Tako treba govoriti, a ne čitavog sebe ocrtati kao sebičnu osobu. To jednostavno nije iskreno. Samo jedan dio u vama je sebičan. Dobro, ako ste godinama djelovali iz toga dijela sebe i konstantno mu vjerovali, vjerojatno je u najvećem dijelu preuzeo vodstvo. Glasovi kojima vjerujete dobit će nadmoć u vama. Budite pošteni prema sebi. Povucite se od mračnih, sjenovitih, satrvenih strana sebe te recite: postoji dio mene koji je sebičan, dio koji je lijen, dio koji je pun požude, dio koji je zavidan i što god još ima. No odmaknite se od tih dijelova sebe i iz daljine ih promatrajte. To nas vodi u treću fazu.

Uđite s tim svojim dijelovima u dijalog, u unutarnji odnos. Jer vidite, ako ne krenete u drugu fazu i ne onemogućite djelovanje svojih demona, automatski ćete se previše identificirati s njima. Mislim da većina ljudi to i čini. Zašto netko čini nešto zaista zlo?! Zašto neki čovjek u shoping centru odjednom počne pucati po ljudima?! U njemu postoji dio koji je sposoban za duboko nasilje i prepun je samoprezira i mržnje prema samome sebi (baš kao što to mi svi imamo u sebi). No on se identificirao s tim dijelom sebe, vjerovao mu i djelovao iz njega. Kršćanin je onaj kome su na dan njegovog krštenja rekli: ti si dijete Božje i to je dio tebe. Ti si u Kristu, dapače, ti si Njegovo tijelo. Neki su ljudi u to i povjerovali. Ako to pokušamo vizualizirati, to je kao dio svjetla, kao djelić istine koji postoji u vama koji još uvijek vjeruje Evanđelju. Čak ako je taj dio i vrlo malen, počnite vjerovati tom djelu koji vjeruje u Radosnu Vijest i vjeruje da ste dijete Božje. Ako vjerujete tom dijelu, on će s vremenom rasti i postepeno preuzeti dominaciju u vama. Mrak i svjetlo stalno su u kreativnoj tenziji, ali zato je Gospodin rekao: morate vjerovati, i to morate vjerovati Radosnoj Vijesti.

Ako konstantno slušate negativne glasove, uvidjet ćete da vas oni neprestano vrijeđaju. Govore vam da ste glupi, loši, da vas nitko ne voli, da ste promašaj, da ste loš učitelj i grozna sestra, da se nikome ne sviđate i da se ni s kime ne možete složiti, da ste smetalo u zajednici u kojoj živite; stalno to ponavlja i dodaje još svašta. Malo po malo, skoro sigurno, to postaje samoispunjavajuće proročanstvo. Jer ako slušate te glasove, vjerujete im i ne donosite ih pred Gospodina, postanete tako uvjereni u tu lošu sliku o sebi da u konačnici počinjete iz nje djelovati. Ako ste uvjereni da ste loši, počinjete se i predstavljati kao takvi. Ako vjerujete glasovima koji govore da ne možete biti voljeni, da niste ničega vrijedni, energija će samo odlaziti od vas i način na koji govorite i komunicirate ostavljat će negativan dojam pa će se ljudi i početi drugačije odnositi prema vama (misleći: «ova se osoba očito ne cijeni») i to će samo zatvoriti taj negativan začarani krug. Tako si počnete kopati grob. Neki su ljudi toliko duboko u njemu da se pitate hoće li ikada više iz njega izaći. Da, bez Božje milosti neće ići. No prva stvar koju moramo uvidjeti je da je milost Božja tu za nas. Da nas Bog drugačije gleda, drugačije imenuje. Da nas Bog naziva svojom

34

djecom, da vjeruje u nas, a mi u svome ponosu odbijamo vjerovati u to što Bog vjeruje. To je ponos.

Kaže se da Bog ne stvara smeće, no mnogi od nas vjeruju da su smeće. Vjeruju da je Bog, u trenutku kada je stvorio mene, stvorio nešto bezveze. Tako sjedimo i lamentiramo da smo pogreška u Božjem stvaranju, a vjerujući tim svojim mračnim, lažnim, optužujućim glasovima počinjemo sebe prezentirati kao smeće, zatim tako djelovati – i drugi nam počinju vjerovati. Nemojte pustiti da se to dogodi!

Mnogi od nas se ulove u ono «ja sam ok, ti si ok». No ono što Evanđelje poručuje je da «ti nisi ok, zbilja nisi, ali to je ok». To se nekad bojimo priznati. Željeli bismo da to bude istinito, no čini nam se prejednostavnim. Morao bih po svojoj računici za to negdje trpjeti. O da, trpjet ćete ako želite biti vjerni ljubavi, u to nema sumnje, no ako već moramo trpjeti, hajdemo trpjeti za nešto vrijedno! Ne stvarajmo situacije unutarnjeg mučenja i povrh svega ne nazivajmo to voljom Božjom! Hajdemo trpjeti za ljubav! Budimo vjerni životu i tome kamo će nas život i ljubav odvesti – to vrijedi patnje.

Želio sam još nešto reći o osjećajima, o emocijama. Ako se ne budemo bolje educirali o svom osjećajnom svijetu, nećemo biti sposobni učiniti ovo o čemu sam vam govorio. Imamo toliko toga protiv emocionalnog svijeta! O njemu mislimo kao o subjektivnom, pogrdnom, i iz nekog razloga sebičnom. Zaista nas nitko nije poučio tako tumačiti i razumjeti svoje emocije. Nikad u životu nisam bio ni na jednom jedinom tečaju o vlastitom emocionalnom životu. To je kao da smo educirali samo onih 10 centimetara pri vrhu ljudskog tijela. Zašto ostatak ne zaslužuje nekakvu edukaciju?! Mnogi od nas pojma nemaju što se to događa u nama, a postoje neki modeli koji bi nam pomogli razumjeti svoj emotivni svijet. Većina moje subraće i svećenika s kojima sam radio zadnjih godina, a koji su imali probleme, nisu imali probleme intelektualne, već emocionalne prirode. Emocionalna nespremnost da se odnosimo prema stvarima i osobama, da se prilagodimo, da emocionalno razumijemo, da emocionalno komuniciramo, da emocionalno dijelimo sebe s drugima… Od 10 problema, njih 9 je emocionalne prirode.

Mislim da je jedan od najvećih Sotoninih trijumfa nad Evanđeljem to što je izokrenuo inkarnaciju. On je rekao ovako: Bog nije bio zadovoljan pa je postao Riječ, a Riječ je postala tijelo. Tijelo je, time što je Bog u njega sišao, postalo mjesto najveće moći – kako za dobro, tako i za zlo. Sotona je to znao. Znao je da treba napasti tijelo i dodati izvanrednu količinu srama u našu tjelesnost. Čudno je to da je kršćanstvo jedina religija na zemlji koja vjeruje da je Bog postao tijelom. Pa zar onda nema smisla da je upravo to Sotona odlučio izvrnuti?! Da, morao nas je napasti u našoj tjelesnosti. Stoga mnogi ljudi žive u konstantnim promašajima i u konstantnom sramu, što je upravo ono što Sotona želi. Mislim da su s našom tjelesnošću povezani i naši osjećaji, točnije, predrasude prema osjećajima.

Osjećaji su za mene poput antena koje vire iz televizora. Oni nam pomažu uvidjeti karakter ljudskog događaja, napose kada su ujedinjeni s razumijevanjem. No većina nas gura te vrhove antena natrag u TV. Jednostavno ih guramo i čudimo se što prijem te antene nije baš najjasniji. Drugi nam savjetuju neka ne koristimo te antene. Mnogi od nas se tako nađu na novom teritoriju, ne znaju što se to događa, ne znaju kako to razumjeti, pa se drže onoga: «To je opasno za mene, pa ću se držati podalje.» No na taj način nećete učiti o ljudskim odnosima i krivo ćete protumačiti većinu njih, na svoju i tuđu štetu. Također ćete krivo interpretirati mnogo od Božje ljepote i snage koja se krije u darovima za vas.

Kako će Bog doći do ljudi poput vas i mene ako ne kroz naša tijela?! Da, Bog mora doći ovim putem, kroz naše tijelo. Moramo započeti poštivati svoj emocionalni život, te ga početi educirati i vježbati. Zanimljivo je da je Ignacije, koji je bio genije u ovom polju i koji je isusovce toliko podučio razlikovanju, prepoznao značenje lat. riječi sentire – osjetiti, razumjeti emocionalnost koja se trebala obrazovati kako bismo je osjetili. Danas se to prevodi s «osjećati», no mi mislimo često o osjećajima kao o nečemu što nas ne može ničemu podučiti. No on je pokušao obrazovati emocionalno funkcioniranje. Ja također vjerujem da se ono može educirati i da se u emocionalnom djelovanju mogu uočiti modeli.

35

Ono što mislimo je da se događaji događaju. Događaji pak vode k osjećajima. Nešto se dogodi i ja se osjećam ljuto, nešto drugo se dogodi i ja se osjećam sretnim. No zapravo postoji korak između događaja i osjećaja, a nazivamo ga 'pretpostavljanje'. Mi zapravo ni ne znamo što se to događa. Djelujemo iz pretpostavke što određeni događaj nama znači i zapravo pretpostavke uzrokuju osjećaje, a ne sami događaji. Evo primjera. Šećete niz hodnik samostana i netko vam dođe s leđa, lupi vas po leđima i gurne. Uglavnom, kada nam to netko učini, gotovo automatski se naljutimo što nas ne poštuje kao osobu. No okrenete se, i već ljuti na tu osobu koja vas je lupila i gurnula, vidite da vas je zapravo spasila od police s knjigama koja je trebala pasti na vas. Osjećaj ljutnje koji osjećate odmah se pretvara u zahvalnost. Eto, u ovom području pretpostavki možemo se mijenjati.

Nikada nemojte nikome reći da ne osjeća ono što tvrdi da osjeća. Kako god okrenuli, osjećaji nemaju moralnog značenja. Oni nisu ni dobri ni loši, ni u pravu, ni u krivu. Nemojte nikada na ispovijedi ispovijedati osjećaje. Oni su dar koji vam pomaže interpretirati događaje. Negativni osjećaji također su dar. Zapravo je potrebno biti iskren sa svakim osjećajem, priznati ga, osjetiti i podijeliti s drugima. Mnogi ljudi sebi niti ne priznaju svoje osjećaje, npr. ljutnju. Napose to čine ljudi u Njemačkoj ili zemljama sjeverne Europe. Morate otići u Italiju ili Španjolsku ili Afriku kako biste sreli ljude koji se ne boje pokazati svoje osjećaje. Da, užasno se bojimo negativnih osjećaja te stoga niti ne priznajemo da ih imamo. I što se događa?! Odu li osjećaji sami od sebe?! Znate dobro da ne odu, već se spuste u dublje prostore u nama. Da, samo se 'uvuku pod tepih' i izlaze u maskiranom obliku. Koliko vas živi ili radi s osobama kiselog lica koji vam ne mogu uputiti pristojnu i lijepu riječ?! Ni oni sami ne znaju zašto se tako grozno osjećaju, a to je jer su zatvarali svoje osjećaje godinama. Ne kažem vam da večeras pustite na slobodu sve svoje osjećaje, već da negdje u svojim životima pronađete dozvolu da to učinite. Morate pronaći nekoga tko će moći čuti vaše osjećaje.

Nakon što smo priznali svoje osjećaje, trebamo ih osjetiti. Ni meni to nije lako. Ako se osjećam ljuto, a u mom su me obrazovanju naučili da se ne smijem ljutiti, razbijati, lupati, govoriti proste riječi, ne znam što učiniti s tom ljutnjom. No, ponekad je to jedini način da sebe uvjerimo da se osjećamo ljutito. Toliko ste ljutnju skrivali od sebe da niti ne znate kako se s njome nositi. Nakon što ste osjetili svoj osjećaj, morate pronaći načina da ga kreativno izrazite i podijelite s drugima. Nemojte nikada pokušati mijenjati svoje osjećaje. No možete procjenjivati svoje pretpostavke. Pretpostavljam li da bi se uvijek prema meni trebalo ophoditi s velikim poštovanjem? Pretpostavljam li da trebam imati veća prava ili privilegije od drugih? To su sveta pitanja. Ni ja kao svećenik nemam pravo na više privilegija od drugih. Ako mislim da imam pravo na više privilegija, a ljudi mi ih ne daju, zar ću se osjećati ljutito i nepoštovano? U tom slučaju, problem se nalazi u mojoj pretpostavci. Što me je uopće natjeralo da tako mislim i očekujem za sebe neka veća prava?! Zar biti svećenik ne znači biti Isusov sljedbenik, a Isus je rekao «hoće li sluga biti veći od gospodara?!» Sluga ne bi trebao očekivati da se prema njemu ponašaju drugačije, jer smo svi dio tijela Kristova.

Vaše se pretpostavke mogu promijeniti, na tome možete raditi, njih možete donijeti pred Gospodina. No pođimo korak dalje! Mi mislimo da događaj potiče u nama osjećaj, a osjećaj vodi u određeno ponašanje. Zato, ako osjećate to i to, počnete činiti određene stvari. Ni to nije nužno točno. Osjećaj ne mora nužno voditi u ponašanje. Tu isto postoji korak između, a to je odluka. Da, postoji odluka. To je jedino mjesto na kojem stupa na snagu moralnost. Nakon što smo preispitali svoje pretpostavke, slobodni smo osjetiti svoje osjećaje. No tada se moramo pitati: što je odgovarajući, kršćanski, moralni način izražavanja tog osjećaja. Kako on može uistinu donijeti život i nešto dobro?!

Da ponovimo: ne postoji samo 3 koraka: događaj-osjećaj-ponašanje, već proces ide ovako: događaj-pretpostavka-osjećaj-odluka-ponašanje. I na pretpostavci i na odluci i vi i ja možemo rasti, mijenjati se, razvijati se i educirati svoj emocionalni svijet, kao i ponašanje. Stoga je vrlo važno osjetiti svoje osjećaje, jer priznavši ljutnju, možete otići u kapelicu i pitati se što vas to toliko uzrujava. Je li to sestra Dolores?! Zašto me ona toliko smeta?! To je važno pitanje. Zašto smeta vas, a ne smeta druge sestre?! Možda vam ona govori o vama

36

više nego što govori o sebi. 'Zašto me nešto smeta' – to je važno pitanje, a ne 'kako bih mogla promijeniti sestru Dolores'.

Recimo da me ta i ta osoba ljuti. No ona vas ne ljuti. Znam da je to način na koji govorimo, ali ona vas ne ljuti. Recimo to iskrenije: ja sam ljut, ja kao osoba posjedujem ljutnju u sebi. Iz nekog je razloga ta i ta osoba prilika u kojoj je moja ljutnja izišla. To je poprilično različito. No morate to moći razlikovati i priznati si da ste sposobni za ljutnju i da se ljutite. Da nije neka osoba u vama potakla ljutnju, možda bi je potakla Katarina Sijenska. Netko bi. Samo je stvar čekanja prave prilike u kojoj bi se ljutnja manifestirala. Ako u sebi gajite ljutnju, ona će kad-tad izići van. Radi se o prinošenju naše ljutnje Gospodinu.

Pogledajmo primjer s ljubomorom: kažemo da nas neka osoba čini zavidnim i ljubomornim. To nije točno. Vi gajite ljubomoru u sebi i zavist također. Preuzmite odgovornost za te osjećaje u sebi. Mi smo u Novom Jeruzalemu, našoj zajednici, promijenili način govora i kada nas netko smeta, potrebno je to izgovoriti. Ne možemo te osjećaje gomilati, napose ne kada živimo s drugim ljudima u istoj kući, inače će ti osjećaji izaći kad-tad na drugačiji način. Ohrabrujemo braću i sestre da dijele svoje osjećaje, no jezik je nešto drugačiji. Trudimo se govoriti: ja se osjećam ljutito i to je moj problem. Ne tvoj. Čak te ni ne tražim da se promijeniš, samo ti govorim da kada činiš to i to, to mene jako ljuti i želim da znaš gdje se ja emocionalno nalazim. Možemo li nekako o tome razgovarati, ima li neki način da mi pomogneš?!

Bit ćete zabezeknuti kako to promijeni situaciju! Ako gajite neke osjećaje, a vladate njima, nećete napadati druge. Znam to iz svog iskustva. Kada mi dolaze moji nadređeni, već unaprijed očekujem da će me napasti pa počinjem misliti kako me ne vole i u meni počinju djelovati razni obrambeni mehanizmi. No ako možete nadići prve 3 minute navale takvih osjećaja i unatoč njima krenete u prijateljski razgovor, stvorit ćete nevjerojatne veze prijateljstva i povjerenja. To je kao da cijev koja je bila puknuta, pa popravljena, postane najčvršća na tom popravljenom djelu. Gotovo sam zahvalan za takve poteškoće i što sam ih naučio savladavati, jer se sada povjerenje među nama produbilo. Mogućnost da netko drugi primi moje probleme, podijeli ih sa mnom i objasni mi razloge zbog kojih se ponaša tako kako se ponaša, dovela je do toga da sad možemo o tome zajedno razgovarati. To su tako jednostavna pravila za komunikaciju u zajednici, a strahovito pomažu. Želimo li pošteno živjeti ovaj život, činimo to kreativno.

Na kraju, sve se svede na to da je zajedništvo moguće kada ljudi znaju komunicirati. To je tako jednostavno. Dobro, svjestan sam da postoje neurotični ljudi i ljudi s puno obrambenih mehanizama, ljudi s kojima se uopće ne može razgovarati. Bojim se da je to cijena koju plaćamo za godine loše komunikacije. Neki su ljudi zaista razvili neurotične načine komunikacije i nesposobni su za dijalog i komunikaciju. Zato bismo nekako kao zajednica trebali voljeti te ljude, voljeti ih unatoč tome, moliti za njih svaki dan kako bismo ih oslobodili njihovih negativnih glasova, i to je najbolji početak. Jer ako mrzite drugu sestru u svojoj zajednici, i dalje je držite vezanom i ona će to osjetiti. Sjetite se, ako postoji osoba puna ogorčenja u vašoj zajednici, to je zato što užasno mrzi samu sebe. Samo se toga sjetite. Ta osoba ne mrzi vas više nego što mrzi sebe. No mi smo pozvani biti instrumenti liječenja jedni za druge, umjesto da stalno pričamo o drugima, da im se rugamo, da ih ismijavamo, da marginaliziramo. Potrebno je prvo učiniti kampanju molitve za takvu osobu i odlučiti ju ljubiti, kako god izgledalo da svaki dan liči razapinjanju nas zbog njenih navika. No ne znam na koji drugi način bismo mogli zajedno živjeti iskren kršćanski život. Siguran sam da će ta osoba osjetiti pozitivnu energiju. Ne kažem da će se to dogoditi sutra ili sljedeći mjesec, ali će se na kraju dogoditi. Na kraju će takva osoba nekome dovoljno vjerovati da dopusti izlazak svoje boli. Možda to neće biti lijep prizor, ali mora početi vjerovati da je netko ljubi dovoljno kako bi primio njezinu bol. Mislim da smo prije ili kasnije svi pozvani na tu ulogu za nekoga. Barem jednom u našem životu. Svi smo pozvani ljudski iskupiti jednu osobu u našem životu i to čini bratstvo i sestrinstvo među nama. Pokušati ih dovoljno voljeti da mogu vjerovati da je nečija ljubav tu za njih i da joj mogu vjerovati. Dokle god ne osjetite očeve ruke oko svojeg vrata, nećete zaplakati. A mnogima od nas potreban je dug, dug, dug plač. U srednjem vijeku to su nazivali «darom suza». Ne samo da suze čiste dušu, već i

37

bistre pogled. Suze su divan dar u zajednici. No, s obzirom da se toliko bojimo negativnih emocija, skloni smo ih prikrivati. A one mogu biti veliki dar za zajednicu.

Deveti nagovor:

Pozvani smo nadići kulturno kršćanstvo

«Gospodine, opet dolazimo k Tebi. Moramo doći k Tebi puno puta, jer puno trebamo i želimo, jer za mnogim čeznemo. Dolazimo u kontakt s veličinom toga koliko trebamo i čeznemo te koliko dobri možemo postati kao Tvoje kćeri i Tvoji sinovi. Slavimo te Gospodine i zahvaljujemo za Tvoje riječi života, za sve načine na koje nas hraniš i pripremaš za život bez kraja. Molimo zajedno kao jedno tijelo, kao Tvoje tijelo na zemlji i molimo u Isusovo ime. Amen.»

Jedan od najvažnijih darova koje stalno trebamo u životu jest imati perspektivu. Izgubimo je vrlo brzo. Ulovimo se u svoje poslove, zadatke, mjesta i zaboravimo značenje onoga što činimo i kako je to dio većeg plana. Rado bih vam govorio o tom većem planu, većoj slici, barem onako kako je ja vidim. Kao što sam već više puta rekao, Gospodin je bio vrlo dobar prema meni posljednjih godina i dozvolio mi da vidim puno različitih crkvi na različitim mjestima, i ako mi dozvolite, podijelio bih s vama nešto od te veće slike. Možda možete vidjeti i svoj život u tom kontekstu, shvatiti što je to čega ste vi dio.

Uvijek smo se nazivali katolicima, iako nije lako biti katolikom. Katolik znači biti univerzalan čovjek. Jedno od mojih velikih razočaranja bilo je otkriti koliko je katolička crkva provincijalna, koliko je ulovljena u svoje male svjetove i kako malo razumije veću sliku - univerzalnu crkvu koje je dio. Karl Rahner rekao je da postoje 2 velike krize u povijesti kršćanstva: prva je bila kada su prvi kršćani napustili sinagoge i kada se ta rastuća zajednica, koja se uglavnom sastojala od do tada dobrih židovskih dječaka i djevojčica, usudila vjerovati da je ono što se među njima događalo veće i snažnije od židovstva te ga nadilazi. Vidimo taj konflikt već u Djelima apostolskim između Petra i Pavla. Takozvani prvi papa Petar za to nije spreman i bori se sa Pavlom, te kaže: «Oooo, ne možemo to učiniti», no Gospodin mu u konačnici mora dati viziju kako bi shvatio da će zajednica postati veća nego što je mislio.

