Dubravka Ugrei roena je u Hrvatskoj. Zavrila je Filozofski fakultet u Zagrebu i radiladvadesetak godina u Institutu za teoriju knjievnosti pri zagrebakom Filozofskom fakultetu. Napisalaje tri knjige za decu (Mali plamen, 1971; Filip i srea, 1976; Kuni duhovi, 1988), studiju osavremenoj ruskoj prozi (Nova ruska proza, 1980) i sastavila antologiju alternativne ruske proze(Pljuska u ruci, 1988). Prevodila je s ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i pisala scenarije zafilm (U raljama ivota, Za sreu je potrebno troje) i televiziju. Objavila je knjige pria Poza zaprozu (1978) i ivot je bajka (1983); romane Stefica Cvek u raljama ivota (1981), Forsiranjeromana-reke (1988), Muzej bezuvjetne predaje (1997), Ministarstvo boli (2004) i Baba Jaga jesnijela jaje (2008); i zbirke eseja Ameriki fikcionar (1993), Kultura lai (1996), Zabranjenoitanje (2001) i Nikog nema doma (2005).

Dela su joj prevoena na gotovo sve evropske jezike. Za svoju prozu i eseje dobila je brojnemeunarodne nagrade i priznanja.

Vie informacija o autorki moe se nai na njenom sajtu www.dubravkaugresic.com

Museum van onvoorwaardelijke overgave,Amsterdam 1997.

MUZEJ BEZUVJETNE PREDAJE

Dubravka Ugrei

Mojoj majci, Veti Ugrei

U berlinskom zoolokom vrtu, pored bazena sa ivim morskim slonom, stoji neobina vitrina. Podstaklom se nalaze predmeti naeni u trbuhu morskog slona Rolanda koji je skonao ivot 21.kolovoza 1961, ili tonije: upalja roza boje, etiri tapia od sladoleda (drvena), metalni bro uobliku pudlice, otvara za pivske boce, enska narukvica (vjerojatno srebrna), kopa za kosu, drvenaolovka, plastini djeji pitolj na vodu, plastini no, sunane naoale, lani, opruga (manja),gumeni kolut, padobran (djeja igraka), eljezni lanac cca 40 cm, etiri avla (velika), plastiniautomobil zelene boje, metalni ealj, plastini bed, lutkica, pivska limenka (Pilsner, 0,33 1), kutijaibica, djeja papua, kompas, automobilski klju, etiri novia, no s drvenom drkom, duda-varalica, sveanj kljueva (5 kom.), lokot, plastina torbica za igle i konac.

Vie oaran nego zgranut, posjetilac stoji pred neobinim izlocima kao pred arheolokimiskopinama. Posjetilac zna da je njihovu muzejsko-izlobenu vrijednost odredio sluaj (hirovitRolandov apetit), pa ipak ne moe odoljeti poetskoj misli da su s vremenom predmeti meu sobomuspostavili tananije veze. Uhvaen u tu misao posjetilac nadalje pokuava uspostaviti nekeznaenjske koordinate, rekonstruirati one povijesne (pada mu, na primjer, na pamet da je Rolanduginuo osam dana nakon podizanja berlinskog zida), i tomu slino.

Na slian bi nain italac trebao itati roman koji stoji pred njim. Ako mu se uini da meupoglavljima nema smislenijih i vrih veza, neka bude strpljiv, veze e se postepeno uspostavljatisame. I jo neto: pitanje je li ovaj roman autobiografski moglo bi u nekom eventualnom,hipotetinom trenutku spadati u nadlenost policije, ali ne i italaca.

Prvi dioICH BIN MDE

1.Ich bin mde, kaem Fredu. Njegovo blijedo, sjetno lice rastee se u osmijeh. Ich bin mde jedina

je njemaka reenica koju zasada znam. U ovom trenutku i ne elim nauiti vie. Nauiti vie znaiotvoriti se. A ja jo neko vrijeme elim ostati zatvorenom.

2.Fredovo lice podsjea me na staru fotografiju. Fred slii mladom oficiru koji je zbog nesretne

ljubavi spreman zaigrati ruski rulet. Noi probdijeva po kavanama budimpetanskim. Tuan cilikciganskih violina ne izaziva drhtaj na njegovu blijedom licu. Njegov pogled tek ponekad bljesnesjajem metalna dugmeta na njegovoj uniformi.

3.Pogled iz moje sobe, moga privremenog egzilantskog boravita, zastrt je visokim borovima. Ujutro

razmiem zavjese i otkrivam pogled na romantinu scenografiju. Borovi su isprva sablasno utonuli umaglu, magla se zatim raspruje u pramenovima, bljesne sunce. Ponekad sipi sitna kia. Pred krajdana borovi tamne. U lijevom kutu prozora vidi se krajiak jezera. Uveer navlaim zavjese.Scenografija je svakog dana ista, nepominost prizora narui pokoja ptica, mijenja se uglavnom samoosvjetljenje.

4.Moja soba ispunjena je tiinom kao vatom. Ako otvorim prozor, tiinu razbija cvrkut ptica. Uveer,

ako izaem iz sobe u predsoblje, ujem um televizora (iz sobe gospoe Kire na mome katu) i zvukpisae maine (ruski pisac na katu ispod moga). Malo kasnije moe se uti neravnomjerno kuckanjetapa i kripa sitnih koraka nevidljivog njemakog pisca. Umjetnike, rumunjski par (kat ispod moga),viam esto, prolaze neujno kao sjene. Tiinu ponekad remeti Fred, na kuepazitelj. Fred bunomelektrinom kosilicom kosi travu u parku vile, istjeruje svoju ljubavnu muku. Nedavno ga je napustilaena. My wife is crazy, objasnio mi je Fred. To je jedina engleska reenica koju zna.

5.U oblinjem Murnau nalazi se muzej, kua Gabriele Mnter i Vasilija Kandinskog. Od tragova

tueg ivota uvijek mi je malko muno, tako su osobni i neosobni u isti mah. Kupila sam tamorazglednicu na kojoj je reproducirana slika kue, Das Russen-Haus. esto se zagledavam u turazglednicu. Uini mi se ponekad da sitna ljudska prilika na prozoru, ta jarkocrvena tokica, da samto ja.

6.Na mome pisaem stolu stoji poutjela fotografija. Na njoj su tri nepoznate kupaice. O fotografiji

ne znam mnogo, tek da je poetkom ovoga stoljea snimljena na rijeci Pakri. Rjeica tee nedalekomalog mjesta u kojem sam se rodila i provela djetinjstvo.

Zamjeujem da fotografiju uvijek nosim sa sobom, kao kakvu fetinu stvaricu kojoj ne znam pravoznaenje. Mutnouta povrina hipnotiki privlai moju panju. Ponekad dugo zurim u nju i ne mislimni o emu. Ponekad se paljivo udubljujem u zrcalne odraze triju kupaica na vodi, u njihova licakoja gledaju pravo u moje. Uranjam u njih kao da u odgonetnuti tajnu, otkriti neku pukotinu, skriveniprolaz.

Najee prislanjam fotografiju uz lijevi kut prozora, tamo gdje se vidi krajiak jezera. Fotografijame smiruje kao voda.

7.S gospoom Kirom, Kijevljankom, profesoricom knjievnosti u mirovini, ponekad popijem kavu.

Ja kamenica, kae gospoa Kira. Gospoa Kira ima strast prema svakovrsnom kamenju.Pripovijeda mi kako svako ljeto ljetuje na Krimu, gdje more izbacuje na obalu poludrago kamenje.

Gospoa Kira satima ee po obali i trai kamenie. Nije sama, kae, tamo dolaze i drugi ljudi,kameniki. Ponekad se svi okupe, zaloe vatru, skuhaju bor i pokazuju jedni drugima svojeblago. Ovdje, u vili, gospoa Kira vrijeme krati preslikavanjem raznoraznih motiva. Napravila jekopiju anela Mihaila, iako, kae, vie voli nizanje. Pita me imam li kakvu ogrlicu koja je pukla,mogla bi je, kae, popraviti, nanovo nanizati perle. Znate, kae gospoa Kira, ja ljublju nanizivat.Kae to kao da se ispriava.

8.U istom Murnau nalazi se muzej Odona von Horvatha. Odon von Horvath rodio se 9. prosinca

1901. u Rijeci, u 16,45 (prema nekim drugim svjedoenjima u 16,30). Kada je dostigao teinu odnekih 16 kilograma odselio se iz Rijeke i ivio s roditeljima malo u Veneciji, malo na Balkanu. Kadaje dosegao visinu od 1 m i 20 cm preselio se u Budimpetu i ivio u tom gradu do visine od 1 m i 21cm. Eros se u Odonu von Horvathu, prema njegovu vlastitom miljenju, probudio kada je njegovavisina dostigla 1 m i 52 cm. Von Horvathov interes prema umjetnosti, a osobito prema knjievnosti,pojavio se pri visini od 1 m i 70 cm. Kada je zapoeo Prvi svjetski rat Odon von Horvath prestao jerasti, dostigavi visinu od 184 cm. Horvathovu biografiju mjerenu kilogramima, centimetrima igeografskim tokama obilato su potvrivale muzejske fotografije.

9.O ratnom zloincu generalu Mladiu, koji je mjesecima s okolnih brda zatirao Sarajevo, krui

pria da je jednom ugledao na nianu kuu svoga znanca. Pria dalje kae da je general telefoniraoznancu i obavijestio ga da mu daje pet minuta da pokupi albume, jer je, kae, ba namjerio da mudigne kuu u zrak. Rekavi albume, general je mislio na albume s obiteljskim fotografijama. Zloinac,koji je mjesecima ruio grad, biblioteke, spomenike, crkve, ulice i mostove, znao je da unitavapamenje. Zato je svom znancu velikoduno poklonio ivot s pravom na pamenje. Goli ivot inekoliko obiteljskih fotografija.

Izbjeglice se dijele na dvije vrste: na one s fotografijama i na one bez fotografija, rekao je jedanBosanac, izbjeglica.

11.To to jednoj eni najvie treba je zrak, kae moja prijateljica Hannelore dok pjeaimo prema

oblinjem samostanu Andechs.To to jednoj eni najvie treba je batler, odgovaram Hannelore, dok u prodavaonici suvenira u

Andechsu kupujem jeftinu plastinu kuglu s anelom-uvarom. Hannelore se smije. Kad se kuglamalko protrese, na anela-uvara pada snijeg. Hannelorin smijeh uti kao snijeg od stiropora.

12.Prije nego sam doputovala ovamo, provela sam nekoliko dana na Jadranu, u jednoj kui pored

mora. Na malu plau dolazili su rijetki kupai. Mogli su se vidjeti i uti s terase. Jednoga dana mojuje panju privukao napadno glasan enski smijeh. U moru sam ugledala tri vremene kupaice.Plivale su ogoljenih grudi, uz samu obalu, u malom krugu, kao da sjede za okruglim stoliem i pijukavu. Bile su Bosanke (prema naglasku), vjerojatno izbjeglice i medicinske sestre. Kako znam?Prisjeale su se davnih kolskih dana i ogovarale neku etvrtu koja je na zavrnom ispitu pobrkalarijei anamneza i amnezija. Rije amnezija i pria o ispitu ponavljana je nekoliko puta i svaki putizazivala je salve smijeha. Pritom su sve tri zamahivale rukama kao da iste mrvice s nepostojeegstola. Najednom je pao pljusak, od onih ljetnih, naglih, kratkotrajnih. Kupaice su ostale u vodi. Sterase sam promatrala blistave kaplje krupne kie i tri ene. Smijeh je bio sve glasniji, sa sve kraimprekidima, sada su ve grcale od smijeha. U razmacima sam mogla uti kliktavu rije pada koju suuporno ponavljale, mislei, valjda, na kiu. irile su ruke, pljuskale rukama po vodi, sada su njihovi

glasovi nalikovali na ptije graktanje, kao da su se nadmetale koja e grlenije i jae, a i kia, kao daje poludjela, bila je sve krupnija i sve toplija. Izmeu terase i mora podigla se magliasta, slanazavjesa. Zavjesa je najednom upila sve zvukove, i u nekoj blistavoj tiini mogao se vidjetivelianstveni lepet triju para krila.

Nainila sam unutranji klik i snimila taj prizor zauvijek, iako ne znam zato.13.To to jednoj eni najvie treba je voda, kae Hannelore dok se nakon plivanja odmaramo u

raskonom ambijentu secesijskog Mllerchers Volksbanda.14.Mojoj znanici S. ivot od samoga poetka nije iao na ruku. Ipak, uspjela je zavriti kolu za

medicinske sestre i zaposliti se u prigradskoj bolnici za umobolnu djecu. To nee dobro zavriti.Upijam tue nesree kao bugaica, rekla je. U bolnici je pronala svoju sreu, bolniara, mlaeg odsebe, malenog mukarca (kad sam ga upoznala nisam mogla odvojiti pogled od njegovih malenihlakastih cipela), koji je ak i prezime imao u deminutivu. U poznim godinama ostala je u drugomstanju, odluila roditi usprkos svojoj i njegovoj eernoj bolesti, iznijela je trudnou (blizance!) dosamog poroda, a onda, dan prije nego e se roditi, neroene bebe uguile su se. Moja znanica raspalase poput vlane bugaice. Provela je neko vrijeme na psihijatrijskom odjelu, a zatim se oporavila i sasvojim malenim muem odselila.

