GEORG SIMMEL – KONTRAPUNKTI KULTURE(kako se radi o skupu radova, a ne jednom djelu...podosta misli i konkluzija se ponavlja...ali svejedno se mora pročitati kako bi se isčitalo)

1. KULTURA STVARI I KULTURA LJUDI1.1. POJAM I TRAGEDIJA KULTURE

= Prva i temeljna dualnost potiče iz čovjekova neuklapanja u prirodu danost svijeta, već joj se suprotstavlja u konfliktu. Ova dualnost uvjet je vječnog procesa subjekta i objekta. Dualizam sub-obj.= Duh proizvodi tvorevine neovisno o duši ili onome tko prihvaća ili odbija. Subjekt sebe vidi nasuprot društvenih pojmova (npr. religija, znanost, tehnika - objektivne stvari), a duh kao objekt postavlja suprotnost životnosti koja teče.= Usred tog dualizma prebiva kultura, po Simmelu, kultura je put duše prema samoj sebi, oslobađanje svoje elastičnosti i razvijanja danog zametka (ostvarivanje potencijalnosti. = Neživo ima samo sadašnji trenutak, a ono živo posjeduje budućnost (potencijal) jednako kao i prošlost, naime, sva duševna kretanja (npr. htijenje i poziv) usmjerena su prema budućnosti.= Iako se sazrijevanje duše odvija „provincijalno“, ipak su sva ta lokalna kreanja putevi dovođenja duše do sebe, aktualizaciji – biti će ovo metafizička pretpostavka naše praktične i osjećajne biti.

= Nismu kultivirani time što posjedujemo jedno specifično znanje već smo kultivirani u spletu znanja u kojem moguće ispoljava pojedino, dakle kultura će biti i put od zatvorenog jedinstva kroz razvijeno mnoštvo do razvijenog jedinstva. Ipak nas same ograničava činjenica da dijelimo interes za dijelom svekupunog.= Sam jezik pruža vodilju razumijevanja. Drvo jabuke nazivamo „kultiviranim“ tek onda kada ono da svoj plod jabuke, nešto što potencijalno ima u sebi, a jarbol napravljen od istog drva nećemo nazvati oblikom kultiviranosti jer je to izvanjsko djelovanje.= Uvjetovanost kulture iskazuje se u gornjem primjeru – nešto kultivirano nećemo smatrati onim što nije vlastiti razvoj duše niti ćemo kultiviranim nazvati ono što jest dio duše, ali mu objektivno ne treba vanjski utjecaj.= Duši je potrebna interakcija kroz objektivne stvari civilizacije kako bi sebe našla. Mora ih uključiti.= Kultura nastaje tako što se spoje dva elementa od kojih je nijedan ne sadrži sam za sebe: subjektivna strana duše i objektivni duhovni proizvod.= Dualizm u kojem subjekt , upućen na svoje vlastite granice, stoji nasuprot objektu koji postoji sam za sebe doživljava neusporedivu preobrazbu kada su obje strane duh. Subjektivni duh mora napustiti svoju subjektivnost, ali duhovnost ostaje kako bi nastao odnos s objektivnim kroz koji se kultivira.

= Postoji neprijateljstvo životnog i stvaralačkog procesa duše. Bezgraničnom životu stvaralačke duše suprotstavlja se nepromjenjiv proizvod pa se često čini da stvaralačka duša umire u vlastitom proizvodu.

To je jedan od osnovnih oblika naše patnje zbog prolaznosti i prisutnosti vlastitih fantazija.= Specifično je čovjekovo bogatstvo to što proizvodi objektivnosti života pripadaju i specifičnom poretku vrijednosti (umjetnost, tehnika, religija...). U sreći koju stvaralac osjeća u svom djelu , uz rasterećenje od unutarnjih napetosti, dokaz subjektivne snage, zadovoljstvo zbog ispunjenja zahtijeva, nalazi se i nekakava objektivna zadovoljenost time što je kozmos obogaćen dodatnim djelom. Štoviše, bez tog vanjskog podražaja osobnog zadovoljstva, subjektivnog, vjerojatno ne bi bilo (Na kraju krajeva, autorima se često njihovi vlastiti radovi gade).

= Ipak, same vrijednosti naša su tvorevina. Promatramo li prirodu, ona je objektivna kontinuirano povezana cjelina koja ničemu ne pridaje naglaska. Tek čovjek bira dijelove i provlači ih simbolički, naziva blaženim, lijepim, ugodnim, okrutnim, itd, ovisno o liniji svoje subjektivnosti kojoj podređuje prirodu te se prijenosom prirode kroz vlastitu interpretaciju tek nešto objektivno obogati.= Polariziraju li se ti momenti, s jedne strane imamo procjenu subjektivnog, a s druge objektivnu vrijednost. Stoga se kultura provodi kroz oba. Pojam kulture može se oformirati na sljedeći način: da bi predmet kulture stekao značenje kulturne vrijednosti mora postati i vrijednost u nekom predmetnom nizu. Biti će vrijednost samo ako taj parcijalni razvoj podiže naše cjelokupno „ja“ (u onom procesu samo-ostvarivanja).= Isprovocirane su i dvije negativne pojave povijesti duha:

1) Centralizirano naglašavanje kulture gdje objektivni faktori smetaju u svom predmet.sadrž.2) Praznina kulture koja niti ne može ukjučiti objektivne faktore po predmetnom sadržaju

= Kultura ostaje „izvan igre“ sve dok duša ide svojim putem samo kroz vlastito područje i dovršava se u čistom samorazvoju vlastite biti.

= Proizvodi duha koji su sazreli u zasebnu idejnu egzistenciju u svom najdubljem smislu ne poklapaju se s njegovom kulturnom vrijednošću. Savršenstvo umjetničkih djela određuju se normama koj se bave same sobom, rezultat istraživanja mora biti istinit i ništa drugo, religija nalazi svoj smisao samo u spasenju duše, itd. = Zanimljivo, često su oni usmjereni samo na subjekt (onaj koji pita o spasu duše ili idealu razvoja) i oni usmjereni samo na objekt (ispunjavanje svoje ideje i nije druge s kojom bi mogla biti povezana) ostaju ravnodušni prema umjetnosti. Krajnost prvog tipa pustinjak je na stupu, krajnost drugog specijalist zarobljen u disciplinarnom fanatizmu. Frapantno (iznenađujuče) je što nosioci „nedvojbenih kulturnih vrijednosti“ poput religije ili tehnike preziru kulturu ili joj se suprotstavljaju. Kako je uvijek sinteza, zakidanjem subjektivnog razvoja ili objektivne vrijednosti, kultura se negira.= Pojedinci mogu biti više ili manje kultivirani, ali ne specijalistički ovako ili onako; predmetno posebna kultura pojedinca može značiti samo ili to da se kulturno i kao takvo nadspecijalističko dovršenje pojedinca uglavnom odvijalo pomoću tog jednog jednostranog sadržaja ili da je uz njegovu pravu kultiviranost nastalo još i znatno umijeće ili znanje u pogledu nekog određenog predmetnog sadržaja. Npr. umjetnička kultura pojedinca znači da su samo perfekcije u umjetnosti dovele do dovršenja cjelokupnog bitka osobe.

= Dualizam subjekta i objekta i pukotina između nije samo na razini njihova bitka. Unutarnja logika po kojoj se razvija svaki od njih nije jednaka logika jednog naspram drugog. Oni se sintetiziraju, ali građevne logike su različite, takoreć'. Čini svojevrsnu tragediju. Štoviše, paralelizam nije principijalno nužan -> religija, koja je proizlašla na ideji spasenja duše, oblikovala je zakone po kojima se razvija njezina nužnost, a ne nužno nužnost sviju. Često u sukobu s intelektualnim, estetskim i moralnim vrijednostima, religija je, takoreć, objektivno antikulturalnog duha, pogotovo jer joj se predbacuje kako ide nekom svojom logikom, dakle daleko dublje u srž stvari. Za sobom povlači nečiji života, ali aktualizacija samo u religiji neće privući sebe u bit objektivnih tvorevina, onog što čini drugi dio kulture, da bi bila kultura.

= Od kad je čovjek sam sebe počeo zvati „ja“, činiti se objektom, otad postoji povezanost sa središtem samozadovoljenja svog svijeta. No da bi to „ja“ bilo, opet, kulturno aktualizirano, u kontakt mora doći i kroz isto proći s onim što je izvan. Izvanjski svijet će zahvatiti „ja“, ali neće se centralizirati

oko „ja“. Takav tip sukoba formalnih dualnosti prisutan je recimo u čovjekove samozadovoljnosti i podležnosti božanskog poretka, ili u vječnom problemu društvene individualnosti unutar cjeline. = Objektnost u kulturi ipak bi moglo štogod odstupiti od ravnopravnog odnosa (ili čak podređenosti) subjektu. Aktivnošću različitih osoba nastaje neki kulturni objekt koji kao postojeća jedinstvena cjelina koja djeluje nema proizvođača, nekog svog proizvoljnog individualnog subjekta već su se elementi složili po formativnoj intenciji mimo nekog „uređivača“. Npr. povijest gradova ili simfonijska harmoničnost zvukova različitih instrumenata pri čemu svirač timpana ne mora znati kako zvuči violina, ali ga dirigent dovodi u sklad (malo upitan primjer), Takva pojava je proizvod, ali niti jedan duh sam nije dao zadnje značenje, ali pritom i nije nastalo sasvim slučajno (kako bi recimo dijete u igri poredalo slova u smisao iako ga nije svjesno). Relativizam u kulturi (civilizaciji) vlada prisutan.= Neko djelo može biti interpretirano ili razriješeno na niz načina koji uopće nisu bili planirani od strane samog kreatora. S druge strane, čistoće obrisa planinskog vrha nije dala umjetnička volja da bi bilo podređeno...interpretaciji. (Hm...bilo nesavršeno?). = Mogućnosti i mjere samostalnosti objektivnog duha trebaju sada pokazati da on, i ondje gdje je proizveden iz svijesti nekog subjektivnog duha, može biti objektiviran i ponovno subjektiviran. Ta karakteristika kulturnih sadržaja jest temelj samostalnosti gdje carstvo kulturnih proizvoda raste i jedan dio tjera drugi. Marxov „fetiški karakter“ opis je dijela kutlurnih sadržaja.= U kulturnoj nužnosti proizvodi proizvodeći spotnano tjeraju stvaranje nekih drugih proizvoda namijenjenih za neke druge svrhe. Takvo razvijanje prisiljava i nastajanje viška i tehnologije i znanja. Višak u tehnologiji stvara problem ekonomije samoj sebi, višak znanja stvara isprazan hod, ne razvija se, nego guši u sebi. (Pretače iz šupljeg u prazno, jel...)= Konkretno, problem znanstvenih radova. Neutemeljeno vrednovanje svih radova i samo-oplodnja vlastitih radova koji su pak za daljnje djelovanje neplodni. Argumentiranje da se tako pronađu i oni djelotvorni ravno je argumentu kako će se sigurno pogoditi naftno ležište nasumičnim odobravanjem gradnje stanica i bušotina. Čitava prekomjerna specijalizacija razvoja i obrazovanja na koju se danas tuži rezultat je kulturnog elementa „svojelogičnosti.“ Nadalje iz toga slijedi da čovjek postaje pukim nosiocem prisile, što jest tragedija kulture (Nadovezivo na industriju kulture u Adorna i Horkheimera).= Subjekt trči za objektom, a istovremeno se proizvodi u njima gomilaju, princip po kojem nastaje tipični problem čovjeka novog doba – osjećaj da ga okružuje bezbroj značajnih (pa i nebitnih) kulturnih elemenata, koji ga pritišću – ne može ih sve sazbiti u sebi niti može odbaciti jer pripada u sferu te kulture, vezan je (opet Adorno i Horkheimer, „stranac u društvu“). = Ruskinov ideal zamjene tvorničkog rada umjetničkim radom pojedinca takav je upravo iz razloga što ostavlja rad pod nazorom objektivnosti dok se subjektivno stvara, iako izmiče prouševljenost drugog čovjeka koja ga može uklopiti u središte drugih subjekata. Umjetničko djelo upravo je eizmjerna kulturna vrijednost zato što je nedostupno svakoj podjeli rada, to jest zato što tu (bar u smislu koji nam je sada bitan) ono stvoreno na najdublji način čuva svojeg tvorca. = Budući da kultura ne raspoloaže konkretnim formalnim jedinstvom i stavlja radove rame uz rame u niz jedan s drugim, nastaje masovnost stvari koje pretendiraju biti vrijedne. Bezobličnost objektivnog duha to mu dopušta, a subjektivni „ne zna“ kako sačuvati zatvorenost svoje forme od savijanja. Kulturi je dikinuta ravnoteža.= Ovako sagledano, čini se kako kultura u svojoj srži sadrži ono zbog čega duša na putu samoj sebi ne može postići tu zadnju aktualizaciju, već skreće i opterećuje je. Pothvat duha da objekt pretvara time samog sebe kao objekt i obogaćuje uspijeva, ali pritom se posljedicama odmiče od svrhe kulture

(svrha je, naravno, neobjašnjena, no recimo da se radi o postizanju zajedničkog identiteta kroz individualne identitete. Jedinstvo kulture koje u pitanje dovode svi filozofi).