Ako pogledamo iskreno, većina katoličke crkve je europska. Prešla je iz Izraela u Europu i nekako se tu ugnijezdila na 2000 godina. Čak su i ono što mislimo da je američki katolicizam, zapravo ostaci europskog pogleda na Evanđelje. Ono što se sada događa, Rahner bi nazvao 2. velikim lomom u crkvi. On kaže da katolička crkva konačno pokušava postati katolička, konačno prekida europsku viziju kršćanstva. I to je vrlo uzbudljivo. Mi koji smo uglavnom odgajani kao unuci i praunuci europskog mišljenja, vidimo mnogo od crkve koja se raspada. No želio bih vam zapravo dati barem nekakav dokaz da se nešto veće i ljepše rađa i da se nemamo čega bojati. Zašto bi se i bojali?! To je Gospodinova crkva, On je početak i kraj i On će biti kraj, kraj koji neće završiti neuspjehom.

Mislim da univerzalni smisao crkve raste i puno stvari upućuje na to. Pred nekoliko godina, u rimokatoličkoj crkvi izašla je na vidjelo činjenica da se 74% svećenika nalazi u Europi i Sjevernoj Americi, a skoro isto toliko katoličkih vjernika, znači 74% katolika, nalazi se južno od ekvatora. To više nije imalo smisla. Vidite, snaga sustava ili ustanove još se uvijek nalazi većinom u Europi ili kao unuka u Sjevernoj Americi. No to više nije mjesto na kojem se nalaze katolici. Mnogi od nas to još nisu shvatili. Crkva raste u zemljama 3. svijeta. Crkva cvjeta među siromašnima. Osobno mislim, iako se ne želim predstaviti kao ekspert, da smo nakon pokušaja širenja Radosne vijesti u Europi i Sjevernoj Americi otkrili da crkve u tim zemljama u većini svojih dijelova uopće ne čuju Evanđelje. Naša je crkva daleko previše dobrostojeća, prebogata da bi razumjela Evanđelje. Drugačije čujete Evanđelje ako ga slušate punog ili praznog želuca. Naši su želuci previše puni da bismo razumjeli što su

38

pitanja. Naša su pitanja akademske prirode, ona nisu pitanja preživljavanja, pitanja života i smrti, istine i pravde, već akademska pitanja koja pripadaju sloju koji ima vremena za dokolicu. Tužno je vidjeti toliko zabrinutosti samo zbog pobožnog komfora. Cijeli je konzervativno-tradicionalan pokret u Sjevernoj Americi zaista patetičan! To je stoga što toliko očito čezne za sobom i za tradicionalnim načinom koji se nekad prakticirao te odbacuje slijediti Krista, već slijedi samo sebe i ono na što su se lijepo navikli. Crkve Južne i Srednje Amerike, na Filipinima i u Aziji nemaju vremena za ta pitanja koja postavljaju ljudi iz visokih klasa koje mi imamo.

Mislim da je jedna od naših najvećih kočnica naše bogatstvo. Druga kočnica je da smo preteški pri vrhu. Nemojte me krivo shvatiti, ali dio problema je u tome što imamo previše svećenika. Znam da se uvijek molimo da ih bude više, ali meni se čini očito da je mjesto gdje crkva buja životom upravo tamo gdje nema previše svećenika. Gdje imate svećenika na svakom koraku, tamo sve ide po ustaljenom planu («business as usual»). Kada svećenici dođu, donesu cijelu super-strukturu, cijeli sustav zakona, stega, očekivanja i nitko se više ne pita prava pitanja. Nitko si više ne uzme vremena i ne čita Govor na gori. To nam ne treba jer imamo svoju strukturu. Prva stvar koju činimo je da izgradimo crkvu i župni dvor.

Molimo se za zvanja i to je u redu, no kao što znamo, naš je Gospodin pun iznenađenja i vjerojatno će na naše molitve odgovoriti puno drugačije nego što smo mi to mislili. Mislim da nam daje puno zvanja, no to nisu zvanja koja smo mi mislili da bi trebala biti. Pastor sam zajednice laika koja ima oko 300 članova, i svi su jednako predani Gospodinu kao što sam i ja kao svećenik. Također su predani obnovi Crkve i služenju Crkvi. Mislim da laici imaju taj poziv. Možda je Gospodin shvatio da je jedini način da promijeni tu Crkvu koja je postala preteška pri vrhu, taj da joj oduzme gornji dio. Jer vidite, sve se počelo vrtjeti oko nas samih. Nemojte to shvatiti kao kritiku. Naši veliki planovi koje smo gradili, snaga kojom smo kontrolirali, a sve u želji da služimo Crkvi - to nisu pitanja današnjice. Ponižavajuće nam je to priznati. To ne znači da smo krivo radili, već da se povijest kreće naprijed velikom brzinom. Na svijetu sada ima oko 5 milijardi ljudi. Sama ta činjenica mijenja pitanja. Moramo se pitati kako ćemo proširiti Radosnu vijest tolikoj masi ljudi na zemlji?! Što je Kristovo ime u ovom trenutku?!

Ako pogledamo kroz povijest, Kristovo ime koje je označilo ljudski duh bilo je različito u različitim generacijama. Židovi su ga vidjeli kao Velikog svećenika, nekoliko stoljeća kasnije nazivali su ga drugom osobom svetoga trojstva, iako to nikada ne bi palo na pamet dvanaestorici apostola. To je razvijena teologija koja dođe tek s vremenom. Na istoku su ga nazivali učiteljem mudrosti. U velikoj Bizantinskoj katedrali vidimo ga kao Pantokratora – velikog, jakog čovjeka uzdignutih ruku; to je slika oca koji je snažan i koji je vladar povijesti. Kod skolastika vidimo ga kao Boga filozofa. Nakon reformacije smo se počeli pitati kako ćemo biti spašeni, te postajemo vrlo individualistični, što je strano Novom Zavjetu. Nalazimo Boga spasitelja, kako nas spašava, kako nas opravdava. Zadnjih 400 godina preokupirani smo time. U Americi možete čak i na ulici naići na natpise koji govore: Jesi li spašen?! Izgubili smo vezu s Bogom Starog zavjeta koji pokazuje, Bogom saveza i trebamo se vratiti tom osjećaju tople Božje ljubavi za nas, jer u nju više nismo sigurni. Onda imamo sv. Margaretu Mariju i Presveto Srce. Kada biste u Novom Zavjetu govorili o Presvetom Srcu, oni ne bi znali o čemu to govorite. To je vrlo kasna teologija i razvoj u periodu kada je katolicizam postao tako hladan te nam je trebalo topline u njemu. Tako nam je Gospodin dao simbol te topline, svoje srce. No to nisu biblijske slike kao takve. Zatim u periodu kada smo imali kraljeve svugdje po Europi, trebalo nam je staviti Krista iznad svih njih pa smo počeli govoriti o Kristu Kralju. Iako Isus govori o sebi kao o kralju u dijalogu sa Pilatom, to nije po sebi biblijska slika, no imala je smisla u određenom razdoblju. Odgovarala je na neka pitanja.

No slika Krista koju danas trebamo je kozmički Krist. Krist koji je iznad kulture, iznad Europe, iznad Amerike, iznad bijelog srednje-staležnog svijeta. Moramo biti spremni za većeg Krista koji će pitati veća i šira pitanja, koji voli siromašne, oslobađa «sužnje», oslobađa povijest, koji poziva povijest naprijed da nekako bude sredstvo Kraljevstva Božjeg; Krista koji ne vidi crkvu kao cilj sam po sebi, već kao sredstvo Božjeg Kraljevstva. Kad smo

39

bili mladi učili su nas vidjeti Crkvu kao cilj sam po sebi. No, Crkva nije cilj. Ona će proći kao i sve drugo što prolazi. Kraljevstvo Božje je cilj. Isus je došao propovijedati Kraljevstvo Božje, prostor u kojem je Bog glavni, u kojem nas On ljubi i mi ljubimo Njega, i zbog toga su sve druge stvari manje važne i vide se kao relativne i prolazne. Crkva mora biti spremna napustiti mnogo od sebe za dobrobit Kraljevstva, jednako kako je Isusovo tijelo to učinilo – umrijeti sebi za dobrobit Kraljevstva.

Razgovarao sam s mnogim biskupima u Europi vezano uz 2. svjetski rat te su mi rekli da se, koliko je njima poznato, niti jedan jedini katolički biskup nije digao i progovorio protiv Hitlera. Govorimo li o nedostatku razlučivanja?! No argument koji su dali je bio: Crkva će biti proganjana, zatvorit će naše crkve. Kao da je nužno imati službe u crkvi! Isus nije nikad govorio o službi Božjoj u nedjelju. Jeste li ikada na to pomislili?! Nije rekao: izgradite takve i takve zgrade. Čak nema niti nikakvog zapisa koji bi dokazao da je bilo ikakvih crkvi u prvih 200 godina. To ne znači da se prvi kršćani nisu sastajali. No građenje crkvi te uređenje i održavanje zgrade u kojoj se ljudi sastaju postalo je važno pitanje. Da, uskoro zgrada i službe postanu toliko važne da zaboravimo ono bitno. Čini mi se da smo učinili kompromis s Evanđeljem u ime katoličanstva. Nije sve u katolicizmu. Marija nije bila rimokatolkinja. Nije čak ni čula za katoličanstvo. Ni Isus. Ne kažem da rimokatolička crkva nije rad Duha Svetoga, ali to je veće od rimokatoličke crkve i mi imamo jednako toliko problema s time kao i Petar, prvi papa. Toliko smo vezani uz svoj način života i razumijevanja stvari da nismo spremni za sljedeću Božju riječ, za onu veću i univerzalnu sliku na koju nas Bog poziva.

Nedavno sam gledao emisiju o galaksijama i ostao sam bez riječi. Gledajući našu galaksiju otkrih da se naš sunčev sustav nalazi skroz tamo negdje u kutu, jedva da se vidi. A za nas je bila velika stvar kada smo došli do Mjeseca! Sunce pak je jedna majušna zvijezda. A onda postoje još milijuni takvih galaksija… Mi pak mislimo da naše sitno razumijevanje stvari, kako smo spašeni, što moramo činiti kako bi nas Bog volio, kako da se dokopamo neba, mislimo da je to velika slika. No mi zaista jesmo samo zrnca pijeska. Da ja uopće govorim i da vi i ja možemo uopće komunicirati o galaksijama, gotovo je apsurdno. Jedini odgovarajući odgovor na to je poniznost.

Želim vas pozvati da pozovemo kozmičkog Krista u svijet i naše živote. Mi ne znamo što Bog smjera i nikakva ga rimokatolička crkva ne može kontrolirati. Niti jedna crkva to ne može. Crkve i svećenici koji nedjeljom propovijedaju često misle da mogu objasniti Boga. Jedino što možemo reći je da o Bogu ne možemo reći puno. Samo znam da jako malo razumijem. Ako tako počnemo, počeli smo sa zrncem istine i realnosti.

S obzirom da smo samo zrnca pijeska na tom malom planetu u kutu jedne galaksije koja se nalazi među milionima drugih galaksija, ipak moramo preuzeti odgovornost i razumijevanje za ovaj mali planet. Vjerujem da Bog na tom našem malom planetu pokušava više od ičega drugog učiniti da budemo jedno. Koliko se više trudili oko pomirenja, oproštenja, iscjeljenja i razumijevanja među rasama, religijama, spolovima, staležima, kulturama… to ćemo više postajati kristolikiji, biti graditelj mostova, biti pomiritelji.

U Crkvi često nismo bili graditelji mostova, već smo stajali na jednoj strani i govorili: mi smo u pravu, vi u krivu. Tako se ne grade mostovi, ne vidaju rane, ne ujedinjuje. Moramo naći novu paradigmu za život i siguran sam da je to Evanđelje, Evanđelje ozdravljenja, iscjeljenja, opraštanja i pomirenja. Siguran sam da to stoji u planeru kozmičkog Krista. On nas poziva nadići svoju ispravnost, svoju sigurnost u stvari, totalitaristički pogled na svijet i uzeti ponizan pogled na svijet. Poziva nas da shvatimo da smo mi samo dio, i to malen dio ovoga svijeta.

Stanovništvo Sjeverne Amerike čini samo 6% ukupnog stanovništva na svijetu, a samo u našoj državi troši se 40% prirodnih resursa zemlje. To ne znači biti brat prirodi, sestra drugim ljudima: uzimati mnogo više nego davati. Što da imate 10-ero djece za stolom, i sva su vaša djeca, a 40% hrane date samo jednome od njih? Kako bi se drugi osjećali?! To ne može biti očeva volja. Zato što stanovnici naše države toliko puno posjeduju, počinju se

40

brinuti kako da to sačuvaju. Većina ljudi na Zemlji nikada nije imala tako puno kao što imaju Amerikanci, a oni su još uvijek misle da nemaju dovoljno i da im treba još. To se zove pohlepa i nema drugog imena. Može se nazvati slobodnim tržištem ili američkim snom… No pravo ime za to je pohlepa. Kada biramo predsjednika, biramo onoga koji će pomoći našoj ekonomiji da bude još bolja. Trebalo bi nas educirati kako bismo razumjeli da naše bogatstvo drži druge na mnogo načina siromašnima. To je novi način razmišljanja. Korporativna ekonomija – mene isto nisu o tome podučavali. No dio tog kozmičkog Krista, ako Ga želimo slijediti i biti mu vjerni u ovoj zemlji, je da se pronađe put natrag k jednostavnosti. Malo po malo moramo početi izabirati.

Znate li da u Brazilu danas postoji između 80 000 i 100 000 zajednica?! Razvile su se u posljednjih 13 godina. Te zajednice su katoličke, ali uglavnom ih ne vode svećenici. Euharistija je posebni dar koji imaju možda svaki drugi mjesec. Velite da je to šteta, i ona to jest na neki način, da svi ti ljudi nemaju mogućnost dnevne Euharistije kao vi i ja, no s druge strane imaju puno veći stupanj angažiranosti. Mi imamo katolike koji idu dnevno na Misu, ali investicija i povezanost te angažman oko Evanđelja gotovo je jednak nuli. Ako će Crkva samo držati Mise, to je neće učiniti Crkvom Evanđelja. Ponekad nam Gospodin te darove mora oduzeti kako bismo počeli postavljati prava i važna pitanja. Postoje zajednice u kojima je svaki član važan i ne sjedi pasivno prateći Misu, što mi uglavnom imamo u Sjevernoj Americi i Europi. Da, imamo pasivne katolike u dobro konstruiranoj, baroknoj ili gotičkoj katedrali ili crkvi koji prate Misu. Ponekad mi se čini da to nema nikakve veze sa Crkvom Novoga Zavjeta. To je jednostavno „business as usual“, sve po starom, održavanje svećenika u njihovom privilegiranom položaju, časnih sestara kao jeftine radne snage i laika koji prolaze sa minimumom angažiranosti i nazivaju sebe katolicima. To nije to! Crkva nije slična kreiranju elita, povlaštenih svećenika koji vode vrlo neovisne živote, odjeljene od zajednice. Crkva je mjesto gdje smo svi braća i sestre jedni drugima i gdje dijelimo odgovornosti i zadatke.

Nekima od nas dan je naziv otac i vjerujem da je to u redu, ali vjerujem da je to moguće samo ukoliko će očevi imati na umu da su prvenstveno braća. Jer ako ne znaju biti braća, po mom mišljenju ne znaju biti ni dobri očevi. Svećenicima na duhovnim vježbama velim i više od toga: nećete biti dobra braća ukoliko nećete znati prvenstveno biti sinovi, znati biti učeni, vođeni, ispravljani, pozvani, znati biti voljen od svog oca. Morate prvo biti sin, zatim brat i tek onda i samo tada otac. Jednako je i za žene: prvo morate biti kćeri, Božje kćeri, radovati se u Ocu koji se za vas brine, koji vas ljubi. Tada morate znati biti sestre. Nemojte ući u uloge i titule prebrzo. Znate li jednostavno biti član zajednice?! Dijeliti život kao član, primati i davati. Samo one koje znaju biti sestre, mogu biti i majke. Svaka žena nosi u sebi taj majčinski instinkt za stvaranje života. No trebaju nam i bake. Biti baka predivan je dar jer od bake očekujete neuvjetovanu ljubav. Mama vas odgaja, ali baka se jednostavno brine za vas i voli vas kakvi jeste. To je poseban dar za crkvu: biti baka Crkvi, dati brigu koja izlazi iz mira i slobode. Vjerujem da to dolazi negdje iza navršenih 60 godina, jer tada dobivate percepciju i razumijevanje stvari koje nemate u mlađim godinama, kada ego previše kontrolira i kada previše želite uspjeti.

Naš je Bog zaista pun iznenađenja i morate se moliti da biste bili spremni za tog i takvog Boga, da biste bili spremni razumjeti Ga, a ne Ga strpati u neku kutiju. Sjećam se da je u ranim 60-tim godinama papa Ivan rekao svim crkvenim zajednicama i biskupijama da pošalju barem 10% svoje zajednice u Južnu Ameriku. Podsjećam vas da se većina zajednica nije na to obazrela. Većina zajednica nije poslala niti jednog svećenika jer se to nije uklapalo u njihov plan za uspjeh. U to su nam vrijeme rekli, znači u ranim 60-tim godinama, da ako ne pošaljemo svećenike tamo, da će cijela Južna Amerika biti izgubljena. Nije li to nevjerojatno, 20 godina kasnije, evo najmoćnije crkve na svijetu! Jer vidite, crkva uspijeva samo kad je progonjena i pritisnuta. Uvijek su nas učili da je krv mučenika sjeme Crkve. U Južnog i Centralnoj Americi bilo je više mučenika u zadnjih 20 godina nego u prvih 200 godina Crkve. Razlog zašto nas ubijaju je taj što se identificiramo sa siromašnim Kristom.

Pitaju me: zašto se katolička Crkva počela miješati u politiku? Odgovaram im: ona je oduvijek bila umiješana u politiku. Jedina razlika je da smo milošću Božjom narasli i shvatili na čijoj se strani nalazi Isus. Ako pogledate recimo srednji vijek, vidjet ćete da je Crkva

41

uglavnom stajala na strani bogatih. Da, stoljećima smo se povezivali s uglednima, bogatima i moćnima. Skoro 2000 godina nam je trebalo za shvatiti da se Isus rodio siromašan, živio siromašan i umro siromašan. Čak i mi, kad smo dali zavjete siromaštva, zadržali smo ih samo kao simbol, a u biti se identificirali s bogatom klasom. Ne velim da Bog ne voli bogate, ali moramo prepoznati da u Novom Zavjetu Isus prvenstveno osuđuje licemjerstvo, a na drugom mjestu ističe opasnost bogatstva. Nije to mogao snažnije izraziti nego u usporedbi sa devom i ušicom igle. Govori nam da se istina ne može spoznati kada ste na vrhu, jer imate previše toga za zaštititi. Ako hoćete znati istinu, činite što i svi sveci: siđite na dno. Sveti Franjo je u cijelom životu htio samo ići niže i niže, jer samo se tu može otkriti istina. Jednom mi je jedan biskup rekao da od kada je postao biskupom nikad nije dobio dvije stvari: loš ručak i istinu. Nitko vam neće reći istinu kada ste na vrhu. Reći će vam ono što vi hoćete čuti. Ako hoćete doći do istine, morate na ulicu, među ljude, morate biti jedan od njih. Crkva je to sad shvatila. Nakon skoro 2000 godina, Crkva se opredjeljuje za istinu.

U 50-tim godinama 20. stoljeća odgajali su me kako bih vjerovao da je komunizam najgora stvar koja nam se može dogoditi. Bio sam nedavno u Istočnoj Europi i tamo uopće ne izgleda tako kako su htjeli da vjerujemo da izgleda. Neki čak misle da ako Crkva nije najjača u Južnoj Americi, onda je u Poljskoj. Mislio sam da će komunizam uništiti katoličku Crkvu, a zapravo će je možda reformirati! Kršćanstvo koje sam sreo u Istočnoj Njemačkoj puno je snažnije nego bilo koje na koje sam naišao u Zapadnoj Njemačkoj. Tamo postoje male zajednice u kojima je svatko vjerovao, u kojima postoji cijena koja se plaća od dana kada se opredijelite za kršćanina, u kojima postoji vitalna i živa kršćanska vjera. Ne govorim vam to da vas šokiram niti bih vas uvjerio kako sam postao komunistom, već da otvorite svoje oči. Trebamo jasnoću kroz Evanđelje, kako bismo gledali kroz povijest: što ustanove kažu da se događa i što se zapravo događa. Ako hoćete zaista otkriti što se događa, okružite se malim, a ne velikim ljudima. Oni će vam reći što se zapravo događa.

Gospodine, učini nas svojim ljudima; pomozi nam biti istinski slobodnima, ne samo politički slobodnima. Učini nas siromašnima, kao što je Isus bio siromašan. Pomozi nam nekako iskusiti progonstvo i potlačenost, kako bismo znali što su prava pitanja. Gospodine, želimo biti Tvoja crkva, Tvoje tijelo. Pomozi nam da Ti ne stanemo na put. Vjerujemo Tebi, ne nekom političkom sustavu. Stavljamo svoje ufanje u Tvoje Evanđelje, ne u naše bogatstvo, uspjeh, našu tehnologiju, već u Tebe i znamo da se nećemo posramiti. Amen.

Deseti nagovor:

Siromasi – sakrament slomljenosti

Rado bih vam govorio o siromaštvu, o siromašnima, o misteriju kojim nam se Bog predstavlja i objavljuje u našem vlastitom siromaštvu i kroz siromaštvo svijeta. To bi trebala biti franjevačka karizma, ali nisam siguran da sam je sasvim usvojio. Prošli sam mjesec bio u Assisiu, te sam ponovo pokušao otkriti čovjeka koji je osnovao našu zajednicu. Kad ste tamo, sve postaje tako stvarno, jer se grad sam po sebi nije puno promijenio. Shvatio sam tamo da je sv. Franjo bio lud za Evanđeljem i gotovo svi su ga smatrali budalom. Morao je iskusiti nevjerojatnu ljubav kad je mogao toliko riskirati. Mislim da je danas u Crkvi ponovo otkriveno srce Evanđelja koje je Franjo toliko snažno zavolio, a to je snaga crkve siromašnih. Ako postoji nada za Crkvu, a postoji, vjerujem da je ovo jedan od razloga. Pokušat ću objasniti.