Jednog se dana iznenada obrela u mome domu. Sve je bilo normalno, popriale smo, o poslu, omuu, o ovome i onome, a onda je moja znanica izvadila iz torbice plastinu vreicu i razastrla predamnom svoje blago. Radilo se o dvije-tri svjetlucave beznaajne stvarice, toliko beznaajne da ihne pamtim. Dugo je preda mnom premetala, preslagivala i razgledavala svoje triarije. Zatim je,opazivi minijaturnu kiticu osuena cvijea na mojoj polici, rekla da joj se kitica jako svia, da jedivna, naprosto divna, i zamolila me da joj poklonim stvarcu. Strpala je kiticu u vreicu, a onda sasvojim ubogim svrajim blagom otputovala.

15.Dok pijemo kavu od gospoe Kire saznajem poneto o drugim stanovnicima vile. Znate, ovdje smo

svi na neki nain slini, svi neto traimo, kao da smo neto izgubili... kae mi.16.Egzilantu se ini da je stanje egzila neka stalna, osobita osjetljivost na zvuk, na neku melodiju;

ponekad mu se ini da egzil i nije drugo do stanje nesvjesna glazbenog prisjeanja.U Munchenu, kamo sam krenula da bih se sastala s Igorom, zastala sam nedaleko Marienplatza

privuena glazbom. Postariji Ciganin svirao je na violini maarske ciganske pjesme. Ulovio je mojpogled u letu, osmjehnuo se snishodljivo i drsko u isti mah, prepoznao me kao svoju. Neto mestislo u grlu, naas sam ostala bez daha, a onda sam brzo spustila pogled i zabrzala naprijed,ustanovivi ve u sljedeoj sekundi da sam krenula u krivome smjeru. Na dva koraka udaljenostiugledala sam spasonosnu telefonsku govornicu i stala u red, pravei se da, eto, trebam telefonirati.

Preda mnom je stajao mladi. Crna zategnuta kona jakna, zategnute traperice, izme s povienimpetama, neka vrsta nesigurnosti i drskosti na licu, sve u isti mah, kao da jedno u isti mah potire drugo.Ve u sljedeoj sekundi znala sam da je moj, zemljak. Nain na koji je dugo i uporno negledajui ni lijevo ni desno, poput konobara u loem restoranu okretao broj, ispunio me mjeavinomljutnje i saaljenja. A onda je mladi konano dobio vezu (moj je, dakako!). Ta manira mojihzemljaka da govore dugo, da govore ni o emu, kao da se suvinim rijeima tetoe, maze, uzajamnotapaju i udobrovoljavaju, ta me manira ponovo ispunila mjeavinom ljutnje i saaljenja. Violina je idalje tuno cviljela, mladi je telefonirao nekoj Milici, a ja sam u glavi, kao na montanu stolu,

spajala tuni cvile s mladievim brbljanjem. Crnooki violinist uporno je gledao u mome pravcu kaoda me prokazuje. Htjela sam u jednom trenutku izai iz repa, ali nisam, to bi me tek odalo, mislilasam. Zato sam, kada je mladi zavrio razgovor, spustio slualicu i rukom zagladio kosu (gestom kojame zbog svoje oekivanosti ponovo ispunila onom istom mjeavinom), telefonirala Hannelore,jedinoj kojoj sam i mogla telefonirati, izmislivi u trenu neodgodivo, praktino pitanje.

Zakasnila sam na sastanak s Igorom. Sjeli smo u kineski restoran, ivo avrljali oekujui jelo, aonda sam zamijetila da se cijelo vrijeme vrpoljim, da sam nekako odsutna, da bludim pogledom,inilo mi se da se poput naoala na zimskome danu izvana oblaem njenom maglicom. A onda sampostala svjesna zvunog fona, koji u prvi mah nisam bila registrirala. ula se kineska ili korejskaestradna glazba, ili tko zna ija, u svakom sluaju od te strane svijeta. ulo se tiho, elegino,sladunjavo unjkanje, ljubavno, valjda, unjkanje koje je moglo biti i moje ili Igorovo, rusko, svejedno.U taj as vani je pljusnula topla kia slijevajui se niz staklo uz Igorova lea, i ja sam se konanoslomila, odreagirala pravilno, ve prema davnom, dugotrajno vjebanom uvjetnom refleksu. Rijeju,slinila sam na zvono, na taj sveopi sladunjavi cvile, isti cvile bez obzira odakle je. Bunila sam seiznutra, rogoborila, gunala, gotovo radosna to sam konano u njegovoj vlasti, gotovo tjelesnozadovoljena. Oslabljena, razmekana, praakala sam se u toploj, unutranjoj barici od suza.

- to je ovo, Igore... pitala sam kao da se ispriavam.- Va pogled sjaji sjajem dugmeta na vaoj bluzi rekao je moj prijatelj, ruski idov iz ernovica,

egzilant.Tupo sam spustila pogled na dugme. Dugme je imalo mutnu, plastino-zlatastu boju.17.Nemam elje da budem dovitljiv. Ne elim graditi fabulu. Pisat u o stvarima i mislima. Poput

zbirke citata, zapisao je davno jedan privremeni egzilant. Zvao se Viktor klovski.18.Ich bin mde, kaem Fredu. Njegovo blijedo sjetno lice rastee se u osmijeh. Ich bin mde jedina

je njemaka reenica koju zasada znam. U ovom trenutku kao da ne elim nauiti vie. Nauiti vieznai otvoriti se. A ja jo neko vrijeme elim ostati zatvorenom.

U tiini svoje sobe, s romantinom scenografijom u prozorima, razastirem stvarice, te koje samponijela sa sobom, a da ne znam pravo zato, te koje sam ovdje nala, sve sluajne i besmislene.Preda mnom svjetluca perce koje sam pokupila eui parkom, u mojoj glavi zvoni neija reenica,uti se preda mnom stara fotografija, crveni sitna ljudska spodoba s jeftine razglednice, prati meobris neije geste, a ja joj ne znam znaenje, ni kome pripada, plastinim sjajem sjaji se preda mnomkugla s anelom-uvarom. Kad je protresem na anela pada snijeg. Ne razumijem smisao svega toga,ja sam u rasulu, ja sam umorni ljudski primjerak, kamenica, sluaj me, eto, izbacio na drugu,sigurniju obalu.

19.To to jednoj eni najvie treba su zrak i voda, kae pouno Hannelore dok sjedimo u pivnici i

otpuhujemo s krigli pivsku pjenicu.20.Egzilantu se ini da stanje egzila ima strukturu sna. Najednom se, kao u snu, pojavljuju neka lica

koja je bio zaboravio, koja moda nikada nije sreo, neki prostori koje pouzdano prvi put vidi, ali muse ini da ih odnekud zna. San je magnetsko polje koje privlai slike iz prolosti, sadanjosti ibudunosti. Egzilantu se najednom na javi javljaju lica, dogaaji i slike privueni magnetskim poljemsna; najednom mu se ini da je njegova biografija ispisana davno prije nego to e se ispuniti, daegzil prema tome nije rezultat vanjskih okolnosti niti njegov izbor, nego koordinate koje je sudbina

ve odavno iscrtala za njega. Uhvaen u tu slatku i strasnu misao egzilant poinje odgonetati smueneznakove, kriie i vorie i najednom mu se ini da u svemu ita tajni sklad, okruglu logiku simbola.

21.Nanizivat, ja ljublju nanizivat, kae gospoa Kira kao da se ispriava i pritom se smijei blijedim

smijekom rekonvalescenta.22.U ostakljenu ateljeu u dnu naeg parka rumunjski par priprema izlobu. Mlada ena sjekiricom

obrauje komade drveta koje je danima skupljala po parku. Mukarac za to vrijeme na golemi bijelipano iglicama pribada tanke, gotovo prozirne listie papira. Na svakom je njenim, svjetlosivimvodenim bojama iscrtana ptija glava. Mlada ena ritmino udara sjekiricom o drvo. Papirii isprvamiruju, a onda ih lagano pokree neka nevidljiva struja. Ptije glave drhte kao da e pasti.

Drugi dioKUNI MUZEJ

1.

POETIKA OBITELJSKOG ALBUMA

U ovom trenutku vrijeme je nostalgino, a fotografije aktivno podstiu nostalgiju. Fotografijaje elegina umjetnost, umjetnost sumraka... Same fotografije su memento mori. Snimitifotografiju znai sudjelovati u smrtnosti, povredljivosti, promjenjivosti neke druge osobe (ilistvari). Upravo odsijecanjem ovog trenutka i njegovim zamrzavanjem sve fotografije svjedoeo neumoljivom topljenju vremena.

Suan Sontag, O fotografiji

- ta e tu Slavica i Branko!? kae zaueno, uzima mi album iz ruku i pomno se zagledava ufotografiju mladog nasmijanog para.

- Tko su Slavica i Branko?- Ne zna ih ti. Bila si mala... odmahuje rukom. Da mi je znati zato sam njih stavila u album...

mrmlja za sebe naglaavajui njih i paljivo promatra fotografiju kao kakav rijedak herbarijskiprimjerak.

Iznenada, pokretom ruke koja skida flaster, odljepljuje celofanski omota, vadi fotografiju i cijepaje na komadie. Suhi zvukovi papirnate egzekucije paraju zrak.

- Tako kae. Ionako su ve odavno mrtvi dodaje pomirljivo-komemorativnim tonom i vraa mialbum.

Poetak prie skriva se u damskoj torbici od svinjske koe, koju je s kovegom skromna sadrajadonijela sa sobom daleke etrdeset i este godine. im je prvom prilikom kupljena nova damskatorbica stara se preselila u kut ormara i od tog je trenutka sluila kao kuno skladite za uspomene.

Kasnije su se pojavile nove damske torbice, ali je ta, prva, i dalje ostajala u kutu ormara. Pojavite se poslije i novi namjetaj, novi ormari, komode, krinje, pojavit e se jo pogodniji kovezi ikoveii, ali ta smea torba od svinjske koe zauzet e trajno mjesto u kutu ormara i sluiti kaoostava za uspomene.

U siromanom poslijeratnom djetinjstvu lienom predmeta ta torba od svinjske koe sluit e kaonadomjestak za nepostojei podrum i tavan, za lutkinu kuu, za igrake. Premetat u zaneseno njezinskroman sadraj i osjeati se poput posveene sudionice neke Tajne. Neu ni znati da sam to i bila.Sudionica jednostavne tajne ivota.

U poetku je torba skrivala fotografije (uglavnom mamine), nekoliko pisama (oevih), jedanzlatnik, srebrnu tabakeru, al od iste svile i uvojak kose.

Mamine fotografije bile su uzbudljive: na jednima je nosila neobine eire, na drugimamarinerice i ake kape, na treima kupae kostime (mama na amcu, u pozadini se ljeskanepoznato more, to koje u tek upoznati). Mama je na svim fotografijama bila neobino lijepa. Bile sutu i fotografije starijeg branog para, trebali su to biti moji baka i djed; mlade ene, trebala je to bitimoja tetka, i njezine keri, moje sestriine. Te fotografije nisu mi mnogo znaile, jer nikoga od njih

nisam poznavala.Osim maminih, lijepo uvezanih vrpcom, bilo je tu i nekoliko oevih fotografija; zatim mojih (tek

to sam se rodila); i zajednikih: mama, tata i ja u idilinim prizorima igre na snijegu.Pisma su bila pisana etrdeset i osme godine, rukom moga oca, iz ljeilita za tuberkulozne (Tada

si jo bila u mome trbuhu, nisi se jo ni rodila, kae mama). im sam nauila itati, proitala samkriom i pisma. Govorila su o posve nerazumljivim stvarima: o tokicama (Ima li dovoljnotokica?); o streptomicinu (netko je nabavio spasonosni streptomicin); o slanini (netko je nabaviokomad slanine pa je s hranom sada puno bolje); i o ljubavi (tvoj lik stalno lebdi pred mojimoima).

Zlatnik je pripadao maminoj obitelji i ona e ga uvati cijeloga ivota. Kasnije e kunom blagudodati zlatan prsten u obliku badema (tatin poklon) i ploicu zubnoga zlata. Bile su to jedinedragocjenosti koje je posjedovala.

Tabakera je bila srebrna i pripadala je mome djedu, maminu ocu. Na poklopcu je bila ugraviranaglava konja u kasu. (To je konj u kasu, govorila je mama.) Prstima sam prelazila po srebrnojpovrini slijedei obrise konja u kasu, otvarala tabakeru i udisala duhanski miris nepoznata djeda.

Mali al od iste svile (mama je uvijek naglaavala rije iste) baka je poslala u pismu. Tajsvileni daak prokrijumaren u obinu pismu odkrinuo je zamamna vrata nepoznatog. Rije istasvila privlaila je poput magneta druge rijei nejasna znaenja: krzno, biseri, dragocjenosti ismaragd. Na neobinoj rijei smaragd rado sam i kasnije lomila jezik, kao da u ustima, umjestorijei, premeem tvrdi zeleni bombon s okusom mentola.

Bio je tu i svilenkasti repi ulovljen u celofanski omota poput muice, uvojak moje kose. Celofansam okretala prema svjetlosti lovei suneve zrake.