1.2 OSOBNA i PREDMETNA KULTURA

= Materijalna kulturna dobra nastaju s našim vlastitim htijenjem pomoću ideja i koje u sebe uključuju razvojne mogućnosti stvari ukoliko se one nađu na njegovu putu.= Ako su te vrijednosti kulturne, razlikujemo ih od sirova materijala od kojeg su napravljene (tj energije). Dajemo im ono što nemaju, od sebe sebi. Kultiviramo sami sebe.= Umjetnička djela taj proces najbolje iskazuju. Umjetnički ideal je dovršenje umjetničog djela kao takvog koje razvija predmet do najvlastitijeg značenja, makar neovisno o našem subjektivnom sjećanju. L'art pour l'art i tautologija samo takva. Uvijek važi kako se treba osluškivati značenje i prodirati u tajne stvari kako bi se prikazale čišćima, razgovjetnijima od onog kako je nastalo prirodnim razvojem stvari, ali se pritom ne misli na kemijske analize.= Kulturni ideal dolazi suprotstavljeno jer bi trebao ukinuti vlastitu vrijednost kako bi sve elemente sastavio u razvoj čovjeka preko njegovog prirodnog stanja.

= Karakteristika kulturnog razvoja (gledamo li opću kulturu naspram posebne – trenutne) otprilike je sljedeća: Jezik naroda znatno je obogaćen, dok je u praksi performansom osiromašen. Sve je na višem stupnju kultiviranosti, a pojedinci su u kulturi nazadovali (ili ostali u stagnaciji). Formula vrijedi i u umjetnosti i obrazovanju i vojsci i religiji. = Kako se oko nas materijalna stvarnost kulture širi (i nas pritišće), tako i unutar duha dolazi do pritiska, opterećenosti raspojasanošću znanja, dok duh koristi praktički minimum. Objektivnost i subjektivnost se nadalje udaljavaju jedno od drugog.

= Zgusnuti duhovni rad kulturne zajednice odnosi se prema njezinom životu kao široka punina mogućnosti prema ograničenju zbilje. U pohranjenom duhovnom radu dani su sadržaji koji se nude za realizaciju u pojedinim duhovima, ali zadržavaju i određenost koja nije materijalna. Iz određenosti duha može se jedinačna svijest aktualizirati. Opredmećenjem zadobiven je oblik kojim je moguće konzervirati i gomilati rad svijesti. U čovjeka, stvoreno je nasljeđe, ono što nas razdvaja od životinja.= Društvo kao cjelina biti će bogatija od pojedinog stupnja razvoja svakog od njezinih elemenata. Čitav stil života neke zajednice ovisi, međutim, o odnosu u kojemu se obejktivirana kultura nalazi prema kulturi osoba.

= Prvi uzrok razdvojenosti leži u podjeli rada. Sada je povećanje psihiške, fizičke energije i spretnosti od male koristi za jedinstvo osobe – dovodi do kržljanja jer je potrebna neka razina,. S time u vidu, unutarnja cjelina jastva proizvodi se prema potrebama životnih zadaća. Zbog neprimjerenosti između oblika radnika i egzistencije proizvoda dolazi do alijenacije među istima. Proizvod ne može imati više karakter kao odraz subjektivnosti ili refleksiju stvaralačke duše (uostalom, sama automatizacija to prouzročuje). Isto vrijedi za umjetnička djela, koja nemaju nešto više od onog što je planirano, ali ona još uvijek zadržavaju vezu sa stvarateljem.

= Pukotina podjele odvaja radnika i od sredstva. Funkcije su podijeljene po osobama, pa ta njihova sredstva imaju posve drugačiju objektivnost od onih koje postoje u vlastoručnom radu. Kapitalistička diferencijacija u temeljima razdvaja subjektivne i objektivne uvjeter rada – i to bez psihološkog povoda.

To dalje vodi do toga da rad postaje robom. Napokon, rezultat toga je manifestacija u proizvodnji – to da je radnik prisiljen kupiti proizvod vlastitog rada. Pandan je i drugdje prisutan, u znanosti šačica

može sama sebi stvoriti uvjete istraživanja, a umjetnik se podčinjava posredničkom agentu ili manifestnom tijelu. Odnos nestaje i u kupaca jer sada se proizvodi akumuliraju neovisno o njihovim potrebama, dok je prije bilo obratno. (Kontinuiran gubitak odnosa u ovom je kontekstu vidljiv i u rastu supermarketa koji pritom smanjuju uslužnost zaposlenih koji više niti nisu trgovci ni poslužitelji ni blagajnici već više kontrola).

= Proces objektiviranja kulturnih sadržaja koji proizvodi otuđenost ulazi i u intimno područje. Recimo u domovima nestaje skromnost i dugotrajnost predmeta te srastanje predmeta s čovjekom. Simpatiziranje ili oslanjanje na predmet. Danas srednja generacija uređenje smatra osobnošću baka i djedova. Stanje srastanja prekinula je diferencijacija u tri dimenzije:Rast broja predmeta i njihova specifičnost. Mnoštvo raznolikosti zauzima stranu nasuprot „ja“. Zato se domaćice danas i jadaju, iako je briga za domaćinstvo i održavanje nekad bilo opsežnije. Većina stvari koja pritišće pritom je na kraju čitave stvari i nevažna.= Okružen masom neosobnih stvari, predodžba anti-individualnog života nužno postaje bližom. Krupna industrija daje hranu socijalističkim idejama. Sadržaji kulture, doduše, izmiču urastanju u sferu „ja“.

= Objekti kulture izrastaju u svijet koji ne pruža ruku subjektivnom duhu, ali to funkcionira, pa je objekt naprosto pokretljiv. Princip je etabliran u pojavi „sve za 10 kuna“, gdje se cijena ne uređuje po robi nego roba po cijeni. Njome se razmišljanja i premišljanja kupaca i truda i obrazlaganja prodavača drastično smanje („Oćeš-nećeš-nemoraš“). = Efekt se proširio i na modu koja je dobila poseban tempo. Osim što se sve brže mijenja sama odjeća i stil, iz posebene razerviranosti za viši sloj prelazi u građanski, srednji koji je prilagođava svojem psihološkom kretanju. Elita, zapravo, ostaje bez osebujnosti visoke mode. Pritom današnja moda nije odnosno ekstravangantna kao onda, niti skupa, ali je znatno kraća (i lošije kvalitete). = Treća dimenzija tiče se razvoja mnoštva stilova i međusobnog miješanja. Danas se znatno brže povezuje ono što je najdalje jedno od drugog, a epohe se pripajaju. Ako je svaki stil kao jezik, tada ne nastupa kao autonomna potencija koja ima svoj život i u kojem oblikujemo sebe. On ima fleksibilan sadržaj. Ako smo osoba nekog jedinstvenog stila, ono što jest stil jest sadržaj nas stoga nema potrebe da se odvaja od nas i suprotstavi jastvu. Diferencijacija stilova očitava se u ponudu mnoštva gdje je pritom ponuđena sloboda izbora. = To su područja u kojima podjela rada i specijalizacija nose proces objektiviziranja.

=Iz viđenog, nastaje slika kulture u kojoj vlada objektivni duh, što će reći da kulturni razvoj pojedinca može upadljivo zaostati za razvojem stvari. Doduše ponekad se događa i suprotno, što će reći da se radi o uzajamnom osamostaljenju. Događa se često da proizvodne odnose natkriljuju proizvodne snage koje su oni sami razvili, tako da oni tim snagama više ne dopuštaju adekvatan izraz i upotrebu. Ono što osobe žele ili mogu pružiti ne igra ulogu u formi pogona (opet Adorno i Horkheimer). Problem se reflektira na životne zajednice i bračne zajednice.

= Pa ipak, objektivne tvorevine duha prepoznajemo kao puke mehanizme bez duše. Razlika između duha i duše: duh je objektivni sadržaj onog što postaje svjesno unutar duše. Duša je forma u kojoj živi duh, logičko-predmetni sadržaj mišljenja. Duh nije vezan za oblikovanje jedinstva, kao što duša jest.

Prigovor Platonu: carstvo ideja nisu ništa durgo nego predmetni sadržaji mišljenja odvojeni od svake slučajnosti predočavanja. Savršenost ideja za nas nije jedina vrijednost veće je i neusporediva vrijednost osobno jedinstvo. = Individualističke i duboke prirode protive se razvoju „kulture“ moguće iz razloga diferenciranja objektivnog duha. Kaže da se ono značajno danas više ne zbiva kroz pojedince nego mase. Osobna predmetnost kao puka forma posjeduje specifičnu vrijednost koja se potvrđuje usprkos svoj manjoj vrijednosti i neidealnosti svojega sadržaja; ona se kao osebujna bit egzistencije odražava nasuprot svoj njezinoj objektivnosti čak i u onim slučajevima od kojih mo pošli i u kojima individualno-subjektivna kultura pokazuje pozitivan nazadak, dok objektivna napreduje.

1.3 KRIZA KULTURE

= Onaj tko govori o kulturi mora ograničiti višeznačnost njezina pojma u skladu sa svojim svrhama (Eagleton analizira sve od kulture). Simmelu je ono dovršenje duše koje se ne postiže samo od sebe nego kreće zaobilaznim putem duhovno-povijesnog rada vrste.= Svako ponašanje koje treba kultivirati vezano je za formu sredstva i svrhe. No to je rascjepano na beskrajne smjerove u životu u kojem svi radovi imaju tek neku manju dodirnu točku međusobno. Niz sredstava za naše svrhe, „tehnika“, produžuje se i zgušnjava. U tome leži opasnost visoko razvijenih kultura, koje navalom sredstava odmiču od jasnog cilja. Ono objektivno i subjektivno nisu u višim kulturama strani samo kvalitativno nego i kvantitativno – tj neograničenost masovne produkcije jednog rada/djela za drugim koji se bezlično nude.= Užurbanost, strast i žudnja za užicima proizlazi iz vrednovanja onoga što načelno vrijednost nema – razvoja tehnike, onoga što se počelo smatrati kulturom.

= U toj nedovoljnosti i prepunjenosti, negdje mora nastati rascjep. Obrazovanje subjekata odvija se kroz obrazovanje objektnog svijeta. Rat bi rascjep trebao produbiti. Iza vojnika blijedi aparat kulture, smisao i zahtjevi egzistencije u ratu počiva na vrijednosti koja ne ide zaobilazno kroz objekte. Vojnik, a i onaj doma, mogao bi međutim primijetiti kako sve manji značaj njegovog pojedinačnog djelovanja može progurati sve jaču volju, time urezati bar formu pomirenja, između predmeta i osobe.

= Čini se da je bit unutarnjeg života u tome da svoj izraz uvijek nalazi u formama unutar samog sebe, koje u sebi imaju neku zakonitost i smisao u odvojenosti i samostalnosti duševne dinamike. Stvaralački život ne može nešto izraziti bez formi u kojima jest i znači nešto za sebe. Tragedija kulture. Najbolje se u futurizmu vidi kako život uređuje svoju tamnicu u formama koje si je izgradio za stanovanje.

= Na području religije nastupa truli mir. Pravi kršćani zagovaraju panteizam, a zakleti nevjernici preoblikovanjem osnovnih kršćanskih nauka stvaraju novu vrstu kršćanstva. Ipak, niti jedna tvorevina ne pripada istinitom religijskom životu, dapače, općoj kulturnoj situaciji odgovara to što se i u religiji odbacuje oblikovanje jasnog religijskog života.= Unutarnji život više ne može ući u svoje dosadašnje norme, ne može stvarati nove, pa misli da ne treba forme. Filozofija ima isti problem. Osnovne funkcije još od Grka formirane primijenjene su i izmijenjene. Sama filozofija razvila se u niz smjerova od kojih se često međusobno neki i isključuju, a trebala bi dovoditi do jedinstva. Nastaju alternative koje prisiljavaju na odluke i povlače za sobom da

ili ne. U pojmovnoj logici nastaje skučenost, a istovremeno se iziskuje objašnjenje silnih rupa. Kriza filozofije.

= Najobuhvatniji svjetsko-povijesni primjer za prikrivanje svrhe sredstvom jest novac. Radi se o sredstvu za posredovanje i usporedbu vrijednosti koji naprosto nije ništa, niti smisleno niti ima vrijednosti (naprosto je izmišljen). Novac je jedno radikalno ništa koje je postalo cilj svih ciljeva. = Jasno, razvitak privrede i mogućnosti ponude svega bilo gdje i bilo kada isprovociralo je nastajanje posredništva, tj novca. Samo danas se više ne razmišlja o nedostatu predmeta nego novca. Nastaje predodžba da je sve na prodaju, da se sve mora procijeniti u novčanoj vrijednosti i vladajuća skepsa oko pitanja vrijednosti za sve ono što se neda novčano izraziti. Ratovi demonstriraju da novac nije najvažniji, stvara rupu u takvom razmišljanju, ali se brzo zatrpa. Samoodržanje je obično čovjekov središnji interes. Broj onih koji žive radi nekog objektivnog cilja toliko je malen da dolazi kao iznimka za pravilo da je svrha samoodržanja ono oko čega se sve vrti. Npr...da vojnik ide u rat da bi se žrtvovao je lažan patos. U rat ide ostati živ jer je potreban, a ne umrijeti i biti beskoristan, svrsi neshodan. = Malo baljezganja o ratu. Simmel misli kako će rat u konačnici rezultirati napretkom (jok). Na kraju smatra da se svejedno vraćamo ponovno u krizu kulture. Sredstva važe kao krajnja svrha, što potpuno izokreće razumni poredak unutarnje i praktične egzistencije.