Počeo bih od Jakovljeve poslanice, od 2. poglavlja gdje u 5. retku stoji: „poslušajte, moja ljubljena braćo: zar nije Bog izabrao siromahe, prema shvaćanju svijeta, da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva, obećanog onima koji ga ljube? A vi ste unatoč tome prezreli siromaha!“ Tada nastavlja na svoj način opisivati sramotne kršćane koji razlikuju siromašne i bogate, koji se brinu za one koji su lijepo odjeveni, koji mudro govore, a ne

42

poštuju ljude nižih staleža. Čitajući te retke, i sebe sam pronašao u njima. I ja poštujem bogate osobe. Ljude nižih staleža koji ne pripadaju nekoji finijoj klasi stavljam sa strane. Od njih ne očekujem puno, točnije, od njih ne očekujem ništa. A to je samo na moj gubitak. U ovom se stoljeću društvo zaljubilo u aristokraciju i izgubilo dodir s onim privilegiranim mjestom na kojem je Isus rekao da Ga možemo pronaći.

Nikad ne smijemo zaboraviti da Isus opisuje posljednji sud u 25. poglavlju Matejevog evanđelja i ne kaže tamo da ćemo biti suđeni po tome koliko smo sakramenata primili, niti da li smo biti rimokatolici, niti na koliko smo Misa bili, nego jasno i glasno kaže (možda previše jasno, pa smo zato morali to ignorirati): bit ćete suđeni po tome kako ste se odnosili prema najmanjem od moje braće. Prema najmanjem, posljednjem, prema onome koga nazivamo „nitko“, prema ljudima bez značenja. „Ako me ne možete u njima prepoznati, jednostavno me ne možete prepoznati.“ To je kriterij vjere, da moramo nadići ono što vidimo, što izgleda očito, prema onome što se stvarno događa. Dokle nećemo prepoznati Gospodina u slomljenosti, u malenosti, u neprivlačnosti, nismo Ga uopće prepoznali.

Smatram da jedan od razloga zašto su ovo moderno doba i Crkva toliko opsjednuti krivnjom, neadekvatnošću i inferiornošću taj što nismo prvo riješili problem odnosa s drugim ljudima. Okružili smo se s takozvanim predivnim ljudima, s ljudima koji koriste dezodoranse i koji se lijepo oblače, s ljudima koji troše vitamine... Kada ste konstantno okruženi takvim ljudima, glavno je pravilo isto tako živjeti, inače ćete biti iznimka. Kada smo stalno okruženi ljudima koji fino mirišu i kažu prave riječi kada treba, zaboravljamo kako se nositi sa siromaštvom ljudske situacije. Jer smo se toliko odijelili od siromašnih u svijetu, plašimo se vlastitog siromaštva i bježimo od njega. To je cijena koju plaćamo za izolaciju.

U prva 3 stoljeća kršćanska crkva bila je doista uglavnom crkva siromašnih. To ne znači da nije bilo bogatih koji joj se nisu pridružili, već je većina onih koji su povjerovali Isusovoj riječi bila bez nekog posebnog značaja, obični ljudi. Onda dolazi Konstantin i 313. godina. Mislio je da Crkvi čini veliku uslugu kada je kršćanstvo proglasio službenom religijom, no ako postoji veliki prevrat u kršćanskoj crkvi u 2000. godina, onda je to ta godina. Ono što je bila religija s dna društva, postaje religija vrha društva: prihvatljiva i očekujuća stvar. Cijelo Rimsko carstvo ju prihvaća i prenosi dalje: Europljani se krste, ponekad pod prisilom i postaju kršćani. Možda malo pojednostavljujem, sigurno to činim, ali tako govorim da biste bolje shvatili; sljedećih godina nismo bili crkva siromašnih, nego crkva za siromašne, barem prema našim svecima i zajednicama (skoro sve zajednice osnovane u to vrijeme bile su u osnovi stvorene kako bi se brinule o potrebama siromašnih). Crkva bi uvijek nanovo prepoznala Isusov poziv da se brine za siromašne i malene.

Kada se danas pogledamo, vidimo da smo gotovo svi u srednjoj klasi i Crkva, barem sjeverno od Ekvatora nije više crkva siromašnih (dok južno od Ekvatora još uvijek jest). Više ne možemo biti siromašni. Vi i ja smo previše obrazovani, imamo pristup svemu. Mogao bih danas dati sve od sebe i ponovo sve zaraditi u sustavu jer mogu govoriti, mogu pronaći načine i povezati se s ljudima da opet sve dobijem. Nemoguće je za nas postati siromašan. No što je Crkva rekla bilo je: Ok, ne možemo biti više, barem ne neki od nas, Crkva siromašnih, ali moramo nastaviti biti Crkva za siromašne. No u tome postoji opasan paternalizam ili maternalizam – s pozicije bogatih otići i pomagati siromašnima. Poziv koji Crkva danas čuje je: barem budite koliko je to moguće Crkva sa siromašnima. Barem nekako s njima, barem u neposrednom kontaktu s istinom koja se tamo nalazi. Odvojili smo se od te istine samo na svoju štetu.

Što podrazumijevamo pod siromašnim?! Pred nekoliko sam tjedana bio na predavanju Jeana Vaniera. Upoznao sam njegovo učenje prošlih godina i mogu reći da je on živući svetac današnjice. Osjećam se vrlo privilegirano samo da sam u njegovoj blizini. Njegova knjiga o zajednici („Community and growth“) najbolja je knjiga o zajednici koju sam ikada čitao. Jean Vanier izuzetno dobro opisuje siromašne. Siromašna je osoba ona koja se privremeno ili trajno nalazi u stanju slabosti, ovisnosti i/ili poniženja. To je stanje okarakterizirano kao nedostatak sredstava da se postigne bilo kakav cilj koji bi ta osoba

43

imala. Taj nedostatak sredstava može biti u obliku novca, ali i u obliku odnosa, utjecaja, moći, znanosti, tehnologije, fizičke snage, intelektualnih sposobnosti, osobne slobode ili ljudskog dostojanstva. Ono što hoću reći je: ima mnogo načina da se bude siromašan. Ponekad pojednostavljeno mislimo da siromaštvo znači nedostatak materijalnih sredstava. U našem društvu to je prvo mjesto na kojem uočavamo siromaštvo, ali taj nedostatak sredstava može biti rezultat nekog drugog nedostatka u životu, nekih drugih poniženja i nedostatka koje su te osobe iskusile. Možda je do nekog stupnja siromašna osoba sama kriva za svoje stanje, ali kao što je to Dorothy Day krasno rekla, radikalno kao što je i sama bila: Evanđelje zauvijek oduzima kršćanima pravo da razlikuju dostojne i nedostojne siromašne. Znam da ih ja još uvijek razlikujem, no Evanđelje nam oduzima to pravo. Dokle god sjedimo sa strane i sudimo: dostojni, nedostojni, vrijedni, nevrijedni, različiti stupnjevi vrijednosti, još uvijek dominiramo i gledamo s visine na druge ljude. Ako predamo to pravo, tada i samo tada možemo nekako biti u zajedništvu sa slomljenošću i Božjim siromaštvom. Siromaštvo je prvenstveno psihološko stanje kojem se ljudi predaju nakon što su opetovano biti poniženi, ugnjetavani, potlačeni. Mnoge su žene zbog toga siromašne. U konačnici su povjerovale u to da nisu ništa, da ništa ne znače. U isto vrijeme, upravo te osobe bolje razumiju Evanđelje. No opet, mnoge ponižene žene ne razumiju Evanđelje, nego su samo ogorčene i nesretne. Ugnjetavanje i ponižavanje vas zato može povesti na dva puta: može od vas učiniti sveca, a može vas i uništiti. Nemamo nikakvo pravo tlačiti i ugnjetavati druge u nadi da će tako bolje razumjeti Evanđelje.

Kada ljude stalno napastuju negativna nagovaranja, bilo izvana ili iznutra, u konačnici uđu u stanje potlačenog. Razgovarao sam s nekima od vas u proteklih nekoliko dana, s vama koje živite u samostanu i koje ste okružene negativnim nagovaranjima po cijele dane i ne znam što da vam kažem. Dolazimo do točke u kojoj si morate priznati: «ne mogu, ne mogu niti za spas vlastite duše, preslaba sam osoba da bih mogla živjeti sa 3 negativne osobe». Imate pravo to učiniti. To je ispovijedanje slabosti. Naše pozitivno ja nije dovoljno jako i kada smo okružen negativnim ljudima, u konačnici i sami postajemo takvi, ukoliko niste živući svetac u posljednjoj fazi svetosti. Znate, kao i ja, da u vjerskom životu postoji previše negativnih ljudi. Oni postaju ugnjetavači, tlačitelji, uništavaju život, isisavaju ga iz vas. Negativne osobe koje šire negativizam, prvenstveno se osjećaju negativnima prema sebi. Uskoro ljudi okruženi negativnim nagovaranjima ne mogu niti prepoznati, kamoli iskoristiti, prilike koje im se pružaju. Niti ih ne primjećuju.

Siromašna osoba nema mogućnost promijeniti svoje stanje, ako joj druga osoba ne pomogne. Ne možemo se sami spasiti. Kada smo okruženi negativnim nagovaranjima, prije ili kasnije ćemo im podleći, ukoliko barem netko ne bude pozitivan prema nama. Vidim to često u brakovima: kada jedan partner uporno uništava drugog, nakon 20 godina ovaj drugi povjeruje da je ništa, jer joj/mu je onaj drugi to toliko puta rekao/la. Potrebna nam je radosna vijest, trebamo nekoga da nam donese istinu o nama, ne možemo vjerovati radosnoj vijesti sami. Zato moramo potvrđivati druge, hvaliti ih. Kada ljudi oko nas čine nešto dobro, dajte im to do znanja: potapšajte ih po ramenu, grlite, ljubite... kako god znate. Možda to izgleda tako malo, ali to nam je tako potrebno jer smo tako krhki. Tako lako povjerujemo sve najgore o sebi. Molim vas, činite to jedni drugima. Nemate pojma koliku će to snagu stvoriti među vama, koliku će pozitivnu energiju stvoriti. To je način da radimo protiv siromaštva naših duša i naših života. Ljudi koji to ne dobivaju, koje nitko ne hvali, koje nitko ne potvrđuje, u koje nitko ne vjeruje, počinju biti obilježeni „ponašanjem žrtve“. Postoje mnoge sestre u samostanima s takvim ponašanjem. Ponašanje žrtve je samo-destruktivno ponašanje. Takve osobe same su sebi najgori neprijatelj. To je destruktivan način života, tipičan skoro za sve ljude koji su od života i drugih ljudi primili brojne udarce. Bilo tko kome je rečeno da je loš, u konačnici se tako i počinje ponašati. Ne moramo tražiti daleko, ima toga u našim zajednicama. To se lako može predvidjeti, smrtonosno je, i na žalost, značajka je ogromnog dijela ljudske rase.

Svi smo mi žrtve do nekog stupnja. Činimo cijelu subkulturu koja ima različite oblike u različitim vremenima i različitim kulturama. Te su subkulture koje kontrolira strah, ljutnja i krivnja, a obilježavaju ih predrasude, praznovjerja, kompulzivno ponašanje, fatalizam, beznađe i pasivnost. Ljudi izvan te subkulture gledaju s visoka na one koji su u njoj. Autsajderi ne mogu razumjeti i krivo interpretiraju skoro sve sa svoje pozicije takozvane

44

superiornosti. Bilo tko od vas koji je radio s potlačenim grupama ili s grupama ljudi koji su nekada bili robovi, kao npr. crnci, razumjet će o čemu govorim, pod uvjetom da ste im bili dovoljno dugo dovoljno blizu. Morate napustiti svoje „bijelo, anglo-saksonsko“ prosuđivanje onoga što mislite da te radnje znače i morate ljubiti. Morate početi davati ljubav siromašnima i prestati suditi s našeg stajališta morala, s naše pozicije dobrog, boljeg, najboljeg. Dokle ne napustite te kriterije, ne možete služiti Božjim malenima.

Potlačeni postaju platno za naše vlastite sjenovite projekcije. Siromašni se skoro u svakoj kulturi izdvajaju, odbacuju, marginaliziraju. No oni predstavljaju ono čega se mi najviše bojimo u nama samima i ono što si najviše skrivamo, što si ne želimo priznati. Umjesto da se nosimo s time u sebi, mi to projiciramo na druge, i to mrzimo. Mi se toga bojimo – u njima. Dakle, bojimo se ljudi koji nisu uspjeli u našem sustavu uspjeha. Bojimo se da se o nama neće brinuti, da nećemo biti sigurni. Zatim, mnogi su mi priznali da se na smrt boje kada se oko njih nađe osoba sa cerebralnom paralizom – strah se nalazi u svima nama da bi takvo moglo biti i moje tijelo. Da, imamo mentalno i fizički hendikepirane i bojimo se da bi naše tijelo moglo biti takvo. No dobro znate da je hendikep samo stvar stupnja – svi smo mi hendikepirani na različite načine. Ipak, mentalno i fizički hendikepirane osobe to pokazuju u svom tijelu i mi ih stoga držimo podalje, jer su oni kao sakrament naše slomljenosti, ikone koje nam objavljuju one dijelove naše duše s kojima se ne želimo baviti. Potom imamo slijepe, gluhe, nijeme, bez dijelova tijela, manjine općenito, narkomane, zatvorenike, izbjeglice... Izbjeglice predstavljaju strah koji svatko od nas nosi u sebi da nećemo imati dom, mjesto na koje se možemo vratiti. Potom homoseksualci - bojimo se tih dijelova u sebi koji su muški ili ženski, koji su mješavina obaju spolova pa to projiciramo na druge i mrzimo ih, preziremo, marginaliziramo. Ma mrzimo svakoga tko nije uspio u našem sustavu ekonomskog i socijalnog uspjeha. I takve držimo podalje. Vjerujem da se Isus prvenstveno obraća tim ljudima. I zato mnogi dijelovi Crkve još uvijek nisu čuli Evanđelje.

Mislim da moramo otići na krajeve društva da bismo shvatili o čemu to Isus priča. A mi provodimo toliko puno vremena pokušavajući biti savršeni, pokušavajući biti predivni ljudi, što god to značilo, a promašili smo privilegirano mjesto! Mjesto objavljenja! Mjesto na kojem je Bog rekao da možemo pronaći Isusa u najmanjem od svoje braće. Što Isus kaže na prvom mjestu u Blaženstvima?! Blaženi siromašni duhom! Što kaže Isus kada prvi puta ulazi u sinagogu i otvara pisma?! Prvi je redak: „Na meni je Duh Gospodnji jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima!“

Da bismo bili Crkva, moramo biti u direktnom kontaktu s malenošću, sa siromaštvom, sa slomljenošću. Prvenstveno malenima i siromašnima moramo nositi Radosnu vijest! Ne da bismo ih spasili za Crkvu, niti da ih učinimo rimokatolicima, niti da ih spasimo od njihovog siromaštva (inače bismo postali organizacija socijalnog rada), niti da im damo neku odštetu, naknadu, niti zbog svog osjećaja krivnje, čak ni zbog suosjećanja za njihovo stanje, niti da budemo svjedokom velikodušnosti ili kršćanske dobrote. Mislim da moramo biti u direktnom kontaktu sa siromašnima da bismo sami mogli biti obraćeni, obraćeni na suosjećanje, da doznamo što Bog zaista voli. Ako je Isus otkrivenje Božjeg srca, pogledajte slomljeno, golo, prebijeno, krvavo Isusovo tijelo. Ne, nismo još razumjeli Boga. Bog ne pobjeđuje. On gubi. On nije pri vrhu, već pri dnu. Ne uspijeva, nego promašuje. Ne iscjeljuje, već krvari. Bog pati – i ako se odjeljujemo od slomljenog dijela ljudske rase, mislim da ne možemo poznavati Boga. Stavljam pred vas izazov da pronađete sveca koji ovo nije rekao. Svaki je svetac prije ili kasnije došao na tu pomisao i sve predao, te poželio postati siromašniji, približiti se siromašnima. Jer su shvatili da je to jedino mjesto istine.

Biti siromašan znači biti na tom mjestu na kojem nemate ništa više za izgubiti. To je sve. Jeste li tamo?! Možete reći koliko ste bogati po tome koliko još uvijek držite u ruci, koliko vam još uvijek ljudi mogu oduzeti. Što vam upravo sada mogu oduzeti?! Kad više nemate ništa - tad ste siromašni i tada primate dobrobiti i blagoslove Evanđelja, tada ste spremni razumjeti o čemu to Evanđelje govori. Tada ste spremni postavljati prava pitanja.

Vjerujem da moramo propovijedati Evanđelje siromasima kako bismo spasili Crkvu. Bogati su imali Evanđelje predugo i koristili ga u svoje vlastite svrhe, za svoje potrebe. No

45

Isus ga propovijeda siromasima jer ga oni zauzvrat propovijedaju nama, jasnoćom koja iznenađuje.

Većina ljudske rase umire gladna, a sve oko njih je puno života jer ne znaju kako primiti taj život. Mi kojima se pokazalo kako doći u doticaj sa životom, kako primiti život i kako ga dati, moramo dati život onima koji nemaju Radosne vijesti, koji ne mogu vjerovati u sebe, koji se nemilosrdno mrze. No podsjećam vas – i vas će mrziti, jer su bili toliko puta potlačeni i udarani: ne očekujte veliki pljesak. Moramo činiti za druge ono što je Bog učinio za nas. Pogledajte kolike nas je godine hranio i poticao kako bi nas doveo do današnjeg stanja u kojem vjerujemo Radosnoj vijesti. Koliko je godina trebalo nekima od nas kako bi istinski povjerovali Evanđelju, kako bismo uzvjerovali tko zapravo jesmo. Gospodin je godinama radio na nama, pa mi to moramo nekako proslijediti malenima. Oni će nas testirati do naših granica, kao što smo mi to činili Gospodinu, jer su uvjereni da nisu dobri, da su zli, da ih mrzite.

Čini mi se da je Gospodin tako oblikovao svoju Crkvu da svaka grupa treba i oslobađa onu drugu. Trebamo malene ovoga svijeta. Oni su sakrament spasenja jer nas oslobađaju naših iluzija. Oni nam ukazuju na prava pitanja. Pokazuju nam što život zapravo znači. Znam, i ne želim biti romantičan, mnogi siromasi u Americi nisu oni o kojima govori Evanđelje. Tužno mi je to reći, no mnogi siromasi u Americi imaju ukus srednje klase. Drugim riječima, pokupili su naše želje za uspjehom, za postignućima. Ekonomski su siromašni, ali njihov je mentalitet mentalitet ljudi srednjeg staleža. Razumijete li što vam želim reći?! Vrlo su materijalistični. Nadam se i molim za to da ste u svom životu do sada uspjeli sresti istinski siromašne i malene. One koji ne igraju „američku igru uspjeha“, kao recimo ona gospođa sa Filipina, koja mi je jednom zgodom rekla: „Oče, sve što je u životu važno su Bog i ljudi oko nas.“ Ona nikad nije znala da bi život trebao biti išta drugo nego Bog i mi. Ona ništa drugo ni ne želi. To je njezina majka imala, kao i njezina baka. Ona ima jasnoću vizije i čistoću percepcije na kojoj bismo zavidjeli. Ne znam da li ću ikada moći biti takav, previše sam sada sofisticiran. Volio bih gledati stvari na način na koji ih ona vidi, uživati na način na koji ona uživa. A pitamo se tko je slobodan, a tko nije?!

Mi toliko posjedujemo, da to posjeduje nas, na koji god način želite to shvatiti. Da, stvari posjeduju nas umjesto da mi posjedujemo njih. Zato je sv. Franjo rekao: riješite se svega čega možete. Riješite se, ne trebate to, jer nećete moći to posjedovati, već će to posjedovati vas. A nikad ljudi nisu imali toliko koliko imaju Amerikanci danas a žele još i više. To se naziva pohlepa koju prati matematička formula: što više imaš, to više želiš. Ne pitajte zašto je to istinito, ali jest. Sljedeći je korak ovaj: što više imaš, to manje uživaš u tome. Pomišljam samo na svoje nećake i nećakinje za Božić. Čeka ih 55 umotanih poklona ispod božićnog drvca. To je van svake pameti, apsolutno previše. Oni ne znaju uživati ni u jednom poklonu. Kako biste mogli u nečemu uživati trebate samo par stvari, one koje cijenite. Molite Gospodina za tu slobodu, da vas nauči kako uživati, i predati nešto od te slobode i nešto od tog života svijetu kojeg je Bog tako strpljivo predao vama i meni.

Gospodine, učini nas siromašnima, učini nas malenima. Daj nam shvatiti da već jesmo maleni i siromašni. Ponekad smo vrlo siromašni upravo zbog svoje duhovne sljepoće. Gospodine želimo biti bogati samo kraljevstvom nebeskim, samo Tvojom ljubavlju i ničime drugim. No Gospodine, predugo smo ovako živjeli i ne znamo kako se vratiti. Ne znamo kako postati siromašnima. Toliko posjedujemo. No Gospodine, Ti bi nam trebao biti dovoljan, biti naše zadovoljstvo i naša radost. Nauči nas biti slobodnima i siromašnima. Zahvaljujemo Ti što si Ti prvi pošao tim putem, što si došao na svijet siromašan, što si svoju majku Mariju i oca Josipa blagoslovio siromašnim i jednostavnim životom. Daj nam takav život i poduči nas putem siromaštva, poduči nas prije nego što smo sve izgubili, prije nego smo izgubili svoje duše i ljubav prema Evanđelju. Molimo za sve ovo u Isusovo ime.

Jedanaesti nagovor:

Iscjeliteljska snaga slomljenosti

46

„Gospodine, danas dolazimo k tebi i tražimo Te Tvoga Duha. Molimo Te da nas oslobodiš, da nas izliječiš, da nas iscijeliš, napose one dijelove nas koji još uvijek ne vjeruju u Tebe, koji Te još ne vole, koji su ispunjeni težinom i hladnoćom. Gospodine, sve smo pokušali da bismo Ti se približili, da budemo bolji, da učinimo pravu stvar, a svi se još osjećamo tako slabi i tako daleko... Ne znamo kako da Ti se približimo, samo možemo tražiti da nas Ti približiš k sebi. Ovaj dan stavljamo u Tvoje ruke i tražimo Te da budemo otvoreni i spremni za sve tvoje darove i pozive koje za nas imaš. Zahvaljujemo Ti i slavimo te zajedno.“

Danas ću govoriti o iscjeljenju (eng. healing). U posljednje je vrijeme to postala moderna riječ, a opet iznenađuje što je ikada i izašla iz mode. Pogledajte samo koliku je važnost iscjeljenje imalo u Isusovom djelovanju. Što duže djelujem i sam, bolje to razumijem. Počeo sam više kao propovjednik i učitelj, a opet, dosegao sam točku gdje sam shvatio da mnoge stvari koje govorim, čak ako se ljudima i svide, ne rezultiraju akcijom, već samo teoretiziranjem. Ljudi čuju lijepe ideje, ali ih nisu sposobni primiti. Da, propovijedanje je samo pola djelovanja. Mnogi od nas su toliko i tako slomljeni da nisu sposobni čuti Evanđelje, da mu nisu sposobni vjerovati, da ne mogu dozvoliti da uđe u njih, da ih dotakne u najdubljim dijelovima duše. U Sv. Pismu vidimo Isusa kako počinje navještati Kraljevstvo Božje, i njegovo se propovijedanje zapravo pretvara u kontakt s ljudima i liječenje/iscjeljenje, kako bi oni mogli primiti Riječ koju propovijeda. Sve više vidim koliko je takav kontakt i danas potreban.

