DRUGI SVJETSKI RAT DO LIPNJA 1941. GODINE Suprotno uvriježenom mišljenju, Njemačka u vrijeme izbijanja rata za njega nije bila spremna, bila je u mnogo inferiornijem položaju s obzirom na stanje na početku Prvog svjetskog rata. S druge strane, u kvalitativnom smislu bila je u velikoj prednosti u odnosu na svoje protivnike. Njemačka vojska imala je tri grane. Najbrojnija grana bila je kopnena vojska, poznatija pod nazivom Wehrmacht. Njome su zapovijedali vojni stručnjaci kao von Manstein, Rommel, Keitel, Jodl i drugi. Kopnena je vojska većinu rata vodila metodom koja je nazvana Blitzkriegom ("munjeviti rat"). Luftwaffe, odnosno ratno zrakoplovstvo bilo je pod zapovjedništvom dopredsjednika Göringa, letačkog asa iz Prvog svjetskog rata, nanijela velike štete po Europi. Kriegsmarine, tj. ratna mornarica, bila je treća grana Njemačke vojske. Ona u pomorskim bitkama nije postigla neke veće pobjede, unatoč tome što je bila pod vodstvom izvrsnih vojnih stručnjaka - admirala Dönitza i Raedera, a ponajveće uspjehe je postigla podmornička flota.25

25

Hitler, koji je i sam rodom iz Austrije, imao je veliku želju za pripojenjem Austrije Njemačkoj što je i pokazao 1934.g. kad je javno zahtijevao pripojenje Austrije. I sama politika tadašnjeg Reicha je bila vođena pod sloganom: "Svi Nijemci u jednoj državi." Ovakva politika nastavit će se i dalje pa je logični ishod bio Drugi svjetski rat. Pošto su Austrijanci bili pripadnici tzv. "arijske rase", Austrija je pala kao prva žrtva Reicha (Trećeg Rajha). 12.ožujka 1938. godine Hitlerove pristaše ulaze u austrijsku vladu gdje odmah preuzimaju ministarstva unutarnjih i vanjskih poslova. S već velikim utjecajem unutar države, već iste godine organiziraju referendum o pripojenju Njemačkoj. Referendum je održan pod strogim nadzorom nacista tako da su oni doslovno vidjeli tko je zaokružio "ZA" , a tko "PROTIV" pripajanja Njemačkoj. Zbog ovakve stroge kontrole rezultati referenduma su bili nevjerojatni, čak 99,7% stanovništva Austrije izjasnilo se za pripojenje. Zapadne sile nisu ničim odgovorile na ovakav razvoj situacije iako se Versajski ugovorom izričito zabranilo ujedinjavanje Austrije i Njemačke. Nakon što je godine 1937. između Njemačke, Italije i Japana potpisan tzv. Antikominternski Pakt -preteča budućeg Trojnog pakta -Njemačka je godine 1938. poduzela nasilnu aneksiju, tzv. Anschluss Austrije. Hitlerov režim je taj potez opravdavao provođenjem načela o pravu na samoodređenje, odnosno činjenicom da su mnogi Austrijanci sebe smatrali dijelom njemačke nacije od koje su odijeljeni umjetnom granicom. Hitler je sličan izgovor odlučio primijeniti na Sudete -oblast Čehoslovačke gdje su Nijemci činili većinu. Čehoslovačka vlada je bila spremna da se pokušaju mijenjanja granica odupre oružanim putem, računajući na svoj status vjerne francuske saveznice. Međutim, britanska vlada je držala da još nije u potpunosti spremna za rat pa je nagovorila Francusku da zajedno s njom 30. rujna 1938. sklopi Münchenski sporazum kojim je Njemačkoj priznato pravo na Sudete.26 Ostavljena na cjedilu, Čehoslovačka vlada je podlegla njemačkom ultimatumu. Dok je dio svjetske javnosti ovim događajima bio šokiran i razočaran, veliki dio zapadne javnosti ih je smatrao ispravljanjem versajskih nepravdi te iskorištenom prilikom za postizanje trajnog mira u svijetu. Pakt Ribentrop-Molotov ili kako se službeno zvao Pakt o nenapadanju između Njemačke i Saveza Sovjetskih socijalističkih Republika je u stvari bio sporazum o nenapadanju između Njemačkog Trećeg Reicha i Sovjetskog Saveza. Potpisan je 23. kolovoza 1939. god. u Moskvi od strane sovjetskog ministra vanjskih poslova Vjačeslava Molotova i njemačkog ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa.27 Međusobni pakt o nenapadanju bio je

26 27

na snazi do početka Operacije Barbarossa 22. lipnja 1941. god. kada je Njemačka napala SSSR. Iako je službeno bio označen kao "pakt o nenapadanju", ovaj sporazum obuhvaćao je i tajni protokol kojim je izvršena podjela interesnih sfera u nezavisnim zemljama Finskoj, Estoniji, Latviji, Litvi, Poljskoj i Rumunjskoj. Tajni protokol je eksplicitno predviđao "političke i teritorijalne promjene" u oblastima navedenih zemalja što je ovaj sporazum pretvorilo u agresivni vojni savez usprkos njegovom službenom nazivu. Kao posljedica ovog sporazuma sve navedene zemlje su napadnute i okupirane, bilo od strane Njemačke, bilo od strane SSSR-

a. Jedino je Finska, koja je dva puta vodila rat sa Sovjetskim Savezom tijekom Drugog svjetskog rata, uspjela sačuvati svoju nezavisnost, ali je bila prinuđena ustupiti određene teritorije. Prije izbijanja neprijateljstava, Poljska je većinu vojske koncentrirala na granicama, nastojeći demonstrirati volju za otporom, odnosno krenuti u protuofenzivu ako se ukaže prilika. Time je, s obzirom na poljski geostrateški položaj, Nijemcima omogućena prilika da na samom početku izvedu seriju obuhvatnih manevara kojima će poljske snage biti odsječene od svoje pozadine i prisiljene na predaju. Dva dana nakon njemačkog napada, Njemačkoj su rat objavile Francuska i Britanija, čime je rat i formalno dobio karakter svjetskog, pa zato neki povjesničari navode 3. rujna 1939. kao datum njegovog početka. Sve nade Poljaka da će se uspjeti obraniti vrlo su brzo raspršene iz dva razloga: Nijemci su, u potpunosti iznenadili Poljake brzinom svog napredovanja, a francuska ofenziva u Saarskoj oblasti, koja je trebala rasteretiti Poljake, odmah je zaustavljena, mada je bila poduzeta čisto demonstrativno bez volje i dovoljnih snaga da postignu bilo kakav značajan uspjeh. 17. rujna, SSSR je poduzeo invaziju s istoka i bez nekog većeg otpora izbio na unaprijed dogovorenu demarkacijsku liniju koja manje-više odgovara današnjoj istočnoj poljskoj granici. Dio poljske vojske izbjegao je u Rumunjsku, odakle će prijeći na Zapad, dok je ostatak zarobljen do početka listopada. Istočni dio Poljske anektirao je SSSR, a zapadni je bio pod tzv. Generalnim guvernerom u sastavu Trećeg Reicha. 13. prosinca 1939. bila je prva veća pomorska bitka u Drugom svjetskom ratu. Njemački bojni brod Admiral Graf von Spee, koji je patrolirao južnim Atlantikom, pronađen je kraj estuarija rijeke La Plate u Južnoj Americi od strane tri manje britanske krstarice: HMS Exeter, HMS Ajax i HMS Achilles. Tijekom bitke, Exeter je pretrpio teška oštećenja, te je prisiljen na povlačenje. Ajax i Achilles prisilili su Graf von Speea da se povuče u neutralnu luku Montevideo. Nakon veoma napetog

perioda kapetan Graf von Speea, Hans Langsdorff, zapovijedio je da posada sama potopi svoj brod umjesto da ponovno uđe u bitku. Bitka je bila veliki propagandni udarac za Nijemce. U 06:14 sati po lokalnom vremenu 13. prosinca 1939. brodovi su primijetili jedni druge i počeli su se primicati. Posada Admiral Graf von Speea je na početku posumnjala da su, osim Exetera, druge dvije lake krstarice manji razarači koji su štitili konvoj. Tada i Nijemci napadaju. Exeter se okreće prema sjeverozapadu dok Ajax i Achilles zajedno prema sjeveroistoku. Graf von Spee otvara vatru iz svojih 280 mm topova u 06:18.28 Ploveći na zapad paralelno s britanskom teškom krstaricom Exeter bojni brod Admiral Graf von Spee snažno ju je tukao svojim najjačim topovima, a novozelandska krstarica Ajax sve je više zaostajala. Oko 07:16 njemački bojni brod naglo skreće prema britanskoj teškoj krstarici Exeter u namjeri da je konačno potopi. Premda na britanskoj krstarici djeluju samo dva topa, ostali su oštećeni, posada Exetera tako dobro gađa da je Graf von Spee morao ustuknuti i udaljiti se. Istodobno britanska laka krstarica Ahchilles i novozelandska laka krstarica Ajax uspjevaju smanjiti udaljenost i sada one tuku sve preciznije po njemačkom brodu. Izgledalo je da su u tom trenutku Nijemci izgubili živce i da više ne znaju na koju stranu uzvratiti paljbu. Ipak, zapovjednik bojnog broda Admiral Graf von Spee Hans Langsdorff usmjerio je paljbu na lake krstarice i u 07:25 granata od 280 mm pogađa Ajax i uništava mu obje krmene topničke kule. Istodobno pogođena je i Exeter koja sada ostaje bez svih topova i više nema čime uzvratiti po Admiralu Graf von Speeu. Britanske krstarice bile su primorane udaljiti se od njemačkog bojnog broda i žurno izvršiti popravke ne bi li ponovno mogle u bitku sa još neoštećenim njemačkim bojnim brodom. Nikada neće biti jasno zašto se njemački bojni brod iznenada sklonio u neutralnu luku Montevideo, a nije bolje iskoristio svoje bojne mogućnosti i prednosti. Sukladno tadašnjim međunarodnim propisima bojni brod smio je ostati u neutralnoj luci najviše 24 sata, njemački veleposlanik uspeo je izboriti traženih 72 sata, a opet nije jasno zašto su se britanski diplomati u Montevideu tome žestoko protivili kad je Britancima više odgovaralo da Admiral Graf von Spee ostane u luci čim duže. Naime, u pomoć ozbiljno oštećenoj britanskoj bojnoj skupini hitala je britanska teška krstarica HMS Cumberland od 10,000 tona s osam topova od 203 mm. Cumberland je bila nešto jača od Exetera i jedina je bila u mogućnosti pomoći dok su svi ostali britanski ratni brodovi bili na tisuće milja daleko. Namjera Nijemaca sada je bila jasna: trebali su se probiti prema luci Buenos Aires gdje bi argentinske vlasti bile mnogo popustljivije prema njemačkom bojnom brodu. No, 17. prosinca stigla je teška krstarica Cumberland. Njemački džepni bojni brod Admiral Graf von Spee