1.4 KONFLIKT KULTURE (na temelju nekoliko fiksiranih primjera)

= Čim je život napredovao preko animalnog do stupnja duha, u njemu se očituje nova suprotnost koja čini put kulture. Kultura kao stvaralačko kretanje proizvodi tvorevine koje preuzimaju u sebe nadolazeće, ali su nastale na onome što je bilo i što jest. Kultura ima svoju povijest. Tvorevine koje stvara oduhovljeni život mogu se nazvati formama. Svaku tvorevinu razvoj nagrizuje, svaki rad kad jednom nastane već podilazi budućem. Dakle, kultura ima svoje forme, ona se preobražava.= Stalni preobražaji kulture znak su plodnosti i cikličnosti života. Vlada i proturječje između postojanja i samopreobraženja s objektivnom valjanošću i sampotvrđivanjem. Kreće se između umri i postani -postani i umri. = Danas se susrećemo se borbom današnjeg života i svoje forme protiv stare forme nego borbe života protiv forme uopće – tj. principa forme. U 18. stoljeću zbivalo se nešto slično, ali radilo se tu prvo o dugom periodu od 17. do 19. stoljeća, drugo s nizom događaja koji su svi redom bili napredak čovječanstva. = Svaka kulturne epoha imala je svoj jedan svevišni pojam koji se unatoč malverzacijama i pripisivanjima, mutaciji ili prikrivanju zadržao kao okosnica mišljenja i kulture.U Grčkoj: bitak. Od renesanse naovamo: priroda. 17. stoljeće ideja prirodnog zakona, Rousseaova „priroda“ kao ideal. Središnji pojam „ja“, duševna osoba. Individualiziranje. = Već 19. stoljeće više nema svoju misao vodilju. U ograničavanju na ono ljudsko možda bi pojam bio „društvo“ kao realnost našeg života, pojedinac kao križište društvenih nizova.

=U 20. Stoljeću probija se pojam „života“ gdje se susreću metafizičke, psihološke, moralne i umjetničke vrijednosti. Značenje pojma života čudno se anticipiralo time što se upravo u njemu susreću veliki antagonisti modernih vrijednosti – Nietzsche i Schopenhauer. = Schop je prvi filozof novog vijeka koji preskače sva pitanja sadržaja života i pita se što je uopće život i koje je njegovo značenje. Krzo opsežne spekulacije, „volja“ mu se čini odgovorom na pitanje. Ono ne

može doći ni do kakve svrhe ili smisla van samog sebe jer se uvijek vrti oko volje. Svaki cilj je prividan i zato donosi razočaranje i kolo iluzijač= Nietzsche je, pak, našao razlog van životnog sadržaja života, što će reći da je pojam života postao sjecište dvaju misaonih linija koje su stvorile okvir za donošenje odluka u modernom životu.

= U umjetnosti se izražava nešto što živi s one strane forme umjetnosti, koja se izražava u dovršenom djelu. U svakom velikom umjetniku i u svakom velikom umjetničkom djelu sadržano je nešto dublje, šire, nešto što teče iz skrivenijih izvora nego što ih pruža umjetnost u svojem čisto aritstičkom smislu, no što ona preuzima i dovodi do prikaza i vidljivosti. U jednom slučaju se stapa, u drugo u određenoj formi razara. Slično je u metafizici. Žele doći do istine, a opet žele svesti spoznaju tim dalje i tim dublje, „silujući“ istinu. Golema pokretnost života u mladosti najednom stvara tu tendenciju odlaska u apsolutnu krajnost kroz apstraktnu umjetnost bez preslika formi. Starost se fokusira na sadržaje života, a mladost na proces života. U tome nastaje još jedan temelj – potreba za originalnošću i nastojanje da se od sebe napravi ego-senzacija. Spašava se život individualnosti, a ne individualnost života, kako je to predstojalo novom dobu.

= Od svih posebnih područja kulture nijedno nije samostalnije u odnosu na život od spoznaje. I praktičko znanje, teorijsko, je ono koje se upotrebljavalo za pripomoć praktičnim svrhama, no kao znanje ostaje pripadno jednom poretku istinitog. Pragmatizam (kojeg se u tih nekoliko paragrafa dotiče) nije neovisnost istine. Prema njima svaki korak u životu počiva na spoznajnim predodžbama, ali kako spoznaje ovise o našem psihičkom ustroju i nisu mehanički odraz realnosti, što će reći da su podležne subjektivnim načinom mišljenja, pa tek prema tome dobivaju istinitost ili lažnost. Dakle nema one unaprijed neovisne istine. Bitno je ovo, kaže Simmel, ne zbog teorije koja je više ili manje točna već zbog toga što je upravo u ovo vrijeme vezanja za život došla, istina je sada upletena u život, pa dakle sam život utječe na ono što mu je bilo nedohvatljivo i od njega autonomno.= Da bi proces spoznavanja bio proces života, svaki predmet morao se pretvoriti u predmet spoznaje, dati mu život kako bi ga život razumio.= Odvraćanje od principa forme akumuliralo se u više od filozofa pragmatizma, s obzirom na proteklo doba koje je još bilo pod klasičnom idejom forme, u zatvorenom sistemu. Sistem želi sve spoznaje polazeći od osnovnog motiva sjediniti u simetrično zdanje podređenih i nadređenih članova. To je u potpunosti shvaćena cjelina egzistencije i vrhunski princip forme, gdje je dovršenje i zadovoljenje forme zadnji kamen istine. Život to odbija.= Ako život ne želi biti vladan ni onim ispod ni onim iznad, a istovremeno ne može ne osjećati da je nečime vođen, tada to što ga vodi dolazi iz njega i biti će da svoje proizvodi za sebe kako bi postojao. = Ukulturnom pogledu to znači napuštanje klasičnog idealnog života i odgoja. Život se želi osloboditi forme.

= Simmel se osvrće na nove tendencije u etici, dio etike koji se bavi prostitucijom i brakom. Simmelovim riječnikom, erotski život svojom se snagom suprotstavlja uređenim formama. Protiv braka koji je sklapan iz tisuću drugih razloga i situacija nevezanih za erotiku i prostitucije koja je banalizira, život mladih gura u karikiran tok. Pa ipak, Simmel smatra da ova preobrazba zaostaje jer ne ide u zamjenu formi nego ravno protiv forme, a za erotski život je forma nužna.

= Simmel se sad osvrće na religijsku tendenciju, da duhovne osobe zadovoljavaju potrebu mistikom. Potreba za tim znači da prisutne religijske forme ili nisu dovoljne ili više nisu predmet njihova cilja.

Premještanjem u mistiku brišu se čvrste granice religijske forme. Dakle ponovno bijeg. No čini se da najdublji razvojni smjer tjera na rastvaranje tvorevina vjere u religijski život kao funkcionalnu ugođenost unutarnjeg procesa. Dosadašnje izmijenjivanje formi bilo je zamijenjivanje jedne s drugom, u sadržaju istom, no ovog puta se isključuju onostrano-realni predmeti vjere, a religiozno htijenje ne pada.= U tim preokretima zbiva se neposredno oblikovanje života, jedan novi tonalitet. Novi oblik živi od miješanih ostataka transcendentske religije, uključuje to u životni proces kao dio života samo po sebi.= Simmel veli da život u onom trenutku u kojem dolazi do riječi kao duhovan može biti samo u formama koje mu daju slobodu, premda je i ograničavaju.= Pobožnost i regilioznost stanja su duše dana sa samim životom kao i erotika, iako se ne mora manifestirati, ali se Simmel pita nije li nekakvoj religioznosti nužan objekt. Nemogućnost da se i dalje sačuvaju crkveno tradirane religije, dok religiozni nagon i dalje postoji usprkos svem „prosvjetiteljstvu“, pripada najdubljim unutarnjim teškoćama modernih ljudi. Zapleće u proturječja.

= U svim pojavama se očituje konflikt u koji život dospijeva nužnošću čim postane kulturan. Mora proizvoditi forme ili se njima kretati. Mi jesmo život i imamo osjećaj njega, ali on je u nekoj formi, što se načelno proturječi s dinamikom života. Život stupa u zbilju u svom proturječju, u nekoj formi. = Filistarska je predrasuda da svi konflikti i problemi postoje da bi se riješili. Motivi u vođenju života imaju i neke druge zadaće koje se ispunjavaju neovisno o svojem problemu. Potiskivanje jednog konflika drugim, ulaženjem iz jedne forme u drugu, pravi je oblik života, onaj vječno borbeni, dok je mir božanska tajna (ili mit).

1.5 BUDUĆNOST NAŠE KULTURE

Pesimizam s kojim se većinski danas gleda nastao je zbog rascjepa između kulture stvari i ljudi. Sposobnost pojedinca da upotrijebi masovan rast nije adekvatna i kaska za razvojem. Nuspojavno život sam po sebi postaje nepoznanica. Politika i znanost, strategije i prilike za uživanje u Grčkoj su bile tamo razvijene da je svatko barem približno znao što, zašto i kako. Danas se to u vidu mnogolikih formi (koje pretendiraju biti podjednake) zamagljuje. Subjektivizam modernog života i promicanje samovolje distancira individualca od ideje cjeline kulture i okreće ga samome sebi. Konflikt je između objektivne materijalne i duhovne supstancije kulture. Uz sve što se razvija, svejedno se osjeća kao da manjka kulture. Doprinosi književnosti, znanosti, itd ne igraju nikakvu ulogu. Velike epohe koje provode neku kulturnu politiku uvijek su se fokusirale na jedno – odgoj individualca. No iste politike ne uspjevaju ukloniti razliku između objektivne kulture koja se neograničeno umnožava i subjektivne koja raste vrlo polako, ali mogla bi raditi na smanjivanju, tako da ih pojedinci mogu obuhvatiti.

2. KONKURENCIJA I SURADNJA2.1 SOCIOLOGIJA KONKURENCIJE

= Zbog raskola i borbi naša je vrsta doživjela tolike patnje da bi se pax hominibus (mir čovječanstva) smatrao idealom dovršenja ljudskog bitka.= Kao što su kozmosu potrebne ljubav i mržnja (privlačne i odbojne sile) da bi imao oblik, društvu treba odnos harmonije i disharmonije, asocijacije i konkurencije, naklnost i odbojnost. Onako kako je dano, društvo je rezultat obiju kategorija. Ono između pojedinca što bi moglo biti negativno i štetno nije u sveukupnom totalitetu odnosa negativno i štetno jer se djeluje uzajamno i kompleksno, dualistički. Kako se borba prenosi u društveni život i kako na određeni način život utječe na jedinstvenost društva, isčitava se poseban oblik – konkurencija.

= Konkurencija je neizravna borba. Otklanjanje protivnika bez direktne štete. Razumije se kao kretanje konkurenata istovremeno prema nagradi/cilju. Forma konkurentske borbe ne uključuje ofenzivno ili defanzivno ponašanje jer „nagrada“ nije ni kod jednog. Netko tko nekom konkurira primijenjuje posve drugačiju tehniku od borbe, netko tko reicimo želi zadobiti nečiju ljubav ili novac drugih skrenuti u svoj džep. Odluka u toj borbi sama za sebe ne realizira i svrhu borbe.= Drugi tip konkurencije je oblik u kojem se uopće ne skreće utrošak energije na drugog konkurenta. Djelovanje samo vlastitim snagama za sebe pod motivacijom o svijesti rezultata koji postiže protivnik. = U takvoj formi se isprepliću subjektivnost cilja i objektivnost rezultata. = Prednost konkurencije naspram direktne borbe u društvu prije svega je to što u procesu raste ukupna društvena vrijednost, dok u borbi preostaje ono što je ostalo oduzimanjem slabije snage od jačeg. U konkurenciji, subjektivne potrebe guraju objektivni razvoj. = Time je sredstvo za masu svrha pojedinca. Ali taj koncept ima i religija u vidu Boga i onog što bi „na kraju“ trebalo doći. Masovno subjektivno žrtvovanje za objektivno najbolji cilj. Slično je i u prirodi, erotski užitak za pojedinca je subjektivni cilj dok opravdava razvoj vrste.

= Djelovanje pojedinca normira se i upreže za razvoj institucija ljudi, no to u cjelini uspjeva samo time što pojedinčevi vlastiti interesi ovladavaju nadindividualnim vrijednostima kao sredstvima. Znanost je sadržaj objektivne kulture i tako samodovoljna svrha društvenog razvoja, recimo, dok je za pojedinca sva znanost s kojom je u interakciji osobna zadovoljština spoznajnog nagona.

= No sada se događa da i ta harmonična simetričnost nije toliko harmonična – već će i cjelina i do tretirati sebe kao krajnju svrhu i ne želi biti samo sredstvo. Upravo to, što onaj slabiji na kraju nema iskorištenost, a postaje iskorišten, razvija antagonizam. Cilj oko kojeg se radi u nekom društvu često se tiče direktno treće osobe, a ne konkurenata. Potreba za sustizanjem tjera konkurente da se međusobno povezuju i propitkuju, čisto sociološki čimbenik (Danas je tim više konkurentnost napredovala što se od konkurenta uzima njegove jače aspekte kako bi se vlastito nadogradilo).= Konkurentnost djeluje i na redukciju razine dostojanstva jer se pred masama moraju podčinjavati kako bi odgovarali istima i privukli ih u izboru k sebi, a ne konkurentima, što uzrokuje sadržajni obrat vrijednosnog rangiranja. To provocira i navlačenje mase na njihova htijenja, ali je činjenica kako se u toj tržišnoj modernoj konkuretnoj borbi svih protiv svih razvija i specifičan psihološki odnos svih sa svima. U neku ruku, sklapaju se savezi u borbi protiv trećeg. Taj liberalizam prodire i unutar obitelji.= Najvrijedniji objekt za čovjeka je čovjek. U onoj mjeri u kojoj nestaje ropstvo, potreba za fizičkom kontrolom, nastaje potreba za duševnom kontrolom. Stvaraju se međusobne konkurentske veze koje

istovremeno čine ljude nerazdvojnima i pritom se uvijek iznova mora osvojiti novi prostor i učvrstiti uzajamno djelovanje.

