Transcript
Page 1: milos crnjanski - seobe
Page 2: milos crnjanski - seobe

Vidosav StevanovićREFUZ MRTVAK

Page 3: milos crnjanski - seobe

Vidosav Stevanović

VREFUZ MRTVAK

Kragujevac, 2008.

Page 4: milos crnjanski - seobe
Page 5: milos crnjanski - seobe

PLOD ČRE VA TVO JE GO

Putevi behu postali neprohodni. Već nedeljamakiša je u neprovidnim vodenim zavesama visila

između niskog neba i razmekšale zemlje. Uz huku,tresak i lomljavu nabujale vode behu odnele brvnana potocima i klimavu drvenu ćupriju na Lepenici.Kroz poplavljene vrbake i topoljake promicale sunaduvene lešine pasa, pernate živine i krupnije sto-ke. Krovovi na udžericama ispod crkve propuštalisu vodu kao rešeta, a štale pletare polako su utanja-le u pihtijasto tle. I svuda po selu plinuli su dubokiglib i žitko blato.

Bio je pozni novembar 1945. Oko podneva po-vremeno su se videli obrisi mokrih i zgurenih brdaiznad druma i železničke pruge, i moglo se čuti za-gušeno brektanje voza koji je puzao poljem. Neko-liko puta dnevno prugom su kloparali pretovareniteretnjaci sa iskrpljenim i zarđalim lokomotivama,koje su crn i gust dim od lošeg uglja duvale pravou potamnelo nebo, u zbijene mase oblaka. Oko po-la šest ujutro kroz mrkli mrak protandrkao bi lokalsa radnicima iz fabrika u Kragujevcu, a oko dva po-sle podne čađavi putnički voz usplahireno bi pištao

Page 6: milos crnjanski - seobe

pred signalima i čestim stanicama. U selu se vremeračunalo prema vozovima.

Još zarana, oko pet sati posle podne, praćen raš-trkanim mukanjem goveda, mrak bi se prevaliopreko kuća na dva naspramna brežuljka i zgomilaose u tesnoj dolini podno crkve i opštine. Nešto ka-snije, ganjana promuklim psećim lavežom, utrnulabi žućkasta svetla u svim prozorima kao da se za-tvaraju mnogobrojne mrenaste oči. U selu beše ne-stašica soli, šećera, zejtina, cica i petroleja – naroči-to petroleja.

Bila je noć u poznom novembru 1945.Oni koji su ležali budni, starci i bolesnici i poro-

dilje, čuli su samo sanjivo disanje ukućana, romora-vo i neumorno pljuštanje kiše po krovu, bučni klo-kot vode u tesnim jarugama poviše sela, fijuk vetrau krošnjama drveća i u odžaku, noćni razgovor ne-besa i zemlje. A možda su izoštrenim sluhom hva-tali, u stvari više naslućivali, jedva čujno približa-vanje ponoći, laki nestvarni korak boleština i smrti,u trenutku kada se noć raspolućuje, kao satruliplod, na ono što je već mrtvo i ono što tek umire.Tek, verovatno je bilo i budnih, dok su ostali tonuliu blaženu nesvest kao u mlaku mirišljivu vodu.

Najdublje su ipak spavali mrtvaci na groblju.I tada je Vojina Kukuviju, starog seljaka koji je

hrkao u širokom drvenom krevetu uz škripu dasa-ka i, umirljivo šuštanje slame u slamarici, probudi-lo nečije usplahireno dozivanje. Bila je to zagrcnutai nerazumljiva vika, promuklo zapomaganje, goto-vo kuknjava i vriska, nešto slično tužaljci, iskidano

6 Vidosav Stevanović

Page 7: milos crnjanski - seobe

besnim lavežom pasa ispod ambara. Napolju jepljuštala kiša i oba Vojinova psa, rundave i zle ču-varkuće na teškim i čeličnim lancima, očajno su za-urlavali kroz pomrčinu kao da je neki tuđin već sa-svim blizu, možda na putu pred kapijom, moždačak i u samom dvorištu. Za trenutak bi umukli kaoda hvataju dah, da odmah potom zaurlaju još očaj-nije i bešnje, trzajući zveketavim lancima.

Pridižući se sa tvrdog uzglavlja, bunovan i ote-žale glave, sav onemoćao i slab, Vojin je prvo pomi-slio da su to svakako lopovi, pljačkaši, vojni begun-ci, zlikovci i zločinitelji. Pomislio je da je nesreća,eto, sada posle rata, preko ranjave zemlje, došla i nanjegov prag, do sada netaknut, da traži naplatu,njegovu imovinu, njegovu glavu, da ga opljačka ipretvori u strv koja će se raspadati kao kokošijidrob na bunjištu. Pomislio je da je, najzad, došlovreme plaćanja i podmirivanja ljudskih dugova ukrvi i mesu, koje sleduje svakom živom nesrećnikukad-tad, ranije ili kasnije, lakše ili bolnije, i začudiose uzgred što ni najmanje nije uplašen. I već se ma-šio puške pored kreveta, karabinke donete iz prvograta i uvek podmazane i pune, otkočio je i ubaciometak u cev, maltene radosno osluškujući škljoca-nje zatvarača, stežući glatko drvo kundaka, kadamu je namah sinulo neko iznenadno unutrašnjeprosvetljenje, neko svetlo i sigurno znanje: nikojizlikovci ne viču niti uzbunjuju ljude ako neko zlospremaju, a uvek spremaju, već se privlače u mukui grobnoj tišini, puze na trbuhu kao zmije, vrebajukao izgladneli kurjaci, napadaju ćutke i podmuklo.

Refuz mrtvak 7

Page 8: milos crnjanski - seobe

Najednom je bio uveren u to kao u čovekovu zlobui naopaku žeđ za krvlju drugoga čoveka. Znao je danikakva opasnost ne preti njemu, bezbednom u za-ključanoj kući, nego onome koji je malopre zapo-magao kroz kišu i pomrčinu, tom beskućniku koji jenasumce dozivao pomoć sa gole vetrometine.

Dvoumio se stoga, zbacujući sa sebe teške gube-re, sedajući na ivicu kreveta, dišući hripavo i smire-no psujući sebi u bradu, da li da otvori vrata? da lida iziđe? da li da izvidi ko je i šta je? da li da svojekostobolno telo izlaže hladnoći i vlazi? I taman seodlučivao da to nikako ne čini, jer mu se možda pri-činilo, prisnilo, jer je možda sada zbacio moru sagrudi, oterao prikaze, jer je pametno biti sebičan iravnodušan prema tuđim patnjama, kada je pono-vo čuo isto ono dozivanje, kukanje, šta li, ovoga pu-ta bliže, oštrije i jače, određenije i neopozivije. Jasnose u tom zagrcnutom vikanju bez celih reči, izmeđunerazumljivih povika, mogla razabrati molba i oča-janje i nekakva dirljiva nemoć, detinja nejakost i na-puštenost. Bilo je to potpuno beznađe, gorko i trp-ko kao otrov koji klizi niz grkljan, i Vojin Kukuvija,stari samoživi seljak bez poroda, oseti u sebi snažanporiv, mutan ali čvrst, veliki koliko njegovo telo odtabana do kose, bolan kao rana po celoj površini ko-že: da iziđe, izloži se bilo čemu, uzme u zaštitu to-ga u kiši zalutalog nesrećnika koji je dotumarao donjegovih vrata, možda bolestan, možda ranjen, mo-žda gonjen nekom drugom i mnogo strašnijom ne-voljom, možda izdišući u bolu i muci. Bio se odlu-čio, bez razmišljanja i strepnje. Sada je ostalo samo

8 Vidosav Stevanović

Page 9: milos crnjanski - seobe

da iziđe i učini ono na što ga je nagonilo neko tuga-ljivo i bolećivo drhtanje iznutra, neki treptaj samilo-sti i tuge koji mu je uznemirio grlo, uzburkao prsa,bolom prostrelio trbuh.

Međutim, dok je pravio ona četiri koraka odkreveta do vrata, onako bos, u konopljanim gaćamai košulji, držeći pušku kao nezgodnu cepanicu, ra-sejano mrmljajući Očenaš, osetio je da se u njemupojavilo nešto novo, neko mrsko i strašljivo preza-nje pred svim što mora da se desi, što posle nećemoći da popravi, neka sumnja u opravdanost do-bra i saučešća, neko ponižavajuće uverenje da je sveuzaludno, blesavo, nepotrebno jer je kraj svima isti,jer sve umire, jer se ništa ne pamti i ne nagrađuje –što je sve rovalo u njemu kao grupa slepih krtica ipostajalo sve bliže, sve zapovednije, sve nesnosnije.Sada se već otvoreno plašio za sebe i osećao kao damu je svaki deo tela go, izložen bolu, ranjiv kao okovan duplje, kao prosuti drob, a istovremeno se mu-klo plašio za onog drugog, nejakog, za njegovu go-lotinju i ranjivost, za njegovo uznemireno srce i uz-drhtala pluća. Bilo je to nešto čudno, bolno i slatko.I dok je skidao šip i okretao ključ u bravi, prošapu-tao je za sebe: Zar bilo šta smrtno sme da misli na ištadrugo sem na svoju smrtnost? Bože, daj da sve na dobroiziđe. Daj da ne bude nikakve štete i otimačine. Da ne bu-de još umiranja i gadosti. Da živi i zdravi osvanemo. Itako je zastao pred još zatvorenim vratima i pono-vo osluškivao. Dozivanje je opet bilo zamrlo i samosu psi zaurlavali kroz neprekidno pljuštanje kišekao da se tamo napolju mešaju istrajnost i bes, neu-

Refuz mrtvak 9

Page 10: milos crnjanski - seobe

moljivost i zloba, večnost i pomama. I zamalo ga jepokolebala dosadna jednolikost svega što je bilo išto će biti pod nebom, kiše i laveža, zločina i mr-žnje, nemoći i straha, starosti i samoće, smrti i rađa-nja, nadasve rađanja, izlišnog i očajničkog rađanjaza grozote, rugobe, pad i trulež.

Ali nije ga samo ravnodušnost pokolebala.– Šta radiš, čoveče, pobogu? – seknu ga s leđa

sipljiv ženski glas kao pištanje iz provaljenog meha.To je, valjda i ona istom vikom probuđena, sa

svoga kreveta u drugom kraju sobe uplašeno pro-hripala Vojinova žena Jaglika. S rukom na kvaki,oslonjen na pušku kao na štap, teške glave i opuš-tenih ramena, najednom umoran do srži u kostima,uzrujan kao uhvaćeni u prestupu, prepadnut, okri-vljen, Vojin je mogao da zamisli, gotovo da je vidikroz mrak gust kao blato: prljavu, sitnu, ostarelu,zgrčenu pod nekolikim guberima, zimogrižljivu,masne i raskuštrane kose pod crnom povezačomstegnutom oko glave, izrađenih i sparušenih rukukoje tumaruju po vazduhu kao paukovi. Bila je tu ibila je njegova žena četrdesetak dugih i praznih go-dina, saučesnica u mrtvom životu čoveka bez poro-da, nerotkinja, jalovica kao ovca određena za kla-nje, pakosna i mučaljiva rugoba koja je rintala u po-lju i u kući, sebična bogomoljka koja je bolovala odsvih ženskih bolesti, žilava samrtnica koja se ludač-ki bojala smrti što joj se već uvukla u telo kao crv uplod. On je bio čovek, ona je bila žena, i zato su semrzeli. I zato što su se mrzeli proveli su ceo životzajedno, u istoj kući, u istoj sobi, često u istom kre-

10 Vidosav Stevanović

Page 11: milos crnjanski - seobe

vetu – muž i žena u istoj pomamnoj stravi od samo-će i saučešća, od praštanja i nežnosti.

– Ne otvaraj, pobogu! Napašće te zlikovci. Za-klaće te. Zaklaće me. Jesi li se zdrnuo pod starost,pobogu i zaboga? – zabrzala je, gušeći se sipnjomkoja je još u početku rata oborila i privezala za kre-vet – nejaka i otporna usamljenica koju su mučilebolesti, požude, strahovi, jalovost, ohlađeni ugarakkoji leži u pepelu studi, kost kosti.

Bila je još živa i branila se.– Ćut, babetino! – odreza joj Vojin, grubo kao

što se obrecivao na bandoglavu stoku, i oseti se od-morniji, jači, čistiji – gotovo mladić koji će sad naučiniti podvig, dobro delo, maltene spasitelj koji ćežrtvom iskupiti svoju i tuđu nemoć.

I naglo, u inat njoj i sebi, otvori vrata.Spolja ga zapljusnuše vlažna pomrčina i vlažna

hladnoća, koje se smesta uliše u onu iz sobe, vlažnošumorenje kiše, koje se izjednači s Jaglikinim hripa-njem. Svuda beše noć, u njemu i van njega, nevide-lica opasna i blagotvorna kao ludilo, i on umalo dabeše zaboravio šta ga je to diglo iz sna bez snova izavitlalo u javu bez oblika, šta ga je to iščašilo izzgloba običnih postupaka i skršilo kao suv brestovprut. I tako je stajao na vratima, izložen hladnom je-senjem vetru i kosim kapima kiše koju je nebo neu-morno izlivalo na zgrčenu zemlju kao u danima inoćima potopa, i osluškivao prema putu kao što jedoskora osluškivao svačije vojske koje su prolazileselom – izgladnele i dronjave, osione i krvoločnevojske sa svakojakim znakovima na kapama, ljudi

Refuz mrtvak 11

Page 12: milos crnjanski - seobe

koji su napustili zemlju i rad i grbasanje nad leti-nom i prigrlili puške i svako zlo, svaku nesreću,svaku pokoru. Ali dok su psi ispod ambara po-mamno zavijali, trzajući i zvekečući lancima, ostr-vljeno zaurlavali kao da njuše smrad zveri koja sešunja i privlači, Vojinu bi jasno da je neki tuđin udvorištu, tu negde, blizu, možda kod kapije, moždaispod samog praga, možda na dohvatu ruke – ne-poznat čovek u čijem se prisustvu ipak nije osećalanikakva pretnja, nikakva bliska opasnost. Ispreki-dana pseća jarost, pridavljena lancima, jasno je ka-zivala da je neko tu.

– Ko je tamo? – viknu Vojin grubo i osorno, na-sumce kao da naslepačke gađa kamenom, s čuđe-njem osluškujući svoj promukao glas kao da se od-bio od brda i vratio potpuno izmenjen i unakažen –gotovo jecav glas čoveka koji cepti od straha i s mu-kom protiskuje reči kroz grlo.

Želja da pomogne onom koji je dozivao, onomkoji se njemu predavao na milost i nemilost, malo-pre tako jaka i zapovednička, tako zarazna i neopo-ziva, beše ga sasvim prošla, iščilela kao bol u po-kvarenom zubu, utopila se u vlazi i hladnoći kaokokoška u bari. Bio se potpuno razbudio, rasanio,osvestio, i sada je znao da je iza njega – soba i Jagli-ka u krevetu, gore – njegov krov i nisko nebo, podstopalima – hladni kamen njegovog praga, prednjim – neprijateljski mrak i noćna neizvesnost. I ta-ko je još stajao na vratima, još s puškom u ruci, neo-dlučan, spreman da svakog trenutka korakne na-zad i okrene ključ u bravi, očekivao odziv i odgo-

12 Vidosav Stevanović

Page 13: milos crnjanski - seobe

vor, i uzgred besneo na Jagliku, koja ga izaziva svo-jim bljutavim strahom, brigom i nemoći, na sebe sa-moga što se budalasto izložio tuđem nožu, metku,batini, ko zna čemu sve ne, pa čak i na molitvu ko-ja ga ničim nije zaštitila, sem praznom verom damu se ništa rđavo ne može dogoditi jer sve čini zadrugoga, sabrata hrišćanina. Zašto drugima treba či-niti pre nego sebi, kad svako ima samo to malo života, tumrvicu zadovoljstva i bola? Zašto pomagati one od kojihje i sam Bog okrenuo glavu i na njih nahuškao patnje kaočopor besnih pasa? Zašto jedan bednik kao što je on tre-ba da srlja u opasnost i pogubu da bi spasavao nekogdrugog bednika iz nesreće u koju se ovaj sam uvalio?Zašto očekivati nagradu, novac, poštovanje sveta, mirnusavest, kad svakom sigurno sleduje kazna – starost iumiranje u sramu i očajanju? Zašto ljubiti bližnje kad sugadni, smrdljivi, pokvareni, gnojavi od greha, ubazdeliod poroka, zlikovci, lopuže, prodane duše, kasapi? Pono-vo je bio Vojin Kukuvija, stari samoživi seljak bezporoda, krtica koja se krije u jazbini, puž-golać kojistrepi od tuđeg dodira kao od gube, i hteo je da sevrati svom krevetu, miru i toploti, snu bez snovakoji će potrajati sve dok se bešumno i bezbolno neulije u ništa, ali nije želeo da Jaglika pomisli kako jepopustio, urazumio se, pristao na njene reči, pokle-kao pred ženskom kuknjavom kao muška strina.Ipak, bio je muškarac, smeten i zamršen i podao isurov kao i svi drugi, i gotovo da je više voleo ne-sreću nego sreću, više užas nego lepotu, više poraznego pobedu.

I zato je još jače viknuo u vlažnu pomrčinu:

Refuz mrtvak 13

Page 14: milos crnjanski - seobe

– Ko je tamo? Ima li nekoga?Doista, neko je bio tamo ispod praga. Najzad se

oglasio ljudskim glasom i razumljivim rečima, i ti-me potvrdio da sve dosad, vika i Jaglikin cvilež išumorenje kiše, nije bilo samo teška noćna mora ko-ja se kao mlinski kamen navalila na grudi zaspalo-ga. Pošto Vojin, otkako je prišao vratima, za tih ne-koliko punih i grozničavih trenutaka koji su izgle-dali dugi-predugi kao bolesnički časovi, nije višečuo dozivanje, ništa sem kiše i pasa, gotovo da seiznenadio, trgao, pomalo i uplašio i obradovao ka-da je prozebao i kreštav glas muškarca doleteo is-pod praga, nimalo sačinjen od tame i nesna već ja-san i određen, čvrst kao puščana cev u ruci – prisnai bratska javka iz tamnog vilajeta blatnjave voduri-ne i propištalog gliba. Gotovo da se začudio i uzne-mirio što je tako blizu, bezmalo pod rukom, i na-mah se smirio, opustio, oraspoložio, jer je po nečemjadnom i sirotanskom što je zvučalo i damaralo utom glasu bio siguran, više nego siguran, da taj ne-poznati, lutalica, namernik, šta li, nikakvo zlo nesmišlja niti čini, i da mu, samotnom i napuštenom,pomoć stvarno treba. I tada se ljuto zastideo svojihgadnih sumnji da je sve prevara, podilaženje, ma-mljenje, izdajstvo.

– Ima! – čulo se ispod praga ono prozeblo i kreš-tavo. – Namernici smo. Sklonili smo se od kiše.

Ali, pre no što je namernik dorekao, iza Vojino-vih leđa Jaglika zacvile kao prignjavljeno štene i za-grcnu se suvim plačem. Ležala je tamo u neprove-trenom i nepretresenom krevetu, koji je sam Vojin

14 Vidosav Stevanović

Page 15: milos crnjanski - seobe

sklepao pre mnogo godina dok su se još nadali pri-novama i kući punoj dečjeg plača, i plakala ružnokao prosjakinja na groblju, naviklo kao narikača,tek reda radi, tek da ni ona, onemoćala bolesnica,ne leži besposlena dok se okolo smuca nešto nepo-znato, čudno i naopako, uverena istovremeno daVojin nimalo neće hajati za njene suze i da će ga onaurazumiti i nagnati da se vrati u sigurnost, i namahneuverena i u jedno i u drugo, jer, doista, ko zna štaće sve dunuti u ludu mušku glavu i kakva će sestrahota sručiti na nju, koja ne može ni da se miče akamoli da se brani. Bila je stara i polumrtva žena,nije verovala nikom i ništa, ni pobožnom ni dobro-dušnom, ni rodu ni tuđinu – nikakvog dobra i ra-dosti nema na svetu ni na nebu. Ali, još je bila živa,jela je, krkljala i vršila nuždu, bojala se samoće, bu-ljila u ravnomerno smenjivanje svetlosti i tame ju-trom i večerom, osećala toplotu vatre sa ognjišta ihladnoću promaje od otvorenih vrata, slušala mu-kanje goveda i urlikanje pasa, i zato je bila rešenada se brani od napasti, makar noktima, makar zubi-ma, makar kletvama, samo da se brani, otima, boriza još jedan dah i pogled, za još jedan bol i strah –sve ostalo jeste tuđe, strašno i nevažno.

Ipak prognjavi kroz stegnuto grlo:– Zatvori vrata, Vojine! Zaringlaj vrata, Vojine!I nimalo je ne začudi njegov osoran odgovor:– Zaveži, babetino! – obrecnu se Vojin preko ra-

mena, jednim uvom loveći Jaglikino stenjanje adrugim ono što se napolju zbiva – star i skršen čo-vek koji čeka tuđu odluku, milost, spas.

Refuz mrtvak 15

Page 16: milos crnjanski - seobe

Gadilo mu se sada, zbunjenom i rastrojenom,na tu kukavnu gomilicu mlohavog i užeglog žen-skog mesa, sipnje, kukumavčenja, šmrktanja i pre-nemaganja, koja od početka rata, a možda još odsvadbe i prve zajedničke noći, trune i raspada sepored njega, u mrtvačkom sanduku velike sobe,daveći ga smradom bezimenog užasa, pritiskujućisaučesništvom u nečem prljavom i gnusnom, opo-minjući ga da će jednog dana, uskoro, možda ovogčasa, nahrupiti potpuna nemoć, slabost tela i laga-no umiranje kao u beslovesne živine, podsmešljivomu obznanjujući da ga neće spasti ni dobra dela nipobožnost, ni nadanje u pravednu nagradu naonom lepšem svetu ni bezbrojni Očenaši mrmljaniod jutra do večeri. Bio je sam i zgađen nad svim štose desilo i što će se desiti, i tada mu sevnu kroz gla-vu kako bi velika, okrepljujuća, melemna, iscelitelj-ska naslada bila uzeti sekiru iz budžaka iza vrata,tu uvek dobro naoštrenu sekiru koja s lakoćom se-če drva, i žmurećki mlatiti, mlatiti, mlatiti po hrpismrada i dronjaka u drugom krevetu, dugo, one-sveslo, oslobodilački, sve dok se otud ne bude višečulo zagušeno disanje i pod iskomadanim guberi-ma ne bude ležala okrvavljena lešina koja se hladii koči kao odrana mrcina obangavele bezube kobi-le. I tako je, zgađen na takvu pomisao kukavice ipodlaca, udario pesnicom o dovratak, golom pe-snicom o tvrdo drvo, i dok ga je potmuli bol u njojsmirivao, dovodio svesti, urazumljivao, obratio se,već gotovo prijateljski, glasu ispod praga, koji je idalje nešto brzo govorio, žurio se, brzao, saplitao,

16 Vidosav Stevanović

Page 17: milos crnjanski - seobe

kao da će žurbom istisnuti svu muku iz sebe i na-mah se osloboditi straha i nedoumice. Bio mu jebliskiji taj glas iz pomrčine nego ljigavo i strašljivošmrcanje u dnu sobe – kudikamo prisniji, svetliji,čistiji, neviniji.

– Šta reče? Nešto si rekao? – upita Vojin gotovoljubazno, ponovo s čuđenjem osluškujući svoj noviglas, pun dobrostivog saučešća, samilosti i predu-sretljivosti – glas mek kao kudravo runo jaganjaca,sladak kao šećer i med, bistar kao molitva.

A drugi glas produži, smirenije i sigurnije:– Reko da nas primiš u kuću! – reče namernik

isto onako prozeblo i kreštavo ali jasno. – Primi nasu kuću, na konak. Prokisli smo do gole kože, skoča-njili se. Molimo te, gazda.

– Molimo te!? – trže se Vojin i privuče pušku uzkoleno i butinu. – Molimo te? Kako to čoveče?

Bio je iznenađen i presečen, uhvaćen u neopre-znosti, i činilo mu se da mu negde pod grudima tu-mara neka tvrda grudva gađenja i tanka oštricastrepnje – ludo poverljiv i malouman starac koji sezapleo u mrežu lopovskih pretvaranja i laži, raspa-mećena slabotinja koja se batrga u živom blatu ne-izvesnosti. I dok je oko sebe prikupljao gunj, koji jeonako u mraku skinuo sa klina iza vrata i prebaciopreko uzdrhtalih ramena, premeštajući se s noge nanogu kao da će ga kretanje izbaviti iz zabune, golimtabanima osećajući hladnoću neravnog zemljanogpoda kao nešto domaće i ohrabrujuće, već čitav ko-rak u sobi, s rukom na ivici vrata i polupodignutompuškom, spreman da se svakog trenutka brani ili

Refuz mrtvak 17

Page 18: milos crnjanski - seobe

da napada, usplahireno je razmišljao da cela stvarviše nije bezazlena, nego pre uznemirujuća, čak za-strašujuća, i da ne treba ništa odlučivati naprečac,pre no što sve pokaže svoje pravo noćno lice – mo-žda aramije koji lunjaju i pljačkaju kao kurjaci, mo-žda noćnike koji hitaju za svojim skrivenim i neča-snim poslovima kao kučnica za balavom kujom,možda čak izbeglice koje se vraćaju svojim kućamakao stoka u štalu, ko zna koga i šta iz prepune vre-će nesreća koja se poderala i prosula nad blatnja-vom zemljom kao krupan grad na ozelenelo žito.Jer, kasnije neće biti povratka ni prilike da se opo-zovu reči, opasne i zavodljive reči koje vuku niz str-minu kao pobesneli konji. Možda će sve biti zauveknepopravljivo kao smrt. Zar opreznost kod samotnogčoveka ne treba da ide ispred njegove samilosti, znanje is-pred vere? Zar strah nije moćniji od sažaljenja, udobnostmoćnija od čovečnosti? Zar mrtvac može da se kaje što jepoverovao ubicama? Zar pravda nije slabija od slučaja isudbine? Bio je pun sumnji, neverice, seljačkog ne-poverenja u svet i njegove zamke, i sebičnost se po-novo gnezdila u njemu kao vrana u malopre rastu-renom gnezdu.

Zato muklo produži prema onom ispod praga:– Nisi sam, znači! Kolko vas ima tamo?I pomrčina istisnu iz sebe užurban odgovor:– Dvoje nas je, gazda. Žena i ja. Samo nas dvo-

je. Al može nas uskoro biti troje. Žena samo što mise nije porodila. Samo što nije, gazda.

Najednom gotovo da nije više bilo nikakvihsumnji – sve je to samo tuđ jad, tuđa beda, tuđa iz-

18 Vidosav Stevanović

Page 19: milos crnjanski - seobe

gubljenost, ništa gore, ništa veće. Gore je provalje-no nebo, dole kaljava i klizava zemlja, između njih– slabost i glupost čovečija koje se vazda batrgajukao slepci na poledici, i nesreća kao pakosni slepčo-vođa koji se ponekad ceri sebi u bradu i zavodi nastranputice. Bilo je to već gotovo sasvim umirujuće,utešno bar, za nepoverljivog starog seljaka VojinaKukuviju, s nadimkom po ćoravoj ptici zloslutnicikoji je čitav svoj život – tri krvava rata, nekoliko teš-kih bolesti, jedna žena nerotkinja, neprekidno čepr-kanje po zemlji, samoća i beznađe, punjenje i pra-žnjenje creva, mnoga očajnička pijanstva – proveo ućutanju i oprezu, kao i preci mu pre njega, kao štosu mogli i potomci posle njega, i sada se mučio dau gustom mraku pronađe put koji će ga odvesti udobrotu, a da pri tom očuva svoju bezbednost i bez-bednost svoje imovine, i mrtvo ponavljanje svojihdana, i svoj starački mir u puževskoj kućici navike.I zaglušnom čeketanju i kreštanju te iznenadne mu-ke pridružio se sada narasli Jaglikin cvilež, sve gla-sniji, sve zaptiveniji, i pseći lavež koji je lagano je-njavao kao da tone u vodu, već samo režanje i po-vremeno kevtanje. Pokoleban, zbunjen, rastresen,ponovo za jedan korak bliži kiši, oslonjen na puškukao hromac na štaku, Vojin je slušao Jaglikine i na-mernikove reči kako se koprcaju i glavinjaju iznu-tra i spolja, užurbane kao klokotanje vode u oluci-ma, i činilo mu se da ga one povijaju napred-nazad,napred-nazad, kao da stoji između dva vetra kojinaizmenično duvaju, jedan u prsa i trbuh, drugi upleća i slabine, ledeni.

Refuz mrtvak 19

Page 20: milos crnjanski - seobe

– Teraj čume s vrata, Vojine! – gušio se Jaglikinglas u dnu sobe. – Ne daj da ti se koječija kopilad pokući rađa. Čim po ovakvom pasjaluku klipšu, do-bro ne rade i ne misle. Teraj nesreću s vrata, Vojine.Goni kurvinsku kopilad, čoveče. Pljuni na kurvin-sku kopilad.

Ali, i glas namernikov zagrcavao se u pomrčini,isto tako ustrašen, iskidan gotovo pronađenom isnova izgubljenom nadom.

– Molimo te! – čuo se usplahiren, gotovo jecav,ispod praga kao iz plitkog bunara. – Ženi je teško.Bolovi su je svištili. Promrzli smo. Putem se dalje nemože. Molimo te ka Boga Svevišnjega. Ne daj danam dete skapa od ladnoće. Budi čovek.

Stešnjen između dva grcaja, onog ružnog iz so-be i onog očajnog iz dvorišta, istovremeno Bojša iNebojša, Pravdan i Krivdan, Vojin Kukuvija je raz-mišljao sporo, mučno i teško, pipavo kao da odvajaplevu od slame i urodicu od žita, kolebljiv kao daluči laž od istine – čovek u tamnom vilajetu koji ćese kajati bilo da ponese kamenje bilo da ga ostavi,opčarani putnik na raskršću koji će izgubiti dušu iliglavu. I da bi sebi nekako pomogao, zamislio je več-nu dvojicu, Boga i Đavola, Milosrdnog i Surovog,kako mu stoje s jedne i s druge strane kao dva za-vađena savetodavca, obojica sigurni u sebe i svojuistinu, obojica sa primamljivim predlozima, obojicazavodljivi i bliski, i sebe neodlučnog, koji se poime-nice obraća čas jednom čas drugom, kao magarcaizmeđu dva plasta sena koji će najzad skapati odgladi, nedoumice i čežnje. Bio je starac i ništa mu se

20 Vidosav Stevanović

Page 21: milos crnjanski - seobe

nije činilo vredno napora, ni dobrota ni svirepost,ni saučešće ni mržnja, jer mu je mraz strujao žilama– islabela i studena krv koja neumitno otiče kao vi-no iz provaljenog bureta.

Jer Jaglika u svojoj tuposti unekoliko ima pravo,iako je glupa i matora, bolesna i sebična žensketina,iako je gomilica mesa i puždre, užeglih konopljanihkošulja i vunenih gubera, iako je njegovo proklet-stvo i kamen o njegovom oguljenom vratu, iako ni-je ništa drugo do zla i jalova kokoška koja blesavokokodače pred smrdljivim privlačenjem tvora. Jer,ko zna ko su ti, nesrećnici ili unesrećitelji, jadnici iliojaditelji, koji se po ovakvim potopljenim noćima,po ovakvom nadošlom blatu, pod ovim provalje-nim nebom, među ovako svirepim ljudima vlače ismucaju kroz noć i vetar, kroz tmušu i svakakvustrahotu. Jer, malo li je beskućnika i ubica, palikućai lopuža, napasnika i krvnika, onih koji su dobili rati onih koji su ga izgubili, ostrvljenih pobedom iostrvljenih porazom, krvopija koji po šumama i br-dima kriju svoje zločine i bezbožnika koji po selimai gradovima prodaju svoje bogohulstvo, poganih iopoganjenih, razvratnih i razvraćenih koji se prega-njaju i glože kao lešinari nad skapalom stokom. Jer,hoće li iko kome svraka starosti i ludosti nije mozakpopila poverovati da je svaki čovek ono za šta sepredstavlja i što sam tvrdi da jeste svojim prezre-nim ljudskim jezikom, i da Zlo, ogromno kao svet ineiskorenljivo kao gamad, neće pronaći hiljade taj-nih veština da se preruši, nabeli i narumeni kao is-kecana zbabana drolja koja odlazi u manastir, hilja-

Refuz mrtvak 21

Page 22: milos crnjanski - seobe

de lepih reči da prikrije i skrije svoju rugobu, bez-broj skrivenih i zakučastih puteva da dopre do svo-ga cilja: uništenja pobožnog čoveka, i njegove zno-jem i žuljevima plaćene tečevine, i njegove bedne ikolebljive duše.

I tako je Vojin Kukuvija stajao na vratima i zuriou kišu i pomrčinu. Bio je bez poroda, utonuo u pr-ljavštinu i mrtvilo, i zato je siktao i prosipao jed ižuč, sveteći se svetu i sebi, uživajući u bolu i nedou-mici, kao da čeprka po zagnojenim ranama. A ondaje zamislio sebe kako večito stoji između one dvojiceiskušitelja, gluv i blažen, pljujući na njihovo blebeta-nje, šeretski im puštajući vetrove pod radoznale no-seve, držeći šipak u džepu, i kako nikada, ni ove no-ći ni sutra, sve dok mu bubnja isto srce u grudima išumi ista krv u ušima, sve dok mrda prstima i treskamekani ud kad se pomokri, neće morati da se odlu-či na čiju će stranu, gore ili dole, carstvu nebeskomeili carstvu zemaljskome, nego će tako, neopredeljen iukočen kao kamen, potonuti u prazninu u kojoj ne-ma dvoumice i zavrzlama – smirena šeret budala ko-ja se oneređuje na celi ubazdeli svet i zatim gnjije usmradu svoga gada. I zamalo je hteo da se nasmejeJagliki i namerniku, da se isceri tim jadnicima, timšupljoglavcima koji se nakaradno koprcaju u svojojsitnoj patnji kao potrovani pacovi u mišolovci, neznajući ništa, ne videći ništa, ne sluteći veliku tamuu koju srlja sve živo pod nebom – ljudi i stoka, drve-će i brda, mašine i groblja, kamenje i životinje, strvi-ne i novorođenčad, i voda, nadasve voda koja nadi-re odasvud, kao u danima potopa.

22 Vidosav Stevanović

Page 23: milos crnjanski - seobe

Ali tada namernikov glas nadjača sve ostale.– Ne boj se, gazda! – namah se diže iz pomrči-

ne, nekako šiljast, igličast, dirljiv. – Ne boj se poha-re ni napada ni kakvog zla. Nismo zli ljudi. Namer-nici smo u nevolji, ljudi ko i ti. Ženu su mi trudovispopali. Sa mnom čini šta oćeš, ali njoj pomagaj,ako za Boga znaš. Pomagaj, čoveče!

I tako je Vojin Kukuvija stajao na vratima, zuriou kišu i pomrčinu, i slutio da će se sad, ovog trenut-ka, nešto dogoditi – mora se dogoditi, jer se u sva-kom životu bar nešto događa, bilo šta ružno ili le-po, čisto ili prljavo, bilo šta što ubija i uništava. Izanjegovih leđa Jaglika beše umukla, ućutala se kaoda joj je ponestalo daha, kao da je beznadežno po-tonula u nemušti mrkli mrak. Namernik je takođećutao, mučao teško, bolno i beskrajno – smalaksaočovek koji se prepustio tuđoj samilosti. Sve kao danajednom bi tišina, i pljuštanje kiše, i proređenokevtanje pasa ispod ambara, i nejasni mrmor izme-đu neba i zemlje, i zvižduk tanke struje vazduha iz-među Vojinovih usana, i blebetanje one dvojice cr-vljivih iskušitelja. I tada sa puta, u stvari ispod sa-me kapije, do Vojina dopre slabašno ječanje, bolan ipokoran jauk, nešto kao pištanje prozukle svirale,prepuno slasti, trpeljivosti, predanosti, suludoguživanja – cvilež kučke koja se kuci, mačke koja semaci, ovce koja se jagnji, vazda isti glas porođajnogbola. Dok je u sebi poredio taj jauk sa drugima, svi-ma kao od iste pređe ispletenim, koje je krišomosluškivao pod tuđim prozorima, iz usta tuđih že-na, zaključivao je da više nema sumnje da se ostva-

Refuz mrtvak 23

Page 24: milos crnjanski - seobe

ruje njegova slutnja i ono što je namernik zagrcnu-to tvrdio: to jauče, cvili, pišti, stenje i dahće žena ko-ju su trudovi spopali, u čijoj je utrobi muško semeizraslo u plod kao pile u jajetu, čije je gluvo i nezna-no zadovoljstvo postalo umiranje i trajanje, trenu-tak i večnost, sada i uvek tako bi se glasao kamenda je smrtan i kratkovek, tako bi pištali anđeli kadabi naslućivali blaženstva i svetlosti patnje, tako sejavka oživelo rebro čovekovo koje ga kažnjava si-novima i kćerima. I još je zaključio da treba pohita-ti, pomoći, spasavati dok ne bude kasno, dok se kobkao jastreb ne strmoglavi na slabačku žrtvu – sveostalo je ništa, gore nego ništa, mora, san i tlapnja,ludačko buncanje. Kome je posle smrti potrebno saža-ljenje, kad ni svekoliko sećanje, gomila đubreta, ne vredipišljiva boba, kad posle svega ostaje samo trošna kost dase uludo beli pod zvezdama i mesecom? Zar nisu smeš-ni, gadni i smešni, oni koji mrtvacu, trulom komadu me-sa i žila, oblače najbolju odeću, nazuvaju najbolju obuću,koji ga ispraćaju probranim blagorodnim rečima i pri-godnim tužnim osećanjima, njega, ravnodušnika, večni-ka, iščezloga, izgubljenoga? Tada se naprečac odlučio,gurnuvši laktovima onu dvojicu nasrtljivih mudri-jaša u mrak iza svojih leđa, u kojem mogu da se pri-druže Jaglikinom ćutanju, ili ćutanju drveta i cigle imaltera, ili da se sasvim izgube kao para iz lonaca,kao male pakosne utvare u odžaku – te dve prilep-čive lopuže koje grickaju i kraduckaju ljudski životkao miševi slaninu.

– Ne možete u kuću! – reče Vojin Kukuvija pre-ma onom dole, i začudi se svom istanjenom i pisku-

24 Vidosav Stevanović

Page 25: milos crnjanski - seobe

tljivom glasu kao u ženskastog muškarca. – Štala jeodma tu desno. Tamo može. Tamo je toplo i suvo.Boga mi. Baš toplo i suvo.

Bio je sasvim siguran u sebe, i potpuno uverenu čovečnost, ispravnost, srdačnost svoje odluke,najbolje, štaviše i jedine mogućne. Poslednje reči je,međutim, dodao ne da se pravda, ne da se iskuplju-je, ne da popušta, već više da potvrdi rečeno, kaoda stavlja svoj krst na ugovor o prodaji i kupovini,kao neku vrstu zaloge kako njih, porodilju i namer-nika, tamo u štali, niskoj zgradi od nepečenih ciga-la podignutoj odmah posle venčanja sa Jaglikom ipolupraznoj otkako su mu svačije vojske oduzelekonje, čeka sama toplota i suvota, koje, bio je spre-man i sam u to da poveruje, čak i da se zakune nasvetoj knjizi kao prilikom svedočenja na sudu, ni-kako u kući ne bi mogli naći, jer u njoj dišu dvojestarih i onemoćalih, dvoje bolesnih i usamljenih unjoj odavna čak i od vatre bije hladnoća i sunce jezaobilazi kao jamu u kojoj je zakopana crkotina. Nakraju, zašto bi se on, domaćin i kućanik, radišankao rovac i balegar, pravdao pred skitnicama štoprose pomoć od svakoga zaludnjaka pod nebom?Ko u ovim naopakim i posuknulim vremenima mo-že da očekuje nešto više od srušene kolibe u poču-panom vinogradu, plasta sena u polju, naviljka su-ve slame u nečijoj gostoljubivoj štali, ako već nemakrova nad glavom? Koliko je samo onih koje je ratostavio bez kuće i kućišta, bez ikakvog izgleda daih ponovo steknu ili povrate, i koji se smucaju poselima i gradovima, po šumama i brdima kao ukle-

Refuz mrtvak 25

Page 26: milos crnjanski - seobe

te duše grešnika? I zar svako ne mora da bude ravno-dušan da bi preživeo danas i dočekao sutra?

Začudo, izgledalo je da je i namernik mislio ta-ko, ili bar gotovo tako, onako kako to može da mi-sli onaj koji trpi tuđu samovolju, jer se ni prisenkomprotesta, ni jednim jedinim treptajem negodovanja,baš ničim nije usprotivio ravnodušnome, sebično-me, surovome, koji ga sa svojih vrata, iz svoje bez-bednosti, šalje među stoku – možda se čak i obrado-vao, onako kako može da se obraduje nevoljnik štosada bar zna na čemu je i šta ga čeka, pošto je dugo– predugo tumarao po neizvesnosti tražeći skloniš-te, bilo kakvo skrovito i bezbedno mesto na kojemće mu se roditi dete, cilj, muka, poniženje, spas.

– Dobro! – reče namernik iz pomrčine. – Ti sigazda i bog. Tvoja je poslednja. Dobro, gazda.

I dodade, sasvim siguran u sebe, miran:– Ipak, učini bar nešto. Upali fenjer i pokaži

nam put do tamo, i sve. Tolko možeš. Tolko, valjda,možeš.

Bio je dirljivo skroman, i to se nekako suviše ja-ko i bolno, kao srdačno zahvaljivanje nekog izglad-nelog siromaška na grobllju, kosnu Vojina Kukuvi-je, ogrubelog samotnika, koji je taman osećao živuslast što je opet svoj, samostalan, zaštićen od sau-češća i sažaljenja, što je u položaju onoga koji dajebez dvoumljenja i kajanja – imućnik koji je visokonad svakom bedom i jadom, uzvišen, gordeljiv, za-tvoren u stamenoj kamenoj kuli među samim obla-cima, sused sunca i zvezda. Ali, u sve to umešao senekakav nečist i uznemirujući osećaj, sličan jezi i

26 Vidosav Stevanović

Page 27: milos crnjanski - seobe

groznici pre bolesti, sličan gađenju, dubok kaostrepnja od noći i noćnih prikaza koje raspamećuju,da je namernik najednom onaj koji uslišuje, koji po-maže, a on, Vojin, samo onaj koji moli, kome poma-žu. Bilo je to strašno i ponižavajuće, i on pohita dasa sebe otrese utisak da sam nešto prima, nekakvuneodređenu milostinju koja se baca s nehajem a pri-ma s tugom, nekakav neizrečeni prezir koji se upu-ćuje ništavnima i prljavima, nekakvu gordu i gorkutrpeljivost, koja ne zna za praštanje ni za optužbu, ida sam ponovo postane darodavac, sebičan i jak,gotovo neranjiv, božanski udaljen od svega, stranljudima, jer je to bio jedini način na koji je mogao dapodnosi sebe, svoja prsa i ruke, svoju smušenu gla-vu, nepotrebnu pušku u ruci, topli i teški gunj naramenima, hladnoću sveta, pljuštanje kiše, ućutalusamrtnicu iza svojih leđa, tamu okolo i tamu u sebi– dve guste i neprovidne, gnjile i neizlečive sestre-veštice koje se domunđavaju kroz prazninu i strahkao kroz vašljive ponjave.

– Mogu, mogu! – hitro se složi Vojin s timskromnim zahtevom, i gotovo da se ulizički i udvo-rički nasmeši prema onome u pomrčini, i ne začudise samom sebi. – Jašta nego mogu. Odmah ću ja to.Upaliću fenjer i pokazaću. Smesta ću ja to. Samo danešto nazujem. Evo me odma.

Polako, slažući pokret na pokret, mic po mic,da se ne bi učinilo kao da je on nekome nešto du-žan, ili kako se lomi od revnosti da izvrši naređe-nje, ili da se kao krivac trudi da zataška i zabašuristvar, ili da je uzrujan i dirnut tuđom nevoljom,

Refuz mrtvak 27

Page 28: milos crnjanski - seobe

okrenuo se na petama, hladnokrvno odložio puškuiza vrata kao da je metla ili močuga i dokoračao dostola kroz gustu pomrčinu, mnogo gušću od onenapolju iako su obe bile potpuno neprovidne. Za-tim je, trudeći se da svemu da što običniji izgled, naprimer onaj koji čovek ima kada noću ide da stra-žari pored krave koja se teli, naviklim i sigurnimpokretima, pomalo budnim i pomalo mesečar-skim, napipao šibicu u plitkom udubljenju u zidu,onde gde je uvek ostavljao da se nađe nadohvat ru-ke kada ujutru pripaljuje vatru u odžakliji. Držećije nežno između palca i kažiprsta, ponovo je pre-šao preko sobe, skinuo fenjer sa klina iza vrata,oprezno ga doneo do stola i spustio na grubu ora-hovu dasku, sa zadovoljstvom ponavljajući u mra-ku te bezbroj puta obavljene radnje, krećući se upoznatom i bezbednom svetu kao slepac po hilja-du puta pređenoj stazi. Tek tada je odebljalim i pi-pavim prstima izvadio palidrvce iz kutije, kažipr-stom odredio s koje mu je strane glavić, prislonioga uz užu stranu kutije i kresnuo odozdo premagore, a onda ga je oprezno gurnuo u zatubasti ča-đavi trbuh fenjera, pričekao dok se plamičak raz-goreo na nagorelom fitilju, odvrnuo točkić sa stra-ne i sklonio palac sa polužice koja diže staklo uvis.Žmirkajući na žutinjavu i nesigurnu svetlost koja jetreperila po prljavim i davno nekrečenim zidovi-ma, po čađavoj rupi odžaklije u kojoj je na crnka-stom pepelu ležalo nekoliko nagorelih ugaraka, pogruboj glinenoj činiji s mlekom na kojem se uhvati-la skrama kajmaka, po tronoški na kojoj je stajala

28 Vidosav Stevanović

Page 29: milos crnjanski - seobe

cediljka za sir, po mutnim kapima surutke koje sunečujno padale u čanak na podu, po limenim tiga-njima i drvenim koritima na niskoj sofri, najednomje bio siguran da ga Jaglika gleda, jer su mu sežmarci peli uz leđa. I tada se, ne osećajući plamičaksa dogorelog palidrvca između palca i kažiprsta,brzo okrenuo prema njenom krevetu u uglu, i tekje onda ispustio palidrvce.