polako je oko 18:15 sati počeo napuštati luku. Svi su pomislili da će se na pučini ispred Urugvaja razviti još jedna pomorska bitka, ali dogodilo se suprotno. Oko 19:56 sa Admiral Graf von Speea začule su se snažne eksplozije. U prvom trenutku Britanci su pomislili da brod otvara paljbu, no nije bilo tako. Samo 14,48 km od obale Nijemci su sami potopili svoj brod. Zimski rat savezničkim je planerima učinio zanimljivom Skandinaviju. Stvoreni su planovi da se pošalje ekspedicijski korpus s ciljem pružanja pomoći Finskoj, odnosno njenog stavljanja na savezničku stranu. To je kasnije trebalo poslužiti kao izgovor za blokadu dopreme Njemačkoj strateški važnih zaliha željezne rudače iz Švedske. Na planovima se nastavilo raditi i nakon finske kapitulacije u ožujku 1940. godine. Djelomično uznemiren najavama o takvim planovima, Hitler je zapovjedio da se pripremi invazija Danske i Norveške. Dana 9. travnja 1940. godine Nijemci su bez otpora osvojili Dansku koja će biti okupirana sljedećih pet godina. Kraljevska obitelj i članovi parlamenta bili su prisiljeni napustiti glavni grad Norveške i povući se u mjesto Elverum, 80,47 km udaljeno od švedske granice.29 Quisling je tu vidio svoju priliku da se domogne vlasti te se već nekoliko sati nakon njemačke invazije proglasio premijerom, a Narodni savez jedinom legalnom političkom strankom. Do 1942. godine Nijemci nisu priznali Quislinga za norveškog premijera sve dok to ne učini norveški kralj Haakon II, ali kako je on to uporno odbijao učiniti iste godine Njemačka je priznala Quislingovu vladu.30 Zauzvrat Quisling se trudio u norveško društvo usaditi nacističke principe i praksu, te je također organizirao i progone Židova. Pored toga provodio je terorističke metode spram onih koji su iskazivali lojalnost kralju i legalno izabranoj vladi, a koji su nakon invazije na Norvešku boravili u Londonu. Norveškoj su kralj i vojska pružili otpor, ali su Nijemci, koristeći lokalnu nadmoć u zraku te brzo osvajanje aerodroma, uspostavili mostobrane koje nije bio u stanju uništiti ni dolazak relativno malobrojnog savezničkog ekspedicijskog korpusa. Iako je Britanska mornarica njemačkoj mornarici nanijela velike gubitke, Norveška je u lipnju 1940. pala pod potpunu njemačku kontrolu, čime je stvorena važna baza za buduće podmorničke operacije na Atlantiku.

10. svibnja, nakon višestrukog odgađanja i promjene planova, otpočela je velika njemačka ofenziva na zapadnoj fronti. 29 30

Kao što se bilo i očekivalo, Nijemci su odlučili zaobići Maginotovu liniju i Francusku napasti preko teritorija neutralne Belgije. Zbog toga su saveznici odmah poslali svoje najbolje i najbrojnije snage u dubinu belgijskog teritorija da ih tamo, prema prethodnom planu, zaustave. Ono što se nije očekivalo bilo je da će Nijemci zajedno s Belgijom napasti Nizozemsku koja je, za pet dana i nakon terorističkog bombardiranja Rotterdama, odmah kapitulirala, odnosno da će glavni udar biti kroz šumovite Ardene za koje se držalo da su neprohodni za tenkove i druga moderna vozila. Francuske su snage bile potpuno iznenađene, te, kada su njemačke snage već za tri dana izbile na rijeku Meuse kod Sedana, nisu bile u stanju pružiti adekvatan otpor. Nijemci su prešli rijeku i tenkovskim kolonama brzo odsjekli glavninu savezničkih snaga u Belgiji od Francuske. Pokušaji saveznika da se razbije njemački klin nisu uspjeli, a 28. svibnja Belgija je službeno kapitulirala. Savezničke su snage bile svedene na sve manji mostobran kod Dunkerquea gdje je do 4. lipnja izvedena jedna od najspektakularnijih i najuspješnijih evakuacija u vojnoj povijesti. Nakon što je 28. svibnja 1940. belgijski kralj Leopold potpisao predaju belgijske armije zbog snažnih njemačkih prodora kroz Ardensku šumu, savezničke snage, sačinjene od Belgijanaca, Francuza i Britanskog Ekspedicijskog Korpusa, ostaju odsječene na sjeveru i počinju uzmicati prema jedinoj luci koja im je još preostala. Prema Dunkerqueu. U tom gradu na francuskoj obali skupila se trećina milijuna savezničkih vojnika čekajući evakuaciju. Premda je taj događaj poslije bio nazvan "čudo kod Dunkerquea", saveznicima u njihovoj evakuaciji nije pomoglo nikakvo čudo, već dva razloga koji se mogu savršeno dobro razjasniti. Prvi od njih bio je loše vrijeme koje je vezalo Luftwaffe za tlo, dok je drugi bio britanska avijacija koja je krajnjim naporima izvojevala premoć na nebu. No, najčudnije od svega bio je Hitlerov nalog 24. svibnja koji je tenkove zaustavio tik pred Dunkerqueom i prepustio Luftwaffeu da uništi armiju u stupici. Za to vrijeme 338.226 savezničkih vojnika evakuirano je preko Kanala zahvaljujući najčudnijoj floti u povijesti sačinjenoj od-ribarica, trajekata, luksuznih jahti, ratnih brodova te svih ostalih plovila koja su se mogla naći u britanskim, francuskim, nizozemskim i belgijskin lukama. Kada je Hitler shvatio što se događa potjerao je svoje tenkove u napad, no Britanci su već organizirali snažnu obrambenu liniju. Tek je 4.lipnja, kada je otišao već i posljednji Englez, otpor popustio te se Njemcima predalo oko 40.000 Francuza i Belgijanaca. Osvajanje Dunkerquea Nijemcima je omogućilo da se okrenu na jug prema uglavnom demoraliziranim francuskim trupama i 5. lipnja započnu ofenzivu koja je brzo probila njihove

položaje. Francuska je vojska, bila paralizirana velikim brojem izbjeglica na cestama te sve većim političkim podjelama u vladi, gdje je počelo prevladavati mišljenje Philippea Pétaina da dalji otpor nema smisla.31 Dana 10. lipnja, smatrajući je da su saveznici izgubili rat te da se jeftino može domoći njihovih kolonija, Italija se i službeno pridružila Hitleru kao saveznik. Prva važnija talijanska ofenziva bio je napad na francuske položaje na granici, tokom koga je nekoliko francuskih bataljuna uspješno zaustavilo cijelu jednu talijansku vojsku. Taj uspjeh nije imao skoro nikakav efekt na opće stanje u Francuskoj, gdje je vlada i službeno otpočela pregovore o kapitulaciji. S time se nije složio general de Gaulle koji je 18. lipnja odletio u London i stao na čelo tzv. Slobodnih Francuza koji će iz emigracije nastaviti pružati otpor Nijemcima.32 Četiri dana kasnije Pétainova vlada potpisala je primirje temeljem kojeg je Francuska podijeljena na sjeverni dio pod njemačkom okupacijom, i južni dio kojim je upravljala Pétainova vlada u Vichyju, tzv. Vichyjevsku Francusku. Početkom ljeta je, nakon kapitulacije Francuske, Hitlerova Njemačka postala gospodarom europskog kontinenta, a Britanija i njeni dominioni ostali bez saveznika. Mnogi u svijetu su držali da je Njemačka time stekla tako povoljnu poziciju da dalji rat nema smisla, odnosno da je jedina alternativa prihvatiti njemačku "velikodušnu" ponudu za mir i tako sačuvati onoliko Britanskog Imperija koliko se može očuvati. Kada je Churchillova vlada sve te ponude odbila, Hitler je zapovjedio da se započne planiranje invazije koja je dobila kodno ime Operacija Morski Lav. Nijemci nimalo nisu skrivali pripreme za invaziju, smatrajući kako će time Britanija biti stavljena pod psihološki pritisak, koje će bombardiranje od strane Luftwaffe učiniti neizdržljivim. No, planiranje i pripreme za invaziju su također pokazali velike organizacijske i logističke slabosti njemačkih oružanih snaga -nedostatak mornaričkih resursa nužnih za tako složenu i ambicioznu operaciju kao što je masovno iskrcavanje na Britansko Otočje. Planeri Operacije Morski Lav (Unternehmen Seelöwe) su došli do zaključka kako šanse za uspjeh imaju jedino ako desantnim snagama prije toga nitko ne bude u stanju pružiti otpor. To se pogotovo odnosilo na britansku Kraljevsku mornaricu čije su snage prijetile masakrom njemačke invazijske flotile, odnosno konvoja koje su poslije trebali snabdijevati uspostavljene mostobrane. Hermann Göring, zapovjednik Luftwaffe, je Hitlera uvjerio kako su njegove snage -koje su se bile iskazale u kampanjama u Poljskoj, Norveškoj i Francuskoj -više nego sposobne