= Sociološka struktura krugova se razlikuje po mjeri i vrstama konkurencije koje se dopuštaju. Interesni sadržaj se moguće ili nameće tom krugu sam od sebe kao neka forma ili se taj sadržaj sam formira prema osobnim sadržajima. U obitelji može dolaziti do konkurencije među djecom u konkruriranju za ljubav ili nasljedstvo, ali to nije u vezi s principom obitelji, kao i konkurentnost dva brata trgovca. Sukob u obitelji je sui generis, priča za sebe – zbog skučenosti, sukob u obitelji neposredno se razvija u jedne osobe spram druge, a ne neovisno ka istom cilju (pogotovo u nasljeđu). = Drugi sociološki tip isljučenja konkurencije ilustrira religijska zajednica. Do konkurencije ne dolazi zbog toga što sustizanje cilja jednog ne isključuje drugog. U kršćanstvu, mjesta u „Božjoj kući“ ima mjesta sve. Ako pak automatski neke i isključuje, tada konkurentnost gubi smisao. Jasno, nastaje tu ljubomorna konkurentost izvršavanja dobara, molitvi, itd koji bi trebali osigurati odlazak, ali tu nedostaje drugi čimbenik konkurencije – uskraćivanje dobitka drugome. Određeni parametri te dovode u kuću, drugi ne. Slično je u lutriji recimo. Ulažu se jednake sume s jednakim šansama, ali znaju da vlada neka sila koja će mimo njih odlučiti o ishodu i ne raste antagonizam, već moguće čista ravnodušnost – i to je drugačije od konkurencije jer u konkurenciji se uspjeh mjeri usporedbom rezultata. = Odnosi u gornja dva kruga, ti sukobi, temelje se na ravnodušnost i zavidnosti.

= Osim oblika ne-konkurentne konkurencije, postoje i oni koji nameću životu općenito odustajanje od konkurencije, poput socijalističkog principa jedinstvene organizacije rada i komunistički pristup jednakosti plodova rada. Konkurencija je na principu individualnosti, a grupni rad to raspršuje. Pripisivanje vrijednosti cjelini nasuprot pojedincima povlači usmjerenost ka organiziranju pojedinačnih radova, gdje se oni međusobno isprepliću i nadopunjavaju. Socijalistički oblik je tehnika kako bi se postigli materijalni ciljevi sreće i kulture, pravednosti i usavršavanja. Pitanje je, međutim, treba li onda potiskivati određenog individualca kako bi se prilagodio i uklopio u jedinstvo sistema života (Moguće, postao bezličan)? Socijalizam je jedna životna tehnika mimo same ekonomije. Slična je pojava ondje gdje nije u pitanju organsko jedinstvo cjeline nego mehanička jednakost dijelova, tkzv. cehovski ustroj. Jednakost svakog elementa se paralelno pomiče s drugim. Ovdje je dobit prepolovljena na onoliko njih koliko dijelova jest. Realizacija, doduše, sputava jer princip šanse proturječi principu jednakosti u cehovskim zabranama i ograničenjima koji nisu išli u prilog.

= Drugi princip modifikacije uzajamnog djelovanja jest prelazak animalne borbe u relativnu. Kompromisno neutraliziranje viška potrošnje snage npr. međusobno dogovaranje konkurenata oko ukidanja određenih praksi kojima bi se mogli ciklički nadmudrivati – recimo zatvaranje trgovina u 9h ili ne priznavanje rabata na maloprodajne cijene većeg od 5%. Ovo ukazuje kako je moguće udruživanje konkurenata, a da se sama konkurencija ne umanjuje. Štoviše, poveća. = Primijećivanje da se razne konkurentske prakse mogu ukidati s ciljem povećanja troškova može prouzročiti i obratno: ukidanje konkurencije uopće odnosno organiziranje zajedničkog pogona gdje borba više nije za tržište nego je cilj opskrbljivanje po efikasnom planu. Razlika između cehova i kartela je usmjerenost organiziranja – ne ka subjektivnom leveliranju radnika već ka objektivnom postizanju cilja.

= Ograničavanje sredstava konkurencije prvenstveno se provodi kroz moral i pravo. Pravo uskraćuje ono što uskraćuje i u drugim odnosima – prevare, klevete, krivotvorenje, nasilje, itd. Makar, inače je konkurencija oblik borbe koji nema toliko veze s pravom jer konkurenti nisu okrenuti jedni drugome nego trećemu, i jednom cilju, pa usputno uništenje ovog drugog nema zapravo nikakav sadržaj pravo upitan. Poraz konkurent može pripisati samo vlastitoj nesposobnosti. Društvo to načelno ne bi dopuštalo da se radi o direktnom uništavanju, ali ovakvim nezaobilaznim putem s neizračunljivim brojem štete i žrtava to trpi.

= Zakonodavstvo Francuske i Njemačke, doduše, provodi regulacije kojima se spriječava moralna nedopustivost u namjeri zaštite svih trgovaca pa i onih manjih. Npr. zabranjuje se neistinito navođenje kupca na netočno vjerovanje kako jedan konkurent jest bolji i nudi više i bolje od drugog ili da poznata tvrtka može zaštitit svoje ime i svoj proizvod kako se netko drugi ne bi istim okorištavao. No tu se radi o nekakvom moralnom pročišćavanju, zapravo nastojanju da se izbjegne prevara višeg stupnja, nego li sama zaštita konkurenata. Takvi zakoni upućuju da se moguće natjecati samo pošteno, da pošteni nemaju ograničenja, iz konkurencije eliminiraju ono što nije konkurencija u socijalnom smislu jer se metodama reklame i zavade približava borba, personificira se konkurentnost, polazi od egoizma. Onaj pravi oblik, prvospomenuti, jest taj socijalno-utilitarni. U njem se izbjegava sukob osoba gdje bi moglo biti kontroverzi, već se radi o objektivnom natjecanju, skupu rezultata. Ta konkurentnost je jasan oblik subjektivnog sadržaja koji se pretvara u objektivni učinak.= Najdublje tendencije modernog života, predmetna i osobna, u konkurenciji su našle jedno od mjesta svojega susreta na kojima su neposredno praktično povezane i tako svoje suprotstavljenosti pokazuju kao dijelove jednog duhovnopovijesnog jedinstva koji se međusobno nadopunjuju.

2.2 VELEGRADOVI I DUHOVNI ŽIVOT

= Najdublji problemi modernog života izviru iz zahtjeva pojedinca da sačuva samostalnost i osobitost života od nadmoći društva. To je posljednja modifikacije borbe s prirodom koju čovjek vodi za svoju tjelesnu egzistenciju. = Psihološka osnova na kojoj se javlja tip velegradskih individualnosti je intenziviranje zivcanog zivota koje prozlazi iz brzih i neprekidnih izmjena vanjskih i unutarnjih dojmova. Čovjek je biće koje razlikuje dojmove po sadržaju i vremenu. Njegovu svijest potiče razlika trenutnih dojmova od proteklih. Razlika između konzervativnih stanovnika manjih mjesta i velegrada upravo je u tome što su stanovnici malih mjesta okrenuti osjećajima i srcu, a u velegradu radi se površinski-blizu lociranom razumu i intelektu. Mjesto razuma najprilagodljivije je, dok su korijeni srca i osjećaja duboki.= Racionalnost, koja je kao zaštita u velegradu, razvija se proporcionalno s gradovima, koji su uvijek bili centri novčane privrede. Treba li napomenuti vezu između novca i razuma...Čisti čovjek razuma ravnodušan je prema individualnom i drugačijem primarno iz razloga što sve odnose svodi na „koliko“. U primitivnijim okolnostima proizvodnje ostaje još onaj odnos prodavača i kupca koji nestaje s novim dobom. Velegradski je život najplodnije tlo za uzajamno djelovanje. „Tokom cijele engleske povijesti London nikad nije djelovao kao srce Engleske, često kao njezin razum, a uvijek kao njezina lisnica.“= Ideju prirodne znanosti da svijet pretvori u algoritam odgovara računska egzaktnost praktičnog života koju donosi novčana privreda. = No u velegradima je ne samo uzajamno djelovanje prisutno, već i uzajamna povezanost iznimne kompleksnosti. Kada bi u gradu svi satovi počeli pokazivati pogrešna vremena, nastao bi potpuni

kaos. Reći će, grad je u potpunosti podležan vremenskoj shemi u do najmanje detalje. U sebi to nosi svoj oblik iracionalnosti, proračunljivosti kakvoj se suprostavljaju Ruskin i Nietzsche, njima naprosto takav čovjek nema vrijednosti. = Drugi faktor koji izaziva grad je u vrtlogu izmjena nastanak blaziranosti, otupjelosti, kakvo nastaje i pri životu bezmjernih užitaka, gdje isprva dolaze do vrhunca osjećanja, da zatim više u ničemu ne bi mogli uživati. Blaziranost osjeća ovdje otupljenost ne intelektualnu nego osjetilnu, vrijednosne razlike naprosto su ništavne, stvari predmeta neutjecajne – refleksija novca koji sve levelira, a sam je mrtav instrument. Taj osjećaj blaziranosti uvlači se nadalje u pojedinca spram sebe i bližnjih.= Nemogućnost unutrašnjosti da se adaptira ili razvije ekvivalentno vanjskim podražajima društva velegrada možda je i razlog stvaranja tjelesno-psihološke averzije prema pa i prvim susjedima, ukoliko ih uopće poznajemo.= Najranij stadij društvenih tvorevina su uski krugovi zatvorenim prema susjednom, s odabranim sudionicima strogih granica i centripetalnog jedinstva. Kako grupa raste, jedinstvo se labavi. Isprva ograničena sloboda još je manja, pa se prirodno širi i zamijećuje negativnost prvotnog kruga. Tako su se svi mogući oblici društvenih udruženja razvili na više stupnjeve funkcionalnosti. = Kao što je u feudalno doba slobodan čovjek bio zemlljoposjednik najšireg kruga društva, a neslobodan onaj koje je svoje pravo izvodio iz kruga feudalnog saveza, tako je danas stanovnik velegrada „slobodan“ u suprotnosti prema sitničavostima i predrasudama malog mjesta. Uzajamna rezerviranost i indiferentost prepoznaju se doista samo u velikim gradovima gdje tek tjelesna skučenost čini upadljivom duhovnu distanciranost. Naličje je zanimljivo jer se u takvoj vrevi skučenosti čovjek svejedno osjeća usamljenim, dapače, samim ili napuštenim jer ni ovdje sloboda čovjeka nije uvjet sreće, tj sreća nije uvjet slobodi.= Sfera života malog mjesta zatvorena je u njemu samom. Velegradi poprimaju te primjese kozmopolitizma, sa svakim širenjem dostižu nove razine i povezuju se s onim izvam samog grada. Za velegrad je presudno to da se njegov unutarnji život z valovima prostire preko širokog nacionalnog i internacionalnog područja. Kao što čovjek ne završava s granicama tijela ili samog uma već posjeduje i djelovanje i učinak, tako i grad – tek je sveobuhvatan utjecaj njegov bitak.= Proporcionalno širenju – grad nudi više uvjeta podjele rada. Presudno je to da je gradski život pretvorio borbu za hranu s prirodom u borbu za i oko i s čovjekom i sama borba ne dolazi nužno iz prirode (one od koje je društvo otuđeno) već od čovjeka. Širenje provocira specifičnost potreba pa i sam ponuđivač nastoji razvijati specifičnosti.= Razmjerno rastu – duh se individualizira, kao i duševna svojstva. Dapače, smanjuje. Uzrok je nemogućnost izražavanja vlastitog karaktera u tolikom prostoru, a potreba za pokazivanjem i centriranjem na sebe preko drugih je metoda nastojanja očuvanja samopoštovanja. = U tom smislu djeluje i jedan moment kratkoće i rijetkosti susreta koji su mogući svakom pojedincu s nekim drugim, za razliku od malog mjesta. U gradu, razvoj objektivnog i dominacije objektivnog nad subjektivnim najbolje se očituje.= Funkcija gradova razriješenje je spora između 18 i 19 stoljeća u sukobu ograničenih i bezgraničnih naravi sloboda jer su se njihovi karakteristični uvjeti pokazali kao mogućnost razvitka i jednog i drugog smjera. Simmel smatra kako je ključno da se međusobno – razumijemo.

2.3 EKSURS O STRANCU

= Sociološki stranac ne doživljava se kao putnik koji danas dođe i sutra ode, već kao putnik koji danas dođe i ostane. Ne oduzima se mogućnost odlaska, ali nije niti sagledao dolazak i ostanak. On je

fiksiran unutar određenog prostora ali bitno određen time što mu ne pripada „naprijed“. Gledano u odnosima, odmak unutar odnosa znači da je daleko onaj tko je blizak, a stranost da je blizu onaj tko je dalek. Stranac je pozitivan, element grupe ništa drugačije od unutarnjih neprijatelja, pripada onom izvana i nasuprot. = U povijesti stranac se posebno pojavljuje kao trgovac, odnosno trgovac kao stranac. Dok u bitnome prevladava proizvodnja za vlastite potrebe posrednik nije potreban, ali danas posrednik postaje ključna figura. Privreda je pogodno područje za stranca koji prodire u neki krug u kojemu se privredi položaji zapravo već zauzeti. Klasičan primjer pružaju Židovi. Sada upućenost na trgovinu daje strancu specifičan akrakter pokretnosti, time što se nalazi u nekoj ograđenoj grupi živi ona sinteza blizine i daljine koja tvori formalni položaj stranca: jer onaj tko je naprosto pokretan prije ili kasnije dolazi u dodir sa svakim elementom. = Stranac spram drugih razvija i određenu objektivnost time što nije vezan ni za koga posebno i ne zadire u tendencije grupa. Pritom objektivnost nije ne-sudjelovanje, kao i duh, potpuno je aktivno, i slobodno je, ničim vezano i omoguće kretanje, omogućujući da i bliski odnos percipiraju iz ptičje perspektive, što zapravo stvara i opasnosti.= U pobunama se poziva na podjarmljivanje nekog trećeg, nekog huškača, naručitelja, agenta.