Torba je s vremenom ostarjela, izblijedjela, raspukla se po rubovima. Nije se vie dala zatvoriti,slike su ispadale, curile iz torbe, etale po ormaru. Slagale smo ih, omatale vrpcama i vraale u torbupokuavajui zavesti red. Uz torbu su se u kutu ormara pojavile i kartonske kutije od cipela.Fotografije smo bacali u te kutije ili ih gurali u knjige i ladice. Torba je i nadalje ostajala centralnimskladitem uspomena.

esto je gunala da treba zavesti red, da e sve fotografije jednoga dana pobacati u smee, da svipristojni ljudi imaju albume za fotografije, da je sramota da se sve to smee nalazi u ormaru, da jeormar, uostalom, mjesto za odjeu a ne za kojekakve slike, ali se uprkos njezinu gunanju nijemijenjao kut ormara, ni torba u kutu, niti njezina namjena.

Sedamdeset i tree godine umro je moj otac. Voljela sam ga, ali sam samu smrt primila nekakomirno, okrivljujui samu sebe zbog vlastite krutosti.

Mjesec dana nakon njegove smrti odnekud je ispuzla i beumno pala pred moje noge njegovafotografija, malena, od onih za osobnu kartu. Pogled na sliicu, na tu malu, utljivu injenicu,povukao je u meni neke konce, potresao me iznenadan, snaan jecaj od kojeg sam izgubila dah.Zatvorila sam se u sobu i dugo plakala, inilo mi se da se nikad neu zaustaviti.

Kad sam se konano smirila, u sobu je ula mama i izrekla reenicu iji u pravi smisao razumjetimnogo kasnije.

- Morali bismo kupiti albume rekla je.

Kupili smo ih. Smea torba od svinjske koe, ta koju je s kovegom skromna sadraja donijela sasobom daleke etrdeset i este, izbaena je iz ormara. Iz torbe je na danje svjetlo izbauljalarazbaruena, neuredna gomila ivota. Promatrala sam lica, osmijehe, tijela, te ukastosmee,

crnobijele i arene prizore, te mrlje svjetla na kvadratima papira i osjeala nelagodu kao od pogledana kakav neprilian prizor.

Jednoga dana zatekla sam je u hrpi fotografija s izrazom tragine bespomonosti na licu.- Hoe li da ti pomognem? pitala sam.- Ne rekla je. To su moji albumi.

Torba je tiho nestala. Nestale su kartonske kutije, fotografije vie nisu izvirivale iz ladica iispadale iz knjiga, bile su sada sklonjene na sigurno, u platnene korice albuma. Desetak urednosloenih albuma stajalo je na stolici pored mamina kreveta, sugerirajui koliinom i izgledomozbiljan dosje ivota.

- A gdje je torba? pitala sam.- Nema je vie. Bacila sam je u smee rekla je.

Prelistala sam albume. Podsjeali su na torbu: slike su, dodue, bile sloene, ali tragovi bilo kakvanaela organizacije materijala nisu se dali naslutiti. ak su i njezine fotografije, dotada odvajaneljubomornom vrpcom, sada bile izmijeane s ostalima.

Ili je albuma bilo premalo ili je fotografija bilo previe. Nije se mogla ili nije znala odluiti. Ubitki sa anrom odustala je ve na samom poetku.

Jednoga dana presloila je albume, pokuavi uspostaviti kronologiju dogaaja, ali i tu je principiz nepoznatog razloga pucao. U rezultatu se moja fotografija iz studentskih dana nala pored Slavice iBranka, mladoga nepoznatog para.

Pokuavala je unutar te labave kronologije uspostaviti nekakvu hijerarhiju, ali ako bi se odluilada iz svog ivotnog dosjea izbrie nevane Slavicu i Branka, jo uvijek bi iz nepoznatih razlogaostajala nasmijana lica jednako nevanih Branke i Slavka.

Naela kronologije dogaaja i njihove vanosti u njezinu ivotu naruavao je njezin unutranjidoivljaj stvari. Tako je, na primjer, neobino mnogo prostora dala fotografijama s vjenanja svojihdalekih neaka, iako je s neacima jedva bila u vezi. ini se da je naprosto voljela slike s vjenanja.

Jednom sam u albumu zamijetila mali triptih: tri njezine fotografije poredane jedna do druge. Naprvoj je mogla imati dvadesetak, na drugoj tridesetak, na treoj etrdesetak godina. Izvan triptiha,zbog neeg izdvojena, leala je njezina najnovija fotografija.

- Strano sam ostarjela, je l da?- Nisi rekla sam i paljivo se zagledala u fotografije.Prevaljujui svaki put razdaljinu od desetak godina njezino lice zaista se mijenjalo. Okruglina se

pretvarala u oval; krupne smee oi smanjile su se i zbog neeg ukosile; puna usta gubila su draesnuispupenost i postala pljosnatijima; dvije bore oko usta poele su se u tridesetoj sputati nadolje, uetrdesetoj su ve vidljivi mali, jedva primjetni mjeii sa svake strane lica. Na najnovijojfotografiji jasno su se vidjele tune laloke.

- Nisi ponovila sam i zaklopila album.Kada sam drugi put uzela u ruke album, triptih je bio uklonjen, slike presloene, a ona najnovija, s

lalokama, nekamo je zauvijek nestala.

Sedamdeset i este godine s grupom studenata putovala sam u Armeniju. Putovali smomrkocrvenim armenskim prostorima nad kojima je lebdjela fantomska sjena snjenog Ararata,nestajui i pojavljujui se poput Carrollove eirske Make. U manastiru Gerard, udesnoj graeviniukopanoj u stijene, staroj vie od tisuu godina, upoznali smo monaha. Podijelivi s besmislenom

poslovnou svoju isto tako besmislenu posjetnicu, monah nas je pozvao u svoju eliju. Osimkreveta, stola i komode, u eliji nije bilo nieg drugog. Na komodi su, simetrino razmaknute jednaod druge, stajale tri uokvirene fotografije.

- Ovo je moja fotografija kad sam imao dvadeset godina, ovo kad sam imao trideset, a ova kad samnapunio etrdeset godina rekao je monah glasom muzejskog vodia.

U podnoju stalaka na kojima su stajale fotografije bila je poloena kitica suhog cvijea povezanavrpcom.

Mama je s vremenom ipak uspjela zavesti red u albumima. Najvie mi se svidio album sfotografijama koje je daleke etrdeset i este donijela sa sobom. Odbacivi vrpcu sa sebe, snopukastosmeih fotografija sada se rairio po albumu u svoj svojoj patinastoj ljepoti. Mladi baka idjed s prijateljima markantnih lica (Obiteljski prijatelji, Armenci, kae mama) okupljeni okogramofona sa zvunikom poput gigantskog lopoa; eto ih na pikniku, posjedali su na travu, ispred njihbijela prostirka, na prostirci koarice s groem; tu su i mamine ljupke djevojake fotografije naplai, u amcu, u etnji s prijateljicama, u sjenci drvea, u gimnazijskoj uniformi, na izletu. Djevojkeu svilenim haljinama, meu njima Eli, moja mama, i mladii u bijelim hlaama i tamnim sakoima.

- Vidi kae pokazujui prstom lice nasmijana mladia nalik na njuku mladog hrta to je bila mojaprva ljubav...

Lice poznajem, esto je upirala prstom u tu fotografiju, izgovarajui uvijek istu frazu, moja prvaljubav...

- Tko zna je li uope iv... kae i vrhovima prstiju zamiljeno gladi celofanski omota kao gatarinukuglu.

Putujui po Americi posjetit u svoju zagrebaku znanicu, koja je prije petnaestak godina krenula uAmeriku s muem, lijenikom. Stanovali su u lijepoj kui, imali dvoje djece, ona je posjedovalakartice i ekovne knjiice, ila jednom tjedno na jogu, jednom tjedno u fitness centar, pohaala jekurs japanskog jezika (Zapamti, ovdje e u 21. stoljeu biti Japan!), njukala po lokalnimantikvarnicama traei komade namjetaja za svoju evropski namjetenu kuu, pekla puricu za Danzahvalnosti, ljutila se na Crnce jer su gamad koja nita ne radi, vozila djecu u kolu, na teajevetenisa, zabadala u roendanske torte amerike zastavice i jednom tjedno okupljala prijateljice naenskom domjenku.

Pijuckale smo rashlaeni martini pored bazena i avrljale o kojeemu. U jednom trenutku moja meznanica pogledala pogledom sjajnim od martinija, ili trenutne ozarenosti, i rekla:

- Hajde, ispriaj im kakav je bio Miroslav!Ostala sam zateena. Nikako se nisam mogla sjetiti koji Miroslav.- Zna poticala me znanica ja sam im ionako sve ispriala po tisuu puta, one ve sve znaju...- Aha... rekla sam neodreeno. Jo uvijek nisam imala pojma o emu se radi. A onda sam se mutno

prisjetila da je, prije nego to se udala i otputovala za Ameriku, zaista hodala s nekim Mirekom...- Aha... zaustila sam, ali me znanica prekinula.- Boe, kad se samo sjetim kako je bio visok. Punih metar i devedeset!U tom trenutku posve jasno prisjetila sam se tog Mireka, koji jedva da je imao metar sedamdeset.- Boe, a te nebesko plave oi! Reci im, hajde...Slika Mireka, kojeg se u ivotu ne bih nikada sjetila, bljesnula je najednom u svoj svojoj otrini.

Mirek je imao sitne smee oi i roavo lice.- Strano me je volio... A kad se sjetim da sam mu umakla i udala se bez veze, ba bez veze... On

se nikada nije oenio, zar ne?

- Ne, nije. Nikada rekla sam suutno.U verbalnom albumu sloenom za prijateljice Mirekova slika, prevalivi put od Zagreba do

amerike provincije, doivjela je znaajan retu. Mirek je s nepunih metar i sedamdeset narastao uMiroslava visokog metar i devedeset; boja oiju promijenila se iz smeih u plave, a od obinogzagrebakog frajera postao je nezaboravan ljubavnik i imaginarno vlasnitvo sudionica enskogdomjenka. Poput zvijezde repatice davno ugasli Mirek ovdje je, na drugom kraju neba, jo uvijeksjao punim sjajem.

Kasnije, dok smo u kuhinji prale sue, prijateljski sam namignula i zaustila da kaem neto kaodobar ti je ono tos s Mirekom, ali me moja znanica pretekla.

- Uvijek sam ga voljela i uvijek u ga voljeti, mog Miroslava...Shvatila sam da pria o Miroslavu nije zabava izmiljena za prijateljice, to je moda u poetku i

bila. S vremenom moja znanica je uljepala Mirekovu fotografiju i sama povjerovala u nju, retu jepostao stvarnost.

Gricnula sam komadi kolaa i u elji da promijenim temu rekla:- Dobri su ti ti kolai...- Obini, ameriki. Zovu ih brownies rekla je moja znanica istim tonom s kojim je maloas

govorila o Miroslavu.

Nakon izlaska iz bolnice, u srpnju osamdeset i devete, muena sumnjama hoe li preivjeti,zamolila me da je fotografiram. Kroz malo oko Canonova automatskog aparata vidjela sam kakosvom uplaenom licu bezuspjeno pokuava dati izraz koji e nam, nama, svojoj djeci, ostaviti kaoposljednji. Vjerujem da je u tom trenutku bila u to sigurna. Promatrala sam taj straan unutranjinapor s kojim je tuno, oputeno lice podizala nagore i navlaila na njega osmijeh, a napor je (to onanije mogla vidjeti ni znati) uporno skonavao u jednom jedinom nedvosmislenom izrazu, u golom licustraha.

Stisnuta grla, skrivena iza fotoaparata, borila sam se izmeu elje da joj udovoljim i zebnje da e,ako joj udovoljim, snimak zaista i biti posljednji.

- Gotovo! rekla sam pritisnuvi okida.Presudio je sluaj. S filmom neto nije bilo u redu. I mama se oporavila.

Polovicom veljae osamdeset i osme otputovala sam na tri dana u Mnchen. Doekao me upredvorju hotela Opera (malog hotela u St. Anna Strasse) sjedei na pletenu naslonjau meubokorima bijelih i ljubiastih orhideja koje su bujale iz golemih vaza postavljenih uokolo. Ustao jekada me ugledao na vratima, krenuli smo jedno drugome ususret, kao na kakvoj pozornici,prevaljujui udaljenost mnogo duu od tih nekoliko koraka.

Provest emo dva dana zatvoreni u hotelskoj sobi, neemo se doticati, neemo govoriti nita osimnajnunijeg. On e kao u nijemom filmu tupo buljiti u televizor, ja u povremeno izlaziti na balkon itrljati nervozne prste o malu metalnu ploicu na ogradi koja e zbog neeg imati urezan broj trinaest(tajni scenograf ivota namjestit e i tu kiastu podudarnost). Tuirat u se dugo i esto, da ne bi uomoj pla. Pod toplim tuem osjeat u ugodnu malaksalost pomijeanu sa snanim osjeajem gubitka.