31 32

zračnim udarima slomiti britanski otpor prije samog iskrcavanja. Jedina prepreka tim planovima bio je RAF, pa je njegovo uništenje navedeno kao ključan preduvjet za izdavanje zapovijedi za invaziju. Njemačka strategija u bitci, koja je u manjem opsegu otpočela već u srpnju, bili su napadi na RAF-ove instalacije u južnoj Engleskoj, odnosno uvlačenje RAF-ovih jedinica u iscrpljujući okršaj u kojem bi do izražaja došla njemačka tehnička i brojčana premoć. Ono što planeri Luftwaffe nisu imali u vidu bio je niz prednosti na strani RAF-a -postojanje radara, veliki broj suvremenih lovačkih zrakoplova tipa Hurricane i Spitfire sposobnih da se nose s njemačkim Me-109, mogućnost ponovnog korištenja pilota oborenih nad vlastitim tlom kao i izvrsna organizacija britanske industrije koja je nove lovačke avione proizvodila brže od njemačke. Kako se bitka intenzivirala tokom kolovoza, tako su do izražaja počele dolaziti i neke velike slabosti Luftwaffe. Ispostavilo se da Me-109 ima prekratak dolet, pa su njemački bombarderi van područja južne Engleske bili lak plijen britanskih lovaca, a ta područja za RAF-ove snage bile relativno sigurna baza. Iako je RAF povremeno bio u krizi -više zbog nedostatka iskusnih pilota, nego zrakoplova uspjele su svo vrijeme očuvati svoju borbenu sposobnost. Do 15. rujna -dana koji je postavljen kao početak invazije -postalo je više nego jasno da Luftwaffe nije ispunila svoj zadatak. S približavanjem jeseni i kvarenjem vremena u Kanalu La Manche, kod Hitlera su nestale sve iluzije o izvedivosti iskrcavanja, pa je ono otkazano. Taj poraz -prvi u ratu -Nijemci su nastojali sakriti nastavkom žestokog bombardiranja britanskih gradova i industrijskih resursa.33 To, kao i početak nesmiljenog podmorničkog rata, trebao je umjesto invazije baciti Britaniju na koljena. Krajem 1940. Britanci su pokrenuli Operaciju Kompas -prvu važniju savezničku ofenzivu u ratu -koja je za posljedicu imala potpuno rasulo talijanske vojske u Sjevernoj Africi. No, taj se uspjeh nije mogao iskoristiti, jer je Churchill donio odluku da se britanska pojačanja i drugi resursi upute u Grčku, čime je izazvao Hitlera da zapovijedi napad na Grčku, poznat pod šifrom Operacija Marita. Bilo je planirano da se napad izvede s teritorija Bugarske i Jugoslavije -država koje su do proljeća 1941., isto kao i Mađarska i Rumunjska, priključene Trojnom paktu. No, 27. ožujka u Jugoslaviji je izveden puč i ustanovljena nova, pro-britanska vlada na čelu s generalom Dušanom Simovićem.

Razbjesnjeli Hitler odlučio je da zajedno s Grčkom bude napadnuta i Jugoslavija, što se i dogodilo 6. travnja. Demoralizirana jugoslavenska vojska brzo je savladana i prisiljena na kapitulaciju 17. travnja. Grčka vojska održala se nešto duže -do 20. travnja, nakon čega su njeni ostaci, zajedno s britanskim ekspedicijskim korpusom našli utočište na Kreti. Nijemci su

20. svibnja izvršili padobranski desant na Kretu te je zauzeli, iako uz velike gubitke među svojim elitnim padobranskim jedinicama. 16. RAT OD 1944. – 1945. Teheranska konferencija je konferencija najviših predstavnika Saveznika u Drugom svjetskom ratu, održana u Teheranu, 28. studenog – 1. prosinca 1943. Sudjelovali su britanski premijer Winston Churchill, američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt i generalni sekretar Komunističke partije Sovjetskog saveza Josif Staljin, te njihovi najviši vojni i politički suradnici. U vrijeme održavanja konferencije bilo je jasno da Sile Osovine gube rat: Italija je već kapitulirala, a Njemačka i Japan bili su u defanzivi. Njihov je otpor međutim bio još vrlo jak i pred Saveznicima su stajale teške zadaće. Težište diskusije bilo je na Europi: Sovjetski savez vodio je teške bitke pa su Staljina zanimale samo tri stvari: početak Overlorda, Anvil (invazija na Sredozemlju) i imenovanje glavnog komadanta. Roosvelt se pred američkim biračima iduće godine htio iskazati brzom i odlučnom pobjedom, pobjedom koja bi osigurala merkantilnu nadmoć Amerike u čitavom poslijeratnom razdoblju. A pred oba ta cilja ispriječila se upravo Velika Britanija; usprkos dugotrajnoj nesnošljivosti između kapitalizma i komunizma, Roosvelt je bio voljan sada zaigrati s Rusima. Churchill je težio pobjedi koja neće iz Britanije iscijediti sve snage i gurniti je u položaj drugorazredne svjetske sile. Imao je na umu istočno Sredozemlje ne samo radi osiguranja uspjeha Overlorda nego i da bi zadrao utjecaj na tom području. Dok Staljin je bio siguran da kako Churchill želi da Nijemci i Sovjeti iskrvare na bojištu kako bi anglo-američka alijansa nakon toga postala prva svjetska sila. Uz to Staljin je imao i vlastitih interesa na istočnom Sredozemlju, pa će učinit sve kako bi sprječio uplitanje drugih na Balkanu. Staljin je htio odmah pridobiti Roosvelta pa je čim je Američko poslanstvo sletilo u Iran ponudio zaštitu u sovjetskoj vili jer je navodno čuo da se na Roosvelta sprema atentat. U vili je Staljin posječivao Roosvelta i njih dvojica su dugo nasamo razgovarali, tako da je Konferencija bila završena prije nego što je i počela.

Postigli su i načelnu suglasnost i o glavnim političkim pitanjima. Donesene su odluke: iskrcavanje zapadnih Saveznika u Francuskoj započet će u svibnju 1944., a u isto vrijeme Crvena armija će otpočeti veliku ofanzivu; da će Saveznici pomagati partizane u Jugoslaviji; ako Turska zarati protiv Njemačke a Kraljevina Bugarska objavi rat Turskoj, SSSR će objaviti rat Bugarskoj; U Kairu nakon konferencije u Teheranu je Roosvelt Churchillu rekao da nenamjerava zapovjednikom imenovat Georga Marshalla, koji je to uostalom silno želio i zaslužio,jer mu je on dragocjen i nenadoknadiv za uspješno vođenje rata te ga zbog toga treba u Washingtonu. Predložio je generala Eisenhowera i Churchill je na to pristao. Nakon poraznih iskustava u brdovitoj Italiji, saveznici su konačno prihvatili američko stajalište da je rat najbolje dobiti direktnim udarom u Njemačku preko ravničarske Zapadne Europe. Od kraja 1943. ubrzale su se pripreme za veliko iskrcavanje na francusku obalu, koje je dobilo šifru Operacija Overlord. Bitka za Normandiju vodila se 1944 između snaga nacističke Njemačke koje su okupirale zapadnu Europu, i savezničkih snaga ostaje najveća pomorska invazija u povijesti, invazija koja je uključivala preko tri milijuna vojnika koji su prevezeni preko kanala. Saveznici su učestalo bombardirali cijelu Francusku. Zapravo samo jedna trećina bomba bačena je na Normandiju. U bombardiranju je ukupno sudjelovalo više od 11 000 zrakoplova koji su bacili više od 195 000 tona bombi. Bombarderi su ciljali prometnu mrežu, radarske centre, vojne baze i artiljerijske položaje. Dio bombardera imao je zadatak gađati plaže kako bi se stvorili zakloni za savezničke vojnike, međutim promašili su za više kilometara. Zapovjednikom operacije Overlord imenovan je američki general Dwight D. Eisenhower. On je za operaciju morao pripremiti 1 milijun vojnika i još 2 milijuna ljudi za ratnu proizvodnju. Od velike važnosti bilo je dobro odrediti mjesto i vrijeme invazije. Najlogičnije mjesto bilo je Pas-de-Calais jer je to bilo najbliže Velikoj Britaniji i zračnim lukama otkuda bi polijetali bombarderi. To je istovremeno bilo i najnelogičnije mjesto jer je tamo njemačka obrana bila najjača. Stoga je trebalo pronaći novo, pogodnije mjesto. Saveznici su pogledali sjeverno i vidjeli poplavljenu regiju Flanders. Zatim su pogledali južno i uočili manje utvrđenu regiju Normandiju. Jedan od ključnih dijelova za uspijeh operacije bile su i vremenske prilike, veličina, položaj i svjetlost mjeseca te plima i oseka. Vrijeme je trebalo biti mirno, mjesec barem napola pun kako bi padobranci mogli raditi efikasno. Trebala je biti oseka koja bi lagano išla prema plimi kako bi se vidjele barikade i mine na plažama. Ovi vremenski faktori su se poklapali 5., 6., 7., 19., i 20. lipnja. Eisenhower je odlučio da to bude 5. lipnja u zoru, oko 6 sati i 30 minuta.

U studenom 1943. stari feldmaršal von Rundstedt, zapovjednik čitavog zapadnog fronta, zatražio je od Hitlera pojačanje, a dobio je tvrdoglavog, smijelog i ambicioznog Rommela Do 1944. Hitlerova Europa postala je gotovo neosvojiva tvrđava, zaštićena sa zapada Atlantskim zidom. Atlantski zid je bio vjerojatno najveći sistem vojnih utvrda u povijesti. Zid je bio napravljen u obliku rovova i uporišta sa topovima i strojnicama. Plaže su također bile teško utvrđene, minirane te prekrivene bodljikavom žicom. Do dana D Rommelove snage su ukupno postavile 6.5 milijuna mina. Polja u Normandiji Rommel je dao poplaviti i postaviti drvene stupove radi onemogućivanja slijetanja savezničkih zrakoplova. Ubrzo pošto je došao na zapadni front Rommel je počeo inspekciju Atlantskog zida. Nije bio zadovoljan njegovim stanjem. Bio je dovršen otprilike od Le Havrea do Nizozemske. Drugdje je obrambeni sistem bio u fazama dovršavanja. Istina Atlantski zid bio je izvanredna prepreka čak i u ovakvim stanjima. Za obnovu je bilo potrebno tolko materijala i opreme da su dijelovi stare francuske Maginotove linije i njemačakih fortifikacija na granici prema Francuskoj (Siegfridova linija) bili upravo razneseni za potrebe atlaantskog zida. (str 29) Za von Rundstedta Hitlerov Atlantski zid bio je samo golemi blef, namjenjen više njemačkom narodu nego neprijatelju. Hitler je bio prisiljen da svoje garnizone na zapadu popujnava ljudima iz pričuve, starcima,mladićima, ostacima divizija osakačenim na ruskom frontu i prisilnim dobrovoljcima iz okupiranih krajeva. Feldmaršal Erwin Rommel se u dvorcu La Roche-Guyona pripremao za najbezizgledniju bitku svoje karijere. Više od pola milijuna vojnika sačinjavalo je posadu obrambenog sistema pod njegovom komandom što se prostirao obalom dugom gotovo osam stotina milja, sve tamo od nizozemskih nasipa do Atlantikom zapljuskivanih obal Bretanjskog poluotoka. Rundstedtov Njegov plan odbijanja invazije sastojao se u tome da se velika masa vojnika zadrži dalje od obale, a da se savezničke trupe napadnu nakon što se iskrcaju. Rommel se uopće nije slagao s tom teorijom. Bio je posve siguran da se invaziji treba suprostaviti u začetku. Smatrao je da neće biti vremena da se dovuku pojačanja iz pozadine. Rommel je bio uvjeren da će prva 24 sata invazije biti odlučujuće. Hitler se u principu složio s Rommelovim planom. Nakon toga von Rudstedt je postao figura u vojnoj hijerarhiji na zapadnoj fronti. Rommel je izvršavao von Rundstedtove zapovjedi smao onda ako su se slagale s njegovim vlastitim idejama. Njemačka 15. armija, Rommelova glavna snag, bila je koncentrirana oko Pas-de-Calaisa, na najužem dijelu Kanala između Francuske i Engleske. Saveznički bombarderi tukli su ovi

oblasti noći u noć. Čak su se i tamošnji vojnici gorko šalili na svoj račun govoreći da je Normandija ''zona oporavka' gdje je jedva pala neka bomba Rommel je neprestano morao misliti kako da nadmudri saveznike kad god je riječ o njihovim mogučim najerama, o tome kako će poduzeti napad, gdje će se pokušati iskrcati i iznad svega