= U proporcijama blizine i udaljenosti koje u stranca stječu objektivnost nalazi se jedan apstraktni izraz njihove biti, tj da se sa strancem dijele neke općenitije kvalitete, dok se odnos s njim gradi na jednakosti diferencija spram općeg. U onoj mjeri u kojoj momenti jednakosti imaju opću bit, toplini veze pridaje se hladnoća, osjećaj slučajnosti upravo zbog tih jednakosti. U tom smislu se i u najbližim odnosima pojavljuje nota stranosti. Prva strast ljubavi odbija generaliziranje i govori o neponovljivom i jedinstvenom iskustvu. Otuđenje kreće onda kada se primijeti osjećaj nejednistvenosti, osjećaji koji nastaju uz misao da se radi o uvijek ponovljenim ljudskim sudbinama. Ono što je zajedničko dvjema osobama posebno je za njih, ali neposebno u svijetu i, da se nismo susreli s ovom, susreli bismo se s nekom drugom. Ljubomora svoje korijene ima upravo u tome.

= Naravno, postoji vrsta stranosti koja je temeljena upravo na nečemu što ne obuhvaća zajedništvo. Npr. odnos Grka prema barbarima, gdje se neka ljudska svojstva negiraju kao uopće ljudska (ili svojstva civilizacije, kulture, itd). To se međutim ne doživljava kao individualno nego opće. = Ta je forma u osnovi izražena i kroz porez koji se ubirao u Frankfurtu od Židova. Nije se ubirao na temelju nositelja realnih sadržaja nego na temelju toga što je bio Židov.= Uz svu neorgansku pridodanost stranac je organski element, skup različitih oblika blizina i daljina i odnosa među njima, koje čine formalni, specifični odnos prema „strancu“.

2.4 MOST I VRATA

= Slika vanjskih stvari za ljude je dvoznačna jer može značiti povezanost i odvojenost. Neprekidna preobrazba tvari i energija dovode svako u odnos sa svakim iz čega nastaje kozmos. = U odnosu na prirodu, samo čovjek povezivati i razriješivati i to na način da je jedno uvijek pretpostavka drugog. = Ljudi su povezavši dva mjesta ostvarili jedno od najvećih ljudskih postignuća, posebno nakon što su to označili na površini Zemlje. Gradnja putova specifično je ljudsko postignuće, a most je vrhunac. Samo mi vidimo da dvije obale nisu udaljene nego i –odvojene.

= Most danas više nije i samo praktično namijenjen već dobiva estetičku vrijednost time što postaje neposredno zornim. = Dok most daje naglasak na sjedinjavanje i prevladavanje udaljenosti ili razlika, vrata simboliziraju suprotno: odvajanje, ukazujući na povezanost jednog i drugog, posebno u čovjeka. = Izgradnjom prve kolibe čovjek je pokazao različitost time što je iz kontinutiteta izvukao dio i od njega napravio nov oblik specifičnog smisla. Napravio je nešto što je povezano i odvojeno od svijeta istovremeno. Upravo zato što se mogu zatvoriti, vrata govore više o povezanosti od jednog zida. Dok most kao linija pružena između dviju točaka, propisuje bezuvjetnu sigurnost ismjer, kroz vrata se život iz ograničenoti izoliranog bitka za sebe slijeva u neograničenost svih smjerova uopće, pritom smisao mosta ostaje ista, prijelaz s jednog kraja na drugi, dok vrata, ovisno o ulasku ili izlasku, upućuju na dvije različite intencije iako se arhitektonski može postići i naglasak na nekoj od njih.= Zatvaranje njegove udomljenosti vratima znači da se djelom izdvaja iz neprekidnog jedinstva prirodnog bitka, ali i ograničenost dobiva smisao u onom što simbolizira pokretljivost vrata, mogućnost da se iz ograničenja istupi u slobodu.

3. ŽENSKA I MUŠKA KULTURA3.1 ŽENSKA KULTURA

= Jedinstvo i cjelina subjektne biti pokazuju se kultiviranima tako što se dovršavaju usvajajući te objektivne vrijednosti – moral, spoznaje, umjetnosti, religije, itd.= Sve izgovoreno i oblikovano, idejno postojeće i realno djelatno, čiji kompleks tvori kulturni posjed nekog vremena – mogu nazvati „objektivnom kulturom“. Njihovim određivanjem razlikujemo problem u kojoj mjeri, ekstenzivnoj i intenzivnoj, pojedinci sudjeluju u sadržajima kao problem „subjektivne kulture“. = Ženski pokret koji teži prelasku na formu života i djelovanja muškarac jest potez subjektivne kulture. U pitanju je raširenost vrijednosti, a ne stvaranje novih vrijednosti. Bilo da se radi o smanjivanju ili povećanju subjektivne kulture, dobit koju pokret donosi neovisan je o oba stava. Simmel se njime bavi:= Objektivna je kultura, uz iznimku malenih broja područja, potpuno muška. Vjeruje se u jednu ljudsku kulturu gdje se pojam čovjeka izjednačava s pojmom muškarca (u jeziku se često koristi isti izraz). U svakom slučaju, to je razlog zašto se nedovoljno dobri rezultati trpaju pod ženske, a prihvatljivi pod muške. Na velikim područjima tehnike i trgovine, znanosti i vojske, spisateljstva i umjetnosti zahtijevaju se rezultati unutar danih formi i pretpostavki koje su specifično muške, potječući iz muškog duha i naslijeđa karaktera. = Primjer: Često se spominje „pravna otuđenost“ žene koja se protivi pravnim normama i sudovima, no tu se ne radi o otuđenosti od prava kao takvog, nego od muškog prava. Žensko odstupanje od muškog prava stvorilo bi drugačije pravo. Činjenica je da predmetni sadržaj naše kulture umjesto neutralnog ima muški karakter, temeljen na mnogočlanoj prepletenosti povijesnih i psiholoških činjenica. = Proces podjela rada je neusporedivo primjerenija muškom biću nego ženskom biću. I dan danas rad domaćice manje je specijaliziran (tj više obuhvaća) od bilo kojeg „muškog zanimanja“. = Ženskoj prirodi ne dostaje muška sposonost da se ne dopusti razdiranje svojeg osobnog bitka od strane rezultata koji se postiže u sklopu podjele rada i u sebi ne nosi nikakvo duševno jedinstvo upravo zato što se ta rezultat postavlja na distanciju objekta. Ako bi se duševno stanje žene dalo kako

objasniti, tada bi njezina periferija bila uže povezana sa središtem, da su djelovi solidarniji sa cjelinom nego u muške prirode.= Ženski pokret leži na tome da se radi o nerazvijenosti koja dolazi do toga jer nemaju dovoljno prostora i slobode uopće pokušati razviti. Obje strane shvaćaju ga u smislu organske prirodnosti.= Iskusni su penelozi povodom uvođenja čuvarica u zatvore odredili da se mogu prijaviti samo vrlo obrazovane žene. Vic je u tome što se muški kažnjenik povinjuje čuvaru iako je možda obrazovaniji, dok obrazovane zatvorenice stvaraju teškoće. To znači da muškarac odvaja svoju cjelokupnu osobnost od odnosa i doživljava taj odnos u čistoj objektivnosti, dok je žena veoma osobna. Za žene se kaže da lakše vrijeđaju od muškaraca u jednakim okolnostima, ali to upućuje da svojim uvredama gađaju cijelo biće, za razliku od muškarca. Ta osnovna struktura ženskog bića može se okarakterizirati jednim pojmom – vjernost. Muškarac u svojoj sposobnosti da se odvaja u smjerove i svoje perfierije čini neovisnima navodilo bi dakle da im je karakteristična nevjernost. Po logici psihilogije, diferenciranost i objektivnost su suprotnosti vjernosti. = Ukoliko žena zakazuje u postignućima objektivne kulture to ne znači da se radi o dinamičkom manjku u odnosu na neki općeljudski zahtjev već se radi o neprimjerenosti karaktera u kojemu životni sadržaji egzistiraju na osnovi nečega što je izgradila diferencijalna priroda muškarca.= Samo ako se ženi prizna principijelno drugačija osnova može se spriječiti brkanje čovjeka i muškarca.= U okviru dosad postojeće kulture one nalaze više potvrda u područjima gdje su u sebe primile više tog duha muške kulture no što to uspijevaju u području gdje se zahtijeva originalnost i gdje moraju prelijevati vlastitu energiju u ono objektivno što pripada muškoj kulturi.

= Kultura je muška u dvostrukom smislu: Zato jer ima izvorno svoju formu i zato što su ispunjenja te forme zacrtana u muškom obliku. Ako treba postojati objektivna kultura i žene se pokoravaju njezinoj formi trebaju pronaći i stvoriti nešto što muškarci naprosto ne mogu. U podjeli rada zbog nižih dnevnica muškarci su se u Engleskoj bunili zbog prosjeka plaće. Firme su nadalje izjednačile vrijednosti i dovele do monopolizacije ženskih područja i prepuštanja ostalog muškima. Kako ne bi dolazilo do smanjivanja plaća, poslodavaoci su proveli diferencijaciju zadaća, odnosno, pronašli ono što žene rade bolje i to dali njima, a ono što muškarci rade bolje ostavili njima.= Lječnička praksa uvijek radi bolje ukoliko raspoznaje probleme i osjećaje bolesnika. U tom pogledu, lježnica žena može za određene ljude postaviti točne (ili točnije) dijagnoze i bolje predosjetiti pravilnu uporabu terapija.

=Kada bi sve osjetilno utvrivo događanje u čovjekovu svijestu bilo u potpunosti poznato, sve bi vidljivo, opipljivo i slušljivo bilo jednako nevažno i besmisleno poput prolaženja oblaka ili šuštanja grana kada se ne bi oujedno razumjelo kao manifestacija duše. Shvaćanje povijesnih osoba nije samo rekonstrukcija unutarnjeg bitka. Ono što zovemo razumijevanjem nekog čovjeka prafenomen je za koji se ne mogu navesti jednostavni elementi nego nekoliko vanjskih uvjeta, među kojima pripada odnos jednakosti i nejednakosti između subjekta koji povijesno spoznaje i njegovih objekta. Ne shvaćamo neki duh zato jer smo mu slični ali razumijevanje jest uvjetovano nekom sličnošću. Zato prije svega ne bismo razumjeli izvanzemaljce, ali razumijemo Cezara. Psihološko i povijesno razumijevanje očitvano je odnosom subjekta i njegovih objekata. Ukoliko je povijest primjenjena psihologija, ženska priroda mogla bi biti osnova vrlo originalnih postignuća u njoj jer nemaju samo drugačiju mješavinu jednakost ii nejednakosti s povijesnim objektima nego i posebnu strukturu duše i mogućnost da vide drugačije.

= Objektiviranje ženskog bića u kulturi čini se najprije prisutnim u umjetnosti, gdje već imaju izražavanje koje nikako ne priliči muškome i ne moraju se skrivati iza muških pseudonima. Ljudska potreba da se čovjek prikriva i otkriva drugačije su koncipirane u žene nego u muškarca. U stilskom izražaju osjeća se podvojenost između osobnog sadržaja i pjesničke forme. U narodnim pjesmama su pak žene jednako ili čak više produktivne od muškaraca. Ukoliko forme kulture nisu kruto izražene ne mogu biti niti muške niti ženske. Zanimljiva predispozicija žene u matematici tiče se upravo toga što je apastraktnost, neosobnost matematike s onu stranu, iza psihologije spolova, pa stoji ravnopravna pred muškim i ženskim bićem, jednako obuhvatljiva. Blizina prirodi najbolje se možda ukazuje na kaligrafiji, gdje se potezom kista prikazuje fiziološki potez ruke i njegova draž koja se sastoji od lakoće kretanja, ritmičnosti i prirodnosti pokreta – u kaligrafiji – žena se posebno cijeni – u njoj se očituje osobitost duševnog karaktera. Slično vrijedi za ples i glumu. Ornamentalne linije kojima bi se zabilježili pokreti plesnih umjetnica bili bi takvi da ih muškarci nikako ne bi uspjeli proizvesti inervacijama, osim kada bi namjerno oponašali. Ako postoji formula ženskog bića, ona se poklapa s tim bićem glumačke umjetnosti jer žena neposredno očituje zbivanje u svojoj unutrašnjosti. Blisku vezu svih bitnih dijelova koju ženu čini onim što ne može razdvojiti objektivno i subjektivno, odlikuje estetika glumačke umjetnosti, ono iznutra iskazuje na sebi.= U uskoj vezi s najdubljim kulturnim značenjem žene dolazi pitanje „ljepote“. Ako postoji polarnost vrijednosti bića, gdje jedna vrijednost prikazuje aktivan i oblikovan odnos prema nečemu realnom, a druga savršenstvo u sebe zatvorene egzistencije koja sve elemente svojeg bitka ugođava prema svojoj vlastitoj unutarnjoj harmoniji, tada bismo jedna kraj nazvali „značajnošću“, a drugi „ljepotom“. Značajnost je bitak, ali takav koji sadrži djelotvornost, značajnost, probijanje okvira. Za ženu se, međutim, drži ono da „treba biti lijepa“, lijepo ovdje shvaćeno u punini značenja, ne samo u obliku lijepog mladog lica ili slično. Ideja ženskog bića je ona netaknutost periferije, organska zatvorenost u harmoniji svih dijelova bića među sobom i u njihovu ravnomjernom odnosu prema njihovu središtvu – kao što upravo glasi formula lijepog. (O rly?) Žena je ono što jest, a muškarac ono što postaje, žena posjeduje blaženost samo po sebi i pritom se ovdje ne govori o vrijednosti nego o obliku egzistencije.Izraženost muškog tijela prije svega je značajna po produktivnost i vršenje fizičke zahtjevnosti, dok žena igra tjelesnu ulogu u pasivnosti.