Previše smo dijelova Crkve bazirali na propovijedanju, na edukacijskom modelu, na mišljenju da će samo primanje riječi promijeniti ljude. No one to ne čine. Koliko ste propovijedi čuli u svom životu?! Ne možete se u konačnici osloniti na riječi. Morate ih nadići.

Iako sam osobno vidio iscjeljenja i izlječenja, i puno o tome učio, moje djelovanje nije pošlo u tom smjeru. To je valjda zato jer se nisam do kraja složio s nekim stvarima koje iscjelitelji u Crkvi govore. Mislim da smo često lažno obećavali. Prvenstveno kada se radi o unutarnjem ozdravljenju. Vidio sam da samim propovijedanjem mnoge stvari ne nestanu. Međutim, moleći kroz bol i patnju uklanjamo razaračku snagu koja uništava nas, a ponekad i druge, no na mnoge druge načine naša bol i patnja ostaju u nama. I dalje boli, i dalje se sjećate. Vidio sam mnogo dobrih ljudi, svetih ljudi, koji su ponijeli svoje rane u grob. Nisam vidio da su one nestale. Istovremeno znam da im je dano puno milosti. Očito postoji tranzicijska točka gdje se čini da je bol „kao nestala“, no nestala je tako da me i dalje opterećuje, baca u depresiju, da rastužuje druge oko mene. A često dajemo ljudima naslutiti da je iscjeljenje nešto magično.

Veoma me tješi slika uskrslog Isusa s njegovim ranama. Ne znam da li smo do kraja usvojili paradoks i očitu namjeru tog simbolizma. Zašto uskrslo tijelo Isusovo nije bilo savršeno?! Mislim da to nije slučajno. U sva 4 Evanđelja Isus se pojavljuje s ranama na rukama, nogama i na rebru. Mislim da to puno govori o pravom karakteru iscjeljenja. Nekako nas upravo naša ranjivost i slomljenost donose Gospodinu. Ne dolazimo Gospodinu unatoč njoj, već zbog nje. Najsvetiji ljudi koje sam znao, u najznačajnijim dijelovima svog života bili su ranjeni. Da, u njima je bila velika rana, ako ne fizička, onda psihička ili duhovna. Neki dijelovi njihove osobnosti možda su čak bili neurotični i oni su to nosili kao težak, pretežak teret.

Kada sam držao duhovne vježbe u Irskoj, sestre su mi govorile o tradiciji „tihih“ svećenika. Ako je svećenik imao veliki moralni problem, uglavnom je to bio alkohol, bilo je vrlo uobičajeno da ga biskup „ušutka“, te tako postaje „tihi“ svećenik. To je značilo da nije imao pravo javno nastupati. Zanimljiva je stvar što su laici vidjeli da upravo „tihi“ svećenik ima „lijek“. Laici ne bi nikada išli k običnim svećenicima po iscjeljenje, jer ih oni ne bi razumjeli niti suosjećali s njima. Ne idete po ozdravljenje monsignoru koji vodi župu. U potajnosti tražite „tihog“ svećenika. Meni to puno govori o ogromnom uvidu laika. Oni su shvatili da se snaga ne može očekivati od 'uspješnih'. Jedini ljudi koji razumiju i imaju lijek

47

su oni koji su i sami slomljeni i poniženi. Čak i protiv formalne volje Crkve, jer se k „tihim“ svećenicima nije smjelo dolaziti.

Samo čovjek koji je patio, koji je dotakao dno, kojeg su udarali, koji možda ima problem s pićem, shvatit će moju vlastitu ranjivost. On mi se neće smijati, neće misliti da sam glup. Postoji samo jedna vrsta iscjelitelja, a to je ranjeni iscjelitelj. Nitko nema pravo dotaknuti druge ljude sve dok nije vrlo duboko dotaknuo svoju vlastitu ranjivost i od nje patio. Mislim da nas iscjeljenje prvenstveno poziva u misterij naše vlastite ranjivosti. Da, poziva nas da se prestanemo skrivati od nje kao što smo to tako dugo činili, i da je donesemo pred Gospodina, da priznamo svoje mračne, tamne, sjenovite, neurotične strane. Mislim da što postajemo stariji, ti slomljeni dijelovi nas postaju vidljiviji i naš sve teži teret.

Evo jedne nedavne zgode koja mi se dogodila na putu do ovdje. Možda će vam glupo zvučati. Krenuo sam autocestom i srećom upitao kako da dođem do vašeg mjesta te mi je čovjek u naplatnoj kućici neljubazno odgovorio da moram ići drugom autocestom, naplatio mi 35 centa za ulaz na krivu autocestu i 35 centa za izlazak s nje, te mi još k tome rekao da to nije njegov problem i da sam si sam kriv jer sam pogriješio cestu. Toliko sam se uzrujao zbog toga da mi je trebao jedno 7 kilometara da se donekle smirim. Iako je to glupo ispalo, pitao sam se zašto me to toliko uzrujalo. Jel' zbog 70 centa?! Ili jer sam pogriješio!? Ili zbog 3 izgubljene minute?! Ili zbog neljubaznog čovjeka?! Možda pomalo zbog svega, ali ipak, odrastao sam čovjek, imam 40 godina, zašto me to emocionalno toliko smeta?! Predao sam sve Gospodinu i još uvijek ne znam zašto me to toliko uzrujalo, ali uzrujalo me. Navodim to samo kao primjer slomljenosti. Vidite da ne upravljam svojim životom, čak ni svojim osjećajima. Bio sam vrlo uzrujan i ljut. Nešto mi se ne-lijepo dogodilo i htio sam sad da mi se nešto lijepo dogodi, kao da sam zaslužio neku kompenzaciju za to izgubljeno vrijeme i novac. Htio sam se vratiti kući, leći, čitati knjigu, pojesti čokoladni kolač, a ne držati duhovne vježbe. Da, ima nešto u mojoj osobnosti što kaže da ako malo moram trpjeti, onda zaslužujem neku kompenzaciju za to. Tu potrebu da se nagradim ne volim kod sebe. Da nisam imao malo mira i tišine u autu i na miru popričao s Gospodinom, mogao sam cijeli dan biti tako uzrujan niti ne znajući zašto.

Zašto smo takvi, ne znam. Znam da nas takve stvari mogu uništiti. Da nekako nisam riješio ono što mi se jutros dogodilo, vjerojatno bi se nešto takvo opet dogodilo kroz dan, i sutra i prekosutra i nakupilo se. Ljudi niti ne znaju koliko se godina takve stvari skupljaju u njima. Ne shvaćaju koliko su, nakon nekog vremena, emocionalno uhvaćeni u zamku. Ne znam što bih bez molitve. Mislim da bih bio kao životinja u kavezu i bio bih neljubazan kao čovjek u naplatnoj kućici na autocesti. Ni on valjda ne zna zašto je bio neljubazan. Moramo ponijeti te emocionalne trenutke Gospodinu. Ne zato da ih razumijemo, nego da ih nadiđemo. To je sve. Vjerojatno ću takav ostati cijelog svog života. I to mrzim. Ne znam kako da to promijenim. Zato to imenujem, sve lijepo ispričam Gospodinu i tražim Ga da me iscijeli. On oduzme tome destruktivnu moć, to je sve. No ne oduzme teret.

Upravo taj teret koji nosim tjera me da molim. Osjećam da danas želim moliti. Jučer sam navečer imao tako lijepu večer sa svojim roditeljima i neka neugodna situacija poput ovog danas može uništiti moju radost i slobodu. To nije pošteno. Nije pošteno da dozvolimo da nam se tako lako može oduzeti život koji nam Bog daruje.

Naše nas rane upravo čine potrebitima Boga. One nas drže malenima i svjesnima da smo u biti potrebiti. Kada živimo u iluziji da nam nitko i ništa ne treba, živimo život lažne samodostatnosti. U redu je imati ranu. Isus pokazuje svoje rane svome Ocu. On ih nosi čak u svome uskrslome tijelu. Njegove su rane naše spasenje. I naše su rane naše spasenje.

Evanđelje u koje vjerujemo ne temelji se na duhovnosti zastrašivanja, da morate učiniti ovo ili ono, ili doseći ovo ili ono, već na duhovnosti sućuti. Tek kada učimo suosjećati s vlastitim ranama, opraštati svojoj vlastitoj nesavršenosti i biti strpljivi, tek tada možemo razumjeti prirodu milosrđa, tek tada možemo biti milosrdni, čak i prema sebi. No to je ponižavajuće, više od ičeg drugog. Ponižavajuće je shvatiti koliko smo ranjeni. Vjerujem da smo svi mislili kako ćemo biti drugačiji od ovoga što jesmo i da će naš život biti neki slavni hod od vrhunca do vrhunca i vrlo smo zadovoljni svojom svetošću. Što postajem stariji, to

48

sam sve manje zadovoljan svojom svetošću. I zaista moram biti zadovoljan i sretan samo zbog Božjih obećanja, zbog Njegovih inicijativa, zbog Njegovog, a ne svog savršenstva.

Želio bih završiti s krajem 3. poglavlja 2. poslanice Korinćanima. Pavao kaže: „A Gospodin je Duh. Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda.“ Čini se da je sloboda od tereta i rana sve što nam Gospodin daruje; ne zato da teret i rane odu, već da budemo od njih slobodni. I kaže dalje Pavao: „A mi svi, koji otkrivena lica kao ogledalo odražavamo slavu Gospodnju, preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od Duha.“ Kako nas iscjeljuje, sve što Gospodin čini je da 'skida' veo, kako bismo mogli pogledati u svoje rane i vidjeti da nisu toliko strašne. U početku ih ne želimo gledati, previše je ponižavajuće, previše bolno. No On skida veo, kako bismo ih mogli gledati i ne sramiti se. Moguće je gledati i ne sramiti se samo zbog toga što je On, koji nas je stvorio, rekao da je to u redu. Ako On to može voljeti, a ako mi volimo Njega, onda nalazimo snagu voljeti rane u sebi.

„Zato, ne malksajmo u ovom služenju, jer smo postigli milosrđe, (...) Mi, naime, ne propovijedamo sebe, nego Krista Isusa kao Gospodina, a sebe kao sluge radi Isusa. Zbilja, Bog koji je zapovjedio: „Neka iz tame zasine svjetlo“ (ne unatoč tami, nego IZ tame zasine svjetlo – eto to se događa, ali nekad nam treba cijeli život da to shvatimo), zasinulo je u našim srcima da osvijetli spoznaju slave Božje na licu Kristovu.“ Da, Isus je prvi koji je iz ljudske pozicije, kroz svoje tijelo pogledao Gospodina i vjerovao kako je u redu biti čovječan, biti slomljen i ranjiv čovjek i da je to ono što Bog voli. Takva slava sjaji na licu Kristovu. To priznavanje, da je to šepavo, promašeno, slijepo i ranjeno stvorenje ono za koje je Bog izabrao dati svoj život. Nema radosnije vijesti od toga. Ništa nas ne bi trebalo veseliti više od tog otkrića.

Gospodine, volimo način na koji nas voliš, i tražimo Te da nas iscijeliš. Molim Te da izliješ svoj iscjeliteljski Duh na ove ljude. Oni donose pred Tebe svoje rane, usamljene dijelove svoga srca, koje nitko nikada nije volio, koje nitko nikada nije vidio, koje se nikada nisu usudili s nikim podijeliti jer su bili sigurni da bi ih mrzili zato što su i sami mrzili taj svoj dio. Donosimo Ti dijelove sebe kojih se sramimo, kojih se bojimo, dijelove koje naše majke i očevi nikad nisu voljeli, koje nitko nije mogao prihvatiti, dijelove koje mi sami ne možemo voljeti. Ispuni te praznine Gospodine, te rupe u nama toliko da ostanemo živi, da možemo prepoznati što je život, ali ne više od toga kako bismo uvijek osjetili svoju potrebu i svoju čežnju. Održi našu čežnju i žeđ za cjelovitošću. Poduči nas uživati u tome što nam je dano i koliko nam je dano. Daj nam da ne živimo tužni zbog onoga što još nismo primili. Tražimo te Gospodine da nas iscijeliš, da izliječiš u nama sve što sprečava da ljubimo jedni druge, i da se strpljivo i blago odnosimo jedni prema drugima. Izlij svog iscjeliteljskog Duha na sve, napose na one koji te najviše trebaju. Iscijeli nas u našem tijelu, našim mislima, sjećanjima, našim osjećajima, našem duhu. Ozdravi nas i učini nas cjelovitima. Ozdravi nas dovoljno da možemo vjerovati i radovati se Radosnoj vijesti. Ispuni svojim svjetlom tamu u nama, da svjetlo zasine kroz tminu i da možemo pronaći svoj put k Tebi. To Te tražimo Gospodine u Isusovo ime i znamo da ćeš nas uslišati.

Dvanaesti nagovor:

Križ i nenasilje

„Gospodine, želimo Te pronaći u svojim životima. Želimo upoznati Krista koji nam danas govori, upravo u ovom trenutku jer je to jedino vrijeme koje imamo, koje nam je dano. Poduči nas Gospodine putu mirotvoraca, kako da stvaramo jedinstvo, kako da budemo pomiritelji i opraštatelji. Iscijeli nasilje u nama, napose nasilje prema nama samima. To Te Gospodine molimo u Tvome Duhu i u Isusovo ime.“

49

Volio bih govoriti o nasilju, ali i o križu kao i o Božjoj iscjeljujućoj prisutnosti u nama. Gotovo je izlišno nazvati svijet mjestom nasilja. Čini se kao da je nasilje sve više i više ljudski odgovor na sve što čovjek ne voli, sa čime se ne može nositi ili ne može razumjeti. Izgleda kao da bi nasilje to moglo zaustaviti ili promijeniti, no kroz prošlost se pokazalo da nasilje nikad ne uspijeva nešto promijeniti.

Mi u Crkvi moramo priznati dio krivnje za to jer je duhovnost koju smo podučavali bila nasilna. Nismo podučili ljude nenasilju u njima samima! A ako ste nasilni u svom unutarnjem svijetu, bit ćete takvi i u vanjskom. Često smo ljudima željeli donijeti Kraljevstvo Božje zastrašivanjem, putem krivnje i straha. No, kraljevstvo Božje se ne može donijeti na te načine. Ako želite nekoga prisiliti da učini dobru stvar, onda to u biti nije dobra stvar. Ako činite nešto zbog socijalnog pritiska, zbog želje za poštovanjem ili možda zbog straha od pakla ili bilo čega drugog, to po definiciji ne služi kraljevstvu Božjem.

Ovdje ćemo pokušati razotkriti još neke izvore smrti kako bismo više bili u doticaju sa svjetlom i životom na kojima se jedino može graditi. Mislim da nam je svima poznato uobičajeno značenje pojma nasilje. No možda smo tek u ovom stoljeću počeli razotkrivati prirodu institucionaliziranog nasilja. Ljudi se brinu za individualno nasilje, a pri tom često sami dopuštaju razne oblike institucionaliziranog nasilja. Tako je i Crkva nesvjesno pripomogla stvaranju nasilnih ljudi.

Sustavno zlo skriva se iza tradicije i birokracije, a često se opravdava izjavom „to smo oduvijek tako činili“. Ponekad ne postavljamo pitanje koliko je ljudi bilo uništeno dok smo mi činili onako kako se to oduvijek radilo. Takvo sustavno, korporativno zlo, Crkva velikom dijelu (ne potpuno, ali uvelike) nije razotkrila. Uvijek smo pojedinca učili da je loš, učili ga da na ispovjedi ispovijeda pojedinačne grijehe ljutnje, nestrpljivosti, netolerancije, neposlušnosti, prijevare... i da se zbog njih osjeća loše. No ono što se sad pojavljuje puno je radikalnije, stvarnije i bliže onome što Isus zapravo priča.

Ako zaista želimo pristupiti tematici individualnih nasilnih radnji, moramo pronaći njihov uzrok te se zapitati što ljude čini takvima? To znači biti radikalan, doći do korjenitog uzroka. Što to tjera ljude da čine stvari koje čine?! Postoji razlog jer ljudi s razlogom rade stvari koje čine. Nešto je uzrokovalo da su krenuli u smjeru nasilja. Ono što pronalazimo kao odgovor je nasilje samih sustava. Što podrazumijevam pod korporativnim zlom, korporativnim nasiljem?

Jedan od razloga korporativnog nasilja je POHLEPA koja nadvlada kulturu i dominira ljudskim načinom razmišljanja i na kraju čini nasilje nad ljudskom prirodom, a da ljudi uopće ne postanu svjesni pritiska. Da bi iz toga izašli, ljudi se moraju boriti raznim oblicima ljutnje ili iluzije, čak i ratom, pa se do dana današnjeg rat smatra nezaobilaznim, kao da se mora dogoditi i uvijek će se događati. Moramo priznati da smo ponudili premalo alternativa ratu. Čak i sama Crkva u nekim mjestima do nedavno, ako ne još i uvijek, drži vojne akademije. Ako se učite za rat, rat će biti vaš životni stav. Nije li neobično da nismo nikada osnovali mirotvornu akademiju?! Zašto to nikome nije palo na pamet? A toliko je potrebno učiti ljude različitim načinima razmišljanja, dijalogu, diplomaciji, nenasilnom rješavanju sukoba, pregovaranju, kompromisu, razumijevanju, davanju i primanju, pogledu na svijet koji uključuje „oba-i“. Nismo to podučavali, na svoju štetu. Nismo podučavali Isusov način, način pomirenja i nenasilja. Mi (Crkva) sami smo često bili uključeni u vrlo totalitaran i apsolutistički način razmišljanja i time doprinijeli nasilju u svijetu. Jer nismo, kao što sam već rekao, podučavali politiku mira u nama samima. Nismo učili ljude kako da oproste sebi, nismo ih podučili najradikalniju Isusovu zapovijed: ljubite svoje neprijatelje.

Budimo sasvim iskreni, priznajte, koliko nas ljubi svoje neprijatelje?! Činimo li to zapravo? Volim li ja svoje neprijatelje?! Ja se trenutačno ne mogu sjetiti niti jednog jedinog kojeg volim. Kad su ljudi zločesti prema meni, ja ne gajim tople osjećaje prema njima. Naravno, moramo bolje definirati što je ljubav, ali ako ne možemo ljubiti bol i nasilje izvan nas, to je zato što nismo razumjeli prvu razinu te zapovijedi. Tko je tvoj neprijatelj?! To je najradikalnija Isusova zapovijed zato što imenuje najuspješnije skrivenog neprijatelja: vas

50

same. Da, sami ste sebi najgori neprijatelji. I dok ne naučite bez ikakvih uvjeta ljubiti sami sebe, nema nikakve nade da ćete barem uzeti za ozbiljno zapovijed da volite nekoga tko neće biti ljubazan sa vama – jer ćete znati da je to nemoguće. Kako biste mogli poslušati tu zapovijed?! Isto kao i mnoga druga Isusova učenja, koja uporno ignoriramo, jer se s njima ne možemo nositi, jer se ne uklapaju u naš sustav dominacije, kompeticije, dostignuća i uspjeha. Čak se laćamo i duhovnog natjecanja, ganjanja duhovnog uspjeha: da budemo najveća Crkva, da budemo ona prava Crkva... Vidite, to može biti duhovno nasilje. Ono postoji tamo gdje potreba za kontrolom i moći još drže, ali sada u Isusovo ime, ili u ime savršenstva.

Svećenik sam 13 godina i nikad nisam u ovoj najbogatijoj zemlji na svijetu sreo katolika koji bi na ispovijedi ispovjedio pohlepu. Ne, nikada nisam naišao na katolika kako ispovijeda da zarađuje više nego što ima pravo na to. A imamo cijelu kulturu temeljenu na maksimizaciji profita. Čak nitko to ne uočava kao zlo. Nismo imenovali niti se susreli s tim korporativnim karakterom zla, koji nas zasljepljuje za Evanđelje i koji nas zasljepljuje za pravu vrijednost dobra.

Pogledajte npr. poslove koje radite. U zajednici imamo oženjenog čovjek, oca šestero djece. Prije 2 godine napustio je svoj posao, jer je shvatio da ono što radi nekako ima veze s proizvodnjom bombe. Rekao je da ne želi na kraju svog života stati pred Boga i reći mu kako je doprinosio izrađivanju bombi. I drugi su iz zajednice počeli istraživati čime se zapravo njihove firme bave i mnogi nisu imali pojma što je zapravo konačni proizvod njihova rada. Ovaj je čovjek riskirao davši otkaz, i od tada živi doslovno od mjeseca do mjeseca, radeći sitne poslove. U konačnici, on nije mogao prihvatiti posao koji se nosi sa smrću umjesto sa životom. To je sasvim novi način razmišljanja. Mislimo da možemo uzeti bilo koji posao dokle donosi novce za hranu u kući. Mnogi si nikad nisu postavili pitanje da li rade posao koji je moralan, koji radi za Kraljevstvo Nebesko? Amerika u ovom trenutku zapošljava veliki broj svojih ljudi vezano za vojsku. Kada bi svi katolici dali otkaz, ne mogu ni zamisliti što bi se dogodilo. Dapače, mnogi ljudi na visokim položajima su katolici i kršćani koji iz nekog razloga ne vide nikakav problem u tome što rade, ni u konačnom rezultatu svog rada ni njegovom značenju za svijet. Ja ne upirem prstom u njih, već samo mislim da se nisu naučili prepoznati karakter sustavnog zla.

Pogledajte rasizam. Postali smo ga svjesni tek u 60-tima. Bio je tiho toleriran, kao što znate i u našim crkvama. Sve do 1960. godine imali ste „crne crkve“ i „bijele crkve“ i iz nekog razloga nismo s time imali problema. Mislite da bi Crkva trebala voditi povijest, usmjeravati svjesnost ljudi naprijed, no često se događa da kasnimo. Dođemo i kažemo: O, da, da, to piše i u Evanđelju. A gdje smo bili prije toga?! U 70-tim godinama započeo je anti-ratni pokret, ali nije započeo u našoj Crkvi. Još uvijek nije odviše pogodio naše crkve. Mi tek kasnije uočimo da je to upravo ono o čemu je i Isus pričao i pitamo se kako smo mogli biti tako slijepi da to nismo uočili. To je stoga što niti naša, niti europska kultura nisu za to bile spremne, niti su o tome željele čuti.