I doista, Jaglika ga je gledala – nije ga, znači,prevarilo neprijatno osećanje kao da mu neko mo-krom krpom prelazi preko leđa, preko golih i naje-ženih lopatica. U stvari, buljila je netremice u njegapraznim i uplašenim očima, mrtvim i belim krugo-vima sa natečenim kapcima, malo pridignuta u po-stelji, oslonjena na lakat, prljave i raskuštrane kosekoja joj se ispod olabavljene povezače prosula nizpogrbljena leđa i glibavu konopljanu košulju, tre-skajući podbulom glavom kao da je jedva drži nažiličastom vratu, sa jednom zgrčenom rukom pru-ženom prema njemu kao kandžom buljine – suludasamrtnica koju su pritisli, smrvili, satrli nemoć iužas, i ko zna šta još. I tako je Vojin stajao prednjom, rukama stiskajući tvrdu ploču stola, i gledaoje kako drhturi, trese se i pokušava da protisne ne-ku reč kroz stegnute vilice, misleći za sve to vreme:To je bilo moja Žena kroz četrdesetak godina. To sam sti-skao i gnječio. S tim sam se svađao i mrzeo. Od toga samhteo dete. Bio je zgađen i ogorčen, i oni napolju bilisu mu mnogo prisniji, bliži, draži – kudikamo ne-dužniji, neviniji, detinjastiji, čistiji.

Najzad, Jaglika uspe da progovori uz napor:

Refuz mrtvak 29

Page 30: milos crnjanski - seobe

– Pobogu, Vojine! – prohripa mlatarajući rukomi prskajući pljuvačkom iz bezube rupe usta. – Šta tije naspelo noćaske? Napašće nas. Pobiće nas. Polu-deo si, Vojine. Zdrnuo si se, Vojine.

To unezvereno bulažnjenje, ta ružna strašljivosti sebičnost, crna slika njegovog mraka, naljutili suga sasvim, bacili ga u mahnit kovitlac besa, strmo-glavili ga u mračan i bezdan bunar bezumlja. Zarta dronjava ženetina misli da je on postao njen bed-ni slugeranja i poslušnik zato što su zajedno cicija-šili i skomračili, zato što se s njom valjao u istomkrevetu, zato što je s njom prevrtao i rio zemlju dabi napunio ambare i trbuh? Zar ta poluživa kuku-mavka, koja nijednog sina nije bila u stanju da murodi iz svoje mrtve i proklevene utrobe, smatra daje njega, otkinutog s lanca i puštenog niza stranu,baš briga za nju, i, možda, za ceo šugavi svet, i zasve mrtve pod zemljom ili na nebu što se provalilokao rasušena kaca? Zato je u sebi pljunuo na svezajednički provedene godine, na zajedničku so ihleb, na sve skotsko uživanje trbuh uz trbuh, nanjenu podmuklu i strašnu nemoć, na mržnju kojabi ga mogla naterati da je zadavi istim ovim ruka-ma što stežu ivicu stola, na oltar i božje reči koje suih privenčale, čak i na grob koji bi ga zauvek rato-siljao prokletstva da dišu i jedu u istoj sobi kao dvebeslovesne i gadne životinje. Bio je star, ali je bioraspomamljen, i poželeo je da namah satre, uništi,smlavi, zagadi sve što je sveto i ljudsko, sve što jebilo i što će biti, i da nigde ne ostane ništa do tamei crkotina – samo izmetine i trulež na opusteloj ze-

30 Vidosav Stevanović

Page 31: milos crnjanski - seobe

mlji kao posle velikog potopa iz kojeg nije ispluta-la nijedna barka.

Ali, tada je čuo sebe kako sikće prema Jagliki.– Marš, babetino! – zarežao je teturajući prema

njoj. – Da nisi pisnula, gadni nakote. Ja ovde radimšta oću. Ovo je moja kuća i moja zemlja. Sve je mo-je. Moje su i daske međ kojima ćeš smrdeti. Ćut! Danisi pisnula!

Gušio se od besa i mnogih brzih reči, i teturaokao da ga je ušnik sekire lupio po temenu. Zatim je,najednom prazan i pust i nikakav, tup toliko da sejedva sećao mržnje i žalosti, ljubavi i radosti, i sve-ga pod nebom, čak i namernika i porodilje koji če-kaju napolju, odmahnuo rukom prema prepadnu-toj i izbezumljenoj Jagliki, koju je bujica odvratnostii gađenja skovitlala natrag na zamašćene jastuke unemo drhtanje i hripanje. Bio je potpuno i neopozi-vo izgubljen, odalečen od života kao telo koje jeduh napustio. Otežalim i otromelim nogama jedvaje pogodio u nogavice suknenih čakšira, zakopčaoizlizani kaiš, nazuo skorele opanke i udrvenjenimprstima vezao opute, a da nije primećivao šta radiniti se sećao Jaglike. Nekakva oštra i žarka želja zaoslobođenjem i stranstvovanjem vukla ga je napo-lje, u neumornu jesenju kišu i hladni vetar, i draš-kala ga nizovima primamljivih slika bekstva iz selai lutanja po šumama i brdima, bezbrižnog i očajnogbožjačkog lenstvovanja po kaljavim i prašnjavimdrumovima, po šarenim vašarima i zabačenim ma-nastirima, samotničkog traganja za iskupljenjem,stradanjem i podvižništvom među odbačenima i

Refuz mrtvak 31

Page 32: milos crnjanski - seobe

prokaženima – beskrajno tupa i beznadežna tugasamoće, poraza, kraja. Ali pri prvom koraku k vra-tima, sve to utrnu kao žižak u škilji, uminu kao bolu zubu, i ostade samo bezdana praznina, i Jaglikinkrkljavi hropac, i pljuštanje kiše na krovu, i već go-tovo smireno režanje pasa ispod ambara, i klimavikrug žućkaste svetlosti pred njim. I tako je, po navi-ci zaklanjajući fenjer skutom gunja, Vojin Kukuvijatromo i ubijeno izišao u kišu i pomrčinu.

Bilo je to jedne noći u poznom novembru 1945.Docnije je, proseći po drumskim krčmama i ma-

nastirima, zaboravio sve što se posle toga desilo.Zaboravio je i namernika, i njegovu mladu ispaće-nu ženu, i težak porođaj u štali, i svoju crnu tugunad sluzavim novorođenčetom kome su srpompresekli pupak, i neko neizlečivo osećanje poniže-nja i pada, slično smrti, s kojim se vratio u kuću i jošjednom, poslednji put, legao pored Jaglike, mrtve iveć ohlađene, verujući da će se na njega spustiti ve-liko praštanje, čista i jasna svetlost patnje, znak is-kupljenja. Sve je to zaboravio, proseći po drumskimkrčmama, saborima i manastirima. Ali se dugo idobro sećao kako mu se tada pričinajvalo da tu, po-red sebe, kroz neumorno pljuštanje kiše čuje detinjiplač.

Mnogo docnije je i to potpuno zaboravio.

32 Vidosav Stevanović

Page 33: milos crnjanski - seobe

PSE TO ŽDER

Život Filipov počeo je pod naopakim znamenji-ma. Rođen je kao presmakče u vetrovitoj noći,

pravoj salaukovini. Curkom je točurala ledena kišai na zemlji se skorela poledica. Majka mu je odmahizdahnula, pre nego što su primalje oštrim srpompresekle detinji pupak.

Otac, Nikifor Barča, od zore je već bio treštenpijan, mračan, izbezumljen. Klečao je i urlao predženinim lešom. Ispentrao se na tavan, glavom pro-valio ćeramidu i očajno zavijao u noć. Polomio jedetinju kolevku i drvetom podložio vatru na čađa-vom ognjištu. Dograbio je pušku, razbio prozorskostaklo i pucao u jablanove, koji su hujali na vetru.

– Anatemnjak! – zgranuše se primalje i pobego-še glavom bez obzira, ostavivši pored pokojnice ne-povijeno dete, koje je drečalo i bacakalo se modrimi smežuranim nogama i rukama.

Kad svi odoše na sahranu, s odojčetom ostadebradavičava gatara, baba Rola, koja se, pripita, sa-plete o tronošku i upusti ga. Dete tresnu o dovrataki uzalud zakmeča, jer baba Rola beše zahrkala po-red kace s kupusom. Od toga mu glava ostade pljo-

Page 34: milos crnjanski - seobe

snata i ćoškasta, s desnim okom višim i većim od le-vog.

Na krštenju mu dadoše ime svetoga apostola Fi-lipa i umalo ga ne ugušiše hladnom vodom iz krsti-onice. Dojila ga je i čuvala maloumna čobanica La-tinka, čije dete beše rastrgao nečiji užireni vepar.Na crkvenom saboru Latinku fijakerima pregazišepijani seljaci, koji su se utrkivali, i Barča dovede mr-šavu i pakosnu nadničarku, zlu i džandrljivu udo-vicu seoskog birova.

Maćeha se prema Filipu ponašala maćehinski.Gađala ga je vatraljima i ciglama, bola iglama za ple-tenje, tukla preslicom. Jednom mu je satarom odse-kla prste na desnoj nozi i gurnula bubašvabu u uvo.

– Kloćo! – rikao je Barča u pijanstvu o praznici-ma, mlateći ga čim stigne, kunući mu prokletu krvi seme.

Vršnjaci su Filipa tukli iz obesti i pridenuli munadimak Ćorča. U zabranu su ga jednom raskrečilii zavlačili mu se među noge. Sa strahom je od tadaisterivao krave i ovce na ispašu, krijući se od čoba-na, koji su palili vatre u polju, pekli purenjake i pra-vili pištaljke od zove. Vrebali su ga na pojilu, hva-tali posle dugog ganjanja po vrbacima, i u nedramu puštali pijavice, slepiće i gušterove, žarili ga ko-privom po preponama.

Filip se nikada nije branio. Pokorno je dopuštaožgoljavim čobanima da ga pljuju i šibaju kamdžija-ma. Strah mu se beše uvrežio u kostima kao poga-na boleština. Nije ni pomišljao da pusti na voljusvojim nabreklim pesnicama.

34 Vidosav Stevanović

Page 35: milos crnjanski - seobe

Kod kuće je obavljao sve prljave poslove, jeo ot-patke i splačine iz drvene činije, spavao u štali naslami i vašljivim guberima. Nedelje i svečanike nijenikada upoznao. Na telu mu se kao kora uhvatilaprljavština. U crkvi su svi uzmicali pred njegovimreskim štalskim zadahom na mokraću i trulež. Izkrčme su ga izbacili naglavačke i još polili vrelomvodom, tobož da mu pomore vaške. Od opekotinamu ostadoše ružni zbrčkani ožiljci po licu.

U školu je mogao da blene samo izdaleka i dabeži kad se đaci raspu putem, dok mu kamenice icrknuti miševi zvižde pored glave. Dve razmaženepolusestre jahale su ga, šamarale, vukle za kosu. Se-ljaci, koji su išli za kazanom za pečenje rakije, pojilisu ga brljom, naterivali da preskače jame s dži-brom, podmetali mu žar pod gole tabane.

Tuđio se od ljudi i drugovao sa životinjama. Šu-njao se pored plotova i pomalo ćopao, prezao i odsvoje senke, obilazio malo seosko groblje. Jedva daje umeo da govori.

– Šašaludi! – grohotali su zagrejani seljaci, sedećiu krčmi, ispijajući čokanje brlje, dimeći ljutu krdžu.

Sa nepunih dvadeset godina pobegao je od ku-će i pešice dohramao do grada. Pijačari, čija su kolau zoru škripala drumom, viđali su ga kako se krijeiza vrzina. Ispred litije za kišu, koja je s krstovima,ikonama i barjacima vijugala poljem, šmugnuo je uredak hrastov šumarak. Konjokradice su ga zatica-le, zaspalog i zgrčenog, u jarugama i potocima. Dr-voseče, koje su se vraćale iz brda, spaziše visokukosturastu priliku kako odmiče preko hrbata i sila-

Refuz mrtvak 35

Page 36: milos crnjanski - seobe

zi niz vododerine. Jedino mu oraspoloženi pome-ljari udeliše komad pogače i krišku sira, i dopustišeda spava s volovima u vrbaku.

Barča je tih dana, od tuge i derta, mokrim ko-nopcem dušmanski namestio rebra ženi. Spavao jepored buradi s rakijom, neprestano vukao iz nate-ge, plakao i nije se treznio sve do Božića. Onda jezanemoćao i pao u postelju.

Za Filipa je, krakatog i plećatog, u gradu uvekbilo dosta posla. Trgovcima je raznosio robu, čistiokaldrmu pred radnjama. Istovarivao je vagone sugljem, polagao nove železničke pragove s pru-žnim radnicima. S grobarom Miljenkom kopao jerake. S Ikonijom Sakadžikom vukao je vodu po ku-ćama. U kuglani oficirske menaže nameštao je ke-gle. Ponekad je s đubretarima praznio nužnike.Osećao se slobodniji i jači, gotovo smeo.

Čak se pred Eržikinim burdeljem potukao sanosačima Gavrilom i Matijom, kad su pokušali damu skinu pantalone i posade ga u kaljugu. Izbube-tao ih je pesničetinama i gurnuo u nadošlu mutnuLepenicu, iz koje su izišli skroz izmočeni i postiđe-ni, ozlojeđeni, preteći osvetom. Išao je ispršen, ona-ko spljeskanog nosa i sa tri izbijena zuba, i hvastaose kako se ič ne straši te dvojice ukoljica, od kojih jestrepeo i bivši sitničar Drda, vratar u burdelju, te-meljna ljudina uvek orna za kavgu i tučnjavu. Takose pročuo među nosačima i prosjacima.

– Paklenjak! – reče leblebdžija Gligor, gledajućiFilipa sa vrata svoje radnjice, grickajući semenke ipljuckajući kore.

36 Vidosav Stevanović

Page 37: milos crnjanski - seobe

Od bačenih dasaka, pleha i svakojakih andra-molja Filip je sam sklepao ćumez, kućicu na koko-šijim nogama, iza klanice, odmah pored mesta gdekasapi bacaju drob. Žicama je privezao visoki su-lundar na krovu od slame i trske, sadeljao vrata, naprozorčić prilepio novine. I živeo je mirno nekolikogodina, družeći se sa taljigašima, nosačima, prosja-cima i ćopavom Agatjom.

Gradom se smucalo mnogo pasa lutalica. Kuč-nice su po svu noć arlaukale i kevtale pored ploto-va i sa smetlišta. Klempavi, šugavi, ćopavi, rovaše-ni psi složno su zavijali na mesec, provlačili se is-pod ograda, zavlačili u šupe, režali s pragova. Jed-nog proleća naglo se raširi pseće besnilo. Kameno-rezac Pantelija, pevač u crkvenom horu, pobeže odkuće i umre pod mostom, zgrčen, pomodreo, s be-lom penom na ustima, iskidanih vratnih žila.

Opština potraži šintera i, uz malu platu, uze Fi-lipa, koji se jedini javio. Od tada se uvek mogao vi-deti kako geguca na svojim u kolenima skleštenimnogama, nahramkuje, mlatara rukama, šapuće samsa sobom, koluta krivim očima, zaviruje u dvorišta,kasapnice, prazne placeve, a o ramenu mu zarđalašinterska žica.

– Važan opštinski činovnik! – smejuckali su se ipodrugivali za Filipom debeljušni trgovčići i nalic-kani trgovački pomoćnici.

Sećali su se kako je Filip na vašarima i panađu-rima za opkladu tamanio hrpe lubenica i dinja,rvao se s pelivanima i mečkama, zadržavao kola sadva konja, savijao gvozdene šipke i naiskap pio li-

Refuz mrtvak 37

Page 38: milos crnjanski - seobe

tar rakije. Zaludni trgovački sinovi predlagali sumu da cedi vodu iz suve drenovine i da jede tanjirei eksere. Ali njega niko ne bi mogao da odgovori odšinteraja.

Ubrzo se izveštio da na prepad, bez trke i jur-njave, uhvati i zadavi svaku pobesnelu, ostrvljenudžukelu. Zakopavao ih je iza ustajale baruštine upolju pored pruge. Ikonija Sakadžika ispričala jeKristini Grkinji i Mariji Ribančevoj, s kojima je ku-pala i uređivala mrtvace, da Filipenda omađijavapse pogledom i vradžbinama. Zato ga nosači, talji-gaši i prosjaci isteraše iz društva koje je o Zadušni-cama jelo i pilo na groblju.

– Otale se, bedeno! – zakrešta i ćopava Agatja,prekidajući načas svoju neprestanu nevestinskuigru, pljujući preko ramena.

Uveče bi Filip sam sedeo na Jezeru, s flašom ra-kije među nogama, piljio u prigradske udžere i, be-čeći se, mumlao i grgutao nešto nalik na pesmu. Je-dino bi još ponekad s grobarom Miljenkom u mar-jaš igrao tablaneta i ajnca na grobišnim pločama. Akad raskvašenu kurvu Jelisavetu zbog starosti izba-ciše iz Eržikinog burdelja, Filip je, klimajući pljo-snatom i čvorugavom glavom, sačeka pred izla-zom, uze joj nabijeni zavežljaj i odvede je u svoj za-bačeni kućerak na kokošijim nogama.

– Mladenci! – raspojasano se i pustopašno kiko-tala čaršija, dok su Filip i Jelisaveta šepesali ka mo-stu i onda putem prema klanici.

Leblebdžija Gligor ponudi se da bude kum i dasvoje časno makedonsko ime da budućem produ-

38 Vidosav Stevanović

Page 39: milos crnjanski - seobe

žetku loze šintera. U stopu ih je pratila ćopava Aga-tja, koja je igrala, podvriskivala i tražila od trgovči-ća da joj nađu doličnijeg mladoženju, i gomila odr-pane trbušaste dečurlije, koja se nudila za nakonj-čad i kreštala svadbene pesme. Pred kućerkom Fi-lip se okrete, mignu većim okom i podviknu krklja-vo da će prebiti svakoga ko ma i na sto metara pri-đe, bio taj bogataš ili siromah. I svi poverovaše upretnju. Toliko je nakostrešen i odlučan izgledao Fi-lip.

Prestao je da uveče sedi na Jezeru. Samo su gapružni radnici viđali kako se s večeri vraća svomkućerku, s veknom crnog hleba pod miškom i fla-šom rakije u džepu, raskrečen i šepesav, klimatavkao čergarske taljige, crn u licu i stalno neobrijan.Tromava i trapava Jelisaveta nije nikuda izlazila, jersu joj noge otekle od vodene bolesti. Noću je veseložmirkao prozorčić na Filipovom kućerku. Čuvarina klanici čuše nekoliko puta neko mumlanje nalikna pesmu.

– Pala mu sikira u med! – zaključiše taljigaši,nosači i prosjaci o Zadušnicama, jedući ogrizine ipijući rakiju, razgovarajući kako je šinteru Filipukonačno pošlo nabolje.

I doista se Filip doterao i uljudio, postao čistiji isvetliji. Onako gegucav, sa zarđalom šinterskom ži-com o ramenu, otresito je pozdravljao trgovce predradnjama i oficire po kafanama, namigivao muzi-kantima, koji su cilikali za lenjim i zaludnim trgo-vačkim sinovima. Košulju je menjao jedanput me-sečno. Kupio je i šareni sportski kačket od Miljenka

Refuz mrtvak 39

Page 40: milos crnjanski - seobe

i polovan austrougarski vojnički šinjel od Drde. Či-nilo se da kosu maže mašću i zejtinom, jer je zadi-sao kao užegla burad od masti.

Ni zlobni Gligor više nije s prezirom buljio unjega s vrata svoje radnjice. Živeo je mirno kao i svi.I tako prođoše dve jake mrazovite zime i mećavedvaput zatrpaše Filipov kućerak na kokošijim no-gama.

Ali, kada žandarm Jovan Glavosek dogilja jed-nom po prešnom pozivu iz opštine i bez lupanjaupade u nakrivljeni kućerak, zaprepasti se predonim što je video i osetio. Unutra se kao dim u pećikovitlao težak i ustajao smrad lešine, od koga se uglavi mutilo kao u zaptivenoj samici. Jelisavete nig-de nema, kao da potvrdiše posteljne daske, slamari-ca, plehana faruna i pocepani poljoprivredni kalen-dar na zidu pored ikone svetoga apostola Filipa.Unezvereni Filip je leđima zaklanjao oveći nabijenzavežljaj u ćošku, migajući većim okom, drhteći.

Jovan Glavosek iskolači iskusne žandarmskeoči, dunu kroz vrata i ne zaustavi se ni da podignekapu sve do žandarmerijske stanice. Setio se Ikoni-jinih tvrdnji da Filipenda siše krv, da je od te greš-ne rabote maljav po celom telu kao majmun i požu-dan kao jarac, da ima krvnički pogled od koga de-ca obolevaju i trudnice pobacuju. Od toga je još br-že trčao Jovan.

– Psetožder! – ruknu, ulećući u stanicu, dok suse napolju još iščuđavali debeljušni trgovčići.

Filipa uhapsiše i prebiše, zahtevajući da priznazločin. O tome se pričalo po kafanama, radnjama,

40 Vidosav Stevanović

Page 41: milos crnjanski - seobe

na večerinkama i u oficirskoj menaži. Raspredali suse različni načini ubistva, procenjivala kazna. Pado-še i prve opklade među trgovačkim pomoćnicima igimnazistima iz boljih kuća. Grad je očekivao neštoneobično, strašno, rugobno, golicavo. Ali, Filipa na-skoro pustiše zbog nedostatka dokaza i očiglednebezopasne ćaknutosti. Žandarm Jovan Glavosekobznani tu novost po čaršiji.

Jelisaveta je, po rečima doktora Prečanina, umr-la prirodnom smrću, od gadne i vodene bolesti za-jedno. Nikakvih tragova davljenja niti kakvog nasi-lja nije bilo na polustrunulom lešu. Čuvari na klani-ci potvrdiše da nisu čuli nikakvu kuknjavu i zapo-maganje. Jelisaveta nije imala ni rodbine ni prijate-lja.

Kućerak na kokošijim nogama izgoreo je jednevetrovite noći. Sumnjalo se s početka da ga je neko,možda Gavrilo s Matijom, zapalio. Pored mesta gdese baca drob iz klanice štrčale su nagorele daske,pleh, trbušasta furuna i sasvim očuvana ikona sve-toga apostola Filipa, sve dok ih nisu razvukli stana-ri prigradskih udžera, mršav i grabljiv živalj gro-zničavih očiju, koji se bavio krađom i prevarama.Pepeo i čađ spraše jesenje kiše.

Ostavši bez uhljebija, Filip je lunjao kojekuda,gegucav, bez šinterske žice o ramenu. Dreždao jepred kafanama i Eržikinim burdeljom, čekao da ne-ko baci čik. Čeprkao je po bunjištima, glodao uple-sniveli hleb. Krao je ponude sa grobova i klonio segrobara Miljenika, koji mu je pretio batinom. Jed-nom ga vojnici nađoše kako spava u kuglani i opa-

Refuz mrtvak 41

Page 42: milos crnjanski - seobe

sačima poteraše na bodljikavu žicu, koja ga sveg iz-ranjavi. Svi su ga smatrali nečim između ludaka izamlate.

Dokoni trgovački sinovi terali su ga da se za di-nar provlači ispod stola, dubi na glavi i rve sa đu-bretarima, uz cilik muzikantskih ćemana. Mečke ipelivani sada su ga obarali bez po muke. Golotrbadečurlija ukrade mu šareni kačket i kosu mu nama-za izmetom dok je hrkao u napuštenoj razvaljenojbačvi na vašarištu. Proganjan, uglavnom je sedeopod mostom i ćutke buljio u prljavu Lepenicu, ukojoj su trunule pseće lešine. Uskoro se naučio daprosi.

– Ubogi! – reče leblebdžija Gligor, posmatrajućiga kako se vuče od vrata do vrata, mumla i bogora-di.

Samo u dugačkom ofucanom austrougarskomšinjelu, bos, raskuštrane i natrunjene kosurine, uko-čenog i tupog pogleda, Filip je sve češće zalazio usela. Tumarao je pustim raskaljanim putevima, pre-lazio preko jaruga, u kojima su klokotale mutne je-senje vode, i preko vododerina iz kojih je štrčalo zu-bato oštro kamenje, preskakao nabujale potoke.Kao da je tražio stazu kojom je nekada došao dograda, bežeći od maćehe, Barče i obesnih seljaka.

Prolazio je pored drvoseča, pored čobanskih va-tara, koje su tmulo gorele na čistinama, kroz hrasto-ve šumarke, pored vodenica, i opet spavao po vrzi-nama i sa volovima u vrbaku. Prolazio je kroz sela,u kojima su se pušili kazani za pečenje rakije, i se-ljaci su ga pojili brljom. Iako je neprestano turobno

42 Vidosav Stevanović

Page 43: milos crnjanski - seobe

ćutao, rado su mu davali užeglu i ukvarenu hranu,primali ga da spava po štalama, u senu i slami. Go-vorili su da je na njega pala božja ruka.

Obesna seljačka dečurlija pujdala je pse na nje-ga. No psi nikako nisu hteli na Filipa. Samo su kev-tali i zavijali izdaleka, i brzo se uklanjali pred njego-vom dugačkom, kosturastom, pogrbljenom spodo-bom, koja skorelim stopalima gaca po blatu i drhtu-ri, žureći nekuda. Na grad kao da beše sasvim za-boravio.

Ali grad nije njega zaboravio. Ikonija je, kupaju-ći i redeći mrtvace, pričala Kristini Grkinji i MarijiRibančevoj da su vrljavog suklatu Filipendu rastr-gli psi na drumu i drob mu vukli preko polja, svedo ustajale baruštine pored pruge. Grobar Miljenkomu o Zadušnicama, zajedno sa taljigašima, nosači-ma i prosjacima, ispi za pokoj duše. Setio se kako sunekad u marjaš igrali tablaneta i ajnca na grobišnimpločama.

– Mladoženja moj! – ustuži ćopava Agatja, pre-kidajući na trenutak svoju neprekidnu nevestinskuigru, i zaplaka.

Gavrilo i Matija ga nikad, ni pijani, ne spome-nuše. Jednom uhvatiše nekog vrljavog pružnogradnika, koji je bio u Eržikinom burdelju, i baciše gau nadošlu mutnu Lepenicu. Zatim ćutke i natmure-no ispiše litar rakije.

Uskoro se Filip smiri u svom selu. Barča bešeodavno pijan pao sa ćuprije i usmrtio se. U kuću seuselio kolar Loša, koji je mršavu i džandrljivu Fili-povu maćehu i dve pousele polusestre tukao drža-

Refuz mrtvak 43

Page 44: milos crnjanski - seobe

ljom od sekire i tojagom za mlaćenje šljiva. Filipovivršnjaci, isti oni koji su se nekada kliberili njego-vom oku iskolačenom kao u ćurana, klonuli su gase i zaobilazili ga. Smatrali su ga zlovesnikom ibaksuzom. A baba Rola, još bradavičavija, i dalje jegasila ugljevlje, vračala od uroka, nicine i crvenogvetra, i noću letela na metli. Tako su pričali čobani,sedeći oko vatre u polju, pekući purenjake i prave-ći pištaljke od zove.

Maćeha, Loša i polusestre pobojaše se deobeimanja, ali zakratko. Lutajući po selu, Filip natrapana napuštenu i oronulu kuću, odmah pored dubo-ke jaruge u kojoj muklo klokoću prolećne vode,grakću gavranovi sa hrastova i hukću sove. Litije sublizu te jazbine molitvale pod golemim hrastom-za-pisom. Slepi miševi lepršali su i ciktali naokolo.

Na sredini velike sobe, pod provaljenom tava-nicom kroz koju se naziralo nebo i lila kiša, Filip is-kopa prostranu rupu, strane joj obloži kamenjem, aodozgo natrpa slamu. Rasteravši slepe miševe, tu jeprovodio leta i zime, ne izlazeći, gotovo ništa ne je-dući, iako na pragu osvanjivahu hleb i voda u testi-ji. Seljaci rekoše da se to jamačno Filipova pokojnamajka brine o ćaknutom i nedonesenom sinu, koji jesasvim šenuo i pobenaveo. Verovalo se da je on, ša-šaluda i krvnik, gurnuo maćehu i Lošu u bunar na-sred polja, u kome ih s proleća čobani nađoše poze-lenele i naduvene. A baba Rola se seti kako je ma-ćeha pre smrti sanjala zmije, gavranove, crve,ogromno iskrlješteno oko, okrvavljene odsečene pr-ste.

44 Vidosav Stevanović

Page 45: milos crnjanski - seobe

– Anatemnjak! – govorile su babe, starci i bole-snici osluškujući huktanje sova, i pomeljari jedućivruću mirisnu pogaču i prevreli sir i đaci žagorećiputem, i svadbari posle besne trke na fijakerima, ipijanice u krčmi kucajući se čokanjima.

Seljaci najzad sakupiše hrabrost, uprtiše vile,kose, rogulje, sekire i puške, i jedne kišovite jesenjenoći, po pravoj salaukovini, uđoše u kuću pored ja-ruge. Po škiljavoj svetlosti fenjera videše u rupi ko-stur, na kome su gotovo sasvim strunuli meso iaustrougarski vojnički šinjel. Na tavanici je bilo pu-no praznih lastavičjih gnezda. Okolo je ležalomnoštvo mrtvih pčela. I niko ništa ne reče. Samo sufenjeri žmirkali na promaji. Pokisli gunjevi okupišese oko mrtvaca.

Napolju je pljuštala kiša i jablanovi su žalosnohujali na vetru. Seljaci pomisliše kako je dobro bitimrtav. Zagledaše se sa stidom i prekrstiše. Neko nabrzinu promuklim glasom očita molitvu za upokoj.Zatim kostur zatrpaše, onako u rupi. Odozgo pobo-doše zašiljen glogov kolac, pravo prema srcu mr-tvog Filipa. Pokisli gunjevi vratiše se u selo, dok sunaokolo klokotale mutne i hladne jesenje vode.

Konjokradice ispričaše sutradan kako je usrednoći bleštava bela svetlost sinula nad kućom i zabo-la se u oblačna nebesa.

Refuz mrtvak 45

Page 46: milos crnjanski - seobe
Page 47: milos crnjanski - seobe

NE VE RO VA TI GLAD NOM

Ujutro je mraz popustio. Sa belog obzorja dotu-maralo je plavičasto zubato sunce. Zacrveneli

su se obrazi nad šalovima i podignutim kragnama,koji su hitali uskim krivudavim prtinama. Iza viso-kih snežnih nasipa nazirale su se kape i lopate čista-ča. Zvuci crkvenog zvona bili su krti kao led.

Sklanjajući natrulu dasku, ovlaš pričvršćenu ek-serom, iz šupe direktora fabrike lanaca izvukao seoduzeti stari prosjak. Pogladio je prljavu masnubradu, protrljao udrvenjene prste, pripretio direk-torovom psu, koji je virio iz kućice s njuškom međušapama. Prosjak je zagunđao:

– Izigravaš čuvarkuću? Prežiš bolje od sebe,džukelo.

Zatim je pljunuo, provukao se kroz rupu uogradi, izbio pred svetle redove novih višespratni-ca i zakoračio pored ogolelog drveća sa snežnimšubarama na granama.

Vazda je razgovarao sa sobom. Upitao bi se:– Ko si ti, Care? Zverka li si? Kamen li si?Onda bi jetko odgovorio:– Niko i ništa. Ništa i niko. Đubre.

Page 48: milos crnjanski - seobe

Zatim bi dodao, škiljeći veselije:– Ko zna šta je – taj nije đubre. Nikako. Taj je

sveznalica. Taj je pravi čovek. Đida i po. Je li, Care?Zakikotao bi sebi u bradu, lukavo i potuljeno i

prezrivo, dok mu je krkljalo i pištalo u grudima. Ki-kotao se i krkljao i dok je ulazio u dvorišta, kucao navratima, prosio. Samo što bi zdravu ruku stavio nasrce, smerno, nakrivio glavu, utanjio glasom i cvileo:

– Udelite sirotanu. Adrapovcu. Poslednjembedniku.

Ili, pokazujući na svoje resaste dronjke i rite:– Izašlom iz bolnice. Plavljeniku. Pogorelcu.Ili, ako bi zaključio da pred sobom ima čoveka

od vlasti:– Ratnom invalidu. Žrtvi fašističkog terora.

Stradalniku.I udeljivali su mu. Skoreo hleb, ogrizine, ukisle

čorbe, kožurice od slanine, proju. Kako ko. Običnobez reči i sažaljivo, pomalo nestrpljivo, uz dug uz-dah olakšanja, uz rođačko coktanje jezikom. Ali, neuvek tako. Poneko bi dodao, suznih očiju, uzdrhta-le brade, stegnuta grla:

– Za pokojnike. Za bolesnike. Za putnike.Tada se presamićivao, klanjajući se:– Neka im Bog da rajsko naselje. Zdravlje. Po-

vratak.Dok je u sebi cedio psovke, uvrede, kletve:– Nagrdo. Uštvo. Dabogda te crvi jeli. Zemlja ti

koske izbacivala, more te ne primalo.Zatim bi, mirno i čista srca, išao dalje, klanjao

se, prosio, zahvaljivao. Ponovo išao dalje, klanjao

48 Vidosav Stevanović

Page 49: milos crnjanski - seobe

se, prosio, zahvaljivao. I ponovo. I tako do večeri,kada se s prvim mrakom vraćao u direktorovu na-puštenu šupu, s dobro nabijenim džepovima, pone-kad s čokanjem-dva rakije, utruđen i zadovoljan.

Davno, pre desetak godina, podelio je Kraguje-vac na oblasti, ne strogo razgraničena područja zaprošnju. Iskorišćavao ih je redom, jednu pa drugupa treću pa ostale. Prsio se u sebi:

– Naše parohije goleme su ko popovske. Samo,nama niko živi ne zirka preko ramena. Mi smo sa-svim svoji. Privatnici.

Znao je kada je koja oblast iscrpena, slabonosna,i kada treba preći u drugu. Dok ga u ranijim ne za-borave. Dok ne skupe samilosti. Govorio je:

– Niko ne voli da dvaput čini isto. Niko pod ne-bom.

Dodavao je, cereći se i povlađujući sebi:– Samo budala premara kravu muzaru. Samo

blesavko.I pored sve veštine, prošnja nije uvek išla glat-

ko. Zapinjala je, zastajkivala. Jer penzioneri, dokonistarci, nakostrešene usedelice, hteli su da dobijunešto za svoju milostinju. Bar zadovoljstvo da ne-kog grde, ispituju. Natresali su se:

– Zašto ne radiš? Lenčugo. Posla ima za sve. Svirade.

Ili, drhtureći od saučešća i osude:– Zar nemaš nikog da se stara o tebi? Zar si bez

kuće i kućišta? Nije li sramota tvoju rodbinu?Najgori su bili uštogljeni penzioneri sa šeširima,

štapovima, kolicima, mekim cipelama:

Refuz mrtvak 49

Page 50: milos crnjanski - seobe

– A starački dom? Zašto ne odeš u starački dom?Takvima je odgovarao osorno, piljeći u zemlju:– Ne primaju bespariće. Možda bi – da imam

neku crkavicu. Ja ništa nemam. Bio sam nosač, te-gleća marva.

Penzioneri bi produžili, prskajući pljuvačkom,šušljećući kroz veštačke zube:

– Nisi valjda ništa drugo ni pokušao. Vredanuvek zaradi za crne dane. Snađe se nekako.

On se ljutio i još jače krkljao, tresući ritama,mlatarajući oduzetom rukom:

– Prodavao sam cicane marame, češljeve, ogle-dalca, pantljičice. Zatim lozove i muštikle. Zatimukrase od slame. Skupljao sam priloge za crkve. Bo-leštinu sam zaradio.

Dok je u sebi besneo i psovao:– Džimrije. Lopuže. Pleme li vam i seme.Srećom, takvih nije bilo baš premnogo. I nisu

uvek bili dosadni i napasni, ti onemoćali pakosnici.Samo kad ih ukoče kostobolje. Samo pred kišu i ujesen, kada oblačno olovno nebo legne na mokrekrovove. I, ponekad, kada zakasne penzije. A to seipak moglo lako podneti. Teši se:

– Nikom nije sve potaman. I bogatunima dođecrni petak. I popovima kad se niko ne rađa i neumire. I oficirima kad zapuca i zagusti. Svakom do-đe mečka pred kuću.

Godinama se koristio tuđim sažaljenjem, prosiosvuda pomalo. Upoznao je kuće – vile, straćare, ba-rake. Upoznao je ljude – dobričine, prznice, nederi-bunde, pakosnike. Upoznao je krajeve grada – Va-

50 Vidosav Stevanović

Page 51: milos crnjanski - seobe

šarište, Sušicu, Pivaru, Palilule, Abisiniju. Znao je onjima sve što je trebalo, čak i nešto preko toga, zasvoju dušu. Mogao je da priča o svemu i svačemu.Mislio je:

– Neki se penju. Neki jure ženskadiju. Neki od-laze. A svi se boje i drhte.

Dodavao je, uživajući u svojoj pameti:– Niko nije siguran. Niko miran. Nema srećnih

i zadovoljnih.I još, likujući nad tuđom bezmernom glupošću:– A sve je prosto. Čisto i jasno. Ko ništa nema –

nema šta ni da izgubi. Mi ništa nemamo. Je li, Care?Svoje ponašanje podešavao je prema prilikama,

uz nekoliko pravila. U višespratnicama treba samozazvoniti, pognuti glavu, ćutati. U kućama sa tera-sama biti smeran, učtiv, kratak. A u periferijskimstraćarama treba pomenuti mrtve, nesreću, zlehu-du sudbinu, opsovati vlast. Svega toliko.

To su bila njegova jedina pravila. Sasvim jedno-stavna, ali primena kojih zahteva oštro oko i pro-nicljiv um. Stoga je laskao sebi kad su mu puniladžepove i čokanj-dva rakije:

– Treba se zavući pod kožu. Nekad obrlatiti re-čima. Nekad ćutanjem. To je dvaputdvačetiri.

I tako je išlo godinama, gotovo bez promene.Samo što bi ga katkad povijali psi ili dečurlija. Ili štobi mu se izrugivali regruti, svadbari, pijanci, doko-njaši. Ništa više.

Ali, najzad su ga skoletale nevolje. Snegovi, ko-ji su nedeljama neprestance vejali i vejali, kao da su,zajedno s prugama, drumovima, ulicama i drve-

Refuz mrtvak 51

Page 52: milos crnjanski - seobe

ćem, zatrpali i ljudsku predusretljivost, zapretali jeduboko pod smetovima.

Najednom se pokazalo da dva puta dva nije bašuvek četiri. Najednom su počeli da ga teraju sa svihvrata. Drečali su:

– Čisti se, neradniče. Gubi se, prokletinjo. Jošnam se ti na vrat tovariš. Nestani, dok dlanom odlan.

I svuda tako. Majušna starica u crnini, pre do-bra i blaga – jednom mu je dala stare sinovljeve či-zme – siknu:

– Dok se jadni mrtvi u grobu smrzavaju, takvikao ti kuže zemlju. Smrt bih ti udelila.

Ušuškani i umotani penzioneri u vatiranim ka-putima šusljetali su kroz veštačke zube:

– Takvog nikogovića ni zub da zaboli. Bože,dušmanine, šta smo ti skrivili? Zar smo krali? Zarsmo ubijali?

On im je s mržnjom odgovarao u sebi, zatvara-jući vrata:

– Krivi ste što ste siti. Krivi ste što ste živi.Zatim je uskim prtinama odlazio dalje, slede-

ćim vratima, veran svom osveštanom pravilu da ni-kad ne treba ujedati ruku koja te hrani. Jer izbesnise čovek, izviče, istrese jad i gorčinu, pa će kasnije,zbog griže savesti, dati i preko mere. Tešio se, opi-pavajući prazne džepove:

– Ješće ih kajanje što su gladnog oterali. Poboja-će se da im Dobri Bog ne stavi to na raboš.

I zatim, zaškiljivši lukavo i nabravši sitne borepo licu:

52 Vidosav Stevanović

Page 53: milos crnjanski - seobe

– Kad bi ga bilo gore, na nebesi, Oca, Svedržite-lja, Tvorca neba i zemlje i svega vidimog i nevidi-mog. Kad bi se čelovečeske muke ticale matorog se-bičnjaka. Boli ga ćoše.

Kad su posredi bili darodavci, retko se varao.Ali, ovoga puta se prebacio. Svuda su bili isti, kadaje navratio po drugi put, i po ko zna koji put, jedvase probijajući kroza sneg, pavši nekoliko mahova usmetove, skočanjen i pomodreo. Nije pomagala ni-jedna toliko puta oprobana veština. Čudio se:

– Ni kad umireš niko ti ne veruje, Care. Proklet-stvo.

U rabatnoj ledenoj straćari pored pruge, punojmusave promrzle dece i nabusitih žena, dreknuše,ne saslušavši ga:

– Šta? Još nam na muke staješ? Šalu teraš? I sa-mi koske glođemo. Marš, il će ti koža pucati.

Pregojeni beznogi starac, koji je i ranije pokuša-vao da ga sa kreveta opauči štapom, zlobno priupi-ta:

– Nisi probao sneg da ždereš? Bićeš sit do gro-ba.

Zatim dometnu, pripremajući štap u potaji:– Nauči se da ne jedeš. Taman se naučiš – i više

ti ništa ne treba. Dva metra zemlje jedino.Onako otromeo, jedva se uklonio vešto hitnu-

tom štapu. Nije se čak ni naljutio. Bio se navikao nauvrede. Smatrao ih je rđavim stranama svoga zana-ta, rasprostranjenog bezmalo koliko i prodaja ljuba-vi. Smatrao je da živi u surovom i svirepom dobu,pod vladom Njegovog Veličanstva Dinara.

Refuz mrtvak 53

Page 54: milos crnjanski - seobe

Mučilo ga je nešto sasvim drugo. Jer, psovanjei govorenje u sebi, naslada i zabava i osveta istrast i nadoknada, nikako mu više nisu išli od ru-ke. Baš nikako. Jer, jezik mu ni izdaleka nije biooštar i pogan kao ranije. Jer, kao da su se, sa vo-dom, prozorima i nosevima, zamrzle i reči. Ređaoje, po navici:

– Zlikovci bez obraza. Funjare smrdljive i sli-nave.

I zatim, tražeći u sebi staro uživanje:– Jalove rogonje. Izmetine iz slivnika Vrengaši.Uzalud. Uzalud bi ispovratio celu svoju bogatu

i slikovitu zbirku uvreda, psikova, kletvi, zlokobni-ca, podsmeha. Nisu ga više veselili ti usiljeni razgo-vori sa sobom. Šištao je u mrak i hladnoću:

– I jeste mi zadovoljstvo svađa s gladnim i žed-nim. Nažderi ga i napij pa će brbljati kao čvorak.Propevaće.

Odbijan i teran odasvud, uverio se kako je po-grešno njegovo mišljenje da nesreće – čak i oluje,suše, gradovi i snegovi – omekšavaju ljudska srca.Naprotiv. Postala su ledenice, ta smežurana i samo-živa srca. Postala su gvožđe. Jer, već dva dana, dvaduga dana, dva ledena dana, ništa nije okusio, niš-ta nije stavio u usta.

Prekjuče je direktorovom psu ukrao neogloda-nu kravlju kost, isisao joj srž. Bila je to ukusna, alinedovoljna i slaba hrana. Podsmeh, a ne hrana. Akada je juče pokušao ponovo, pas je zarežao, sko-čio, otkinuo mu nekoliko dronjaka. Zamalo mu ni-je razderao grlo. Inače, podnosili su se i živeli u mi-

54 Vidosav Stevanović

Page 55: milos crnjanski - seobe

ru već pet godina, on i pas. Mrmljao je sebi u bradu:– I džukela čuva svoje. I džukela ne da svoje.

Zar ne uzima koji je jači? Zar krupan ne ždere ma-njega? Je li, Care?

Ipak, nije sasvim izgubio nadu. Postoji još jedanizlaz, koji je ostavio za krajnju nuždu. Jedino taj,poslednji.

Pre desetak godina, dok je još valjao, grbava iružna udovica nekog lončara platila ga je da spavas njom. Muž joj je bio džimrija, krvolok i mekokitić.Posle njegove smrti, pateći zbog nestašice mlađanihšegrta, snalazila se kako je umela. Uglavnom je pot-kupljivala uličare, protuve i dangube. Tako je natra-pala na njega, dok je pijan spavao u jarku pošto jesa proneverašima propio poslednje cicane marame,ogledalca i lozove. Dopadala joj se njegova čvoru-gava i žilava prilika.

Smesta ga je odvela svojoj kućici na periferiji,odmah iza fabrike lanaca. Okupala ga je, nahranila,napojila, obukla u pokojnikova odela. Danima i no-ćima cedila je snagu iz njega, draškala ga, gnječila,izazivala, pridizala biberom i rakijom. I on je pošte-no ispunjavao ugovor, jer se onda još nije bio odu-zeo. To se desilo koji mesec docnije.

Zatim ga je lončarka, našavši nekog blesavog,šireg nego dužeg kestendžiju, oterala. Prosto ga jemetlom najurila iz kućice ispred fabrike lanaca, uz-gred ga okrivivši da je ukrao lončarev džepni sat.Vrištala je na njega:

– Nisam znala da gajim guju u nedrima. Iskori-stio si me, upropastio si me. Razbojniče.

Refuz mrtvak 55

Page 56: milos crnjanski - seobe

Kreštala je s praga, dok su susedi virili preko ta-rabe:

– Bog mi je svedok da uspomenu na pokojnikanisam ukaljala. Čista sam i slaba. Prokleta da je mo-ja dobrota.

I on je otišao, pobegao glavom bez obzira, isce-đen i smalaksao pod udovičinom neutaživom po-žudom, iz kuće u koju se uselio blesavi kestendžija.Nikada se više nije vratio. Ali, sada je zaključio damože učiniti dve stvari odjednom: najesti se i osve-titi se. Šištao je kroz pomodrele usne:

– Hoćemo li poštenu razmenu? Mi njoj ćutanje,a ona nama hleba i pečenih koka. Je li, Care?

Trljao je udrvenjene ruke i gladio prljavu bradu:– Mi smo poštena ženska, udova poštenog lon-

čara. Obraz nam je čist pred ljudima. Nećemo nika-kvu bruku.

Cerio se, unapred uživajući u svemu:– A kad budemo siti i napiti, možda ćemo i neš-

to drugo hteti? Nešto masnije? Kako nam bude ćef,Care.