= Država može važiti kao sveobuhvatna forma u čiju se organizaciju i utjecajnu sferu nekako mogu uvući svi mogući životni sadržaji – ma u koliko različitoj mjeri povijesne države realizirale tu principijelnu mogućnost. Konačno, „dom“ igra dvostruku kategorijalnu ulogu, s jedne strane moment života onih koji u njemu sudjeluju, s druge strane skup cjelokupnog životnog sadržaja. Realizacija doma veliko je kulturno postignuće žene, radi se o objektivnoj tvorevini neusporedivoj ni s čim drugim.= Komplementarna strana ženskog bića, ona ravnoteža općeljudske egzistencije, nalazi se pak u karakteru sadržaja ženske aktivnosti koji protječu i predaju se pojedinačnosti, ne grade nadsobni kulturni svijet već služe svakodnevnici i osobama koje omogućuju tu gradnju. Zato se žena pojavljuje kao zatvoreno biće koje baš tu u umjetničkom nastojanju zakazuje u strogom određenju forme.

= Originalno i objektivno kulturno postignuće žena sastojalo bi se u tome što one u velikoj mjeri oblikuju mušku dušu. U njezinu formiranju žene izražavaju same sebe, stvaraju tvorevinu moguću samo njima. Djelo žene jest muškarac budući da bi bez ženinog odgoja muškarac zaista bio nešto drugo. Ipak, to opravdanje poticaja nastaje tek kad muško nešto postigne i to u sferi muškog

djelovanja, specifično muškog jer za okončanje povijesno besmislenih okrutnosti valja zahvaliti objektiviranju života, što je specifično muška domena. Ono što daje žena „ne može se samo dati“, to je djelić bitka. = Moderni razvoj za sve veći broj žena isključuje zanimanje domaćice. U podjeli rada, žene se susreću s iznimno visokim ili iznimno niskim zanimanjima, duhovnih za koje je potreba posebna nadarenost i inferniornih ispod njihovih socijalnih i osobnih očekivanja.

= Kada bi sloboda kretanja žena težila objektiviranju ženskog bića, tada bi to za kulturu značilo otkrivenje novog kontinenta. Ovako, ono što one pokušavaju postati muškarci i imati što muškarci imaju. Ljepše bi bilo, naime, da vrijednost izvlače iz svoje ženskosti, oslobađanje specifično ženskog za unaprijeđenje kulture. Na moment, doduše, izvlačenje objektiviranja iz žene, principa čvrsto prepoznatog u muškome, mogla bi biti puka misaona pogreška, ako bi u tom smjeru išle, tada sve ono što čine na onaj objektivni način ne bi značilo biti jednak muškome već bi značilo prilagoditi svoju izvorno drugačiju prirodu nečemu što je njima ideal onog što posjeduje muško po samoj prirodi. Žena ima svoj svijet.

3.2 ŽENA I MODA

= Ako moda izražava i naglašava individualnost i egalitarizaciju, draž oponašanja i isticanja, možda to objašnjava činjenicu da su joj žene sklone. Iz slabosti društvenog položaja na koji su bile osuđene većinu povijesti proizlazi blizak odnos sa svime što „običava“, „što je primjereno“, s općevaljanim prihvaćenim oblikom egzistencije. = Onaj tko je slab izbjegava individualiziranje, svoju zaštitu nalazi u tipičnom obliku života= Moda omogućuje održavanje odnosa s općim oblikom života, a da pritom pruža mogućnost naglašavanja vlastite osobnosti. Moda je takoreći ventil iz kojeg izbija potreba žene za isticanjem.= Općenito povijest žene pokazuje međusobnu jednakomjernost i jedinstvenost u vanjskom i unutranjem životu, gdje je tek moda činila razlike. = Današnjim emancipacijama žena koje se žele približiti muškarcu iz istog razloga i iskazuju ravnodušnost prema vanjskome, prema modi kakvu uglavnom imaju muškarci, koji svoju vanjsku značajnost pritom dobivaju postizanjem društvenog statusa, uloge ili samim time što jest u nekom staležu. Kroz modu se žena uklapa u takve sheme, ulazeći u društvo zaobilaznim putem, notom individualnosti. = U potrebi za uvijek novom modom leži estetska forma nagona za razaranje koja karakterizira sve obespravljene ukoliko nisu u potpunosti porobljeni.

4. KULTURNE MANIFESTACIJE DRUŠTVENOG ŽIVOTA4.1 SOCIOLOGIJSKA ESTETIKA

= Promatranje čovjekova djelovanja zahvaljuje svoju draž neiscrpnoj raznolikosti i mješavini odvijanja. Ali ta odvijanja skup su malobrojnih osnovnih tonova. Razvoj i suprotnosti čovjekove povijessti mogu se svesti na malo izvornih motiva.= Svako područje života sastoji se o izmjeničnom oblikovanju vanjskih i unutarnjih mogućnosti sudbine. Što se više područja obuhvaća, to se više osnovnih motiva stapa i u konačnici dolazimo do jednog dvojstva. U svakoj se povijesnoj epohi pojavljuje sukob dvojstva, samo svaki puta u nekoj drugoj formi s nekim osnovnim tipom.

= Na samom početku grčke filozofije sukobili su se Heraklit koji je vjerovao u bitak u vječnom protjecanju i Elejci koji su smatrali kako postoji samo jedan jedini bitak u mirovanju. Tu formu cijelo čovječanstvo uzimao kao temelj svog razvoja.= S krćanstvom se pojavila suprotnost božanskog i zemaljskog principa. = Životni nazori novijeg vremena razvili su suprotnost između prirode i duha.= Današnje društvo tu suprotnost nalazi u formuli socijalističkih i individualnističkih tendencija.= Čini se da kroz sva pitanja života produžuje linija koja razdvaja dva osnovna mišljenja s tipičnom razlikom u karaktera ljudi i ustanova. = Ta suprotnost određuje odnos dubine materijalno životnih interesa i visine estetskog svjetonazora.

= Bit estetskog prikaza za nas je u pojedinačnome iskazati tip, u slučajnome zakon, u prolaznome/vanjskom značenje stvari. Niti jedna pojava ne može izbjeći tu redukciju na ono što je značajno i vječno. Sve ono što je po sebi najružnije kroz izražaj može postati ugodno, sve ono što je banalno ili odbojno uz prodiranje ljubavi može postati prihvatljivo i dio jedinstva ljepote i smisla.= Razmišljajući ovim smjerom dolazimo do toga da nema razlika u ljepoti stvari, estetski panteizam. U takvoj formi, međutim, gubi se individualnost, razlike u individualnosti. Ne može se prihvatiti na temelju toga da se radi o estetski jednakovrijednom, a ne jednakovrsnom. Hijerarhija vrijednosti biti će upravo kroz podizanje onog karaterističnog – onog što se u nečemu jednakovrijednom ne bi uopće moglo uočiti ili primijeniti. = Naša su osjetila povezana s razlikama i osjetilo za vrijednosti nije ništa manje nego osjetilo dodira ili topline. I to što je svijet podijeljen na svjetlo i tamu, što se ne pretapaju kao jednakovrijedni i beozblični, što najsirovije nosi smisao postojanja je prava estetska slika svijeta. = Dvije su različite osobe, ona koja ne može živjeti bez da razlučuje razlike i ona koja živi upravo u unutarnjem svijetu i koja harmoniju stvari vidi u njihovoj jednakosti.

= Tražiti neko pomirenje između ta dva načina razmišljanja je nemoguće, svoditi ga na nešto bilo bi kao reći da nema razlike između dana i noći jer postoji sumrak. Tu se (ne u sumraku, nego suprotnosti), nalazimo na izvoru ljudskog, gdje se borba ne odvija samo među različitim osobama nego i individualno, u sebi. (naslov kontrapunkti kulture ovdje pomalo dobiva smisao) Uzvišenost i divota ljudske duše u tome je što živi život u kojem djeluju snage koje teku iz nepomirljivih izvora prema nesjedinjenim ušćima, a čine jedinstvo.

= Na početku svih estetskih motiva nalazi se simetrija. Čovjekova formativna moć na slučajnim i zbrkom prirodnog oblikovanja nigdje se bolje ne uočava i ne iskorištava. Prvi je estetski korak osjetilnost prema simetriji, sve dok se kasnije ne priključe estetske draži nepravilnog.= U simetričnim tvorevinama racionalizam dobiva svoj lik, ali onda opet estetska promjena bježi u suprotnost i traži ono iracionalno i izvanjsko. (Veza na propast prosvjetiteljstva).= Poticaj nagona za simetričnosti potreba je za sistematiziranjem i rangiranjem, procesa najbržeg razumijevanja uz najmanje napora. Čista korisnost. Jednoličnost klasifikacije elemenata po općim principima svojstvena je i u despotskim društvima. Primjeri za to su uređenja 18. stoljeća, Karlo V. Ili stari Egipat. Obratno, liberlani državi tok sklon je asimetriji. Utjecaj estetskih snaga najvidljiviji je u sukobu socijalističkih i individualističkih tendencija. Socijalizam u želji za simetriziranjem i leveliranjem države od društva nastoji učiniti umjetničkim djelom. Socijalno pitanje nije samo etičko. Takva država dobiva onaj isti oblik ljepote kakav ima stroj u svojem harmioničnom mehaničkom prepletanju i svrsishodnosti, pouzdanosti pokreta. Na vidjelo izlazi potreba za nadvladavanjem iratio.

= Individualističko društvo sa svojim nepomirenim tendencijama i iznova započeto-prekinutim razvojim nizovima daje duhu nemirnu sliku, zahtijeva od njega stalne nove inervacije. Estetsko bi značenje organiziranog društva moralo psihički utjecati više no što to odaje apstrakna formulacija. = Domet važenja estetskih motiva sada se pokazuje u tome što se u prilog ide drugom idealu. Ljepota koja se danas osjeća ima isključivo individualistički karakter, veže se uz pojedine pojave. Individualiziranje odlazi toliko daleko da se jedan buket kultiviranog cvijeća više ne veže zajedno, već se svaki cvijet stavlja zasebno, u kranjem slučaju labavo se podvežu, svaki je previše nešto za sebe. S druge strane, poljsko, „divlje“ cvijeće slaže se u bukete.

= Unutarnji karakter umjetničkih stilova može se protumačiti kao posljedica različitih odmaka koje oni postavljaju između nas i stvari. Sva umjetnost mijenja odmak na koji smo izvorno po prirodi postavljeni. S jedne strane nas približava dubljem smislu, s druge strane nas se odaljava od neposrednosti stvari. Na obje strane vežu se jednako snažni podražaji, napetost među njima, raspodjela na raznolikost zahtjeva koji se postavljaju djelu, daje umjetničkom stilu jedan osobit pečat. Naturalizam želi iz svijeta izvući njegovo značenje, dok stilizirajuća postavlja aprioran zahtjev o pogledu ljepote i karaktera.

= Može se reći da umjetnički osjećaj današnjeg vremena u bitnome snažno naglašava draž odmaka nasuprot draži približavanja. Njemu pripada sklonost prostorno i vremenski udaljenim kulturama i stilovima. Sve te forme u umjetnosti stvaraju odmak između nas i cjeline i punine stvari. Književni stil ovog stoljeća izbjegava izravno označavanje stvari. Radi se o patološkom „strahu od dodira“, zato se diferencirana osjetljivost tolikog broja modernih ljudi izražava unegativnom ukusu, u određenom isključivanju nesimpatičnog, u odbijanju mnogoga, dok pozitivan ukus, energično da, zaostaju.= Naturalizam je bio očajnički pokušaj da se prevlada odmak, dosegne blizina stvari. To se ne događa samo u umjetnosti nego i u znanosti, materijalizam koji je smatrao da može dohvatiti zbilju pada pred novokantovskom filozofijom i subjektivističkim svjetonazorima. S tim je povezan i osjećaj neizdržive skučenosti što u modernog čovjeka izaziva vezanost uz krug najbližih. Rastavljanja obitelju su nuspojava.

= Simmelu se jednim od glavnih uzroka tog straha čini prodiranje novčane privrede koja razara privredne odnose prošlih (još neizbrisanih) vremena. Novac se postavlja između sveg i svega, naš interes za drugom stranom prvo se prelama u mediju novca, viđenje objekta kroz vrijednost novca. Povećanje uloga novca odmiče jače nas odmiče od objekata. Na kraju ćemo „osjećati“ samo kroz jedno posredovanje. = Vrlo raznolikim pojavama moderne kulture zajednučka je jedna duboka psihološka karakteristika koja se na apstraktan način može nazvati tendencijom sve većeg distanciranja između čovjeka i njegovih objekata i koja na području estetskog samo dobiva svoje najrazgovjetnije forme. Ovo je doba koje nalazi najviše životne podražaje u formi neodlučnosti između krajnjih polova sveg ljudskog. Postajemo oni omlohavljenih živaca, a nove poticaje donosi nam sirovitost i najgrublji podražaji.