Svi mi imamo selektivnu percepciju i prihvaćamo ono sa čime se možemo nositi. Za mnoge je Isus previše, sa Njime se ne mogu nositi. Ne velim da ja mogu, ali mi se čini da počinjemo zajednički širom svijeta primati više Isusa i više Evanđelja nego ikada do sada. To nas plaši. Vidimo da je taj naš Isus nenasilan. Njegovi načini nisu načini ovoga svijeta. Strategijama življenja koje je naučavao još uvijek ne vjerujemo, ili ih u svom najvećem dijelu ne uzimamo ozbiljno. Nismo sasvim sigurni da će Isus „upaliti“, da je Isusovo učenje zapravo odgovor na život. Mi to duhovno objašnjavamo: Isus će nas dovesti u nebo (što god to značilo), ali što se tiče istinskog Isusovog učenja, donošenja Kraljevstva Božjeg, biti sredstvo kojim dobro pobjeđuje zlo, e, u to nismo previše sigurni. Nismo uopće sigurni. I u većini slučajeva više očekujemo od zakona.

Poznato mi je da neki od vas znaju kako su me na Duhove uhitili u Washingtonu kada sam protestirao na ulicama protiv razvoja nuklearnog oružja. Nisam očekivao toliku pozornost, ali su novinari iskoristili moj franjevački habit, pa sam se našao u svim novinama sa lisicama na rukama. Znate, novinari to jako vole: svećenik u habitu sa lisicama! Kad sam

51

se vratio nakon provedenog dana u zatvoru, počeo sam primati mnoga pisma prepuna ili mržnje ili podrške. Ono što me osobno najviše zapanjilo bilo je ono što je toliko uzbudilo većinu ljudi (barem iz pisama koje sam dobio). To nije bilo toliko moje protivljenje razvoju nuklearnog oružja, već činjenica da nisam poslušao „zakon“, koji je upućivao na to da se ne smije moliti u glavnoj vijećnici.

Odakle nam dolazi to značenje zakona? Kako je moguće da tako mali zakoni nadmašuju Božje zakone? Dok se u vijećnici odlučivalo, upravo kad smo mi bilo tamo, da se potroše milijarde dolara na uništenje svijeta, nitko nije vidio neki problem u tome. Dobri, staromodni katolici u Cincinnatiju strašno su se uzrujali saznavši da je jedan od njihovih svećenika molio u glavnoj vijećnici i prekršio zakon Sjedinjenih Američkih Država. Što reći na to?! Nismo educirali svoje ljude za pravu narav dobrog i zlog. To je strašno duhovno sljepilo u koje su se ti ljudi ulovili. Eto to se dogodi kada postanete fini i bogati. Više ne možete vidjeti istinu. Možete previše toga izgubiti kada čujete istinu.

Znam da je glavni problem duhovno sljepilo, ali i strah. Previše se bojimo. A ljudi koji se boje, bježe od samih sebe. Kada bježite od samih sebe, zbog nekog ste razloga nasilni jer niste svoji, ne posjedujete svoju dušu, pa udarate i šibate svijet i ljude oko vas. Nosite se sa zlom tamo negdje i napadate ga u drugim ljudima, jer ga niste susreli ovdje, u sebi. Ljudi stvaraju smrt izvan sebe kada su u nju zaljubljeni ovdje, u sebi. Stoga nas Isus poziva da dotaknemo pitanje smrti prvenstveno u sebi. Mnogi su se ljudi sprijateljili sa smrću, toliko su se saživjeli sa njenom sjenom da više niti ne znaju da je to smrtna sjena. Od kada je ljudskoj duši postalo ugodno sa smrću u sebi, jedina stvar koju zna činiti je stvarati smrt izvan sebe.

No evo Isusove strategije: Kada netko baci smrt prema vama u bilo kojem obliku (s oštrom riječi, nekim

neljubaznim postupkom, nekim manipulativnim činom, potrebom da te kontrolira ili što drugo) i nasilno vas napada, uzvratite li mu istom mjerom, što ste postigli?! Samo ste povećali zlo, udvostručili problem. Niste našli izlaz, dapače, ulovili ste se u isto mjesto u koje su se ulovili i drugi. Stoga križ Isusa Krista stoji u središtu života i simbolizira ono što ljudsko biće, ljudska rasa čini dobroti. Pazite, ne bojimo se mi zla, nego dobroga. Mrzimo ga. Bojimo ga se. Ne možemo mu vjerovati jer nam nitko nije nikad dao hrabrosti da vjerujemo da bi dobro moglo biti u nama. Ni blizu se toliko ne bojimo zla koliko se bojimo dobra. Pogledajte koliko i kako mrzimo sami sebe, kako ne želimo priznati da smo dobri, kako ne vjerujemo Evanđelju i Radosnoj vijesti koja govori: vi ste djeca Božja. Vaše vam je krštenje dalo vaše beskrajno dostojanstvo i nakon 60 godina još uvijek ne vjerujete svom krštenju. Samo ste katolici. Kada ćemo početi vjerovati Evanđelju?! Previše je to dobre, radosne vijesti za nas. Puno nam je ugodnije sa lošom i zlom viješću. Stoga je Isus simbol onoga što ljudska vrsta čini dobroti: ubijamo ju. Isus, bezgrešni, došao je na svijet, On koji nikada ništa nije učinio krivo ili loše, i što smo mu učinili?! Ubili smo ga. No evo što Isus čini: On visi gol i krvav na križu, simbol promašaja, ranjenosti, gubitka ... i ne uzvraća nam. On odbija uzvratiti pod cijenu svog života i tako zaustavlja tu vječitu ping-pong igru koju igramo stoljećima, kojom bacamo zlo i vraćamo ga natrag.

Kada vam netko čini zlo, ne mrzi vas, nego sam sebe. Ako uzvratite, samo ćete potvrditi njegovu zabludu i laž. I on će nastaviti vjerovati da ste vi taj koga mrzi. Pa što činiti?! Ne uzvratiti. Tada neće razumjeti. To će ga zbuniti. To je Isusov način, Njegova strategija.

Križ nije tamo negdje vani, već je objavljenje onoga što se događa u nama. Mi smo oboje: ubojice i razapeti. Beskrajno razapinjemo sami sebe. Mrzimo i uništavamo ono što je Bog stvorio. Ubijamo dobrotu i kada dovoljno dugo stojimo pred križem počinje nam svitati: o Bože, nisi tamo negdje daleko, već si objavljenje onoga što se oduvijek događalo u meni. Ja sam Tvoje tijelo, a razapinjem se svakodnevno, mrzim se i ubijam. Mi imamo zgodnu riječ za to: „istočni grijeh“, beskrajna sposobnost koju ima ljudski rod za samouništenje i mržnju prema samome sebi. I to prenosimo s generacije na generaciju. Isus to prekida i sa svojim slomljenim i krvavim tijelom govori: „Stanite. Pogledajte me i vidite što činite svome tijelu,

52

što činite sebi. Nemojte nastaviti mrziti moje tijelo, nemojte nastaviti ubijati moje tijelo.“ Ovo se ne može shvatiti izvan molitve i milosti, već jedino klečeći pred raspetim.

Isus je uzeo najdramatičniji, najstvarniji, najseksualniji, najprizemljeniji simbol koji je mogao tako da to ne bismo zaboravili: dao nam se u kruhu i vinu. Mogao je reći: duh Kristov, ali ne, rekao je TIJELO Kristovo. Tijelo! Zašto nije ostavio to lijepim i religioznim i rekao: duh Kristov?! A mi nastavljamo jesti Njegovo tijelo, piti Njegovu krv. Da li je mogao naći dramatičniji način da nam kaže tko smo?! Mi smo tijelo Kristovo. Postoji izravno kontinuitet između onoga što se dogodilo povijesnom Isusu iz Nazareta i nas. Mi smo inkarnacija koja traje (koja se nastavlja), ali i raspeće koje traje.

Moramo prestati razapinjati stvarnost i početi sa samima sobom. Nenasilje, Evanđeoska poruka mira, zaustavlja tu igru. Ona vraća problem na svoje mjesto i govori drugima: ne mrziš ti mene, već samoga sebe. Ne otkrijemo li misterij nenasilja i drugačiji način nadilaženja zla umjesto moći, dominacije, bombi, ratova i novca – ne znam kako ćemo doći do kraja ovog stoljeća. Ako mi, koji smo Isusovi sljedbenici ne uspijevamo razumjeti taj misterij nenasilja, kakva nada ostaje svijetu?! Nenasilje ne znači prostrijeti se kao tepih i dozvoliti biti gažen, već reći da se zlu mora oduprijeti, ali da ima boljih i kreativnijih načina od uzvraćanja udaraca.

Nenasilni način rješavanja problema uglavnom dolazi od ljudi koji znaju kako stvarati alternative, moliti, biti maštoviti u duhu. No ne možemo se nositi s time na globalnom planu, već se prvo moramo pozabaviti nenasiljem u zajednicama u kojima živimo. Moramo pronaći načine kako biti nenasilni jedni prema drugima, kako prestati manipulirati drugima, vršiti socijalni pritisak, okrivljavati svoju braću i sestre kako bismo ih prisilili da rade ono što želimo. Udomaćili smo se u manipulativnim načinima voljenja drugih, manipulativnim načinima kreiranja religioznog života. Nenasilni način je prvenstveno stav koji su mnogi vidjeli gledavši predivan film Gandhi. U filmu Gandhi kaže: Neprijatelj nije negdje drugdje, već je u vama samima.

Sve dok nastavimo misliti da je neprijatelj u Rusiji, da su neprijatelji muslimani, ili muškarci ili bilo tko tko nije kao mi – onda smo još uvijek u prvom razredu duhovnog života bez obzira na to na koliko smo Misa bili.

Trinaesti nagovor:

Put vjere

„Gospodine, slavimo Te za sve što činiš u nama, za sve što nam nudiš. Zahvaljujemo Ti što nam daješ toliko primjera, modela i svjedoka, toliko njih koji su nam pokazali put. Zahvaljujemo Ti na Tvojoj majci Mariji, na njenom Da, na njenom povjerenju i strpljivosti. Zahvaljujemo Ti na svima koji su nas voljeli i dozvolili nam da vjerujemo i podučili nas putu vjere i ljubavi. Zahvaljujemo Ti Gospodine za zajednice, na tome što nas one drže bliskima i svjesnima svoje grešnosti i svoje potrebe za Tobom. Zahvaljujemo Ti Gospodine što nas ne ostavljaš kao siročad, već nam šalješ svoga Duha i činiš od nas svoje tijelo. Zahvaljujemo Ti na Tvojoj velikoj ljubavi, zahvaljujemo Ti danas svi zajedeno u Isusovo ime.“

Mnogi su me pitali o mojoj zajednici koju sam već spominjao. Podijelit ću s vama svoje iskustvo, prestati podučavati i propovijedati, već vam ispričati svoje iskustvo nadajući se da će vam biti zanimljivo. A nadam se da će vam biti i od koristi te pomoći uvidjeti Božje tragove i Božja djela u vašim životima.

Imao sam vrlo blagoslovljen život i nekad mi se čini da nemam pravo govoriti o patnji. Jedino što sam naučio bilo je držati duhovne vježbe i ljudi poput vas podijelili su sa mnom svoje patnje. Iz toga sam mnogo naučio, no većinom sam život provodio kao razmaženo

53

dijete Božje, kao da mi je Bog dao sve za što sam Ga molio, pa čak i više od toga. To mi se ne čini pošteno. I iz toga sam zaključio da život nije pošten, nije uopće. To govorim zbog toga što se osjećam previše blagoslovljenim. I tražim načine kako da uzvratim Gospodinu za sve što mi je dao.

U 8. razredu škole, u naše su mjesto došli su franjevci i održali misije u našoj župi. U tako ranoj dobi, sa svega 14 godina, što danas više ne bi dozvolili, ali tada jesu (1957. godine) otišao sam u Cincinnati i završio sve sa franjevcima: srednju školu, novicijat, fakultet teologije... Cincinnati je po prirodi konzervativno mjesto, no opet, sreo sam svete osobe koje su me voljele, koje su vjerovale u mene i koje su mi prenijele Evanđelje: svojim učenjem, ali i svojim životom. Imao sam sreće započeti studij teologije odmah nakon Drugog Vatikanskog koncila, pa me nije ništa drugo ni dohvatilo nego samo „nova teologija“. Nova Crkva je imala tako puno smisla za mene i u nju sam vjerovao, i još vjerujem.

Posjetio sam Meksiko i Indijance, radio sam sa crncima... Shvatio sam da sve što sam naučio nekako želim vratiti ljudima, no jednu stvar nikako nisam želio, a to je bilo podučavati u srednjoj školi jer sam mislio da ću se naći s hrpom adolescenata koje uopće nije briga za Gospodina. Ismijali bi što god bih rekao... No, dobio sam baš takav zadatak: poslali su me u srednju školu na godinu dana. Kao što možete očekivati, ono što sam pretpostavljao da će biti grozno, ispalo je predivno. Tada sam imao 27 godina i mogao sam razgovarati s tim dečkima, a na moje iznenađenje sviđalo im se što sam govorio, neki su u to čak vjerovali...

Sljedeće godine započeo sam s duhovnim vježbama mladima i na mojim prvim duhovnim vježbama koje sam držao u listopadu 1971. počeo je Novi Jeruzalem, iako tada još nismo znali da će to biti Novi Jeruzalem. To je bila jedna od najvećih Božjih prisutnosti u mom životu koju nikad neću zaboraviti. Na tim duhovnim vježbama bila je grupa starijih srednjoškolaca tipično pretjerano-muževnih pa nikada ne bih pomislio da će povjerovati u ono što sam govorio. U subotu sam im govorio o ljubavi Božjoj i sve što mogu reći je da se Duh Sveti izlio na nas. Nikad neću zaboraviti tu noć. Ostali smo u kapeli cijelu noć, čekali, svi su klečali oko oltara, neki su plakali. Isprva nisam znao što se događa i otišao sam u drugu zgradu ugrijati neke pizze, čekao sam da mladi dođu jesti, pizze su se već ohladile, ali oni nisu dolazili... Ja bih se bio umorio od toliko molitve. A mislio sam kako sam neki duhovni vođa i kako puno znam. Vratio sam se u kapelu, a oni su još bili tamo... To je bio početak Novog Jeruzalema. Od te noći nije prošao niti jedan tjedan, a da se nismo sastali. Prošli smo kroz mnoge faze rasta i samorazumijevanja, a danas imamo oko 300 članova. Oni koji su došli u prvoj godini, još su uvijek u zajednici. Sljedeći tjedan doveli su svoje djevojke i zajednica je rasla svaki tjedan. U 1972. i 73. godini bilo je tisuće mladih koji su dolazili. Imali smo Misu i dugo poslije molili. Mogao sam satima propovijedati i svi su slušali. Srijedom smo imali Biblijsku grupu, petkom misu i molitvu. U gradu su se svi čudili. Često su nam dolazili drugi svećenici i časne kako bi se uvjerili da je moguće da mladi mogu biti na misi koja traje 3 sata. I sam sam se jednako čudio kao i oni. No bilo mi je očito da je to bilo djelo Duha Svetoga i da sam bio Njegovo oruđe. Ta činjenica uvjerila me je u realnost milosti i Božje neograničene ljubavi. Naime, to što se događalo nije se događalo po nikakvom mom osobnom daru, nekoj mojoj svetosti, već samo po Božjoj. Bog bira ljude. Valjda je bio neki DA u meni, a nisam ni znao da sam ga izrekao. Samo sam se pokušao sa time nositi. Bog je nešto napravio, a ja sam pokušao prepoznati i odgovoriti, no On je uvijek prethodio, a ja sam kaskao za Njime. Prošlo je 12 godina i puno smo stepenica i faza prošli.

U početku sam otišao biskupu i tražio ga da nam odobri mjesto gdje bismo se mogli sastajati. Ta prva faza prepuna je malih čuda, koraka, blagoslova, tako da smo u tom periodu dobili sve što smo tražili. Bilo je to iznimno za izgradnju vjere. Darovana nam je jedna nova predivna kuća i kao franjevac nisam znao što da s njom radim, jer kao što znate imamo zavjet siromaštva. No Duh Sveti upućivao je da je najbolje da se u nju preselim. Nikad nisam djelovao kao nesretni svećenik, niti mi je padalo na pamet da se maknem od svoje subraće, no izgleda da su mi vjerovali, pa su me poslali da živim u toj kući s laicima. I dalje sam vezan uz franjevce, ali ne živim više u samostanu.

54

Gospodin je pokrenuo kroz to novi model laičkih zavjeta, novi model religioznog života, a najbolji učitelji toga su oni koji su živjeli u zajednici. Moj dar i karizma u tom periodu bilo je zajedništvo: razumjeti zajednicu, vidjeti što može učiniti zajednicu stvarnom i što je može izgraditi. Nakon što sam bio u njoj i vidio sve mogućnosti za prijevaru i ranjavanje, iskreno mogu reći danas da sam više uvjeren nego što sam bio na početku u zdravlje, moć i stvarnost koja se krije u zajednici. Izvan zajednice ne mogu se jednostavno stvarati snažni kršćani. Zapravo, očito je da Evanđelje poziva apostole i vjernike u vjerničke grupe i u grupe podrške, gdje ćemo jedni druge izazvati na rast, na razvoj i podržati jedni druge na putu vjernosti.

Kada je naš biskup došao u Cincinnati 1973. godine, dao nam je na korištenje staru zatvorenu školu i samostan. Preselio sam se tamo, iako je sve bilo jako trošno i pomalo se rušilo. Deset godina kasnije oko 220 ljudi živi u krugu oko te zgrade, od toga oko 160 djece. U posljednje vrijeme sam nazočio mnogim vjenčanjima i bračni su parovi počeli dobivati djecu. Ta četvrt pomladila je Crkvu u Cincinnatiju. Na neki smo način „prekrili“ župu, jer smo bili jači i snažniji od župe koja je, kad smo mi u nju stigli, polagano umirala. Sada je možda najživlja župa u gradu. Ponovno ponavljam, nisam to planirao, čak nisam niti slutio da će se to sve tako dogoditi.

Kad skupite ljude u vjeri, počnu se događati nevjerojatne stvari. U početku smo sve stvari dijelili zajedno, sve je bilo zajedničko, što je sablaznilo stare ljude. Čudili su se kako mladi ljudi mogu zajedno živjeti u istim kućama. Jedne nas je nedjelje posjetio biskup i rekao da nam vjeruje, da ima povjerenja u nas kako pokušavamo ozbiljno živjeti kršćanskim životom. Ako tvrdimo da je to nemoguće onda bismo morali izbaciti Poslanice iz Biblije, jer baš tamo piše „da su se sve stvari dijelile zajednički i da se proučavala Riječ Božja“. Biskupovo razumijevanje i podrška puno su nam pomogli.

S obzirom da smo imali mnoga vjenčanja, bilo je važno da se svaki novi bračni par preseli u vlastiti stan gdje će započeti graditi svoju vlastitu obitelj. Kad ste blizu jedni drugima, tada se uči vrijednost zajedništva, no sada radimo na konceptu susjedstva, što je prirodno značenje zajednice: ne preblizu, ali niti predaleko. Tako dozvoljavate drugima razviti svoj privatni prostor i identitet, no ujedno imate i vrlo prirodan i lagan pristup drugima. Ne morate dogovoriti sastanak da se susretnete sa drugima, jer živite kraj njih. To je lijepo mjesto za biti, iako izvana izgleda kao bilo koja druga četvrt.

Vremenski, hod i rast naše zajednice mogao bi se podijeliti u 3 faze. Prvu fazu karakterizira karizmatski period u kojem smo uživali darove i plodove Duha Svetoga. Nikad nismo bili dio većeg karizmatskog pokreta kao takvog, iako imam puno pohvala i divljenja za mnoge aspekte karizmatskog pokreta. To je fantastično slavlje kršćanske inicijacije. Šteta što mnogi ljudi nisu imali priliku iskusiti i slaviti prisutnost Krista u svojim životima i osjetiti uzbuđenje zbog toga. Da, postoji nešto takvo kao što je Božji dodir. Možemo to nazvati i duhovnim krštenjem. U našim se životima to nije možda dogodilo tako naglo, već postupno, preko malih koraka, no ako se nije dogodilo, tražite to, taj dar Božje prisutnosti koji će vas uvjeriti da je On stvaran i da je ljubav. No podsjećam vas da se ne može ostati na medenom mjesecu. Ne možete održati to uzbuđenje. Vjerujem da je to jedna od najvećih slabosti karizmatskog pokreta; jer to je predivna inicijacija u Kristu, ali samo inicijacija, početak. To je prvi stupanj, ali ne možete održati prvi stupanj, morate se nastaviti kretati dalje od toga, u izgradnju zajednice, u svoje službe i poslove, u doticanje društvenih pitanja, a u mnogim se slučajevima karizmatici boje to učiniti. Nismo im dali vodstvo i zrelost koja bi ih pozvala nadići tu fazu.

Naša je zajednica isto tako trebala sazrijevati, napredovati prema sljedećoj fazi. Drugu fazu obilježila je činjenica da znamo voljeti Isusa, ali ne znamo kako voljeti jedni druge. Tu se puno više radilo o zajedništvu, odnosima, seksualnosti, dijalogu, roditeljstvu, iscjeljenju, obitelji i sličnim pojmovima.

Treća faza naše zajednice sastojala se u otkrivanju da smo izgradili dobru i zdravu, čak snažnu zajednicu iako smo svi grešni i slomljeni baš kao i vi i kao bilo tko drugi. No u cjelini bilo je nečeg dobrog i zdravog među nama. Tada nam je Bog omogućio da postanemo

55

svjesni velikih društvenih pitanja. Ja sam počeo putovati u zemlje 3. svijeta i držati duhovne vježbe i sve je odjednom izgledalo mnogo drugačije. Osvrnuvši se na Ameriku iz različitih kuteva svijeta, postao sam svjestan njenih velikih ograničenja i postalo mi je jasno da je Amerika također dio problema i da je moj zadatak pozvati ljude da uvide istinu. Odgajani smo u mitologiji da smo najsavršenija zemlja svijeta, a vrlo je opasno tako razmišljati. Tada sam uvidio koliko smo bogati i koliko smo pohlepni. Govorio sam ljudima koji su doslovno živjeli u rupama i pitao se kako mogu nastaviti živjeti kako živim kad toliki gladuju. Vratio sam se u San Francisco i vidio ljude u modernoj odjeći, s nakitom, ljude koji su fino mirisali... Mi to uopće ne uviđamo i to nije ničija krivnja, no moramo pronaći načine biti istinski katolicima. Ti su ljudi naša braća i sestre, tijelo Kristovo, i kako je moguće da neki imaju toliko mnogo, a drugi toliko malo?! Za mene je to bilo vrlo snažno iskustvo: vidjeti siromaštvo i nepravdu ovoga svijeta, a često ju podržava katolička Crkva. Sada smo, doduše tek nedavno, uočili da smo često bili dio problema.