– kada. Činilo se da je maratonsko bombardiranje, označavalo kako je oblast Pas-de-Calaisa odabrana za područje gdje su saveznici odlučili da udare. Ako uopće napadnu. U mjesecu svibnju bilo je osamnaest dana kad su vrijeme, more i plima bili veoma povoljni za iskrcavanje, i Nijemci su zapazili da ih Eisenhover nije iskoristio. 30. svibnja von Rundestedt javio je Hitleru da nema znakova o ''neposrednoj prijetnji od invazije'. 4. lipnja zrakoplavni meteorolog u Parizu izvjestio je da se zbog loših vremenskih prilika nikakva saveznička akcija ne može očekivati bar još četrnaest dana. Zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta Luftwaffe nije mogao vršiti zračna izviđanja južne Engleske obale, gdje su se u to vrijeme bili smješteni saveznički brodovi. Rommel 4., 5. i veći dio 6. lipnja nije bio u svom štabu u Normandiji, već je otišao u Njemačku jer mu je žena 6. lipnja imala rođendan. Bile su 3 veće operacije kao potpora invaziji kodnih imena: Ultra, Fortitude i Double Cross System. Ultra je bila saveznička operacija u kojoj su pomoću "računala" dekodirali Enigmunjemački kodirani komunikacijski sistem. Informacije koje su dobili omogućili su da točno saznaju položaj njemačkih trupa i gdje će se kretati. Fortitude je operacija u kojoj su saveznici napravili lažnu vojsku koja je trebala napasti Norvešku kako bi Nijemci dio svojih snaga poslali tamo. Double Cross System je bila operacija u kojoj su saveznici pridobili sve njemačke špijune i pretvorili ih u dvostruke agente. Dvostruki su agenti uvjeravali Nijemce da će saveznici napasti Norvešku, Pas-de-Calais i Normandiju. Ovi su izvještaji rezultirali time da su Nijemci veliku vojsku poslali prvo u Norvešku, zatim na Mediteran pa onda u Pas-de-Calais i natrag. Čak i nakon 6. lipnja Hitler je očekivao pravi napad na Norvešku. Eisenhower je odgodio savezničku invaziju za dvadeset i četiri sata zbog nepovoljnih vremenskih prilika. Napadu su prethodili vojnici-izviđači, ljudi koji su svjetlima imali označiti područja gdje će se uskoro spustiti padobranci i jedrilicama prebacivana pješadija. Avioni koji su prevozili britanske izviđačke jedinice upali su u zavjesu protuavionske vatre zbog čega su piloti skrenili s prvobitnog kursaa pa su promašili svoje ciljeve ili ih uopće nisu našli. Nijemci su smatrali da je spuštanje padobranaca samo saveznička varka kojoj je svrha da odvrati pažnju od njihova glavnog iskrcavanja u području Calais. (135)

I dok su se u satima prije svanuća padobranci borili u mračnim živicama Normandije, najveća armada što ju je svijet ikad vidio stala se prikupljati pred invazionim plažama. Plaže Normandije nazvali su kodiranim imenima: Utah, Omaha, Gold, Juno i Sword Tri kilometra duga plaža Omaha iznad koje se uzdižu visoke stijene. Plaža je bila dodijeljena

29. diviziji američke vojske. Nemirno more otežalo je DD tenkovima da dođu do obale tako da su uspjela samo dva od 29 koliko ih je poslano, a drugi su se potopili. Zbog niske naoblake bombardiranje njemačkih položaja bilo je prekratko i neprecizno. Padobrance je zadržala 2. SS divizija tako da se nisu uspjeli probiti do Atlantskog zida i uništiti bunkere. Zbog tih razloga Omaha je postala najkrvavija plaža u operaciji Overlord. U 9 sati i 15 minuta mislili su prekinuti zauzimanje Omahe i preživjele poslati na druge plaže. Rangeri su se uspjeli probiti kroz minska polja i zauzeti uporišta na stijeni i omogućili iskrcavanje ostatka vojnika. Na plažu Utah se iskrcalo 30 000 američkih vojnika i 3 500 vozila i dvije grupe DD tenkova. Tenkovi su očistili put od mina i omogućili vojnicima da se popnu na stijenu. Nijemci su na plaži pružali slab otpor i vojnici su se spojili s padobrancima i zauzeli njemačke položaje. Nijemci su pokušali s neorganiziranim slabim protunapadima, ali bezuspješno. Juno plaža je dodijeljena 3. kanadskoj diviziji. Problem je bio što je u moru bilo puno grebena pa su morali krenuti kad je došla plima pa nisu vidjeli mine tako da je dosta desantnih brodova na početku iskrcavanja uništeno. Nijemci su pucali po vojnicima na plaži, a kako su tenkovi kasnili nisu se mogli probiti do njemačkih položaja. Kako je dolazila plima morali su se pod svaku cijenu probiti što su do večeri i uspjeli. Sword plaža je dodijeljena 3. britanskoj diviziji. Specijalci su se trebali probiti do grada Ouistrehama i tamo se sastati sa 6. airborne divizijom. Sword je bila plaža koju su najviše bombardirali. Nakon bombardiranja iskrcani su vojnici koji su se probili do grada Ouistrehama i tamo se suočili s njemačkom vojskom. Gold plaža je dodijeljena 50. britanskoj diviziji i 8. oklopnoj brigadi. Cilj im je bio zauzeti grad Arromanches i napraviti bazu. Problem je nastao kada se more pogoršalo i više se nisu mogle vidjeti mine tako da je dosta vozila bilo uništeno. Do ponoći 6. lipnja 1944. saveznici su uspjeli odbiti sve protunapade i uspostaviti kontrolu nad plažama omogućujući iskrcavanje ostatka vojnika i na kraju pobjedu u ratu. Saveznicima je pomoglo što su Nijemci napravili jako loš zapovijedni lanac pa su bili neorganizirani i nisu mogli koristiti dio svojih snaga. Rommel je tražio još vojnika, prije svega pancer-divizije koje su stajale u rezervi daleko od obale, ali je Hitler bio uporan da ih zadrži pod svojom ličnom komandom. Hitlerova idiotska naredba je bila da čak ni vrhovni komadant zapadne fronte ne smije koristiti oklopne divizije

bez njegove dozvole. Kasnije je bilo kasno kasno kad je naredio da se Lehr-divizija i 12. SSoklopna divizij angažiraju u Normandiji. Ishod desanat bio je: SAD: 29 000 mrtvih, 106 000 ranjenih i nestalih; Velika Britanija: 11 000 mrtvih, 54 000 ranjenih i nestalih, Kanada: 5 000 mrtvih, 13 000 ranjenih i nestalih . Bitka za Normandiju potrajala je još dva mjeseca koliko je trebalo savezničkim snagama da uspostave čvrst mostobran na europskom kopnu i da probiju njemačku liniju fronta u Francuskoj, a okončana je sa oslobađanjem Pariza i uništenjem džepa kod Falaisea. Hitlerovo uporno odbijanje da izda zapovijed za povlačenje dovelo je do opkoljavanja i uništavanja njemačkih snaga kod Falaisea. Kanađani su uspijeli pod zapovjedništvom Montgomerya probiti se prema Falaiseu 16. kolovoza 1944., pošto su Amerikanci pod Pattonomsa zapada zatvorili obruč kod Falaisea, ostalo je u okruženju 250 000 vojnika 5. i 7. njemačke armije.Padom Falaisea pala je i čitava Normandija u ruke saveznika. Time su borbe u Normandiji završile, a pred saveznicima se nalazila slabo branjeni ostali dijelovi Francuske. Hitler je u borbama u Normandiji izgubio 500 000 vojnika, a od 2300 tenkova uspio je iz Normandije izvuči svega 100 tenkova. Oslobađanje Francuske trebalo je započeti planom Anvil koji bi započeo kad i izvođenje operacije Overload u Normandiji. Time bi se olakšao uspjeh saveznika u Normandiji i na jugu Francuske. Zbog plana Anvil došlo je do sukoba između Roosvelta i Staljina na jednoj strani i Churchilla na drugoj strani.Churchill se zalagao da umjesto desanta na jug Francuske izvrši desant na Balkan. Nakon pritiska od strane Roosevelta i Staljina na sastanku u Teheranu 1943. U siječnju 1944. nekoliko puta su se mijenjali datumi za izvođenje operacije Overload i Anvil. Zbog malog broja desantskih brodova odlučeno je da se izvede prvo operacija Overload , a mjesec dana kasnije i operacija Anvil. Kada je Rim pao u ruke saveznika 4. lipnja i kad je izvršen desant na Normandiji 6. lipnja iz združenog štaba operacija Anvil je dobila zeleno svjetlo. Na satanku 2. srpnja dogovoreno je da se operacija Anvil koja je preimenovana u ''Dragon'' izvede 15. kolovoza na jugu Francuske. Francuski pokret otpora pripremao je teren za iskrcavanje saveznika. Vodile su se žestoke borbe oko gradova Cannesa i Hienesa gdje će Njemci biti prisiljeni na povlačenje sve do Njemačke granice. Pripadnici francuskog otpora oslobodili su gradove Toulun i Marseilles te time oslobodili prijeko potrebne luke za dalje operacije u Francuskoj. Spajanjem sa divizijama iz normanije 25. kolovoza bitka za jug Francuske završila. Francuska je brzo oslobođena. U generalu Pattonu Amerikanci su dobili tenkovskog generala koji se po žestini i pronicavosti mogao mjeriti s Rommelom u Africi. Počeo je u velikom luku opkoljivati Francuske njemačke trupeu Normandiji. Krečući se jugostočno Sienom prema