Na uskim prtinama grubo su se gurali zimskikaputi sa podignutim kragnama. Izgledalo je danegde u daljini brundaju kamioni. Po belim šuba-rama grana vrapci su još prosipali sitna dživdža-nja. Mrmljao je, prebrojavajući straćare pod sne-gom:

– I ptičice se raduju. Biće pečenih koka i supe imekanog hleba. Biće i još nečeg. Radujte se, ptičice.

Prošao je kroz malo dvorište i zakucao na niskavrata:

56 Vidosav Stevanović

Page 57: milos crnjanski - seobe

– Kuc, kuc, Care. Otvorte se, rajska vrata, vra-tašca.

I doista su se otvorila. Zaškripala su i raskrililase. Pred njim je stajao nizak, širi nego duži čovek upotkošulji. Bio je znojav, razbarušen, riđokos, savnatopljen mirisima rakije, masnih jela, neopranekože i pregrejane sobe. Zabobonjao je, češući se pomaljavim prsima i dižući spale pantalone:

– Tražiš li nešto, priko? Da nisi nešto izgubio,prikane?

Iznenađen ali ravnodušan, Car je zdravu rukustavio na srce, nakrenuo glavu, zaškiljio i skupio svesitne bore po licu. Procvileo je prozeblim glasom:

– Tražim gospođa Tinu. Nju lično tražim.Debeljko se zabrektao, zapahnuvši ga mirisom

rakije i zasenivši crvenilom dubokog ždrela iza kr-njavih zuba:

– Kasniš, prikane. Mnogo kasniš. Gospođa jeodapela još lane. Načisto je odapela gospođa. Valj-da se već s nekim saživela dole pod zemljicom.Njen udovac ti to jamči.

– Zatim je zabrzao, češući se sve bešnje po prsi-ma:

– Kasniš sa saučešćem, priko. Mnogo kasniš. Jernisi ti jedini koga je gospođa smrtno ucvelila. Bilo jemnogo takvih ucveljenih. Pokojnica je, neka joj jecarstvije nebesko, bila široke ruke. Njen udovac tito jamči.

Rokćući, tresući trbuhom, dižući spale pantalo-ne, blistajući znojem i crvenilom ždrela, zalupio muje vrata pred nosem.

Refuz mrtvak 57

Page 58: milos crnjanski - seobe

Car je još nekoliko trenutaka stajao na pragu,promrzao i ravnodušan, buljeći u belinu svud okosebe. Video je jasno kako u blistavoj daljini stojigrad, u gradu žena, u ženi toplota, u toploti grob, ugrobu dečak Car sa cicanom maramom oko vrata izlatnim prstenom iza temena. Video je psa kako ki-da dečakovo grlo. Zatim je pošao prema njima i paou smet.

Uveče je mraz ponovo stegao. Sivo halapljivonebo progutalo je smrznuti sunčev kotur i preplete-ne vence gradskih svetiljaka. A sneg, koji je ponovovejao odasvud, zatrpao je uskoro i krte zvuke cr-kvenog zvona.

58 Vidosav Stevanović

Page 59: milos crnjanski - seobe

PTI CE ZE MALJ SKE

Tofiju su izbacili iz stana. Tofija nikako ne možeda se skrasi na jednom mestu. Tofija luta.Gluvi momak Mugdo, koji za razliku od Tofije

zna da govori, otperjao je iz grada, odlepršao kaoptica nebeska. U Tofijinoj materici raste plod, za ne-ki mesec rodiće se mali Mugdo. Gazdarica Kapito-lina, lisičije glave popadija, koja u dvema tesnim so-bama gaji šugave mačke, mrzi decu, smeh i trudnežene. Zato je, topćući nogama, pokazala vrata Tofi-ji: Toj raščepulji što zaudara ko tvor pilićar a para nemani za bindu. Oskudne Tofijine i Mugdove stvari za-držala je mesto kirije.

Toplo je napolju. Može se dobro i bezbrižno spa-vati u bagremaru ispod hipodroma, više niskih rad-ničkih kuća. Pod bagrenjem je sveže, miriše na konj-ski bosiljak. Pčele zuje nad stubovima biljnog praha.Noću se na svakom koraku valjuškaju i maze četvoro-noga, četvororuka i dvoglava telesa. Prskaju poljupcikao zvončići ladoleža. Legneš na zemlju, pokriješ senebom. Rosa te hladi. Bubamare, skakavci i mravi za-vlače se pod haljinu. Predano testerišu zrikavci. U To-fijinoj kosi uvek ima grančica, lišća, travki.

Page 60: milos crnjanski - seobe

U Tofijinom svetu ništa se ne čuje – ljudi kora-čaju, promiču kamioni, klize oblaci, gazdarica otva-ra i zatvara usta kao riba crvenperka. Tofija mumla,grgoće, glukće, vrišti. Ništa ne narušava njenu pot-punu tišinu. Grom joj ne grmi, kiša ne pljušti. Tofi-ja čuje koliko i kamenje na groblju, na kojem se mo-že dobiti nešto za jelo iz punih udovičkih korpi, ko-liko i gvozdena kapija pred radničkom kolonijom,koliko i džombava kaldrma na prašnjavim sokaci-ma. Kolonska deca gađaju je kamenjem koje ne zvi-ždi u letu. Rumeno, belo, modro, crno.

Kad pred kafanom na uglu kod gimnastičke sa-le Tofija sretne plećatog i krivonogog gluvonemog,koji istovaruje sanduke s pivom, iznosi đubre i pe-re sudove u kuhinji, rukama mu pokazuje kako jegladna, gladna. Mljasnjam, mlatara Tofija, žvaće naprazno, gladi se po trbuhu. Huphuphup, odgovaragluvonemi, donosi joj buđav hleb, neoglodane ko-sti, uskislu čorbu. Zatim je vodi u zadnje dvorište,iza klozeta i hrpe cigala, obara je, leđima među po-mije i otpatke, cmače i gnječi. Vatren je i nespretangluvonemi. Znaju to i kuvarice.

Tofija misli: Niko to ne radi kao Mugdo, kezavi,dugački, kao kuća veliki momak Mugdo s vrelimcrvenim jezikom. Tofija pokorno leži, žvaće, sklanjakamičak ispod plećke, gleda u slepe zadnje zidovekolonskih kuća, u izmet i mokraću što cure ispodklozeta. Sunce sija pravo u oči.

Tofija zna: to je sve što muškarci traže za hleb i,ponekad, rakiju. Ništa više. Neka im kad ne znajuništa bolje, nešto kao šarena gumena lopta u izlogu.

60 Vidosav Stevanović

Page 61: milos crnjanski - seobe

Mugdo zna nešto bolje. Mugda više nema ni danjuni uveče na krevetu u Kapitolininoj sobici. BubriTofijin trbuh kao mahuna pasulja i ona često štuca,podriguje, povraća. Na Tofijinoj crvenoj cicanoj ha-ljini skorele su se bljuvotine kao tanke krive svilenetrake. Gluvonemi tromo ustaje, zeva, briše kolena.

Prohladno je u kafani. Miriše na olaj kao u onojvelikoj kući u kojoj su joj nekada, davno, strogi i na-mršteni ljudi zavlačili prste u usta i nameštali jezik,pre nego što su Tofija i Mugdo pobegli preko viso-kog zida. Seda Tofija za sto pored zadnjih vrata, če-ka da joj neko plati rakiju, koja tako prijatno pali ucrevima i greje, greje. Muškarci to čine ponekad.Muškarci sve smeju i mogu: da te udaraju pesnica-ma, da ti zavlače ruku pod haljinu, da pljuckaju napod. Tofija se boji muškaraca koji uveče lupaju ča-še, skaču po stolovima, udaraju se stolicama.

Pod velikim ogledalom u bronzanom ramu se-di ćelavi Bire, otpušteni fabrički radnik užar. Sme-julji se, pilji u šljivovicu pred sobom, podriguje. Vi-re mu ukoso izrasli sitni zubi. Umiljato se smeši Bi-re na Kadriju, gazdu, koji proviruje iz kuhinje, gun-đa iz bačvaste telesine. Tofija se boji Bireta jer je dokrvi štipa za stražnjicu, i još više Kadrije jer je, kadje nedospavan i mrzovoljan, nogom izbacuje napo-je. Dremljivi pijanci, koje dosada i mamurluk pec-kaju gore nego muve, zunzarave i neumorne muvekafanske, uvek iznova započinju istu šalu. Tofija se-di, gleda, trepće.

– Ko li ti je sada kod žene, Bire, burazeru? Osta-vi li kod kuće nekog radenika, nekog pregaoca,

Refuz mrtvak 61

Page 62: milos crnjanski - seobe

drugare, da se sigra idimidođimi? – krešti spadalokolonsko, zalizane kose bućoglavi Divac, poslovo-đa u tekstilnoj radnji. Ostali se druzi podgurkuju,ispuzavši načas iz mrtvila pijanačkog. Iz kuhinjeveć vire oznojene kuvarice.

– Niko nije, leba mi što ga izedem, izvidio sampre nego sto sam izmileo! Ko bi trebalo da bude,braćo moja? I pod krevet sam viruckao i u lavabo, ašifonjer smo nakjuče Piretu moleru prodali, i u pećsam gledao – nikoga našo nisam. Šta će koj da tražiu moju kuću, drugari, recte po pravdi? Znam jaznanje, nije lepo da se sa siromaja čoveka šegačite.Sirotinjo, i bogu si teška, a nekmoli kući u kojoj si! –šušljeće Bire, pijuče, uvija se, poskakuje, trese, krširuke.

– I Šmule ti zna znanje, podobro ga zna. Ispeklaje ona zanat i veštinu kod Eržike pre rata, pitaj ovogSimana ovde, askera starog, on joj je prva ljubav iučitelj bio. On je isti na put žuti izveo! – nastavljašaljivdžija Divac i s poštom zagleda sebe u ogleda-lu, pažljivo gladi kosu.

– Ima pravo Bire, nikog tamo nema obučenog –škripi zarđalim glasom Siman, krojač narodnogodela, abadžija negda, kome je majstor pre rata uti-jom probio lobanju i gotovo ga usmrtio. – A onaj za-skočljivi i naskočljivi Kidže, koji malopre sve njište-ći i nogom ledinu kopajući nekuda ode, sigurno jeu crkvu svratio, mesta duši za života da uhvati! –Podrhtava Simanu tanka crvena kožica na glavi,onde gde je majstorska teška utija kosti polomila ido samog mozga uletela. Kikoću se kuvarice.

62 Vidosav Stevanović

Page 63: milos crnjanski - seobe

– Dobrrr! – upada Tofija, jer to je jedino što umeiole razumljivo da izgovori. – Dobrrr!

– I sestra se Tofija slaže! – graknu pijanci i ko-mešaju se u ogledalu. – Je l tako, Tofija, luče molo-vano? Je l tako, ruzmarine naš zeleni, peruniko sli-kovana?

– Ću s ubijem, leba mi što ga jedem! – rasplačese Bire, tužno mu klone ćelava glava na sto, sjajnakao izribano dno čaše. – Ću se bacim pod voz, pasda sam ako neću! Ću se ukokam i srama rešim za-svagda! Živim, a nemam rašta ni krošto da živim,ko jalov pevac na bunjištu! Muko moja neizmerna,čemere i jadu moj vazdašnji! U koliko ima prvi voz,braćo moja rođena, ako ste braća?

- -Imaš, ljudeskaro, imaš brzi u jedanaest i lo-kale u dva i tri, pa biraj – volj ti gospodski, volj tidžulovski. Najbolje sačekaj neki teretnjak, stradal-niče rogati, ima da ne osetiš kad se među pokojni-ke preseliš i od sebe rastaviš. I ne zaboravi nas,grešnike i bludnike, pred licem Svevišnjega, budinam advokat težinjavi! – spremno uzvraćaju pijan-ci, kucaju se, rakolje, zadovoljno protežu u ogleda-lu, namiguju razveseljenim kuvaricama.

– Ne s ubijem! – cmizdri Bire, otpušteni fabričkiradnik užar, pesnicama briše suze, razmazuje ih,otire čaršavom. – Kakva mi korist od toga, drugari,promislite ako duše imate? Možda baš to oni pri-željkuju, u smrt me guraju. Zakovrneš ko pile i go-tova rabota, a neprijatelji se tvoji po svetu baškare,uživaju, slade. Nju i njega ću ubijem. Ću iskasapimko pečeno prase na panju. Ću sa sikiru dupljeskam

Refuz mrtvak 63

Page 64: milos crnjanski - seobe

i na rezance diseckam i u prašinu da satrem. Nek sečuje moja osveta i kako Bire čast svoju brani! Lebami što ga jedem, drugari!

– Dobrrr! – dodaje Tofija u opštem smehu kojičereči lica u ogledalu. – Dobrrr!

Tofija svuda traži gluvog momka Mugda, svu-da po gradu i oko grada. Nema ga pod mostom,gde trunu lipsale kokoši, ni u bagremaru ispod hi-podroma. Nema ga na groblju, gde se povorke u cr-nini okupljaju oko iskopanih raka, s cvećem, venci-ma, krstovima, kadionicama. Nema ga iza ustajalebare pokrivene žabokrečinom i ševarom, pored ko-je do očiju crni radnici istovaruju ugalj. Nema ga naklupama u parku. Nema ga ni u dubokim jendeci-ma na strelištu ispod stadiona ograđenog bodljika-vom žicom koja razdire dlanove. Naročito ga nemaispod pruge, tamo gde je Tofiju obarao na leđa poš-to su pobegli preko visokog zida, nekada, davno.

Dala bi Tofija sve rakije ovog sveta, sve crvenecicane haljine i šarenu loptu iz izloga, kolonsku ka-fanu i hrpu cigala, grad sa svim kućerinama, kuća-ma i kućercima, samo da vidi kezavog momkaMugda. Tofija žalosno gleda gluvonemog, pijance,prljavu rečicu koju možeš da preskočiš, dečurlijukolonsku koja gađa kamenjem.

Tofija sve češće odlazi u polja, pored ciglane imajdana i brda, tabana putem kroz pšenice i kuku-ruze. Ovde bar nema gluvonemog, ni namrštenihmuškaraca koji zavlače prste u gušu i nameštaju je-zik, ni Kadrije koji udara nogom u cevanice i trpaalevu papriku u nozdrve, ni šugavih mačaka koje

64 Vidosav Stevanović

Page 65: milos crnjanski - seobe

ližu noge, ni kamiona koji se zaleću iza leđa. Tofijise ljušti skorela rana na vratu. Uživajući, vlači nogepo prašini koja leprša nad pšenicom kao marama saprozora, čaršavi sa žice. Blublublu, pevuši Tofija,žmirka na crveno toplo sunce.

Tofija polako ide putem, sunce nebom, korak pokorak, složno. Trbuh, u kome raste mali Mugdo,gura se napred, žuri kao da beži. Po njivama seljacikose pšenicu, leže snopovi nauznak kao kosci upodne pod bagrenjem. Na utrinama pasu krave iovce čije su njuške vlažne, dah topao kao Mugdovjezik. Okolo su brda kao vrljike oko čaira. U žbunjuima mnogo gloginja, od kojih usne trnu i skupljajuse. Opojnoslatko miriše seno i lepo je u plastovima.Kapci se sami sklapaju u prohladnim šumarcima,panjevi se sami podmeću pod glavu. Luta Tofija po-ljem. Grad se više ne vidi, nestali su dimnjaci, dim.Toplo je, toplo. Darežljivi su kosci u podne, prija ki-selo mleko i mek šupljikav hleb. Tofija je sita, sita ine povraća joj se. Svetlo, mirisno, sanjivo.

Kad sunce zapadne iza brda kao dečak iza plo-ta, iz šumarka se poput jazavca išunja mesec i kra-de nebom između bubica zvezda. Tofija spava uštali, čupavi pas pred pragom. Krave je njuše, boc-ka mirisna slama, kroz prozorče sipi svetlucava iz-maglica. Kad seljački dečaci na prstima uđu u štalu,Tofija opet mora da legne na leđa, da posmatra ne-mirne kravlje repove. Dečaci se brzo smenjuju, vrlobrzo. Zora belasa kao magla. Jutro već ulazi na vra-ta kao seljak s vilama preko ramena. Sirotica, govo-re znojave seljanke, tutkaju Tofiji u ruke skorelu

Refuz mrtvak 65

Page 66: milos crnjanski - seobe

proju. Ide Tofija putem i vidi kako se isparava rosasa lišća i trave, kako trepere grančice na drveću.

Dobrrrdobrrr, dovikuje Tofija suncu koje provi-ruje iza brda a crvenim okom strelja kroz krošnjebagremova, jasenova. Sunce se dobroćudno osme-huje, palaca jezikom, kao Mugdo ispod pruge, ne-kada, davno. Tofija je zaboravila sve na Mugdu, cr-nu kosu, snažne ruke, tanak nos, ali se uvek seća je-zika, nestašnog. Dosta je Tofiji i Mugdovog jezika,samo da lisičije glave Kapitolina ne skače i ne vrtise pred očima, zevajući kao riba crvenperka.

Blubluuublu, pevuši Tofija i radosno igra na pro-planku iza hrastova, čvornatih golemih staraca. Iz-među stabala vidi se česma, kamena ploča sa lu-lom, u podnožju okruglastog brežuljka. Dobro jepiti hladnu vodu kada si sit i ne povraća ti se, i tekako dobro. Na pozelenelom valovu seljaci pojekrave i konje, šakama rasteruju obade, gunđaju. Po-neki svrati Tofiji u grmlje, dok se ostali klibere:Održ, Rogonja, nije ti to Petrija. Grmljem puze zmiješarke, zlih sitnih očiju. Dronjava je Tofijina haljina,podrpana.

Idu dani kao litije koje mole kišu, dugački, sbarjacima, morni. Još je leto, žute se strnjike i mo-dre vinogradi. Još se može bezbrižno živeti, kaoptica nebeska, kao vrabac, čvorak, češljugar, grmu-ša, kao grlica i senica. Tofija luta kud je oči vode inoge nose. Tofija legne na zemlju, pokrije se ne-bom, rosa je hladi, rosa je umiva. Tofija misli: Do-bro je biti živ, samo kada bi kezavi momak Mugdoradio ono što ostali ne umeju. Toliko bi joj bilo do-

66 Vidosav Stevanović

Page 67: milos crnjanski - seobe

voljno, a sve preko toga... sve preko toga je suvišeza kratke Tofijine misli. Idu dani kao skitnice saštapom i torbom.

Kad se drum provuče kroz tesna brda i presko-či most, vidi se peć za gašenje kreča, nalik na velikustupu. Naokolo lebdi sitna prašina, uvlači se u nos,tera na kijanje kao aleva Kadrijina paprika. Oko pe-ći se kao muve motrljaju radnici, goli do pojasa, pr-ljavi, znojni, zapeklih očiju. Drumom jure kamioni,automobili-kornjače.

Zaparno je u radničkoj baraci. Smrdi na olaj kaona naslaganim železničkim pragovima. Muškarcisu ugurali Tofiju unutra, strpali je na krevet, pova-lili je kao vreću s krečom i brzo se smenjuju. Tofijase ne brani jer muškarci rade to ponekad. Takva jenjihova muška volja. Tofija gleda pravo u zid: smer-notužna Bogorodica sa detetom Isusom, zlaćanekose i punačkih ručica. Tofija žmuri, dahće.

Nahranili su je posnim pasuljem, dali joj da pijevode iz drvenog žbana, prostrli joj iza vrata. Tofijaposlušno spava na ćebadima, prevrće se u snu. Bo-lje je spavati na zemlji koja i hladi i greje, ta ogrom-na crna lopta. Tofija se budi, bunovno pilji u muš-karce koji se kartaju pod karbitušom. Smrdi na sa-goreli karbid i Tofiji se povraća.

Sedi na obližnjem krevetu ćopavi Landa. Ski-nuo je pantalone, skupio noge poda se. Razvija za-voje, težinjavom krpom briše otvorene rane iz kojihcuri sugnojica, stenje od bolova, mršti se, psuje. Ljutje Landa, onesposobljeni seljak, na čitavi svet suro-vi, na rat: De mi murdari i alamunje noge upropastiše,

Refuz mrtvak 67

Page 68: milos crnjanski - seobe

na osmora usta kod kuće koja treba prehranjivati sdeset prstiju i jednom grbačom. Ljuti ga i blaženaravnodušna Bogorodica, svetla i lepa majka punač-kog deteta. Isusa.

– Raj ti potkečim i Mariju iz Nazareta i svih če-tres iljada velikomučenika i veliki post i božju ma-tericu! – kreše Landa bezbožnički, sećajući se la-godnog gradskog života i debelih kapetanica, mi-risavih i podašnih, crvenih usta, mlečnosjajne ko-že. Kad na prokletom snegu mesecima spavaš, vi-še za rmbanje nisi, kolko ni jektičavko za kolovo-đu. Majko moja Stamenijo, što si me rodila, u ustate blažena! Kad bi život bio dobar – bog bi po ze-mlji išao, kuće gradio, zemlju orao, žene gađao ipušku prtio!

– Šta ti vredi da sikćeš, sinak? – dobacuje kaomiš sitan starčić sa jarećom bradicom, koji kaže dase zove Luka, da je od tuge i samotinje pobegao sakućnog praga. – Šta vredi psu što na mesec laje? Po-slušaj: tri sina mi je vetar ludi odneo. Živeli, živova-li sinovi, ko tri bora tankovita, starost mi blažili. Za-ratile besne države i sinovi u rat otišli, svaki za svo-jom vojskom, svaki za svojom glavom. I nijedan senije vratio meni, starcu. Došao sam glas: Izginuli si-novi, svaki se u svojoj vojsci s dušom rastavio, zemlju kr-vlju zalio i kostima potrusio, svaki za svoju pravdu. Pi-tam ja svakoga: Je li po pravdi da se ljudi ubijaju? Počijoj je to, velim, pravdi? Evo vam zemlje, rekoh, zasej-te je mrtvima i bogaljima! Mnogo mrtvih imam ja, si-nak, toliko da ih ni pobrojati ne mogu. Posete meponekad, u snu mi dođu, rastuže me, starca. Pona-

68 Vidosav Stevanović

Page 69: milos crnjanski - seobe

dam se da ću ih na onom svetu videti, kad zagrmetrube i grobovi se otvore.

– Dupli ajnc! – kaže zelenooki mladić, koji Tofi-ji liči na gluvog momka Mugda, i lupa kartama oklimav sto – po dvaes banci svaki, deder! Kaplje pa-rica ko kišica, nikako drukče!

– Dobrrr! – ubacuje Tofija, gleda kako se duvan-ski dim koluta ka tavanici, kako se tužno smeškaBogorodica njišući u naručju zlatokoso dete Isusa,među uznemirenim senkama. – Dobrrr!

– Pare, puste pare! – komeša se Landa i uzdiše.– Da su mi pare, pošto Dunavo da pitam i Sava pri-de i sve ženske gradske od Danilovgrada do Zvor-nika. Pogledo ne bih ništa ispod kapetanice, to je zadušu radničke i seljačke klase, meko i toplo za tvr-du i sledenjenu dušu našu. Sve nešto mislim: Čimima siromašnih, Lando, ima i bogatih, ne pretežu tera-zije tek onako, od vazduha. A čim ima siromašnih,mislim, gde je tu jednakost? Voleo bih da je vidim, tujednakost, isto kao što bedu gledam i osećam!... Če-kam da mi loz premiju izvuče i na Kukuljevdan ćudočekam. Eh, kapetanice, kapetanice...

– Jok, sinak! Ništa su žene, zlo svetsko i napast,jeve što se sa zmijama zdogovaraju. Dođe dan kadasi ko ja, slabačak, oficirke ti iste ko čobanice neopra-ne. Bio sam ja u nedođinu, sedamdeset i sedam gra-dova do mora prošao, Vrancusku video ko tebe sa-da, Albaniju po snegu gazio, s đavolom tikve sadio,s Arapima iz istog čanka kačamak kusao, boleštinebolovao i kažem: Nema života dok ne zaboli do svisnu-ća. Imao sam žene i žene, trgovačke i šokačke, sve

Refuz mrtvak 69

Page 70: milos crnjanski - seobe

sam imao, i opet sam na golom lebu ostao, s mu-kom ko s ovim gunjom. Svega ima u životu, čičino,naročito zla i poniženja, tavni vilajet je ovo. Ljubavi sloga i razumevanje treba da kolo vode, a mržnjai očajanje – u crno more, u nepočin-goru! A posledođe revolucija, narodna revolucija, sinak, kad do-bri ljudi vladaju dobrotom...

– Šta revolucija, šta kontribucija! – gunđa Landanad zavojima i otvorenim ranama. – Nisi ti ko ja nasnegu spavao, ko trupac se mrznuo, dabogda gasunce spržilo. Žaliću se do boga, u Maršalat ćupravce: Taka i taka stvar, drugovi, presuđujte pozakonu, valjda je zakon i za bednike pravljen. Nogesam svoje za državu dao, nisu noge štake da ih navašaru kupiš. Šta je dvaes iljada za devetora usta,drugovi? Tako ću ja, pa kud puklo da puklo.

– Dobrrr! – kaže Tofija zlatokosom detetu Isusukoji se vedro i ravnodušno osmehuje u Bogorodiči-nom naručju. Smrdi karbituša. Smrad je nepodnoš-ljiviji od šugavih mačaka koje ližu noge u Kapitoli-ninoj sobici. Povraća Tofija. Kockari narpegnuto zu-re u karte.

Sutradan opet brekće peć za pečenje kreča. Dimi prašina. Sunce šeta nebom, Tofija sporo tabana pu-tem. Brda se stisla kao ovce u toru, podmeću leđajedna drugima. Mora se Tofija sve češće pentrati uz-brdo, pa silaziti nizbrdo. Kaže poslovica: Nizbrdose i mrtav kotrlja. Izgubila se nekuda šarena lopta,odletela u bezdanu jamu noćnu, potonula u dubo-ku vodu. Seljaci beru šljive po kosinama, slatke mo-dre visuljke. Seljanke više ne šapuću sažaljivo: Siro-

70 Vidosav Stevanović

Page 71: milos crnjanski - seobe

tica bez igde ikoga, crna crnjojka. Od Tofijine crvenecicane haljine, koju joj je nekada, davno-predavno,Mugdo kupio pošto su pobegli preko visokog zida,ostale su samo krpe i dronjci, i rese i rojte. Dečaciganjaju Tofiju, pujdaju pse koji strašno keze zube iujedaju za listove. Opasni su i bolni pseći zubi.

Mummuuumuu, cvili Tofija, teško nosi naduventrbuh. Gladna je Tofija, gladna, gladna. Raširila se ipodljutila rana na Tofijinom vratu, rascvetala se kaobožur, bolno je čeprkati je noktima. Slama bode uranu, žacka kao jelove iglice. Mesec prosipa hladnurosu od koje se koža ježi, telo koči. Raste mali Mug-do, umorna je Tofija.

Lagano idu dani kao kazani za pečenje rakije,kao kola sa kukuruzom. Kovrdžavi oblaci guraju sepreko neba. Vidi se kako sunce bubri i zri kao kruš-ka medenjača, samo što se ne otkine i ne pljesne utravu, prezrelo i sočno. Otkinuće se dune li vetar,zanjiše li se zemlja, ta uzrela kugla, zaobruči li semnogobrojna duga nad šumom. Tofija zna: Trebajesti, piti, koračati. Treba tražiti Mugdov crveni je-zik koji će inače pobeleti i sasušiti se u glavi kao di-mljeno meso u odžakliji. Nigde nema rakije da za-greje veliki trbuh, nabreklu skitničku torbu.

Tofija nikako ne može da se skrasi na jednomemestu. Tofija luta po selima. Grom joj ne grmi, kišajoj ne pljušti. Samo munje sevaju, sevaju. Tofija čujekoliko i krstača na groblju, na kojem se kupe zabra-đene seljanke, koliko i vratilo na bunaru. Seljačkadeca gađaju je iz praćaka, kamenjem koje ne zviždi.Riđe, mrko, prohladno.

Refuz mrtvak 71

Page 72: milos crnjanski - seobe

Putuju runjavi oblaci nebom, Tofija kaljavimputem preko jaruga, dolom i gorom. Pogurila se br-da kao radnici pod teškim vrećama. Ogolela su dr-veta, štrče grane. Kunjaju žilavi hrastovi, oronulistarci, na obroncima. Teško se vuku bose noge poglibu, iz kaljuge u kaljugu, iz brloga u brlog. Sve jeteži i veći trbuh u kojem skakuće i premeće se maliMugdo kao buva pod košuljom. Seljaci ne puštajuTofiju u štale: Bež, baksuze, mimoiđi mi kuću. Vise po-slednje rite Tofijine haljine. Poplaveli su listovi kojesu psi prošarali oštrim zubima.

Muhmuuhmuh, jauče Tofija, vukući se poredmokrih plotova, svaljujući se na slamu po gumni-ma koja zaudara na konjsku mokraću, trulež i na-duvene lešine iz potoka. Sporo se vije dim nad kro-vovima, još sporije diže ka oblačinama iza kojih su,zna Tofija, pomodrelo sunce i sledenjeni mesec. Po-put zverinja šumskog zavukli su se u jazbinu, du-boku jamu nebesku. Otperjale su i odlepršale ptice,laste, senice, grlice, grmuše, otišle kud ih oči vode ikrila nose, kao Mugdo nekada iz Kapitolinine sobi-ce. Boji se Tofija seljanki koje sa pragova prete pe-snicama: Bež morijo, kuga te odnela, psi ti kosti razneli.

Vuku se dani jedan za drugim kao umorni Tofi-jini koraci. Tofija misli: Dobro je disati, pa makar tebolelo sve od glave do pete. Samo kada bi kezavi iveseli momak Mugdo, došao da ogreje svojim crve-nim jezikom, veselim. Mugda nema ni danju ni no-ću, kiša ga je odnela i ubila, vetar ga je odneo i ubio.Stanite, kiše i vetrovi, vratite moga Mugda sa kojimse smelo bežati iz velike kuće, preko visokoga zida.

72 Vidosav Stevanović

Page 73: milos crnjanski - seobe

Padaju kiše jesenje i duvaju vetrovi jesenji preko se-la i gradova, na Tofiju i malog nerođenog Mugda.Muškarci više ništa ne traže za hleb i rakiju. Umor-na je Tofija i slaba.

Iz pokisle vrzine iskoči seoski mutavko i kopi-lan Kalavrda, ogrnut guberom, sa cokulom na jed-noj i provaljenim opankom na drugoj nozi, saogromnom kapetinom natučenom sve do klempa-vih i prozirnih ušesa kopilanskih. U rukama pomo-drelim drži Kalavrda oljuštenu harmoniku sa pova-đenim tipkama, privija je na grudi kao odojče, ma-zi je i tepa joj, grdi, kara, opominje, tetoši. Gleda To-fija, gluvonema i zalutala: u Kalavrdinoj kosi imaslamki, blata, guščjih pera. Gleda Kalavrda, mutav-ko i kopilan: u Tofijinoj kosi ima grančica, blata, iz-meta.

– Grakće garvan! – reče Kalavrda – Grakće gra-aa!

– Dobrrr! – odgovori Tofija.Uhvatiše se za ruke, odoše kaljavim putem, dok

sipi kiša i natmureno nebo prilazi sve bliže kućama,brdima, plotovima, oborima. Izgubi im se svakitrag na tom krivom-krivudavom putu koji se krijeiza prozeble hrastove šume, stoveke starice, i cvo-kotavog bagremara. Odoše Tofija i Kalavrda prekokaljavih međa, glibavih oranica, klokotavih potoka,preko gora i dolova. Pred njima kiša i blato. Za nji-ma kiša i blato. Odoše u nikudiš i ne vratiše se, To-fija i Kalavrda. Grakće gavran, graa, grakće.

Pada krupan i gust sneg. Pada na gradove i se-la, mostove i drumove, fabrike i brda, pada na gro-

Refuz mrtvak 73

Page 74: milos crnjanski - seobe

blja, peći za pečenje kreča, kazane za pečenje rakije, šume i useve, pada na ptice nebeske i ptice

zemaljske. Debelim pokrivačima sneg krije zamrlu zemlju, crnu tešku

loptu, koja se sve sporije okreće, sve sporije,

još sporije, sporije...

74 Vidosav Stevanović

Page 75: milos crnjanski - seobe

MUŠ KO ŽEN SKO

Pred samo svitanje džonjali i dosađivali se na že-lezničkoj stanici trojica drugara: zbog prekosti i

naprasitosti ozloglašeni vulkanizer Kursula, po-vratnik sa robije Sekula i mokrom čarapom udare-ni moler Canko.

Nakon zatvaranja poslednjih periferijskih kafa-nica, nakon raspodeljivanja kelnerica i šankuša ikuvarica među nalokanom bratijom, nakon dranja ismucanja praznim noćnim ulicama, nakon neuspe-le tuče sa radnicima iz druge smene i dežurnim va-trogascima, obreše se Kursula, Sekula i Canko ustaničnoj restoraciji, jedinom utočištu pijanaca inoćnika, i navališe na rakiju šećerušu.

U restoraciji, prljavoj i mračnoj bivšoj čekaonicisa visokom tavanicom i velikim prozorima, bešeuobičajena gužva i krkljanac pre jutarnjih vozova,šarena gungula saterana unutra prohladnom okto-barskom noći, umorom i dremežom.

Za klimavim drvenim stolovima bez čaršava,ispolivanim pićem i pljuvačkom, ižvrljanim svači-jim imenima i svakojakim psovkama, konjosali sugradski beskućnici u ofucanim konfekcijskim ode-

Page 76: milos crnjanski - seobe

lima, krvavooki i zabagreli kafandžije besparići,masnih kečića testeraši sa nogarima i testerama,bez prenoćišta ostali seljaci sa torbama i kotarica-ma, preplanuli sezonski radnici sa zavežljajima pr-nja, promukli preprodavci lozova, satova i mušti-kli. Po sumračnim uglovima, slabo osvetljeni žuti-njavom svetlošću sijalica, praćeni cilikom raštimo-vanih ćemana i drhtavim ciganskim glasovima,drali su se taljigaši, sitni kockari, badavadžije, pri-šipetlje, zazjavala i nekolike olinjale kreštave voj-ničke kurve, svi raspomamljeni, raždžilitani, ras-pojasani. Trbušasta buhava telesina kelnera Ćindesa spljeskanim i krompirastim nosem, nezgrapnizidni sat sa iscifranim brojčanikom i krivim klat-nom, potamnele i muvoserinama istačkane rekla-me sajmova i deterdženata, kratka i opora upozo-renja pijanim gostima i neopreznim putnicima,duvanski dim i smrad neopranih nogu nadnosilisu se nad sve to. Kroz galamu i dranje povremenose čulo resko pištanje železničarskih pištaljki,brektanje manevarki i metalna lupa odbojnika navagonima.

Drugari Kursula, Sekula i Canko behu ozlojeđe-ni i ostrvljeni, uznemireni i nabusiti. I pored svegtruda, govorničke veštine i neumerenih obećanja,noćas nijednu žensku nisu uspeli sebi da izdvoje.Bili su sami, ljuti i žena željni. Osećali su se kao bezkrivice krivi osuđenici koji su proterani sa svekoli-ke noćašnje muskoženske gozbe, nemoćni da poka-žu svoju snagu, prinuđeni na bedno zadovoljstvopričanja skarednosti uz piće i nebrojene psovke.

76 Vidosav Stevanović

Page 77: milos crnjanski - seobe

Stoga su nemilosrdno tamanili gorku šećerušu ipripaljivali cigaretu za cigaretom.

Kelnerice, šankuše i kuvarice iz periferijskih ka-fana i mnogobrojnih bifea, inače uvek uslužne daj-ke, vazda gotove na sestrinske usluge noćnicima iuspaljenicima, večeras su se, kao po prećutnom do-govoru, raspršile kud koja, razletele se tamo i amokao preplašeno jato vrana. Neke su se sa kršnijimšoferima teretnjaka i transportera razvezle na tere-venke po čestim drumskim krčmama oko grada,neke se sa harmonikašima i platežnijim gostima po-vukle u smrdljive sobice iza kuhinja, neke otišle naproduženi rad i dopunsku zaradu u novi burdeljRujke Petobanke ili u portirnicu hotela, da se naradna mesta vrate tek sutra naveče, izujedane, po-tamnele, izmoždene, osorne prema stalnim ljubav-nicima. Ove noći nijedna nije hajala za poznatu ipriznatu trojku: vatrenog i smoždavajućeg Kursu-lu, slatkorečivog i veselog Sekulu, istrajnog i na-stranog Canka.

Najzad, prezaposlene i kosturaste vojničke kur-ve nije bilo uputno dirati, jer su njihove mnogo-brojne neizdovoljene mušterije, plećati taljigaši ihitrooki kockari i ulizice badavadžije s kojima susvaki čas odlazile iza staničnog klozeta ili na po-ljanče sa kržljavom travom, bili oprezni i na tučudo istrage spremni, svi polupijani, mamurni, uzru-jani. Uostalom, dvojica milicionera već su nekolikoputa kroz vrata pomolili sivoplave uniforme sa re-volverima i gumenim palicama o crnim kožnim

Refuz mrtvak 77

Page 78: milos crnjanski - seobe

opasačima, promotrili levo-desno i nastavili šetnjupored nezastrvenih prozora. Stoga su Kursula, Se-kula i Canko turobno i namršteno cevčili glavobol-nu rakiju šećerušu, tek reda radi koškali se i psova-li s dremljivim Ćindom iza niskog šanka pored cr-ne gvozdene peći, muvali pospance i hrkadžije iz-valjene na olajisanom podu između stolova, zadir-kivali ravnodušne i otupele sezonske radnike, pre-tili poniznim preprodavcima, pušili, pljuvali i za-krvavljenim očima gledali kako se velika kazaljkana zidnom satu trza i pomera svaka dva i po minu-ta. Sve češćim kucanjem i pražnjenjem bokastih ča-ša od debelog i mutnog stakla ubijali su vreme, de-setke za desecima minuta.

Kursula reče: Neće nam vidi budža rupu!Sekula reče: Odneše nam lovani ženskadiju!Canko reče: I muvu bi u letu i zmiju u oko!Ćinda reče: Učetvorite Canka, švaleri!Uz potmulo kloparanje mašina u čađavim fa-

bričkim halama, uz zveckanje labavih stakala uprozorskim ramovima i periferijskim udžerama, uzškripu i cvilež rasklimatanih kapija na zarđalimšarkama, nad gradom je letela oktobarska noć, no-šena neumornim i hladnim vetrom.

Svitalo je i razdanjivalo se nad brdima kad ustanicu dobrekta škripavi lokal iz Lapova, iz kojegkuljnuše oniski i zdepasti seljaci sa prepunim torba-ma i kotaricama, okrugloglave i zabrađene seljankepod krivim obramicama sa teškim kofama i upovr-ženim loncima, zamazani fabrički radnici u plavimbluzama i sa limenim porcijama punim hrane, na-

78 Vidosav Stevanović

Page 79: milos crnjanski - seobe

trontane babe i ugunjeni starci koje mlađarija vodilekaru, razblebetani tužitelji i tuženi koji već zapo-činju psovačku raspru, važni i pogorđeni šefovimesnih kancelarija sa činovničkim tašnama, i, nakraju, kondukteri s fenjerima i četvrtastim torbama,klonuli i pocrneli od gara i nespavanja.

Drugari Kursula, Sekula i Canko smesta istrča-še na peron, muvajući pospale i nemilosrdno uda-rajući laktovima u obližnje slabine, psujući stokugiliptersku i dronjke lufterske, uzgred ne plativšinekoliko poslednjih rakija. Razdremani Ćindadreknu za njihovim leđima i uzvrpolji se, čak za-mašćenim rukavom kelnerske bluze ubrisa znoj sacrvenog čela, ali ne smede da šank prepusti bada-vadžijama i pijancima. Ogroman između zapraše-nih flaša i uplesnivelih kobasica, stiže samo da dru-garima skreše oca lopovskog i majku barapsku.

Sivkasta ranojutarnja svetlost, ceđ sa ravneploče neba, cedila se kroz dronjke oblaka i kapalana sjajne i zmijaste šine preko katranjavih prago-va, na stupasti silos pod brdašcem iznad staniceokružen crnkastomrkim jablanovima, na bodljika-vom žicom ograđeni vojni magacin levo pred ko-jim je stražario ukočeni vojničić s puškom, na crve-nomrkom rđom zasute starudije na stovarištu Ot-pada, na prljavi retki ševar i zelenjikavu muljavužabokrečinu Lekine bare, na četvrtastu i uskopro-zorastu garavu staničnu zgradurinu, na kržljave ičvoraste kestenove pored oguljene gvozdeneograde, i curkala po svemu kao olovnoteška kišni-ca. Slaba i retka magla, pocepana kukurikanjem

Refuz mrtvak 79

Page 80: milos crnjanski - seobe

petlova, praminjala je pored uzvišice više stanice,dok su na zgurenim kućicama pozadi sjajkali ovla-ženi krovovi.

I u komešavoj gunguli, punoj žagora i neopra-nih lica, drugari Kursula, Sekula i Canko spazišedebelu glavatu seljančuru Sibinku, po svim okol-nim selima razglašenu kajmakulju i papričarku, br-bjivu pijačarku, ženu svinjara u zemljoradničkoj za-druzi kome su četnici mošnice odsekli. Setiše se na-mah, sva trojica odjednom, kako je Sibinka, onakogorolomna i mečkasta, halapljiva i nezajažljiva,zdrava i pohotljiva, po saborima, vašarima, moba-ma, vršajima i prelima pila barabar sa muškarcima,neumorno đuskala u kolu, leđima ravnala kukuru-ze, livade i šumarke, uvek rascerekana i na bezo-braštine spremna. Silno se zaradovaše drugari vi-devši je onako sisatu, plećatu, kukatu i trapavu ka-ko pogledom iz razrogačenih očiju čakarastih pre-bira po muškarcima, oblizujući debele usne crve-nim jezikom i prteći teške kotarice s paprikama i ča-brić kajmaka.

Zgledaše se drugari, razumedoše, bacaknuše,ritnuše, podvrisnuše, ahnuše, roknuše, zarzaše, od-gurnuše neku staričicu šiljonosu i pogrbljenu, obo-riše neko natrontano dete slinavo, po glavi klepišenekog zvekana sa ustima razjapljenim, skloniše ne-kog mršuljavog ćopavka sa štakama, i Sibinki prile-teše.

Kursula reče: De si, roditeljko i sejo naša?Sekula reče: Da te nije – mrtve bi nas zemlja do-

čekala!

80 Vidosav Stevanović

Page 81: milos crnjanski - seobe

Canko reče: Moleraj ostavljam, samo da ti tucačbudnem!

Sibinka reče: Odbi, džezvarijo! Nema ribe dana-ske!

Kursula reče: Će padne lova do pet soma!Sekula reče: I svakom bar po drugi metak pride!Canko reče: I da mož u čunić da pljusnemo!Sibinka reče: De ću s kajmak i papriku, narode?Kursula reče: Otkupljujem sve bez razlike!Sekula reče: Po pijačnoj ceni plaćam i po lecka

doturam!Canko reče: Alat ću da prodam – robu da ti pla-

tim!Sibinka reče: Što se mora nije teško, džezvari!Sibinkinim cerekanjem dogovor bi zapečaćen.

Zaradovaše se drugari Kursula, Sekula i Canko, ru-kovaše se i jedan drugom na ubedljivosti čestitaše,po ramenima se pljesnuše, laktovima u slabine reb-nuše, opsovaše mater lopovsku Ćindi, koji je sa vra-ta restoracije vičući tražio novac i pretio milicijom,rekoše mu da može da se slika sa providnim kel-nerskim uzimala-davala ujdurmama i ostalim šala-bajzerskim prevarancijama. Živahni, uzdrhtali, uzstamenu Sibinku pribijeni, i paprene su šale i za-skočice sebi dopuštali: trojica drugara i lovaca nažene u tmurnom oktobarskom jutru sa obesnimhladnim vetrom.

Potom, dok je svetina kuljala kroz četvrtasta cr-na usta stanice, peron se praznio i na štrokavimprozorima restoracije klatila se bunovna prazna li-ca pijanaca i preprodavaca, dok je Ćinda praskao i

Refuz mrtvak 81

Page 82: milos crnjanski - seobe

psovao na vratima, drugari uzeše Sibinku u sredi-nu, uskikotani i uzrujani Kursula obujmi je oko za-mašnog naduvenog pasa i trbuha, Sekula i Cankodohvatiše kotarice i čabrić, naprtiše ih, zarzaše i po-trčaše preko svetlucavih šina, skačući velikim i ne-jednakim skokovima. Za njihovim pogurenim prili-kama u izgužvanim i naflekanim odelima osu se ki-kot i raskalašeno dobacivanje badavdžija, taljigaša ikockara, koji su se načetili pred restoracijom, klibe-rili se i pesnicama bubetali po leđima, zviždali u pr-ste i puštali gromke vetrove.

Tada železničari dunuše u pištaljke, garavi ma-šinovođa pritište sirenu i lokomotiva se zavi belomparom, ukočeni vojničić brzo i spretno pozdravipuškom, začangrljaše i zaklepetaše signalni uređa-ji. Ćinda zalomata velikom i maljavom pesnicom, ipijanci lupiše kape o zemlju.

Pored mrenaste Lekine bare, pored Silosa i sto-varišta Otpada, pored reda mrkih radničkih barakaza stanovanje, krivudavom uskom stazom koju suutabali prosjaci, beskućnici, berači lekovitih trava,uputiše se drugari u oretku i rujem jesenjim osutušumicu iza klanice, potrkujući, poskakujući, zvi-ždućući, dahćući, pevušeći. Kursula je škakljao Si-binku, štipao je i drpao, na brzinu svuda opipavao,dok su se malo zaostali Sekula i Canko zabavljali,jednu po jednu papriku bacajući, gađajući se, jedu-ći mirisavi kajmak iz šaka, mažući se njime po licu,vratu, užeglim vunenim košuljama.