4.2 MODA

= Umijeće shvaćanja omogućuje nam da osjećamo mnoštvo takvih snaga koje nastoje nadići zbiljsko i postati čežnja. U svakom djelovanju osjećamo nešto što se još nije posve izrazilo. Jedinstvo cjelokupnog života očitava se u tom dualizmu uzajamnih elemenata koji kolidiraju.= Taj dualizam u našem životu ne može se opisati nego samo osjetiti u pojedinačnim suprotnostima karakterističnim za našu egzistenciju, u njima biti zadnja forma. = Prvi naputak daje fiziološka osnova našeg bića: trebamo kretanje i mirovanje, produktivnost i receptivnost. Cijela se povijest društva može razviti na borbi, kompromisima, i raskidima dogovorenih mirenja. Svaka bitna forma života u povijesti naše vrste pokazivala je interes za trajnost i jedinstvo sjedinjeno s interesom za promjenom i posebnim.= Unutar društvenih utjelovljenja jednu njihovu stranu nosi potreba za oponašanjem. Njegova draž je što omogućuje svrhovito djelovanje ondje gdje nema osobnog i stvaralačkog. „Dijete mišljenja“. Nagon za oponašanjem karakterizira razvojni stupanj na kojem je želja za svrhovtiom osobnom aktivnošću živa ali nedostaje sposobnost da se za nju crpe individualni sadržaji. Teleološki je čovjek protupol onoga što oponaša. Takvo oponašanje odgovara jednom od osnovnih smjerova našeg bića, koji se zadovalja utapanjem pojedinca u općenitost, koji naglašava što je trajno u promjeni. Da se bude jednak drugome provocira i drugu potrebu za individualiziranjem. Društveni život biti će kao arena, a društvene institucije temporalna pomirenja antagonizma u prividnoj formi kooperacije.

= Moda je oponašanje danog uzorka i udovoljava potrebi za društvenim osloncem. Vodi pojedinca putem koji svi idu, a omogućuje izražavanje sebe i razlikovanje od drugih, izdvajanje od drugih. Moda je forma života koja spaja tendencije ka egalitarizmu s tendencijama ka individualnim različitostima i promjenama, a njezina povijest je povijest sve uspješnijeg prilagođavanja. = Moda jeproizvod klasne podjele, svojevrsno predstavljanje časti, svrha povezivanja u krugove, kao okvir oko slike koja je neko jedinstvo i odvaja od ostalog svijeta. Da se radi o društvenim i psihološkim potrebama dokazuje činjenica da se ne može pronaći načelno valjan razlog zašto bi se moda uopće stvarala. Naša regularna odjeća posjeduje neku praktičnu svrhu, dok sama moda to doista nema. Moderne stvari ponekad se čine toliko ružne da bi se moglo reći kako moda demonstrira moć nad ljudima, mogućnost preoblikovanja ukusa. = U prošlosti su se često novi oblici mode stvarali slučajno, iz potreba ljudi da nadomjeste vlastite nedostatke (krinolina za trudnoću npr...makar...tko može objasniti francuski pederizam? =D). Pronalazak mode u današnje doba sve više uključuje u objektivni karakter prirode. U stanovitim vremenskim intervalima a prirori se zahtijeva pronalazak nove mode (u vidu industrije). = Činjenica da nadindividualnost njezine unutarnje biti zahvaća i njezine sadržaje nalazi se u tome što je modno kreiranje „zanimanje“, plaćen posao. Moda svoje mjesto ne nalazi na mjestima koji bi trebali biti objektivne naravi: religija, znanost, politika.

= Činjenica je, u svojem izmijenjivanju moda uvijek pripada najvišem staležu. Čim niži slojevi prihvate neku modu i izađu iz svojih okvira jednoličnosti i praktičnosti, ta se moda odbacuje i traži se nova. Prirodno je da ono što je dole teži onomu što je gore, a to u društvu oni donji najlakše dosežu kroz modu – jer je moda oponašanje, pa oponašaju ono što je gore. ;) = Opasnost miješanja i brisanja razlika, koja klasama kulturnih naroda daje povoda za diferencijaciju u odijevanju, ponašanju, ukusu itd, često izostaje kod primitivnih društvenih struktura koje su s jedne strane komunističnijem a s druge pak kruće i definitivnije utvrđuju postojeće razlike.

= Čovjek koji može pratiti i želi pratiti modu često nosi „novu odjeću“, koja određuje naše držanje više od stare. Da se u staroj osjećamo „ugodnije“ ne znači ništa drugo nego da nameće svoj vlastiti oblik koji dužim nošenjem prelazi u zakon naših pokreta, nas samih. Nova odjeća daje nam stanovito „držanje“. = Promjena mode naznačuje i otupljivost naših živčanih podražaja. Što je neko doba nervoznije, ili dapače, neki narod, to se brže moda smjenjuje. U Kafara se moda rapidno izmijenjuje dok je Bušmani uopće nemaju. Pritom se, u hijerahijama, elementi mode stvaraju samo kako bi se slojevi mogli razlikovati. = Bit mode je u tome što je uvijek prakticira samo dio, grupa ljudi, a ostali su na putu do nje. Svaki njezin rast tjera je kraju jer gubi svoj izvorni smisao razlikovanja na prvom mjestu. U svojoj biti modu karakterizira ekspanzivnost (vjerojatno zbog te svrhe oponašanja i potrebe da se oponaša), dakle ona samu sebe uništava, zbog čega uvijek kreće iznova.= To što moda dominira u današnjem društvu vezano je zgušnjavanje psihološke karakteristike vremena. Naša unutarnja dinamika zahtijeva sve kraće vremenske razmake između dojmova koji se izmijenjuju. To počinje posve sitnim simptomima poput razmaka u povlačenju cigarete za cigaretom. U tom kontekstu moda ima svoju ulogu granica i prolaznosti. Jedan od razloga zbog kojih moda danas tako vlada jest i gubljenje utjecaja starih uvjerenja, što omogućuje prodiranje promjenjivih vrijednosti i fokus na sadašnjost. = Tko se svjesno nemoderno odijeva i ponaša, taj s time povezan osjećaj individualizacije zapravo ne postiže vlastitom individualnom kvalifikacijom nego pukim negiranjem društvenog primjera: ako je modernost oponašanje tog primjera, onda je namjerna nemodernost njegovo ponašanje s obratnim predznakom, no koja zato ne svjedoči manje o moći društvene tenedncije koja nas čini ovisnom. Jednako kao što je i ateizam, nastao u kontrarnosti kršćanstvu, postao religijom – fanatizam, netolerantnost, unutarnja potreba zadovoljenja potreba, itd. Opozicija nije uvijek znak osobne snage.

= Otjema stidljivost i bojažljivost da bi se osebujnošću vanjskog nastupa možda mogla odati neka osobitost svojega najdubljeg bića razlog koji mnoge prirode navodi na to da potraže utočište u prikrivanju modnim izjednačavanjem. Sav osjećaj stida počiva na nekoj izdvojenosti pojedinca. On nastaje kada dolazi do nekog naglašavanja njegova „ja“, do usredotočenja svijesti nekog kruga na tu osobu, a da se usredotočenost osjeća neprimjerenom. Moda nudi mogućnost izdvajanja koji se uvijek smatra primjerenim. Kod mode je osjećaj stida umanjen kao i kod masovnih akcija, ono što osoba sama nikad ne bi izdržala kao vlastito obnošenje u masi može podnijeti. Čim se individualni karakter situacije jače istakne nasuprot njezinu društveno-modnom karakteru, počinje djelovati osjećaj stida: mnoge žene stidjele bi se pojaviti se u svojoj dnevnoj sobi i pred jednim jedinim stranim muiškarcem s onako dubokim izrezom s kakvim to čine pred trideset i pred stotinu njih u društvu u kojem taj izrez vlada u modi.= Moda je također samo jedan od načina na koji ljudi žele, prepuštajući vanjsko porobljavanje od strane zajednice, tim potpunije spasiti unutarnju slobodu. Kao što je po Schoppenhaueru svakom čovjeku dosuđena neka određena količina užitka i patnje, tako bi se moglo u svakog pojedinca uočiti trajan omjer obvezivanja i slobode. U cjelini se može reći da je najbolji pomak u vrijednosti života kada se ono obvezatno obvezajuće pomakne na periferije života i duše.

= S više ili manje namjere pojedinac često sam sebi određuje ponašanje, neki stil kojim se više ili manje očito karakterizira kao moda. Osobito mladi ljudi često pokazuju iznenadnu „čudnovatost“ u svom nastupu. Stanoviti međustadij između individualne i osobne mode realizira se unutar užih

krugova. Balani ljudi često usvajaju neki izraz – i to najčešće izraz mnogih drugih ljudi iz istog kruga –koji tada primjenjuju na sve odgovarajuće ili neodgovarajuće objekte u svakoj prilici. Ne može se reći da pojedinac takvim postupcima, i izričući presudu stvarima, ne stječe individualnu snagu, naglašavanjem svoje „ja“ u odnosu na njih.

= Prava promjenjivost povijesnog života u srednjim je staležima. Zato je i moda postala mnogo življa, agresivnija i raširenija. Klase i pojedinci koji inzistiraju na promjenama prepoznaju tempo svoje duše. Ekonomija nadalje mora odgovarati datom tempu. Zbog toga moda više niti nije toliko skupa ili ekstravangantna kako je nekoć bila, specifično kao nadoknada za vremensko trajanje same mode. Ovim tempom, jasno, došlo bi do neke kritične točke raspada – zbog čega moda ima stanovito kruženje, recikliranje kao riješenje, taman kada se „zaboravi“ na neku prijašnju modu, ona će u novom obliku, prilagođenom, biti vraćena za dani period. = Moda je, rekli bismo, posebno karakteristična tvorevina u kojemu je društvena i individualna svrhovitost ravnopravno objektivirala suprotna životna strujanja.

4.3 EKSKURS O NAKITU

= U čovjekovoj želji da se svidi svojoj sredini stvaraju se tendencije u želji da bude drugome na radost, ali da zauzvrat dobije i odgovarajuće poštovanje i priznanje. Potreba za ovim drugim toliko će se intenzivirati da će potreba za onim prvim izblijediti i biti potisnuta u potpunosti. Tim sviđanjem na kraju se želimo „isticati“ među drugima. Karakteristični princip tog isticanja jest nakit. = Ljudi nose nakit za same sebe tako što ga nose za druge. Sociološki je nebično što se jednim takvim ponašanjem zapravo cilj odobreno postiže time što smo drugima estetski ugodni. Zavist koja poradi nakita nastaje ukazuje samo na želju zavidnika da postigne isto divljenje i istu razinu kao onaj koji nakit nosi. = Za svaku osobu može se reći da oko sebe ima neku sferu zračenja, djelovanja na druge samim time što jest. Nakit pojačava ili proširuje dojam ličnosti, intezivirajući to zračenje. Budući da je nakit uglavnom neke specifične vrijednosti, on je često često sinteza imanja i bitka nositelja, kroz njega posjed postaje opipljiv, postaje kvaliteta na čovjeku.

= Sve ono što čovjeka krasi može se razvrstati u ljestvicu u skladu s bliskošću s kojom je povezano s fizičkom ličnošću. Zaprimitive narode karakterističan je bezuvjetno blizak nakit tetovaža. Idući je korak odjeća – ali odjeća nakon što prestane biti nova poprima te ljudske karakteristike, tj propušta čovjekovo zračenje, prilagođava mu se, zbog čega ga i odaje – nakit, međutim, vječno krut ostaje i vječno nov, vječno prikriva i ostavlja osobu nadindividualnom. On služi pojedincu i sam ne smije biti individualnog karaktera, suprotno od onoga što se često smatra kada se nakit želi učiniti umjetnošću, jednako kao i namještaj. = Materijalno je sredstvo nakitove društvene svrhe sjaj koji se pojavljuje kao centar koncentričnih krugova uokolo, to što dovodi u sredinu grupe ili društva, to što „svi“ gledaju u „jedno“. On ukazuje na stanoviti odmak jednih od drugih, ali i povlači za sobom. U materiji je on odmak i obzir istovremeno.= Razlika između taštine i oholog ponosa je u tome što ovaj drugi uopće ne podnosi nakit. Tomu se pridružuje značenje „autentičnog“. Autentična osoba biti će ona u koju se možemo pouzdati i kada je nema. Želi se biti, autentično, više od same pojave. U Francuskoj je nekad postojala uredba prema kojoj svi ispod određenog ranga nisu smjeli nositi nakit. U tome je vrlo očito prisutna kombinacija

onog što tvori čitavu bit nakita: da se u njemu kao u žarištu skupljaju sociološko i estetsko naglašavanje ličnosti. = Takve tendencije u nakitu se pojavljuju i pri popisivanju privatnog vlasništva. U muškaraca često se radi o oružju, dok se u žena radi o nakitu. Radi se naprosto o naznaci da muškarac proširuje svoju ličnost i obuhvaća druge, a žena brine o tome da se njezino „ja“ naglašava i realizira (Pritom se lako može povezati Simmelova teorija ljepote žene i njezine svrhe sa samim nakitom koji individualnost naglašava, dok muškarci u svojoj značajnosti za tim nemaju toliku potrebu).