gradu. Kad su Druga francuska oklopna divizija generala Jacquesa Leclerca i američke Četvrta pješačka divizija već umarširale su u Pariz 25. kolovoza 1945. shvatili su da ga jedinice franscuskog otpora dobrim djelom već drže u svojim rukama . General de Gaulle u tim je danima uspješno ishodio da njegov pokret Slobodnih Francuza postane legitimna vlada oslobođene Francuske i izbjegne savezničku okupacijsku upravu. 24. kolovoza, nakon oslobođenja Pariza, to je i potvrđeno. Bruxelles je osvojen 3. rujna, a Antwerpen dan kasnije. Antwerpenska luka postala je glavna baza za opskrbu savezničkih armija. Ali u rujnu je napredovanje saveznika iznenada poustilo. Početkom rujna Montgomery je salijeto Eisenhowera da svoje zalihe i rezerve prepusti britanskim i kanadskim trupama, kao i američkoj 9. i 1. armiji kako bi on mogao poduzeti ofenzivu u Ruhr, lišiti Nijemce njihovog glavnog arsenala i otvorit si put za Berlin. Eisenower je htio napredovati prema Rajni na širokoj fronti, ali to nije mogao zbog pomanjkanja zaliha. Podbadan Montgomeryem, Eisenhower je pristao na smijeli plan da uspostavi mkostobran preko Donje Rajne kod Arnheima i tako utvrdi položaj s kojeg bi se Siegfridova linija mogla zaobići sa sjevera. To je bilo daleko od Montgomeryeva snova u prodoru u Ruhr, ali je obečao stratešku bazu za kasniji pokušaj. Saveznički padobranci su se pripremali za veliki desant pod nazivom ''Market Garden'' koji je obuhvačao zračni desant na liniji Eindhoven-Arnhem. Bio je to največi zračni desant u drugom svjetskom ratu. Cilj ove operacije je osvajanje i obrana mostova. Ovi bi mostovi poslužili bi kao odskočna daska za upad saveznika u Njemačku iz Belgije i Nizozemeske. U desantu su učestvovale 101. i 82. američko desantske divizije, 1. britansko desantska divizija i 30 britanski korpus. Desant su izvele 17. rujna 1944. i time iznenadili Nijemce koji nisu očekivali napad saveznika na sjeveru preko velikih rijeka Nizozemske. U Njemaekom štabu u Osterbergu zavladala je panika i njemački general Model je sa oficirima pobjegao iz štaba. Američke divizije zauzele su Eindhoven i Nijmegen, ali zbog Njemačkog uspjeha 24. rujna 1944 godine da presjeeu koridor prema Arnhemu 1 britanska divizija doživjela je težak poraz i bila je primorana da se povuče iz Arnhema. Time su saveznici zaustavljeni kod Arnheima a 1 britanska divizija bila je potpuno uništena. U borbama oko Arnheima poginulo je preko 7000, od 9000 kolko ih se spustilo, britanskih vojnika i ovo je bio najteži poraz saveznika od iskrcavanja u Normandiji. Dok su Nijemci u ovim borbama izgubili 4000 vojnika. Ovakvom uspjehu Nijemci mogu zahvaliti pribranom generalu Friedrichu Christaiansenu koji je organizirao Njemačke redove u Nizozemskoj, Genralu Williju Bittrichu, komadantu 2. SS oklopnog korpusa čija je neočekivana prisutnost u Nizozemskoj iznenadila Saveznike i

pukovniku Walteru Harzeru koji je osnovao odbrambenu liniju ''Sperr''. Njihovim ratnim umiječima Nijemci su uspjeli zadržati Nizozemsku u svojim rukama. Za Eisenhowera je taj neuspijeh bio čvrst dokaz da predstoje još mnoge ogorčene borbe. Njemačka ofenziva u prosincu 1944. godine bila je posljednji pokušaj da se preokrene tijek rata na zapadnom bojištu i zadnja je ozbiljna njemačka napadna operacija u II. svjetskom ratu.

Plan za ardensku ofenzivu bio je u cijelosti Hitlerova zamisao. Još od ljetnih mjeseci 1944. godine nosio se mišlju da još jednom prijeđe u veliku, uspješnu ofenzivu, jer bi jedna ratna pobjeda bila važan uvjet za moguće pregovore oko svršetka rata. Postoje mnogi razlozi za pretpostavku da je Hitler izabrao Ardene za odlučujući napad zato što je na tom terenu u proljeće 1940. godine postigao svoje prve senzacionalne vojne uspjehe. Taktika Pošto je objasnio planove za napad, Hitler je odredio 25. studenog kao početak napada. U štabu grupe armija B i u komandi Zapad Gerd von Rundstedt i Walther Model odmah su iznijeli svoje ozbiljne zamjerke zamišljenom planu operacije.Njihov prijedlog plana je bio provedba ograničenog cilja ofenzive – mali cilj, tj. uništavanje neprijateljskih postrojbi istočno od rijeke Massa. Obojica su smatrala da je Hitler s obzirom na raspoložive snage postavio preambiciozan cilj. Studeni je protekao u znaku prepirki između njemčkih generala s jedne strane te Hitlera i Alfreda Jodla s druge strane. Radilo se o tome može li se veliki cilj vrhovne komande ostvariti ili bi imalo više smisla prvo težiti malom cilju, za što su se zauzimali feldmaršal von Rundsted i Model. Hitler je ostao neumoljiv, odbacio je mali cilj. Napad armija određenih za ofenzivu bio je potpuno spreman 15. prosinca 1944. godine. Tzv veliki cilj. ofenzive bio je da se savezničke postrojbe što dalje odbace od njemačke granice te da se odsjeku savezničke postrojbe sjeverno od linije Bostogne – Bruxelles – Antwerpen i unište. Još je važnije bilo onemogućiti da Antwerpen i dalje bude saveznička luka za dovoz ljudi i robe, Zadatak grupe armija B bio je da s trima armijama probije savezničku frontu, pošto se prethodno cjelokupnim vatrenim sredstvima neutraliziraju savezničke snage u zoni proboja. Od rujna se na ovom ratištu nije mnogo događalo. 16. prosinca 1944. počeo je napad Nijemci su koncentrirali svoj najžešći napad na položaje ovih triju divizija američkog generala Omara Bradleya. Amerikanci su zatečeni potpuno nespremni. Vrijeme je bilo baš onakvo kakvo je Hitler želio. Nisko nad zemljom valjali su se teški oblaci, tako da se kretanje njemačkih postrojbi nije moglo vidjeti iz zraka. Savezničke zrakoplovne snage ostale su nemoćne na zemlji. Samo u sjevernim i južnim sektorima napadači su naišli na žestoki otpor.

Za nedostatak informacija u štabovima djelomično su krivi Skorzenyjevi komandosi, koji su se u noći prije napada u američkim uniformama i džipovima infiltrirali iz fronte i pokidali mnoge telefonske linije, te u pozadini izazivali paniku i nerede. U pravcu u kojem su Nijemci napredovali Amerikanci više nisu imali rezervi, i kad bi Nijemci jednom prešli Maas, Bradley ne bi mogao spriječiti njihov proboj do Bruxellesa. Srećom, tu je još bio Montogomery, koji je uvidio potencijalnu opasnost praznog prostora između Massa i belgijskog glavnog grada. Budući da je duboki njemački klin rascijepio područje Ardena na dva dijela, te nemogućnosti da Bradley održava kontakt s generalom Hodgesom, zapovjendikom američke 1. armije, Eisenhower je oduzeo Bradleyu sve savezničke postrojbe sjeverno od njemačkog klina i stavio ih pod Montogomeryjevu komandu. Montogomery tu odmah unio promjene kada je 20. prosinca preuzeo komandu.

20. prosinca, situacija u Ardenima bila je otprilike ovakva: na sjeveru se 6. SS oklopna armija pokušavala probiti do Massa između Liegea i Hoeia, ali još uvijek nije uspjela osvojiti položaje kod Elsenborna i Malmedyja i dva velika američka skladišta benzina. Kad Nijemci usprkos svojoj nadmoći nisu uspjeli probiti američki zaštitni obruč oko Bastognea, nije im ostalo ništa drugo nego da opkole grad. Na jugu Pattonova treća armija otpočela je ofenzivu protiv njemačkog krila i polako probijala put do Bastognea. Izostalo je teško artiljerijsko bombardiranje, ali je zato te noći njemačko zrakoplovstvo napalo Bastogne i naredne četiri noći bombardiranja su se ponavljala točno kao sat. Poboljšanje vremena donijelo je i drugim sektorima fronte bitne promjene. Savezničko zrakoplovstvo sad je moglo pomagati braniteljima Bastognea bombardirajući njemačke položaje. Sitacija se sad definitivno počela mijenjati. Manteuffel i Model sada su shvatili da je nemoguće stići do Antwerpena (u to nisu zapravo od početka vjerovali) i da postoje slabe šanse da prijeđu Mass. Osim sve jačeg otpora Amerikanaca i napada iz zraka, daljnje nastupanje njemačkih snaga usporavao je nedostatak goriva. Manteuffelova armija za proboj prema Massu bila je zarobljen. Time je zauvijek propala šansa Nijemaca da prijeđu Mass. U međuvremenu su se opkoljenom Bastogneu sve više približavali Pattonovi tenkovi. Njemačka opsada je probijena. Rundsted je 25. prosinca došao do zaključka da više nije ostvariv ni prvotni cilj ofenzive – Antwerpen – ni mali cilj, zamolio je Hitlera da prekine ofenzivu i da dopusti da se postrojbe povuku Hitler međutim još nije niti pomišljao na to da prekine ofenzivu.Samo neprekidna ofenziva mogla je promijeniti rat na zapadu u korist Njemačke. Hitler je ponovno podcijenio