Nekoliko puta vrsto u odluiti da u sada ustati, nazvati taksi, uzeti svoju putnu torbu, zalupitivratima i ostaviti ga zauvijek, ali u ostati prikovana nesavladivim gorko-slatkim osjeajem nesree.init e mi se da smo zatoeni u kiastoj staklenoj kugli, poput oronulih Adama i Eve vraenih podrajsko drvo, init e mi se da netko okree kuglu, da po nama pada snijeg, da je posve svejednojesmo li ivi ili mrtvi. U noi e me buditi njegov jecaj, tako enski, tako nalik na moj. Ista udnovataprikovanost nee mi dati da protegnem ruku i zagrlim ga.

Treeg dana mi, glumci nijemog filma, ustali smo i izali napolje. Sunce je sjalo kao reflektor.Zrak je mirisao na kuhano vino, klinie i cimet, bio je Fasching, sredina veljae, i mi smo napolju,kao u looj opereti, ponovo bili okrueni svojom zakonitom scenografijom. Bijelo sunce, kao podpovealom, otkrivalo je svaku boricu na licu, instinktivno smo traili zaklon ledenih sjenki.

Na aerodromu smo popili pie iekujui poziv za moj let, a zatim se polako uputili prema izlazu.Putem smo opazili aerodromski ekspresni fotoautomat i uvukli se u kabinu. Tamo smo sjedili stisnutina okrugloj stoliici, zaklonjeni prljavom zavjesom i ekali da se upali crvena lampica. Kad seupalila posljednja, etvrta, iznenada me poljubio. Trajanje poljupca diktiralo je zujanje nevidljivekamere.

Preko razglasa su po trei put oglaavali moj let, a ja sam stajala pred malim metalnim otvoromaparata ekajui da se pojave fotografije. Napeto sam buljila u otvor kao da e odande ispuznutikonano objanjenje. Polaroidna traica lijeno je provirila iz otvora, dohvatila sam je, prepolovila(dvije njemu, dvije meni). Ovla me poljubio stiui u ruci svoju polaroidnu polovicu, i ja samkrenula prema repu za pasoku kontrolu. Dok sam zamicala, ponavljala sam u sebi da se neuokrenuti, ali sam to ipak uinila. Stajao je s rukama nabijenim u depove, njegovo lice, prvi putnekako izgubljeno i preplaeno, bljesnulo je poput blica i iezlo. Zguvala sam fotografije, bacila ihi krenula.

Pitala sam se poslije zato je tajni scenograf ivota za tu tako stvarnu bol izmislio tako nestvarnuscenografiju rastanka. Pravi kraj nae prie oznaio je klikom fotoaparat i na polaroidni poljubac,koji je izraavajui nedvojbenu ljubav imao za sadraj njezinu nedvojbenu smrt.

Mamini albumi, nain na koji je sloila injenice ivota, oivjet e pred mojim oimasvakidanjicu koju sam bila zaboravila. Ta svakidanjica bit e unaprijed (ve samim inompoziranja) aranirana, bit e zatim rearanirana (izborom fotografija), ali e moda ba zbogamaterske umjetnike pobude da se (ve unaprijed sloene) injenice ivota lijepo sloe ipakizniknuti (ponajvie na pukotinama, na grekama, u samoj metodi) dirljivo autentina i iva.

Jedna e fotografija izdajniki otkriti moje cipelice s odrezanim vrhovima i otvoriti svijetposlijeratne neimatine (kada su prsti rasli bre od mogunosti da se kupe nove cipele), dobaradnikih sindikalnih izleta na more, govora i zastava, primanja u pionire, minijaturnih socijalistikihspektakla, svedenih na mjeru i mogunosti provincijskog mjesta u kojem smo ivjeli, proslava Prvogamaja, djejih maskiranih povorki koje su se zvale cvjetni korzo (fotografija dokazuje da sam bilamak!), draesnih piramida prijateljstva, tafeta, kroseva, prvih haljina, cipela, putovanja u prvainozemstva. Oivjet e jedna nenapisana povijest svakidanjeg ivota, koja se, sudei pofotografijama tako bezazlenim i anrovski opim, mogla odigrati bilo gdje, ali se ipak odigrala ovdje.

Devedeset i prve godine kada se definitivno slomila ideja koju je moj otac (ne doekavi slom jerse za to njeno pobrinula smrt) shvaao kao zbilju, kada se raspala zemlja koju je drala na okupuista ta ideja mama je prikupila staro oevo ordenje (za hrabrost, za rad, za bratstvo i jedinstvo, zapregalaki rad na izgradnji socijalizma), stavila ga u prozirnu najlonsku vreicu, kao da su u pitanjuneiji posmrtni ostaci, i tuno rekla:

- Ne znam to da s tim radim...- Pa ostavi ga tamo gdje je i bilo...- A to ako to netko pronae?!utjela sam.- Uzmi ga ti... predloila je moleivo.Pa ipak, iste te godine kada su se promijenili nazivi ulica, kada se promijenio jezik i zemlja i

zastave i simboli; kada su se promijenili nazivi ustanova, kola, vlakova i aviona; kada je krivastrana postala prava, a prava naglo kriva; kada su se jedni pobojali vlastitih imena, kada ih se drugiprvi put nisu bojali; kada su kasapili jedni druge, kada su jedni kasapili druge; kada su prokuljalevojske s razliitim oznakama, kada je prokuljala najjaa da sve zatre s lica svoje zemlje; kada suzemlju pustoile strane vruine; kada je la postala zakon a zakon la; kada su novine o istom pisalerazliito, kada su ljudi o istom govorili razliito, kada su iz usta izlazile samo jednoslone rijei: krv,rat, no, strah; kada su male balkanske zemlje tresle Evropu s pravom tvrdei da su njezina zakonitadjeca; kada su odnekud izmiljeli mravi da pojedu i odvuku kouricu i posljednjeg potomka prokletihplemena; kada su se raspadali stari mitovi i u vruici stvarali novi; kada se raspadala zemlja koju jeprihvatila kao svoju a staru je odavno bila izgubila i zaboravila; kada ju je u njezinunovozagrebakom stanu, izbijajui iz uarenog betona i betonskog neba, arila vruina; kada je idanju i nou titralo panino svjetlo televizora; kada ju je tresla ledena groznica straha moja mama,uprkos svemu, uporno je ostala pri nikom potrebnom ritualu odlaska na oev grob. Vjerujem da setada prvi put zagledala u znojnu nadgrobnu plou i najednom ugledala petokraku zvijezdu (iako jeotpoetka i na njezin zahtjev bila tu) i moda joj je prvi put pala na pamet misao, slaba i malaksalakao to je bila i sama, moe li se, naime, petokraka uklesana u kamen izbrisati, a onda je zastidjevise odagnala misao i zadrala u albumu oevu fotografiju u partizanskoj uniformi na mjestu gdje je ibila, kao to je ipak zadrala i vreicu s nikom potrebnim ordenjem kao svoju. Kao da je tada,iznenada suoena s malom petokrakom iznad muevljeva imena, prvi put zaista pristala i na vlastitubiografiju.

Vrativi se kui sjedila je sama u svom uarenom stanu, kao u vlaku, sjedila je tako bez zatitnika izastave, bez domovine, gotovo bezimena, bez svoje putovnice i osobne karte, s vremena na vrijemeodizala se i izvirivala kroz prozor iekujui da e ugledati prizore ratom razruene zemlje, jer je isteprizore jednom ve vidjela. Sjedila je tako u svom stanu kao u vlaku, ne putujui nikamo, jer i nijeimala kamo, i drala na koljenima svoju jedinu imovinu, svoje albume, svoj skromni dosje ivota.

Jedan moj prijatelj rodio se ne upoznavi oca. Otac je, kako je rekla majka, nestao u vihoru rata.Ono to je preivjelo ratni vihor bila je mala, poutjela oeva fotografija. Tako je rije otac za mogaprijatelja ostala zauvijek zaglavljena u frazi: nestao u vihoru rata.

Kasnije je umrla i majka, kasnije je i sam osnovao obitelj. Jednog dana, posve sluajno, saznao jeda mu je otac ubijen po svretku rata; pripadao je onima na krivoj strani. Potraio je malu oevufotografiju i prvi put opazio da je fotografija ne samo stara nego i paljivo retuirana (retu je posvemu sudei obavila majina ruka). Ovdje iglica, tamo mrljica, i oeva vojnika uniforma lagano serazlila u neodreeno odijelo.

Nakon etrdeset i pet godina od rata, kada je kriva strana doivjela svoj povijesni retu i kada juje fotografsko svjetlo novog vremena pomaklo prema pravoj strani, moj prijatelj je na sinovljevopitanje o djedu smijeei se odgovorio:

- Nestao je u vihoru rata.I pokazao je sinu malu, poutjelu fotografiju.

Nikad nisam voljela fotografiranje. Turisti, naoruani fotoaparatima, bili su mi odbojni,razgledavanje tuih albuma dosadno, a gledanje tuih slajdova muno. (Uvijek sam mislila ofotografiji kao o neem bezobraznom, i kad sam snimila prvu osjetila sam se vrlo nastranom,napisala je amerika fotografkinja Diane Arbus.)

Za jednog boravka u inozemstvu kupila sam jeftinu automatsku kameru i ispucala nekoliko filmova.Nakon nekog vremena pregledala sam fotografije i ustanovila da s tog puta i pamtim samo prizore

koje sam snimila. Pokuala sam se prisjetiti neeg drugog, ali sjeanje je uporno ostajalo fiksirano nasadraje s fotografija.

Pitala sam se to bih i koliko zapamtila da nisam fotografirala.

Otputovavi na bakin sprovod, mama se vratila sa snopom naih obiteljskih fotografija koje jegodinama slala baki. Meu njima je bila i jedna moja, snimljena na plai. Mogla sam imati trinaestakgodina. Na poleini fotografije otkrila sam tekst na bugarskom jeziku ispisan nevjetom rukom mojedaleke sestrine: To sam ja, snimljena na plai, u svom novom kupaem kostimu. Ispod teksta bio jenjezin jednako nevjet potpis.

Sada je ta fotografija u mome posjedu. Zato je moja daleka sestrina to uinila, neu nikadasaznati. Zbunjuje me taj detalj, ponekad pomislim da sam to mogla uiniti i ja, da je, uostalom, tekodokazati da to nisam uinila, jer je fotografija bjelodano moja. A zatim me naglo obuzme komarnadrhtavica od pomisli nisam li to ja pod svoju vlastitu fotografiju njezinim jezikom, pismom irukopisom potpisala njezino ime.

Fotografije u maminim albumima nakon kaosa, zavoenja reda prema principima kronologijedogaaja i njihove vanosti, nakon retua (izbacivanja runih fotografija), nakon izbacivanjanepotrebnih Slavica i Branka - ve due vrijeme zauzimaju svoj, ini se, stalan poredak.

Primjeujem ipak da se u stroge albume tiho uvlae struje novog ivota: istrgnuti papiri s nazivomneke kreme za lice, neiji telefonski broj, izrezak iz novina o tome gdje se mogu nabaviti specijalnebrave i alarmni ureaji, ili lani o tetnosti rajice, neija razglednica s ljetovanja.

S vremena na vrijeme ona uvodi red, izbacuje smee, koje izmiui njezinoj kontroli upuzava unjezine albume i naruava sklad.

Ponekad je zatiem kako lista svoje albume. Zaklapa album, skida naoale, odlae ih i kae:- Ponekad mi se ini da nisam ni ivjela...

- ivot i nije drugo do album s fotografijama. Samo to to je u albumu postoji. To ega u albumunema, nikada nije ni postojalo kae moj prijatelj.

Jednom sam u Moskvi upoznala nekog Ivana Dorogavceva iz sela Frjazina, prevodiocaShakespearea, lokalnu ludu. Dorogavcev je na glavi nosio iskrzanu, ensku periku, oito u namjeri dase fizikom pojavom priblii onome kome se divio, svom nedostinom bogu Williamu.Dorogavcevljevo pohabano odijelce krasio je krupni bed rune izrade na kojem je (irilicom)pisalo: William Shakespeare.

Dorogavcev je proizvodio gomile papirnatog materijala. Bile su to kiaste razglednice (uglavnomeke, bugarske, poljske, do kojih je lake mogao doi, i, dakako, domae, sovjetske) na iju jepozadinu lijepio svoje prijevode. Tako se stih My mistress' eyes are hothing like the sun znaopreklopiti s Betlehemska crkva, fragmenti iz Othella s roendanskim pozdravom S dnem rodenija,otisnutima na poleini razglednice. Sam je izraivao i knjiice, koje je ukoriavao razglednicama, pasu korice sa slikom znamenita spomenika Rabotnik i kolhoznica znale ukoriavati Dorogavcevljeveprijevode Hamletova monologa otipkana na looj pisaoj maini. Dorogavcev je u prijevodepovremeno ubacivao i vlastite stihove, misli i komentare, a slavna Shakespeareova tamna muza imalaje svoju suparnicu u svijetloj Oljeki, stanovnici sela Frjazina.

Dorogavcev je pisao uporna pisma predsjedniku Brenjevu traei potporu sovjetske drave. Upismima je objanjavao vanost svoje kulturne misije, tvrdei da posjeduje tajni klju za otkrivanjeinjenica iz ivota, osobnih razmiljanja i zadivljujue tehnologije Shakespeareova stvaralatva.