Dok su, podvriskujući i krekećući, ulazili međukržljavo i čvorasto bagremovo drveće sa nešto ma-

82 Vidosav Stevanović

Page 83: milos crnjanski - seobe

lo zaostalog lišća, dok su koračali crvenkastom go-lom zemljom koja je na sve strane otvarala plitke ja-ruge i gotovo zatrpane rovove od vojničkih vežbi,naokolo je postajalo sve vidnije i svetlije i obrisi dr-veća ocrtavahu se sve jasnije i oštrije. Njihoveogromne i nakazne senke, trorakljaste i višestruke,kose i neprirodno izdužene, lepetave i ustumarane,nabadale su se na golo oštro šiblje. Žagor petlova ipasa, nesložan i još slabačak, spuštao se sa brdašcaviše stanice, iz hrpe šarenih radničkih straćara,

Još se od stanice čulo drndavo kloparanje ma-nevarki i zaglušno pištanje signalnih pištaljki kadadrugari pređoše raskaljanu jarugu sa nešto mutnevode u jalaku, raskvašeni i napušteni majdan žutogpeska i zaustaviše se na omanjoj čistini, ocedininagnutoj prema drumu, poprištu gradskih nedelj-nih izleta, gde su se valjale zamašćene hartije, izgu-žvane i pocepane novine, potamnele ogrizine odsendviča, bele kokošije kosti, prazne flaše od piva ivoćnih sokova, načeti liciderski kolači, probušenepapirnate loptice ispunjene sitnom strugotinom, če-povi i pocepane krpe. Pod njihovim blatnjavim ci-pelama krckala je i lomila se srča, svetlucava, sličnakapima rose.

Sibinka reče: Prvo pare, narode, pa onda rabota.Kursula reče: Zar nama na reč da ne poveruješ!?Sekula reče: Robiju smo zbog poštenja zaglavlji-

vali!Canko reče: Vera nam je od kamena tvrđa!Sibinka reče: Jok, narode! Prošlog sabora opšti-

nar me batunjski Midža pored Lepenice odveo, ži-

Refuz mrtvak 83

Page 84: milos crnjanski - seobe

vu me namučio, petlić cvrcan, novu mi nalivačupocepao. Pare na sunce, kažem ja posle svega. Ka-kve pare, pita Midža. Ne zezaj, velim ja, neg reci desu pare. Pare su u banku, veli Midža, lopuža ba-tunjska.

Za sve vreme dok je Sibinka poučnu priču pri-čala, Kursula ju je, iskrlještenih očiju i pocrvenelihušesa, polako povaljivao na svoj isflekani mantil,suknju joj nalivaču zadizao, brekćući i stenjući. Aona se nije branila, krkljava, s prevrnutim beonjača-ma, raskuštrana, raskrečena.

Sekula i Canko zavitlali su kotarice i čabrić u ši-blje za svojim ustumaralim senkama i, onako s ru-kama, licima i košuljama zamazanim kajmakom,skakutali, đipali i đusali, lomili se u pasu i previja-li, boksovali i šaketali po mrkom opalom oktobar-skom lišću, klizali se i posrtali po vlažnoj travi, zgr-čenih i zgužvanih crta, razjapljenih usta, znojavihčela, stisnutih pesnica, dok su im nabrekli crvenivratovi rasli iz ramena. Užagrelim i obnevidelimočima gutali su četvoronogu, četvororuku i dvogla-vu životinju, koja se valjala, stenjala, prevrtala,kreštala, kričala, belasala debelim Sibinkinim buti-nama i golom Kursulinom zadnjicom. I dopadošejoj obojica, svaki sa svoje strane, dok njihove senkenaglo šmugnuše u crnu masu na sredini proplankai uliše se u brektavo klupko.

Veliko crveno sunce kotrljalo se i đipalo po br-dima, rasturajući retke oblake, šibajući kosim zraci-ma po nerazmrsivom spletu gnjatova, ruku, glava,košulja, obuće i gaća, koji se sve više stezao, sku-

84 Vidosav Stevanović

Page 85: milos crnjanski - seobe

pljao, valjao se preko ogrizina, zgužvanih novina,zejtinjavih i ulubljenih konzervi, kožurica salama ikobasica, praznih flaša i vlažnih natrulih krpa.Ogolelo drveće povi se i zanjiha jer je iznad svegajurcao obestan i hladan vetar, mekećući kao jarac,krešteći kao droplja, grakćući kao gavran, žudno ipohotljivo. Bio je to isceliteljski, otkupljujući i sa-gnjili vetar-čapkun, koji je upio mirise i vonjeve str-njika, kravlje mokraće, previruće šire, vrele komineispod kazana za pečenje rakije, izrovanih ugara isatrulog lišća.

U hrpi smežuranih radničkih straćara utišao sežagor petlova i pasa. Za njim se diže drugi smuše-niji i raznovrsniji žagor ustajanja, hripanja, pljuva-nja, umivanja, stenjanja, psovanja, dovikivanja, zvi-ždanja, škripanja i lupanja kapija, urlikanja radija,štropota cipela na kaldrmi, mnogostruko pojačanhladnim bistrim vazduhom i ravnom pločom zvon-koga neba. U klopot manevarki umeša se visoki ciktrube iz kasarne na brdu, pio-čiča-bozu-pa-neće-da-plati, a zatim nad zgurenim i ovlaženim krovo-vima kriknu fabrička sirena, ustaj-narode-šljakanje-počinje. Makadamskim drumom tandrkale su talji-ge, škripala seljačka volovska kola, trakarale čeze ibrektali kamioni vozeći prema klanici, sa koje se ču-lo muklo, ustrašeno i samrtničko rikanje goveda igrubo dovikivanje masnih radnika sa keceljama odjute, koji su na pištavim tocilima oštrili sjajne, tankei duge noževe.

Četiri golišava tela mirno su sada ležala na pro-hladnoj zemlji.

Refuz mrtvak 85

Page 86: milos crnjanski - seobe

Kursula reče: Ovo se zove život!Sekula reče: I nek se ponovi!Canko reče: I dvama i trima i mnogo puta na

mnogaja ljeta!Sibinka reče: Amin, džezvarijo!Zgledaše se drugari Kursula, Sekula i Canko,

obradovaše se, ponovo zarzaše, arlauknuše, krik-nuše, zarevaše crvenom razigranom suncu na isto-ku, kržljavom bagremovom šumarku, sivoj stupi si-losa, krmeljivoj i ubazdeloj restoraciji, zdepastomvojnom magacinu, polomljenim i rasturenim kon-zervama, ustajaloj i žabokrečinastoj Lekinoj bari, ta-ljigašima i njihovim kosturastim ragama, olinjalimvojničkim kurvama iza klozeta i na poljančetu, po-novo otvorenim periferijskim kafanicama, ćumezi-ma Rujki Petobanki, prljavoj i od jesenjih kiša mut-noj Lepenici, ženama i muškarcima, deci i starcima,psima i kokošima, kaldrmi, parkovima i bronzanimkipovima, probuđenom Kragujevcu, živima i mr-tvima, celom bogovetnom večnom svetu.

I razleže se kroz vetar: Živeli!

86 Vidosav Stevanović

Page 87: milos crnjanski - seobe

TU TU MIŠ

Upućeno štovanoj majci Boginji Korać-Ganović udovi dvostrukoj na atresu ul.nar.heroja

Straška Pidžurova br. 23. Bgd. Kragujevac 1 septembar 1963.

pola dva posle podne.

Ljubljena majčice oprosti svojoj nesrećnoj ćeriMenki što ti ranije nije pismo poslala o svemu u

životu što se zbilo. Imala je zato Menka hiljadu de-belih i mali milion mršavih razloga među njima iobnovljeni sekret 5. grupa i 1 abortus bez veze i tro-mesečnu sušu i žeđ ovdanju. Ženskaći postojavaju nasvetu da se pumpaju a ja da vam vadim slatku dečicu izdroba rekla je nezakonita babica Rumena Trpković ibacila ti unuče u kofu s pomijama i krvavom va-tom. Dok sam kući išla niz nogu mi curkalo i halji-na nova pozadi mi beše krvava ko kad me Tanasijeprvi put u žbunju košutnjačkom. Nemoj dragi slatkimili cakani rekla sam ja ali je Tanasije hteo a poslesam i ja htela s drugima. Stvar zbog koje smo ja imoj naopaki muž Slavuj došli u Kragujevac još ma-ja meseca vozom u 9 i 35

potraga za nesretnim i nestalim sinom tvojim a polubra-tom mojim Istokom Ganovićem

nije nažalost makla s mrtve tačke. Zašta treba okri-vljavati slepu Sudbinu i Slučaj i Nesreću koji nas

Page 88: milos crnjanski - seobe

vavek prate Gospode Bože Naš. Nikako tvoju ćerMenku. Ljubljena majčice učinila sam sve što je bi-lo u mojoj slaboj ženskoj i ljudskoj moći

menjala sam stanove ni manje ni više nego četiri pu-ta za tri i nešto jače meseca guleći pasulj po tri danai krpeći pocepane čarape iglom i koncem zbog ne-maštineuzimala ljubavnike razne kad više nisam mogla aliu srcu čuvajući vernost nežnost i ljubav prema jedi-nome Istoku.raspitivala se levo i desno i onda kada su svi nava-ljivali da me što pre povale iako sasvim ostah bezveša.odlazila kod gatara i vračara naročito kod Nikolijeiz Mečkovca Mare Bubalo iz Komarica i Saje iz pito-me Drače.davala oglas u novine jedine ovdašnje Svetlost kojesu novine ne može biti gore pedeset banki po jed-nom oglasu:Traži se Istoče javi se oglasnom odeljenju tvoja s. Menkakanarinci su živi i zdravi. Brige nas izedoše sasvim. ŠifraČekanje.

sve nadahnjivana ljubavlju prema vama dvoma če-žnjom za tvojim toplim materinskim krilom i Isto-kovom mužanskom zaštitom od zla svetskoga. Poš-to znaš da se u Slavuja niko ne može pouzdati štodokazuje svojom grudnom bolešću. Ima da se udašza njega i da ne bereš brigu rekao je Istok one zime ka-da ga je smrznutog dronjavog i ostalog doneo kući

88 Vidosav Stevanović

Page 89: milos crnjanski - seobe

našoj. Bićeš mi žena ljubaznica i majka rekao je Slavujkad se oporavio i noću mi dolazio bez gaća. Takosam se zakopala 13 januara po gadnom snegu uopštini Voždovac i od tada venčanicu nosim u taš-ni pored lične karte i Anovlara. Saranila sam dva mu-ža i obojica su bili svinje rekla si ti posle matičara dokručasmo s uzvanicama. I pored svih neuspeha iudaraca moja vera u Istokovo postojanje na Zemljijeste neoboriva svetla kao zvezda Zornjača. Takvikao on nikad ne umiru naprečac rekla si ti kroz plačneke noći. Nadam se kao što se pouzdano nadam utvoju i svoju buduću sreću da sam iznebuha naba-sala na trag koji će me uz Božju pomoć odvesti unjegov mužanski zagrljaj. Napominjem samo Var-darska 32 drugi sprat levo stan osam vreme pola tri po-sle podne ćutanje i tišina. Neću da brbljanjem ucvelimtvoje majčinsko srce. Majku i vazduh boli koji joj decasama dišu rekla si ti kad je Istok netragom nestao ufebruaru po onoj lapavici. Shvatila sam to dok mi jeRumena vadila plod na tvrdom stolu u pokrajnjojsobi a sunce sijalo u dvorištu kao ludo. Sijalo je idok sam se vukla kući i curkalo mi niz nogu levu idečurlija pored tarabe vukla vezanu crnu mačku.Sledeći glasine razne

pričanje komšinice Čedomire kako se Istok navodnozaposlio u fabrici automobila kragujevačkoj kao ce-njeni stručnjak za autodelove i samostalni komerci-jalistapričanje čiča Metodija kako su ga njegovi sinovimangupi Mileta i Petar videli na berbi grožđa u gra-

Refuz mrtvak 89

Page 90: milos crnjanski - seobe

diću Topoli u šatoru gde se točilo vino uz ćevape pričanje Musavere igračice u baru Lotos kako joj jeneko sličan Istoku ljubio kolena u kragujevačkoj ka-fani Zlatibor i pokazivao spolni ud užasne veličinepričanje mašinovođe Dragorada kako na kraguje-vačkoj štaciji neko plećat kao Istok sačekuje i ispra-ća sve vozove sa juga i severa mašući belom mara-micom

zatim pečate na poštanskim kartama svima bezadrese.

Dobro sam što i vama ravnom merom želim poz. Istok od27 februara iz Rankovićeva sa slikom novog hotelaspreda i udžericama pozadi.Menka reci Slavuju da ću mu razbiti nos ako te bude tu-kao voli te tvoj brat od 5 marta iz Stalaća sa kafenommrljom u obliku srca i veriga.Mama nema šta da brineš. Činim ono što moram jer mi jetako pisato u Roždeniku. Pripazi na moje kanarince. Lju-bi te sin Istok u oba obraza od 12 marta iz Lapova.Molite se za mene. Vaš nesrećni Taj i Taj. od 19 marta izG. Milanovca sa slikom spomenika nekom bradonjii koječim što se ne da videti zbog loše fotografije

koji gradovi obrazuju krug oko Kragujevca i takopokazuju centar Istokova života. Živeću tamo gde mebudu poštovali i gde ću biti bog bogova rekao je Istokkada se noću vratio pripit iz bara Lotos od pome-nute Musavere njegove obožavateljke. Bolje prvi lo-pov u selu nego drugi robijaš u gradu rekao nam je

90 Vidosav Stevanović

Page 91: milos crnjanski - seobe

kad smo ga posetile u Cezeu ili u Padinburgu. Po-vodom toga mrzim zakon i sudije a naročito udba-še. Sledeći zatim ljubavni magnetizam tajne strujeprivlačnosti skrivene talase čežnje koji su me upu-ćivali da on negde ovde provodi svoj zanimljivčudni izuzetni junački divni sunčani

– ŽIVOT VELIKOG ČOVEKOLJUPCAISTOKA GANOVIĆA –

sina Boginjinog brata Menkinog

obretoh se u Kragujevcu. To je neka izumrla pticašto je ovde kljuvala oči ljudima i mrtvacima u za-jednici sa zmajevima aždahama vasiliscima i suku-bama. Muž mora da brine o rodbini žene svoje reklasam Slavuju u maju i spakovala svoje stvari u tvojstari kartonski kufer. To jest tri haljine dva kombi-nezona nešto donjeg veša dvoje cipele Istokove raz-glednice fotografije iz škole sa letovanja sa mogavenčanja. Seli smo na jutarnji voz u 9 i 35 i doputo-vali ovamo nekako u podne. Na putovanja treba no-siti samo svoje srce i četkicu za zube rekao je Istok kadje polazio na lutanje po sajmovima. I svoju bolest isvoj strah rekao je Slavuj i pljunuo krv. Bila je već že-ga i suša i svi su imali skorela usta. Ja bejah uzruja-na blizinom božanskom brata mojega a Slavuj gun-đav i glupav i slabotinja i kukavica. Svi mi ovde ličena mrtvace i ubice rekao je dok smo s kuferom klan-cali uz ulicu pa preko kamenog mosta. Bilo je tumnogo čađavih kovačnica i potkivačnica i smrdlji-vih opančarnica i gadnih buregdžinica. Videla sam

Refuz mrtvak 91

Page 92: milos crnjanski - seobe

nekoliko pijanih njuški kako vire iz prljavih kafani-ca pored Lepenice. Dole crvendaći živeo kralj drao sepored trafike dronjavi i masni starkelja s drvenomnogom i kasapskim nožem za pojasom. Te noći ne-kako prespavasmo u sobi 31 hotela Dubrovnik ujednoj uskoj postelji pod jednim ćebetom posle oba-veznog pokazivanja venčanice. Gospođa mi baš ne li-či na udatu ženu a gospodin još manje na muža prišap-nuo mi je kuljavi portir i namignuo prema Slavujuništavilu. Ostao mi je u nasledstvo od brata rekla samja. Iste večeri gostovali su u gradu u sali bioskopaPionir pevači narodne muzike i folklorni ansamblŠumadija. Mrzim vlast i miliciju gore nego spolne bole-sti rekao je Istok nekada kad sam ga ošišanog doče-kala pred Cezeom. Nikada neću da ulazim u njego-ve razloge pošto sve zna o drmatorima.

kako za državne pare kupuju kola strana i prave vi-le po moru i školuju decu u Francuskoj dok ostaligule proju trboboljnu i seku uši pa krpe dupekako matorci sa kilama zavode sirote devojčice posajmovima i kupuju im bunde garsonjere i plaćajumanikirke a ostali grizu nokte i jedu se ko pun me-seckako ima para da se prave bazeni bez vode na vrhbrda a nema za bolnice već po dva samrtnika umiruu jednoj postelji i po deset bednika gura se u jednojvlažnoj sobikako svake godine lebac poskupljuju za deset din. atramvajske karte takođe za banku a radnici primajuosminu plate a nezaposleni duvaju u prste

92 Vidosav Stevanović

Page 93: milos crnjanski - seobe

i još dosta što nesmem da napišem u pismu zbog A.R. Stoga sam daleko zaobilazila prijavnicu i milicaj-ce na dužnosti. U cvećare i pozorište nisam htela nida zavirim zbog Istokove mržnje na mirise i glumu.Svi su umetnici peškiri i nadribudale rekao je Istok ne-kada kad se vratio od Zmajka sa pijanke. Ovde maj-čice okreni list 5 i pogledaj belešku sa strane

Da raskrstim s ovim. Slavuj se još u hotelu bio razboleood neke stomačne bolesti. Dobio je gadan sraćkavac jermu božem ne prija kragujevačka zaražena voda. To je sla-bost volje po mom mišljenju i zato sam odbila vršenjebračnih dužnosti. Ubrzo sam ga isterala iz postelje i pre-ko portira Muje zaposlila u kujni hotela Dubrovnik krozkoji prolazi pola grada i svi trgovački putnici i fudbaleri imuzičke kapele. Ipak sam s njim muku mučila prilikomseoba. Prezirem muškarca koji ni svoju patku ne može dadigne. To nije muškarac nego filozofija.

i odsad sama čitaj beleške sa strane. Sigurna budu-ći da Istokov život mora da ostavi neizbrisiv upeča-tak na sve gnjide koje danas nose pantalone i suk-nje počela sam da se raspitujem levo i desno. U ta-kim zabitim sredinama zna se čak i kad neko pusti vetarrekla si ti kad smo se poljubile na kapiji dok su ra-doznalci zijali s prozora. Pitaj prodavce novina i sre-ćaka pitaj kelnere i prodavce pitaj burekdžike na pijaci pi-taj nosače prosjake i klozetarke rekla si ti brišući suzuu kutu desnog oka. Pitala sam. Ne znamo nikog semmuka svojih odgovarali su svi bilmezi. Čika Metodije-vi sinovi Musavera i mašinovođa Dragorad ipak nisu

Refuz mrtvak 93

Page 94: milos crnjanski - seobe

špricani u mozak kao komšinica Čedomira mislila sam idalje pitala. Ako nema Istoka onda ne postoje ni kućekafane česme ni ulice i Slavuj mislila sam i dalje pita-la. Saznala sam sledeće činjenice.

da povremeno neki lepotan lumpuje po periferij-skim ćumezima i grdne pare razbacuje na pevaljkegladnice pijandure i besposlene vatrogasce iz Piro-tehnikeda je izvestan mladi kockar na pokeru opelješio Ga-ju Coju Živka Duha i Joška Muziku u kući Jule ser-virke za pola miliončeta i još pride spavanje sa že-nom Živka Duhada se u burdeljima Rujke Petobanke i Maridže Bu-trićke pojavljuje neki ždrebac koji izređa po desetakkurava u vremenu između pola jedanaest i četiriujutruda su šindivile iz gimnazije i raznih škola naglo po-čele da zatrudnjuju i da se odaju bludu po kapelamana groblju uz voštanice kandila popovsku odeždu ipaljenje tamjana

što sve podseća na Istokovu snagu spretnost maštui snalažljivost. Vataš senke u mraku i uvatićeš krasnikrekao je slabodušni Slavuj i pokušao da padne nizstepenice u hotelu. Malo suzama malo šamarimanaterala sam ga da se svakih nekoliko nedelja selisa mnom u drugi kraj grada i u drugu sobu za izda-vanje. On mora da je samac a za samcima ostaju trago-vi rekla si ti kad smo se poljubile na kapiji. Tada Sla-vuj i ja zamalo da zakasnimo na voz u 9 i 35. Naći

94 Vidosav Stevanović

Page 95: milos crnjanski - seobe

ću ga pa makar prevrnula zemlju nebo zatvore i grobljazarekla sam se pred tobom. Sve je od trećeg dananašeg dolaska ovamo teklo ovako uz sušu sa pu-stinjskom vrućinom i usijanim suncem. Sutradanuveče išli smo u bioskop Kragujevac i gledali filmDogodilo se lane u banji i ja sam sačuvala karte parterlevo 22 red sedište 9 i 11 predstava od pola osam. Ubioskopu nikog živog sa glavom Istokovom. Uskoroće ljudske glave biti nalik na nule na nužnicima rekao jeIstok kada se vratio sa stadiona i oprao ruke.

Kao prvo uselili smo se u rabatnu kućerinu Ma-nasija Manasijevića penzonisanog kapetana kra-ljevske vojske koga zovu Mane Fikus. Kuća se nala-zi u Palilulama odmah ispod groblja Ciganmale ifabrike konzervi dvospratna je i u prizemlju je fron-tovska organizacija sa društvenim televizorom. Ne-ću ni da čujem ispod dvadeset iljada pa da ste od vazdu-ha rekao je Mane Fikus izašav pred nas u gaćama sarazvezanim uzicama. Ne izdajem ja sobu za orasi većza dengi rekao je i počešao se po maljavim prsima. Usobi smo imali česmu s lavaboom tako da se moj se-kret 5. grupa nije mnogo osećao. Ljubavno čulo jestečulo njuha rekao je Istok vraćajući se od Musavere.Tek posle tri nedelje mrljavi Slavuj smogao je snageda ustane od gripe sa bacanjem krvi. Mane Fikus jenoću dolazio pred naša vrata i gvirio kroz ključao-nicu i dahtao. On je posigurno zadužen odozgo da mo-tri na nas rekao je Slavuj i ponovo dobio proliv. Pe-riferijska boranija koja dreždi pred televizorom uprizemlju zavirivala mi je pod suknju i svlačila meočima. Žene žene uzročnice zla ljudskog stenjao je Ma-

Refuz mrtvak 95

Page 96: milos crnjanski - seobe

ne Fikus pred vratima i lupao glavu u zid. Međukomšijskim staricama usedelicama torokušama ialapačama nisam skoro ništa saznala sem

da niko pametan neće ostati da živi u Kragujevcumeđu krokodilima majmunima škorpijama i osta-lom živinom sem ako nije bogalj ili osuđenik nasmrt da kogod dođe sa strane uvati tutanj i džadu čimpreboli prve bolesti kao što su šećer u krvi i žutica ida posle obilaze kao kiša oko Kragujevca da se nijedan mlad jebivetar nije vratio pošto su se uNemačkoj pročuli kao izuzetni jahači i pošto se ve-ruje da im ona stvar raste na štetu mozga da kragujevačke žene znaju samo jedan lek protivzačeća a to je Vadi Ga Brzo i stoga Rumena Trpkovićradi bogovski jer prosipa bar dve pune kofe dnevno

i kako će uskoro proraditi još jedna kafana na ugluRadničke i Cerske na mestu predratnih Šest TopolaOvde su svi varalice i lopovi ćero moja zato pazi s kimlegneš rekla mi je Kinka iz ulice 17 udarne divizijekad sam kod nje pila kafu i stvarno sam vrlo pazilau izboru partnera

Vrlo važno. Kinki je noću dolazio jedan Beograđanin lepko upisan. Nije se bojao ni njene svekrve ni muža konduk-tera na železnici ni komšijskog stražarčenja. Rekao je dase zove Kamenko nadimkom Kama i da ima stariju sestruMenku koja mu je zenica očnjega vida i živo srce u gru-dima. Motao se nešto po pijaci sa sanitarcem Kutulom i

96 Vidosav Stevanović

Page 97: milos crnjanski - seobe

otkupljivao paradajz od Piroćanaca. Imao je mladež nadesnom obrazu i ovde su smatrali da je propali filmskiglumac koji je prešao u druge privredne delatnosti zbogopšte nemaštine. Inače se na njemu videlo da je stvoren zavelika dela u životu.

Sve sam pitala za Istoka. Upućivali su me na slede-će građane

Milana Gružanina koji se u starom Plimutu bez pro-zora i sedišta pojavio u Palilulama i prosio udavačesa mirazom među njima i ćerku Živoslava Perčino-vićaboksera polusrednje kategorije Komatinu čuvenogfajtera i nokautera koji se pre desetak dana udavio uladnom Ibru kod sela Vitanovac jer se prejeo bosta-naarmunikaša Cigovca iz bogtepitaodakle što je kupioarmuniku Dalape od pomenutog Živoslava Perčino-vića za dvesta hiljada plus polovna šivaća mašinaBagatbelomusastog bricu Dojčina S. Markovića što su gatu skoro ućorkirali zbog zavođenja maloletnih deča-ka zajedno sa Tomom Roljom i Dikom Grobljancem

i još na dvojicu lažnih svedoka bez pravog imenakoji kažu da se zovu Mule i Đule. Mane Fikus ina-če je povazdan dreždao na prozoru prema ulici iderekao se na dečurliju prolaznike i prosjake. Bes-posličite uštve a tamo nam propadaju drumovi vrištao jei gađao ih trulim krastavcima kokošijim kostima i

Refuz mrtvak 97

Page 98: milos crnjanski - seobe

sveskama raskupusanog Policijskog glasnika. Falimu neka daska ako ne i čitav nameštaj iz glave šaputaomi je Slavuj i uši punio vatom. Sve bilmeze treba pro-terati u bratsku Bugarsku da sade ruže i kupus rekao jeFikus Slavuju dok su praznili treću flašu rakije izradnje na uglu i mezetili paradajz. Kinkin sadašnjimuž opalio ga je stolicom po tintari ali Fikusu ništanisu mogli ni Nemci ni partizani ni sifilis. U krevetuće ti sve kazati o braci Istoku pa i o svekolikoj braći nasvetu rekao mi je razgaćeni Mane u hodniku gde jelovio stonoge i paukove i muve. On je ustvari mojšura Jagurida trostruki naslednik rekao je i nasrnuo namene sa svim smradom rakičine duvana pomija iznoja. Pobegao je u Australiju s četnicima i sada tamogaji zečeve kengure i ljudoždere za američki cirkus Lin-koln i Komp dodao je s poda kad sam ga ritnula odsebe. Daću ti kuću i krv za lecka donjeg veša cvileo jespolja dok sam čučala na klozetskoj šolji. Majčicemoja ljudi su stenice i uholaže.

Pomozi mi Bože da nađem Istoka pa ću ti paliti sveću odpedeset banki svake nedelje u crkvi Sv. Marko misliću sa-mo na božanstvene stvari a pred smrt ću otići u kaluđeri-ce kao Marina s Brda s tim da se kasnije posvetim i use-rafimim. Ako ne bude tako mrzeću te više nego komuni-zam.

Kao drugo Manetu Fikusu dadosmo dvadeset hi-ljada za sobu plus stosedamdesetipet banki za stru-ju vodu i đubre. Čovek je inače stvoren da pravi đubrei smrad rekao je Mane u hodniku i pokušao da mi

98 Vidosav Stevanović

Page 99: milos crnjanski - seobe

zadigne suknju. Za prenošenje kufera Šiptar namuze stopedeset din. u gotovu i pola flaše rakije. Ni-kada nećemo imati svoju kućicu s bašticom u cveću re-kao je Slavuj i zakašljao se do daske. Pred fotograf-skim radnjama u centru Fotos i Argus videli smočetiri svadbe i jedan pogreb sa crnim kolima. Oćusvoju kućicu pre nego izdanem raspizdio se Slavujpred pratnjom i pokušao da klekne na trotoar. Biloje oko pola jedanaest i neka dronjava starica povra-ćala je u parkiću preko puta hotela Dubrovnik aklozetarka Marijana virila je ispod podzemnog jav-nog klozeta. Zašto sunce sija kad svi umiremo nagla-bao je Slavuj dok sam ja gledala Šiptarove zglobovena nogama skorele od štroke. Tako pređosmo kodželezničke štacije u sokak Braće Poljjakovića koddve sestre bliznakinje kondukterke inače na tekuvedenim autobusima između Iline Vode i Stano-va. Sestre Jelenike oće da potuku svetski rekord u tuca-nju promrndžao je Slavuj posle dva dana i pokazaomi trinaest recki

posle tri dana bilo ih je sedamnaestorica ako se neračunaju oni što dođoše noću oni što nisu imali pa-ra ili oni koji tek tako ostadoše suva k. posle pet dana bilo ih je trideset trojica povremenihsa četvoricom stalnih mušterija i badavadžija koji suodlazili samo da jedu i da promene košulju. posle sedam dana utonula sam u duboka razmišlja-nja o smislu prirodnog zakona po kome jedna ženamože da primi onoliko muškaraca koliko ima vre-mena

Refuz mrtvak 99

Page 100: milos crnjanski - seobe

posle deset dana usamljenosti i ja sam se pridružilaJelenikama i primala mušterije kad pre podne kaduveče posle druge smene kad iza novih samačkihstanova

i Slavuj je često bio u zatvoru jer je opet počeo sa-moubilački da pije i da dobija debele batine po ka-fančinama. Ne usteži se ničeg jer će te stizati četiri da-ske rekla si ljubeći me na kapiji. Izuzetni ljudi ne pod-ležu pravilima za ovce i blesonje rekao je Istok kada jeprvi put osuđen zbog podvođenja Musavere ondaobične fuksice iz kafane Moskva. Tvoj brat je dojiotri godine i šest meseci zato je jak i mudar rekla si ka-da je Istok nestao po onoj lapavici. Znam da je u ra-tu bilo teško snalaziti se za mleko kao danas za sta-nove. Ubrzo sam stekla brojne mušterije i kupiladve nove haljine jednu svilenu pa na tufne druguvijolet. Ubiću se ako nastaviš sa kurvanjem pripretiomi je Slavuj na Dan Borca i opet nije održao reč. Nebrini se za Istoka jer napominjem Vardarska 32 dru-gi sprat levo stan osam vreme pola tri posle podne ćuta-nje i tišina. Rumena Trpković mi je izvadila plod izutrobe i bacila ti unuče u kofu s pomijama i krva-vom vatom. Mi smo ih četres dva komata zajedno bo-gu fala rekle su mi Jelenike i zaprale mi krv na no-zi levoj. Ležala sam tri dana i slušala glasove iz nji-hove sobe. Dušo moja digni nogu jer sam ošmirglomuda o ćebe žalio se prvi vapijući. Ako ti to nije pre-klapača ja sam rimski papa tugovao je drugi vapijućidok se sunce nije skidalo s neba. Kom se ne sviđa nekpređe kod konkurencije odgovarale su vredne sestre

100 Vidosav Stevanović

Page 101: milos crnjanski - seobe

uglas i puštale rokenrol na gramofonu. Njima smodavali 13 hiljada i strujavoda popola ekstra što supile moju kafu

Bože bože kada ću najzad zagrliti Istoka telom svojimkada ću mu pokloniti svoj trougao za večni spomen idugo sećanje. Bože moj topim se ponekad od miljakao maslac na vreloj plotni. Zaželim da on opet budemali i da ga držim u krilu rumenog i tustog. Mrzimovaj svet jer se vreme ne vraća kao gramofonska plo-ča i sve prolazi kao rabadžija pored kuće.

i tako su nam prolazili vreli dani. Pored sve mojeveštine u krevetu što je tvoja udovička škola majči-ce opet nisam doznala ništa određeno sem vajka-dašnje istine

da su svi muškarci isti kad hoće da te imaju jer lažumažu i kunu se u šta im padne na pamet naročito nabrak i vernost do starosti i groba tavnoga da je Anovlar najbolje sredstvo kad se redovito uzi-ma ali da očas posla ostaneš noseća i nabređena kadprekineš jedno veče kao ja između juvelira i sajdžijeda je skoro istina ono što se priča o Crncima jer suneki bili na praksi u fabrici automobila pored Lepe-nice i kolebali se između mene Jelenika i Lole kočni-čarkeda svi bez razlike tvrde kako su poznavali Istoka koiz viđenja ko iz pričanja ko direktivno sa kockanjakod Jule servirke ko iz novina

Refuz mrtvak 101

Page 102: milos crnjanski - seobe

a naročito neki šofer Miladin Kreslo iz preduzećagalovih lanaca i kugličnih ležaja Filip Kljajić. Kunemse majčinim grobom i sinom prvim Bobanom da je to po-sigurno inžinjer Trifković Trile rekao je Miladin kadase od Jelenika preselio meni jer ih ne razlikuje čimpromene veš i frizuru. Službeno sam ga vozio po bur-deljima Rujke Petobanke i Maridže Butrićke sve dok nijenestao proneverivši grdne pare u fabrici rekao je Mila-din mučeći me francuskim načinom po vrućini. Sla-vuj se tada teško razboleo od malih boginja iz pako-sti i zavisti

Izuzetnih podataka nema. Kreslo kaže da je inžinjer Trif-ković imao medaljon sa slikom neke Menke i pramenomsmeđe kose. Žalio se inače kako ga na ovom svetu vole dveduše o koje se teško ogrešio i greh koji mu nagriza jetrukao rakija. Kosu je svakog jutra mazao briljantinom i bri-jao se dvaput dnevno zbog kosmatosti. Govorio je kako jekrađa prirodan oblik nadoknade u društvu lažne jednako-sti. Kad sam Kreslu pokazala očevu i Slavujevu fotografi-ju kleo se da je Trile-Istok na obe samo prerušen. Kao štovidiš nikakva korist od lažljive ljudske prirode. Budućivlastodršcima moraće da izmisle nešto novo makar istinu.

i sunce je palilo i u gradu nije bilo dovoljno vode zapiće i zapiranje. Slavuj je povraćao od kisele vodeiz bakalnice kod štacije. Nosićeš moju smrt na svojojcrnoj duši rekao je i opet nije umro iz inata. Svako lidanas oće da bude kurva govorile su Jelenike muškar-cima u drugoj sobi ciljajući tim na mene i moju po-pularnost. Iskvario se i pronevaljalio naš zanat žalile

102 Vidosav Stevanović

Page 103: milos crnjanski - seobe

su se radnicima iz treće smene i jednom ceduljomna vratima obnarodovale kako imam opasan se-kret 5. grupa. Osvetila sam se objavivši kako imajutrule jajnike. Tavanica nam se osipala i ujutru smoličili na zidarske radnike petkom uveče. Čisti seodavlen inače ćemo ti sipat mišomor u jelu zapretile sumi Jelenike jednom ceduljom bez potpisa. Ubrzosam se ljubljena majčice okanula toga posla štostrašno iscrpljuje a donosi vrlo malo obaveštenjapara i uživanja. Sećaću se uvek vaše dobrote koja mi nanos izađe rekla sam opraštajući se sa Jelenikama ukafani Proleće pored štamparije Jovan Dutovac-Pe-ra. Na postrestantu ništa posebno sem jedne cedu-lje sa rečima

Draga menka evo ti javljam Ljubav svoju jer si opasnakurva pušač žena Prodo sam motokotač Javu 250 kub. ipare te čekaju (kolko to ćeš vidiš!) kod prodavca lozova Ta-dije Batlije kod drugog kamenog mosla Ubićemo ti mužako gnjidu iliti vašku pa stat pred matičara da nam spojiruke i srca večnim okovima Čekaću te u Dubrovnik (kafa-nu!) sa crvenim cvetom u reveru sakoa Tvoj NepoznatiLjubavnik K. Pičeta

i tvog pisma od 22 juna tekuće godine sa obavešte-njem o iznenadnom nestanku čiča Metodijevih si-nova Mileta i Petra. Sa Grozdincem i Robijom triputosvanuh u železničkoj restoraciji ali ne nađoh nika-kav trag Istokov. Nijednom tipu s tim imenom ne bihdao piče rekao je kelner Ćinda izbacujući nogom ne-kog našljokanog nosača u zimskom kaputu. Mrzim

Refuz mrtvak 103

Page 104: milos crnjanski - seobe

Ruse i osvedočeni sam zapadnjak rekao je Ćinda i ušti-nuo me za stražnjicu dok je Robija gepisao flašu vi-njaka. Nismo blizu Istoka ali sam ja blizu groba rekaoje pizdonja Slavuj i sasvim omršao zbog mržnje namoju mladost i lepotu. Priroda izvodi neslane šalečim daje život ovakvom slepom crevu.

Kao treće stvarno opet pušim po četrdeset sara-jevskih Zeta na dan i usta mažem izazovno crve-no. Žene se farbaju da nas prefarbaju rekao je Istokkada se Musavera prvi put udala za krivonogogAlžirca i otputovala na svadbeni put do mora. Bioje četvrtak predveče i manguparija mi je zviždala idobacivala sa ćoškova kod bioskopa Kragujevac iradnje Central. Smemo li da te ratosiljamo muža go-spođa Menka kliberili su se fićfirići u tesnim panta-lonama i neki su kukurikali i rzali. Moja čast je u pi-tanju i pokazaću svima pesnicu rekao je dibidus pro-pali Slavuj i pokušao da padne s fijakera Svetoza-ra Prelevića. Kljuse Zekan toliko je matoro da muje zadnji kraj već mrtav dok prednji još kobajagikasa. Prestizali su nas svi sem kuća i drveća. Mo-žeš da radiš šta oćeš da čerečiš i ubijaš al samo brez mi-liciju rekla mi je nova gazdarica već pomenuta Ru-mena Trpković. Muž joj je pre rata bio papučar iumro je od zaptiva kad su pred njim pomenuli slo-bodu. Varaj i pusti druge, neka varaju rekla je Rume-na pokazujući mi sobičak u stvari letnju kujnu udvorištu pored drvenog klozeta sa dve crvene nu-le na vratima. Sa duda pored prozora noću ćućoriRumenina živina tri ćurke deset kokošaka leghorni jedan pevac

104 Vidosav Stevanović

Page 105: milos crnjanski - seobe

61. ovde se desilo pomračenje sunca sa malim skretanji-ma u ludilo. Crne nakaze igrale su oko odžaka kreveljilese i vikale antidržavne parole. Jedan se dečak popeo naorah i nije hteo da siđe sve dok ga nisu oborili tojagom.Udbaši su kažu bili mirni kao jagnjad i delili su čokoladeženama i deci. Majčice nigde ne videh ovakvu alajbegovuslamu. Ko kaže da se u Kragujevcu ne pojavljuju duhovikad se iz kapela noću čuje vriska i pevanje. Ostoja s Vaša-rišta nekada je popio živu sodu i sada govori na dugme.Ovdašnji slepci napravili su radiostanicu.

i Rumenini subotari skupljaju se uveče u pokrajnjojsobi da pevaju pobožne pesme u slavu Srca Isuso-vog. Ima ih svakojakih ko da su na bućkalo vatani.Smak Sveta i Strašni Sud doći će sedamdeset sedme godi-ne sedmog sedmog u sedam sati uveče sve po starom ka-lendaru posle jednog lakšeg zemljotresa rekla je glavnasubotarka Simka Kokarda i pozvala nas da svoj ži-vot posvetimo nezi životinja. Istina o budućnosti pre-biva u bobu i kafenim šarama ponekad u ptičjem letu ka-že Rumena dok vadi plodove i podvodi malodobnedevojčice. Ubrzo sam joj se uvukla u kuću božem daje podučavam u vezendlu i pomažem pri pobačaji-ma što mi ide od ruke. Tražeći Istoka upoznala sam

starice subotarke koje po okolnim selima prodajusvetske knjige čudotvorne ikone sa Svete Gore iosveštanu lekovitu vodicu iz manastira Grančarice,Ljubostinje i Žičebogalje i bolesnice koji kod Rumene traže pomoćibolima svojim i lekove jer se u ovdašnjoj bolnici va-

Refuz mrtvak 105

Page 106: milos crnjanski - seobe

di jetra mesto slezine i zaboravljaju makaze u trbu-huposrnule devojčurke između 15 i 19 godina koje zaneku stotku odlaze sajdžijama obućarima drmatori-ma iz opštine arhitektima mastiljarima i sekretarima prokurvane udate žene fabričkih radnika koje se prepodne uz kuvanje ručka kokaju sa studentima i dža-balebarošima dok im deca na ulici uče razne veštineza život

i jednu inžinjerku najposle koju je u Ilinoj Vodizmija šćapila za stražnjicu kad je sa Mikulom izParaćina legla u žbunje pa je tako pukla bruka. Ne-moj Tanasije jer posle prvoga dolaze veliki brojevi reklasam ja onda u Košutnjaku ali je Tanasije hteo a po-sle sam i ja htela s drugima. Samo sebe i svoje telo isve muke i radosti njegove imaš rekao je Istok ondakada je napustio ćerku mašinovođe Dragorada jerje zahtevala da vode ljubav na duhovnoj bazi,Muškarci su iskreni samo kad su goli rekla si ti kad sesa Slavujem vratih sa venčanja. Međutim nigde Is-toka. Mnogo puta mi se učinilo da sam pred vrati-ma tajne da treba učiniti jedan korak i pred mojimzasenjenim očima pojaviće se bajoslovna mužan-ska prilika i lepota nadzemaljska Istokova kaobožje ovaploćenje drugo posle Hrista. Koga po svunoć čekaš pred vratima i uzdišeš nevernice pitao meSlavuj kad se ponovo pridigao i nastavio s radomu hotelu Dubrovnik. Dobijao je svega pedeset se-dam hiljada i nešto jače uz neku porciju čorbe fraj.Čekam sunce svoje da mi zasija sa istoka i obasja me

106 Vidosav Stevanović

Page 107: milos crnjanski - seobe

zracima radosti odgovarala sam i nastavljala da servem sa neizlečivom vrućinom. Uvek bi ispalo dasam kriomice išla

za nekim sitnim džeparošem koji se kod Rumenekrije dok ne prođe milicijska potraga i spava u po-drumu na uglju i trza se od svoje senke na zidu za nekim proneveriteljem koji poslednje državnepare troši i kocka sa šmizlama i flundrama u pokraj-njoj sobi s gramofonom i već priprema zglobove zalisiceza kockarima udbaša Gaje Coje koje je Jula servirkaisterala iz kuće više generalskih stanova pa se sad is-pomažu kod Rumene i daju joj lovu za piksluza nekim ljubomornim i razjarenim mužem sa dig-nutom jakom i natučenim kačketom koji se smucapo dnu dvorišta i od svakog drveta misli da je nje-gova ženetina sa cegerom.

i za kojekakvim dečačkim družinama iz Palilula iPivare sa lancima i bokserima. Desila se zatim jed-na provala oblaka s gromom u dud pod našim pro-zorom i suva zemlja začas upi svu vodu. Bog opomi-nje za naše grehe i doći će tama velika rekao je Slavuj isedam dana pio po drumskim krčmama sa šoferi-ma taljigašima i sezonskim radnicima. Idući putgrom će u naše pokvarene glave kukumavčio je zatimiz kreveta i pijuckao Rumeninu višnjevaču. Ljudikao tvoj Istok ne ostavljaju tragove za sobom jer su lakikao perje i neuhvatljivi kao vazduh rekla mi je Rumenai bacila nečije unuče u kofu s pomijama i krvavom

Refuz mrtvak 107

Page 108: milos crnjanski - seobe

vatom. Jednom sam upala u neki memljivi podrumiza suda na sastanak grupe radnika koji su se spre-mali da beže u inostranstvo. Ja od detinjstva navijamza radničku klasu govorio je Slavuj kad sam ga pso-vala zbog lenjosti. Zamalo me ne silovaše. Poredprozora stajao je Riđa sa crvenom kosom i predla-gao da sama legnem. Imam muža rekoh ja. Baci ga nađubre reče Rida. Imam ljubavnika rekoh ja i zašmr-kah. Otruj ga mišomorom reče Riđa. Imam brata Isto-ka koga nigde nema zaplakah ja. Pošlji ga za nama u Le-giju Stranaca reče Riđa i jurnu prema meni. Prevr-nuo je petrolejku i ja sam u mraku nekako napipa-la vrata zdrava i čitava.

Za šta imam da zahvalim Riđi. Sutradan mi je u krevetuispričao da ga podsećam na sestru Mirelu što se bacilapod voz kod železničkog mosta 7. aprila tekuće godine ve-rovatno zbog Istoka. Ne zna se da li je bila trudna ili je se-bi smrsila konce zbog neutoljene ljubavne čežnje jer nijeostavila oproštajno pismo. Rđda kaže da je pre toga bilatriput verena za sanitarca Kutulu. Reče da je verovatnoIstok osvojio gimnastičko prvenstvo grada u aprilu ugimnastičkoj sali DTV Partizan u staroj radničkoj kolo-niji zapanjivši sve novim vežbama na konju i razboju. Kozna.

i uveče sam išla u bugarski internacionalni cirkusCentral od pola devet. Ja sam igrač na trapezu i zaš-titne mreže nema pod mojim nogama rekao je Istok ka-da je uhvaćen pri kockanju i milkan za njim zatva-rao vrata na marici. Onaj sa trapeza odozdo je ličio

108 Vidosav Stevanović

Page 109: milos crnjanski - seobe

na Istoka ali sam iza šatre opazila da ima kriv nos itetovirana prsa u stvari dve ptice što se kljunovimaljube. Ubiću svakog dripca koji te bude pipnuo bez mojedozvole rekao je te noći Slavuj posle dve flaše Rume-nine višnjevače i prekrstio se s dva prsta. Ovakvikao Slavuj ipak ne umiru bez sekire. Gospode spržimunjom i gromom mene grešnicu vavilonsku zavijala jeRumena od mnogog piva dok su njeni subotari pe-vali u pokrajnjoj sobi Jutarnja zvezdo biseru spasenjaobasjaj nas i čoporativno plakali nam tugom i be-dom ovog svela. Sutradan me Simka Kokarda optu-živala da podilazim njenom Živadinu jednom kila-vom i balavom starkelji što liči na čiča Metodija naodru. Taman žena smogne nešto malo muškarca a odne-se ga neka mladunica okrivljavala me je komšinicaČedomira povodom njenog penzionera ča-Prokevašarskog fotografa. Oće droca da nam digne dvestatries iljada što ih čuvamo u slamaricu vrištala je Kokar-da i pokušala da mi počupa tek nafriziranu kosu.Ostavila sam joj samo čuperak na vrhu glave i gur-nula je u veliku Rumeninu vanglu.