Onda sam shvatio da što je zemlja bogatija, to je više opsjednuta bombama i vojskom. Što više imate, to više to morate čuvati i braniti. Postalo mi je jasno da nikad nećemo zaustaviti komunizam bombama. Bombe ne ubijaju sustave, već ljude. Sve dok postoji nepravda na ovome svijetu, komunizam će nicati u uvijek novim oblicima. I što god naš predsjednik rekao, komunizam neće moći zaustaviti. Ironija je da novac koji potrošimo u nekoliko tjedana u vojne svrhe, možemo dati za kuće, odjeću, bolnice, staračke domove, vrtiće... za većinu ljudi svijeta. To je zlo. Zlo nas je oslijepilo.

Kad su me ono uhitili na Duhove, izgubio sam mnoge prijatelje, barem u Cincinnatiju. Više nisu sigurni mogu li mi vjerovati. Čim sam dotakao ta važna pitanja, ljudi su me se počeli bojati. Žele da govorim lijepe i slatke riječi, da im pričam o ljubavi Božjoj, ali ne i o zahtjevima koje pred nas stavlja ta ljubav. Trebali bismo se pitati, s obzirom da nas Bog voli, što bismo mi morali učiniti za svijet, što Bog traži od nas?! Ja osobno ne mislim postati aktivist, ali želim biti osoba odana molitvi, Evanđelju, odan iscjeljenju srca, da ono što radim vani ne bude iz ljutnje, ili zbog pobune, već zbog mira i slobode.

Vezano uz zajednicu, želio bih još reći samo ovo: svaka zajednica ima karizmu. Možete samo par stvari učiniti dobro. Nema te zajednice koja bi mogla učiniti sve dobro. Potrebno je prepoznati svoju karizmu, svoje poslanje, te se pitati kako ga možemo zajednički ostvarivati?! Nemojte si zadati nerealna očekivanja i osuđivati se. Bio sam u mnogim vrstama zajednica: kontemplativnim, aktivnim, muškim, ženskim... i svaka od njih čini par stvari jako dobro, a neke druge stvari uopće ne. Nema zajednice u kojoj sam bio, a koja bi u svemu bila savršena. To se ne može. Morate biti svjesni koje vrijednosti vaša zajednica ima, a koje ne. Potom strpljivo i s ljubavlju pronađite načina kako kompenzirati nedostatke. Nemojte brzopleto osuđivati svoju zajednicu. Ta nismo već na nebu. Ako barem neke stvari vaša zajednica radi dobro, to je divno, neki ni to ne rade. Evo recimo trapisti su fantastični u kontemplaciji i molitvi, ali nespretni u komunikaciji i odnosima. To je u redu. Radosno prihvaćanje ograničenja znak je zrelosti. Sve je ograničeno, i to je u redu. Vi isto imate svoja osobna ograničenja i to je u redu.

Gospodine zahvaljujem Ti što si bio tako dobar prema meni, što si me toliko volio i koristio me. Hvala što si voljan koristiti sve ljude. Dajemo Ti se Gospodine, koristi nas za svoje Kraljevstvo, za izgradnju svoje Crkve. Izlij svoga Duha na nas i daj nam znati koliko si dobar i koliko su velika Tvoja obećanja.

Četrnaesti nagovor:

Pohvala ženstvenosti

Ovo izlaganje oslanja se na čitanje iz Otkrivenja: „I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanest zvijezda. Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja. I

56

pokaza se drugo znamenje na nebu: gle, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi, da joj čim rodi, proždre Dijete. I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom. I Dijete njeno bi uzeto k Bogu prijestolju njegovu. A Žena pobježe u pustinju, gdje joj Bog pripravi sklonište, da se ondje hrani tisuću dvjesta i šezdeset dana. I začujem glas na nebu silan: „Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega Boga i vlast Pomazanika njegova! Jer zbačen je tužitelj braće naše, koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim.“(Otk. 12, 1-6, 10)

Karl Jung, psihoanalitičar i švicarski protestant, bio je osoba koju je smetao pretjerani naglasak muževnosti u kršćanstvu. Na svoj simboličan način rekao je da je zapadna civilizacija, prepoznala činjenicu kako su ženstvenost i žensko tijelo na neki način put u nebo, i tako je prepoznala ženstvenost u Bogu. On kaže da smo većinu vremena do sada svijet uglavnom interpretirali kroz patrijarhalne pojmove i kroz patrijarhalni pogled na svijet. Kada to govorim ne pokušavam biti moderan i popularan. Ne morate biti feminist, da biste uvidjeli ovu istinu.

Povijest se kontrolirala i promatrala uglavnom „ muškim očima“. Ne kažem da je to loše, već da je to samo polovica slike. U Knjizi Postanka, Bog je rekao da smo stvoreni na Njegovu sliku, „muško i žensko stvori ih“. To znači da je Bog jednako tako muževan koliko i ženstven.

Mislim da su si naša protestantska braća i sestre koji su ostavili Mariju po strani, time učinili veliku protuuslugu. Marija je bila naš jedini način povratka prepoznavanju ženstvenosti. Ako nemate Mariju, vjerojatno biste je trebali izmisliti. Evanđelje treba Marijinu sliku za cjelovitost i postaje vrlo racionalno, legalističko, orjentirano na lijevu polutku mozga, orjentirano na cilj – kada gubi doticaj sa ženstvenošću, kada gubi doticaj sa Marijom. Problem katoličanstva je što je naša slika Marije tako meka i sladunjava. Nije cjelovita. Marija je prikazana pretjerano ženskasto, pre-meko, pre-slatko, previše vuče na Disneyland. Nema u njoj snage, moći, već je to jedna slatka žena u plavome. To također čini Mariji protuuslugu. Ona je tako puno više od toga!

Već sam prije bio rekao da je loše kada dijelimo stvari. Riječ dijabolički dolazi od grčke riječi i znači razdijeliti, rastaviti, odvojiti. Riječ simbolički znači spojiti, staviti zajedno. Marija je simbol nečega što je savršeno i predivno spojeno, stavljeno zajedno. Ako pogledamo njezin cijeli život, od trenutka kada ju je posjetio anđeo Gabrijel do stajanja pod križem, vidimo da je sve povezano u krug cjelovitosti.

Ovo čitanje iz Otkrivenja je divno. Kao prvo, vrlo je orijentirano na desnu polutku mozga. Ako ste previše orijentirani na lijevu polutku mozga, većina toga će vam promaći. Recimo, u tekstu piše da je Žena odjevena u sunce. Iz nekog razloga gotovo svi „primitivni“ ljudi vide sunce muškog spola, a mjesec ženskog. Sam sveti Franjo napisao je pjesmu: „brat Sunce i sestra Mjesec“. Jedno nije bolje od drugoga. Žensko je više nježno, ne stavlja se u središte, jednostavno je prisutno i svijetli na intimniji način. Muško je tu više na način koji je kreativniji, stvaralački, daje život, ali ne može biti „previše“, morate ga kontrolirati ili ga se kloniti. Naravno, oni su međuovisni i postižu cjelovitost jedino u ravnoteži. Dakle, imamo tu Ženu odjevenu u sunce, oprostite na psihološkom jeziku, ali u potpunosti u doticaju sa svojom muškom dušom. Ona stoji na Mjesecu: kontrolira svoju žensku i svoju mušku stranu, one ne upravljaju njome, te dvije realnosti su u kreativnoj ravnoteži. To je pravo značenje celibata.

Celibat ne znači da se ja kao svećenik ne oženim ženom ili da se časne ne udaju za muškarca. Način na koji celibat postaje moguć i kreativan je kada spojimo u sebi svoj muški i ženski dio. Žene koje nikada nisu otkrile svoju mušku dušu i muškarci koji nikada nisu otkrili svoju žensku dušu nisu toliko sposobni za kreativni celibat i uvijek će pokušati pronaći neku povezanost s nekime suprotnog spola kako bi pronašli svoju cjelovitost. Ponajprije moramo to pronaći u sebi.

57

Pred nekoliko godina moj duhovni vođa me je uveo u vježbu koja je značajno utjecala na mene. Rekao mi je da napišem na jednu stranu sve osobe koje sam sreo u svom životu, a koje sam mogao oženiti, bilo muške ili ženske; ljude za koje sam zbog nekog razloga želio da mi budu bliski, ljude za koje mi je stalo da im se svidim, ljude za koje sam htio da se njihov život poveže s mojim. Njih je resilo oduševljenje, ljepota i dobrota koje sam htio prisvojiti. Tako sam dobio određeno vrijeme da napišem sva imena ljudi kojima sam se do tada oduševio. Svi ljudi imaju to u sebi i ako vi to nemate, onda ste mnogo toga potisnuli. Ta čežnja za jedinstvom, za životom, nalazi se u svim ljudskim bićima. Nakon popisivanja svih ljudi koje sam mogao oženiti, rekao mi je da pored tih imena napišem kvalitete koje se nalaze u svakoj od tih osoba a koje su me toliko u njima oduševile. Što su to imali: dobrotu, ljepotu, snagu, strpljivost, samouvjerenost, smisao za humor... Koja vas to kvaliteta navodi na približavanje nekoj osobi?! Napisao sam kraj imena i sve njihove kvalitete. Tada mi je moj duhovni vođa rekao da povučem crtu ispod toga, kao da zbrajam i da napišem svoje ime ispod te crte. Napisao sam Richard. Rečeno mi je da pogledam sve te kvalitete i vidim sebe. To je moj pravi ja, onaj kojeg čak ni ja sam možda nisam ni otkrio, ni zavolio.

Ako hoćete biti zdrava osoba u celibatu, može zvučiti čudno, ali morate „voditi ljubav sa sobom“. Morate se zaljubiti u onaj pravi istinski ja, mješavinu muških i ženskih kvaliteta, mješavinu muškaraca i žena koje ste voljeli i s kojima ste bili bliski. Kada sam ja mogao „voditi ljubav“ s tim dijelom sebe, bio je to jedan od najvećih prijeloma u mom životu i u mojoj sposobnosti življenja kreativnog celibata. Od tada mi je celibat postao znatno manji problem za cijeli život, jer sam shvatio da potreba za kojom čeznem nije tamo, izvan mene: da oženim tu osobu, da je posjedujem, da je imam, već se ona nalazi u meni. Stoga krećem od pozicije jedinstva u sebi prema ljudima, ne želim ih više posjedovati, ne uzimam ih, niti koristim, već ih mogu jednostavno voljeti. Slobodan sam voljeti ih sa pozicije zadovoljstva koje ne treba posjedovati tu osobu. Taj prijelom nam svima valja učiniti. Stvoreni smo da volimo. Osoba koja nije voljela drugu osobu zasigurno ne voli Boga. Jer ne zna kako, uopće ne razumije što taj pojam znači. Ljudska ljubav i božanska ljubav ne mogu biti u suprotnosti. No zato što smo razdvojili toliko stvari, svjetlo i tamu, pšenicu i kukolj, dobro i zlo, muško i žensko, Animus i Animu, još uvijek mislimo da značenje našeg celibata znači držati stvari razdvojenima. To je dijaboličko. Najveći rizik i uzak put o kojem Isus priča nalazi se upravo u tome da se oboje stavi zajedno, da se pomiri muževnost i ženstvenost u nama samima.

Žena koja je integrirala svoju mušku stranu u sebi je žena koja je u kontaktu sa intuitivnim, kreativnim, strpljivijim i nježnijim dijelom sebe. To donese neku jasnoću, britkost, hrabrost, a ako oduzmete taj muški dio ostaje mekani i sladunjavi dio bez fokusa. Muški je dio direktan, pravocrtan a ženski kružan, cirkularan, ponavljajući. Oboje nam je potrebno: ići naprijed, ali i hraniti i braniti ono iza. Možda ćete me nazvati seksistom, ali pojmove koje koristim uglavnom su Jungovi pojmovi. Muški je dio više stvaratelj života, a ženski održavatelj života. Ako nemate oba, nemate života. Ako je sve samo očuvanje i održavanje života, onda se događa da se bavimo samo uljepšavanjem i čišćenjem stvari. Ako pak želite vidjeti čistu mušku energiju, dođite vidjeti neke muške samostane. Mi franjevci imamo mnoge službe i kad dođemo kući u neuredno i neorganizirano mjesto o kojem se nitko ne brine, poželimo pobjeći vrišteći zbog nedostatka brige i pažnje da se stvari učine posebnima i lijepima. Muškarci gotovo nikad ne pomisle staviti buket cvijeća na stol. Nakon nekog vremena dom postaje tako neprivlačan, da nam se samima više tamo ne živi. To je previše muško, a potrebno nam je oboje.

Ženama prvenstveno mora biti ugodno u ženskoj koži, u tome da je žena, a i u tome da je kćer, sestra, žena... kako bi mogla integrirati mušku stranu. Cjelovita je žena ona koja je prešla taj put od ženstvenosti u sebi do muževnosti i natrag k ženstvenosti u sebi. Mi muškarci moramo krenuti od svoje muževnosti prema ženstvenosti kako bismo mogli biti sposobni za bliskost, za intimnost, za odnos, za zajedništvo. To ne znači da se moram oženiti sa ženom, niti da moram spavati sa nekom, već jednostavno da mogu primiti njihov život, i da mi može biti ugodno u ženskom društvu. S tog mjesta valja mi se vratiti u muževnost u sebi. To su 3 faze: 1. identitet, 2. intimnost i 3. cjelovitost, produktivnost.

58

Služeći se simbolima, rekao bih da je ženama potrebno malo „divljaštva“, malo od Ivana Krstitelja. Ako dođete u doticaj sa tim grubim mjestom u sebi, nemojte ga se sramiti i bojati. Da smo imali sreće upoznati Mariju, Isusovu majku u živo, siguran sam da bismo vidjeli u njoj neku odlučnost, neku slobodu. Siguran sam da je plesala na vjenčanju u Kani, i da nije sjedila po strani s buketom cvijeća i rekla: ah, ne, ja sam sveta djevica. To je žena puna snage, života i smisla. Ako prepustite intuitivan i senzitivan dio ženstvenosti samome sebi, on neće imati mnogo snage.

Potrebni su nam govoritelji istine u rimokatoličkoj Crkvi, a upravo su žene te koje su u doticaju sa elementima koji hrane, sa elementima realnosti sa kojima muškarci obično nisu u doticaju. Crkva treba žene kako bi joj one rekle njenu istinu. Ne želim vas učiniti feministkinjama, ne želim iz vas učiniti ljutite žene, niti od vas učiniti svećenike. Dapače, odgovaram vas od toga da se ulovite u moć, u sustav, jer ne želimo učiniti cijeli sustav ženstvenim, već trebamo vidjeti Crkvu s mnogim darovima i mnogim službama, a ne jednu grupu koja će na vrhu voditi i imati svu moć. Da, potrebno nam je žensko vodstvo na svakoj razini unutar Crkve, ali ne u smislu svećenstva kao što ga poznajemo do sada. Potrebno je radikalno reformirati pogled na svećenstvo i rastaviti samu riječ svećenstva.

Crkva treba žene da budu mudre, da budu istinite, da budu Marija, da budu te koje će dijete Isusa, Crkvu, misterij Kristov, donijeti na svijet i štititi ga, te ga potom odnijeti u pustinju kako ga moć ne bi preoblikovala u sustav zakona, struktura i organizacija. Koja se snaga nalazi u zakonu, u strukturi i u organizaciji?! To ne oslobađa ljude, ne dovodi ih u misterij ljubavi Božje. Potrebna nam je ta intuicija u kojoj se zaista krije snaga koju ženstvena duša donosi Crkvi. Moć se ne nalazi u naslovima, ulogama, i u kontroli. Ako žene popuste napasti i potrebi ega da kontroliraju i imaju moć, učinit će istu pogrešku kao i muškarci i vratiti će povijest unatrag drugih 1000 godina. Molim vas, nemojte učiniti tu pogrešku. Donesite cjelovitost slici, donesite novi model služenja, novi model Crkve, što zaista znači biti Božji čovjek, što znači biti Marija.

Ispričat ću vam samo još nešto. Prijatelj mi je rekao za jednu sliku iz 13. stoljeća, a nalazi se u cistercitskom samostanu u Njemačkoj. Kad sam je vidio, stajao sam pred njom u divljenju. Savršena je i prikazuje upravo ono u što vjerujem. Evo što je bilo na slici:

Tu je tradicionalna slika oca, čovjeka sa bradom koji u jednoj ruci drži znak moći, ali on ispada iz njegove ruke. U drugoj ruci drži mač i gleda prodorno u Isusa. Isus stoji par koraka dalje i gleda prema Ocu i oni se gledaju oči u oči. Vidi se velika moć susreta i velika ljubav među njima. Drugi kraj mača, njegov vršak, kojeg Otac drži, nalazi se u Isusovoj ruci. Isus je gol i krvav i vidi se rana među njegovim rebrima kako bi nas dodatno podsjetila na Isusovu slomljenost, na njegovu ljudskost, slabost i ranjivost. Na tom maču između Oca i Sina nalazi se Duh Sveti, golubica.

Postoji dio Boga koji je kreativan, ali je ujedno i zahtjevan. Prepoznat ćete to i u sebi. Ako ste učitelj željet ćete da vam učenici nauče i uspiju, ako liječite, željeti ćete da vam pacijenti ozdrave, želite da svi rastu i postanu ono na što ih je Bog pozvao – to je očinski dio Boga. Vrlo je kreativan, ali istovremeno puno očekuje i zahtjeva. On hoće da je ono što je stvorio postane u punom smislu ono za što je stvoreno. Onda imamo dio Boga koji pati, koji gubi, koji ne vodi. Jer da vodi, zašto bi se svo zlo na svijetu događalo?! Bog uopće rijetko kad vodi, osim možda u životima savršenih svetaca. Samo oni koji se do kraja i potpuno predaju Bogu ostavljaju Bogu vodstvo u svojim životima. Bog je tako ponizan. Skoro nikad nije glavni. U toj kreativnoj tenziji u kojoj oba dijela Boga, ranjeni i patnički dio Boga i kreativan i vodeći dio Boga poštuju jedan drugog i gledaju jedan drugog oči u oči, u toj kreativnoj tenziji imamo Duha. Možete ponovo to primijetiti u sebi. To možda opisujete kao muško i žensko, možda kao sunce i mjesec, možda kao svjetlo i sjenu, možda kao jako i slabo, ne znam koje biste riječi željeli koristiti, ali ta je napetost u svima nama. U toj kreativnoj napetosti eksplodira Duh Sveti. Duh je ono što se događa između Oca i Sina, on je život koji se kreće naprijed-nazad između tog obostranog poštovanja između Oca i Sina. To nije sve na slici koju sam počeo opisivati.

Malo podalje od svetog Trojstva stoji Marija, no to nije samo Marija, već žena, Crkva,

59

koja se u svojoj cjelovitosti uvijek prikazuje kao žensko. Nije slučajnost da Crkvu nazivamo „majkom“. Crkva je majka hraniteljica koja skuplja svoju djecu i drži ih na dobrom putu. Marija dakle stoji malo podalje, opet u predivnoj haljini i gleda Oca i Sina s predivnim smješkom Mona-Lise. Gleda ih i može se reći da je oduševljena. Drži svoju haljinu iza koje se nalaze sve vrste svećenika, biskupa, papa, đakona, križara, propovjednika,iscjelitelja... Oni se naviruju iza njezine haljine, no ona kao da ih zadržava. Mislim da je time umjetnik htio reći da će Crkvi trebati vremena razumjeti što se to događa u Bogu. Crkvi će trebati više vremena kako bi postala ženstvenija, cjelovitija, izbalansirana, kako bi prepoznala taj misterij koji se ne može razumjeti, koji uključuje Božju veličinu ali i Božju patnju, kao i Božju ljubav. To je Bog koji pobjeđuje, a istovremeno i gubi.

Stavite to oboje u svoju dušu, dozvolite da oboje bude istinito i za vas, i biti ćete nanovo stvoreni u slici Božjoj. Morate se zaljubiti u svaki dio svoje duše i tek tada doći pred Boga, istinski biti kao Marija te izreći svoj vlastiti Magnificat. Samo tada će vaše „Da“ imati snagu.

Petnaesti nagovor:

Što Bog voli

Započnimo zajedničkom molitvom: Gospodine, zahvaljujemo Ti što si nam dao novi dan na dar, kao i na svemu što nam daješ i daruješ. Vjerujemo Ti Gospodine i ufamo se u Tebe, u Tvoju riječ, u Tvoju dobrotu, u Tvoj odabir nas. Nemoj dozvoliti da zaboravimo Evanđelje, Radosnu vijest koja nam se objavila. Zahvaljujemo Ti i blagoslivljamo Te, zajedno sa svima svetima. Naša je vjera slaba bez njih. No vjerujemo zajedno s njima, zajedno s Isusom, i vjerujemo u Njegovo ime. Amen.

Nadam se da ste kroz ove duhovne vježbe počeli vjerovati sebi. Iako zvuči tako jednostavno, dozvolu da vjerujemo sebi ne dobivamo često. Neizravno nam dapače govore kako sebi ne smijemo vjerovati. No to je sve što imamo. Ne mogu vjerovati da bi se Bog s nama samo 'šalio' ili da smo tek neki 'slučajni proizvod'. To smo što jesmo i iz nekog nevjerojatnog razloga Radosna vijest je ova: to je ono što Bog voli. To je dakle naš jedini početak, to naše ja koje imamo. Do sad ste već primijetili da je Karl Jung za mene pravi heroj, smatram ga prorokom duše. Nekoliko mjeseci prije njegove smrti, posjetili su ga njegovi studenti i jedan od njih je čitao knjigu Johna Bunyana „Pilgrim's Progress“) koja opisuje put duhovnog života jednog kršćanina. Razgovarajući o knjizi, Jung je rekao: „Na svom sam životnom putu morao sići tisuće stepenica kako bih mogao pružiti ruku prijateljstva tom malom djeliću praha zemaljskog koji čini mene.“ Ja mislim da je to savršeno. Time je Jung sve rekao.