Sve to ovjeanstvo (Dorogavcev je neke rijei rado pisao velikim slovima) zna o Shakespeareumoe se slobodno i odmah (!) baciti na smetlite Povijesti, jer kad on, Ivan Dorogavcev iz selaFrjazina, objavi svoje Otkrie Rusija e za sve kulturne zemlje postati prvim i jedinim Autoritetomza najgenijalnijeg ovjeka Svemira (to se, dakako, odnosi na Shakespearea).

U svojim knjiicama Dorogavcev je bespotedno denuncirao svoje prethodnike, prevodioce,iznosei podatke o vjernosti njihovih prijevoda u tono izraunatim postotcima. Tako je najpoznatijiod njih, Boris Pasternak, za vjernost prijevoda Hamleta prema Dorogavcevljevim istraivanjimadobio nulu! Iza nule dodijeljene Pasternaku Dorogavcev je postavio rezolutan usklinik.

Ako u svakom ludilu, kao i u lai, ima traka istine, onda je u Dorogavcevljevu sluaju ta istinabljesnula na fotografiji. Dorogavcev mi je sveano, kao najveu tajnu, pokazao tu fotografiju.Fotografija je bila fotomontaa, djelo nekog fotoamatera, koja je ba zahvaljujui looj tehnici ivirusu Dorogavcevljeva ludila (Ah, blaeni amaterizam!) prekrivala to to je i trebalo prekriti, aotkrivala to to je trebalo otkriti.

Rijeju, na fotografiji su rame uz rame, pogleda uprta u vjenost, kao dva najbolja prijatelja,stajali William Shakespeare i Ivan Dorogavcev osobno. Stajali su tako kao da je to najprirodnijastvar na svijetu, kao da su oduvijek tu i bili, Will i Vanja. Samo je fotografija potvrivala to to jeludilo pobijalo: da Ivan Dorogavcev iz sela Frjazina doista posjeduje klju Shakespeareove tajne.

U najranijem djetinjstvu prekrivala bih dlanovima oi i izgovarala nema me, a onda otkrividlanove, rekla: ima me. Ovo drugo izazivalo je radosno i ciktavo odobravanje okoline. Imaaa teeee!

Ta najelementarnija djeja igra, koja je usaivala u svijest pojmove ima me, postojim (dakle,vidim), i nema me, ne postojim (dakle, ne vidim) imala je i svoju neto odrasliju verziju. Sjeam seda smo kao djeca znali saviti ake u dalekozor, prisloniti ih na oi i sa aljivo-prijeteomintonacijom objaviti partneru u igri: Vidim te! Kasnije smo ake zamjenjivali trubicama od papira.Trubica je beskrajan i nesavladiv svijet svodila na ogranien i savladiv, na komadi svijeta, nakrui, kadar. Trubica je podrazumijevala izbor (mogu promatrati ovo ili ono). Razbijen na kruie,svijet je kroz bijeli tunel od papira dolazio k oku u neobinoj izotrenoj ljepoti. Taj aljivo-prijeteiuzvik Vidim te! imao je svoje puno znaenje. Kroz trubicu se zaista vidjelo, bez trubice se samogledalo. Pomou jednostavne trubice od papira dobila se eljena mjera svijeta, "fotografija".

Kad sam prvi put posjetila New York, unaprijed uzbuena to u ga konano vidjeti, ostala samzbunjena odsustvom bilo kakvih osjeaja vezanih uz injenicu da koraam njegovim ulicama.Misaono sam samu sebe tipala za obraze, masirala vlastito srce, ali, osim uporno tuperavnodunosti, nisam uspjela izazvati nikakav, ba nikakav osjeaj.

A onda sam uavi u taksi (u kojem je glasno svirao radio) u automobilskom staklu ispred sebeprepoznala ekran i ostala bez daha preplavljena plimnim valom slika. Zahvaljujui, dakle, kinu kojeje doarala obina vonja taksijem (kretanje, muzika, automobilsko staklo nalik na ekran), ja samkonano prepoznala grad i sebe u njemu. Imala sam trubicu (Vidiiim teee!). Kroz magini tunel NewYork je u svoj svojoj ljepoti jurnuo prema mome oku.

Fotografija je svoenje beskrajnog i nesavladivog svijeta na kvadrati. Fotografija je naa mjerasvijeta. Fotografija je i uspomena. Pamenje je svoenje svijeta na kvadratie. Uvrtavanjekvadratia u album je autobiografija.

Izmeu tih dvaju anrova, obiteljskog albuma i autobiografije, veza je nesumnjiva: album jematerijalna autobiografija, autobiografija je verbalni album.

Sreivanje obiteljskog albuma duboko je amaterska djelatnost, amaterska jer nije liena

umjetnikih pretenzija. I pisanje autobiografije, bez obzira na umjetnike domete, spada zapravo uistu amatersku djelatnost.

Prednost "amaterizma nasuprot profesionalizmu (nazovimo to tako u nedostatku bolje rijei), ilipak razlika izmeu to dvoje, sadrana je u nekoj nejasnoj toki isto tako nejasne boli, boli kojuamatersko djelo, poput ekstrasensa, moe pogoditi i lanano izazvati isti osjeaj u promatrau iliitaocu. Raskone strategije tzv. umjetnikog djela tu toku rijetko pogaaju. Toka boli sluajna jemeta sauvana samo za blaene amatere, meta koju oni, i ne znajui zapravo o emu se radi, jedinimogu pogoditi.

Pamtim jutarnju sliku koju je moj pogled sluajno snimio iz tramvaja. Iz neke vee izaao je malipar; on u neurednu potarskom odijelcu, s potarskom kapom na glavi; ona, sitna, neugledna enica.Gradska vea ispljunula je na ulicu ubogi par ozraen sivom jutarnjom svjetlou.

To, kako se ona odigla na prste u starim pohabanim cipelarna s visokim potpeticama, izvila vrat izabacila glavu; to kako ju je on njeno obuhvatio oko struka nagnuvi je malko unazad kao lutku; to,kako ju je strasno poljubio naherivi malko potarsku kapu; to, kako je ona, predavi se poljupcu,odigla jednu nogu; to, uvjerena sam, teko da e moi odglumiti filmski profesionalci (par se ljubioamaterski oito imitirajui njih, filmske glumce). Ta jutarnja fotografija, koju sam smijeei sesnimila pogledom i, eto, zapamtila, izazvala je u meni duboku, nepogreivu, nejasnu bol, bol razlike.

I album i autobiografija ve su po samoj svojoj prirodi amaterske djelatnosti, osuene u samompoetku na neuspjeh i drugorazrednost. Naime, sam in slaganja fotografija u albume upravlja naanesvjesna elja da se pokae ivot u svoj njegovoj raznolikosti, a ivot je u rezultatu (u albumu,dakle) sveden na niz mrtvih fragmenata. I autobiografija ima slian problem, u tehnologiji pamenja;ona se bavi onim to je jednom bilo, a to to je jednom bilo ispisuje netko koji sada jest.

Jedino na to oba anra mogu raunati (iako nikad ni na to ne raunaju, jer raunica nije unjihovoj anrovskoj prirodi) jest slijepa sluajnost da e napipati toku boli. Kada se to dogodi, adogaa se rijetko, onda obina amaterska tvorevina, na nekoj drugoj, izvanestetskoj razini, pobjeujei pretvara u prah sjajno umjetniko djelo.

U knjievnosti je takvo djelo predmet zavisti, proistekle iz osjeaja poraza, samo pravih pisaca.Takvo je djelo, naime, s boanskom lakoom postiglo to to oni, uza sve svoje napore, nikada neepostii.

Upoznala sam jednog ovjeka koji je u rana komunistika vremena bio zaposlen u vanoj institucijina mjestu urednika, tonije prireivaa kratkih autobiografija. Bile su to autobiografije ljudi kojesu njihove ustanove ili radne organizacije predlagale za odlikovanja. Urednik" je imaopretpostavljenog, glavnog urednika ili prosljeivaa autobiografija onima navie. Ti su odluivalikome e ordenje biti dodijeljeno.

Iako su sami autori autobiografija vie-manje poznavali anr, urednik je imao dunost daautobiografije uskladi. Postojao je ne samo obavezni anrovski i jezini klie, nego su i osobnipodaci morali biti sabijeni u klieje.

- Ali ovaj nije roen u siromanoj, radnikoj obitelji! Uostalom, tu lijepo pie... bunio bi seurednik.

- Samo tako napiite rekao je pretpostavljeni.- Ali ovako su sve autobiografije iste! Kako onda znaju kome treba dati orden?!- To je ono to se trai. Ono to se doputa su dva retka razlike. Samo dva retka razlike! rekao je

strogo pretpostavljeni.

I album i autobiografija potuju predmet kojim se bave. Album i autobiografija djelatnosti suvoene rukom nevidljivog anela nostalgije. Svojim tekim, sjetnim krilom aneo nostalgije otpuhujeavole ironije u stranu. Zbog toga gotovo da i nema kominih albuma, runih fotografija, smijenihautobiografija. U tim najiskrenijim i najosobnijim od svih anrova albumu i autobiografiji karicecenzure su najmarljivije. Ako smijeno, komino, ironino prome autobiografski tekst, onda eitalac premjestiti takav tekst u kategoriju "neistinitog (profesionalnog, literarnog), u drugi red irod.

Autobiografija je ozbiljan i tuan anr. Kao da je negdje duboko u nama unaprijed zaifriranapredodba o anru.

Autor i italac pokoravaju se toj predodbi: usklauju ritam bila, otkucaje srca, usporavajudisanje, zajedno sniavaju tlak.

Naime, autobiografija i album prvi su anrovi koje smo zajedno nauili, jedini koje smo zajednoponavljali. Album je samo varijanta predkolskih albuma sa svakojakim sliicama, varijanta kolskihtehnika: herbarija, kolaa, mapa.

Autobiografija pak nepogreivo doziva u pamet kolu i anr kolske zadae za pet.U moje vrijeme na satovima materinjeg jezika i knjievnosti postojali su sastavci na zadanu i

slobodnu temu. Ti slobodni sastavci podrazumijevali su vjetinu lijepog izraavanja, a zadaniuglavnom znanje. anr zadae za pet bio je, dakako, lake savladiv, lake se mogla zaraditi eljenapetica.

Ta slobodna zadaa obvezivala je zaudo na krute klieje: na pripovijedanje u prvom licu jedninei na stereotipni poetak. Naime, kolska zadaa za pet iz nepoznata razloga zapoinjala bi s kiom(Sjedim pored prozorskog okna o koje udaraju prve kapi jesenske kie...) i zavravala s oborinama.Jesenska kia bila je na osobitoj cijeni. Visoki umjetniki efekt imali su glagoli sipi i rominja (Kiasipi, rominja...), a eliptine reenice trebale su sugerirati ritam srca i, dakako, rominjanje kinih kapio prozorsko okno. Sve to zajedno osiguravalo je eljeni efekt i rezultat izraen u ocjeni pet. U timzadaama, poput dosadne zubobolje, uporno je zvonio kontemplativno-nostalgini ton, koji jeproizvodila starmala zamiljenost nad padom lista s oblinjeg drveta, rijeju nad prolaznou ivota.

Sve u svemu, te mokre zadae poput vodena peata udarile su veini italake publike temeljnaestetska naela. Jednom je davno prvi peat udarila neka romantina uiteljica, iz kola su izali aciizgraena knjievnog ukusa, znajui tono to je lijepo, a to je konano potvrivala i petica. Nekisu od tih aka i sami postali uiteljima, sami su udarali svojim acima vodene peate, neki su odnjihovih aka i sami postali uiteljima...

I kada je poznata kritiarka, vatreni promotor Marguerite Duras, zapoela tekst o svojem posjetuznamenitoj spisateljici reenicom da je toga dana padala kia, da je, dakle, toga dana, kada je ona,kritiarka, stajala pred kuom Marguerite Duras uzbueno pritiui kuno zvonce, lila kia u meni jezazvonio davno naueni ton kolske zadae za pet. A stranice znamenite spisateljice od tog trenutkazvone istim upornim, zubobolnim tonom i miriu na kiu.

I album i autobiografija kao amaterske djelatnosti, kao neka vrsta kune radinosti, trude se da budulijepima. Album i autobiografija su poput kolske zadae koja hrli prema svojoj petici (i album emonekome pokazati i autobiografiju e netko jednoga dana itati). I anr i njegov konzument imajuzajedniku predodbu o lijepome. Jesi li itao X-ovu knjigu? Jesam, cijelo vrijeme izvodi stilskebravure, nita osobito. A jesi li itao Y-ovu knjigu? Jesam, lijepo i istinito.

Lijepo i istinito, eto dvaju estetskih kriterija trajno useljenih u svijest najireg itaoca. I pisac iitalac slatko se pokoravaju ritmu anra, usklauju ritam bila, otkucaje srca, slono sniavaju tlak,

zajedno diu.

Moja engleska prijateljica napisala mi je pismo. Hrvatski je znala posve pristojno. Pismo je pisalau burnom, nervoznom trenutku. Sadraj pisma me iskreno ganuo, ali itajui njegove retke nisammogla suspregnuti smijeh. Moja prijateljica napisala je pismo na engleskom pisaem stroju. Predmojim oima puzale su dirljive reenice koje su se nestrpljivo gurale da to prije ispiu svoju bol:strasno mi je, ne mozes ni zamisliti sav taj uzas kroz koji prolazim, veoma sam nesrecna... Svuozbiljnost poruke unitilo je odsustvo potrebnih kvaica (With those little guys above? pitala mejednom jedna amerika slubenica pokuavajui zapisati moje ime i prezime). Slika boli, kaoizvrnuta rukavica, pretvorila se u svoju suprotnost.