Neću nikad u kaluđerice zbog bogomoljki staračke zavistiposta i molitava. Pogotovo danas jer manastiri ostadošesa nešto malo posne zemljice i tavore od priloga braće izinostranstva. Jede se tamo krompir kupus pasulj proja inešto malo slojanjene ovčetine. Marina s Brda nije u pra-vu jer je još imala prođu kod postarije gospode i mladihprovincijalaca. Da bi mi dao Istoka Bože moj baviću se do-brim delima i vratiću Musaveru na put poštenja i zapo-sliću je kao krojačicu. Prvog maja kuvaću jagnjeću čorbu

Refuz mrtvak 109

Page 110: milos crnjanski - seobe

za prosjake iz naše ulice i častiću ih prezlama sve u Tvo-je veliko i čisto ime Oca Našega.

Kao četvrto isplatismo Rumeni 7 hiljada svegapošto sam ja pomagala pri pobačajima. Ostaneš liuvešću te u posao i bićeš moja naslednica za srez kragu-jevački govorila mi je Rumena pre nego sam spako-vala svoje dreje u kufer i prekrstila se prema raspo-lućenom dudu. Zakunte se da nikad nijedna reč o menineće preć preko vaših usana rekla je Rumena i mi se za-klesmo na Sveto Pismo preminulog papučara. Šip-tar nam ovog puta uze tries banke i dve ljute u bifeuAvala. Drugi gule moju kožu pa što ne bih ja vašu rekaoje pred kapijom i zabazdeo na znoj prljavštinu loj iužegle obojke. Ne žalite pare Istoka tražeći jer su paretrica i kučina rekla si ti brišući suzu u kutu desnogoka i mašući mi drhtavom rukom majčinskom. Spr-čena i gurava babuskera poznata mi odnekud prosi-la je pored konjskog restorana Radnik. Ispljunućujednog dana cela pluća i pola utrobe žalio se Slavuj ikašljao kao da je zbog toga došao na svet i vukao seza mnom kao crkotina. Bila je to soba za Izdavanjebračnom Paru bez dece cena po Dogovoru perka živkovićNaselje abisinija upitat kod Lončara Bogoljuba. U stvaribila je više štenara ili trap za krompire nego soba alibesparica ne pita za udobnost. Zbog ove boguizaleđaAbisinije potrošiće mi se noge kao sapun zacvileo je Sla-vuj i navalio da čačka svoje žuljeve krupne kao ora-si. Okolo su stanovali sve sami doseljeni seljaci pro-sjaci sirotinja sitne zanatlije fabrički radnici i noću sedo izginuća tukli u kafani kod Save Gegule. Dimnja-

110 Vidosav Stevanović

Page 111: milos crnjanski - seobe

ci fabrike konzervi zasipali su nas gustim dimom igarežom kroz sve tri smene. Za neku godinu a moždai pre svi ćemo ličiti na Crnčuge i ješćemo ugljenu praši-nu rekao je oduzeti starac što se pod našim prozo-rom sunča i trebi od vašaka. Pod nam je bio nepato-san zemljan a u pukotinama klimavog stola krile suse uholaže i meso smo jeli samo nedeljom. I kad ne-maš para treba živeti na velikoj nozi i na tuđ račun rekaoje Istok kada se nekada vratio sa letovanja i pokazaonam poklone od Nemice Helge iz Diseldorfa tranzi-stor i ručni sat Helvecia i električni aparat za brija-nje Filips. Gospoda kao što je tvoj brat ne žive među na-ma jer smo neznatni kao šljunak rekao je starac što sesunča pod našim prozorom i digao garave dlanovek nebu. Suša je trajala kao dosadan film i ja sam sezapirala kiselom vodom iz bakalnice kod Ciganma-le. Kajem se zbog grešaka u životu i zbog lažnog predsta-vljanja i zbog niskog porekla cvileo je Slavuj dok sebranio od zmija paukova belih miševa i ostalih pija-načkih utvara. Uz pomoć portira Muje koji me nijeprečesto ucenjivao traganje sam nastavila u kafanihotela Dubrovnik sedeći pre podne s Desom KesomJanom Pikljom i Lunom Markizom. Uskoro samupoznala sledeće dokone građane

M. Župca i V. Stevanovića besposličare ovdašnje ko-ji mi predložiše bogovsku ljubavnu trojku u stanukod Z. Džerija jer su mu roditelji otišli u selo na vr-šidbuprofesora fizike Svetolika koji je kupio rashodovaniPlimut od Milana Gružanina i vazda mu menjao de-

Refuz mrtvak 111

Page 112: milos crnjanski - seobe

love kod parkića i palio ga kurblom i vozio samonizbrdomilicajca Vučurovića koji čuva psa tragača Musu inosi nekoliko medalja zbog hvatanja lopova i ubicaiako sam nije njušio tragove i razgovara samo o gi-nekologijišefa stanice Karajovića koji se udvarao nalickanimbudžama iz opštine i plaćao im ručkove zbog svasti-ke daktilografkinje koja mu se okačila o vrat

i jednog plećatog studenta tehnologije prehrambeniodsek Švabu zvanog. Sem što su svi hteli da spava-ju sa mnom niko ništa nije znao jer se nikog ne tičutuđe muke i mučice. Kad ti dosadi traganje upucaj selepo u čelo i čist račun rekao mi je V. Stevanović i nazidu naškrabao pesmuljak o lepoti smrti i truležikoja sve leči. Majčice moja ima tu i nečeg pametnogako se odbije ludilo i zanos. Tvoj sekret 5. grupa zale-čićemo samo mojim kožnim metkom rekao je Z. Džeri iponudio me da ukradenim kolima odemo do plani-narskog doma na brdu Žeželj na putu za Jagodinu.Venčaću te i uvesti u najcenjeniju familiju kragujevačkihpredratnih rakidžija rekao je Svetolik i ponudio mipomoć čuvenog advokata Jevđevića prilikom raz-voda od načisto pobolelog Slavuja. Nemaš ti pojmakako se ovde dobijaju stanovi i službe rekao je Karajo-vić kada sam odbila sastanak sa udbašem Bajčeti-ćem jer mu se nos vuče po zemlji. Uveče sam sluša-la pevaljku Mirijam koja takođe ništa nije znalaiako živi sa Lajzerom iz odseka za kocku i prostitu-ciju. Dušo tako sam ja tražila ljubav moju Bogdana pa

112 Vidosav Stevanović

Page 113: milos crnjanski - seobe

sam natrapala na tugu i žalost do groba rekla mi je Mi-rijam i otišla mesto mene na sudar s udbašem Baj-četićem

Student Švaba kaže kako je s nekim mangupom iz Beogra-da u aprilu išao po igrankama i ganjao droculjke iz gim-nazije i medicinske škole. Taj je u pijanstvu govorio kakonikada neće zaboraviti Menku sunce svoje neljubljenokrizantemu svoju neuvelu. Tako ožalošćen otputovao jeza Kraljevo povodom tajnih poslova. Švaba smatra da jeBeograđanin bio fudbaler ili bar šahista jer je imao parako blata. Na visokom čelu bila mu je jasno ispisana patnjai neobična sudbina. Predamnom je stalno bila senka Isto-kova.

i tako sam sedeći u kafani rešila da posle kraja izu-čim bar krojački zanat kod komšinice Čedomire jerće se žene uvek lickati i doterivati. Pošto nikom ništane piše na čelu sumnjivi su svi sem robijaša rekao je mi-licajac Vučurović i pozvao me da Istoka potražimmeđu zatvorenicima. Pristala sam jer se bojim sum-nje i kajanja. Sunce je strašno pržilo kad smo ulazi-li u rabatnu zgradu iza suda i dežurni me je stalnotapšao po stražnjici. Samo budale sede ovde a pametnidrmaju odozgo rekao mi je belomusasti brica DojčinS. Marković i nastavio da riba hodnik jednom prlja-vom mokrom krpom. Svuda je zadisalo na karbol istrah. Neki mršavko u nanulama trčkarao je prednama i nije smeo da nam pogleda u oči. Taj je obiotrafiku i misli kako smo došli da mu tražimo popušeniduvan rekao je dežurni i dodao kako sa mnom oba-

Refuz mrtvak 113

Page 114: milos crnjanski - seobe

vezno mora da se nađe u civilu jer tek onda liči načoveka. Ko često ima posla s milicijom progutaće na kra-ju nekoliko puščanih metaka rekao je Istok kada smo unovinama pročitali da je njegov drug Pidžula osu-đen na smrt. Jedan podrpani starac što prodajezvečke loptice na lastišu i pištaljke odveo me tih da-na u polusrušenu kuću ispred Stanovljanskog po-lja. Makedonac što tamo umire traži svoju rodbinu re-kao mi je starac u parku kod pijace kad sam sela po-red njega da se odmorim i jadala mu se na neuspeh.Lako je naći druge ali je teško otkriti i prepoznati sebe re-kao je starac i ponudio me sočnim crvenim kriška-ma lubenice. Karakušljivi Slavuj više nije napuštaokrevet i videla sam da su ga sasvim ophrvali lenjosti malodušnost. Kroz prozore su virile uvele zbora-ne babetine i kreštanjem se dovikivale preko našihglava. Tamo smo našli užasno ispijenog čoveka ubunilu i vašljivim ćebadima. Trojano moja opraštamti sav blud neverstva i pohotu samo ostani uz mene dočasa samrtnoga vrištao je mršavi i lamatao kostura-stim rukama kao očerupanim krilima. Starac izamojih leđa mrmljao je molitve i kletve protiv žen-ske prevrtljivosti nestalnosti pokvarenosti. Trojanomoja kumim te bogom čuvaj mi decu malodobnu i rodi-telje iznemogle zavrištao je onaj izdišući i pokloniomi bezvredan medaljon sa fotografijom devetorodece u ritama.

Predamnom je stalno bila senka Istokova. Mašućimi bacajući poljupce bližila mi se senka Istokova.Telo moje trnulo je i ježilo se kao u bolesti.

114 Vidosav Stevanović

Page 115: milos crnjanski - seobe

i uveče je moj naopaki Slavuj izdahnuo iz inata okodevet sati baš kada je crveni mesec zaigrao nad fa-brikom konzervi. Rodio se slep živeo bolan umro nemrekao je starac što se bište pod našim prozorom ipozvao nekoliko zbabanih veštica da ga okupaju ipripreme za ukop. Od neznatne ušteđevine još sami popu morala da platim. Sahranismo ga u sredu napalilulskom groblju na kome se sahranjuje sirotinjai najzad

MOJ ISTOK BIĆE USKORO U MOM ZAGRLJAJU

jer ljubljena majčice Boginja ovo pismo zato šaljemtvom ljubavlju ispunjenom udovičkom srcu. Bez vasdvoje svaki minut biće mi mesec i svaki sat godina reklasi ti blagosiljajući me i želeći mi mnogo sreće u tra-ganju. Predamnom je utrven put ka sreći i nikakvaNesreća i Sudbina huda koje prate Istoka od kolev-ke do brkova neće moći da me spreči. I sa mrtvač-kim pokrovom ustala bih i otišla k njemu. Živim za-to da drugima pružim razloge da žive rekao je Istok on-da kada mu je Musavera rekla da je najlepši muška-rac na svetu i bog svekolike ženskadije. Juče mi jeplavokos mladić u beloj košulji kratkih rukava pri-šao na ulici. Istok čeka sutra pola tri posle podne Var-darska 32 drugi sprat levo stan osam ćutanje i tišina re-kao je taj anđeo glasnik i smesta se izgubio u ćorso-kaku iza drvare kod ulice Crveno Barjače. Sunce jebleštalo u izlogu fotografskog društva i grbavi ra-badžija na placu pored galanterijske radnje istova-

Refuz mrtvak 115

Page 116: milos crnjanski - seobe

rivao je crvenu ciglu. Moj život biće pesma kad se vasdvoje budete sreli rekla si ti ljubeći me na kapiji i bri-šući suzu u kutu desnog oka. Nadam se da si pazi-la Istokove kanarince jer njegovo veliko srce višaksvoje ljubavi rasipa na životinje. Smesta sam kupilahartiju i olovku u knjižari kod bioskopa Pionir. Mo-je srce ispunjeno je radošću likovanjem čežnjomstrahom. Gledam kako se pod prozorom bište gara-vi starac i osećam kako se usijano sunce okreće unebu. Ne verujem u Strašni Sud jer će doći svetlostblaga i velika. Raduj se ljubljena majčice. Ljubi te uoba isplakana obraza

tvoja ćerka Menka žena tvog sina Istoka s. r.

Zaričem se da ću odsad svakom prosjaku dati neki dinarnaročito na Prvi maj. Da ću roditi svakad kad budem za-nela. Da ću strogo paziti na lečenje sekreta 5. grupa. Daću grešniku Slavuju podići spomenik od trideset hiljadakod kamenoresca Proke. Da neću psovati hulnim rečima.Da ću oprostiti Tanasiju što me nećku pretvorio u hoćku.Blagoslovi nas Gospode Bože Naš za buduću radost i stra-danja.

Isti dan u istom gradu Kragujevcu u istoj sobi okošest sati popodne.

Bila je grozna laž. Istok ne postoji. Menka tako-đe. Postoji kraguj ptica koja kljuje oči živima i mr-tvima zlobnica i zlokobnica. Hohštapleri znaju sva-ku rupu u zakonu i putevi vode na sve četiri strane

116 Vidosav Stevanović

Page 117: milos crnjanski - seobe

sveta dok je svaki komad zemlje kostima nagnojen.Kažu da se u ovdašnjem muzeju nalazi kostur maj-munočoveka i da sva deca pre rođenja liče na njega.Zlo će nas progutati. Crnica će nas izbacivati a mo-re nas neće hteti. Slavuj je govorio kako Istoka imasamo kad ga nema. Nije nam potreban nikakavStrašni Sud jer dovoljni smo sebi kao prokletstvo.

Sunce danas beše jače nego ikad i žeđ je velika.

Užas i samo užas je svuda oko mene. Ali ništame neće sprečiti ni pokolebati majčice ljubljenamoja. Ništa na šugavom svetu više to ne može. Jerbez obzira koliko smo slabi i lažljivi i povodljivi iglupi i pokvareni i poročni i svirepi i gadni mi će-mo ipak pobediti nesreću pa makar svojom drago-voljnom smrću svojom poslednjom mogućom slo-bodom svojom patnjom i poniženjem. I stoga plju-jem na grad koji nema bar tri drveta sa pogodnimgranama duboku reku ili višespratnicu. Moje stva-ri zaveštavam Jelenikama a fotografije tebi. ManeFikus svakako je imao pravo svojim sečenjem venau toploj vodi. Kad se ništa više ne može onda barto blaženstvo.

Refuz mrtvak 117

Page 118: milos crnjanski - seobe
Page 119: milos crnjanski - seobe

LE ŠI NA RI

Svež noćni vazduh malo ih je pokolebao. U stva-ri, gotovo ih je istreznio. Poduhvat, koji im je

malopre u kafani izgledao lak i veseo, bezbrižankao Džavletovo brbljivo navaljivanje, bezmalo ša-ljiv, sada je sa svakim korakom postajao sve bliži,stvarniji, opasniji. Ipak, bilo je kasno da se vrate usigurnost i toplotu kafanskog dima. Šef Stanoje jeza njima podigao stolice na sto i zatvorio vrata. Ka-sirka je već zaključila dnevni pazar i žabicama pri-tegla čarape na krivim i pikljavim nogama. Obojicakelnera još su ranije otišli sa sudoperom i kuvari-com. Pevaljka Rola strusila je poslednji vinjak i od-vezla se s novim mužem u nekoj krntiji bez blato-brana. Stoga su ćuteći klancali uz opustelu noćnuulicu, nehotice zaobilazeći svetle prostore oko sve-tiljaka na banderama.

Na raskrsnici nekoliko krivih uličica i ćorsoka-ka, središnjoj petlji paukove mreže staza i bogazaispod Stare radničke kolonije, više zamračenezdravstvene stanice, zastali su da se još jednom do-govore. Na prstima su zašli u senku iza tek započe-te novogradnje, čije su rbine štrčale prema svetlosti

Page 120: milos crnjanski - seobe

sa ulice kao krnjaci zuba. Ležerno su se naslonili naskele, oprezno pripalili cigarete i poluglasno govo-rili, pogledajući u modrocrno nebo preko kojeg su,ispred crvene kugle punog meseca, promicali pra-mičasti oblaci. Odnekud, verovatno sa smetlišta po-red prve tarabe, do njih je dopirao otužan smradneke strvine, kokoške, mačke ili psa. Bilo je teško iprohladno.

– Večito je knap puno! – reče Džavle. – Šikači,preduzimači, šoferi, šljakaroši, bokseri. Sve sami le-vaci. Sve sami džukci. Retko kad i neka mastiljara.

– Čuli smo! – reče Murat. – To smo već čuli, bra-le. Nešto drugo nas zanima. Ima li zaista fljaskara?

– Nego kako! – reče Džavle. – Bar dve-tri. Nevodim vas valjda na partijski sastanak!?

– Ne bi ni mogao, brale! – reče Murat. – Odav-no smo se upisali u samostalne mućkaroše. Samivaramo.

Blizanci Kalanci ćutali su u najgušćoj senci. Cr-vene žeravice cigareta rumenile su im dlanove,usta, brade i noseve. Bilo je nemoguće razlikovatinjihove zdepaste prilike u vazda istim kariranimsakoima i tesnim pantalonama. Ožiljak koji je stari-ji, ćutljiviji i opasniji, imao na bradi nije se dobro vi-deo ni pri električnoj svetlosti. Pričalo se da ih jemajka, matora Kalanka, nekada razlikovala samopomoću crvene i plave pantljike, koju im je veziva-la oko vrata, ili pomoću mesinganih pločica saugraviranim imenima Mileta i Jakša, koje su nosilioko zglobova na rukama kao vojnici u ratu. Za kri-vicu jednog, bilo kojeg, otac, matori stolar Kalanac,

120 Vidosav Stevanović

Page 121: milos crnjanski - seobe

tukao je i devetao obojicu kaišem za oštrenje brija-ča, svakog u drugoj sobi. U đačkim kuhinjamašljampave kuvarice nikada nisu znale kome dajukutlaču s mlekom i crni hleb s margarinom. Čestosu se menjali na istoj ženi, obično nekoj kafanskojkurvi ili radnici iz fabrike konzervi, koja ne bi mo-gla da se načudi tolikoj neprestanoj požudi. Bezu-spešno su, ženidbe radi, tražili sebi podobne bli-znakinje. Nekoliko meseci dopisivali su se sa dve-ma sestrama iz Valjeva, koje su sakupljale razgled-nice i ljubavna pisma. Pričalo se da su dve Valjevke,prodavačice u radnji sa obućom i glasovite droce,tražile da im pošalju tačnu meru obima grudi, miši-ca, butina, čak i dužinu i debljinu udova u napetomi splasnutom stanju. Pošto ih dobijeni podaci nisuzadovoljili, dopisivanje se prekinulo. Matori Kala-nac i Kalanka sada su se po selima raspitivali za po-godne udavače sa mirazom i preko navodadžikeBožandrce obznanjivali da imaju kuću sa okućni-com u ulici Kraljevića Marka i sedamdeset tri araplaca pored grošničke stanice. Međutim, blizanci sui dalje lutali po kafanama i igrankama, tukli se, ga-njali šankuše i sudopere, prodavali ulaznice zaboks-mečeve i u gromoglasnom duetu pevali make-donske pesme. Ponekad su samo, kao sezonski rad-nici, odlazili na branje kukuruza i grožđa po Gružii Levču, ali su se ubrzo vraćali, pocepani, neobrija-ni, pretučeni, grdeći seljački tvrdičluk i pasjaluk.Zatim su mesecima spavali i jeli za četvoricu.

– Pujko načisto trokirao! – reče jedan. – Balsu-mirao se ko Džane trošarinac. Šta da mu radimo?

Refuz mrtvak 121

Page 122: milos crnjanski - seobe

– Noge mu se odsekle! – reče drugi. – Zabole merame od pridržavanja. Da mu gurnemo prst u gušu?

Između blizanaca mogla se nazreti Pujkovatamna i pogurena senka kako se njiše i leluja. Mo-glo se čuti njegovo ubrzano dahtanje, praćeno po-vremenim stenjanjem i štucanjem. Bio je potpunopijan. Kada je, posle jalovog pribiranja poslednjegsitniša iz džepova, Murat iznenada u klozetu dobiona par-neparu deset hiljada od brice Maligana i po-hitao da časti društvo, Pujko se opredelio za pivo svinjakom. Već kod druge ture tražio je da se preme-ste za sto bliže muzici. Kod četvrte je opsovao se-stru funjarsku moleru Bujcu i glasno rekao da ćepolomiti koske novom mužu pevaljke Role. Kodpete je počeo da tvrdi kako ima strica u Sinsinatiju,Ohajo, Amerika, i kako će ih posle strikanove sa-hrane sve kupiti za crno ispod nokata. Kod sedmeje počeo da viče kako mu puca prsluk za supovce iljude u žutim džemperima, da juri pevaljku Roluizmeđu stolova, a lupa čaše sebi u glavu, pentra sena sto i jede pepeo iz pepeljara. Prsatoj plavuši zaMaliganovim stolom, koja je taman večerala, poku-šao je da ukrade pljeskavicu sa tanjira. Narogušenojkasirki Emši rekao je da je krmača koja se vucara skuljavim parajlijama i drljavim starkeljama, i da jene bi opalio ni kroz tri ponjave. Na kraju je počeoda laje i da sve redom, od molera Bujca do novogmuža pevaljke Role, štrca sodom iz sifona. MolerBujac je dreknuo da će mu stolicom razlupati tinta-ru. Novi muž pevaljke Role rekao je da je to brukaza jednu cenjenu kafanu i da će odsad dopuštati že-

122 Vidosav Stevanović

Page 123: milos crnjanski - seobe

ni da peva samo u lokalima gde nema takvih zvrn-dova i drmadžija. Grbavi šef Stanoje, poznata uštvapalilulska, pripretio je milicijom i zabranio da se to-či piće za njihov sto. Dve sledeće ture Murat je na-ručio preko brice Maligana, koji je svoju prsatu iješnu plavušu ubeđivao da nije zaražen. Kada jePujko plavuši rekao da je Maligan prošle nedeljezaradio triperčinu od Živke Kava, Murat se iznervi-rao i naljutio. Rekao je da svi drugari mogu da muslobodno pljunu u njušku ako ikada bude seo s timbrljivkom i da najviše mrzi ljude koji ne umeju dase ponašaju kako dolikuje mangupima i vaćaroši-ma. Džavle je poluozbiljno predložio da Pujka osta-ve dve ture. Zagrejani Kalanci na to su se uskikota-li i uzmuvali laktovima u slabine. Mulja, koji im senaknadno prilepio iz Maliganovog društva, kazo jeda Pujka ostave iza šanka da se ispava. Brica Mali-gan, koji je taman odlazio s odobrovoljenom plavu-šom, poznatom raspuštenicom iz Nove radničkekolonije, doviknuo im je da pozovu kola za hitnupomoć. Grbavi šef Stanoje, koji je smirivao uplaka-nu Emšu, ponovo je pripretio milicijom. Moler Ba-jac je ljutito i uvređeno napustio kafanu, zaboraviv-ši uzgred da plati pozamašan ceh. Novi muž pe-valjke Role dreknuo je da on ovde štiti čast i čestsvoje žene i da će ubuduće svakom napasnom drip-cu grkljan prerezati. Mulja je prošaptao da je novimuž pevaljke Role nekada bio kasapin i da se tekodskora bacio na umetnost. Džavle i Kalanci htelisu da sami pođu na noćni poduhvat, jer je Pujkoočigledno nesposoban i svoj pupak da napipa, kako

Refuz mrtvak 123

Page 124: milos crnjanski - seobe

je smatrao Džavle. Mulja je smatrao da je Pujkouprskao kao ćuran motku. Ali, najzad je Murat na-tmureno odlučio, rekavši da ta strvina ima da sepovede u šunjačinu pa makar svi prisutni zevzecikenjali dramlije.

Poslušali su ga bez pogovora, kao i uvek. U Pa-lilulama, među noćnicima i pijancima, smatralo seda nije baš naročito pametno protivrečiti Muratu,osvedočenoj prznici. Znalo se da je kao četrnaesto-godišnjak zaglavio popravni dom u Kruševcu,zbog dve-tri provale u trafike i bakalnice. Posle ne-uspelog bekstva iz doma i hvatanja u Trsteniku iz-gledalo je da se smirio. Pušten je na slobodu kao iz-učeni tapetar, ali nikako nije hteo da se zaposli.Vremenom je postao čest gost prepunog kraguje-vačkog zatvora. Pera Slapšek i Žile Zum, stalnipretplatnici na posnu zatvorsku hranu, govorili suda će ih Murat uskoro naslediti u rabatnoj i prljavojzgradetini iza suda. Njegova prva žena, MilijanaRamaćanka, imala je sva leđa ožiljčena od rana na-nesenih mokrim konopcem, kojim je tukao, pošto bije prethodno zavezao za krevet, čuvši posle vojskeda se tu i tamo drocala s kojekim. Bokserski sudijaMidžalo imao je njegovom udarcu da zahvali zaukočenu desnu stranu lica i poluzatvoreno oko.Opšte tuče na igrankama i fudbalskim utakmicamanisu se mogle zamisliti bez njegovog učešća. Jed-nom je u Izletničkom domu u Šumaricama pola sa-ta izdržavao juriše sedmorice milicionera, iskočiokroz prozor i pobegao preko potoka i Stanovljan-skog polja. Ponekad, kada je bio dobre volje, hvali-

124 Vidosav Stevanović

Page 125: milos crnjanski - seobe

sao se kako pravi posao zubarima i kako jednimudarcem izbija bar tri zuba u gornjoj i dva u donjojvilici. Njegov otac, mlinar Midule, koji se obesioposle požara u Akcionarskom mlinu, govorio je daće završiti na vešalima, ako ga pre toga neko ne uc-meka zbog nasrtanja na žene. Džavle je, međutim,smatrao da je takav čovek dušu dao za vođu druži-ne i da bi u nekom većem gradu bio neosporni šefpodzemlja. Kalanci su ga kovali u zvezde i vukli seza njim kao paščad. Jedino ga njegova majka Mila-dija nije zarezivala ni u šta. Nazivala ga je izrodom,odljudom, dindušmaninom svoje starosti, nateriva-la da joj donosi drva i ugalj iz podruma, da riba po-dove i pere sudove. Govorkalo se da ga ponekad,kad je stegne reumatizam ili kad se posle Zadušni-ca vrati sa Midulinog groba, vošti oklagijom da svepuca. Ali, u družini je oduvek Muratov ugled bioneprikosnoven i nikad niko nije ni pokušao da ganaruši. Začudo, o Pujku, koji mu je preko Miladijebio dalji rođak, Murat se često starao brižljivije ne-go o sebi. Učio ga je da pliva i roni, da lajmom hva-ta kanarince u jovanovačkom polju, vukao ga sa so-bom po igrankama u Vatrogasnom domu i Milicij-skoj bašti, uvodio bez ulaznice na boks-mečeve,branio kad zabrlja na korzou i pokarabasi se s jačimod sebe, pijanog dovodio kući i trpao u krevet. Zna-lo se da ga nikada nije ostavio na cedilu i da je u mi-licijskoj stanici često primao svu krivicu na sebe.

– Turite ga u džep! – reče Džavle blizancima. –Bacite ga u krečanu. Ili ga nosite među sebe. To-mi-ga-uz-radoja!

Refuz mrtvak 125

Page 126: milos crnjanski - seobe

I zatim dodade, okrećući se Muratu, bacajućiopušak i gnječeći ga petom:

– Svega ima kod mama Papane, brale. Mandov-ki uglavnom koliko oćeš. Sve same mešaljke. Tuc-tucaljke. Rade ko singerice. Al pudljive su do zlaboga, radi cajkana. Zato neću da bude tabaže. Pri-čvrlji, radi radnju – i ćutac!

Murat je ćutao i odbijao kratke dimove.– Ošajdari! – javi se i prišipetlja Mulja nekim pi-

skutavim i uzrujanim glasom. – Oho-ho-ho. Iz mr-tvaka bih ustao za tako nešto šebečljivo. Braćo mo-ja rođena!

– Dosta, pikolo! – oštro reče Murat sićušnoj pri-lici, koja se pribila i drhturila uz njegov lakat. – Danisi više zucnuo. I da te ne vidim kako tamo pravišneku pokoru. Inače ćeš sa mnom imati posla.

– Imaću posla s još nekim! – nastavi Mulja, vrte-ći se i stružući nogama. – Videćete vi rusvaja, dra-moseri. Tri dana se ne skidam, ko dete s belošljive.Majko moja rođena!

– Zaveži, pikolo! – reče Murat Mulji i zatim,okrećući se blizancima:

– Vi, burazeri, Pujka među sebe i ne puštajte gani koraka samog. Odgovarate za njega.

– Razume se, brale! – rekoše uglas blizanci. –Naravski. Nema glava da te zaboli.

Murat prvi preskoči zgomilane daske i dođe dougla novogradnje. Oprezno je zevao nadole i nago-re. Znao je da milicioneri baš ovom ulicom odlaze uLekinu kafanu u Staroj radničkoj koloniji. Znao jeda su u ovo doba uvek orni da nekog zalutalog pi-

126 Vidosav Stevanović

Page 127: milos crnjanski - seobe

janca privedu u stanicu na putu za groblje. Znao jeda milicioneri tako izigravaju savesnu službu, jerpijanci obično nisu opasni. Puštaju ih tek sutradan,posle saslušanja kod sudije za prekršaje. Pre mesecdana to se dogodilo Muratu, kada se s nekim Suši-čaninom podžaveljao oko pevaljke Role. Celu noćse u prepunoj zatvorskoj ćeliji koškao s ispizmlje-nim Sušičaninom. Mastiljavom olovkom zapisao jena zidu: Jeste l čuli na radio Nišu kako ljudi koParcovidišu! i doćće i moji pet minuta ciketani. Sušičanin je ta-da zarežao da će Muratovih pet minuta doći na Ku-kindan, Murga meseca, kad mu on bude sredio cu-flu. Pred zoru su se ipak izmirili, raspričali o zajed-ničkim poznanicima i mnogobrojnim muževimapevaljke Role, i zajednički popušili poslednje Suši-čaninove cigarete. U svitanje su otkrili da su oboji-ca vojsku služili u Bosni, Sušičanin u SlavonskomBrodu, Murat u Banjaluci, da su obojica znali kape-tana Nenezića i prevrnuli po nekoliko majorica ipukovnikovica. Dogovorili su se da se ne teretepred sudijom prekršajcem i da se koliko doveče na-đu kod privatnika Kadrije uz vino i pržena crevca.Ali, iako su obojica tvrdili da su samo nešto bučni-je raspravljali o udaji Sušičaninove najmlađe svasti-ke i da se cenjenom drugu sa linije mora biti priči-nilo kako hoće da se pomakljaju, jedva su se izvuklisa novčanim kaznama od pet hiljada u gotovu ilipet dana zatvora. Još je prekršajac Dragan Tronjačvrsto obećao Muratu da će ga idući put rebnuti barsa mesec dana ćuze. Tada je Sušičanin prišapnuoMuratu da Tronji sinoć žena sigurno nije delnula ri-

Refuz mrtvak 127

Page 128: milos crnjanski - seobe

bu. Muratu se nije jela kukavna zatvorska hrana,niti mu se radilo na kaldrmisanju ulica i ravnanjudrumova, i zato se svečano zarekao da ga oči cenje-nog sudije neće više videti na ovom mestu. Čim jedošao kući Miladija ga je, onako mamurnog i nei-spavanog, naterala da plevi travu u dvorištu i dapopravlja rasušeno bure za kišnicu. Uveče mu jeSušičanin kazao da se pevaljka Rola, uzročnica nji-hovog stradanja, udala prošle noći za nekog debe-log tipa iz Aranđelovca i da je obnarodovala vestkako više neće da se bavi bludnim rabotama.

Ulica pred Muratovim očima, osvetljavana ret-kim celim sijalicama sa bandera, bila je pusta kao iranije. Ništa se nije čulo iz grada, sem što je odozdo,od Male Vage, dopiralo nejasno pevanje i galama.Značilo je to da je već fajront i kod privatnika Ka-drije, koji nikad ne zatvara dok poslednji gost ne is-kapi poslednje piće. Moralo je biti negde oko dvasata posle pola noći, jer su fosforne kazaljke na Mu-ratovom ručnom satu zaklapale oštar ugao. Značiloje to da imaju bar dva sata pred sobom pre nego štoradnici iz prve smene pođu na posao. Dotle se naulicama mogu sresti samo oni koji idu na prvi jutar-nji voz, dripavi đubretari sa kolicima i metlama,mokri polivači sa dugačkim i debelim crevima pre-ko ramena, poneka bunovna i raščupana žena kojahita u stanicu za hitnu pomoć. Murat je to znao izmnogih ovakvih noći. Znao je koja se kafana prvaotvara i gde se najranije može kupiti vruć burek.Znao je gde na pločniku stoje žičane korpe sa tegli-cama kiselog mleka, koje blaži i leči upaljeno nepce.

128 Vidosav Stevanović

Page 129: milos crnjanski - seobe

Znao je čak i na kojim će se prozorima pojaviti sa-njive i razgolićene žene, lica masnih od kremova ipomada, plinulih podočnjaka, izgužvanih spavaći-ca. Kroz sve te letimične misli ona strvina sa sme-tlišta smrdela je sve gadnije, kao da sve brže truli,puneći mu nozdrve nečim slatkastim i zagušljivim.Pljuckajući kroz retke zube, Murat izađe na ulicu iosvrte se prema ostalima. Činilo mu se da ih je gu-sta senka potpuno skrila, progutala, svarila i da sa-da tamo nema ničeg drugog do malo skorelog iz-meta i ustajalog vazduha iz creva.

– Idemo li, drugari? – reče.– Idemo – rekoše oni.

Bili su već sasvim trezni i pokolebani. Mislili sukako bi kudikamo bolje bilo oterati sve kalašture umaterinu i lepo otići na spavanje. Pljuvačkom suvlažili ispucale usne. Bili su gladni i podrigivali su.Mislili su kako će ih kod kuće možda čekati nekoohlađeno jelo u rerni. Jedino je Mulja drhturio oduzbuđenja i strepnje. Unapred je zamišljao ceo do-življaj, ulazak, pijanku, prevrtaljku. Činilo mu se daje propustio neku primamljivu mogućnost, nekugolicavu pojedinost, pa je sve zamišljao iznova,drukčije, ponoćnije, skarednije. Ponavljao je bezbrojputa u sebi pokrete, dodire, uvijanja, drmusanja. Umislima se ustremljivao na pojedine slike, deloveslika, uveličane do bola, opipljive do ludila, i gric-kao ih, njuškao, lizuckao. Istovremeno se gluvo bo-jao da se ništa neće dogoditi, da će sve otprhnuti,nestati, iščileti. Znao je da mu se dugo neće pružiti

Refuz mrtvak 129

Page 130: milos crnjanski - seobe

takva prilika. Znao je da jedino noćas može bitioslobođen osećanja sićušnosti, ništavnosti, poni-znosti, straha i neumešnosti. Zavideo je ostalima,Muratu, Džavletu, Kalancima, čak i Pujku, na visi-ni, snazi, grubosti, smelosti, nehajnosti. Mrzeo ih jei želeo im bolest, nesreću, nemoć, poniženje. Mrzeoje čak i njihove brundave i hrapave glasove, kojitraže, zahtevaju, prisiljavaju, zapovedaju. Ali bojaoih se, svih, naročito Murata, i zato im se umiljavao,udobravao, ulizavao. Bio je njihovo prezreno i je-dva podnošeno trčkaralo.

Polako su koračali uz blagu strminu više raskr-snice. Islabelim nogama čepali su po džombavojkaldrmi. Džavle reče da je tu kaldrmetinu poslednjipopravljao car Murat s tevabijom. Mulja, koji je na-pred trčkarao pored krakatog Murata, reče kakonjemu lično više leži kaldrma nego asfalt. Muratkratko opsova sunce krvavo. Džavle reče da su baruredni Nemci mogli da je poprave i kako bi on vo-leo da Nemci Srbima bar tri dana poteraju sučku.Kalanci, koji su sa strane pridržavali onemoćalog ioklembešenog Pujka, zarežaše kako Nemci moguslobodno da se kokaju u mozak. To polurazumljivorežanje značilo je da su blizanci besni i da se svakogčasa mogu potući među sobom. Džavle ih je bez-broj puta gledao kako se ćuteći makljaju teškim pe-snicama, obojica s visokim gardovima, pogureni,raskrečenih nogu, nabreklih žila na vratovima. Ni-jedan nije udarao u glavu i lice, već samo u prsa ka-da nije padao. Tuča se završavala naprečac, iznena-da kao što je i počela, bezrazložno, čudno. Džavle

130 Vidosav Stevanović

Page 131: milos crnjanski - seobe

ih je često gledao kako potpuno mirni i sabrani, saistovetnim tupim izrazom na četvrtastim licima,stežu ruke jedan drugom i tapšu se po leđima. Ta-ko su jedan drugome čestitali istrajnost u tuči. Za-tim bi odlazili u prvu kafanu, sa istim tupim izra-zom na licima, i cevčili rakiju dok im ne nabreknužile na vratovima, mrki, natmureni, zlovoljni, osor-ni, usamljeni. Pijanka se obično završavala novomtučom ili jurnjavom za kuvaricama, koje su čestoodvlačili od samog roštilja i seckanog crnog luka.Masnice i ugrizi na vratu sutradan su pokazivaleradoznalijim gostima s kim su prošle noći bile. Jed-nom su pokušali da otmu kasirku Emšu, ali je stari-ji osvanuo s razbijenom glavom a mlađi sa ogulje-nom šijom. Privatnik Kadrija, koji je svoje kuvariceustupao platežnijim gostima, nije ih od Nove godi-ne puštao u kafanu. Tvrdio je da je zbog njih pevalj-ka Rola prešla u socijalistički sektor. Šef Stanoje je-dino njima, kao neuračunljivima, nije davao piće naveresiju niti je pevaljki Roli dozvoljavao da ih po-ljubi za petsto dinara. Džavle je znao da su zbog ne-čeg bili otpušteni iz vojske kao trajno nesposobni.Mulja je laparao okolo da su iz škole izbačeni zbogmaloumnosti, krađa školskog pribora i mokrenja uučionici.

Koračali su polako pored zamračenih kućica izavisokih taraba i zašipljenih kapija. Iz malih dvoriš-ta sa bašticama paradajza i krompira, s ponekom le-jom sparušenog cveća, na njih su režali psi na du-gačkim lancima. Nikog nije bilo na ulici ni u dvoriš-tima. Na periferiji nije vladao običaj da se noću iz-

Refuz mrtvak 131

Page 132: milos crnjanski - seobe

lazi napolje čak ni radi nužde. Znali su da pod sva-kim krevetom stoji nokšir, u svakoj bravi ključ. Je-dino je hrkanje tu i tamo pokazivalo da ima nekogunutra. Družine dečaka i mladića iz raznih krajevagrada (Parkanci, Vašaranci, Staničarci, Grobljanci,Palilulci, Sušičani, Pivarci, Vardarci, Brdarci, Džo-kejci, Kolonci, Stanovljanci, Abisinci) ponekad, na-ročito u proleće i jesen, tukle su se, vikale i zapoma-gale po sat-dva, a da se nijedan prozor ne otvori.Povređeni, ostavljeni od svojih družina, sami su sepored taraba vukli kućama, pljujući krv i parčićezuba, motreni iza spuštenih zavesa. Jednom je Mu-lja, uprepodobivši se, hoteći da nasmeje Murata,desetak minuta zvao u pomoć, drao se kako ga ubi-še, ali se niko nije pomolio na vratima i kapiji. OkoMulje i Murata bila je sama tišina i ćutanje. Bilo je tozato, smatrao je Murat, jer su se u Kragujevcu po-slednjih meseci desila dva ubistva, oba još nerazjaš-njena. Telo sredovečnog seljaka bez šake na desnojruci, prethodno zaklanog, sasvim su zdruzgali toč-kovi teretnog voza više železničkog mosta i ranora-nioci su naišli na krvavu smešu kostiju, žila i prosu-te iznutrice. Pričalo se kasnije da je to nekadašnjičetnički vojvoda, begunac i odmetnik Milić Gluvać.Učenica učiteljske škole nađena je vezana za jelu upivarskom parku, gola, modra, sa slepljenom ko-som i osmuđenim maljama pod pazuhom i međunogama. Pretpostavljalo se da je silovana i udavlje-na ili obratno. Krivci nisu pronađeni, iako je odmahpritvoreno i saslušavano nekoliko skitnica, džepa-roša, povratnika sa robije i došljaka. Žene su govor-

132 Vidosav Stevanović

Page 133: milos crnjanski - seobe

kale kako se po mraku šunja neki seksualni mani-jak, koji ne pravi razliku između muškaraca i žena.Neke su čak tvrdile kako su napastvovane, srećombezuspešno, i kako napasnik ima mantil šuškavac,kačket i ogromne svetlucave očnjake, koji mu kaonoževi štrče iz usta. Bilo kako bilo, posle toga nikonoću nije hteo da se pača u tuđe poslove.

Na mestu gde ulica zavija udesno, prema ba-gremaru ispod napuštenog hipodroma, Džavle re-če da su pred samom jazbinom. Murat smesta upo-zori ostale da budu što tiši. Reče da Pujku, ukolikomu dođu lutke te navali da se dereka, pesnicom za-puše pljucu. Blizanci ponovo ljutito zarežaše i jačepritegoše Pujka između sebe. Mulja prosikta da ćemu on sam razbiti njokalicu ukoliko ne bude mirankao božja bubica. To ih namah razveseli. Mulja ih jeod detinjstva zasmejavao svojom željom da pokažesnagu. Uvek je bio neka sredina između odraslogčoveka i kepeca. Od malih nogu družio se sa fudba-lerima i bokserima. Čerčil, čuvar stadiona, puštaoga je besplatno na sve utakmice zajedno sa čuvenimnavijačima Strujom, Džanetom i Pampuraćem.Boks-klub uzeo ga je za maskotu, sašio mu trener-ku sa bojama kluba i vukao sa sobom na gostovanjai turneje po Bosni, Crnoj Gori, Bugarskoj i Rumuni-ji. Pored ringa se vazda mogla videti mala prilikakako žustro mlatara pesnicama i upućuje savetebokserima između rundi. Osvojeni kup on je uneou grad, stojeći na krovu klupskog autobusa. MaserŠnicla stavljao ga je na ramena i trčao po sali za tre-ning, uz tapšanje i smeh oznojenih boksera sa ban-

Refuz mrtvak 133

Page 134: milos crnjanski - seobe

dažima na rukama. Do žena je dolazio vrlo retko,na redaljkama Muratove družine ili u novogodiš-njoj ponoćnoj gužvi, dva-tri puta godišnje. Patulja-sta kćerka nekog pekara iz Sušice, koju je jednomsvečano zaprosio, odgovorila mu je da bi pre skoči-la u bunar nego što bi njega zamilovala. Drugugradsku patuljicu, Zozu iz apoteke, on sam nijehteo zbog njenih krivih nogu i jednog vanbračnogdeteta. Ponekad su mu kockari dopuštali da kibicu-je poker i barbut u zabačenoj kući Jule servirke iz-nad kasarne i generalskih stanova. Jednom je za op-kladu pojeo pedeset ćevapčića i tri ražnjića, i posletoga bio dve nedelje u bolnici. Inače, uvek je mogaoda popije desetak flaša jagodinskog piva.

Smejuckali su se Mulji i prilazili bleštavoj sijalicina banderi pred duguljastom i oniskom kućicom, či-ji su krivi i podlupljeni zidovi bili obojeni drečećežuto. Iza ćebadi na malim i četvrtastim prozorimavideli su tanke trake svetla. Čuli su neku raštimanumuziku, verovatno sa ćemaneta ili gramofona sa is-tupljenom iglom, i prigušeno vriskanje dva ženska ijednog muškog glasa. Džavletu je izgledalo kao dakrešte svrake u kavezu. Muzika i vriskanje nesklad-no su parali noćnu tišinu, koja je grudački legla nazaspali grad kao pijanac na nerazmešteni krevet.Tek pred zoru na prilaznim putevima i drumovimazakloparaće seljačke taljige i volovska kola, zadrn-daće prvi lokali iz Lapova i Kraljeva sa radnicima izfabrika, zabrundaće kamioni transporteri koji suprenoćili u gradu, isprazniće se stanična čekaonica irestoracija, i u nebo će se zakolutati crni dimovi.

134 Vidosav Stevanović

Page 135: milos crnjanski - seobe

Džavle je to znao još otkako su kao dečaci sačekiva-li svanuća pod tuđim otvorenim prozorima, lovećisanjive šumove jutarnjih ljubavnih časova. Prestalisu da se smeju Mulji, koji se i dalje kočoperio poredMurata i mahanjem malih pesnica pokazivao kakose ničega ne boji. Uozbiljeno su piljili u kućicu nalaktu ulice, neograđenu na prostranoj poljani, skle-panu od nepečenih cigala i polomljene ćeramide sasrušenih udžera više Stare radničke kolonije. Trudi-li su se da što nečujnije dišu. Grla su im bila suvakao ujutro posle pijanke i mamurnog sna. Kalanci-ma su beonjače svetlucale i sevale na crnpurastim li-cima kao porculanske čašice na banderama. Džavlese sećao kako su ih nekada u školi zadirkivali daimaju ciganske krvi u sebi i kako su se zbog toga tu-kli s celim razredom. Međutim, Murat ih je ponekadzvao Gavrani i blizanci se na njega nisu ljutili. Dža-vle je podignutom rukom sada pokazivao kako imanešto da kaže svima. Zastali su i okupili se oko nje-ga. Muzika i vriskanje iz kućice kao da su jenjavali.

– Nalete li cajkani, obrali smo bostan! – rečeDžavle. – Ovde smo kao na tanjiru izloženi. Bićebajbokane, drugari!

Murat se saže i poče da pipa po kaldrmi, dokmu je na potiljku bleskala briljantinom zalizanakosa.

– Posrana sijalica! – reče. – Kamenom ću je. Ček-nite.

– Nikako, brale! – reče Džavle, hvatajući ga zaruku. – Čuće se. Poplašićemo tičice. Znam ja neštobolje.