protivnika i njegov potencijal, a precijenio vlastite mogućnosti. S obzirom na odnos snaga, njegova odluka da se na zapadu prijeđe u napad bila je izvan svake sumnje nepravilna. Prekretnica u borbi u Ardenima bila je 26. prosinca. Tog su dana kod Dinanta nadomak Maasa, tenkovi 1. američke armije raspršili njemačke nade kad su spriječili njemačkim jedinicama da prijeđu preko rijeke. Nešto istočnije je jedinicama američke 3. armije uspjelo uspostaviti kontakt s Amerikancima opkoljenima u Bastogneu. Prva etapa bitke u Ardenima je prošla. Mogla je započeti druga etapa izbacivanje Nijemaca iz Belgije i Luksemburga. Bitka u Ardenima postala je i bitka za rijetke prohodne ceste, prije svega bitka za raskrsnicu dviju najvažnijih cesta kod Bastognea. Na novu godinu njemačko zrakoplovstvo je izvelo još jedan očajnički pokušaj da olakša zadatak borbenim snagama na zemlji. Rano ujutro uzletjelo je 1100 njemačkih aviona. Cilj je bio da se onesposobe saveznički aerodromi, hangari i avioni u Nizozemskoj, Belgiji, Luksemburgu i sjevernoj Francuskoj. Od tog njemačkog zračnog napada uništeno je na zemlji 300 savezničkih zrakoplova. To je bio posljednji masovni napad koji je njemačko zrakoplovstvo izvelo u ratu. Njemački gubici su bili veliki, gotovo 300 zrakoplova više se nije vratilo u baze. Posljednja dva tjedna u savezničkim su se štabovima, prije svega izrađivali planovi za napad na Ruhr i Rajnu. 20. siječnja povukao je 6. SS oklopnu armiju iz Ardena da bi je mogao angažirati protiv Crvene armije u rajonu Budimpešte, jer je 12. siječnja počela velika sovjetska ofenziva u Poljskoj. Iako je Montogomery gotovo tri tjedna zapovijedao dvjema od ukupno tri angažirane američke armije, bitka u Ardenima bila je bitka američkog vojnika. On je dobio bitku ali je platio strahovito visoku cijenu: 91.000 ubijenih,ranjenih i zarobjenih. Hitler je svojom ofenzivom uspio za šest tjedana odgoditi frontalni napad saveznika sa zapada, ali to je samo naoko bio dobitak. Jer on je taj napad skupo platio, 84.000 ranjenih,ubijemih i zarobljenih. Krajem ožujka savezničke snage su otpočele operacije u Ruhru. Armija B feldmaršala Modela kapituliral je 18. travnja. Zarobljeno je 325 000 Nijemaca, uključujući 30 generala, ali Model nije bio među njima. radije se ustreljio nego da padne u ropstvo. Kapitulacija Modelove armije u Ruhru široko je rasporila njemačku frontu na zapadu. Put u Berlin bio je otvoren. Churchill i britanski vojni šefovi oštro su kritizirali Eisenhovera jer nije požurio da prije Rusa stigne u Berlin, što je lako mogao učiniti. Ali Eisenhower je krenio na jugoistok s namjerom da osvoji tzv ''Alpsku tvrđavu'' koja se nalazila u brdima južne Bavarske, i gdje je navodno Hitler prikupljao svoje posljednje snage. Na ''Alpska tvrđava'' je bila izmišljotina, posljednji propagandni trik dr. Goebbelsa.

U travnju su Saveznici osvojili Bavarsku i zatim su se spajili sa Sovjetskom vojskom na Elbi kod Torgaua 25. travnja, 120 km južno od Berlina. U razdoblju od 4. do 12. veljače 1945. godine, na Jalti su se sastali Roosevelt, Staljin i Churchill, te drugi vojni i civilni stručnjaci. Rat se privodio kraju i trebalo je donjeti neka rješenja za posljeratni svijet. Između ostalog i za Njemačku, jer o njoj još nije donjeto nikakvo jasno riješenje. Zatim je tu bilo Poljsko pitanje, koje je ušlo u novu fazu. Cijelo vrijeme su se uzajamno obavještavalo o situacijama na raznim frontama. General Antonov, šef sovjetskog generalštaba, govorio je u ime Sovjeta, a general Marshall za ostale fronte. Moskva je ddosta bila tražila.U biti nije došlo do nekog suprostavljana Sovjetima. Pogotovo je Amerikancima bilo svejedno: Roosvelt je previše bio pod dojmom razaranja u Sovjetskom Savezu Na jaltskoj konferenciji postignut je sporazum u nekoliko glavnih točaka: Podjela Njemačke u okupacijske zone u okupacijske zone kojima će upravljati po jedna od četiriju savezničkih država: Velika Britanija, SAD, Sovjetski savez i Francuska. Složili su se da Francuzima treba biti dodjeljena jedna okupaciona zona u području koje budu dobile Amerika i Britanija za vrijeme rata. Nakon rata da se provede vojna, ekonomska i politička demobilizacija i denacifikacija Njemačke i da se osigura plaćanje reparacija. Trebalo je smanjiti Nijemcima tešku industriju do 20%. Pod tim se podrazumjevalo ratnu industriju kao npr tvornicu aviona i sintetičkih naftnih derivata., a ostatak industrijske proizvodnje trebalo je staviti pod savezničku kontrolu. Poljsko pitanje bilo je najneugodniji problem koji je potiskivao ratnu koaliciju. Posljie ustanka u Varšavi politička se situacija nije popravila, a Staljin je priznavši Lublinsku kabinet za poljsku vladu – odbacio Londonske Poljake, od kojih je jedino Mikolajczik pokazao znake trepeljivosti prema Moskvi. Rezultat pregovora bilo je pomicanje Poljske granice 200 km na zapad, Staljinovo obečanje da će što prije održati slobodne izbore i plan da se Lublinski komitet proširi drugim poljskim političarima Na posebno zauzimanje britanskih predstavnika, konferencija je zaključila da maršalu Titu i presjedniku izbjegličke kraljevske vlade Iovanu Šubašiću preporući da provedu sporazum postignut između Nacionalnog kabineta kraljevske vlade, da oni članovi Narodne skupštine Kraljevine Jugoslaavije, birani na posljednjim izborima 1938., koji nisu surađivali s okupatorom, m ogu biti uključeni u AVNOJ te da zakone koje donese AVNOJ naknadno potvrdi i Ustavotvorna skupština.

Na kraju je postojala joši tzv. ''Tajna Jalte''. Amerikanci su Sovjetima govorili o sudjelovanju u ratu na Dalekom istoku. Staljin je pristao da stupi u rat dva do tri mjeseca nakon kapitlacije Njemačke. Odlučeno je da bi zauzvrat dobio bazu Port Arthur, zajedničku sovjetsko kinesku upravu nad željeznicom u južnoj Mandžuriji, Kurlinske otoke i južni dio Sahalina. U biti je do američkog inzistiranja da SSSR uđe u rat protiv Japana došlo pod utjecajem nekoliko pesimističnih vojnih savjetnika koji još nisu vidjeli pobjedu na Pacifiku. Operacija Bagration, u kombinaciji sa obližnjom operacijom Lavov-Sandomierz pokrenutom par tjedana kasnije u Ukrajini, je omogućila Sovjetskom Savezu da povrati praktično sve teritorije u granicama iz 1941., da napreduje u teritoriju Njemačke u Istočnoj Pruskoj i da dođe do predgrađa Varšave nakon stjecanja kontrole nad dijelom Poljske istočno od rijeke Vistule. Bitka je bila opisana kao trijumf sovjetske teorije ”operacijske umjetnosti”, jer su kompletna koordinacija svih kretanja na frontu i signalno kretanje da se prevari neprijatelj bili od ključnog značaja za napad. Nijemci su znali da ofenziva Crvene armije ne može započeti dok se ne počne topiti posljednji snijeg u Poljskoj pa su stoga zaključili da napad neće početi prije svršetka lipnja. (23 najduži dan) Operacija Bagration (fusnota Operacija je dobila ime po generalu Petru Bagrationu, koji je poginuo u Borodinskoj bici) započela je napadom 22. lipnja 1944. Ipak, njemačka Vrhovna komanda je očekivala napad na grupu armija Jug. Uključivala preko 2,3 milijuna sovjetskih vojnika raspoređenih u 200 divizija i velike formacije sa skoro 6.000 tenkova i teške artiljerije protiv 34 njemačke divizije u grupi armija Centar. Ofenziva je tolko ojačala da je njemačka grupa armija Centar, u koju je Hitler bio uputio svoje najjače snage, bila potučena do nogu. Došlo je di širokog prodora u fronti, koja je Rusima otvorio put u Poljsku . Operacija je zaustavljena jer je sovjetskim linijama prijetila opasnost od prevelikog širenja. Ipak, kontroverze još uvijek bjesne oko odluke sovjetskih snaga da ponude ograničenu (i kasnu) pomoć Poljskoj Domovinskoj armiji u Varšavskom ustanku koji je započeo kada su sovjetske snage stigle do predgrađa grada. Doprinos njemačkom porazu je bio prebacivanje jedinica kao odgovor na iskrcavanje u Normandiji dva tjedna ranije. U trenutku napada, brojčana i kvalitativna prednost Sovjeta je bila očigledna. Nijemci su bili smrvljeni. Prijestolnica Bjelorusije, Minsk, je oslobođen 3. srpnja i pritom je zarobljeno 50.000 Nijemaca. Deset dana kasnije, Crvena armija je stigla do predratne granice s Poljskom.