Za vrijeme studija, u kuu u kojoj sam stanovala uselila se nova sustanarka. Dola je izprovincijskog mjesta, upisala engleski jezik i marljivo se prihvatila uenja. Dijelile smo kuhinju ikupaonicu i razgovarale malo. Bila je tiha i suzdrana.

Vrativi se jednoga dana kui, zatekla sam u njezinoj sobi lijenika. Leala je na krevetu mrtvakiblijeda. Bila je popila veu koliinu tableta za spavanje. Cijelu no nastojali smo da je drimobudnom.

Oporavila se, nismo komentirale dogaaj. A onda je jedne veeri tiho ula u moju sobu, vrstonategnuvi spavaicu preko koljena sjela i na engleskom jeziku, muei se, traei rijei, isprialazato se pokuala ubiti. Pria je bila banalna: veza s oenjenim ovjekom. Kada je zavrila, tiho sepovukla u svoju sobu, i vie nismo spominjale sluaj.

Ta djevojka me porazila: bolnu osobnu priu mogla je ispriati ba tako kao to je i uinila, samona stranom jeziku. Strani jezik pomogao joj je da izbaci grudicu boli zaostalu u grlu. Unutranjiosjeaj dobrog ukusa nije joj dopustio da priu ispria na materinjem jeziku. Bila je banalna (zadrugoga, za sluaoca), a osim toga prepriavanjem bi unitila razlog svoje boli. Ovako je, izvodeikompliciran jeziki i psiholoki obrat, ispriala bol na stranom jeziku (rijeila se) i istodobno bolsauvala ne unitivi njezinu jezgru.

ini se da bol, kao i psovku, s lakoom moemo izrei samo na jeziku koji nije na. Isti razlog, kaoi moja tiha znanica, imao je pretpostavljam i ruski pjesnik Josif Brodski ispisujui autobiografskestranice o svojim roditeljima na engleskom jeziku. Razlog dijelom lei i u dobrom ukusu: anrovskinepobjediva nostalgija proavi kroz filtere tueg jezika dobila je umjesto mokre finu, suhu kvalitetu.

Prije nekog vremena i sama sam kupila album. Elegantan, s lijepim koricama od smee svinjskekoe, kakav sam dugo traila.

Nedavno sam ga uzela u ruke. Listajui stranice, zaustavila sam se kod jedne svoje fotografije.Zagledala sam se paljivo i zamijetila dvije male bore oko ustiju. Sputale su se nadolje, stvarajuisa svake strane lica posve mali, jedva primjetni mjei. Odlunim pokretom, kao da skidam flaster,odlijepila sam celofanski omota, izvadila fotografiju, iscijepala je na komadie i prepustila trajnommraku zaborava.

U donjoj, najdubljoj ladici mog pisaeg stola komeaju se fotografije. Kad otvorim ladicu, lica,osmijesi, tijela, te mrlje svjetla na kvadratima papira, prokuljaju van. Jedan snop fotografija stavilasam u kovertu, zalijepila je, zavezala vrpcom i gurnula na dno ladice. Povremeno izvlaim kovertu,dodirujem je, pod vrhovima prstiju osjeam bol i znam da jo uvijek nije vrijeme da je otvorim. Alijednoga dana, kada bol iezne, otvorit u je, pregledati fotografije i razvrstati ih u album. Probrat uih paljivo, sloiti pomno, pazei da ne promakne kakva greka. Sjedit u pritom pored prozorskogokna o koje e udarati prve kapi jesenske kie...

2.

BILJENICA S CVJETNIM KORICAMA

I

I ve sam ree, skuplja sjemenke u poseban papir i poinje jesti. Zatim nareuje Gapki dadonese tintarnicu i sam, vlastitom rukom, ispisuje natpis na papiru sa sjemenkama: Ovadinja pojedena je toga i toga datuma". Kad bi se tu naao i neki gost, onda: Sudjelovao taj itaj.

Gogolj, Pripovijest o tome kako se Ivan Ivanovi posvadio s Ivanom Nikiforoviem

Kada sam se 1986. prelazei preko dasaka na mranom, pranom tavanu nala u osvijetljenuprostoru ateljea moskovskog slikara Ilje Kabakova, nainila sam unutranji kniks. Nalazila sam seu odajama nepriznata kralja smea, nasljednika loze Kurta Schwittersa, loze koja je razvila svojetajno pleme, arheologe dananjice, Roberta Rauschenberga, Fernandeza Armana, JohnaChamberlainea, Andyja Warhola, Leonida ejku, velikog filozofa ubrita, i mnoge druge.

Ruska loza ovog plemena vodi od Gogolja do avangardnih umjetnika. Najbizarnija spisateljskalinost ovog tajnog plemena zaboravljeni je avangardni pisac Konstantin Vaginov. Njegovimromanima etaju junaci koji sanjaju o osnivanju Muzeja svakodnevice, byta, organizatori Drutva zaskupljanje triarija starog i novog byta, kolekcionari triarija, nokata, ibica i omota od bombona,veliki sistematizatori trivijaliteta, klasifikatori opuaka, poput nenadmana ulonbina iz romanaHarpagoniada:

Klasifikacija je jedna od najkreativnijih djelatnosti rekao je kad su svi opuci koji su lealina stolu bili uneseni u inventarnu knjigu klasifikacija je, u biti, oblikovanje svijeta. Bezklasifikacije ne bi bilo ni sjeanja. Bez klasifikacije ne bi bilo mogue osmisliti zbilju.

Osjetivi da je sovjetska epoha na umoru istog posla prihvatili su se tridesetak godina kasnijenasljednici ruske avangarde, ruski alternativni umjetnici. Moskovski umjetnik Ilja Kabakov zapoeoje svoj projekt osmiljavanja zbilje slikajui isprva prizore iz svakidanjeg ivota, ali onakvekakvi su ve odavno bili zabiljeeni na novinskim fotografijama, fotomonografijama o SovjetskomSavezu, kinournalima; prizore, dakle, koji su ikonografski ve bili artikulirani u svijesti konzumentakao tipini.

Hiperrealizam i socrealizam na Kabakovljevim slikama dovedeni su u zbunjujuu, ironinu vezu.Sovjetska svakidanjica na tim slikama ini se realistinom, ali ona je istodobno i metaopissvakidanjice kakva je nastala u umjetnosti socijalistikog realizma. Svakidanjica naKabakovljevim slikama kao da se s vremenom prilagodila i stopila sa svojim ranije formuliranimsocrealistikim licem. Tako e na jednoj slici Kabakov preslikati socrealistiku reprodukciju iz

nekog albuma posveenog izlobi socrealistikog slikarstva 1937. Arheolog Kabakov posluio se(faktinim) materijalom sovjetske svakodnevice, sovjetski album zakoniti je dio tog materijala.

Tekstovno na Kabakovljevim platnima ponekad posve potire slikovno, pa e na golemim panoimaKabakov uredno prepisati i uveati dokumente sovjetske svakidanjice: vozne redove, kune redove,objave na oglasnim ploama, razliite dokumente i formulare. Pritom je Kabakovljeva umjetnikaintervencija minimalna. On e iz sovjetske svakidanjice preuzeti sve: i oblik komunikacije (pano,oglasna ploa) i sadraj poruke (npr. kuni red). Takva uveana poruka oitava se vieznano: kaobirokratski govor, koji lien smisla zadobiva dekorativnu funkciju; kao tekst koji priziva na ponovnoitanje; kao izazov oficijelnoj umjetnosti (i kuni red moe biti umjetnikim sadrajem). SamKabakov ne sugerira ni jedno od predloenih itanja. Materijal birokratizirane svakidanjicepreseljen na uveane panoe doputa gledaocu/itaocu da sam uitava znaenje.

Kabakov na slikarska platna prenosi teme na koje je prije njega iskljuivo pravo polagalaknjievnost. Svojom kuhinjskom serijom Kabakov aktualizira svakodnevicu kuhinje u zajednikomstanu (komunalnaja kvartira). Na tim kuhinjskim platnima obino je uvren po jedan (pravi)predmet iz kuhinjske uporabe, no, trenica, loni za kavu, i ispisan dijalog stanara (ija je ovotrenica? Ane Mihajlovne. Gle, netko je ostavio no! To je Petroviev no!).

U projektu pod naslovom Olga Georgijevna, neto vam kipi! (Olga Georgievna, u vas kipit!)Kabakov se bavi jezikom svakidanjice i stvara bizarnu transmedijalnu socartistiku prozu. Projektini golema mapa izraena od tapetnog papira koja se rastee u paravan dug 45 metara, a na svakojstranici niu se trake s tekstom, ispisanim svojevrsnom birokratskom kaligrafijom. Tekst ine replikeanonimnih stanara jedne stambene zgrade, sudionika maratonskog razgovora. Stanari ogovaraju jednidruge, prigovaraju, razgovaraju o buduem iseljenju, ali pritom kao da ne komuniciraju, kao da semaratonski razgovor odvija meu gluhima. Kabakov dokumentarnom tonou prenosi razgovornusvakodnevicu, to gledaoca/itaoca stavlja u zamku ambivalentnih osjeaja, od suosjeanja dotjeskobe, nad brutalnom estetikom svakidanjeg ivota.

Bavljenje sovjetskom svakidanjicom zakonito je dovelo Kabakova do multimedijalnog projektaSakuplja smea (Musoryj elovek). Cijeli Kabakovljev projekt je transmedijalni dnevnik, nekavrsta totalne autobiografije. Naime, autor Kabakovljeva projekta, Kabakovljeva umjetnikamaska, anonimni je, mali sovjetski graanin koji ima svoj nazor na svijet, svoju predodbu olijepome i svoj jezik. Tu su albumi s uvodnom pripovijetkom koju pripovijeda autor, mali sovjetskigraanin; zatim panoi na kojima je uredno sistematizirano najrazliitije smee, grupe predmeta kojisu povezani u visee hrpice ili stoje u kutijama, a svaki od predmeta ima svoju katalogizacijskunaljepnicu; te na kraju brojni svesci, mape, Knjige ivota.

Na panoima su zalijepljeni sitni otpaci, pri vrhu panoa obino je oznaen datum, doba dana ikratak opis situacije u kojoj je smee pronaeno (U kutu pokraj kreveta, kad sam se pridigao, ametle nije bilo, pa sam je posudio od Olge Nikolajevne; U aprilu, na stolu, kad sam odluio da gasredim. Padala je gusta proljetna kia). Ispod svakog eksponata (ljuske od jajeta, konca, mrvice,nokta, dlaice, ileta) nalazi se katalogizacijska napomena (Jeo uveer; Od Nikolaja; akao samzube; Ne znam; Od papua; Neto sam priivao; Ne sjeam se; Jeo sam jaje; Otrio sam olovku;Brijao se 15 puta).

Kabakov u svom pripovjedakom postupku ne imitira samo miljenje, nazor na svijet i estetskiukus svog sovjetskog graanina, nego preuzima, njemu, graaninu, dostupne tehnike obiteljskihalbuma, kolaa, popularno-obrazovnog kolekcioniranja razglednica, maraka, kutija od ibica i slino.Na panoima s neto krupnijim predmetima bit e i detaljnije katalogizacijske napomene. Tako e, naprimjer, ispod omota od tablete pisati: Volou je boljela glava, pitao me imam li neto, nisam imao

analgin, nego samo piramidon, pomoglo mu je; a ispod prazne staklenke: U toj staklenki Vika jedonijela patetu od jaja i majoneze.

Ukotvljen u kaosu svagdana Kabakov ispisuje grandioznu transmedijalnu (auto)biografijutrivijaliteta. U albumima pod naslovom Moj ivot razotkriva se ki osobna ivota koji se mjerirazglednicama s ljetovanja, izrescima iz novina, porukama, ceduljama, crteima, fotografijama,pismima, svjedodbama, osobnim dokumentima. Kabakov oblikuje biografiju mjerenu smeem,iju traginost pojaava odsustvo osobnosti. Osobna sudbina anonimnog graanina samo je rezultat islika Sistema, Njegova ukusa, Njegova miljenja, Njegova jezika. Uzevi masku obina ovjeka,preuzevi njegove tehnike kolekcioniranja triarija svakidanjice, Kabakov otkriva sloenu proetostizmeu sistema, ideologije, medija, kulture i osobnog ivota.

Kada sam se 1986. godine, prelazei preko dasaka na mranom, pranom tavanu, nala uosvijetljenom prostoru Kabakovljeva ateljea, nainila sam unutranji "kniks. Nikada prije nisam sesuoila sa stranijim, bolnijim i dirljivijim prizorom.

Sjeanje na Kabakova, tog neokrunjena kralja smea, vodia po vlastitom muzeju izumrlesovjetske epohe, kustosa koji se nije nadao da e u taj muzej ikada itko ui osim prijatelja ili gosta-namjernika, kakav sam bila i sama, ostavljam u osvijetljenu moskovskom ateljeu, jer tamo i pripada.