4.4 EKSURS O PISMENOJ KOMUNIKACIJI

= Pismenost u prvom redu ima bit koja je posve suprotna držanja tajnosti. Našoj je svijesti na raspolaganju karakteristična forma koja se može nazvati samo „objektivnim duhom“: prirodni zakoni i moralni imperativi, pojmovi i umjetnički oblici koju su na raspolaganju svakome tko želi dohvatiti. Istina ostaje istinom bilo da se zna za nju i priznaje ju se, a morali i pravni zakon važi bilo da se po njemu živi ili ne. Pismenost je simbol ili osjetilni nosilac te neizmjerno važne kategorije. Duhovni sadržaj, jednom zapisan, stiće objektivnu formu, principijalnu bezvremenost postojanja.= Forma izražavanja u pismu znači objektiviranje sadržaja koji ovdje tvori posebnu sintezu s jedne strane s određenošću za nekog pojedinca, a s druge strane s njgovim korelatom: osobnošću i subjektivnošćui s ojom nastupa autor pisma, za razliku od pisca.= Prednost i nedostatak pisma je što izražava principijelno čist predmetni sadržaj našeg trenutnog idejnog života i preućuje ono što se ne može ili ne želi reći. Tu se ne radi jednostavno o nekom više ili manje onoga što netko daje na znanje drugome, nego o tome da je ono što je dano na znanje primaocu više ili manje razgobvijetno i da nedostatku razvijetnosti, kao radi kompenzacije, odgovara proporcionalno mnoštvo mogućih tumačenja. = Pismeno izražavanje prvo se čini sigurnijim, jedini kojim se ne gubi ništa na značenju, ali mu istovremeno manjkaju ostale karakteristike raspoznavanja: boja glasa, naglasak, pokret, izraz lica, za govorenu riječ i uzrozk smanjenja i povećanja razgovijetnosti. Čitatelj bi se trebalo povlačiti za logičkim smislom, ali često ne može samo za time, stoga je pismo često i podložno „tumačenjima“, pa i nesporazumima. U ovom fenomenu, dade se isčitati sljedeće: ono što je u pismo nerazgovijetno jasno je „u živo“, ono što može postati nejasno „u živo“ razgovijetno je u pismu. = Jedan od duhovnih uspjeha pismene komunikacije je taj što ona iz te naivne jedinstvenosti izdvaja jedan od njezinih elemenata i time ilustrira mnoštvo principijelno različitih faktora koji tvore naše naizgled jednostavno uzajamno „razumijevanje.“

4.5 AVANTURA

= Svako naše djelovanje ili iskustvo nosi dva značenja: vrti se oko vlastitog središta ali je i dio jednog života. Događaji koji mogu biti među sobom vrlo slični divergentni su s obzirom na odnos prema životu. Kada se od dvaju događaja ne previše različitih sadržaja jedan naziva avanturom, onda se radi o različitosti prema odnosu s cjelinom života.= Avantura biti će postupak onog izvan koje je povezano s onim unutra, poput sna, a takvom i postaje u našem sjećaju. Avantura se toliko zna odmaknuti od naše unutarnje točke da nam se čini kao da je bila neke druge osobe, a ne naša. Avantura pak ima početak i kraj, prepoznatljivo upravo po tome što se izdvaja iz rutinskog lanca događanja i neovisna je o onome prije i poslije, ograničava se, kao otok. I Avantura i umjetnost stoje nasuprot životu, ali su analogni u toj cjelini, opet, kao san. Avanturist će

zato upravo biti onaj tko živi sadašnjost, koji je netaknut prošlošću i ne misli na budućnost (ili je nema). Simmel navodi Casanovu. XD= Slučajnost uvodi jedan središnji osjećaj života koji se proteže kroz avanturistovu ekscentričnost. U nama se odigrava vječni proces između slučajnosti i nužnosti. Avantura nije mješavina tog dvoga nego doživljaj koji se može protumačiti kao obuhvaćenost onog slučajno vanjskog tim unutarnje nužnim.= No ponekad je taj čitav odnos obuhvaćen nekim dubljim likom. Iako avantura može biti naprosto slučaj u životu, sam život mogla bi biti avantura. Onaj tko ima jedinstven stav prema životu ima i jedinstven stav prema toj jedinstvenosti. Mit o seljenju duša (Pitagora) možda je nesiguran pokušaj da se izrazi taj segmentirani karakter svakog danog života. U religiji se taj ostanak avanture, karaktera života posebno i specifično isčitava kroz sve uvijek iznova. = Sinteza velikih životnih kategorija odvija se između aktivnost i pasivnosti. Posebna forma je ovdje avantura, s kojom stvaramo određeni stav prema svijetu, ali se specifično razlikuje od rada jer je rad u organskom odnosu, on prije svega ima taj faktor nadogradnje i razvijanja, dok avantura ima karakteristično osvajački ton, rušilački (da ne kažemo sebični), iako smo u samoj avanturi „bliže“ svijetu.= Avanturist postupa s nepredvidljivostima života onako kako bi osoba postupala samo s nečim što je predvidljivo. Sami filozofi zato su avanturisti duha, poduzima „bezizgledan“ ali ne i besmislen pokušaj da odnose uobliči u pojmovnu spoznaju. U avanturi se riskira, što je svojevrsni fatalizam, ali karakteristično napuštanje nestabilnosti života postaje stabilnost sama po sebi, novouređen sistem.

= Premda je avantura forma koja se može ozbiljiti na mnoštvo sadržaja, jedan je sadržaj, erotski, više od drugih „sklon“ prihvatiti odredbe avanture. Sam naš jezik najprije će avanturu povezati s erotskim. = U ljubavnom su odnosu sadržana dva elementa koja ima i avantura: osvajačka snaga i zadovoljenje koje se ne može iznuditi, dobitak zahvaljujući vlastitom umijeću. Oba pola osvajanja i darivanja za ženu su uže povezani, a za muškarca se odlučnije daju rastegnuti. Njihovo sjedinjenje daje pečat „avanture“ posebno i značajnije muškarcu.= Ljubavna avantura ipak se razlikuje od puke epizode, događaja. Ono može dati trenutni sjaj, ali je potreba izvršena i brzo se zaboravlja. Sa svojim istodobnim odnosom s nekim životnim središtem kojim se avantura razlikuje ods vakog puko slučajnog susreta i bez kojeg „životna opasnost“ ne bi mogla biti takoreći sadržana u stilu avanture, utoliko je avantura forma koja se zbog svoje vremenske simbolike pokazuje kao stvorenom za prihvaćanje erotskog sadržaja.= Avantura postaje avanturom tek sa stanovitom napetošću življenja. Samo mladost općenito zna za takvo pretezanje životnog procesa nad životnim sadržajem. Staračkoj dobi to izmiče, tamo se radi o centraliziranju života ili pukim slučajnim događajima. Ta razlika mlad – star lako je razlika i romantični duh – historijski duh. Romantičnom je stalo do života u njegovoj neposrednosti, ovdje i sada. Historijski duh, starački, odgovara tim nakupljenim slikama povijesti, osvrt na prođeni život, prošlost. Kao što igra kockara postane ne stvar zarade nego osjećaja i demonske igre unutar nas, tako avantura prestaje biti do sadržaja i cilja već samo do procesa. = Veli Simmel kada ne bismo postupali s onim nepredvidivim kao da je predvidivo ne bismo izdržali ni jedan dan, ugl. malo bla bla i moralna pouka je svi smo mi mali avanturisti. Potpuno uništavanje zgodnog principa avanture, loše kao američke crnačke obiteljske serije. -_-

4.6 SOCIOLOGIJA OBROKA

= Od svega što je ljudima podjednako zajedničko i nužno jest to da moraju jesti i piti, istovremeno ono najegoističnije i najnužnije, ono što se s drugima u nekoj točki ne smije dijeliti niti može dijeliti (često niti ne želi dijeliti). Jelo je specifična sociološka pojava jer uključuje sjedinjavanje, povezivanje i privikavanje različitih osoba na način na koji niti jedan duhovni ili društveni povod ne može provocirati. Zajedničko jelo i piće ima veliku moć socijalizacije. Kršćanstvo je u simbolu kruha počelo identificirati i prepoznavati svoj krug. Ideja jest bila da ne jede svatko od neke cjeline i time uskraćuje drugom nego da se jede od tajanstveno djeljive cjeline. Činjenica da se povezuje isprovocirala je kroz povijest razgraničavanja pravilima i zakonima prehranjivanje jedinih i drugih na bilo kojoj razini društvene uloge. Propisivanje toga dovelo je do propisivanja i ostalih pravila, poput redovitosti jela i vremena održavanja jela. Primitivni narodi jedu upravo onda kad su gladni, dok su više kulture zajedničke obroke regulirali, iako bi svatko vjerojatno jeo odvojen. Tim činom se prevladava naturalizam jela. Socijaliziranje obroka uzdiže se do estetske razine. U procesu pravila kroz zatvaranje slobode formira se i isticanje individualizma – kako tko jede, s čim jede, koliko spretno jede s priborom za jelo, ima svoj tanjur, itd. Sam tanjur simbolizira i poredak, kao i mjesto prehranjivanja, gdje se naznačava koja je uopće svrha – da estetika u konačnici ne postane poradi estetike, nego da uredi prostor za prijanjanje osnovnim potrebama. Nadalje, specifična pravila čak i kretnji pri prehranjivanju nekada su, ali i danas, označavali „tko smo mi“, a „tko su oni“.To što moramo jesti tako je primitivna i nisko pozicionirana činjenica u razvoju naših životnih vrijednosti da je svakom pojedincu neupitno zajednička s bilo kojim drugim. To omogućuje suretanje na zajedničkom obroku i prelaženje samog čina „jedenja“.

5. PESIMIZAM I OPTIMIZAM5.1 Čovjek kao neprijatelj. Dva fragmenta iz jedne sociologije.

= Skeptični moralisti govore o prirodnom neprijateljstvu između čovjeka i čovjeka. Čovjek je čovjeku vuk, a kaže se „ u nesreći naših najboljih prijatelja ima nešto što nam nije posve odbojno.“ Empirijski, u skladu s razumom, čovjek je prema tome egoist. Neka prirodna dana forma suparništva, dakle, (Simmel je sav u dualnosti) mora dati i suprotno zbivanje, simpatiziranje. Snažan interes koji čovjek ima za patnje drugih može se dati objasniti samo mješavinom te dvije pojave. = Taj se opozicijski instinkt pojavljuje s neizbježnošću refleksa, kao što životinje na bilo koji dodir automatski izvlače obrambeno oružje. Temeljni karakter ovog konflikta bio bi da će čovjek oponirati nijekanjem jednog od ta dva instinkta čak i ako nije direktno sukobljen. = Prije svega čini se da se nije moguće riješiti instinkta borbe. Kod suparništva među ljudima uzrok i učinak često su toliko nepovezani i racionalno neproporcionalni da se ne može razlikovati da li je predmet spora povod ili plod suparništva. = Ljudi se nikad nisu voljeli zbog sitnih razlika zbog kakvih se mrze. = Neugodna lakoća s kojom se sugerira neprijateljstvo upućuje na potrebu neprijateljstva. Treba nam više da jedan drugom za trećeg ulijemo povjerenje nego nepovjerenje. = Za ljubav se vjerojatno općenito priznaje da ona nije puka reakcija duše koju izaziva predmet kao što to čini boja optičkom aparatu već da duša ima potrebu voljeti i vezati se. Ništa ne govori da duša nema potrebu i mrziti, bez obzira što je aktualizacija ljubavi spontanija od mržnje. (Hm...) = Uzajamni je odnos primitivnih grupa iz često izlaganih razloga gotovo potpuno neprijateljski. Indijanska su plemena bila u ratovima sa svim drugim plemenima oko sebe osim ako su sklopila izrićit mirovni sporazum, makar treba zapamititi da sve dok individualna putovanja i trgovina nisu razvijene, susret stranaca bio je prvenstveno neprijateljski.

= Borba koja se razvija na osnovi jedinstva, jednakosti ili zajedničkog područja često je radikalnija. = Crkveni odnosi pružaju neke od najizrazitijih primjera jer u njima i najmanja divergencija od dogmatskih pravila znači znak nepomirljivosti. Tako su se potukli reformatori i luterani.= Kao temelj najintenzivnijeg antagonizma dolaze dvije vrste zajedništva:

a) Zajedništvo kvaliteta ib) Zajedništvo koje proizlazi iz djelovanja u zajedničkom socijalnom kontekstu.Prvo se svodi na činjenicu da smo mi bića razlike. Jasno, tamo gdje nema namjere ili predispozicije za primirje s drugima, raste osjećaj za antagonizam. Mogućnost razloga antagonizma je to veliko zajedničko područje koje postaje samorazumljivo i sredstvo komunikacije, pa kada sitnica iskrsne, ona je kao raskol tog područja.

= Između muškarca i žene postoji sasvim elementarna averzija, čak osjećaj mržnje kao uzajamno odbijanje egzistencije čitavih osoba. Najdublja mržnja izrasta iz prekinute ljubavi. Ovdje se ne radi samo o osjetljivosti na razlike već i opozivanju vlastite prošlosti. Prepoznavanje duboke ljubavi kao zablude takvo je poniženje pred nama samima, zasijeca u sigurnost i jedinstvo naše samosvijesti, da je neizbježno kazniti predmet nepodnošljivosti. Osjećaj krivice prekrivamo mržnjom kako bi krivicu prebacili.

5.2 Prilog teoriji pesimizma

1) Pesimizam kao prijelazna pojava.Ljudski rod je uglavnom optimistički raspoložen jer bi suprotno stanje manjkalo energije potrebne za razvoj i nastavak života kako čovjeka tako društva. Teorijski, taj optimizam se dakle nudi kao oružje za preživljavanje. Možda to objašnjava kontinuirano uspješno egzistiranje Židova. Svi svjetonazori ovog stoljeća optimistički su. Iako su svi prezirali empirijsku egzistenciju, kršćanstvu je svijet dolina suza, a Kant je život po sreći svrstao ispod nule – svi ostavljaju nekakav pomirljiv zaključak kako će ovostrano ili onostrano u životu imati nešto što će život učiniti vrijednim. Optimizam ostavlja uvjerenje da je čovjek središte. Toj tezi prvo je udario temelje Kopernik s heliocentričnim sustavom, no nekako od tuda slijede sve spoznaje koje smanjuju čovjekovu iznimnost. Kako kocke ne pokažu uvijek željen broj – ali ga niti ne izbjegavaju – tako i priroda ne pokazuje neku težnju za ispunjenjem naših potreba. Ali, nekako, taj optimizam u razinama ostaje dugo dugo nakon potresnih spoznaja. Taj put od subjektivnog prema objektivnom, nekako, indicira prelaženje preko drugog ekstrema – pesimizma, prijelazna točka iz svijeta gdje čovjek uređuje i razumije prema svojim potrebama u svijet objektivnih zakona (i kritičkog sagledavanja, dodao bih).

2) Moment okrutnosti u pesimizmu.

5.3 Socijalizam i pesimizam5.4 Ideja Europe