Gospodin Isus je svojim utjelovljenjem, a i svi sveci su svojim silaskom u istinu koja se zove poniznost, morali sići tisuću stepenica. U ovim smo duhovnim vježbama o tome i govorili, o tisuću obraćenja, o puštanju (engl. «letting go»), o vjerovanju na dubljoj razini kako bismo bili sposobni pružiti ruku prijateljstva, (ne snošljivosti, već prijateljstva!) tom prahu zemaljskom koji smo mi. U redu je biti samo mali dio praha zemaljskog. Dapače, možemo se tome radovati, možemo biti uzbuđeni zbog toga što smo nitko, poput svetog Franje. Tada nemamo što braniti, slobodni smo i možemo čuti Evanđelje po prvi puta, jer više ne pokušavamo biti savršeni, ne pokušavamo doseći Boga, već jednostavno jesmo oni koji jesmo i to je ono što Bog voli. Bog je čak došao podijeliti s nama tu našu malenost.

Iz svog osobnog duhovnog putovanja mogu reći da su stvari s vremenom i rastom na mnogo načina postajale jednostavnije. Dogme kojima su nas podučavali su ostale, ali ono što poručuju dobiva puno jednostavnije i istinitije značenje. „Moje“ dogme se mogu izreći u nekoliko rečenica i volio bih ih podijeliti s vama.

60

Kao prvo, proučavajući ovaj svijet, svoje životno iskustvo, svoj odnos s Bogom i ono što me On podučio, mogu uvjereno reći da Bog voli život. Da, Bog voli život i nastavlja ga stvarati u beskrajnim, novim i fascinantnim oblicima. Kad se otkrilo da 9/10 organizama na zemlji zapravo živi u moru, shvatili smo da mnogo toga još nismo niti vidjeli. Za koga On to stvara?! Izgleda da jednostavno voli stvarati život. Koliko god mi pokušali ubiti, zatrti, zataškati život, On ga nastavlja stvarati. Na svakim krstitkama, poželim reći: evo, Bog još jednom želi pokušati, i ne odustaje od nevjerojatne predanosti životu. Koliko god mi života prekrili negativizmom, mržnjom, gorčinom, On stalnoponovo stvara novi i novi život.

Ono što je nekoć bilo u Bogu sad je izvan Njega, a to smo mi. Da, nekoć smo bili u Bogu, te smo stoga kao On, stvoreni na Njegovu sliku i moramo voljeti život. To je prvenstveni kriterij kojime prepoznajemo da li je netko kao njegov Otac, da li je ljubitelj života, započevši od svog vlastitog života. Ako mrzite vlastiti život, niste poput svog Oca. Na žalost, mnogi su zaljubljeni u smrt, umjesto u život. Boje se života, bježe od njega, negiraju ga, čak i pretvaraju život koji im je darovan u smrt, ponekad i u ime religije. Nemojte dozvoliti da se to dogodi vama. Radujte se životu, promatrajte ga u njegovim beskrajnim oblicima, osluškujte ga... To je Božji glas koji vam poručuje da ima još puno života za vas. Pronađite načina da taj život koji vas okružuje primite u sebe, da mu vjerujete. Morate vjerovati životu, jer samo se na njemu može graditi ili se ne gradi uopće. Morate vjerovati životu koji se nalazi u vama, unatoč svemu što vam govori suprotno. Jer na smrti, na strahu, na ljutnji, na krivnji, na zakonu... ne može se graditi. Naučite slaviti, naučite uživati, naučite kako se radovati tom životu. Kada uživate i radujete se životu primate ga u sebe, on postaje vaš i nitko vam ga više ne može oduzeti. To ovjekovječuje ljude: a ne uspjesi, ni nagrade.

Moja je druga dogma da Bog voli ljepotu. Što sam više putovao po svijetu, to sam se više uvjerio u to. Zemlja je predivno, predivno mjesto. Moj otac je odrastao u ravnicama Kansasa i dan danas misli da nema ljepšega mjesta od ravnice. Ljudi se ne bi složili s njim, ali on voli imati pregled i vidjeti na daleko. S brda, planina i šuma nema dobar pregled. To je valjda povezano s našim prvim iskustvom ljubavi i topline, jer ono predstavlja ljepotu za nas. Kako da definiramo ljepotu?! Kada smo prvo iskusili ljepotu u nama, tek tada je možemo vidjeti izvan nas, jer se ona nalazi u očima promatrača i tražitelja ljepote. Ljepota je samoj sebi cilj i Bog je voli. Ako želimo biti poput svog Oca, i mi moramo voljeti ljepotu, štititi je, uživati u njoj, što bi značilo primiti ju u sebe. Ako volite ljepotu možete strpljivo živjeti sa svime što je slomljeno, šepavo i ne tako predivno, jer ćete moći vidjeti karakter dobra, a nećete se zadržavati na površini. Ukoliko ne cijenite ljepotu nećete moći ljubiti ni ono što za sad nije baš tako lijepo, ali može postati predivno.

Treće, vjerujem da je Bog vrlo skroman i ponizan. On ispravlja naše 'krive Drine'. Ne traži niti ne ustrajava, ne manipulira, već čeka i čeka. To je poniznost. Zašto se ne pojavi s neba deus ex machina i odgovori na sva naša pitanja i riješi sve naše probleme? Kad znate da ste 'bog i batina', znate da se ne morate praviti Bogom, ne morate glumatati da ste 'glavna faca'. Ljudi koji se vole praviti glavnima, u biti nemaju puno kontrole. Bog zna da će sve naposljetku lijepo posložiti, pa strpljivo čeka i vjeruje i nema potrebu pokazati svoju moć. To mi pomaže da Mu još više vjerujem. Ponekad izgleda da se stvari kreću prema nekom apsurdnom završetku a mi se pitamo zašto Bog ne uskoči, sve ne zaustavi, zašto se ne pojavi na nebu i recimo zabrani nam daljnje naoružavanje?! Ali On to ne čini. Vjerujem da je ponizan, da poznaje stvari bolje od nas, da nas voli do kraja i da pušta da stvari za sada budu takve. Kada sam postupao glupo, egoistično i sebično, Bog me već u dvadesetoj godini mogao podučiti drugačijem putu, ali nije. Učinit će to u četrdesetoj ili kasnije. Dan danas još postupam isto, a On čeka i pušta me, izgleda da želi da i sa 60 godina nešto naučim. Volio bih da i ja mogu biti takav s drugima, da ih mogu tako ponizno voljeti.

Četvrto, znam i to da je Bog strpljiv. To je nekako povezano s poniznošću. Bog je nevjerojatno strpljiv. Pred 5 godina sam bio u New Yorku s mladićem Michaelom iz svoje zajednice i u slobodno smo vrijeme otišli u povijesni muzej. Tamo smo proveli sate, zadivljeni promatrajući dinosaure. Otkrili smo da su živjeli pred 100 milijuna godina i da su na zemlji živjeli nekih 70 milijuna godina. Pitao sam Michaela što su dinosauri radili svo to vrijeme na zemlji. Rekao je: „Pasli su“. Pasli su 70 milijuna godina?!?! A što je Bog činio tih

61

70 milijuna godina?! Michael je rekao: „Pa valjda gledao kako pasu.“ Kakav je to Bog, Bog koji voli život, ljepotu, Bog koji je ponizan i strpljiv?! To je Bog koji jednostavno pušta dinosaure da pasu milijunima godina, a mi se pojavimo i mislimo da smo sad glavni. Koje li oholosti!

Gledao sam jednu emisiju na televiziji i tamo su objašnjavali tijek vremena i razvoj života na zemlji kao da se život pojavio 1. siječnja jedne kalendarske godine. Znate li da se mamuti nisu pojavili sve do 15. prosinca?! A kad su se pojavili homo-sapiensi?! Nećete vjerovati, ali istina je: zadnje 3 minute 31. prosinca. Da, samo je toliko dugo ljudska rasa na Zemlji. Jedino što zapravo možemo je čuditi se i diviti, ostati zadivljeni i ponizni. Ostaje nam samo da slavimo Boga. Kao što je sv. Franjo volio reći, stvoreni smo da se klanjamo Bogu, ne da objašnjavamo, niti da razumijemo, čak niti da znamo kako da se Bogu svidimo.

Zadnja moja dogma je da Bog voli pojedinačnost, individualnost. Boga ne plaši različitost. Sve što je stvorio je jedinstveno. On jedino tako stvara. U Bogu ima toliko različitosti da svako novo stvorenje koje stvori može biti novi odraz.

U vašem nutarnjem traženju morate pronaći jedinstveno ime kojim vas je On zazvao i otići na to posebno mjesto na koje vas je pozvao. Prošlog sam prosinca posjetio jedno afričko pleme u kojem je običaj da se novorođeno dijete odnese ocu. Otac ga tad ponese sa sobom u jednu kolibu i provede s njime jedan cijeli dan, beba i on sami. Nakon što je otac pokupio djetetovu energiju i značenje, šapne mu u uho njegovo ime. Ta se riječ više ne spominje sve do djetetove inicijacije, oko 12-13 godine. Djeca čekaju i čeznu za time da otkriju koje je njihovo pravo ime. Nakon što završe inicijaciju znaju točno tko su. Nikad nemaju problema s identitetom, jer imaju pravo na prijelaz što naša kultura na žalost nema. Uz to, ta su djeca toliko samopouzdana!

Mi također moramo čekati na našu pravu inicijaciju, na to da nam Bog kaže tko smo zapravo. To nije ono što vam vaši bližnji govore, što vam Crkva kaže, što vam bilo tko može reći. To je nešto što sami u sebi morate otkriti, uz svu pomoć Crkve i ljudi oko vas. Za to treba puno hrabrosti. Na tom mjestu na kojem ćete otkriti svoje ime, svoje pravo ja, otkriti ćete još jedno ime, a to je ime koje vam Bog daruje o sebi, tko je On za vas. Vaše će iskustvo Boga biti različito od sv. Margarete Marije Alacoque ili od sv. Bernadete iz Lurda. Nemojte pokušati prisvojiti njihovo iskustvo. Vaš je odnos s Bogom vrlo jedinstven. Na tom mjestu gdje se vaše ime i Božje ime sjedinjuju - to je vaša duša. Kada počnete vjerovati tom mjestu i iz njega počnete djelovati, djelujete sa snagom i autoritetom. Nitko vas više ne može uništiti: nikakvi sustavi, ni zajednice, ni osobe, niti vam bilo tko može to ukrasti, jer ste pronašli snagu u sebi.

Jednom sam išao posjetiti nekog gospodina u velegradu i izašli smo iz njegovog stana. Taj je gospodin svakog dana na istom kiosku kupovao novine, te je i tada skočio po njih. Vrlo je prijateljski pozdravio prodavača, no ovaj je vrlo neljubazno odgovorio. Moj je znanac ljubazno zahvalio, prodavač nije rekao ništa. Kako smo se udaljavali od kioska pitao sam ga da li svako jutro tako «razgovara» s prodavačem novina. Rekao je da uglavnom pokušava. Ponovo sam ga pitao da li ga ovaj uvijek tako neljubazno otpravi, a on je odgovorio da je uvijek takav. Rekao je da je prije puno godina odlučio ne dozvoliti drugima odlučivati kako će on živjeti vlastiti život. No većina nas to ne radi, već dozvoljavamo drugima da odlučuju umjesto nas kako ćemo živjeti svoj život. Ako su drugi loše volje, i mi ubrzo postajemo loše raspoloženi. Jedini ljudi koji mogu djelovati iz sebe, ljudi koji su slobodni, su oni koji znaju tko su i koje je Otac zazvao, koji znaju da imaju dušu.

Nadam se da ste kroz ove duhovne vježbe pronašli načina da otkrijete svoju dušu, da znate tko ste pred Gospodinom i da se u tome radujete i da vjerujete toj duši koju vam je Bog dao. To je sve što jesmo, i što god da je to, Bog je voljan to ovjekovječiti. Zato tome vjerujte, i dopustite Bogu da to bude njegovo, ali i vaše. Znajte da je Njegov posao sjediniti to dvoje. On je uvijek inicijator i pokretač, mi samo kao Marija možemo reći: Da, neka mi bude. Tada nitko neće moći uzeti taj život od vas. Čekajte taj dan kada će vam Gospodin reći: „Ljubljeni, život koji imate, vječan je.“ Toliko ga ima, tako je dobar, tako je stvaran.... Sve drugo prolazi, no taj pravi život, taj dar koji zovemo milošću, ta nezaslužena ljubav

62

zapravo je značenje Evanđelja i upravo je sada ovdje i ne može se ni zaraditi, niti postići našim trudom i naporom.

Gospodine, mi također želimo voljeti život, želimo voljeti ljepotu, biti strpljivi i ponizni, puštati da stvari postoje u mnogim oblicima. Poduči nas kako da uživamo, daj nam dar slavljenja i učini od nas ljude Evanđelja. To Te molimo zajedno u Isusovo ime. Amen.

Šesnaesti nagovor:

Prijateljstvo

Gospodine, ponovo dolazimo pred Tebe. Vjerujemo da si tu za nas i mi želimo biti ovdje za Tebe. Želimo biti ovdje i jedni za druge, za Tvoje ljude koji su kao ovce bez pastira. Pokaži nam Gospodine kako biti sestra, brat, majka, otac, djed, baka, prijatelj... i kako da ljubimo tvoje ljude. Pokaži nam jer mi to ne znamo. Drži nas u svojoj ljubavi i blizu sebi. Zahvaljujemo Ti i blagoslivljamo Te za ove duhovne vježbe i dajemo Ti ovu molitvu u Isusovo ime. Amen.

Mislim da su tri stvari važne za življenje evanđelja. Prva je da moramo naći načina ostati u vezi s realnošću duhovnog svijeta, s unutarnjom realnošću. Ne mislim pod time samo na strukturu religije, na moral ili na brigu oko zakona već na duhovnost, na unutarnji svijet u kome je Bog živ i govori nam simbolima i slikama. To je mnogo dublje od onoga što podrazumijevamo pod religijom.

Moram to izreći jer je istina: institucionalna religioznost zapravo je udaljila mnoge ljude od duhovnosti. To je samo činjenica. Institucionalna religioznost daje ljudima tek dovoljno da ne moraju ići za pravom stvari, da ne moraju ići unutarnjim putovanjem, da ne moraju otkriti svoje duše. Siguran sam da to nije Božja volja. Isus nas je došao pozvati na putovanje po Duhu Svetomu, k Duhu Svetomu i s Duhom Svetim. To je putovanje koje svatko od nas na određen način mora proći sâm za sebe. Možemo poslušati što su drugi prije nas rekli, ali u konačnici moramo sami krenuti i vjerovati svome iskustvu, te se susresti sa svojim zvijerima i anđelima. Moramo ih otkriti za sebe i imenovati ih, nazvati ih za sebe. Prvo je dakle pravilo da moramo naći načina očuvati, upamtiti, zadržati realnost unutarnjeg svijeta. Možda to uključuje samoću, možda poopćavanje, sigurno uključuje molitvu, odvajanje od sustava i postavljanje pravih pitanja kao što su: što se to zaista događa?! Jesam li ja duhovna ili samo religiozna osoba?!

Druga stvar je da se moramo potruditi da uvijek i svugdje budemo zaljubljeni. Možda to zvuči kao kliše, ali svaki dan moramo nastojati 'omekšati' svoje srce. Ukoliko nećete 24 sata na dan, uvijek i svugdje tražiti Gospodina da vam omekša srce, ono će bez sumnje otvrdnuti. Morate pronaći načina svakodnevno se kretati prema ljubavi, jer bez nje naši životi nemaju smisla. Čovjek koji ne ljubi jednostavno ne poznaje Gospodina, ne može Ga poznavati. Može biti religiozan, biti pun legalizma i zakona, koristiti prave riječi na pravom mjestu, ali neće poznavati Gospodina. Nemojte dozvoliti da se i vama to desi. Moramo pronaći načina da se svaki dan ponovo zaljubimo. Znam da to zvuči romantično i za one u srednjim godinama nemoguće i nerealno, no mislim da je to istina. Da bi se to dogodilo, morate riskirati. Morate imati novu perspektivu i gledati na svoj život i na sebe s novog gledišta kako biste razumjeli što se to događa u vašem srcu.

Treće, kako bismo razumjeli Gospodina i Evanđelje, mislim da moramo negdje u svom životu imati kontakt s takozvanim „nefunkcionalnim“ ljudima koji nisu ulovljeni u igru uspješnosti, koji nisu baš kao i mi. Oni su nam potrebni za naš integritet, za našu istinu, naš rast. Svi mi trebamo biti u vezi s ljudima koji nisu naizgled predivni, pametni, uspješni... Trebamo gubitnike oko nas kako bismo se radikalno pitali što to uopće znači uspjeti. Trebamo ljude koji ne igraju našu igru: ljude o kojima sam govorio u jednom prijašnjem govoru o siromasima. Za naše vlastito obraćenje potreban nam je kontakt s ljudima na koje

63

se drugačije gleda, koji su možda hendikepirani, retardirani, stari, samohrani roditelji... No svakako se osigurajte da ostanete blizu malenih.

Želio bih zapravo govoriti o prijateljstvu. Znam da nas nitko nije podučio kako imati prijatelje, dapače, često su nas odgovarali od toga. Bio je tu strah od zbližavanja, strah od homoseksualnosti, strah od posebnih prijateljstava. No nema drugačijih prijateljstava od posebnih. Sva su posebna. Nakon dugogodišnjeg iskustva rada i kontakta s ljudima, znam prepoznati ljude iz kojih izvire život, iz kojih izlazi energija, koji su stvarni i nadahnjuju. Mogu reći da su to uvijek ljudi koji imaju prijatelje jer riskiraju da ih imaju. Riskiraju otvoriti se i dati od svog srca, od svoje vjere, riskiraju svoju ljubav za druge. Nema drugog puta.

Kako bismo uopće razumjeli božansko prijateljstvo ako nismo iskusili ljudsko?! To ne znači da se morate ovog časa ustati i otići steći prijatelje. Imati prijatelja je u prvom redu jedinstven i veliki dar, no ima i puno našeg udjela u tom daru: potrebno je usuditi se dijeliti sebe s drugima. Dajem vam dozvolu da dijelite sebe s drugima i da se nikome zbog toga ne ispričavate. To je dar. Prijatelj je osoba s kojom možeš iskreno razgovarati, na koju se možeš ljutiti, s kojom možeš kreativno podijeliti svoj unutarnji emocionalni život.

Kršćansko prijateljstvo nije trač-odnos gdje se dvije osobe susretnu i žale se na bližnje, na svoju zajednicu, obitelj, samostan... Dobro, bit će razdoblja kada ćete se osjećati nesposobni tolerirati događanja i druge oko sebe, no uzmimo si kreativno mjesto na kojem o tome možemo govoriti, priznajmo to, ali nemojmo na tome stati. Svi smo iskusili negativne osjećaje. Pa što s njima?! Podijelimo ih s drugom osobom i krenimo prema molitvi. Dogovorimo se da zajednički molimo za tu stvar tjedan, dva, ili mjesec... ovisi o težini problema. Znam da upravo u teškoćama i kroz kušnje Gospodin povezuje i zbližava ljude.

Često se pred problemima osjećamo tako bespomoćni i maleni, no istina je da vi možete stvari promijeniti, ako to dolazi iz konteksta vjere. Podijelite s drugom osobom svoje osjećaje, svoju vjeru, molitvu koju nosite u sebi i tada ćete moći svojoj obitelji ili zajednici ponuditi alternativu, neku opciju. Ako ostanete sami postajete ogorčeni, osjećate se bespomoćno i jer se malo pomalo svi počinju izolirati i zatvarati u svoje živote i svjetove, vi počnete to isto činiti. U samostanima se to često dogodi, budu puni osamljenih osoba koje žive u hotelu, gdje nitko ne može nikome vjerovati, biti iskren i izreći istinu na glas. Ali ako se možete pomaknuti s tog mjesta, krenuti naprijed, tada je to Duh Sveti koji vam govori kako kreativno sugerirati, kako kreativno suočiti ono što treba suočiti i kako to učiniti da se drugi ne osjete posramljeno i poniženo već cijenjeno i voljeno.

Kao „autsajder“ koji ne živi u samostanu mogu reći da me žalosti što sam prečesto vidio kako negativni ljudi upravljaju redovničkim životom. To je zato jer su najglasniji, najčešće najmanipulativniji te izrazito dominantni. Negativizam ima dug put u redovničkom životu i šteta što je to tako. To je djelo zloga. Koliko negativnih, nesretnih žena i muškaraca kontrolira zajednice i samostane u ovome svijetu! To je grijeh i ne bi se smjelo događati. Ima dovoljno punine života, slobode, milosti Božje, Duha Svetoga da pronađemo izlaz iz toga bez osuđivanja te osobe. Takve su osobe žrtve koje same trpe. Kako ih možemo osloboditi te patnje?! Kako da te paralizirane pojedince koji žive bez nade (vidite im beznađe na licu) vratimo u život?! Ako ih napadnemo, kao što bismo prirodno učinili, uglavnom pogoršamo problem. Moramo pronaći načina da ih svojom prisutnošću liječimo, jer je stvarno previše negativnih ljudi u redovničkom životu koji umiru iznutra. Tu moramo koristiti svoj zdrav razum. Život se lako može prepoznati, očit je, ne morate biti genijalac da ga pronađete. Očigledno je što je život, u čemu ima snage i ljepote, a što je smrt i uništenje. Ako ste umrli iznutra i imate hrpu negativizma, zlovolje, ogorčenosti, kiselosti i hladnoće u sebi, a hodate okolo govoreći ljudima i praveći se da pronosite milost Božju, to je jako ružan grijeh. Ohrabrujem vas stoga da pronađete kreativne načine ophođenja s negativnim ljudima, da pronađete kako da budete sredstvi njihova iscjeljenja. To nećete moći učiniti sami. Moći ćete to učiniti jedino povezani s drugima, kada iskusite snagu Duha Svetoga koja se rađa među dvijema moliteljima.

Mislim da nam je svima potreban onaj koji će govoriti istinu u našem životu. Molite za

64

to, molite da u sebi pronađete snage i ovlastite neku osobu da vam kaže istinu o vama, da bude brutalno iskrena s vama i kaže vam gdje brljate, kamo idete... Recite toj osobi: Čuj, ako uvidiš da postajem negativna, nesretna, ogorčena, molim te reci mi to, nemoj da izgubim jednu godinu života, ili više... Ako niste dovoljno slobodni da to učinite, da to nekome kažete, zapitajte se zašto. Neću pogađati vašu motivaciju.