Naime, samo tri godine kasnije, eui po njujorkom Sohou, naletjet u u jednoj galeriji naKabakovljevu sliku. Bila je to mala slika: podlogu je inila istrgnuta ilustracija iz djeje knjige, a nanju su bili zalijepljeni neraspoznatljivi, zguvani papirii. Ilustracija je sama po sebi bila neutralna,papirii neka vrsta mrtva dodatka, cijena slike bila je vrtoglava. Nejasan osjeaj razoaranja govoriomi je da e Kabakovljeve mrane freske uskoro krenuti u svijet. Pomislila sam u tom trenutku kako eizloenost zraku, svjetlu i divljenju gledalaca unititi njihovu prirodu, a bolna ljepota pretvorit e seu obino smee.

Meutim, u veljai 1994, u berlinskom Podewilu, Ilja Kabakov odrao je neobian koncert. Napozornici je s notnog stalka, obasjan malim svjetlom za itanje, ponavljao reenice anonimnihsudionika maratonskog razgovora koji se odvija u zajednikoj kuhinji. Drugi muki glas itao jeanonimne replike s drugog notnog stalka. Bila je to neka vrsta dvoglasnog, smuenog kanona.Odnekud je dopirala radijska glazba, tipian sovjetski radio repertoar: sladunjava estrada,rodoljubne, armijske pjesme, klasina muzika, Labue jezero. itanje je bilo povremeno praenolupom lonaca, lica, vilica. Bio je to rekvijem za iezlu epohu, njezin tuni rezime, samo srcesistema. Iscrpljujue Kabakovljevo verbalno flagelantstvo izazvalo je u meni fiziku muku. Bila je tozvuna halucinacija, bolna buka iezle kulture.

Vidjevi Kabakovljevu predstavu na berlinskoj pozornici nakon svih tih godina, ostala sam dubokopotresena. I ne mogu sa sigurnou rei to je izazvalo potresenost. Komunalnaja kuhnja nije bilamojom svakidanjicom. Pa ipak, plakala sam. Pritom mi se inilo da imam ekskluzivno pravo nasuze. Kabakovljeva predstava potegla je u meni konac neke nejasne nesree, neke opeistonoevropske traume. Traume steene u formativnim godinama nikad se ne zaboravljaju, rekla jemoja znanica i dodala: Neki to zovu nostalgijom.

II

U tom trenutku kao da je netko stavio u mene ledenu kocku straha.

Milan Kundera, Knjiga smijeha i zaborava

9. sijenjaDanas je bila Mirjana. Skuhala mi je ruak i otila, draga dobra Mirjana. Ipak uspjela sam opeglati

sinovljevo rublje, morao bi doi da ga odnese. Moram mu napomenuti da ga lijepo sloi u ormar.Javio se telefonom. Rekao je da se Bubi javila i da je dobro doputovala. Brinem se zato se i meni nejavi.

Ve je skoro dvanaest, a meni se ne spava, temperaturu nemam, ali jako kaljem. Kau da vladaazijska gripa, ba da mene zgrabi! Pokuat u malo itati, moda zaspim.

10. sijenjaSama sam i bolesna, sreom da je Boa preleala gripu pa nas moe podvoriti, mene i Vericu.

Verica mi je traila cigaretu da dezinficira grlo. Jo jedan njezin "biser" iz medicine. Naa se Vericarazumije u sve, to bi mi bez nje. Ponekad nam dojadi sa svojim "znanjem".

Susjedi Boa i Zvonko otili su u kupovinu. Zvonko je podigao kamate, Boa voli troiti, a Zvonkone da. I tu svake godine u sijenju zapoinje pravo "kazalite u kui". ao mi je da nisam pisac pa dasve to opiem. Pa ipak, da nema njih bilo bi mi mnogo gore nego to jest.

Moram si skuhati aj, kad e ve jednom proi ta gripa? Vani je predivan dan.

12. sijenjaUstala sam oko deset sati, netko je kucao na vrata, sigurno je bila susjeda, zvala je na kavu. Otila

sam u banku, zanimalo me je koliko u dobiti kamata. Dobila sam pedeset milijuna, dovoljno daplatim struju i reije. Bit e mi knap, ali mislim da e mi penzija ipak biti dovoljna od prvog doprvog.

Po povratku iz banke podigla sam iz sanduia potu. Dobila sam pismo od Dimitrine s estitkomza Novu godinu i nekrologom o Sokletovoj smrti. Napisala je tako tuno pismo da sam zaplakala.Izlila si je duu, opisala je sve to je prola i propatila. Poslati ovjeka s otvorenim trbuhom izbolnice kui, to nisam vidjela ni u horor-filmovima a kamoli u ivotu! Sve je to Dimitrina proivjelasa Sokletom do kraja, a i sama je jedva ostala iva.

Toliko me rastuilo to pismo da opet ne mogu zaspati. Po glavi mi se motaju sjeanja na cijelunau obitelj, na sve kojih vie nema. Sjeam se Sokletove mame, tete Cvetanke, moje tetke. Kako jeto bila vesela ena! Mamina je porodica bila vesela, svi osim djeda koji je bio teka pijanica, odtoga je i umro.

Kad je bio mali, Sokle je uvijek bio balav pa ga ba nisam voljela, valjda zbog toga. Kasnije jepostao lijep mukarac, pristojan i simpatian, svima se sviao, za razliku od svog brata, koji mi je idanas antipatian, ne volim ga ba mnogo. Dobri ljudi dobro ne vide, tako i Sokle. S prvom enom,Mirnom, nije bio sretan, a s Dimitrinom jest, no naalost zakratko, eto, kakva ti je ljudska sudbina!

Sada je u selu od tako velike obitelji ostala samo tetka Pavla i ujak Toko.Tetku Pavlu voljela sam vie od svih tetaka koje sam imala, a imala sam ih etiri. Na ivotu su od

pet sestara ostale samo dvije: tetka Pavla i tetka Naca. Tetka Pavla, najmlaa i najljepa, udala sebez ljubavi, za zgodnog, ali glupog Slava, sreom ima lijepu djecu. Nikada neu zaboraviti njezinusvadbu. Kako nije voljela tog Slava, pozvala je mene da spavam s njom. Kad sam se ujutro vratila isve ispriala mami, uhvatili su se za glavu, skoro sam dobila batine. Kakva sramota za mladoenju!Koliko mi je tada bilo godina, mislim dvanaest...

Peku me oi, ne mogu itati, a kako u zaspati, ne znam.

15. sijenjaUstala sam rano, pospremila stan, priredila ruak i ekam sina. Doao je, ruali smo, malo

popriali, ak i vie nego obino. Sjedio je iz pristojnosti jo malo, ali sam znala da jedva eka daode. itam ga kao otvorenu knjigu, samo se pravim da ne primjeujem, da njemu ne bi bilo neugodno.

Ne mogu mu zamjeriti. I ja sam jedva ekala da odem od kue, a moji su roditelji bili tisuu putastroi od mene. Usred ljeta morala sam biti kod kue ve u devet sati, dok je jo bio dan, a onekakvom "randesu" nisam smjela ni pomisliti!

16. sijenjaDanas sam opet ustala rano, skinula zavjese, oprala ih, osuila i odmah stavila na prozore. Uope,

poistila sam temeljito. Jo nije stiglo Bubino pismo.

19. sijenjaSino sam opet imala groznicu, ne znam da li je od gripe ili od neeg drugog. Magla i zima jako

utjeu na moju reumu. Bubino pismo jo nije stiglo.Danas mi se zbog neeg vrti po glavi moja Petja. Moja najdraa prijateljica. S njom sam dijelila

sve svoje male tajne, zajedno smo ile u kolu, u isti razred, stanovale smo zajedno na starojeljeznikoj stanici, stanicu smo zvali "spirkata". Boe, to se sve dogaalo na toj "spirki, sva mojamladost!

Najljepe je bilo ljeti, kad prou svi vlakovi, a mi se skupimo na stanici. Ivan, moja prva ljubav,svirao je gitaru, plesali smo, pjevali... Danas vie ne znam da li sam ga voljela zato to je sviraogitaru ili zato to mi se zaista sviao. No to sada vie i nije vano. Bili smo susjedi, iao je u treigimnazije, a ja u osmi progimnazije, sada to zovu osmoljetka. ini mi se da sam imala petnaestgodina, danas djevojice s petnaest naveliko vode ljubav, meni je bilo dovoljno da ga samo vidim.Planinario je, sjeam se da mi je jednom donio "edelvajs". Dugo sam ga uvala u knjigama zauspomenu.

Petja je bila mrava, nerazvijena djevojica s plavim pletenicama. Momci se ba nisu okretali zanjom, ali je na kraju dobila najljepeg. ak sam joj malo zavidjela. Kasnije se udala za njega, a jasam otputovala. Nikada neu zaboraviti kad sam odlazila iz Varne. Petja je s Goom doletjela uzadnji as, s buketom cvijea za mene. Kasnije, kad smo dolazili mojim roditeljima, Petja je uvijekdolazila na stanicu da nas isprati u zadnji as. Poslije smo dolazili kolima, pa vie nije bilo potrebnoda tri. Eto, toga se dobro sjeam. Danas smo obje udovice.

Veeras bih mogla pisati do sutra, ali me bole oi.

24. sijenjaOvih dana sam se toliko ulijenila, samo sam leala, jela, gledala televiziju, pila kavu sa susjedima,

sluala prie o njihovim bolestima, o njihovim tvrdim i mekim stolicama, o ajevima za otvaranje izatvaranje. Ponekad ne znam jesu li one lude, ili ja, kako ne primjeuju da govore uvijek jedno teisto, neke stvari i po pet puta, a ja sluam iz pristojnosti kao da ujem prvi put.

Jedva ekam da mi doe Ankica ili Mirjana. Da se malo nasmijem s Ankicom. Mirjana se ba nevoli smijati, ali me na neki nain smiruje i prijatno mi je biti s njom. Ankica mi je ovdje kao mojaPetja u Varni.

Sjeam se bilo ih je estero djece, jedno drugome do uha. Otac pijanac, majka s vjenomglavoboljom, nikad je nisam vidjela da se smije. Nije znala kuhati, nikada nije pospremala kuu, ilinije mogla od tolike djece, tako da je Petja skoro svaki dan jela kod nas, mama je odlino kuhala.

Mojoj Petji se sve to svialo, a i mi nismo bili krti, i na moju radost bila je na "treak" u kui!ini mi se da sam je vie voljela od sestre, sestra je bila mlaa ali jaa od mene, i esto me je tukla.Petju sam vie voljela. Pa ipak, dva puta sam joj bila zavidna. Prvi put kad je dobila divnu haljinu odoreta, plavu na sitne bijele tratinice, i iako sam bila ljepe obuena, i imala mnogo vie, na tojsam joj haljinici zavidjela. Drugi put sam joj zavidjela na Goi. Bio je jedino lijepo i dobro to jeimala.

Sve je to bilo jako davno i pitam se kako sam joj mogla zavidjeti. Ali ta haljina mi se tolikosviala da je i danas imam pred oima. udno.

Bubino pismo jo nije stiglo. Ve je jedan sat iza ponoi, pokuat u itati i zaspati. itamehovljeve pripovijesti.

28. sijenjaDanas sam konano dobila Bubino pismo. Dobro joj je i odmah sam mirnija.Gledam televiziju, politiari govore da je situacija u zemlji jako loa. Bojim se. Novaca je sve

manje, sve je uasno skupo. Kako e se ivjeti ne znam. Ja sam nauila i na dobro i na zlo. Nikadnisam imala previe, pa mislim da u se i sada snai, u mojim godinama i ne treba mnogo.

Kad se sjetim kako se ivjelo prije rata, pa desetak godina poslije, jo uvijek je dobro. Samo da nedoe do graanskog rata, o emu se mnogo pria. Boe sauvaj.

Sutra e mi sin doi na ruak. Veselim se.

4. veljaeVe dva mjeseca se magla ne die, a i sunca nema. Zrak je ubitaan. Nemam volje ni za to. Jutros

sam se probudila u pet sati, pustila radio da tiho svira, sluala, sluala, pa opet zaspala. Digla sam seipak oko devet, otila na trnicu, kupila to mi treba, potroila pet milijuna, od tih pet milijuna vrijedisamo kilogram mesa, ostalo su sitnice. Ne bih smjela ii u trgovinu svaki dan, nego svaki trei. Bojimse kako e se ivjeti.

Tako bih rado promijenila u kui barem neto, samo da ne gledam stalno jedno te isto iz dana udan, ali od toga nita, mislim da se nita nee moi promijeniti. Jako volim biti kod kue, volimlijepe stvari, volim mijenjati namjetaj, uivam kad mi kua blista, ali zaboravimo to...

Susjede Boa i Verica imaju gripu, udim se da se i ja nisam razboljela pored njih. Svaki dansluam iste prie, dosadilo mi je, dosadilo mi je toliko da mi se ponekad smui, ali ja i daljestrpljivo sluam, i dalje s njima pijem kavu. A s kim bih?

Kad bih se mogla prihvatiti nekog rada, trikanja, heklanja, bilo ega, ali me nita ne privlai,radije itam, a da i to ne radim, ne znam kako bih ivjela.