Operacija Bagration je također odsjekla njemačke jedinice grupe armija Sjever. Gdje je Crvena armiju došla do granica istočne Pruske, opkolile pedeset njemačkih divizija na Baltiku, i doprle do Viborga u Finskoj. U rujnu se predala Finska i okrenula protiv njemačkih trupa koje su odbile da evakuiraju njen teritorij

Uništenje grupe armija Centar je stajalo Nijemce 2.000 tenkova i 57.000 ostalih vozila. Njemački gubici su procijenjeni na 300.000 mrtvih, 250.000 ranjenih i oko 120.000 zarobljenih, ukupno oko 670.000. Sovjetski gubici su bili 60.000 mrtvih, 110.000 ranjenih i oko 8.000 nestalih, uz izgubljenih 2.957 tenkova, 2.447 artiljerijskih oruđa i 822 aviona. U usporedebi s ostalim bitkama, ovo je bila daleko največa sovjetska pobjeda u brojčanom smislu, zadajući četiri puta više gubitaka Nijemcima i oslobađajući velike količine sovjetskog teritorija u roku od 2 mjeseca. Njemačka vojska se nikad nije oporavila od materijalnih i ljudskih gubitaka zadobijenih tijekom ovog vremena, izgubivši oko četvrtinu svojih ljudi na Istočnom frontu, slično postotku gubitaka kao i kod Staljingrada. Prekid izazvan ovim operacijama je pomogao da Sovjetski Savez napreduje u Balkan u kolovozu 1944. U listopadu 1944. u Mađarskoj je pokušaj kapitulacije, odnosno stavljanja na stranu Saveznika, doveo do njemačke vojne intervencije protiv admirala Horthyja i instaliranja fašističkog režima koji će provesti Holokaust među dotada pošteđenim mađarskim Židovima. operacija Lavov-Sandomierz Obližnja operacija Lavov-Sandomierz je pokrenuta 17. srpnja 1944. i brzo je istjerala njemačke snage iz Ukrajine tj armiju Jug koja je bila slomljena u bitkama kod Kurska, oslobođenja Kijeva i oslobođenja Krima u kasno ljeto i zatim u jesen i zimu 1943.-44. Brz napredak te ofenzive je doveo sovjetske snage pred vrata Varšave krajem srpnja. Dok je na jugu napad koji je počeo 20. kolovoza doveo krajem mjeseca do pada Rumunjske i Antonescua, a zajedno s njom i naftonosnih polja u Ploestiju, jednog od večeg izvora nafte za njemačke armije. 26. kolovoza Bugarska se i formalno povukla iz rata i Nijemci su se morali užurbano čistit iz te zemlje. Gubitak rumunjskih i madžarskih naftonosnih izvora i bombardiranje tvornica sintetičkog pogonskog goriva u Njemačkoj doveli su do nestašice benzina, tako da je dobar dio očajnički potrebnih lovačkih aviona bio prisiljen ostati na zemlji gdje su ih uništli saveznički bombarderi. Mnoge su oklopne divizije zbog pomankaja goriva bile osuđene na mirovanje. Guderian je ustvrdio da je Istočna fronta kao kuća od karata, Bude li probijena na jednoj točki sve će se raspasti. Tako je i bilo. U siječnju 1945.Konjevljeva ukrajinska armija provalila je iz

svog mostobrana kod Baranowa u gornjoj Visli južno od Varšave i Krenila prema Šleskoj. Najgore od svega je bilo što su Rusi zauzeli šleski industrijski bazen. Šleski su rudnici otkako je započelo intenzivno bombardiranje Ruhra, podmirivali 60 % njemačke potrošnje ugljena za željeznice, elektrane i tvornice. Na sjeveru su Žukovljeve armije prešle preko Visle sjeverno i južno od Varšave, koju su oslobodili 17. siječnja. Još dalje na sjeveru su ruske armije pregazile pola Istočne pruske i doprle do Gdanskog zaljeva. Budimpešta je bila zauzeta 13. veljače. Pod dojmom katastrofe na istoku, Hitler, Goering i Jodl zaključili su da nema potrebe tražiti primirje na zapadu, jer su smatrali da će zapadni Saveznici sami dotrčati u strahu pred posljedicama Boljševičkih pobjeda.Crvena armija je u travnju 1945 ušla u Beč i Prag koje je branil armija Jug,i 16. travnja započela svoju opsadu na Berlin. Sovjeti su u završnim operacijama angažirali tri trupe: 2. bjeloruska pod komandom maršala Konstantina Rokovskog, 1. bjeloruskog pod komandom maršala Georgija Žukov i 1. ukrajinskog kojim je komandirao maršal Igor Konjev. Bitka za Berlin trajala je od 16. travnja do 2. svibnja. Bila je zadnja velika i odlučujuća bitka na europskom bojištu Drugoga svjetskog rata. U njoj je poginilo 170 000 Nijemaca, dok ih je 200 000 bilo ranjeno. Rusa je poginilo oko 80 000 i 280 000 ih je bilo ranjeno. Grad je bio razdijeljen na osam obrambenih sektora. Uz njih je postojao i posebni deveti sektor koji je obuhvačao centar Berlina, s vladinim zgradama, zgradom Reichskancelarije, zgradom Gestapoa i Reichstagom. Na ulicama samog grada podizane su dobro učvršćene barikade, postavljene protutenkovske prepreke i građeni betonski bunkeri. Prozori grada pretvarani su u puškarnice.

Berlin je branilo oko 500.000 preživjelih njemačkih vojnika, vrlo dobro naouružanih i opremljenih. U gradu su bile koncentrirane policijske i esesovske jedinice, čiji je komdant bio Monke. Od članova saveza omladine Hitlerjugenda formirani su lovački protutenkovski odredi. Obranom neposrednih prilaza Berlinu rukovodio je u početku Heinrich Himmler i na svim rukovodećim položajima bili esesovski generali. Time je hitlerova komanda isticala naročitu važnost trenutka. Bilo je određeno da Žukov sa svojom 1. bjeloruskom armijom krene s ofenzivom na Berlin

16. travnja, a Konjev da ubaci svoje tenkovske armije južno i zapadno od Berlina. ne čekajućitrupe drugog bjeloruskog fronta, koji je po proračunima mogao započeti ofenzivu s Odre najranije 20. travnja.

Na svim pravcima ofenziva se odvijala uspješno, osim na Seelowskim Visovima, gdje su Nijemci sagradili nizove rovova i obrambenih položaja, bunkera, i vrlo ih dobro osigurali i ukopali, stoga su Rusi ovdje bili dočekani ubitačnom vatrom . Nakon pobjede kod Seelowa

17. travnja, uslijedio je završni obračun u samom Berlinu. Ključ za Berlin ležao je na Odri, čije je prilaze Berlinu sa sjeveroitoka i istoka branila grupa armija Visla Gottharda Heinricia koja je ubrzo bila probijena. Hitler je optužio svoje generale za nevjernost i izdaju. Telegramom 23. travnja Goering, koji je pobjega na jug, smatrao se Hitlerovim nasljednikom i je zahtjevao od Hitlera da mu da punomoći kao šefu države kako bi poveo pregovore o miru sa Saveznicima jer su Hitleru ruke vezane u opkoljenom Berlinu. Hitler je naredio da ga uhapse. A što se tiće Himmlera, on je ponudio pregovore vladama Saveznika o zaključivanje separatnog mira. Jedino je Hitler maštao da će 4. oklopna i 9. pješadijske armija Walthera Wencka deblokirati Berlin, ne znajući da su one ili opkoljene ili uništene od strane Sovjetske vojske. Hitler ne samo da nije raspolagao preciznim informacijama s fronta, već mu je i situacija u Berlinu bila slabo poznata. Napokon mu je 29. travnja komadant grada Weidling rekao da će sovjetske trupe stići do ulaza u njegov bunker najkasnije do 1. svibnja. Weidling je dobro procjenio situaciju. Crvena armija zauzela je Reichstag nakon mukotrpnih borba, i ujutro 1. svibnja na njemu s vijorila sovjetska zastava. Dok su se vodile bitke za Reichstagdruge su se sovjetske jedinice tukle za postdamsku željezničku stanicu i zoološki vrt, koji je bio pretvoren u jak obrambeni čvor. Poslije Fuhrerove svadbe s Evaom Braun rukovodioci Reicha: Bormann, Krebs, Burgdorf i drugi su se napili. Dok je Hitler u drugoj sobi diktirao tajnici Traudi Junge svoj testament, koju su potpisali njegovi najbliži suradnici. Hitler je sa svojom ženom izvršio samoubojstvo u bunkeru, a njihovi lešovi su poslije toga spaljeni. Nakon samoubojstva Hitlera 30. travnja, Goebbels je zahtjevao da se otpor nastavi. Generali su šutjeli, samo je Weidling izjavio da je daljnje pružanje otpora uzaludno. Goebbels je zavaravao graađane da su prebačene nove jedinice sa zapada za obranu Berlina. Još istog dana on i njegova žena su također izvršili samoubojstvo, pošto su prethodno usmrtili svoju djecu. eneral Krebs poručio je Weidling da obavjesti sovjete o njemačkoj kapitulaciji, nakon čega se i on ubio. Nijemci su se predali 5. svibnja 1945. i potpisali bezuvjetnu kapitulaciju. Nova njemačka vlada pod admiralom Dönitzom otpočela je pregovore o kapitulaciji S zapadnim saveznicima general Jodl je potpisao bezuvjetnu kapitulaciju u Eisenhowerovom štabu u Reimsu 7. svibnja, a Keitel ju je također potpisao sa Sovjetima 8. svibnja u Berlinu.

Na konferenciji u Potsdamu ( predgrađe Berlina ) koja je održana od 17. srpnja do 2. kolovoza 1945. sastali su se šefovi država i njihovi ministri vanjskih poslova: SSSR-a Staljin i Molotov, SAD-a Truman i Byrnes, te Velike Britanije Churchill (zamjenio ga je C. A. Attlee 28. srpnja, nakon izborne pobjede laburista) i Eden. Glavne odluke bile su: nacizam i militarizam moraju se iskorijeniti, industrijska proizvodnja i istraživačka djelatnost bit će podvrgnute savezničkom nadzoru, kazniti će se ratni zločinci, za naknadu štete počinjene njemačkom agresijom SSR i Poljska namirit će prijenosom inustrijskih uređaja iz sovjetske okupacijske zone, a ostale savezničke drave prenošenjem takvih uređaja iz zapadnih okupacijskih zona. Premda su zemlje sudionice više željele sačuvati jedinstvo Njemačke, ipak se nije mogla postići potpuna jednodušnost oko realnih prilika u toj državi. Stoga je daljnji razvoj određivala podjela na okupacione zone. Rusi su zaposjeli Sasku i Tiringiju, Englezi sjeverozapad, Francuzi jugozapad, a Amerikanci Hessen, Wurttemberg i Bavarsku. Berlin je dobio poseban status. Berlin je dobio poseban status. U pogledu teritorijalnih promjena konferencija je odredila da istočnoprusko obalno područje pripoje SSSR., a da zemlje istočno od linije Odra-Lužycka Njemačka da Poljskoj. U 1943. i 1944. godini na Pacifiku glavna saveznička, odnosno američka, strategija bilo je tzv. preskakanje otoka. Ona se sastojala u tome da se prodor u dubinu područja pod japanskom kontrolom izvodi zaobilaženjem većine otočnih uporišta koja bi tom prodoru stajala na putu. Amerikanci bi se jednostavno iskrcali u pozadini tih uporišta, tamo sagradili pomorske i zračne baze, a japanske baze ispred njih bile bi podvrgnute zračnom i pomorskom bombardiranju, odnosno blokadi u cilju njihove trajne neutralizacije. Nakon što je general MacArthur, komadant američkih snaga južnog Pacifika, osvojio Novu Gvineju sljedećei cilj su bili Filipini. 20. listopada 1944. uslijedio je veliki napad saveznika na Filipine. Iskrcalo se 132.000 savezničkih vojnika. Japanska komanda polagala je sve nade u uspjeh bitke kod Filipina. Radilo se ''biti'' ili ''ne biti'' za japanski imperij. Zato je japanski plan i predviđao stavljeanje u pokret svih snaga japanske flote. Bio je to veliki plan, ali za njegovo uspješno ostvarenje bila su potrebna 4 preduvjeta: dobro organizirano komandiranje, vremenski usklađeni pokreti, vrlo dobra služba veze i usklađenje operacija s kopnenom avijacijom. Ali nijedan od ovih uvjeta nije ostvaren.