Refuz mrtvak 135

Page 136: milos crnjanski - seobe

Pre nego što Murat zausti psovku, Džavle, ru-kama i nogama obuhvativši banderu, poče da sepuže uvis ka sijalici, mic-po-mic, sporo i vešto, odr-žavajući se samo stiskom butina. Murat sočnoopsova mater frajersku. Mulja reče da je Džavletovotac posigurno bio šimpanzo. Prigušeno se nasme-jaše, iako su svi dobro znali starog Taška. Istina,Taško je u starosti, kada je po ulicama kupio opuš-ke i po kafanama moljakao za šljivovicu, stvarno li-čio na šimpanza Čitu, Tarzanovog pratioca. Prekobezubih usta spajali su mu se nos i brada. Ponekadje za opkladu donjom beskrvnom usnom obuvha-tao baburasti nos sa mnogim plavičastim žilicama.Govorilo se da je nekada bio kaplar u kraljevoj voj-sci, ali se propio i propao. Imao je već sedamdesetgodina kada mu se rodio Džavle, iznenada, na veli-ko iznenađenje i same Taškove osme žene Rabije.Ona je bila čistačica na pijaci, povremeno klozetar-ka po kafanama, i smatrala se nerotkinjom. Stoga jeslobodno spavala sa svima redom. Već sa zaoblje-nim trbuhom, nikako nije mogla da se načudi tojkasnoj trudnoći. Deset meseci posle Džavletovogrođenja umrla je na drugom porođaju, ostavivši zasobom i drugog sina, golubara i tapkaroša Lanju.Do poslednjeg daha tvrdila je da su deca Taškova ida za poslednje tri godine nijednog stranog muš-karca nije sebi pripustila. Taško je neko vreme sva-kodnevno išao na njen grob na Palilulskom groblju,redovno posećivao Staru crkvu, čak prodavao sve-će sa crkvenjakom Vasilijem. Jedne zime družio sesa subotarima iz naselja Abisinija i svima delio tvr-

136 Vidosav Stevanović

Page 137: milos crnjanski - seobe

do ukoričenu knjigu Borba između videla i tame. Go-vorio je da su i katolici i pravoslavci sluge repatogai da se treba moliti bogu koji prebiva u biljkama,zverima i deci. Potom se naglo zapustio, ponovopropio i odao prosjačenju. Vucao se od vrata dovrata i tražio milostinju od braće po Hristu. Bio jenadaleko čuven sa svoje dugovečnosti i zdravlja.Ništa mu nisu mogli ni glad ni rakija ni kiša ni zi-ma. Jednom, po teškim mrazevima, našli su ga smr-znutog u žbunju iza muzeja, i lekari su utvrdili kli-ničku smrt. Raskravio se tek u mrtvačnici i počeoda se dereka kroz prozor kako hoće živog da ga za-kopaju. Urlao je kao lud i psovao sve redom, od bo-ga do komunista, na užas bolničarki i bolesnika nahirurškom i grudnom odeljenju. Dugo se posle pokafanama hvalisao kako njemu treba bar sekira dabi skiknuo. Pričao je kako se malčice prošetao doonoga sveta, ali mu se tamo ni najmanje nije svide-lo, jer nema rakije, psovanja i ženskog sveta. Proro-kovao je lakovernijim staricama sa groblja i ubezek-nutim seljankama sa pijace. Najzad je navukao upa-lu pluća i umro na Veliki Petak. Sinovima je ostavionešto dronjaka, neispravan džepni sat, dva drenovaštapa, jednu Rabijinu minđušu i raskupusanu knji-gu Borba između videla i tame. Kasnije se pričalo da jeumro od neke azijske kuge, koju su u grad doneliBurmanci na radu u fabrici automobila. Džavle iLanja odrasli su kod Taškove polusestre Stanojke,koja je čuvala i neke dve gluvoneme devojke kojesu se odnekud obrele u Kragujevcu za vreme veli-ke letnje suše. Tek kasnije je Murat naučio Džavleta

Refuz mrtvak 137

Page 138: milos crnjanski - seobe

da sa punjenim kockama vara na barbutu i da prili-kom tuča gađa nogom u protivnikove mošnice.

Kalanci su odozdo blenuli u Džavletovu mrša-vu priliku u otrcanim farmerkama i šuškavac vin-djaci. Izgledalo im je da Džavle puže kao gusenicauza stablo. Bili su tromi, medvedasti i nespretni, idivili su se svačijoj okretnosti. Iskoristivši njihovunepažnju, Pujko se otrže i dotetura do bandere. Ob-uhvati je rukama, nasloni čelo na katranjivo drvo ipoče da povraća. Muratu se činilo da će se Pujkosvakog časa ugušiti. Uvijao se celim telom i laganoklizio niz banderu. Mulja pisnu da će taj zinzov naj-zad poljubiti zemlju. Kalanci, plašljivo pogledajućiu Murata, stadoše iza Pujka i obuhvatiše ga okostruka. Jedan mu podmetnu dlan pod čelo. Muratazapahnu oštar smrad bljuvotine, koja se cedila izPujkovih usta i oticala mu između nogu. Činilo muse da to ponovo smrdi ona strvina sa smetlišta kodnovogradnje. Svuda se osećalo na nesvareni alko-hol. Kad rigljanje prestade, Kalanci ispraviše Pujkai ubrisaše ga po licu maramicama iz malih džepovasvojih jednakih kariranih sakoa. Mulja siknu da će,ako ne budu bolje pripazili na svoje presisano do-jenče, on lično morati da se umeša. Murat je izblizaposmatrao Pujkovo opušteno i zelenkasto lice, nakojem su se crnele okrugle rupe očiju i otvorenihusta. Ličio mu je sada na crknutu i usmrđenu ribu.Izgledalo je da Pujko više nije pri svesti. Stajao je iz-među Kalanaca i klatio se levo-desno kao čoveču-ljak ispunjen olovom. Košulja mu se bila izvukla izspalih pantalona. Razbarušena kosa štrčala mu je

138 Vidosav Stevanović

Page 139: milos crnjanski - seobe

na sve strane kao uzjogunjeni dronjci. Jedan od Ka-lanaca nije ga više pridržavao. Stajao je pored Mu-lje i gledao prema sijalici. Džavle, smanjen i nejasanpri pogledu odozdo, bio je već pod samom sijali-com i pružao ruku. Zaustavljenog daha, Mulja jeponavljao njegove pokrete i naginjao se zajedno sagolemom senkom, koja je kao ptičurina ležala pre-ko ulice. Bio je sav zgrčen, glave uvučene u ramenakao čep u zdepastu bocu. Blizanci su režali oštrije iljutitije, sevajući klikerastim beonjačama. Murat jeprigušenim glasom upozoravao Džavleta da se neopuči. Džavle tada zastenja i glasno opsova suncekrvavo. Svetlost namah utrnu. Kroz pomrčinu, ko-ja se kao ponjava prevali preko glava dignutih pre-ma nebu, sa zveketavim praskom razbi se staklo.Dok su im se oči sporo privikavale na oskudnu sve-tlost iza zamračenih prozora, nešto se smulji nizbanderu. Muratu se učini da je to raskriljena i str-moglavljena buljina. Džavletove cipele meko lupišeo kaldrmu. Čulo se kako Mulja prestravljeno dahće.

– Lebac mu poljubim! – prostenja Džavle. –Opeko sam se krvnički. Jesam dilea. Jesam laponac,brale!

–- -Ćut! – odreza Murat. – Mora da su nas čuli!Za trenutak je ućutao i zatim pribrano zapove-

dio:– Kalanci s Pujkom – pozadi! Džavle i Mulja –

za mnom! Spremi se! Sad!Potrčaše zbijeni u gomilu, pognutih glava, istu-

renih ramena. Uz prigušene uzvike grunuše u ni-ska drvena vrata na kućici. Ču se praštanje polo-

Refuz mrtvak 139

Page 140: milos crnjanski - seobe

mljenog drveta i vrata popustiše, zaklatiše se na iz-valjenim šarkama, lupiše o zid. Svetlost iz sobe pro-su se po gužvi glava, ramena, nogu i košulja. Dža-vle, koga je unezvereni Mulja gurnuo ispred sebe,saplete se o niski prag i ljosnu koliko je dug. Uzre-žali Kalanci nosili su Pujka na rukama kao stvar ko-jom se krči put. Trapavi, s opuštenim telom izmeđusebe, zaglaviše se u vratima. Zgrčen iza Muratovihleđa u kariranoj košulji, Mulja je za sobom osećaonjihovo silovito batrganje. Murat pre svih rupi unu-tra i zastade posle dva koraka, napet, s pesnicamaspremnim za tuču.

Širok, četvrtastih ramena, nabreklog vrata, na-petih mišića, s pesnicama spremnim na tuču, Muratje stajao korak ispred ostalih. Crna kosa, sjajna odbriljantina, bila mu se rasula po znojavom čelu. Od-mah je zaključio da im, bar zasad, ne preti nikakvatuča sa pijanim gostima zabačenog Pampur-bara.Džavle, koji je ovamo dolazio s nekim trgovačkimputnikom iz Loznice za vreme praznika, nije bio upravu kada je kod novogradnje nabrajao koga svemogu zateći u kućici. Verovatno je bio zaboravio daje petak i da se kragujevački noćnici odmaraju iskupljaju snagu za subotu i nedelju. Murat je znaoda subotom kafane rade čitavu noć i da bezbrojnemuzike trešte sa svih strana. Znao je kako se pra-znici slave bar tri dana, dok i najizdržljiviji ne popa-daju pod sto. Zatvor iza suda punio se tada kao bu-re za kišnicu za vreme provale oblaka. Jednom unovembru za dvadesetak pijanaca i siledžija nije bi-

140 Vidosav Stevanović

Page 141: milos crnjanski - seobe

lo mesta u ćelijama. Čuvari su ih prebrojali i ostavi-li u pošljunčanom zatvorskom dvorištu. Kiša je ro-minjala do jutra i svi su bili mokri i prozebli. Istre-žnjeni, kijali su, koškali se, psovali čuvare i državukopilansku. Jedino su nosači Karanfil i Krklja hrka-li pored visokog zida i povremeno se meškoljili poddebelim dronjcima. Pera Slapšek je rekao da će imvodurina sigurno pomoriti vaške. Bolesni Pujkopovraćao je sebi u krilo. Žile Zum je dreknuo da jedošlo poslednje vreme, jer jaše lud zbunjenog. Po-sle toga nastavio je da nesuvislo viče kako u njemužive dve duše, jedna u drugoj, svetiteljska i zliko-vačka. Pera Slapšek je objašnjavo Muratu kakoZum stalno sanja svoju glavu u svojim rukama i ka-ko mu se ta glavurda pokvarenjački plazi i krevelji.Pujko je slabačkim glasom pitao da neko nema pi-lule za smirivanje želuca i tvrdio je kako je dosadpovratio bar slezinu i pola jetre. Nosač Karanfil ne-prestano je puštao smradne vetrove i ritao se u snu.Trojica Pivaraca predlagali su da se beži pre negošto i zdravi uhvate jektiku. Žile Zum je riknuo kakoje žedan ljudske krvi i kako će koliko sutra smenitivladu. Rekao je da će u njegovoj državi moći da ži-ve samo lufteri, kurve, kelneri i golubari, jer su sviostali trice i picajzle. Nosač Krklja pomokrio se nakaput jednom nosatom Koloncu i ovaj ga je nemilo-srdno išćuškao. Krklja se pravdao time da je još pi-jan i da je mislio da mokri uz oluk. Kolonac je zaur-lao kako uz oluk zvrždi i kako kod njega ne pale ba-rapski folovi. Pivarci su ozbiljno predlagali da seKolonac pomokri na Krkljin kačket sa brojem 1. Pe-

Refuz mrtvak 141

Page 142: milos crnjanski - seobe

ra Slapšek se umešao i rekao kako se i Krkljin kač-ket ima računati u rekvizite javnih službi. Pujko jedobio proliv i čučao je, stenjući i držeći se za oluk.Kiša je pojačala i svi su počeli da cvokoću. Matoriprodavac lozova Joksim prošušljetao je kako muveštačke vilice zvekeću u ustima. Trojica Pivaraca inosati Kolonac počeli su da zavijaju pesmu: Štoimam ženu, jednu fuksu finu, podašnu i ješnu u božjumaterinu! i Curo moja lepotice lička, daj da vidim kolkati je kosa! Pera Slapšek je ispričao kako je posle ratapevao u kulturno-umetničkom društvu, sve dok gačetrdeset osme nisu pritvorili zbog sitnosopstvenič-kog skretanja u vode narodne svojine. Matori Jok-sim rekao je kako je svojim očima video kralja PetraMlađeg na belom konju i kako je od tada ubeđenikapitalista. Žile Zum je dreknuo kako će sve kralje-ve smazati za užinu i kako je jedna glasovita srpskakraljica imala sto četrdeset i sedam ljubavnika. No-sač Krklja rekao je da je on osvedočeni sin radničkeklase, koja mu je za to odala zasluženo priznanje uvidu nosačkog kačketa broj 1. Jedan čuvar sa kance-larijskog prozora zapretio im je pendrečenjem. Tro-jica Pivaraca odvratili su mu uglas da može da ihpoljubi u guzicu. Pred zoru je Žile Zum pokušao dasiluje onesveslog Pujka i Murat ga je jednim aper-katom svalio na mokri šljunak. Sutradan su ih svepotrpali u kamion i odvezli u prazno krilo nove ka-sarne. Osudili su ih na vremenske kazne od sedamdo pedeset dana. Čitavu kaznu Pujko je izdržao ubolnici i kući se vratio lakši za dvadeset kilograma,težak svega pedeset tri kilograma i sedam stotina

142 Vidosav Stevanović

Page 143: milos crnjanski - seobe

grama. Murat se onda kod privatnika Kadrije javnozarekao da će olakšati nekog milkana bar za tri fr-talja kile mesa.

Stojeći korak ispred ostalih, Murat je, na brzinui nehajno, upoređivao unutrašnjost jazbine sa Dža-vletovim oduševljenim opisima. Činilo mu se da nanepcima oseća gorki ukus razočaranja. Pomalo sečudio i sebi, jer je sve nekako sasvim drukčije za-mišljao, zabavnije, življe, noćnije, pijanije i luđe,možda čak i gore, samo ne ovako glupo, obično,smrdljivo. Bila je to niska i dugačka soba bez mno-go nameštaja. Po utabanom zemljanom podu valja-lo se mnoštvo umazanih i kaljavih krpara. Poredpotklobučenih i riđastih zidova, išaranih vlagom iplesni, gužvalo se nekoliko tankih vunenih jastuka.Više njih su o koncima visile požutele fotografijefilmskih glumaca i glumica (gola Merilin Monrokoja kleči, nečija razbarušena glava na dojci ŽaneMoro, prazni osmeh i žensko lice Ričarda Čember-lena, porculanska glavica Odri Hepbern), isečene iznovina i časopisa, i nekoliko izbledelih skarednihfotografija. Na krajnjoj je debela žena s kovrdža-stom i runastom kosom klečala na nekom otomanu,oslonjena o laktove, sa dugačkom kariranom suk-njom zadignutom na leđa, dok joj je između goja-znih i mlohavih butina štrčalo crno runo i zjapilaškoljkasta i sluzava rupa. Preko okruglog i masnogženinog lica, okrenutog kameri, razlio se blesav ipohotljiv cerek, kao u kučke koja čeka parenje. Nasrednjoj fotografiji dva usukana i gola muškarcasplela su se u neprirodni grč, krivih i maljavih no-

Refuz mrtvak 143

Page 144: milos crnjanski - seobe

gu, ispalih jabučica, razjapljenih usta. Sparušenamuškost prednjega, obrasla u retku maljavost, mli-tavo mu je visila preko butine kao prazno crevo.Ostale fotografije prikazivale su ljubavne parove nazemlji, četvorke na gomili, ružna i zgrčena telesa unasilnim zagrljajima, izobličena i tupa lica u trenu-cima iznuđene slasti. Muratu se činilo da se sve terugobe uvijaju i prepliću pod mutnom skramomvode, unakažene i mrtve kao raspadnute lešine ma-čaka, kokošaka i pasa. Činilo mu se da kroz laganostrujanje svežeg vazduha spolja i ustajalog iznutrado njegovih nozdrva dopire otužan i slatkast smradlešine sa smetlišta iznad zdravstvene stanice. Ne-svareno piće komešalo mu se i burlalo u crevima.Mislio je kako sve to nije bilo vredno nikakvog po-sebnog truda i napora, jer se mnoštvo sličnih bur-delja moglo naći svuda po periferiji Kragujevca. Po-slednjih godina, sa otvaranjem novih fabrika i dose-ljavanjem stanovništva iz svih krajeva Srbije, pono-vo su, kao i odmah posle rata, nicali na sve stranekao burjan na bunjištu. Džavle je govorio da će ihuskoro biti na svakog Kragujevčanina po jedan.Murat je već odlazio u ćumeze Rujke Petobanke,Eme Poštarke, Margite Parkanke, sestara Jelenika,kćerke krojača Meule, Maridže Butrićke. Naročitoje bio na glasu burdelj Slovenke Anči, udovice sta-rijeg vodnika Momira Čabarkape, u koji su svraća-li inžinjeri, lekari, zubari, sudije, poslovođe, prone-veritelji, fudbaleri, sekretari. Pričalo se da tamo dveDalmatinke izvode pravi striptiz, uz muziku sa plo-ča, prigušenu svetlost i opštu gužvu na kraju.

144 Vidosav Stevanović

Page 145: milos crnjanski - seobe

Još uvek stojeći korak ispred ostalih, nepomičani zategnutih mišića, pobelelih zglobova na pesnica-ma koje su se polako opuštale, Murat je radoznalozverao oko sebe i osluškivao. Iz samog ugla, sa ho-klice, jednoliko je drnkao i škripao gramofon. Zatu-pljena igla neprestano se vraćala na isti napev: Ru-se su joj kose, ruse su joj kose, ruse su joj kose. Dok je le-vom rukom smirivao uzrežale blizance iza sebe,Muratu se pričinjavalo da je vreme stalo i da se sva-ki protekli trenutak vraća na početak kao igla na pr-vi slog napeva. Odglavivši se, Kalanci su se guralinapred, s Pujkom ispred sebe kao štitom. Iza Mura-tovih leđa usplahireni Mulja još je nepotrebno ma-hao pesnicama i brbljao nešto bez ikakvog smisla.Trljajući naboj na čelu i opipavajući povređeno ko-leno, Džavle je ustajao mučno i sporo. Činilo se daje nezgodno pao, jer su mu oči bile iskolačene i za-mućene od bola. Preko njihovih glava i ramena po-novo su se mešali vazduh iznutra i vazduh spolja.Muratu se činilo da je vreme oživelo i da trenuciponovo brzo promiču, odbrojavani slogovima jed-nolikog napeva sa gramofona. Tada se u sobi zaorineodlučan i slab ženski vrisak. Muratu je izgledaloda to pišti zalutali slepi miš i skoro da ga potražipogledom.

– Kuš! Zapuši pljucu! – siknu Murat.I zatim dodade, blaže i mekše, gotovo prijatelj-

ski:– Da niki nije pisnuo. Ni dlaka s glave neće vam

fali. Za one na drugom mestu kako vam se zalomi.Gosti smo. Primajte nas na veselinku, kaldusi!

Refuz mrtvak 145

Page 146: milos crnjanski - seobe

Mulja hitro izviri ispod Muratovog lakta. Nanjemu je sve drhtalo: uši, usne, nos, kosa, oči, ode-lo.

– Mirni gosti! – dodade. – Oćemo samo lecka dase proveselimo. Samo malčice da se provedemo.Bez sve šale.

Tek tada pred Muratovim očima nestade ukoče-nosti, zbog koje su ljudi izgledali kao stvari koje di-šu. Nastade lagano kretanje po uglovima, uzdisa-nje, njihanje, lelujanje, kao da se stvari bude i oži-vljavaju. Ugruvanom Džavletu činilo se da se tonjegov bol na čelu i u kolenu ovaploćuje i komeša uizmaglici duvanskog dima. Svetlost mu se pričinja-vala kao smesa lepka i blata, koja se polako isteže icuri po zamućenim oblicima. Uzdrhtali Mulja ličiomu je na drevnog čovečuljka u koga pucaju po va-šarskim strelištima. Gotovo da mu je video nacrta-ne obrve, oči, nos, usta kako se ljuljaju posle pogot-ka. Nije bio siguran da li zaista čuje cvokotanje Mu-ljinih zuba i neko krkljanje iz svoga grla. Kroz škri-panje gramofonske igle po ploči i jednolik napevništa se nije moglo jasno razabrati, izdvojiti. Dvemlade Ciganke, razgolićene, u crnim pamučnimkombinezonima, bose, masnih kosa raspletenih nizmršava leđa, ispalih lopatica, unezverenih očijumutnog i žućkastog sjaja, stisnute uz proćelavognosonju sa sitnim očicama duboko u dupljama podčelom, polako se odmakoše od njega i opružiše pojastucima. Netremice su piljile u nove goste i osme-hivale se krajevima debelih i namazanih usana.Džavletu su kroz duvanski dim izgledale kao dečji

146 Vidosav Stevanović

Page 147: milos crnjanski - seobe

crteži na vlažnom zidu koji se kruni i osipa. Učinimu se da gleda kroz ogaravljeno staklo, jer crniloocrta pred njim obrise treće žene. Bila mu je vrloblizu, gotovo na dohvatu ruke. Ošamućen, zamaloje pokušao da je opipa. Treća Ciganka, postarija ikrupna, okruglog lica sa zatupastim nosem, plećatai kukata, plavooka, u kratkoj cicanoj haljini i poce-panim crnim čarapama, stajala je, podbočivši se ru-kama, pored loptastog debeljka, koji je bezbrižnohrkao, izvaljen nauznak pored hoklice sa gramofo-nom, sa pupavim i belim trbuhom ispod zadignutekošulje. Bila je to Papana, vlasnica i gazdarica Pam-pur-bara. Iako je nikada ranije nije video, Murat jeznao sve priče, koje su o njoj kružile po gradu. Prerata je bila poznata i podatljiva pevaljka u kafaniTošketa Bogićevića. Zbog nje se Toške zakrvio sasvojim kumom Aleksom i najurio ženu Ljubicu.Govorkalo se da je u svojoj uspaljenoj mladosti sa-tirala muškarce i da joj cela četa vojnika Sedamnae-stog puka nimalo nije naudila. Tri klomfera, dvaopančara i jedan vatrogasac dolazili su joj zajednopetkom posle podne. Radi nje je poručnik Karačonjipokušao da prekolje narednika Jefrema Klenka. Iz-nenada se udala za barbutaša, pevača i džeparošaGurka, koji taman beše došao sa dvogodišnjeg izdr-žavanja kazne u Zabeli. Svakog novembra zamuči-la bi se Papana i rodila još jedno crnoputo i plavoo-ko dete. Pričalo se da Gurko, koji je stalno tumaraopo vašarima i saborima, svaku prinovu beleži naraboš i prebrojava svu decu kada se vrati u kućicuispod Stanovljanskog polja. Pod starost je napustio

Refuz mrtvak 147

Page 148: milos crnjanski - seobe

barbut i munte, zanemario džeparenje, prodaotrange-frange, manuo se veština sa tri karte. Šesta-rio je po gradu na rasklimatanim kolima sa nejed-nakim točkovima, kupovao staro gvožđe, krpe ihartiju i prodavao ih uz malu zaradu. Ponekad jeopravljao kišobrane, lemio lonce i šerpe, krpio ple-hane furune. S vremena na vreme ponovo se laćaoćemaneta i vukao po kafanama pored fabrike oruž-ja i automobila, ali beše davno izgubio sigurnu ru-ku i glasovito grlo. Papani se sve češće vraćao bezprebijene pare, oronuo, krmeljiv, grudobolan, ma-lodušan. Da bi prehranila silnu decu, Papana sevratila svom starom zanatu, ali bez nekadašnjihuspeha. Podavala se vojnicima po smetlištima i ku-kurizištima više Stare radničke kolonije. Sačekivalaje ponoćne pijance kod Male Vage i Trošarine. Selja-ci su joj ponekad davali krompir, kupus i paradajz,i zatim je vodili pod most. Viđali su je kako po par-kovima vuče za rukave kljakave i slinave penzione-re, uvek u društvu neke mlade Ciganke sa ožiljkomna obrazu. Toške Bogićević, koji se posle rata vratioiz ludnice u Toponici kod Niša, rekao je kumuAleksi da je od nekadašnje drusle ostao samo glas izadah prčevine. Gurko je tada za opkladu naiskappopio litar prepečenice i umro u mukama. Navoda-džika Božandrca pričala je uz kafu da je od njega te-klo i curilo i gore i dole. Na sahrani mu je bila čita-va Cigan-mala i sanduk su nosili njegovi drugoviPiskaravlo, Čeprka, Mrša i Firga. Cigani su govori-li da će veselnik Gurko na onom svetu biti uvek uzsamog konjanika Pengu. Da bi nekako pomogli si-

148 Vidosav Stevanović

Page 149: milos crnjanski - seobe

ročićima, svi su svodili Papanu. Najzad su crnopu-ta i plavooka deca odrasla i otišla svojim putem,jedno za drugim. Čulo se kasnije da sviraju podrumskim i seljačkim svadbama u Gruži i Levču.Najmlađa kćerka udala se za nekog šećerdžiju izUžica i s njim prebegla preko granice. Nakupci pa-radajza doneli su glas da su dvojica najstarijih sino-va skapali od grudobolje negde na Kosovu i da imse ne zna grob. Papanin miljenik Kosta otišao je ufudbalsku pečalbu, prozvao se Zizinjo, zaglavio za-tvor u Loznici i o njemu se više ništa nije čulo. Toš-ketova Ljubica rekla je da to Papanu stiže božja ka-zna i sasvim se bacila na bogougodna dela. Ostavšisama, Papana je svoju kućicu ispod Stanovljanskogpolja pretvorila u tajno mesto za piće i zabavu olo-ša kragujevačkog. Svoju radnju vodila je čvrstomrukom, po neprekršljivim pravilima. Nije trpelatučnjave i teška pijančenja. Pričalo se da je sama iz-bacivala nasilnike. Kroz stisnute kapke mirno je sa-da posmatrala šestoricu uljeza.

– Kaki je to način, lafovi? – reče Papana. – Misli-te li da je ovo samousluga, lafovi? Dafto bule bar!

Stajala je podbočena, krupna, čvrsta, ogromnihi opuštenih dojaka, nabreklog trbuha, raskrečenihsnažnih nogu. Nad njenom prosedom glavom sija-lica o tankom šnuru, uvijena u crvenkastu hartiju,lila je tamnokrvavu svetlost, pod kojom su jastuci,zgrčena lica, fotografije na zidu i gramofon na ho-klici izgledali zaprljani, šugavi, natruli. Činilo se daće se sve to raspasti, razleteti, razići pri prvom ja-čem pokretu, uzviku, udarcu. Kreštavi glas sa plo-

Refuz mrtvak 149

Page 150: milos crnjanski - seobe

če bio je samo to propadanje, raščijavanje svih telau crvotočne čestice, rušenje niske i krive tavanice,padanje vlažnih i tankih zidova, cepanje satrule is-tanjene tkanine.

– Možemo mi lepo i bez vas, momci! – produžiPapana. – Odma da ste se čistili iz moje kuće. Nijeovo alajbegova slama. Dafto bule bar!

Govorila je hrapavo i sporo, slažući reč na reč.Bila je sigurna u sebe i u neprikosnovenost svojekućice. Izgledalo je nemoguće ne poslušati takosnažnu i čvrstu zapovest. Psovku je propratila po-kretom ruke prema vratima i pretećim njihanjemvelikog tela. Ispod Muratovog lakta Mulja se na-mah uzruja, usplahiri. Na odlučnu zapovest Papa-nine ruke, mršave i mrke ruke sa nateklim zglobo-vima i naduvenim žilama, zamalo da je stuknuoprema vratima. Naprečac su se ostvarivale njegovenajcrnje slutnje: opet se neće dočepati ženskog tela,leći će pred zoru u prazan krevet, zamišljaće poma-mljene i jadne nizove skarednih slika, bičevaće imučiće svoja iznemogla prisećanja, grčiće se kaopod udarom struje, s mržnjom, prezrenjem, ogorče-njem, jadom i tupošću gledaće svoje mokre dlanoveu prvoj svetlosti jutra. Zanesen u strah, sasvim jeprečuo Džavleta, koji mu je tražio nož da ga stavina uboj, jer će mu inače izići čvorugetina kao rog.Nije čuo režanje Kalanaca iza svojih leđa ni Pujko-vo stenjanje. Srce mu je tuklo u podgrlcu i nešto muje pištalo u ušima. Opet mu je sve izmicalo, brzo ineumitno, kao dugonogi drugari u pijanim trkamapo ulicama. Jednom mu je Džavle dao pedeset me-

150 Vidosav Stevanović

Page 151: milos crnjanski - seobe

tara fore i prestigao ga na kratkom rastojanju izme-đu Kadrijine kafane i Male Vage. Murat je tada tvr-dio da bi Mulja mnogo bolje trčao unazad. Sećajućise uskih Džavletovih leđa kako hitro odmiču uzpustu ulicu, učinio se samom sebi još manji, slabiji,neugledniji, ružniji, bedniji, sitan kao gnjida, omra-žen i prezren kao stidna vaš. Prezirao se, mrzeo,pljuvao. Nekada je s čudnom nasladom čerečio idavio svoj odraz u ogledalu. Pokušavao je, kada bise sam našao na suncu, da svoju kratku senku peta-ma sabije u prašinu. Svoje zakržljalo i smešno telomučio je pićem i prljavštinom. Džavle je tvrdio ka-ko ga jedino kiša ponekad umije i spere mu krupnekrmelje. Po vrućini je naročito gadno zadisao naznoj i Murat mu nije dozvoljavao da prilazi bliže oddva koraka. Jednom su ga uskikotani Kalanci silomokupali u mutnoj Lepenici. Na redaljkama je moraoda bude poslednji i da se prikuči tek kada i blizan-ci po drugi put ustanu sa žene. S poslednjim trač-kom nade pogleda sada u Murata i šćućuri se ispodnjegovog lakta kao prepadnuta zverčica.

– Nećemo tako, mamice! – suvo i oporo procediMurat. – Nismo se tako dogovorili.

Bio je siguran u sebe, nadmen i drzak. Odavnase oglušivao o tuđe pretnje i uvek je radio šta jehteo. Pričalo se da je nekada na saslušanjima u mi-licijskoj stanici davao lažno ime, lažne podatke osebi. Nekoliko meseci predstavljao se učenicamaUčiteljske i Srednje ekonomske škole kao SozontijeMučibabić, veterinar iz Drlupa, i svima redom obe-ćavao brak. Prvu ženu, Milijanu, doveo je iz Rama-

Refuz mrtvak 151

Page 152: milos crnjanski - seobe

će tvrdeći kako ima privatnu staklorezačku radnjui odmah joj prodao sav miraz, nameštaj za sobu ikujnu, radio, posteljine i petnaest dukata sa niske.Jednom ga je po Kragujevcu tražila neka konjasta imotkasta Zagrepčanka, koja je svima pričala kakojoj je Murat uzeo nevinost u vozu Beograd-Ruma,predstavivši se prethodno kao neki poznati fudba-ler, i kako je ona odmah posle gubitka telesne čisto-te izgubila i duhovnu, to jest kako je prestala da ve-ruje u Boga Gospodina, poštenje i ljubav, i odala sepiću, krađama i bludu sa dečacima ispod četrnaestgodina. Jedino mu pevaljka Rola nikada i ništa nijeverovala, čak ni kada joj se kleo kako je u poprav-nom domu naučio da pomoću kalauza otvara svavrata i brave. Udavala se levo i desno za preduzi-mače, kelnere i zanatlije, ali ni jednom za Murata.Džavle je smatrao da je to zato jer je Murat zbog ne-čega podseća na bricu Maligana, koji joj je kao tri-naestogodišnjoj devojčici skinuo junfer i podveo jemoleru Bujcu. Štrkljasti Sušičanin, Muratov supar-nik i kasniji pobratim, u poverenju je ispričao pri-vatniku Kadriji da je Rola dočula kako Murat još ni-je zalečio kapavac, zarađen od Živke Kava drugogdana Nove godine u podrumu suda, i da mu se ni-kad neće dati bez urednog lekarskog uverenja. Me-đutim, stara Miladija je uvek, pošto bi se vratila saMidulinog groba vrištala kako Murata više neće ni-jedna pristojna i uljudna žena jer je uštva, lezilebo-vić, pačavra i neradnik.

Već potpuno opušten, Murat je stajao ispredMulje i polako stavljao levu ruku u džep. Desnom

152 Vidosav Stevanović

Page 153: milos crnjanski - seobe

je nemarno gladio svoju sjajnu i namazanu kosu.Da bi pokazao kako se ovde oseća kao kod kuće, sa-že se i podiže zelenkastu flašu, prevrnutu prilikomDžavletovog pada, iz koje je s klokotom oticala ra-kija. U flaši je rakije bilo još za čitav dlan. Murat po-mirisa, liznu grlić, coknu jezikom, namršti se i flašututnu u ruke Džavletu, koji je smesta pritište nauboj na čelu. Kalanci progunđaše kako bi i oni mo-gli da se ogrebu za koji gutljaj i kako i oni bagateli-šu život bez rakije. Nehajnim i domaćinskim pokre-tom Murat im pokaza da Pujka smeste pored hrču-ćeg debeljka.

– Ne može to tek tako, mamice! – produži Mu-rat. – Nismo mi ciketani, gilipteri. Tu smo – i nemaizlaska pre onog. Nas je šestorica, vas je tri, ako se-be uračunaš. Znači, neće biti gužvanjca. Nismo mizagoreli. Podelićemo bratski.

Obradovani Mulja udari se šakama o bedra iutače se između Murata i Papane, još uvek zagleda-nih jedno u drugo. Trljao je ručice, prskao pljuvač-kom i brzao od radosti. Široke pantalone, neveštoprepravljene od konfekcijskih, tresle su se na njemukao krpe na strašilu. Šiljati nosić mrdao mu je levo-desno kao dečji prstić.

– Petorica nas je! – reče Mulja. – Svega petorica.Jedan od nas, onaj što ga smeštaju burazeri Kalanci,nije sposoban večeras, noćas. I onaj trbonja pored te-be izgleda mi da nije baš pri šutu. I ovaj dugački do-voljno se već naprovodio. Je li tako, lepojke?

Obraćao se sada mladim Cigankama, koje suostavile nosonju skupljenog na jastucima, gurkale

Refuz mrtvak 153

Page 154: milos crnjanski - seobe

se laktovima u slabine i glavama pokazivale naMulju. Očigledno im je bilo smešno da takav mali-šan izigrava muškarca, prseći se kao plećati šoferi ibokseri, koji s noći na noć prelaze preko njihovihtela kao čopor uspaljenih mužjaka. Džavletu sekroz staklo flaše činilo da se njihova mršava, isce-đena, izgrižena tela udvostručuju, utrostručuju,udesetostručuju, kriveći se u nakazne oblike izu-mrlih vodozemaca, gušterova, žaba-krastača. Vi-deo je golema iskrivljena čela, dvoja šorava usta sakrnjavim i žutim zubima, debele bičeve ulepljenekose, koje su se lelujale i uvijale kao podvodna tra-vuljina. Video je četiri mlohave dojke kako kaoprazne kožne kese vise ispod vrećastih i otegnutihkombinezona. Papana je i dalje netremice posma-trala nabijenog i plećatog Murata, koji je, s rukamau džepovima, raskoračen, žudno gledao njenu sta-situ priliku i njena krupna kolena između podve-zanih čarapa i kratke, napred malo zadignute halji-ne. Oboje se nisu micali i samo su im se oči laganookretale u dupljama.

– Nek vam bude, momci! – reče Papana. – Nekvam bude noćaske. Samo, svaka stvar se plaća. Kodmama-Papane uvek je prima roba. Me šaj dafto bu-le – i som? Kapirate?

– Kapiramo! – promuklo reče Murat.Kalanci spustiše Pujka pored nepomičnog de-

beljka i uspraviše se. Klimali su četvrtastim glava-ma i režali veselije i bodrije. Džavle skide flašu sačela i pljucnu u stranu. Mulja se uvi u ramenima isamo što ne zapljeska. Čak se i nosonja ulizički na-

154 Vidosav Stevanović

Page 155: milos crnjanski - seobe

ceri, poljupcem u vrhove skupljenih prstiju poka-zujući kako su Ciganke vatra živa. Nešto šeretsko,iskusno, oguglalo i prezrivo zatitra u kutovima Pa-paninih beskrvnih usana, dok je širom otvorenihočiju, nepomičnih i raširenih zenica kao u buljine,gledala razdraženog Murata. Videla je kako u nje-mu raste požuda kao ključala voda, kako mu kožatamni od nadošle krvi, kako mu se cakle oči i graš-kasti znoj na čelu. Više iskustvom svoje mutne i pr-ljave krvi, više buhavim i smrdljivim znanjem svo-ga snažnoga mesa, više utrobom nego razumom,nego svešću, požele još jedno padanje u nesvesticui vrelinu, još jedno samoubilačko štrcanje i upijanjesemena. Grčevito požele očajničko batrganje sa teš-kim muškarcem među butinama, na skupljenomtrbuhu i upaljenim prsima, i mrak sladostrašća, ne-prekidni i neprozirni mrak sa crnim munjama sla-sti i bola.

I dok je gramofon, zaboravljen od svih, neu-morno ponavljao: Ruse su joj kose, ruse su joj kose, ru-se su joj kose, iz jastuka i ponjava iza Papane iskobe-lja se mali crnpurasti Ciganin sa oguljenom staromgitarom, s dugačkom crnom kosom palom po ra-menima, nabeljen i narumenjen kao utvara. Tada sePujko teško pridiže, sede, leđima oslonjen o zid, za-noseći otežalom glavom i mrtvo piljeći zakrvavlje-nim očima. Skakućući i vrckajući kukovima, s ne-prirodnim oponašanjem ženskog izazivačkog ho-da, isturajući okruglu stražnjicu, mali Ciganin pri-đe Pujku i uz nakaradan naklon kleče pred njim nalevo koleno. Gledali su se izbliza, saučesnički. Puj-

Refuz mrtvak 155

Page 156: milos crnjanski - seobe

kove ruke neprestano su se dizale gore i nemoćnoklizile niza zid. Glava maloga Ciganina padala jesve niže u dubokom naklonu. U svim ušima nepri-jatno zazvuča tanušan i ženskast glas.

– Samo izvolte, gospodo! – procvile mali Ciga-nin. – Ja sam Baroigrač i stojim vi na uslugu. Ovdensam radi pevačine, šikačine i tucačine. Zbog radi ra-znolikos, ako se kom svidi. Zovu me Baroigrač istojim vi na uslugu.

Potom hitro ustade, poskoči, udari petom o pe-tu. Poče da prepliće nogama, da poskakuje, počuč-kuje, pevuši, malen, zboranog lica, s dugačkom ko-som palom po ramenima, nabeljen i narumenjenkao utvara.

– Čoček, cure! – zapovedi Papana.– Navalte, drugari! – ruknu Murat.

Svitalo je nad ovlaženim krovovima. Mršava ibleda svetlost praskozorja cedila se kroz poderoti-ne oblaka, koji su hrpimice promicali prema istoku,kada šestorica drugara posle završene terevenkezađoše iza novogradnje više palilulske zdravstvenestanice. Ponovo su se nad njihovim glavama crnelerbine nedočetih zidova. Pušeći, ćutke, piljili su umalterom uprskane skele, u visoke hrpe crvenka-stih cigala, u četvrtastu rupu krečane. Natenane suodbijali dimove i polako pljuckali kroz zube. Pono-vo je sa smetlišta pored taraba do njih dopirao otu-žan i slatkast vonj strvine.

– Imali smo sreće! – reče Džavle. – Više sreće ne-go pameti.

156 Vidosav Stevanović

Page 157: milos crnjanski - seobe

Prikupljao je skutove, vindjakne oko sebe i gr-čio se u njihovoj oskudnoj toploti. Činilo mu se daje hladnoća jutra, hladnoća sivocrnog neba i reskogvazduha, sve predmete, golubije plave zidovezdravstvene stanice, zašipljene kapije sa tablicama:Pazi pas ujeda, mrenaste prozore na kućicama dubo-ko u dvorištima, zelene tarabe, mrkožuto lišće ora-ha u bašticama, prevukla tankim slojem slane kaosrebrnastom i čistom opnom. I samo nisko nebo iz-gledalo mu je kao poderana i debela opna nad gra-dom.

– Kakva sreća? – promrsi Murat. – Šta trućaš?Naslonjen na skelu, posmatrao je Džavleta.– Što nije bilo nikog sem one dvojice klipeta iz

Pivare – reče Džavle. – Obično je gužvanjac ko da selebac deli. Jednom bila cela bokserska ekipa, od pe-ro do teške, sa pomoćnim trenerom i maserom. Do-vuko se čak i onaj čilager što pere dresove i čisti pa-tike.

– Valjda im to bio najteži meč! – reče Murat.– Jeste, brale! – reče Džavle. – Odma u nedelju

izgubili su u Nišu sa 15:5. Obrukali se poštenski.Ostali su ćutali. Namršteni, umornih i zelenka-

stih lica, odbijali su guste dimove, koji su se, već sa-svim vidljivi, blago dizali i kolutali pored skela ineomalterisanih zidova. Žudno su udisali prohlad-ni vazduh, pitak kao izvorska voda. Odozdo, odpruge, čulo se kloparanje jutarnjeg lokalnog voza izKraljeva, tandrkanje kao da neko vuče praznu ple-hanu kantu po kaldrmi. Mulja se zakikota i lupi pobedrima kao pevac koji kukuriče s plota.

Refuz mrtvak 157

Page 158: milos crnjanski - seobe

– Kalašture su ko sozgajs! – reče Mulja. – Naro-čito ona mršavija sa ožiljkom. Mislio sam da ću dazakovrnem ko pile. Zapamtiću to za drugi put.

Slušajući ga rasejano, ne razumevajući sasvim tajbrzi i usceptali govor, s gorčinom na nepcima i goru-šicom u grlu, Džavle je leno i gadljivo razmišljao dali će biti tog drugog puta, drugog dana, druge noći.Zaključio je letimice, ne domislivši misao do kraja,da je tako otkad je veka, ili bar dok bude ovoga gra-da i njih i njima sličnih u njemu. Oduvek je bilo glu-po, ružno, smrdljivo i sramno, i zauvek će biti tako –blesavo, rugobno, prčevno i sramotno. Osetio je neo-bično i gorko zadovoljstvo, neku prijatnu pomire-nost sa sobom i svetom, što tu nikada neće biti nika-kve promene, nikakvog boljitka, nikakvog izlaza ispasa, što će sve tako taljigati godinama i godinama,ukočeno, isto, do starosti i dalje, dok se ne udrvenekao mrtvaci pre njih i ovim istim ulicama ne prone-su ih na groblje pored mladića sličnih njima, mrtvepored mrtvih, nikakve pored nikakvih, lešine na le-đima pored lešina na nogama. Činilo mu se da stojinegde daleko i visoko, iza sedam gora i sedam voda,i da pod sobom vidi majušni grad, majušnu novo-gradnju, majušne mladiće pored nje i sebe majušnogmeđu njima. Potom se zakikotao i on, otresajući sansa kapaka i gledajući kako skakutavi mali komedijašMulja rukom pokazuje šta će biti drugi put, živahan,srećan, ozaren, prevrnutih očiju. Murat je, žustro ci-majući dimove iz cigarete dogorele do prstiju, po-smatrao dežmekaste blizance, ožiljak na bradi stari-jega, njihove karirane sakoe sa maramicama u ma-

158 Vidosav Stevanović

Page 159: milos crnjanski - seobe

lim džepovima i uske pantalone, njihove nakostreše-ne kratke kose. Između njih je, sav oklembešen, sta-jao Pujko i podrigivao. Po duguljastom licu razliva-la mu se modrina kao da se lagano smrzava. Činilose kao da nije sasvim pri svesti, jer su mu beonjačebile mrtve i bez sjaja.

– Pustite tog kreleta, burazeri! – reče Murat. –Može valjda sam da stoji. Niste mu vi stric iz Ame-rike.

I dodade, obraćajući se pogurenom Džavletu ipalcem gadljivo pokazujući preko ramena na rav-nodušnog Pujka:

– Vide li švalera, brale? Nisam znao da je iz isteklape ko i onaj Baroigrač. Da sam juče umro, danasto ne bi znao. Ni posumnjao nikad nisam. Još sammu i trebe nameštao.

– I ja sam! – reče Džavle. – Trifunovoj ženi za-jedno smo odlazili. Svaki je svoj dan imao.

– Kako li je samo godinama to skrivao od nas?– reče Murat. – Nikako mi to ne ide u glavu. Čestosmo i spavali zajedno.

Pošto mu Džavle ne odgovori, on produži:– I otkud se samo dovukao taj mandov? Džavle

se ispravi i rukom pređe preko čvoruge na čelu.– Letos se pojavio u Ciganmali! – reče Džavle

mrtvo. Ni on sam ne zna otkud je došao. Zar je ma-lo kurvarnica po zemlji Srbiji?

– Sloboda, brale! – reče Murat. – Svako ima pra-vo na svoju privatnu kundačarnicu.

– Pojavio se letos i smesta se obnarodovao ko jei šta je? – reče Džavle. – Papana ga odmah iznajmi-

Refuz mrtvak 159

Page 160: milos crnjanski - seobe

la za švalera s posebnom krvnom grupom. Za ova-ke ko što se Pujko pokazao. Ima dobru prođu ovde,kažu. Bolju nego one dve olinjale drombulje.

– To je zato jer je jedini zvanični peškir u gradu!– reče Murat. – I jedini pošten. Oni drugi kokaju nasu mozak.

Pripalili su po drugu cigaretu. Pušili su i drhtu-rili od hladnoće, posmatrali pepeljasto nebo nadkrovom zdravstvene stanice, osluškivali pištanjelokalnog voza. Smrad strvine sa smetlišta pored ta-rabe ponovo im je punio nozdrve. Ne gledajući nasatove znali su da će uskoro, za desetak minuta mo-žda, prvi radnici pohrliti na posao i milicioneri po-ći na prvu jutarnju ljutu kod privatnika Kadrije. OdMale Vage čulo se tandrkanje seljačkih kola koja žu-re na pijacu.

– Ti, Mulja! – reče Murat. – Šta ti je naspelo daonoj rašrafljenoj umal odgrizeš cilku? Šta ti bi, piko-lo?

– Od strast! – uskikota se Mulja. – Taki sam va-tren od rođenja. U vojsci su me zvali Tigrić.

Svi, Murat, Džavle, Kalanci, čak i Pujko, nasme-jaše se hvalisanju prvog palilulskog škarta. Ali Dža-vle se odjednom uzvrpolji i uzmlatara rukama.

– Lebac mu! – prostenja Džavle. – Sasvim samzaboravio, brale. Šta misliš ako smo neki andrakdobili? Nešto prilepčivo, brale? Da ne bude kap-kap-ka-panja prekosutra?