10. veljaeAnkica je bila ovdje tri dana, bilo mi je lijepo, ile smo u kupovinu, kupila sam lijep baloner, a uz

to je i jeftin, to je jako vano u dananje vrijeme, kad je novaca malo, a sve je jako skupo.

11. veljaeVrijeme je suho, bit e redukcije struje i vode. Samo nam jo to fali!

12. veljaeSin je na putu, nedjelja je. Tjedan nekako proe, ali strano mi je tuno kad nedjeljom jedem sama,

najradije ne bih jela. Mui me neka tjeskoba. Putovala bih nekamo, a ne znam kamo, osim toga ne bihmogla putovati sama. Dosta mi je to sam po cijeli dan sama kod kue.

Opet Boa i Verica. Dojadile su mi, a jedva ekam da me ujutro pozovu na kavu, ili ja njih. I opetiste dosadne prie, i tako svaki dan. A da nije njih, bilo bi mi jo gore...

15. veljaeDanas sam mjerila tlak, 170/100, prvi put imam tako visok tlak, zabrinuta sam.Veeras sam gledala film "Opatice iz Filadelfije". Tako-tako. Idem spavati. Ne mogu vie dugo

gledati televiziju.

21. veljaeOpet gripa, opasnija od prethodne, sreom Mirjana je tu pa me njeguje. Juer smo bile u gradu,

kupila sam alice za kavu i sandale, dosta jeftine, a lijepe. I Mirjana je kupila izme, jeftine, a lijepe.Poklonila mi je heklani stolnjak. Dobra stara Mirjana! A ja, to u ja njoj? Toliki trud ne da se

niim naplatiti!

23. veljaeLeim i sluam vijesti. Politika situacija se zaotrava. Na Kosovu je krajnje napeto. Ne daj boe

da se dogodi ono o emu se apue! Gripa ne poputa, opaka neka gripa. Jedva ekam da se Mirjanavrati iz grada da nisam sama. Otila je ujutro i jo je nema.

24. veljaeDanas je mom sinu roendan, ima trideset i dvije godine, a jo je veliko dijete. Kad e odrasti, ne

znam. Kupila sam mu skroman poklon, za skup nemam novaca. Ali zato sam ispekla kola, doi e unedjelju.

Sinu su trideset i dvije, keri etrdeset, oigledno, ostarila sam. Ne moe biti mlad s tako staromdjecom.

25. veljaeDanas mi je bolje. Konano pada dugo oekivana kia, ali nekako slabo. Trebalo bi da lije da se

naprave rijeke.Vijesti su loe. Rudari na Kosovu ve esti dan ne izlaze iz okna, ne primaju hranu, ne odustaju od

svojih zahtjeva. Politika situacija i dalje napeta.

11. oujkaOsjeam tjeskobu, ne znam kako da si pomognem. Ponekad se sjetim nekih sitnica i mislim o njima

samo da odagnam crne misli. Tako sam se sjetila da smo nedjeljom za ruak uvijek imali kuhanugovedinu, juhu i paradajz sos. Muevljevo omiljeno jelo. Nedjeljom ujutro smo ili na trnicu,voljela sam da idemo zajedno, i da mi on, onako visok kakav je bio, nosi koaru. A ja, malena,hodam pokraj njega.

12. oujkaGledala sam dva dobra filma. Proljee jo uvijek traje. Buba je dobro, pisala mi je pismo.

13. oujkaOpet lijep i sunan dan. Izgleda da smo preskoili zimu. "Martenice" mi vie nitko ne alje i to me

rastuuje. Te "martenice" me podsjeaju na djetinjstvo, na proljee, na neto to samo Bugari nosekao znak proljea, sunca i ljubavi. Imam ih cijelu kolekciju.

15. oujkaBoli me grlo, morala bih poi k lijeniku, a ne da mi se. U posljednje vrijeme sve mi je nekako

svejedno, stalno sam umorna, spava mi se, bojim se da opet ne padnem u depresiju, ini mi se da susvi simptomi isti kao prije osam godina, ali onda sam imala razloga, a sada? Koji je sada razlog?Nerad, praznina ivljenja, to? Ali bolje da ne "filozofiram, jer e biti jo gore. Ali o emu darazmiljam, osim o prolosti. Budunosti nemam.

20. oujkaKonano se netko sjetio da mi poalje "martenice, a to je Saka, od koje sam se najmanje nadala.

Razveselile su me kao i uvijek. Poinju vijesti, nastavit u sutra.

27. oujkaBubin roendan, poslala sam joj brzojav. Ne mogu vjerovati! etrdeset godina, a za mene jo

uvijek ima dvadeset. To samo znai da ja imam ezdeset i tri, a ne osjeam ih. Zaeljela sam je se.Ovih dana je vrijeme prekrasno, pravo proljee, i meni je u dui toplo.

30. oujkaSamo to sam se vratila od lijenika i Zlata zove i kae da je Vikica umrla. Ta porodica kao da je

ukleta. Umiru jedan za drugim.

1. aprilaSin mi se ne javlja, i opet od groblja nita. Ne razumijem kako nema, ako nita drugo, ono barem

osjeaj dunosti. Morat u ii sama i urediti grob. Tako e i mene zaboraviti, kao to su, oboje, niBubi nije bolja, oca. Tuno.

Sutra u opet ruati sama, ne podnosim kad u nedjelju jedem sama.Trebala bi mi pisati Bubi, jedva ekam da se vrati. A nisam ispunila ni pola teke! Kad je sve tako

pusto i bezvezno.Ne dogaa se nita zanimljivo. Samo sluam gdje je tko umro, nita vedro i veselo, moje susjede

su bolesne, sama ba nisam zdrava. O emu da onda piem?

Politika situacija je i vie nego napeta, ivimo stalno ekajui da se neto dogodi, a to, ni samine znamo.

Dogodilo se ipak neto smijeno. Kupila sam eir koji nikad neu nositi. Ja i eir! Ba smijeno.

4. travnjaLaboratorijski nalazi nisu ba ruiasti. Povieni limfociti, eer na granici i jo kojeta. Vidjet

emo to e rei lijenik.Nervozna sam. Ve dva dana ekam majstora za televizor, a njega nema pa nema.Rastresena sam, svaala bih se s nekim, a nemam s kim.Otputovala bih nekamo, a sama ne volim putovati. Nekad, kad sam bila mlada voljela sam putovati

sama, a sada ne, ne znam zato. Pitam se zato se ja uvijek osjeam samom, i kad sam u najveojguvi. Uvijek sam bila nekako odsutna.

Jedino to me je zanimalo bile su knjige i filmovi. Koliko sam samo grdnje dobila od Mame zbogtih filmova! Batine zbog neeg nisam dobivala, tu je sestra vie "fasovala".

Nas dvije sestre bile smo posve razliite. Kad se mama naljutila na mene, ja bih se jo viezatvarala u sebe. Bila sam odlina uenica, posluno dijete, a sestra je sve radila naopake. Ali samuvijek osjeala da je tata vie volio sestru, sa mnom se samo ponosio. Zvao ju je Maruka, Mare,Mie, a mene uvijek samo Vete, dok bi me mama esto zvala Eli.

Ponekad mi se ini da sam imala lijepo djetinjstvo, a ponekad da nisam. Sjeam se svog prvogputovanja od Varne do Sofije. To je bio doivljaj, bilo mi je etrnaest godina. Slobodna, bez onogstalnog: Vete, kako stoji, Vete, kako sjedi, Vete, pokrij koljena... Pazi s kim pria, uvaj selopova, uvaj se mukaraca, uvaj se, uvaj se. I na kraju sam se sauvala, za bitangu, ali o tome neusada misliti, smui mi se kad se sjetim.

No, i poloila sam prvi ispit. A poslije je bilo lake putovati. A sada ne bih ni do trgovine sama.Sjeam se i prvog putovanja, onda etrdeset i este.Bilo me je strah, ali nisam htjela pokazati taj strah pred roditeljima. Kad je dolo do onog

stranog, kad carinici pregledavaju kofere, od straha mi je ispao kofer, jabuke i knjige rasule su se popodu, naravno, nije ni moglo biti nita za carinjenje, pogotovo etrdeseteste, ali strah me pokoio itaj strah osjeam i danas. Koliko sam puta prela bugarsku granicu, i svaki put je kao taj prvi.

Tog putovanja se slabo sjeam. Stalno je padala kia, kroz prozor vlaka mogle su se vidjeti samoruevine, tako da sam u jednom trenutku poeljela da se vratim natrag. Na tom tmurnom putovanjuipak mi je ostao u sjeanju jedan lijep detalj. Jedan stari mi je ogulio jabuku, napravio je od koreruu i poklonio mi tu ruu.

Sjeam se jo jednog putovanja, a to je put avionom do Lenjingrada i natrag. Toliko me je bilostrah da me je putem oblijevao hladan znoj, najsretnija sam bila kad smo sletjeli na zemlju, tako dauope nisam uivala u tom letu, ali su zato poslije dojmovi bili divni.

Lijepo mi je i sada, kad piem i svega se sjeam. Drugih znaajnih putovanja ba i nemam u ivotu,osim onih svake godine Zagreb-Varna, koja su mi i bila najdraa. Sada naalost i da hou nemamkome ii, osim Petji. Dragoj mojoj Petji.

15. travnjaDanas je ve 15. 4. a nita se znaajno nije dogodilo. U politici se svaaju od vrha do dolje, a

izlaz iz cijelog tog stanja se ne vidi.Konano su poele padati kie i malo je zahladilo, Ankica i Mirjana su otile, bilo mi je lijepo s

njima. I opet susjede, Boa i Verica, opet kavice, dobar dan, dosado.

Malo se zabavljam s daljinskim upravljaem, no i to dosadi kad nema nieg pametnog na televiziji.Dva dana sam radila kao luda, pospremila stan i sad opet prodajem zjake.Jedino mi je bilo lijepo kad me nazvala Bubi, cijeli dan mi je bilo toplo oko srca. No to je samo

jedan dan, a takvih trebam barem tristo u godini.Sutra oekujem sina na ruku, ako ne ode na izlet. Toliko sam se privikla da budem sama da i ne

primjeujem da ga nema. Ali ako se ne javi jedan dan, ve brinem.Eto, na televiziji opet reprize, reprize i samo reprize.Nastavit u sutra.

25. travnjaSino sam s Tinom bila u kinu Balkan, gledali smo "Kinog ovjeka" s Dastinom Hofmanom,

izvanredan film. Tina me pratila do tramvaja, jedva sam dola kui, boljela me kima, vrtjelo mi se uglavi, sve to pokvarilo mi je uitak od filma.

Primam injekcije, ali od njih slaba vajda. Opet se bojim izai na ulicu sama, ne znam to da radim.Ila sam na pretrage. Sve isto, sve u granicama normale, a ja se osjeam loe. uti i trpi, to drugo.

Preksino sam razgovarala s Dinom, dobro su, za Uskrs idu u Varnu. Da mogu preletjeti taj put i jabih ila. Ne bih se ni sjetila da je Uskrs da me ona nije podsjetila. Lijepi su bili obiaji za Uskrs.Mama je pekla kozunak, to je bio poseban kola, farbali smo jaja, kuna vrata kitili smo vrbovimgranama.

Kad smo sestra i ja bile male, za Uskrs smo uvijek dobivale lakaste cipelice, zato ba lakaste, neznam, i nove haljinice. A tih lakastih cipela se dobro sjeam jer su me uvijek uljale, mama nikadnije kupila broj vee ili barem pola broja. Tako sam trpjela bol, ali sam zato izgledala lijepo, asestra bi ih skinula i hodala bosa do kue, i zato bi uvijek dobila batine.

Najvie sam voljela urevdan. E, na taj dan smo uvijek sa kolom ili na izlet, pravili smoljuljake, stavljali na glavu vjenie od cvijea, a odrasli su pekli janjce, divno je bilo. Bilo paprolo.

Ne znam gdje je sin, ne javlja se cijeli dan. Nita ne govori kamo e za Prvi maj. Ja u kod kue,kao i obino, sa svojima susjedama, Boom i Vericom, ta bih ja bez njih!

2. svibnjaDanas je drugi dan praznika, kia neprestano pada, u cijeloj zemlji. Mnogima je pokvarila praznik.

Meni nije, ja ionako nikamo ne idem, ali mi je ao da nisam mogla na groblje.Sutra oekujem Mirjanu, doi e po penziju, pa u i ja podii svoju. Volim kad ona doe.Uporno sluam vijesti na televiziji. Albanci su poeli s diverzijama, poruili su navodno glavni

vod u Pritini. Nee se smiriti dok ne dobiju republiku. Ne razumijem zato im ne daju kad je vetoliko ele!

Nemam nita novog za itanje, pa ponovo itam Enciklopediju mrtvih Danila Kia, svia mi se.Kia neumorno pada, pa me to deprimira, a i ne griju ba najbolje, pa mi je jo i zima. Jedva

ekam da se Bubi vrati.Puno ovih dana razmiljam o njoj.

20. svibnjaKonano se neto dogodilo, i to ono najgore, i to ba meni.

31. svibnja

Opet pretrage i ostanak u bolnici. Umirem od straha, ako ne umrem od raka, onda u sigurnoumrijeti od straha.

2. lipnjaSkidaju mi eer, strah poputa, idem kui preko vikenda, ali blii se ponedjeljak kada e me

operirati. Voljela bih da je Bubi