25. listopada 1944 došlo je do bitke u zaljevu Leyte -najvećeg i najspektakularnijeg pomorskog okršaja u ratu, nakon kojeg je japanska ratna mornarica prestala postojati kao ozbiljan faktor.

Na Filipinima su se vodile žestoke borbe ali su na kraju japanski generali shvatili da su izgubili Filipine. 4 ožujka1945 godine padom Filipinskog grada Manile završena je bitka za Filipine. Zauzimanje Saipana , Tiniana i Guama ljeti 1944. značilo je za Amerikance osigurati baze za velike bombardere B-29. Napadi poduzeti na Japan s tih baza nisu doveli do željenih rezultata, a prouzročili su dosta gubitaka na američkoj strani. To je bilo posljedica ne samo dobre japanske protuzračne obrane, nego su američki bombarderi nakon dugog ljeta bili u nemogučnosti da izvedu neko prinudno sletanje. Otok Iwo Jima je dug jedva 8 km, širok 2 do 5 km. U južnom kraju je vulkan Suribachi. Imala je za obje strane veliku važnost, ne samo za pomorske operacije nego i za avijaciju. Američka indusrija proizvodila je u velikom broju najveće teške bombardere koji su tada bili poznati, to su bile leteće supertvrđave B-29. Oni su mogli dohvatiti ciljeve 5000 km od svoje baze i vratiti se nazad. U velikom broju su tukli japansku industriju. Na svom putu prema Jpanu, na kojim ih nisu mogli pratiti američki lovački avioni, morali su proći uz otok Iwo Jimu koji je oko 1000 km južno od Tokyija. Ovdje su bili brojni japanski lovački avioni koji su uzletali kod prolaza američkih bombardera i svojim napadima nanosili su im teške gubitke. Amerikanci su odlučili zauzeti Iwo Jimu, ne samo da bi otklonili opasnost od japanskih lovaca nego i da tu postave vlastite lovce koji bi pratili B-29 avione na njihovom putu za Japan. Aerodromi na Iwo Jimi bili su premali da bi mogli služiti supertvrđavama, ali su mogli, za nuždu, omogučiti sletanje oštečenih bombardera pri povratku. Osvajanje Iwo Jime bila je najteža desantna bitka u ratu na Pacifiku. Otok je bio dobro pripremljen, pun pojedinačnih zaklonjenih mjesta i povezan mnoštvom tunela sa svim važnim borbenim mjestima.

Obranom otoka je zapovjedao general Tadamichi Kuribayashi, koji se odlučio suprotstaviti američkom napadu lukavo izgrađenim sistemom tunela i bunkera koji su branili odlučni japanski. Američke borbe na Filipinima 1944. su omogućilo japanskoj mornarici da dopremi dodatni ratni materijal i pojačanja u ljudstvu. Japanski vojnici i mornari mjesecima su kopali tunele i proširivali postojeće spilje. Američke podmornice potopile su dio brodova koji su opskrbljivali Iojimu, no nisu uspjele značajno zaustaviti dopremu dodatnih vojnika, streljiva i naoružanja. Japanci su znali za stratešku važnost malog otoka pa su ga dobro utvrdili. Braniocima je general Kuribayashi jasno rekao, da je iza njih more, da brodova za povlačenje nema i da otok treba obraniti ili izginuti.

Invaziji na Iwo Jimu prethodilo je bombardiranje, vjerovatno najteže koje je neki otočić pretrpio u drugom svjetskom ratu. Bombardirana je bila gotovo deset tjedana, od 8. prosinca do 16. veljače. Prvotno su Amerikanci mislili da će zauzeti Iwo Jimu za nekoliko dana, a trajalo je ipak gotovo mjesec dana, jer je otok imao izvrstan obrambeni sistem. Svi položaji bili su povezani podzemnim hodnicima. Na obronku Suribachija bio je izgrađen pravi labirint artiljerijskih i mitraljesskih gnjezda, dok je na sjevernom kuglastom jelu otoka bila nerazrješiva mreža spilja i tunela.

19. veljače 1945. godine Amerikanci su započeli invaziju na ovaj maleni otok. Rukovođenje flotnim ii desantnim snagama povjereno je ljudima koji su imali veliko ratno iskustvo. Bili su tu admiral Spruance, viceadmiral Mitcher i vicadmiral Turner. Za iskrcavanje i osvajanje otoka određene su tri divizije marinaca pod generalom Smithom i 84 000 ljudi. Unatoč svim teškoćama i strahovima otporu Japanac napadaći su lagano napredovali. Amerikanci su zauzeli vrh Suribachija 23. 2. 1945. Taj događaj ovjekovječen je povjesnom fotografijom na kojoj 6 marinaca diže veliku američku zastavu. (tu fusnota za prvu Otok je najpoznatiji po fotografiji podizanja američke zastave na ugaslom vulkanu Suribachiju (23. veljače1945.). To je bila druga američka zastava koju su američki marinci podigli na toj uzvisini. Zastavu znatno manjih dimenzija su podigli nešto prije teatralnog podizanja velike zastave) Sve više američkih vojnika pristizalo je na obranu. Japanci nisu odmah napali nego su čekali dok plaža bude puna ciljeva, a time i gubici da budu veći. Bitka na Iwo Jimi vodila se uglavnom protiv nevidljivog neprijatelja. Amerikanci su polako napredovali tako što su bacačima plamena i granatama prekidali veze između japanskih postrojenja. Iwo Jima bio je zauzet 26. 3. 1945. Japanci su pružili žilavu obranu otoka, tako da je od blizu 22 000 branilaca preživjelo samo 212 ljudi, i to svi teško ranjeni. General Kuribayashi izvršio je seppuku (ritualno sammubojstvo). Amerikanci su imali gotovo 7000 mrtvih, dok su bolnički brodovi evakuirali 17 272 ranjenih. Kratko vrijeme iza zauzimanja Iwo Jime počeli su nočni napadi supertvrđava na Tokiyo. U ožujku 1945. za Tokiyo je bila najstrašnija noć u ratu. Te strašne noći poginulo je 80 000 ljudi,dok je 100 000 bilo ranjeno. Udaljen je samo 700 km od Nagasakija. Ovaj otok dug je preko 100 km i nširok 10 do 25 km. Nalazi se na strateški vrlo važnom položaju koji dominira cijelom istočnom azijskom obalom i njenim okolnim morima. Zato nije ni čudo što su mu Japanci dali za obranu preko 120 000 vojnika. Komandu su povjerili vrlo sposobnom i promišljenom generalu Ušijimi. (269)

Amerikanci su očekivali vrlo tešku borbu. Zauzimanje Okinawe dalo bi im mogučnost mnogo jačeg napada na središte Japana. Računali su da otok brani oko 60 000 Japanaca, pa su za napad odredili 18 3000 vojnika, jer su smatrali da će time imati trostruku prednost. Poslje kad su ustanovili da je to nedovoljno hitno su pozvali pojačanje, čime je ukupni broj ljudi došao preko 451 000. Bitka za Okinawu trajala je od 1. travnja do 22. lipnja 1945. Amerikanci su naišli na jak protuudar Japanaca. Još nikuda nisu Japanci nastupali s tako snažnom avijacijom. Na američke brodove srušila se oluja japanskih napada. Samoubilački avioni kamikaze pojavili su se u tako velikom broju i s takvom žestinom, kao nikada prije i poslije toga. Žestinu borbe pokazuje najbolja činjenica da su Japanci u nekoliko dana izgubili 4 000 aviona, od čega su polovica kamikaze. Zadatak obrane nije bio da se zadrži otok, jer u to više nitko nije mogao vjerovati, nego da se što više omete napredovanje, kako bi je odgodio napad na sam Japan. Ukupno su amerikanci izgubili 36 potopljenih brodova i 368 oštečenih. Na brodovima je bilo blizu 5 000 mrtvih i 4 800 ranjenih. Japanci su imali mnogo teže gubitke, i to preko 130 000 mrtvih i oko 7 800 izgubljenih aviona i oko 7 800 izgubljenih aviona. Kad je Okinawa postala upotrebljiva za odlučujući napad na Japan, drugi svjetski rat na Pacifiku je završio. Veliki gubici uvjerili američke planere da će invazija samog Japana zahtijevati nezamislivo veliki broj žrtava i doveli do odluke da se Japan na predaju pokuša prisiliti upotrebom novog oružja zvanog atomska bomba. Dana 6. kolovoza na Hirošimu je bačena atomska bomba koja je izazvala dotle nezamislivo razaranje i patnje među lokalnim stanovništvom. Dok je japanska vlada pokušavala shvatiti što se dogodilo, uslijedio je još jedan šok u obliku objave rata od strane SSSR-a. Sovjetske snage vrlo su brzo razbile japanske snage u Mandžuriji i otpočele brzo napredovati prema Koreji. Dana 9. kolovoza bačena je druga atomska bomba na Nagasaki. To je bilo dovoljno da japanska vlada nakon nekoliko dana shvati da daljnji otpor nema smisla, te je 15. kolovoza objavljena bezuvjetna kapitulacija. Ona je formalno potpisana 2. rujna na američkom bojnom brodu USS Missouri u Tokijskom zaljevu, što je datum koji predstavlja službeni završetak drugog svjetskog rata.