– Trišu – reče Murat. – Tog se ni ja nisam setio,matorog Trileta. Znao sam ipak da je on stalno s na-ma.

160 Vidosav Stevanović

Page 161: milos crnjanski - seobe

I dodade, iskežen i zlurad:– Odma se ispišajte! Svi. I ti, Pujko. Ti najpre.

Okrećući leđa klimavom Pujku, psujući i cereći se,šarajući po daskama i betonu isprskanim

malterom i krečom, dižući visoko svetlucave mlazeve, mokrili su prema jutru, koje se kotrljalo

preko ovlaženih krovova – tmurno i ljutito

jutro.

Refuz mrtvak 161

Page 162: milos crnjanski - seobe
Page 163: milos crnjanski - seobe

PO ME TI NE

Plakao je i vriskao prodornim dečjim glasom kadse nad njim saže Agatja, ćopava prosjakinja, i

poče da pucketa prstima i da tepa prozuklim i hra-pavim glasom: Mati, kučence, dojenče, crviću, kezećikrezuba i žvalava usta. Plakao je.

Ućuta naglo kad Agatja poče da se trese, uvijaramenima, vrti kukovima, povodi se i skakuće nanesigurnim nogama, izvodeći prvu jutarnju kljastuigru. Prosjakinja je zaneseno igrala pred zatvore-nim prozorima, praznim pločnicima, pred zapraše-nim drvoredom i ukočenim detinjim očima. Ćutaoje, gledao.

Sunce šibnu preko bledozelenih krošnji, zapala-ca žutim zmijskim jezičcima na staklu izloga. Aga-tja se povodila u korenu svoje dugačke krive senke,pored same prepunjene kante za đubre. Nije višeplakao.

Mamurni i raščupani nosač Teofilo koji je spa-vao u retkom žbunju na ivici parka, preko puta Su-da, podiže ogromnu pljosnatu glavu, razbuđen do-sadnim muvama, pomislivši odmah kako i gde danade rakiju za lek. Mrenastim ribljim očima zable-

Page 164: milos crnjanski - seobe

nu se u razigranu Agatju. Zatvori oči, protrlja čelo,a onda ponovo, s naporom i nevericom, utrašti ućopavu igračicu. Nije mogao da veruje da je već... ai zavideo joj je. Majku joj, pomisli, majku joj ćopavunataknem, našljemala se, naroljala ko zemlja, već! Isavlađujući svoje nekorisno dostojanstvo bivšegnoćnog čuvara, pljunu i zakrešta:

– Matora, ej, matora! Gde samo nađe rakičinuod sabajle, krst ti poljubim cuganovački?

Presečena usred zanosa, kao ubodena tim napa-sničkim glasom, Agatja zastade i umiri se. Nije pla-kao. Ona se žustro okrete i ratoborno upilji u Teofi-la, u njegovu zgurenu i spečenu priliku sa debelim,pocepanim zimskim kaputom i plavim teniskimpatikama na čvorugavim stopalima.

– Pitam te gde se od jutra napi? – pomirljivokveknu Teofilo.

Njušeći svađu, on čvršće natače slepljenu kač-ketinu. Ne treba izazivati blesavu lajavušu, još ma-nje kad gledaš da se ovajdiš, pomisli. Očeknu.

– Pijan si ti, životinjo pogana! – siknu žacnutaAgatja i namreška bore po sitnom svračjem licu,oko iskrivljenih končastih usnica.

– Ne vriskaj, more! Sigurno si trezna kad se ri-taš ko junica! – dodade, već sasvim prijateljski, Te-ofilo.

– Šta te se tiče, prokletinjo! Nije to za tebe! To je– njemu! – I starica pokaza rukom negde poredkante za đubre.

Teofilo ubezeknuto i tupo zagleda prljavosiveplehane kante, opuške, kore od pomorandži, is-

164 Vidosav Stevanović

Page 165: milos crnjanski - seobe

pljuvke, pocepane novine, zavežljaj nalik na Agatji-ne prnje, nju i dignutu ruku. Trepnu i prekrsti se.Kašljucnu.

– Njemu? – procedi zbunjeno, osvrćući se i za-ključujući da to nisu čista posla. – Njemu, veliš? Ko-me to, bre, suklato matora? Kome? Tvom pokojomocu Kristiforu, valjda! Kome, ako je taj živa i kršte-na duša?

Užurba se, preplićući ukočenim jezikom, i sede.– Mom pokojnom ocu Kristivoru! – naruga se

Agatja, žmirkajući pakosno. – Mom pokojnom Če-mer-deki! Njemu. Ovom detešcetu, ćoravko! Jednoje moje luče-guguče!

– Detetu!!? – bleknu načisto uprepašćeni Teofiloi zinu, češući se po šugavom vratu. – Detešcetu! Ka-kvom detetu, ludačo?

– Mom detetu, mom jedinčetu, pinčetu! – mate-rinski zapevuši Agatja. – Mom najrođenijem deten-cetu, dabome, onom tamo! Oči će ti isterati, Palčićmoj!

Teofilo još jednom podrobno osmotri nepomič-ne kante, dripavi zavežljaj, prosjakinju i njenu oš-tronosnu glavicu, oklembešene i natrontane prnje,tanke noge opletene modrocrnim venama, razja-pljene i kaljave cokulčine. I ništa ne shvatajući odsveg Agatjinog trabunjanja, zinu kao riba.

– Tvom detetu, ha! – zakikota se preko volje, darazbije strah i nedoumicu i opasnu jezu uz kičmu, iuhvati dugme na pantalonama, da rastera čini i od-strani baksuza, i pljucnu preko levog ramena: Ana-tema te bilo! – Poludela si načisto, treba te u ludu ku-

Refuz mrtvak 165

Page 166: milos crnjanski - seobe

ću, i kvit! Treba te u ćorku, dabome – i peki! Budi-boksnama!

Kao da ometa Agatju, koja se taman spremalada jurne na bezobraznika, nešto vrisnu i zakmeča.Prosjakinja zamaha rukama, okrete se i potrča pre-ma zavežljaju, tepajući pod nos i zunzaravo pevu-šeći. Pored same kante ona se saže i, na najveće za-prepašćenje Teofilovo, podiže nešto majušno i ruži-často u čemu on na prvi pogled, sav usplahiren iustrašen, prepoznade dete, pravo pravcato ljudskodete, dojenče kakvih se nagledao po crkvama nakrštenjima.

Bože, zabrza, šta je to jutroske sa mnom, goninečistu silu, sanjam li, đavolje prikazanije, pijansam još, zgazio sam na vrzino kolo, Bože Svemoćni,pomozi i sakloni, molim ti se! Uštinu se krvnički zakrastu na bolesnoj nozi, prekrsti i ponovo zablenuu čudo neviđeno. Ludim li, zavapi, pobrljavio lisam dokraja? Majko Božja, pomozi!

Agatja je nenaviklo i nespretno njihala na ruka-ma dete koje je vrištalo, zapevala, mrmljala uspa-vanke, brojalice, brzalice, bečila oči, upinjala se dase osmehne. Najzad, kada ništa ne pomože, ponovozaigra. Okretala se sve brže, neoprezno gazeći nakraću i sasušenu nogu, vitlajući suknjama, klopara-jući cokulama, dišući s naporom, hripavo. Igrala jepod samim kafanskim prozorom. Dete je piskalo.

Sa crkve, pored zasjaktelog krsta, uznemiri se,prhnu i zaleprša jato golubova, žudno lupajući kri-lima, s kljunovima uvis. Raznobojne grudve perjahitnuše se prema gore, susrećući se u vazduhu s

166 Vidosav Stevanović

Page 167: milos crnjanski - seobe

otegnutom piskom voza. Duguljast tanak oblak vi-sio je na bistroplavom zapadu. Otvori se najvišiprozor na potamneloj dežmekastoj zgradi pored bi-oskopa i tanka ženska ruka prosu na trotoar pikav-ce iz pepeljare. Zanjiha se i sklopi zavesa.

Pod kestenovima mirisalo je na istrunulo lišće,na ustajalo pivo i vlažnohladne hodnike, na prosu-ti benzin i nagorele gume. Na zavijutku između bi-oskopa i gradilišta pomoliše se Konstantin Gorča iPangaj.

Teturali su se, posrtali, pijani, hvatali se islabe-lim rukama za kapije, za prijatnohladne šipke nagvozdenim ogradama, za okatranjene bandere,psovali, kašljali, pevušili, svađali se. Alkohol im jeprosuo snagu da bi se tukli, ali su reči još mogle davređaju i ponižavaju. Siktali su uvrede i kletve, dr-musali revere jedan drugome, mlatarali šakama. Bi-li su onemoćali, kao lutke iz kojih curi strugotina.Izmileli su iz noći i pijanke, slični pacovima, i jutar-nja svetlost sručila se na njih poput pesnice. Moždasu psovke bile upućene sunčevim oštrobridim stre-licama, toploti koja je već drhturila po ulazima i do-dirivala asfalt. Mrzeli su se. Noge su im se laganopunile olovom, a pleća probadima, usijanim igla-ma.

– Barabo! – prsnu pljuvačkom Pangaj okrećući sezaostalom sadrugu. – Dripčino vašljiva, kurvin sine!Šta ti znaš o njima, droljetinama? Šta ti znaš, mlako-njo, kad večito u sobi smrdiš i po knjigama riješ?

Konstantin saže duguljastu glavu, iskezivši po-modrela usta. Pored razvezane kravate, uprljana i

Refuz mrtvak 167

Page 168: milos crnjanski - seobe

vinom polivena bela košulja otvarala se, kao rananazubljenih ivica, iscepana. Ulepljena kosa, češljanasa temena prema napred, raskuštrala se, pokazuju-ći sjajnu ćelu nad ulubljenim čelom. Oči su mu secrvenele, skrivene duboko u dupljama.

– Stoko! – zapišta prezrivo mereći protivnika,koračajući raskrečeno, poguren. – Stoko lažljivabokserska! Sam si kriv. S takvim majmunom, oran-gutanom, nijednoj ženi koja nešto vredi nije do kre-veta i strndžanja. Pogledaj samo svoju nosinu, nosi-nu i glavurdu ko mericu.

Pangaj steže vilice i krupnom maljavom rukomopipa slomljen nos. S dlakama koje su virile iz uši-ju, niskim čelom, izbočenom donjom vilicom, zejti-njavim očima ličio je na svinju i gorilu istovremeno.Ispod pupavog stomaka visile su mu široke vreća-ste pantalone.

– Marš! – zareža, pokazujući tupe sitne zube. –Marš, buljino od artije! Nos! Slepili su mi ga muš-karci, na muškom poslu. Šta to ima s njom? Udara-li su me flašama i nogama dok sam ležao u krvi i sr-či. Nije valjda zato otišla. Kurva je to, ala nezasita.Zato je i otišla s onim mrljavkom, pobegla noću, od-nela pare i odela, do kože me opelješila, satrla, bezmetka upucala, bez konopca jobesila!

– Kurva! – izrugivao se Konstantin, stiskajućikrmeljive kapke, klateći se na obručastim, ždra-lovski tankim nogama. – Kurva! Ko ne bi postaokurva pored tebe, koja ne bi? Ružan si ko Frankeš-tajn, glup ko tocilo, pijan, smrdljiv, gotov na sva-ki gadaluk, prodana duša. Svaka bi se, pa da je

168 Vidosav Stevanović

Page 169: milos crnjanski - seobe

sveta Genoveva, prokurvala pored takvog siro-vog panja.

– Zaveži, kad kažem! Zaveži, začepi gubicu! Štati znaš, ceketane? Nikad ženski trbuh video nisi,ako majci pod suknju nisi virio. Nikad nisi legao sapravom ženskom. Nikad i nećeš.

– I ne moram. Znam ja ko su, do danca ih skro-ziram, ne moram da im brljam među nogama, nemoram da se valjam sa svakom fljaskarom upiša-nom. Znam ja sve o njima, sve, a ti... ti... pfuj. Rodiose majci ženskaroš, ha!

Pangaj iznenada zaplaka, nevešto i grcavo.Cmizdrio je bez stida, dok su mu suze kapale saneobrijane brade, šmrktao, roptao, cičao. Bio je bes-pomoćan, otkriven, slab. Ličio je na uvređenog de-čaka.

– Prijatelju! – prostenja, okrećući se molećivoKonstantinu. – Prikane dragi! Pomozi, burazeru, koboga te molim. Reci, zašto je otišla? Budi iskren, ka-ži mi sve, biće mi lakše. Laknuće mi, majčicu mu!

Konstantin oseti mučninu u stomaku, nesvesti-cu, oštar bol u preponama. Štucnu i opsova. Osećaose izgubljen, prepušten samom sebi, ostavljen namilost tuđoj slabosti.

Šta li mu je, pomisli unezvereno, šta li mu je, dovraga? Pita mene, moli, slini, preklinje. Kao da jaznam, kao da ja nešto znam, kao da ja nešto mogu.Trpeo je mutan strah i nelagodnost, zaglušno lupa-nje srca.

– Strino! – ohrabri se i pokuša da se brani, zagu-šen. – Ženturačo u pantalonama! Vučeš se ko crv,

Refuz mrtvak 169

Page 170: milos crnjanski - seobe

ništarijo, kumiš. Znaš zašto? Zato što si neradnik,pačavra, niko i ništa, propalica. Ko može da živi stakvim dripcem?

– Burazeru, mili! – jeknu Pangaj i tresnu se pe-snicom u grudi. – Nisam ja tu nimalo kriv, čist samko sunce sjajano, prav ko vladika. Otišla je s onimfižbajnom zato što je kurva da joj ravne nema, štojoj nikad nije dosta trkeljanja, kobili prečanskoj. Štooće svi da je jašu. Svi i jesu, svi koji ne žure na voz.I ti si, tuberane!

– Nisam poslednji valjda! – umorno odvratiKonstantin i oseti se čistiji, svežiji, jači. – Nisamspao na toliko niske grane da tvoju naopaku ženurendišem. Nisam pas.

– Jesi. Priznaj mi, rođeni, budi drugar. Reci, je lti bilo ohoho, je l si uživao do guše, a? Je l uživalaona, onako jaosadjaojtako, reci mi? Sa mnom nikadnije ni ovolišno, uvek je govorila požuriohpožuri,jer je umorna jer je boli glava, jer ima na sebe, jer sujoj plodni dani. Nikad nisam mogao da je zadovo-ljim do svršavanja, žalila se da sam grub, sebičan,nespretan, debelokurat, da je mučim jer sam požu-dan ko jarčekanja. Reci mi, jesi l je bar ti zadovoljio?Budi čovek, braco moj lepi!

– Ništaku! – otpljunu Konstantin postajući svemirniji i otporniji, sve hladniji. – Govnaro smrdlji-va! Zato je i otišla, jadnica. Jer si ljubomoran ko us-paljena džukela, podao, puzav, bolestan od sumnje.Jer si pokvaren i perverzan ko najposlednje pozo-rišno glumetalo.

Pangaj zarida iz sveg glasa, mlatnu se pesnicom

170 Vidosav Stevanović

Page 171: milos crnjanski - seobe

po glavi, zakuka, baleći i prskajući pljuvačkom. Ur-lao je baš pod natkriljenom kamenom kapijom takoda se jauk udvajao i dobijao prizvuk tutnjave. Prlja-va voda, prosuta sa balkona više njegove glave,pljusnu mu pred nogama. Niko se nije video. Udvorištu su se čuli teški tromi koraci, škripa stepe-nica, lupanje vrata, ali na ulici nije bilo nikoga. Toga je plašilo i hrabrilo, smetalo mu i podsticalo ga.Uživajući, on produži.

– Jesam, Gorča, jesam, ljudi moji, jesam naopaki zao. Gori sam od živine, jesam, gori sam, od jarca.Znam to i kajem se, od sveg srca se kajem, al ne mo-gu ništa protiv zla svoga, lupam se u glavu, al opetme vuče nešto, svaka me stvarka kuša i izaziva.Ništa ne vredi što kažem da neću, kad volje ne-mam. Jedino da sebi smrsim konce.

Lud je, pomisli Konstantin, dilkan kolko je te-žak. Kako mu se ovako zavuče pod kožu? Kako gazalude, fuksa, kako mu mozak popi? Neću više snjim, zbrisala s nekim kurajberom, ovaj hoće da seubije. Bolje nemati s njima nikakva posla. Najboljeje tako, Konstantine Gorča. Ne mešaj se s tricamada te ne pojedu svinje. Ostavi žene budalama,uspeh lopužama.

Stajali su pred gimnazijskim vratima, ispod ve-likih stepenica, debelih iscifranih stubova, podogromnim pokvarenim satom s kazaljkom na petdo devet. Jablanovi su šumeli iznad njihovih glava,blago se njišući. Sunce ih je dražilo te su kijali, ćute-ći i klateći se, bledožutih lica, mlitavi, pospani. Ni-su se više svađali. Pangaj je zaćutao, a Konstantin

Refuz mrtvak 171

Page 172: milos crnjanski - seobe

se radovao što je sve gotovo, svršeno do kraja i za-uvek, mrtvo, pusto.

Gledali su pravo pred sebe ka malom parkupred kafanom, gde je na pločniku, u širokom krugusunčeve svetlosti, stara Agatja igrala divljački po-zdrav jutru, dižući nešto uvis, vrišteći opijenim gla-som. Vrtela se i vrtela, izbacujući zdravu nogu, klo-parajući cokulama i promuklo uzvikivala, dajućisebi takt.

Okolo je bila tišina. Nad bolnicom se dizala pe-ruška dima, uvijala se, rasipala i lebdela nad crven-kastim oljuštenim zidom. Tišina, kao debeo gustpokrivač nad svim, nije se micala.

Iz kržljavog žbunja, iz samog bokora šimšira,klimala je kuštrava glava kljakovog Teofila, žmirka-la jednim okom, nagnuta na jednu stranu kao danešto mučno premišlja. Ispod kačketa štrčala je ko-sa, puna lišća i grančica, a pod baburastim crvenimnosem ugnezdila se skorela krasta.

Majčicu mu, pomisli Pangaj držeći dlan nad ve-đama, kakva je ovo Bela Poklada, koji je ovo cirkus?Ne priviđa mi se valjda, nisam dotle dogurao, ni-sam izlapeo. Zdravlje me umno služilo ne može bi-ti bolje.

Gospode, zavapi u sebi Konstantin dok mu semučnina komešala u stomaku. Smrdljiva prosjaki-nja na suncu, vene na nogama. I ovaj kreten žutihzuba, ubazdao od znoja i štroke.

Saže se pored trafike, pritisnu ramenom leso-nitni zid i poče da povraća, s naporom. Gurao jeprst duboko u gušu, stenjući i rigljajući. Oseti

172 Vidosav Stevanović

Page 173: milos crnjanski - seobe

olakšanje pod grudima, bistrinu u glavi, gorušicuu grlu, otužno gorki ukus sline na nepcima. Plju-nu u žitku zelenkastu tekućinu od nesvarene sala-te i rakije, koja se pušila i oticala ka otvoru kana-lizacije.

– Pa to je ćopavela Agatja, ona božjakinja s gro-blja! – viknu Pangaj, razveseljen i oraspoložen, i lu-pi Konstantina po ramenu, drugarski, prisno. – Vi-diš li, burazeru, đuskanjac? Pomamila se od pića,matora kalaštura, razigrala se sve u šesnaest. Vidišli? Skače ko gumalastika.

Vidim, kleo je u sebi Konstantin, jetko, s mr-žnjom. Vidim, prokleti bili, rugobe i nakarade. Štami ostaje nego da gledam nakaze? Nisam ja to iz-smislio, svu tu koještariju. Nisi, šapnu onaj drugiiznutra, i ne možeš, dragi moj stvaraoče, i ne mo-žeš. Nemaš ti dara za to, veleumni. E imam, inatiose Konstantin malom jektičavom dvojniku, tebi uinat imam. I pokazaću ti. Izmisliću nešto da na du-pe tresneš. Izmisliću, vaistinu.

– Vidim! – procedi Pangaj dok su koračali pre-ko skvera. – Vidiš i ti! Da te priupitam nešto, Fran-keštajne. Jesi li siguran da je ona besnulja baš kre-zuba Agatja, večna mlada i udavača? Jesi li siguranda je ono kragujevački nosač broj dva, Teofilo, biv-ši kaplar, kako sam kaže? Jesi li, šampione?

– Naravski da sam siguran. Siguran ko jedanije-dandva, ko trilošaubišemiloša, ko ljubibližnjega-svoga, ko šta oćeš. Ko bi drugi i bio, majčicu mu? –zabrza Pangaj, sveteći se pomalo rasejanom Kon-stantinu.

Refuz mrtvak 173

Page 174: milos crnjanski - seobe

– Možda je ono – zajedljivo poče Konstantin, za-gledajući ga iskosa – neka lepotica, neka glumica,na primer, neka strankinja koju iz prikrajka posma-tra zaljubljeni mladić. Možda je to ona devojčica štose letos bacila pod voz, sa nekim muzičarem, sakso-fonistom, oboistom. Možda je vaskrsla sama ruskacaričica Anastazija.

Trabunja, strese se Pangaj u sebi i odmače se ma-lo od sagovornika, lupa ko maksim po trnju. Još samoda vidi bele miševe ili zmije s krilima ili ribe na točko-vima, pa gotov belaj. Još samo to. I oči su mu nekako,blesave. I celo je ovo jutro nekako šućmurasto.

Zamorena, Agatja se okretala sve sporije, svenesigurnije, sve zamišljenije. Pokreti su joj zamiralizajedno sa sve nejasnijim unutrašnjim taktom.Sklopljenih očiju, stisnuvši dete na grudi, gegala jes noge na nogu, ućutavši sasvim, dišući teško i ubr-zano. Dete je ćutalo, nepomično.

Gazeći iz svetla u senku, iz senke u svetlo, Pan-gaj i Konstantin su prilazili ćuteći, oborenih glava.Činilo im se da ne čuju svoje korake kolovozom papločnikom. Konstantin je oprezno stupao na svakudrugu ploču. Pangaj pažljivo nogom odgurnu iskri-vljenu i zejtinjavu konzervu.

Na uglovima su stražarile žičane korpe s flaša-ma mleka, svetlosrebrnasta telefonska govornica,prazan kiosk čistača cipela, afiše na oglasnim tabla-ma, posmrtni plakati na banderama. Tiho zazuja te-legrafska žica. Štrčale su pored zida rude nosačkihkolica. Veliki olinjao pas protrča na tri noge, njuška-jući po ćoškovima.

174 Vidosav Stevanović

Page 175: milos crnjanski - seobe

Teofilo se, stenjući i othukujući, podiže sa ze-mlje i namesti kaput na ramenima. Pijani su ko maj-ke, obradovano zaključi gledajući im opuštene rukei pogrbljena leđa, pijančili su celu celcatu noć kodJezde, idu iz kafane i čekaju da se otvori kafana.Žudno ponjuši miris alkohola, koji se širio oko Pan-gaja i Konstantina, i oseti kako mu se nepca suše igore i kako ga peče u crevima. Daj, bože, da me po-zovu, daj da kupe rakiju, slatku rakiju, prokletu ra-kiju, molio se brzo i zaptiveno. Učini, bože, da mečaste bar jednom šljivovicom, tečnom vatricom.

– Dete!!? – zablenu se i uprepasti Pangaj zaviru-jući u staričino naručje. Primače se bliže. – To je de-te, tu, kod matore. Ništa drugo nego dete. Pravopravcato dete. Je l moguće, majčicu mu, je l mogu-će. Nisi brbljao u vetar. Il ima nečega, il sam ja po-blesavio od nokauta.

Eto ti, lepotane, izmislio sam, nasamario sam te,svađao se i likovao Konstantin obraćajući se onomdrugom iznutra. Izmislio sam nešto što si najmanjeočekivao, zaprepastio te, izradio te ko najposlednjubudalu kragujevačku, kikotao se Konstantin nadpobeđenim i satrvenim dvojnikom i vraćao mu sva-ku zapamćenu pakost.

Videći kuda obojica gledaju, Teofilo pruži rukuprema Agatji, kao da hoće da pomiluje, i reče, ula-gujući se:

– Dete, boga mi! – i u tišini, koja ga je okruži-vala, dodade kao pravdajući se: – Ništa manje ne-go dete, pravo pravcato dete. Kao u crkvi. Izistin-sko dete.

Refuz mrtvak 175

Page 176: milos crnjanski - seobe

Agatja pogleda oko sebe, tek sada svesna prisu-stva ostalih, u ljubopitljiva žuta lica, u Teofilovu cr-nu ruku sa polomljenim noktima, pruženu kao kan-dža, u rumenkasto detinje lice malo oznojeno usnu. Naglo ga trže k sebi, brižnim pokretom, seva-jući beonjačama kao mačka u mraku.

Sunce je šibalo po njenoj prljavosedoj kosi, postisnutim končastim usnicama, po umazanoj šare-noj krpi oko tankog i žiličastog vrata, po zgrčenoj inaboranoj ruci. Upiralo je žut prst u detinje čelo kaou nestašnoj igri. Okolo, senke se nisu micale.

– Ležalo je tamo, pored kante, kad sam se pro-budio, baš tamo, kao da ga je neko bacio! – produ-ži Teofilo, koji se još nadao da će iz svega poteći ra-kija, brzao, šeprtljio i gutlavu ruku krio iza leđa,češući polako uzsvrbelu krastu na kuku. – Sigurnosu ga ostavili noćaske, biva to. Mnogo dece ima, kožutijeh mrava. Nije ga bilo sinoćke kad sam za-spao, nikoga nije bilo, boga mi i časti, nikoga. Sva-ki noćni čuvar mora pomalo i psiholog da bude,velim.

Visoko gore kružili su golubovi, udarajući krili-ma. Prevrćući, jedan je padao kao kamen, raširiokrila sasvim blizu krovova, sleteo na zvonik i staona zvono. Jato je, međutim, letelo sve više, smanju-jući se, komešajući i ukrštajući.

Na balkonima je belesalo rublje na konopcima imirovale su saksije s cvećem. Zapišta negde auto-mobilska sirena.

To je, obradova se Pangaj i zagrcnu od iznenad-nog oštroumlja. Bačeno dete, nahoče, kako se kaže.

176 Vidosav Stevanović

Page 177: milos crnjanski - seobe

Ništa više. Ostavila ga majkana da se smrzne, da gapsi rastrgnu, da ga milicajci pokupe. Kurva neka,uf. A rupu je znala svoju da zatisne.

– Ostavila ga majčina! – reče oštro, osuđujući,sveteći se, likujući. – Sve su takve, bile sekadaše ilGenoveve. Samo da im je da odu, da se valjaju s ko-jekim, s cilemile peškirima, da svinje jaojsadjaota-ko, a muž, roditelji, deca – o plot. Trebalo bi ih živesahranjivati, sunce im jarko, peći ih na tihoj vatri,drati im kožu, na krst ih raspinjati. Ne došla im mo-ja vlada.

Eto ti, naceri se onaj drugi iznutra, GospodeStvaraoče. Kakva tvoja ideja, kakvo izmišljanje, ka-kvi bakrači. Nečija prljavština i ništa više. Nečijistrah i sebičnost i surovost i sramota, Agatjine bubei Teofilov blesavluk – ništa više. Pogledaj, Gospode,delo misli svojih, uživaj i divi se moći svojoj. Ne-sposobnjakoviću moj.

– Čije ti je to derište? – upita Konstantin Agatju,tužno i pogruženo, gureći se još više.

Evo ti, reče dvojniku, dižem ruke i šta mi mo-žeš! Šta mi možeš, pokloniče rugoba? Ne ideš ti da-lje od mrtvačkog sanduka. Nisi ni sećanje ni zabo-rav. Ništa si, ništavilo.

Agatja se osvrnu na bledozelenkasta lica oko se-be, na kestenove koji su mirovali. Uzdrhta i čvršćesteže dete na grudi. Strah je potrese i uznemiri.Nešto je izmicalo i ostavljalo je, a ona nije mogla nida se makne. Nije mogla da se pomeri kao u teškomsnu kad utvara dahće za leđima.

– Moje! – procvili, spremna da se bori, da brani,

Refuz mrtvak 177

Page 178: milos crnjanski - seobe

grebe, ujeda, bez nade. – Jadinče moje, dečačić maj-kin, mamina maza, Palčić. Gugutka majčina.

– Kakvi tvoje! – zareža Teofilo, okrećući se Pan-gaju, koji je jače bazdio na rakiju. – Kakvi njeno. Lu-da je i pijana već ko zemlja. Gde li samo nađe raki-ju od sabajle? Ni štene ne može da okuci, kamolidete. Otkud bi? Otkad je znam ni ćorav je ne bi dir-nuo, ko ni u smrad, ko ni u oca joj Kristifora.

– Šta sam rekao? – viknu pobesneli Pangaj ipodnese pesnicu pod nos Konstantinu. – Šta sampričao, ceketane? Sve su iste, sve do tvoje caričiceAnastazije. Sve napuštaju, bacaju, muče, čereče. Ni-jedna nije za muški palac, kakvi, za sprčeni klinkurTeofilov nije. Nisam imao kome da pričam. Pamet-njaković, sve zna, sve što su budale zaboravile. Pi-šam ti se na takvo znanje uzduž i popreko!

– Ne trabunjaj, Frankeštajne! – iskosi se Kon-stantin i gadljivo skloni Pangajevu pesnicu osuturiđim dlakama. – Ne lupetaj, neznalico! Otkud tiznaš čije je i kako je dospelo ovamo? Odgovori kaočovek, iako si odavno džak s peskom. Ne znaš, jersi budala, idiot, mufljuz.

Automobil se više nije čuo, a ni voz. Oblak sazapada raširio se i plovio polako, crn, kišonosan.Prozori na kućama svetlucali su kao obasjana ogle-dala, dok su odražavali zaprašene kestenove s klo-nulim lišćem, tamne u beloj svetlosti. Nebo je bilozategnuto kao tanko beljeno platno.

– Moj je, moj! – zatoroka Agatja, bunovno i sulu-do. – Prvorođeni, slatki, ljubljeni. Rumen ko jabuka,beo ko mleko, debeo ko prasence. Jedini moj Palčić.

178 Vidosav Stevanović

Page 179: milos crnjanski - seobe

– Svašta se dešava! – reče Konstantin, bezvolj-no, i povi se napred, ka zemlji, kao da će pasti, sni-zati se dole. – Sve može da se zbude, sve je mogu-će. Ko kaže da Agatja ne može da rodi? I zašto?

– Ali ne može! – promuca Pangaj, zverajući okosebe i čudeći se kako mu sve postaje svejedno, rav-no do mora. – Tako šta se nikad nije desilo od Hri-sta naovamo. Ona ima bar sto godina, kakvi, barpetsto, bar hiljadu godina na rabošu. Ona je veštica.Ko će s njom, smrdljivom?

– Neka! – šaputao je Konstantin, osećajući kakose savija i približava zemlji, koja mu se činila meka,dobra, topla, isceliteljska. – Neka. Smradu ne smr-di!

I on saže glavu, pristajući na sve, mireći se sasvim, i kleče pred Agatjine noge, kriveći usne kaoda će da zaplače. U stvari, osmehivao se.

Iza mosta i fabrike automobila dopirao je neja-san žagor, kao da gomila ide ulicom, zbijena, ispu-njavajući ulice, gazeći, satirući sve pred sobom, sle-pa i neumoljiva. Gotovo da se mogao razabrati batkoraka, dah iz mnogih pluća, nevezan govor iz raz-japljenih usta. Zavese su se sklanjale pred podbu-lim i nateklim licima onih koji se behu probudili.

Zvono na crkvi se zanjiha i zazvoni jednom,kratko, i zvuk zalebde nad drvećem kao bronzanaptica.

Pangaj se nije micao. Spavalo mu se, mamio gaje odmor, krevet, san, nesvest. Bi mu kao da sve ne-staje, kao da se polako isparava i čili u belom va-zduhu: prozori koji blešte, uski i četvrtasti balkoni,

Refuz mrtvak 179

Page 180: milos crnjanski - seobe

saksije s klonulim cvećem, mrtvo rublje na konop-cima, prljavi pločnici, bolnica i kafana, šarene afiše,ustajali i glavobolni miris piva, skotureni Konstan-tin Gorča na kolenima, dete u nečijim rukama, detekoje zeva bez glasa...

– Bio kod nas jedan prorok! – protera Teofilo izaboravi na svrab, rakiju, nedoumicu. – Mudar, bo-lestan i strašan. Zvao se Jeremija. Tako smo ga zva-li u njegovom kratkom a znamenitom životu muče-ničkom.

Otvoriše se vrata Suda i na stepenicama se po-javi čuvar, razbarušeni starac u noćnoj košulji, belo-kos, namršten, bos, noseći kantu s vodom i jaku ve-liku metlu.

Nad gradom zazvoniše i ujednačiše zvona, vi-soko.

180 Vidosav Stevanović

Page 181: milos crnjanski - seobe

SU ĐA JE

Počivale su, lebdele, kružile šoljice, predavaledosadnu prašinu oštričastom lanenom platnu,

čvrsto naslanjale okrugla danca na usjakteloogle-dalaste poslužavnike sa anđelastim kraljevskimparom – podbula žena kukastog nosa i mekoputčovek sa naočarima – okruženim horovima dečicei zalepršalim družinama arhanđela i serafina, od-slikavale trbušaste figurice na glatko politiranojploči ormara, prihvatale grgoćućepišteću vreluvodu, devičanski mirovale u inat uznemirenom,garavom, užarenom lončiću za kafu, kuckale se in-cestuozno, zvonkaste, poletne, primale pravednopodeljenu penu iz blistavohromiranih kašičica –mrko previranje i mrki neumolni vetrovi i mrkokorito u središtu mrkog peščanika – uparađivalese damski i balski na glatkoklizavoj ravni međublagostrmim, arabeskama ukrašenim padinamazlatom oivičenih tacnica-pratilja, tacnica-guver-nanti, tacnica-družbenica, pored grimiznocrvenihprsnika, alabasterno i slonokosno belih pripijenihispodkolenastih pantalona, raskošno našušurenihšpanskih kragni i okovratnika ritera, trubadura i

Page 182: milos crnjanski - seobe

paževa sa melodioznim lirama – u cvetnom peri-voju, u zlaćano sumračje kad slavuji poju i vozdižese sklad ptičjeg suglasja, u čarolijskom svetu tuber-kuloznih princeza – i bogato naboranih kadifa, ve-lura, mletačkih svila, labuđih, gracilnih, izvijenihvratova, visokih frizura dama i gospi u zelenka-stom odsjaju bistrog neba, tužno svijenih vrba, me-kih šaputavih trava, spomenarski žuboravih izvor-čića i potočića, pokazivale su elegantne starinskešoljice drage mile slike na svojim porculanskim bo-kovima, netaknutim bedrima, pokorno prihvatalepažljiv zagrljaj dlanova ukočenih prstiju, oprezandodir jedva primetno nečistih noktiju, izvijale vit-ke ukrašene drščice, naginjale se ispod lelujavih ta-lasića ka smišljeno rastvorenim usnicama, vraćalese sa mesečarskom sigurnošću, pokretale, vrtele,uznosile u uljuljkujućem ritmu, praznile i olakša-vale, iscrtane na okomitoj unutrašnjoj površini ka-fenim dinama, otocima, arhipelazima, sanovitimiskrivljenim rastinjem, tamnim sipkavim nasipima,ohlađenim i stegnutim talozima i mutljazima –skorele šare zemlje nad kojom su se ukočili vetro-vi, vetrići povetarci, zefiri, ustoke, oluje, gregotra-muntani, razvigori, pasati sa kišama i promaje –proročanskim figurama, grupicama zverinja i bilja,bistama veštica i zloguka, torzoima ljubovci i voj-na, maštovito složenim simboličkim i utvarnim hi-jeroglifima, uvračanim ideogramima, tajnovitimpismenima – nad crnim ognjem duva crn vetar, crnplamen, crn zid, crna babuskera kolje crnog mačkatrogoca i crnog petla jutrenjaka, crna sova huče sa

182 Vidosav Stevanović

Page 183: milos crnjanski - seobe

duda, noćas pošast i morija, sutra zdravlje i veselje– prevrtale se, arlekinski nepogrešive, uvežbane,uigrane, cirkuzanski neozbiljne, šarale mekožutihrapavi papir, mirovale zaverenički i hiromantskisa postoljima uvis.

Razigrana plavičasta muva zunzara polete sa si-jalice, na kojoj je štetočinski ostavila svoj trag u ob-liku sićušnog govanceta, i prilepi se uz staklo foto-grafije; trbuhom ispod naherenog nosa, u dubodo-lini između dva raščešljana brka, zadnjim nogamanad začepljenom provalom usta.

U tamnokestenastoj kutiji zidnog sata klatila sesjajna niklovana kugla, levo-desno, levo-desno, od-mereno-ravnomerno, lako-glatko, neodlučna izme-đu smernoobećavajućeg tak i turobno zapovednič-kog tik, tamo-amo, ivicom šestine kruga.

Tri para ženskih nogu spokojno se družilo u ta-mi ispod stola na krparama – jedne vitke, ljupkoprekrštene, u svetlim najlon čarapama, sa crnim an-tilopskim cipelama na visokoj tankoj štikli; drugekrupne i gnjecavodebele, u prljavobelim gumira-nim čarapama i razgriženim filcanim papučama;treće koščatih kolena, u crnim pamučnim čarapamai starinskim cipelama s duplim đonom.

– Preteruješ, dušo! – reče mazan, sladunjav, ta-nak, namešten, osećajan devički, milozvučan glasić,dražesno umekšavajući r, zaobljavajući slogove, pe-vuckajući samoglasnike.

– Preteruje dobra žena!! – reče škripav, zarđao,promukao glas, šišteći na suglasnicima, dahćućipre svake reči.

Refuz mrtvak 183

Page 184: milos crnjanski - seobe

– Preterujem, jadna ja!!! – reče polako jednolik,zunzarav, tužbalički, onemoćao glas, uzdišući išmrkćući u prekidima.

– Preterujete, da, da, da!!!! – zaustiše masnomzelenom bojom premazane stolice bez naslona,užurbano se složiše radine igle za pletenje, fini ko-nac od štrikeraja i nespretne makaze, dahnuše nji-šući se necane zavese, potvrdi okruglasti stočić samušemom na kockice i masivni škripavi otoman,zastruga žižak u ormaru, zalepršaše nabrani valo-viti miljei, meko zašapta otrcani prašnjavi tepih,krcnuše niska staklena vrata sa ubavim tufnasitmzavesicama od markizeta, klimnu labavija kuvaricai zanjiha se plavo-crveni kalendar, kucnuše se pri-sno rese na šalu, zvecnuše kašičice u čašama sa do-pola ispijenom vodom, zalebdeše slepe gipsane ba-lerine, prignu se muškatla i asparagus u saksijamana niskom prozoru, pucketnu nepopravljeni rešo saivice očišćenog štednjaka, raširiše se namirnice i po-gužvane i ovlažene maramice.

Pojavljivale su se graškaste suze, kupile se, kli-zile preko trepavica, niz obraze, sakupljale se na vr-hu nosa, na bradi, otkidale se lagano, bleskale, ka-pale, na batist, na obično platno, vlažile tamnijekrugove na šarenoj površini.

Ogledalo, visoko i pravougaono između dvenahtkasne, ocrtavalo je: jedan nervozan profil, ve-like modre, krejonom iscrtane oči, nabeljene i na-rumenjene obraze, nakolmovanu kosu ispod tankecrne mrežice, zlatne minđuše u ušima, sitnu prili-ku u tesnoj kajsijastoj haljini sa čipkama i brošem

184 Vidosav Stevanović

Page 185: milos crnjanski - seobe

na grudima, ogrnutu providnim šalom oko uskihramena, crvenkast šiljast jezičić između jarkocrve-nih usana, masivan prsten pored kojeg zmijastoklizi konac obmotavajući se oko oštre glavice igleza štrikanje; visoku krupnu gromadu, okrugloočuvano jedro lice, oblaporna debela usta, zatu-bast nos, nisko glatko čelo, ugašene kestenaste oči,masnu neurednu kosu, široku prljavu kućnu halji-nu, tamnoplavu, s krupnim cvetovima ruža i ka-ranfila, debeli vuneni konac koji se privlači jakimiglama uplićući se u džemper; zborano orah-lice,kljunast nos na kojem drema gromuljasta bradavi-ca sa nekoliko sedih dlaka, čekinjaste muškobanja-ste posedele brčiće, bele veštačke zube, izbledelečelične oči koje svetlucaju iz očnih duplji, smanje-ne i sovinske u staklima jakih naočara koje o ma-snom koncu vise o ušima, korubavu široku svetlo-crnkastu haljinu, makaze kojima zgrčena čvornataruka reže sivu tkaninu; – na ogledalu su visile raz-glednice, četke, češljevi, flašice, svenuli stručakbosiljka koji je radoznalo dodirivao sebe unutarstakla. Ogledalo je sve iskrivljavalo. Bilo je staro,rashodovano, spremljeno za prodaju, prebačeno izspavaće sobe u kujnu, gde je kupilo prašinu i paruiz lonaca.

– Govorila sam ja tebi, dušice slatka, otkad samti govorila! – brižno reče Gospođica Pelagija.

– Svi smo govorili, svi, jednako! – mudro rečeNana Jekaterina.

– Govorila sam i ja sebi, sestre rođene, hiljaduputa sam sebi rekla! – tužno reče Gospođa Sara.

Refuz mrtvak 185

Page 186: milos crnjanski - seobe

U nezgrapnoj kutiji zidnog sata šetala se senkanjihalice levo-desno, neodlučna između zamamnoslatkog tak i gorkotvrdog tik.

Gospodin Matija navijao je sat svojeručno, ujutro,pošto bi se umio, pojeo dva na oko pržena jajeta, popio šo-lju mleka i šoljicu crne kafe, pročitao novine, nahraniokanarinca Baltazara i progunđao kako se na ovom svetudešavaju nemoguće stvari jer u ljudskim glavama i srci-ma nema mudrosti i čestitosti i dobrote što se sve lepomože videti po pegama na Suncu i neprestanim ratovimai obaranjima vlada. Gospode, gde je sada česna ruka Go-spodina Matije, ako sve nije tama i zaborav, ako isto bi-va grešniku i pravedniku?

Gospođa odloži vlažnu maramicu u korpicu sapriborom za šivenje i raširi drugu, svežu i suvu.

METAMORFOZE – u 8.18h, kišovitog jednogpetka.

ETIKA I BOL – u 8.55h, u kujni tužnoj. REINKARNACIJE – kad se najmanje nadaš.

Čednost (Gospođica): Nesrećnik je taj, razbojnik,donžuančina, vidi se odmah, čim ga bolje pogledaš,bože me prosti, jarac mu viri iz očiju i mekeće-li-mekeće. Sećate se kad ste ga zatekli u klozetu, du-šo, da izvini ova stara žena, onako, pfuj. Rekla samvam onda, slatka moja, ništa od njega, završiće gdeje i počeo, pored kante za đubre, uzalud se vi okonjega mučite i krv svoju pljujete, čim je onako malipa već, smuči mi se kad pomislim. Činilo mi se če-sto, draga, da mene gleda, onako, znate, al sam od-

186 Vidosav Stevanović

Page 187: milos crnjanski - seobe

mah presekla, nikad nikom nisam davala povoda,niko na svetu ne može da pokaže prstom na mene,niko ne može da se pohvali kako me je. Nisam jakao neke špice. Viđala sam ga sa svakojakim, onimžensketinama, razumete, majka mogu da mu bu-dem. Da sam se udala kada me prosio GospodinBruno, poručnik, pokojnik, umro od tifusa negde uHercegovini, imala bih tolikog sina. Bolje što ga ne-mam, nije mi žao što nikad nisam, da, zgrozim sekad pomislim kakvi su ponekad muškarci, pokva-reni, francuskog duha, pa onda boleštine prilepči-ve, znate. Kažu, to se danas raširilo kao najlon, sva-ki treći kuburi, toliko ne volim da pričam o tome.Moja kućna pomoćnica, pre rata se to govorilo sluš-kinja, ta Stanica ko zna gde se i tako to, nikad je ne-ma kod kuće. Noću, čujem, pljuska voda u kujni,molim vas lepo. Tata je tako nastran, sudovi na sto-lu, ono pa ono, odmah sam je otpustila, aljkušu, do-bijem koprivnjaču kad pomislim, slatka. Videlasam ga prekjuče, ulazi u kafanu, znam kako vam jeteško, s nekim, nekom pušćenicom, ne mogu da ka-žem koliko se gadim, mila moja. Izgužvana košulja,strašno. A vaša poznata pedantnost, jeste. Tata me-nja košulje dvaput dnevno, navika, volim kad nekopazi na sebe u vešu.

Tuga (Gospođa): Plačem i plakaću do grobamoga. Uvek sam želela svakog da razumem i sva-kom da pomognem, uvek sam stradala sa svoje lu-de glave. Takva mi Sudbina valjda, skapaću od do-brote i meka srca, tako i treba kad ne umem druk-čije, ko ostali svet. Bila sam mu više nego majka, o

Refuz mrtvak 187

Page 188: milos crnjanski - seobe

rođenom se tako ne stara, živeo ko mali car Niko-la, sit i napit i obučen. Kad sam bila na kliniki, se-stro, mrtvosana onako kad sam izišla, odma sammu kupila đačku kapu, plavu, sa širitima od žutoggajtana, glatku pa čvrstu, ni Gospodin KadribašićPetrić nije imao lepšu. Slutila sam, draga, srce mimoje govorilo, treba nas žene slušati. Kad je pokoj-ni Moj Matija, jadnik, bio je tako dobar i nežan MojPokojnik, zato smo se i uzeli, Bog nas sam sastavio,suviše je verovao ljudima, voleo je mnogo decu,stalno je žalio što nismo mogli da imamo nasledni-ka. Govorio je da bi život, desnu ruku i službu daoda mu dete zaplače u kući, naslednik, produžetakloze Mileusnića. Nosio je u džepovima bonbone islatkiše i delio to komšijskoj deci. Mato, rekla samkad je doveo onog Antihrista, baš nekako posle Vr-bice, posle sahrane Teča Avrama, usvojio ga je MužMoj jer nije imao nigde nikoga sem mene, crna.Mato, rekla sam iste večeri, kad sam malog stavilau krevet, kupili smo i krevetić kod Laze Sumarena,koštao je petstoosamdesetsedamipo dinara, jos jena tavanu, držim prnje i knjige u njemu. Mato, re-kla sam baš kad smo sedeli za večerom i on pio ži-lavku, uvek je naručivao žilavku preko senzalaPetnjarića, mnogo je voleo da pored mene pijuckavino i puši na onu njegovu staru pocrnelu lulu štomu doneo Kum Atinagora sa Svete Gore, onu nakredencu, baš pored serviza za vino. Mato moj, re-kla sam, slušao me ko sebe, sedeo eno tamo u onojnjegovoj pletenoj stolici, neka stoji tu, prekrstio no-ge, raskopčao kaiš, rekla sam, Matija moj, i srce mi

188 Vidosav Stevanović

Page 189: milos crnjanski - seobe

reklo, slatka, treba srce slušati, srce sve zna, srcetuje i Bog komšija...