Ako imate odnose s drugima utemeljene na istini, ako ste dovoljno putovali procesom identiteta i znate tko ste kao žena/muškarac, kao sestra/brat, kao kćer/sin, kao žena/muž, i ako ste došli do mjesta mira, tada se nemate čega bojati, pa ni prijateljstava s ljudima suprotnog spola. Ne vidim u Evanđelju da bi Gospodin zabranio ženama da imaju prijatelje muškarce, niti muškarcima da imaju žene za prijateljice. Uglavnom to mogu oni koji su dobro shvatili zakone prijateljstva. Prvi je korak prijateljstva idealiziranje druge osobe, da mislimo kako je ta druga osoba totalno savršena i da će nas učiniti sretnima.

Put k prijateljstvu i intimnosti je put kroz tisuće strahova, strahova uglavnom od nas samih, ne toliko od grijeha. Te strahove moramo prikazati Gospodinu i predati mu ih: strah da nismo dovoljno voljeni, da nas nitko ne želi izabrati... Ako se nikad nismo suočili s tim strahom i priznali si ga, kako ćemo vjerovati Božjem izboru?! Što to znači biti izabran, biti voljen, dozvoliti si da budemo voljeni?! Na mnoge smo načine izgubili umjetnost prijateljevanja. U braku je slična stvar. Kako malo bračni parovi znaju o prijateljstvu! Bili su mladi, oženili se, i ništa se u međuvremenu nije desilo što bi ih duboko povezalo s drugom osobom, pa ne znaju kako se povezati, jer se nisu povezali ni s kim drugim. Prijateljstvo je zaista dar podijeljenog života, dar zajedništva... Ako želimo ići dublje u duhovnom rastu potrebno je riskirati u prijateljstvu.

Ne mislim da je griješiti najgora stvar na svijetu. Najgore je kada se iz greški ništa ne nauči. Činiti pogrješke dio je putovanja. Svatko ih čini, bez iznimke. A ipak, neki imaju taj strašan strah od promašaja i pogrješke. Bog pak upravo koristi naše grješke i pretvara ih u uspjeh. Drugačije rečeno, koristi naše grijehe, slabosti i slomljenosti u našu korist. Kad učinite nešto krivo, kao što nam se događa svakim danom, priznajte to pred Gospodinom, pitajte Ga kako dalje, kako da drugi puta učinite bolje, kako da volite bolje, govorite bolje, vjerujete bolje...

Propovijedi izrečene za vrijeme duhovnih vježbi:

Prva propovijed: razmišljanja o molitvi „Oče naš“ i općenito o molitvi

Čitanja su bila sljedeća: Post. 18, 20-32Onda Jahve nastavi: "Velika je vika na Sodomu i Gomoru da je njihov grijeh pretežak. Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli tužba što je do mene stigla. Želim razvidjeti." Odande ljudi krenu prema Sodomi, dok je Abraham još stajao pred Jahvom. Nato se Abraham primače bliže i reče: "Hoćeš li iskorijeniti i nevinoga s krivim? Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinih koji budu ondje? Daleko to bilo od tebe da ubijaš nevinoga kao i krivoga, tako da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo od tebe! Zar da ni Sudac svega svijeta ne radi pravo?" "Ako nađem u gradu Sodomi pedeset nevinih", odvrati Jahve, "zbog njih ću poštedjeti cijelo mjesto." "Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu", opet progovori Abraham. - "Ja, prah i pepeo! Da slučajno bude nevinih pet manje od pedeset, bi li uništio sav grad zbog tih pet?" "Neću ga uništiti ako ih ondje nađem četrdeset i pet", odgovori. "Ako ih se ondje možda nađe samo četrdeset?" - opet će Abraham. "Neću to učiniti zbog četrdesetorice", odgovori. "Neka se Gospodin ne ljuti ako nastavim. Ako ih se ondje nađe možda samo trideset?" - opet će on. "Neću to učiniti", odgovori, "ako ih ondje nađem samo trideset." "Evo se opet usuđujem govoriti Gospodinu", nastavi dalje. "Ako ih se slučajno

65

ondje nađe samo dvadeset?" "Neću ga uništiti", odgovori, "zbog dvadesetorice." "Neka se Gospodin ne ljuti", on će opet, "ako rečem još samo jednom: Ako ih je slučajno ondje samo deset?" "Neću ga uništiti zbog njih deset", odgovori.

Kološanima 2, 12-14S njime suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih. On i vas, koji bijaste mrtvi zbog prijestupa i neobrezanosti svoga tijela, i vas on oživi zajedno s njime. Milostivo nam je oprostio sve prijestupe, izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se. Nju on ukloni pribivši je na križ.

Luka 11, 1-13Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: "Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike." On im reče: "Kad molite, govorite: 'Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daj nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!'" I reče im: "Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: 'Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!' A onaj mu iznutra odgovori: 'Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem...' Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti." "I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se."  "A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!"

Možemo reći da ova čitanja govore o prirodi molitve i o pravom karakteru biblijske molitve koju vodi Duh Sveti. Vidimo Abrahama u knjizi Postanka koji nam pokazuje vrlo ljudsko obličje molitve, dijalog, pregovaranje, skoro pa cjenkanje. Takav razgovor, molitva, ne bi bila moguća bez duboke razine povjerenja, bez intimnosti između Abrahama i Gospodina. Abraham se pogađa s Gospodinom kako bi ga podsjetio na dobrotu koja se ovdje nalazi, da Ga podsjeti na ono što On već zna. To isto čini i Job. On kaže: sjećaš se Gospodine što si stvorio?! Ne gledaj na naše mračne strane, već se sjeti naših svijetlih strana.

I eto vidimo Abrahama kako se upušta u raspravu s Gospodinom, pa kaže: „OK, ako nema toliko i toliko dobrih u Sodomi, ima ih manje, ali ih ima dovoljno. Gospodine, sjeti se dobrote na zemlji i prepoznaj sebe u toj dobroti i znaj da mi svi ne možemo biti dobri, ali smo to barem djelomično.“ I čini se kao da je to djelomično dovoljno dobro za Gospodina. U isto takvo pogađanje uključeni smo svi mi. Nitko od nas ne može pred Gospodina donijeti svoja savršenstva. Zapravo ništa ne možemo temeljiti na našim savršenstvima, jer smo svi djelomično dobri, djelomično zli, kao i sve stvari na svijetu.

Moja definicija kršćanske zrelosti jest radosno prihvaćanje ograničenosti svijeta i općenito cijele stvarnosti. Da, to je za mene kršćanska zrelost: shvatiti da je sve ograničeno i nesavršeno, da ste vi nesavršeni, da je osoba kraj vas nesavršena, da je vaš samostan ili vaša obitelj nesavršena, da je katolička Crkva nesavršena, da je Vlada nesavršena, i da nema ničega na ovoj zemlji što ne bi bilo djelomično svjetlo, a djelomično tamno. U prvoj polovici svog života borimo se protiv toga i ne želimo da to bude istinito. Mnogi su duhovni učitelji rekli da je osnovni duhovni problem kod većine ljudi taj što smo užasno ljuti što nismo bogovi, što nismo savršeni. Nekad prođe i ¾ života a da to ne shvatimo. Neki na

66

žalost to ne shvate nikada. Da, sve je ograničeno i nesavršeno i to je ono što Bog voli. Toliko to voli da je voljan cijeli se tome predati, čak i ako samo jedan mali dio odgovara na Njegovu ljubav.

U Evanđelju nam Luka u 11 poglavlju piše o molitvi. U ono je vrijeme bio običaj da učitelj ili duhovni vođa okupi oko sebe grupu učenika i njihov odnos je bio kao odnos oca i sinova (dobro vam je poznato da su to vrijeme svijetom dominirali muškarci), a svaka je grupa imala svoju molitvu. Isto je tako Ivan Krstitelj imao svoje učenike i zasigurno i svoju molitvu (voljeli bismo znati kako je glasila ta molitva). Isus daje svoju molitvu. Vidio sam da su mnogi razočarani ovom molitvom. Nije ukrašena, nakićena, uljepšana, već je prizemljena i praktična. Počinje sa Oče, jer se Isus u patrijarhalnom svijetu u kome je živio ocu obraćao sa Oče, iako u punom značenju riječi to znači i majka. Prva stvar koju kaže je priznanje njegove veličine, njegovog „gospodstva“. Tvoje je Ime sve, ti si taj, ti si sve... To je kao najveći kompliment. Isus nastavlja sa željom da kraljevstvo Božje dođe, da se dogodi, da ono bude tu. To također podrazumijeva da moramo napustiti što god mi držali u ruci, naša mala kraljevstva, naše male sustave, naše uspjehe, naše uloge, nazive, titule, funkcije, pozicije, stupnjeve, sve stvari kojih se držimo i mislimo kako će to od nas učiniti nekog posebnog. Jer da bi kraljevstvo nebesko došlo, mala se kraljevstva moraju napustiti.

On traži od nas da pred Njim stojimo u položaju otvorenih ruku koje traže da se On brine za nas. Ti se pobrini Bože i za naš kruh svakidašnji. To znači da ćemo biti ljudi koji će stajati pred Bogom dan za danom. Napose mi u redovničkom životu moramo postaviti pitanje kako to može biti istina za nas, da li mi posebno danas vjerujemo u Božju providnost, ili smo spremili kruha i zaštitili se za sve dane svoje budućnosti?! Samo svatko od nas sam za sebe može odgovoriti o istinitosti toga, kako i danas o Njemu ovisimo. Moramo moći isprositi današnji kruh i sutra također, inače providnost postaje nepotrebna.

Tada Isus prelazi na oproštenje. Skoro jedna trećina molitve ima s time veze pa zaključujemo da je to vrlo važno. Kao prvo, ono što oproštenje podrazumijeva je da postoji nešto što se mora oprostiti: da će biti uvreda, da će biti ograničenja. Jer ako nesavršene ljude stavite jedne kraj drugih, njihovi se nedostatci 'taru jedan o drugog'. No to nas ne smije čuditi, ni vrijeđati, već se to mora uzeti kao takvo. Ni meni nije jasno zašto je Gospodin stvorio toliku neograničenu mogućnost međusobnog ranjavanja. Da, oproštenje je ključno! Svakodnevno se moramo pitati kako moliti tu molitvu, jesmo li ljudi opraštanja ili su naša srca otvrdnula. Jer ako više ne možemo opraštati, tada smo mrtvi i taj se dio naše duše nije predao Gospodinu. No opet, poznavajući našu malenost, Isus kaže da moramo moliti kako nas ne bi uveo u napast, i kako bi nas oslobodio zla. Ja se ne mogu nositi s progonstvom, sa značajnim nerazumijevanjem, s nekom vrstom ogromnog odbacivanja. Mislim da nitko od nas ne može reći kako se zna nositi s time. Ta molitva govori Gospodinu da znamo da se ne možemo nositi sa svime, pa molimo da nas za sad toga oslobodi. Mislim da je to rekla Ana Frank: on nam neće dati kartu sve dok ne sjednemo u vlak. Tako moramo moliti prije nego sjednemo u vlak da se sa time uopće ne moramo nosit. A kad vlak dođe, da nam dadne kartu, no da nas za sada oslobodi toga jer smo malene i slomljene osobe. Toliko smo svjesni svoje slabosti, da ga molimo da nas oslobodi zla.

Gospodin dalje kaže: nastavite moliti, jer kako ćete nastaviti moliti, pitanja će se mijenjati i vi ćete rasti. Da, to je naš Gospodin. On se bavi rastom ljudi. Ne bavi se davanjem odgovora, iako bismo mi to željeli. On želi da mi rastemo punim kapacitetom. Gospodin želi stoga da nastavimo moliti i moliti danima, mjesecima, godinama, pa ćemo vidjeti da će se i naša molitva mijenjati. To je stoga što će se naša pitanja promijeniti, kao i prostor u našoj duši.

Konačno završava s vrlo zanimljivim dijelom o Duhu Svetomu. Govori o ribama, zmijama, štipavcima, pa kaže da li možete zamisliti nekoga tko bi tražio, a ne bi primio Duha Svetoga?! Ja mislim da je ono što On kaže jednostavno ovo: kad god molite, ono što zapravo činite je da tražite Duha Svetoga. Sva je molitva u tome. Vidite, mi uopće ne

67

molimo, to Duh Sveti moli u nama. Nije da mi molimo, a Gospodin odgovara. Naša je molitva već Božji odgovor, jer inače, bez Duha Svetoga, nećete ni poželjeti moliti. Ne možete ni krenuti prema Ocu ukoliko nemate u sebi Duha Svetoga. Tomas Merton rekao je pod kraj svog života: „Ne znam da li sam ikada molio, no znam da sam čeznuo za molitvom“. Kada više nemate želje za molitvom, počnite se bojati. Tada se možda već dogodilo otvrdnuće srca ili postoji neko neopraštanje. Ako u svom srcu želimo moliti, TO je djelo Duha Svetoga, a ne iskustvo uspjeha u molitvi; beskrajna želja za time da se povežemo s Bogom. Bog nas poziva na životnu intimnost gdje možemo vjerovati onome što govorimo Bogu jer govorimo iz srca, gdje se možemo pogađati s Bogom poput Abrahama, gdje možemo moliti za čežnju za molitvom. Možemo moliti da dođe kraljevstvo nebesko, možemo ga zvati Oče, tata. Možemo moliti da se svaki dan pobrine za nas i da ga mi svaki dan trebamo i da svaki dan mekša naša srca opraštanjem.

Druga propovijed

Čitanja su bila sljedeća: Propovjednik 1,2 2,21-23

Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! Jer čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga nije uopće trudio. I to je ispraznost i velika nevolja. Jer što on dobiva za sav svoj napor i trud koji je pod suncem podnio? Jer svi su njegovi dani doista mukotrpni, poslovi mu puni brige; čak ni noću ne miruje srce njegovo. I to je ispraznost.

Kološanima 3,1-5 i 9-11Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim

gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi. Umrtvite dakle udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu - to idolopoklonstvo! Ne varajte jedni druge!

Jer svukoste staroga čovjeka s njegovim djelima i obukoste novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja! Tu više nema: Grk - Židov, obrezanje - neobrezanje, barbar - skit, rob - slobodnjak, nego sve i u svima - Krist.

Evanđelje po Luki 12, 13-21Tada mu netko iz mnoštva reče: "Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu."

Na to mu on reče: "Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?" I dometnu im: "Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje."

Kaza im i prispodobu: "Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: 'Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.' I reče: 'Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!' Ali Bog mu reče: 'Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?' Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu."

Ova nam čitanja jasno govore o posjedovanju. Ono je iluzija i prijevara, a ipak ljudi, većina ljudi u SAD-u temelje svoje živote na posjedovanju. Sve će to otići u jednoj noći i ako ste svoje živote temeljili na tome, sve ćete izgubiti u tom trenutku. Bit ćete nitko, a to nije dobro. To je pakao. Nebo je kad ste netko.

Prvo nam je čitanje malo pesimistično. Toliko puta ponavlja ispraznost. Ona znači prazninu i upozorava nas da ne temeljimo svoje živote na nečemu šupljem i prolaznom. Moramo razlučiti između onoga što je Isus nazvao Kraljevstvom nebeskim, onim što prolazi i onim što nikada neće proći, što ostaje i traje. Pavao nam govori da samo 3 stvari traju:

68

vjera, ufanje i ljubav. Sve drugo umire i prolazi. Ono što zbunjuje su takozvane stvarnosti. Ljudi se u njih ulove kao u mrežu i misle da su istinite. Govore mi da se duhovne stvarnosti ne može uzeti tako ozbiljno, već se treba prvo pobrinuti za kruh svakidašnji. Taj naš kruh svagdanji opravdava cijeli život zarađivanja i štednje i vrtnje oko novca. A znate da što se više zarađuje, to se više želi, a što se više želi, to se manje u tome uživa. I to se naziva „pobrinuti se za svakodnevni kruh“!

Posjetio sam Filipine i primijetio da kada ljudi u selu zakolju prase ili pile, pojedu što mogu sa svojom obitelji, a ostalo odmah podijele drugima u selu. Tako konstantno ulaze jedni drugima u živote, kuće, prostore – kroz hranu čija je bitna svrha da se dijeli i da ljude povezuje. U našem vrlo tehnološkom i naprednom društvu izmislili smo hladnjak. To nam nije bilo dovoljno pa smo izmislili zamrzivače, a onda to sve poboljšavali – da budu veći i bolji. Tako mijenjamo stvari, misleći kako je to napredak, ali to zapravo nije naš izbor. I mijenjamo stvari jednu za drugom, bez izbora i bez shvaćanja onoga što smo napustili sa svakom promjenom koju smo učinili. Svi sad već imamo hladnjake i zamrzivače, ali bilo bi nam dobro shvatiti cijenu koju plaćamo za njih: da ne znamo više dijeliti. Nije nam potrebno podijeliti pola svog pileta, jer to možemo pospremiti u svoj hladnjak. Malo po malo, naši se životi udaljuju jedni od drugih.

Znate li da većina kuća u Africi nema vrata koja se mogu zatvoriti?! To su male kuće od blata sa slamnatim krovom, kao u starim filmovima o Tarzanu. Tako je cijelo selo jedna proširena obitelj. Jedan mi je starac rekao kako mu se sviđa ovako živjeti, te dodao da čim se ljudi presele u kamene kuće, stave na ulaz vrata koja se mogu zatvoriti. Jednom kad imate vrata, ne znate više kako dijeliti i svaka se osoba brine za svoje: svoje novce, svoj posjed, svoju štednju... Upravo o tome priča Isus u ovom Evanđelju. Ponekad potrošimo cijeli život na skupljanje novaca, a izgubimo svoju dušu. Izgubimo percepciju onog bitnog u životu, ono za što smo stvoreni i sve prolazi, prolazi tako brzo i nitko od nas ne može zaustaviti to vrijeme koje prolazi.

Moramo moći razlikovati između stvarnoga i stvarnosti. U Americi nas uče da je ono stvarno u realnosti, u stvarnosti. No ono to nije. Nemojte prodati dušu za stvarnosti, za praktičnosti koje nam se dan za danom nameću, koje nam govore da su ona Kraljevstvo nebesko i traže od nas da se pred njima poklonimo. Kad god odustanemo od pravog Boga, prihvaćamo nekog drugog. Američki je bog novac. Proveo sam na žalost puno vremena na aerodromima i u avionima i 95% razgovora kojeg čujem je kako se može bolje zaraditi. O tome se priča ispred mene, kraj mene, iza mene... Bez prestanka se moram podsjećati da moj život MORA biti više od pukog zarađivanja novca. Gdje se nalazi radost koju bi vam novac trebao dati? Gdje se nalaze život i sloboda? Priznajte, nikad nismo imali više nego sada, a nismo puno radosniji. Radost je jedna druga realnost, nešto što se događa u Bogu, ne može se stvoriti raznim okolnostima, zapravo se uopće ne može stvoriti. Radost se može jedino otkriti, ona je jednostavno tu. Radost je kad pođemo tim putem o kojem smo pričali na ovim duhovnim vježbama. Umjesto da bude, da postoji, radost smo definirali sa 'imati'. Imati nam nikada neće dati radost. Čak je moguće da nam se oduzme sve što posjedujemo, a našu nam radost ne mogu taknuti. Isus je tu drugu realnost za nas opisao kao Kraljevstvo nebesko i mi smo pozvani biti ljudi toga kraljevstva. Ne samo katolici i ljudi koji idu u crkvu, nego ljudi koji temelje svoje živote na stvarnome, na onome što im nitko ne može uzeti i što ne može proći. Sve drugo je ispraznost.

U drugom čitanju nam sv. Pavao govori: „Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu“. Mislim da se dosta često moramo pitati: jesam li već umro? Ili smrt tek treba doći. Smrt u kršćanskoj duhovnosti dolazi s krštenjem, iako naravno praktički ona to nije, ali smo umrli s krštenjem svemu što ovaj svijet nudi. Vidim sve te krštene ljude koji skroz temelje svoje živote na ovome svijetu, i misle kako njihovo krštenje nije značilo ništa, jer su sve svoje adute položili na uspjeh, na to da izgledaju dobro, da izgledaju „cool“, da budu jedni od predivnih ljudi u američkom sustavu.

Mi kršćani ne pokušavamo biti morbidni ili negativni, samo istiniti. Jer oni će, isto kao i mi, završiti na istom groblju. To nije morbidno, to je jednostavno istina. Čini se da su sveci

69

to znali. Priča se o sv. Damjanu da je napuštavši obale Belgije na putu ka gubavcima, slavio svoj pogreb. On je rekao da nema što izgubiti, jer je već sve napustio i dao. To je sloboda! Sve dok još imamo puno za izgubiti, još smo zatvoreni, još temeljimo svoje živote na ispraznosti, a ne na radosti.

Radost je ono što se događa u Bogu. Radost je ono što se događa u vama, prostor u kojem znate tko ste, da ste ljubljena djeca Božja, da ste bezuvjetno ljubljeni. Radost je ono što se događa između Oca i Sina, ona je dar i upravo je sada ovdje. No ona se ne može posjedovati kao što se posjeduju svjetovne stvari. Ona posjeduje vas. Netko je rekao da je to kao leptir: ako trčite za njim, on bježi od vas. Ali ako sjednete, saberete se, umirite se, on dolazi na vaša ramena. Živimo u kulturi koja traži radost na tako različitim mjestima, na kojima je nikad, nikad neće naći.

Život je samo prostor između dviju tišina i izgleda da u tom prostoru ima previše buke. No Bog nam dozvoljava da ponešto od te buke pretvorimo u glazbu. Radosna je vijest da se ne moramo bojati te tišine koja se zove smrt. Ako se sada, usred života, suočimo sa smrću i ne bojimo je se, i još uvijek otkrijemo radost, onda imamo ono što Novi Zavjet naziva „vječnim životom“. To nije poslije, nego sada. Kraljevstvo nebesko nije poslije, jednom, već upravo sada. Ono je među nama. Isus kaže: blaženi siromašni duhom, njihovo je Kraljevstvo nebesko (prezent, sadašnjost!). Često mislimo da je Kraljevstvo nebesko tamo gdje su sveci. Teološki to nije točno. Sveci nam se pridružuju u molitvi da Kraljevstvo nebesko dođe. Zajedno smo s njima u toj realnosti. Oni mole s nama za to mjesto gdje će se nebo i zemlja združiti, smrt i život, svjetlo i tama, ljudsko i božansko – i to je tijelo Isusovo.

70