Slutnja (Nana): Kažem da to ludovanje neće nadobro da iziđe. Gore je Proviđenje koje vidi sve na-še grehe. Setite se vunovlačara Nikodema, koji sakurvama živeo, kako na samrti molio i preklinjaoPop Velička za miropomazanije i božiji blagoslov.Sav se bio skvrčio onolika ljudina, kažu da je peče-nog ćurana za ručak jeo. Ja sam ga ovim rukamaokupala. Nikad nijedan mrtvac kragujevački, aokupala sam ih podosta, nije toliko gadno smrdeo.Mi što smo leš prale i posle čuvale, ja i Marija Ri-bančeva i Kristina Grkinja, morale smo svaki čas ta-mjan da palimo i marame svu noć uz nos držimo.Bog blagosilja, Bog kažnjava, kažem, i s njim nemogu ni silni ovoga sveta ni ostala beda što crkavapo pilićarnicima...

Smernost (Gospođica): Strogost je moje pravilo,pravedna strogost, zbog nje mi toliko zavidele ko-lege, i pred rat me pohvalio Gospodin Školski Nad-zornik Višeslav Tutundžić. Nikad se nisam pravilavažna, iako mogu, draga moja, Tatin brat Trajan bioPukovnik i bio rado priman na Dvoru kod Pokoj-nog Kralja Aleksandra. Dobar i lud su braća a ti sićerko smerna kao kaluđerica, govorila Pokojna Ma-ma, kao janje si krotka. Ne sekiraj se toliko, dušo,nek radi taj mangup šta hoće, ne jedi sebe, zdravljeupropašćuješ, a bolest i nesreća sami dođu, na ko-marcu dođu na magarcu odu. Tako govorila mojaUjna Olika, druga žena Ujka Oskara, od raka na le-voj dojci umrla, jadnica, šest meseci se ko Hristos

Refuz mrtvak 189

Page 190: milos crnjanski - seobe

mučila, Boga molila da joj smrt pošalje, ni prijateljuni dušmaninu da ne poželiš tako nešto. Nisi ti kri-va, dušice, muškarci su takvi, drveni i kameni. IGospodin Matiji sam rekla, jesam, znaš koliko je onmene cenio i poštivao, kao brat rođeni. Vi ste pa-metna skromna žena, Gospođice Pelagija, govorioje, mirna i tiha i razumna, baš tako je govorio. Toonda kad smo išli na izlet do Žeželja na Vaskrs, mi-la, sa Alempijevićevima, sećate se jagnjeta na ra-žnju, da. Divan ti je serviz, dušo, jamačno češki por-celan, vidi se, Jadna Mama imala jedan takav što gadobila na venčanju od Babe Justine. Nikad mi se ni-je sviđao taj namrštenko i čupavko, nije ličio na de-te, bože sakloni, pre na ubicu sa Temze. Sećate sekad nam razbi prozor iz bašte, praćkom, jer mu kaoTata udario šamar, znate, on jeste naprasit. Ja nisamu toku celog službovanja ničije dete udarila, dobilasam zlatan sat, evo ovaj, sa posvetom, vidite: Dra-gom I Nezamenljivom Članu Kolektiva Za Požrtvo-van Rad Na Polju Širenja Kulture I Pismenosti SaZahvalnošću...

Seta (Gospođa): Mato moj, rekla sam kad smopošli na spavanje, da je Bog hteo dao bi nam decuod srca, kao i Jefremovićima, krpež nikad sreću nedonosi. Mislila sam pri tom na nesrećne Vojinicali-jeviće. I uzdahnula sam onda, valjda, a on se na-smejao i potapšao me po obrazu, kao što je imaoobičaj. Domaćice moja, rekao je, i još da smo mi že-ne plašljivice i zloslutnice, baš tako je rekao, i odsmeha se zavalio na krevetu, bio je kao i uvek zabo-ravio da stavi noćnu kapu, i natakao naočari i upa-

190 Vidosav Stevanović

Page 191: milos crnjanski - seobe

lio stonu lampu. Često je pre spavanja čitao SvetoPismo i još neku drugu knjigu kupusaru, čini mi seTajni Život Kralja Milana. Jadne mi, sve ide na nas, ibolest i patnja i muka, maler i kletva. Neću da gre-šim dušu, bio je muž mimo muževa, dobar, pošten,veran, nežan, nikad među nama ružna reč nije pa-la. Govorilo se po komšiluku: Slažu se ko Matija i Sa-ra. Nikad se nismo porečkali, nijednom za trideset ijednu godinu i sedam meseci, ni onda kada je daohiljadu dinara za pomoć Našoj Nesrećnoj Braći uEmigraciji. Za srebrnu svadbu doneo je kući velikutortu sa šlagom a u sredini je pisalo: Vernoj Supruzi,i buket ruža sa crvenom trakom, i karirani engleskištof meni za haljinu, i onaj mali mlinić za kafu, imarinskoplavu bluzicu sa lengerima na kragni zaonog nezahvalnika. Preko leta sam išao da kupi di-nje, jer se mnogo brinuo za tu barabu, i lubenice ibreskve i šljive i grožđe, pa čak ugovarao s mleka-džijom da svako jutro donosi litar svežeg mleka.Voleo da mi pomaže, nedeljom bi pripasao mojukecelju i prao sudove zviždućući njegovu pesmuMiruj, miruj srce moje, i pričao kako je kao dečak že-leo da svira klarinet u kapeli kod Masarika, a u voj-sci bio trubač i naučio da odsvira Hej Sloveni jošte ži-vi. Ko ne bi tugovao za takvim drugom bračnimkad ostane sam ko drvo u planini...

Materinstvo (Nana): Neko ima sreće sa decom,kažem. Koliko sam se namučila kad mog Kostu ubikaiš u mlinu. Udovica bez posla a četvoro dece, je-dva sam ih mojim jorganima i krparama i mrtvaci-ma prehranila. Hvala Svevišnjem, sada su svi ljudi:

Refuz mrtvak 191

Page 192: milos crnjanski - seobe

najstariji, Bogdan, otvorio automehaničarsku rad-njicu ispod Stare crkve, ide mu ko podmazano,srednji, Bogić, javlja se iz Lozane pa i pare šalje, anajmlađi, Nebojša, vršnjak ovog tvog mangupa, ce-pa karte i razvodi ljude u bioskopu a pre podne idena daktilografski kurs, miljenik majkin. Ćerka miKsenija radi u novoj cvećari u centru i već se verilaza starijeg vodnika Asima Pambirova, udaće se, ka-že, na jesen kad uštede pare za nameštaj. Deca su ilblagoslov il prokletstvo, ćeri. Razumem te, znamkako ti je, jedeš se više nego da je tvoje meso i krv...

Gospodin Dimitrije oprezno preseče karte, GospodinDamjan podeli a Gospodin Matija viknu: Erac iz ruke,i pođe ispod duplog popa u trefu, diplomatski čuvajućisvoje makaze u piku, na šta Gospodin Damjan reče: Dođavola: Vi ste prava morija, a Gospodin Dimitrije gla-sno zaključi da je suviše rizikantno igrati u novac, pamakar i sitan, sa takvim maherom i dibidus srećnikomkakav je u trefu Gospodin Matija, koji dodade da je ovoigra znanja i umenja i da u njoj nema mesta emocijama,kao na primer u književnosti. Gospode, gde je mudra gla-va Gospodina Matije, ako duh vlada nad materijom, akoposle smrti dolaze pakao i čistilište?

Vrlina (Gospođica): Nemoj da plačeš, srce moje,ne pomaže. Nebo visoko, zemlja tvrda, a pokvarenisvet vrlinu ič ne poštuje. Kako je počelo, boga mi,uskoro će najgori odlikovanja da dobijaju. Eno Sve-tolik Zindović, Direktor Škole. Kad je Bog stvaraosvet, videla sam onomad Jeju iz adventističke crkvei rodilo joj se unuče od sina Raleta, onda je Bog, ka-žem, ženama dao osetljivost i vrline, a ceo svet na-

192 Vidosav Stevanović

Page 193: milos crnjanski - seobe

pravio tako da nas iskušava i muči. Kad pomislimsamo, dušo, koliko slabih žena šmrca sada po be-lom svetu, koliko će sutra, ne mogu da gledam tu-đe suze a da se sama ne rasplačem. Sve me dira, odparalize Mikana Komšija Pavlovog do onog sme-tlišta iza moje kuće, od nepristojnosti na javnommestu do približavanja one zvezde što će da namrasturi Zemlju. Bolje bi bilo da sam gluva i slepa zasve pa da uživam kao neki trupaci, dušice, takva minarav, bolećiva, tu sam na Pokojnu Mamu. Nikadnije mogla da gleda sahranu, pod starost nije išla nagroblje ni prvom mužu, onesvestila bi se od plača ikuknjave i vraćala se fijakerom. Sećam se nedeljudana posle nije mogla iz postelje, samo ležala, ječa-la i trljala slepoočnice sirćetom, pravim vinskim štosmo ga dobijali iz našeg vinograda. Kažu, slatka,stare žene da to pomaže od glavobolje, moraću daprobam jer me namuči prokleta glava. Svu noć še-tam. Eto, sad si me rastužila, dušo, odavno nisamovako slatko plakala. Kao devojčica, rođena, znalasam da se zavučem u ormar i da plačem, plačem,tek onako, iz delikatnosti. Nije šala, onakav čovek.Kao da ga sad gledam kad izađe u kafanu nedeljompre podne, u crnom odelu, na glavi žirado šešir satrakom, uštirkana kragna, tu si ti majstor, u desnojruci fini ukrašeni štap što ga imao još samo Gospo-din Sudija Višnjić. Šeta bezbrižno trotoarom i po-zdravlja šetače, pravi domaćin i zaštitnik i čovekkoji veruje u vrlinu. A ovaj mangup, oprosti, nemogu da pomislim na njega koliko me je stid. Ču-jem da se kocka, a kažu da za Praznik prodao sat u

Refuz mrtvak 193

Page 194: milos crnjanski - seobe

kafani, onaj švajcarski što mu Gospodin Matija po-kloni za rođendan. Tu neka sam najtanja ako takavbesan život nije protiv svake vrline...

Brižnost (Gospođa): Ništa nisam skrivila da ta-ko prođem, ništa. Sve što nisam htela to me snašlo.Izgubila sam muža u najboljim godinama, a šta jejedna žena bez zaštitnika. Samo jedna žena. Šta jasada smem i mogu, kad za njegova života ni za štanisam morala da brinem i mislim, čuvao me komalo vode na dlanu i govorio da se pripazim i ču-vam jer sam nežna i slaboga zdravlja. Ko bi znaoda će onaka ljudina i snaga naprasno da umre, dokdlanom o dlan, crna. Pre spavanja me još upitao dali sam se natrljala reuminom i uzela kapljice valeri-jane što mi ih tog dana, bio isto ovako petak i pa-dala kiša od jutra, doneo iz apoteke. Onda mi je ka-zao da mu za doručak ispržim mafiše, nikad nijejeo mafiše, i skuvam belu kafu, uvek je pio belu ka-fu, i zevnuo. Nije se mučio, bio je smesta gotov, dajBože svakom takvu smrt. Kad smo se posle svadbeselili ovamo nije mi dozvolio ništa da pipnem, sveje sam, sa momkom iz Nadleštva složio, uvio, upa-kovao, prtio ko od šale onaj veliki šifonjer. Za sveje bio stvoren, umeo je i da opravi i da napravi, a ušupi još stoji mala tezga i alat i stari stručni časopi-si na koje se pretplatio. Klupice pod venjakom i či-viluk u predsoblju svojeručno je napravio i čak serešavao da izmajstoriše i roletne u gostinskoj sobi iveć kupio daske i naručio nacrt kod nekog predu-zeća. Smrt nosi najvrednije a rugobe i nakaze niona neće, pogledaj samo šlogiranog Arsenija Truca

194 Vidosav Stevanović

Page 195: milos crnjanski - seobe

s kojim moj Pokojnik išao u školu, služio vojsku,momkovao i drugovao sve dok onoga ne uapsišezbog pronevere. Taj će večito. Moram da poklonimneku hiljadu Fondu Saveza Slepih, za pokoj muduše kad ga onaj crnjojko već sasvim zaboravio.Čujem kako pije...

Razboritost (Nana): Mladost, ovaj, nije više raz-borita i u pamet se držeća. Gledam samo kako lu-duju, jure, piju, arče se, a ne misle da dolazi starosti nemoć i slabost. Nekad sam mogla da rintam odjutra do sutra, a danaske jedva ručak zgotovim iakosam živela kako Bog nalaže. Pomislite samo na sinaSofije Kanurski što mu odsekoše nogu, pa na unu-ka Jevđena Grbovića što je sad u nekom sanatoriju,pa na Borisa Nadininog što ga saraniše proletos naVeliki Petak, pa recite jel imaju kolko za crno ispodnokata pameti i razbora. Ne vrati se više ono vremekad sam ustajala čim neko stariji uđe. Prijatelj Lukaveli da će doći vreme kada ćemo mi matori moratida skačemo pred balavurdijom...

Uzdržanost (Gospođica): Skupo čoveka stajeraspojasanost, dušo. Kakva setva takva žetva, go-vorila moja Uboga Mama. Kako radiš onako ti sesudi, iako se desi da lezilebovići i uštve bolje žive.Udariće on, draga moja, glavom u zid, pa ko budetvrđi. Niko ne treba da se izdvaja od ostalog svetai da misli kako mnogo zna. Balav je on i lud i mo-rao bi da oseti šta znači pravi ozbiljni život i rad.Lenost je najgori porok, naš, od neradnika svaštapostane, i pijanica i kockar i robijaš i nikogović iuličar i propalitet. Najbolje je držati se zlatne sredi-

Refuz mrtvak 195

Page 196: milos crnjanski - seobe

ne, ni mnogo gore ni mnogo dole, i živeti lepo sasvakim. Duvaće taj u prste jednog lepog dana kadga bude napustila njegova baraberija. Živo se se-ćam kako je jednom Gospodin Mata, povodom iz-bora za Opštinu, rekao: Ja se izdvajam od drugih lju-di, Gospođice Pelagija, to je moj Princip. Znam dobrogde mi je Mesto i ne želim ništa više, iako sam mogaomimo Svih, miran sam i nikom ne zavidim, baš tako jerekao dobri Gospodin Matija, ali budite uvereni da nedozvoljavam da me iko gazi i koristi moj Rad u negativ-ne svrhe. Tako govori Pametan i Uzdržljiv Čovek aja još nisam srela tako pametnog i razumnog kaoNjega i Mog Dragog Ujaka Vujadina. Umeo je takolepo sve da objasni, i zakon i politiku i moral i sve.Bio je rođeni govornik i prava je šteta što se nikadnije kandidovao, sa svojim Sposobnostima dalekobi dogurao...

Sećanje (Gospođa): Kako da ne kukam, sestro,na ulicu ne smem da iziđem od sramote jer svi ša-puću da je to moje Vaspitanje i smeju mi se iza le-da. Čaršija jedva čeka tuđu nesreću, sećam se kakosu svi likovali kad smeniše Gospodina UglješuAfanasijevića i natovariše mu suđenje ni krivom nidužnom. Nikad me nije slušao, takvi u zatvoru za-vršavaju. Kod kuće je bio samo kad treba da preno-ći i jede, jadna ja, nimalo nije bio kao Mata. Moj Po-kojnik je voleo Kuću kao svaki Domaćin, mnogosmo davali na hranu a ja sam oduvek umela i vole-la da kuvam, da proleškari i prodrema posle Ruč-ka, baš na onom otomanu onde koji mu se sviđaojer škripi, pošto se raskomoti i okači džepni sat na

196 Vidosav Stevanović

Page 197: milos crnjanski - seobe

ekser više glave i opere noge u toploj vodi i pospeih talkom i obuče stare pantalone od salije. Nikomnisam dala da ga budi, Kućanika mog. Posle je če-sto išao kod Kum Ostoje na kartanje, imali su tamodruštvo sve samih kolega, koje su nazivali Aposto-li iako ih nije bilo dvanaest, i vraćao se da me izve-de u šetnju do parka ili na ćevapčiće i ražnjiće u ho-telu. Prošlo vreme kad nam uvek bila puna kućaGostiju, jer smo voleli da nam neko dođe, pričalose svuda po gradu kako smo društveni. Jednom,bio neki važniji Državni Praznik, došle sve njegovekolege iz Kancelarije na ručak, nikad takav ručaknisam pripremila, bio i bakalar i onaj moj malo za-ljućeni ajvar i mlado pečeno prase sa zelenišem inaročito punjene tikvice sa kiselim mlekom i ćufteu saftu i ajmokac i torte i palačinke s orajima i gu-žvara i turske baklave s grundbirnnudlama na kra-ju. Gospodin Šef Gazibarić, stari punačak i pristo-jan gurman koji je imao najbolju kuvaricu u gradu,rekao je da nikada takav ručak nije jeo. ČestitamVam, Dragi Gospodine, tako je rekao Mati kad su po-sle ručka pijuckali hlađeno dalmatinsko vino i pu-šili fini grčki duvan. Dragi Moj Kolega, treba čovek davam pozavidi na takvom Zlatu Od Žene koja spremaručkove kakvi se jedu samo u raju. Vi ste, Dragi MojMladiću, srećan čovek ali koji zaslužuje svoju sreću. Mimladi, Gospodin Šikoparija i njegova slatka ženicai Natalija Meljnikova i njen brat Nikolaj, umro ka-snije u lageru, i ostali, sklonili smo sto i pustili gra-mofon. Šta ćete, udala sam se iz ljubavi, i nikada ni-sam požalila. Dobila sami Mir, i Udobnost, i Bez-

Refuz mrtvak 197

Page 198: milos crnjanski - seobe

bednost, i Čast, i nikada nisam požalila. Živesmo upunoj Slozi i Poštovanju...

Mudrost (Nana): Prekjuče sahranismo Dimitrija,odmah iza kapele trgovca Bajića na Novom groblju.Ceo grad bio na pratnji, sav ozbiljniji svet, čudi meda ti nisi bila, drugo. I tri popa, prota Timotije i jošdvojica iz Manastira Ljubostinje što poju ko heruvi-mi. I sva Rodbina, Sinovi, Snaje, Ćerke, Zetovi, Ispi-snici i Kolege, Komšije i Poslovni Prijatelji. Jedanprosedi Gospodin držao je Slovo, izginuli smo odplača, pominjao njegove Zasluge, Dobrotu, Vrline,Blagost, Savest, Blagorodnost. A unuk mu Mikica,lep ko upisan, sa plavom zalizanom kosicom i u cr-nom odelcu, stao pred raku i rekao nešto kao: Zbo-gom dedice uvek ću te se sećati i živeti lepo ko i ti. Pokoj-nik mu, kažu, ostavio kuću u Vardarskoj i komadzemljišta više Male Vage. Prava je mudrost kad seživi i mre pristojno... .

Među lejama crnog i belog luka, salate, kupusa, cele-ra, rotkvica, cvekli, paškanata, kelja i kelerabe, stajao je,poput svetionika i stuba večnosti, Gospodin Matija, upuplinskoj košulji bez kragne i gledao prema patlidžanu,konopcu za sušenje rublja, trolistoj detelini i kokošarni-ku, pevušeći pod nos. Tada se slio s vazduhom i nestao ubeskonačnosti.

OSUDA I KAZNA

I reče Gospođica Pelagija, štrikajući: NIKADTAJ NEĆE I NE MOŽE BITI SREĆAN JER JE MI-MO OSTALI SVET!

198 Vidosav Stevanović

Page 199: milos crnjanski - seobe

I reče Gospođa Sara, plačući i pletući: NIJE NIŠ-TA UČINIO KAKO TREBA I ZASLUŽIO JE DAPROĐE KAO NAJGORI!

I reče Nana Jekaterina, prinoseći nakaze i sekući:ZAVRŠIĆE MEĐU SMEĆEM

I RASPADAĆE SE KAO KRASTAVAC!!!

Refuz mrtvak 199

Page 200: milos crnjanski - seobe
Page 201: milos crnjanski - seobe

ŽU TA GRO ZNI CA

Na samoj Zagrinoj sahrani, tek što zemlja zabo-bonja po sanduku, priđe mi dugački Žikeri

Kulov, rođak mi neki po majčinoj lozi iz Svetlića, ikaže:

– Džimrijo svetska, sad li nađe da me upoznaješsa ženom? Za života joj više bi mi odgovarala.

Pri tom namiguje kao da zajedno nešto smišlja-mo protiv naroda i države, i krijemo se u podrumi-ma i napuštenim nemačkim bunkerima pored mo-stova. Taman zaustih da ga pripitam za junačkozdravlje, kad navali sva prisutna raja da mi izjavlju-je saučešće i da me tapše po ramenu. Tako, zahva-ljujući silnom rukovanju, stvar osta neraščišćena.

Tek sutradan, kad malo isplivah iz mamurlukaod pomešanog pića, dođoše mi njegove reči u gla-vu kao da ih je tamo neko usijanim gvožđem uti-snuo. Svaka mi vijuga stade na svoje mesto kao re-mac u stroju, što mi se odavno nije desilo, i bi mi ja-sno kao sunce sjajno da me je Zagra čitavo vremevarala s kojekim, i da su to svi sem mene znali. Ipod voz se iznebuha bacila, na veliko moje čuđenje,i tajnu je svoju od mene u grob odnela. Ostaje mi sa-

Page 202: milos crnjanski - seobe

da jedino da se raspitujem kod vidovite Kajadine izŽirovnica, i da moljakam pojedine poznate barabeza obaveštenja, ali slutim da su to turfa posla. Lju-di, naravno, ništa jedno drugom bratski i od srca nekazuju, sem ako ih ne pritegnu Udba i Kos trećimstepenom. Svi lažemo, kao da će nam istina opećiusta, i nema iskrenosti među nama.

A moja Zagra mora biti da se u debeo prometbila pustila, čim i drljavi Kulov, kojem ni fuksa Ma-širka ne bi orah iz ruke uzela nešto kao nabacuje izkornera i gradi se zavodnik. I smesta ukapiram zaš-to su se vojnici za rad kod nas otimali, prilikom se-oba i unošenja uglja, i zašto se među kolegama vod-nicima pričalo da ne vidim dalje od nosa, i zaštosmo prečesto imali puno gostiju za Novu godinu iPrvi maj i Praznik Armije. Svaka lakodajka vuče či-tav čopor muškaraca za sobom, i svima curi slinana usta, i svi kolutaju očima kao da im je došlo mi-lo. Muž se, naravno, prsi među njima kao petaocvrcan, i čini mu se da ga svi vole kao brata, i sme-šan je do suza, kao ja u godinama našega bračnogaživota. Dođe mi onda da se pobljujem na brak, i dastavim tačku na životinjarenje u praznom stanu,među sve samim uspomenama na nevernicu, i daotputujem u Nedođiju. Jer, dece Zagra i ja nismoimali, pošto smo živeli za svoj račun i provodili sebogovski, i bio sam sam na svetu kao suvo drvo uČemer-planini.

Tešila me jedino pomisao na one mućurle, kojise sa mnom kuvaju u istom loncu, o istom paklen-skom trošku, izigravajući istu đavolozobinu. A ta-

202 Vidosav Stevanović

Page 203: milos crnjanski - seobe

kvih ima kao pleve, i pun je svet rogatih nesrećni-ka, i neki su mi pod rukom i raspoloženi da me te-še. Jer, pošto odšljakamo svoje za otadžbinu, druga-ri Cukić, Bandžula, Džigeran i ja obavezno navrati-mo u bife preko puta mene da izmenjamo misli iskinemo pritisak sa moždane opne. Čim uniđemounutri, naravno, Canka nam donese šljivovicu, i ta-ko dalje, i tako izgubimo račun i ubijemo vreme, štose oteglo kao gladna godina četrdeset šesta. Zau-zmemo položaj za našim stolom, i ne odstupamodok nas noge drže, i hrabro odolevamo vetru nesre-će. Nekako se doteturamo kućama tek kada obezlo-vimo, i kada ne vidimo ni belu mačku, i kada u bi-fe nagrne druga smena iz fabrike automobila. Po-nekad, međutim, zaginemo do zore po palilulskimburdeljima, i konjošemo za ispolivanim stolovimakao vojnici na manevrima i budimo se u jendecima.Ujutru sam toliko krmeljiv da kapke moram takoreći šibicama da podupirem i ruke mi se tresu kaoda sam troletnicu uhvatio, i u grudima mi krkljakao u izdišućeg tuberana i hoću da me nema. Us-put, naravno, trgnem jednu ljutu s nogu, i meznemmalo kiselih krastavaca, i skrešem nešto paprenoCanki, i nekako se sredim za vojene poslove. I takoje stalno bivalo.

Dan po Zagrinoj sahrani na posao nisam otišao.Valjda je ženina samostalna smrt opravdanje i zakapetana prve klase Pečenka Posaveca, koji inačene priznaje ništa sem raka i leukemije i kičmenogpreloma, i dušu mi na pamuk vadi. Rešio sam dadam sebi malo slobode, makar me to koštalo čina,

Refuz mrtvak 203

Page 204: milos crnjanski - seobe

koji uzalud čekam punih dvanaest godina, i prko-sim neprijateljskim ogovaranjima. Ako sam starijivodnik Mijat Trifunović, star trideset osam godinai koji mesec, čist kao dečja suza i neosuđivan, neka-da najbolji strelac u garnizonu – nisam proklevenitrudbenik, štono kažu mokra braća. Može vojskamalo i bez mene, ako već ne može bez avijacije. Od-mileo sam, naravno, u bife, i uglavio se među doko-ličare i otpuštene radnike, i svakojake klupodere.Propisno sam se dosađivao, slušajući kako nigdenema posla ni za lek, i kako se danas živi gore negona robiji, i kako se u inozemstvu bar zarađuje leba isleba, i kako jednom mora da pukne lopta. Valjdaće se sve to tumbe prevrnuti kada prevrši dara me-ru, i kada gladnicama dođe iz dupeta u glavu, i ka-da bombe zaorljaju oko nas. Neće biti pravde dokse svi ne raspadnemo pod zemljom i dok se svudane razmnože zverovi.

Do pola tri, kada umorni drugari iziđoše iz Do-ma Armije, Canka mi beše množinu šljivomicinadonela, i množinu praznih čaša odnela, i sve sam jojpo dve glave video, i četvore minđuše čuo kako jojzveckaju iz frizure. Jedini sin moje majke Milosav-ke beše se strašno rastužio, i život mu obnemilio sa-svim, i hrabrost ga napustila kao kurva besparića.Posle pola tri, naravno, učetvorimo, i nastavimodok nam se ne smrče iznutra, kao čitavom Kragu-jevcu spolja. Bili smo između dva kamena mraka,koji nas mrviše kao drobilice, i osećao sam se kaotruo kutnjak u zapaljenoj vilici. Malo smo plačku-njali zbog ututanj protraćenih nam dana, malo se

204 Vidosav Stevanović

Page 205: milos crnjanski - seobe

jaranili zbog zajedničke nam šugave sudbe. IzmeđuCukićeve i moje ture malo smo izmarisali nekogcrnpurastog škarta, koji se sav srećan vraćao sa voj-ne komisije u obližnjoj osnovnoj školi Moma Sta-nojlović, i uglas pevao četničke pesme. Đipili smokada ga čusmo kako se hvali da je sada uspeli koc-kar u Beogradu, najveći posle Božana Kurnjave ikako vojska može malo da ga drpi za kitu. Dreknu-li smo složno da taj film neće uskoro gledati, i da miod takvih šiljokurana pravimo kobasice. Cukić iBandžula su ga držali za ruke, pošto nemaju do-voljno snage u šakama, a Džigeran i ja smo ga samou jajca i trbuh gađali, i pogađali. Pomalo nesigurni,jer se odavno nismo makljali, tukli smo jedan dru-goga po pesnicama, i zglobovi nam posle behu po-dosta oguljeni. Čini se da smo dotičnom škartu i cu-flu lečka razbili, jer mu je pišala krv iz nosa kao izpreklanog kokošijeg vrata i košulja mu je na grudi-ma bila šarena kao zemljopisna karta. Naša udruže-na veština i vojnička spretnost strovališe ga najzadna olajisani patos, gde mu i beše mesto. Ležao je po-tom u lokvi svoje krvi, i stenjao kao svinja, i poma-lo trzao nogama, dok sam ja naručivao novu turuzaborava. Kasnije ga milicajac Gizda odvede u ćor-ku, da nam ne ruži vidik. Canka je prijateljski po-svedočila da nas je taj ološ, naravno, nedužne na-pao, i majku nam joficirsku psovao i uopšte se vele-izdajnički ponašao.

Mislim da smo i nešto staklarije polupali, poštonam je srča pod cipelama krckala, ali to ide na ra-boš najebavšem škartu, provokatoru. Tek, neće valj-

Refuz mrtvak 205

Page 206: milos crnjanski - seobe

da neko vodnike u uniformi da okrivljuje za izazi-vanje tuče i takve koještarije. Nas četvorica muske-tara već bismo umeli da mu zapržimo čorbu negdeu mraku, i da ga zasvagda naučimo građanskimdužnostima. Naravno, pravda zahteva da i škarto-vi na svojoj koži osete nedaće vojničkoga života, ipromenljivost ratne sreće. Još pre desetak godina,kada smo počeli da drugujemo i tugujemo, zdogo-vorili smo se da uvek jedan drugome stranu drži-mo, u zlu kao i u dobru. Stoga su nas i gradske si-ledžije, povratnici sa Grgura, izbegavali kada zau-zmemo sto pored muzike, i raspalimo u naručiva-nje pesama. Ali, rečeni škart verovatno to nije znao,ili nije hteo da primi k znanju, i tako se proveo kaobos po trnju.

Posle smo, naravno, još po nekoliko tura okre-nuli, mezeteći krompir-salatu, i nabadajući seckanekobasice na čačkalice. Drugari mi, zbog moje svežežalosti za Zagrom, ne dozvoliše da platim svoj deo,a rekoše kako sam od sada njihov mezimac, i njiho-va maza razmazana, i njihovo derle napušteno. Tr-pljenje će nam biti zajedničko, i nećemo se razdva-jati do groba, i u istoj će nas raki sahraniti, i koskeće nam biti pomešane. Džigeran koji jedini međunama nije vojeno lice već milicijski doušnik, čak mije upaljač svoj poklonio, i posred usta me cmoknuo,rekavši da su mi vrata njegovog srca vazda širomotvorena. I dobrodušna Canka je iz istih razloga,zbog bolne rane moje, dozvolila da joj zabrkljačimruku među butine, gde moji prsti htedoše zauvekda ostanu, i da se svaki u pimpeka premetne. Tada,

206 Vidosav Stevanović

Page 207: milos crnjanski - seobe

naravno, nikoga sem nas nije bilo u bifeu, jer bešenastupilo predvečernje zatišje, kada šljokadžijehvataju zalet za noć. Jedino su povremeno promi-cali prodavci lozova sa izveštajima poslednjeg vu-čenja državne lutrije, i mi smo se na trenutke oseća-li kao ćorci koji ostadoše u bubnju, i produžili smoda čekamo iduću priliku.

Onda se pobratim Cukić, s kojim sam najprisni-ji još otkako mi je pomogao da Zagru otmem obu-ćaru Mićuli, rasplaka kao malo dete pred školom, ikaže mi:

– Brale rođeni, grešan sam pred tobom, i kleča-ću sve dok mi se duša tvoja ne otvori! Oprosti, akoikako možeš, drugaru svojemu, i ništa ne zapitkuj!

Onda Bandžula, s kojim me vežu mnoge uspo-mene iz vremena kada smo igrali u kulturno-umet-ničkom društvu Abrašević i prevrtali frontovke,vikne novu turu i veli mi kroz suze:

– Bio sam misirska svinja prema tebi, brate Mi-jate! Bio sam picajzla nad picajzlama, i stoka bez re-pa! Ali, od sada okrećem nov list, i odužiću ti sekad-tad!

Jedini Džigeran, o kojem ni milicija ne zna štamisli pod ćelom, ćuti, i trepće kao svraka na jugovi-nu, i pravi se da posmatra reklamu jagodinskog pe-nušavog piva.

U zlo doba, kada Canki dođe vreme za ševu sjuvelirom Despotom Despotovićem iz Maršala Titasto sedam, moradosmo da se počistimo iz bifea i dapromenimo lokaciju kao i svake srede i petka. Njihdvoje se inače kokaju u sobici iza radnje, na malom

Refuz mrtvak 207

Page 208: milos crnjanski - seobe

otomanu pored flaša i koječega, ali zbog Cankinogzaguljenog muža Dragića, mojega sapatnika, bifemora da bude zatvoren, i spolja da liči na praznucrkvu. Canka posle kod kuće kaže da je nosiladnevni pazar u direkciju, i tako zamaže oči svekrvii mužu. Naravno, ako nešto grešno nanjuši, Dragićće i nož da potegne iz korica, i vatreno oružje daupotrebi, kao što je uradio sa prvom ženom, Živa-dinkom iz Ljuljaka. Odležao je za to deset godina uZabeli, i tamo izučio tapetarski zanat, ali ljubomor-nost svoju nije smirio, i od krvožednosti se nije iz-lečio, i neće. Jednom smo Canku, koja je onda neš-to mutila sa Džigeranom, jedva sakrili u klozet udvorištu, i čuvali je dok se Dragić nije izduvao, i od-ustao od nameravanog zločina, i onda smo ih nate-rali da se kao mladenci izljube na klozetskim vrati-ma, i zavetuju na slogu. Naravno, i pored sve pogi-belji, Canki ona stvarka ne da mira, i više voli dašarne nego hleba da jede, i očijuka sa svakim bilme-zom s brkovima, kao i njena mrtva sestra Zagra.Cankini smo redoviti gosti, i dužnici – stoga joj za-želimo tvrd, čim se Despot s nosinom pomoli navratima, i krenemo iz Palilula. Koračali smo u če-tvororedu, kao na paradi, i pomalo pevuckali zasvoj račun, dok su u polumraku žagorile torokušena kapijama, i olinjale palilulske kurve hitale nanoćni rad u gradu, oko hotela i železničke stanice.

Baš pred Zlatiborom, ciljem našeg pohoda, na-gazimo na Lokera i Ćokiša, koji se ne razdvajaju jošotkako smo im sudili radi silovanja neke učenice izUčiteljske škole, i oslobodili ih zbog nedostatka do-

208 Vidosav Stevanović

Page 209: milos crnjanski - seobe

kaza. Zbog toga su se kasnije nazivali istorupićima,i bili jedan drugome kumovi na venčanju, i poziva-li se na slave i rođendane. Obojica mi spremno iz-raziše prijateljsko saučešće povodom Zagrine ne-nadane smrti, groma iz vedra neba, i rekoše kakoto svakome može da se desi u braku, i mraku. Pri-metim da se oni, rođeni mućkaroši, nešto kao do-miguju sa Džigeranom, ali oči već behu počele dame izdaju, i otpišem to na alkoholizaciju i nevide-licu. Zagrin i moj kućni prijatelj, poginuli motoci-klista Alojz, nešto je mnogo šurovao s njima preone nesrećne trke u Kraljevu, i sigurno su znalinešto što ja ni danas ne znam, i krili to kao zmijanoge. Usvojimo ih na licu mesta, radi veće gužve, iunutra kažemo šefu Dobrici da ture ima da lete kaovrapci na suvomrazici, i spojimo dva stola. Prisut-na raja, sve neki bednici i ništaci, utiša se pred na-šim ulaskom, i mi preuzmemo glavnu reč, i pruži-mo noge do šanka. Zarekli smo se bili da ispijemosvu šljivovicu zaostalu od prošlog meseca, i takoDobrici povećamo promet bar za sto odsto, i kan-didujemo ga za Zlatni Bokal. Mnoge kafane za svo-je seknule podrume treba nama da zahvale, i danas odlikuju bar besplatnom večerom. Ne jednomsmo dobili pijačku bitku protiv šljakaroša i privat-nika iz Palilula, i pročuli se kao nepobedivi i uzdi-gli se u očima rulje do neslućenih visina. Bezmer-nu žeđ u nama ne mogu da ugase kojekakve patvo-rene šljivovice, i zato buktimo, i rigljamo vatru isumpor kao vulkani, i poprskaće nam damari odsile što nas raspinje.

Refuz mrtvak 209

Page 210: milos crnjanski - seobe

Pevajući uz dva raštimana ćemaneta i jednuharmoniku dugmetaru, nismo ni primetili kako od-miče vreme na velikom satu poviše kelneraja. Satisu nam bili trenuci, i trenuci godine, i možda će našživot trajati bez kraja, i možda nikada neće biti pra-zan i ugašen kao slepčeva zenica, i pretvorićemo seu sunčani zrak koji leti kroz dubine nebesa. Neštotamno i gluvo u nama zahtevalo je da sve zaboravi-mo, i da potonemo u crnilo, kao kamen u vodu, i daviše nikada ne izronimo. Hteli smo da nestanemo ida se rasplinemo u svojim senkama, i da budemovazduh, i da budemo ništa. I činilo se da topla lju-bav materice, osvetljavana krvlju i semenom, zava-zda povezuje naša odvojena disanja i da nam bilakucaju kao u sijamskih blizanaca, skladno i bratski.

Ipak, pred sam fajront, kada kafana poče da seprazni kao probušeni nokšir, i kada se ugasi žarpod roštiljem, Ćokiš nam obznani da se u Domukulture održava godišnja zabava ribolovaca sa ko-bajagi prigodnim programom, to jest sa pićem, iždranjem, i dranjem, i onim što se slikuje. Posle mirekoše da sam već bio otknjavao jednu partiju zastolom, pobovši glavu u luk od ćevapčića, i da sampokušao da Lokeru gurnem prst u oko, što mi seretko dešava. Naravno, najviše volim da čaše krc-kam zubima, i da žene pipkam pod stolom, i dastarcima pljujem za vrat, i da cepam odelo sa sebe.Verovatno sam bio ljut kao ris, i spreman da neko-ga prekoljem zubima, i da mu krv na cevku pijem.

Ne sećam se kako, ali se najednom obretosmo uDomu kulture, kafančini većoj od tri strelišta, koja

210 Vidosav Stevanović

Page 211: milos crnjanski - seobe

je svečano otvorena baš za Praznik Armije. Kao dasmo sa neba pali, sedimo u plavoj sali, blizu šare-nog paravana, preko kojeg oni koji plate pedesetbanke šatro pecaju ribu, sve u vidu pomoći Udru-ženju ribolovaca. U stvari, neko izvuče spljeskanikalodont, neko jeftine ženske gaće, neko cuclu, aDžigeran – probušeni kurton, uz opšti kikot i presa-mićivanje. Debelguza i namazana pevaljka, koja jeneprestano krmaukala: Nisam došla da se grebem, većsam došla da se... zna se, prekide solo-tačku da bi če-stitala srećnom dobitniku. Džigeran, naravno, pocr-veneo kao paprika, i guta knedle, i jabučica mu sa-mo igra gore-dole. Drugari Cukić i Bandžula dapadnu na teme od bruke, i pljuju preko tri stolaunapred, i stružu nogama kao pastuvi. A muzikagrmi preko zvučnika ko džemsovi na uzbrdici, i nečujemo ni sebe, i samo vidimo kako nam se pljucemiču, i osećamo kako nam se milje razliva po telukao da smo uzeli morfijum. Naravno, tek kada nasnešto spolja zagluši, dreka ili žene ili piće, možemoda zaboravimo golemi nered u sebi, i da se opusti-mo, i da malakšemo u blaženstvu. Tek tada nam jeravno sve do mora, i nema straha i nema razuma, inema nigde ničega.

U gunguli glava i frizura, zgomilanoj kao hrpešljake iza fabrike automobila, Cukić mi skrene pa-žnju na prisustvo pretpostavljenog mi kapetana Pe-čenka Posaveca, izmišljenog da me muštra i šikani-ra. Sedeo je malo podalje, sa onom svojom kurvoš-tijom Karanfilom, zamazanom kao zid javnog nu-žnika, i s nekim uštogljenim i uštirkanim društvom

Refuz mrtvak 211

Page 212: milos crnjanski - seobe

kurotresaca iz sreza. Ukrutili se kao vojnici na ra-portu, i samo klimaju glavama, valjda nešto mnogopametno razgovaraju, i kose im sijaju od briljanti-na. Pošto znam da me naravno, preziru iz dna utro-be, rešim da im pokažem kako mi puca prsluk zamišljenje njihovo i svih pristojnih ugursuza pod ne-bom. Verovatno sam bio razjaren kao ranjeni kur-jak, i sposoban da im creva vadim, i da im bele dži-gerice čerečim. Otmem se drugarima, i priđem mustrojevim korakom, i stanem mirno, i pozdravim gakao da je general, komandant vojne oblasti, dokobližnja raja bulji u mene kao u morsko čudo, i raz-gleda me kao političkog buntovnika. ZaguljenomPečenku, vidim, igra levi obraz, a Karanfila se izbe-čila u mene kao da imam otkopčan šlic, što mi seretko dešava. Napravim malu tišinu, radi utiska, inajzad progovorim:

– Druže kapetane, juče sam sahranio svoju ženuZagru, i danas sam saznao neke leve istine. U inte-resu očuvanja časti Armije, skrećem vam pažnju daobratite pozor na svoju drugaricu, dobru poznani-cu moje Zagre!

Tu me nešto akne u trbuh, u sam želudac, kaoda me zviznulo konjsko kopito, i funjarski se po-bljujem razrogačenom Pečenku u krilo, na novuuniformu, što će me sigurno stajati čina, i još koje-čeg uz to. Ne sećam se šta je posle bilo, jer su mi pa-le roletne na oči i razum, i bauljao sam kroz mrakbez kraja, i živci su mi se tresli negde van tela. Dru-gari Cukić i Bandžula su me nešto kao muvali uklozetu, i baba klozetarka me brisala mokrom kr-

212 Vidosav Stevanović

Page 213: milos crnjanski - seobe

pom sa zadahom na amonijak, i video sam sunce imesec i zvezde kako se stropoštavaju u ambis, mr-veći me težinom vasione. I opet sam obnevideo.

Mora da su klozetska vrata bila s druge straneparavana, iza drečavih mazarija na zidu što pred-stavljaju grad u razvoju, i umobolni grad budućno-sti. Čini mi se da je pecaroš Badža, debeli bukač nafudbalskim utakmicama i boks-mečevima, na neči-ju udicu okačinjao buljavog soma sa brcima kao umatorog mačora, i kliberio se kao konferansije nadobrotvornim priredbama. Moja Zagra se nekadanije razdvajala od njegove pokvarene Angeline, ipre podne su pile kafu u poslastičarnici Kod Kuma,i uveče su išle da slušaju pevače zabavne muzike udvorani Pionir, i držale su jedna drugoj strah prili-kom pobačaja na ginekološkom odeljenju, i slutimda su se grdno kurvale sa zubarima i bolničarima,dok šamšula Badža nije video dalje od nosa, i ljuš-tio je sans sa istorupićima, i vozio ih na izlete u Šu-marice. Onda sam čuo zaglušeni aplauz iz sale,valjda zbog onoga soma, i pokušao sam da Badžušutnem u debelu guzicu rogonje, zbog njegove glu-posti i mekuštva, i da mu pljunem posred njuške,pravo u zlatne zube u gornjoj vilici. Mislim da samizveo pravi pravcijati školski volej, punom nogomiskosa, kao u vremenima kada sam ozbiljno pikaofudbal za F. K. Šumadiju, i bio golgeter kragujevač-kog podsaveza. U sezoni pedeset treća-pedeset če-tvrta, u doba Trst je naš i tako to, postigao sam rav-no dvadeset sedam golova na prvenstvenim, i jeda-naest na prijateljskim i kup-utakmicama, od toga

Refuz mrtvak 213

Page 214: milos crnjanski - seobe

samo dva iz penaltika, i dobio pehar najboljeg strel-ca, i čak bio vrbovan za F. K. Radnički. Naravno,kasnije sam zabatalio nogomet, zbog udvaranja iženidbe sa Zagrom, i bacio se na satiranje pića i do-pustio da se na mojoj sportskoj figuri pojavi penzi-onerski trbuščić, i sada se zadišem uz svake stepe-nice, i pomalo patim od zaguši.

Potom su Loker i Ćokiš za nešto okrivljavali Za-gru, čega se ne sećam dobro, i ja sam pomalo lupaočaše. Naručili smo pun poslužavnik rashodovanestaklarije, zbog oplićalih džepova, i sejali oko sebekišu srče dok su uzvrištale žene dizale noge na sto-lice, i tašnama štitile lica, i dok su se neka dremljivadeca zavlačila pod stolove. Staklo koje pršti, i vri-sak iz desetina grla, smirivali su naše uzbuđenje,kao komove obloge vatruštinu u grudima, i već sunam padale koprene sa očiju, i zvali smo litrenjakza litrenjakom. Bokali sa šljivovicom stizali su u ne-prekidnom nizu, kao auto-delovi na beskrajnoj tra-ci u fabrici, i zasenjivali nas blistavim bokovimakao uznemireni kukovi golišave pevaljke. Onaj iz-makljani škart pojavio se za stolom levo, uflasteri-san kao izbušena harmonika, i streljao nas očima pogrkljanima i trbusima, ali je netragom nestao od-mah posle Džigerana, starog nevernika, i više se ni-kada nije pojavio u Kragujevcu. U njegovo hokus-pokus iščeznuće izgleda da su umešali prste milica-jac Gizda i šef sale Dragan Đulajić, vajkadašnji sa-radnici iz Udbe, koji su se tu nešto muvali, i jedinoje sigurno da ga nisu pojeli. Kad oni nekoga zaveduu sobicu iza kujne, praznu kao garnizonska biblio-

214 Vidosav Stevanović

Page 215: milos crnjanski - seobe

teka, taj može da se oprosti od zdravlja i budućno-sti, i da se prijavi grobaru Miljenku, i da sam sebisastavi epitaf. Pado ko žrtva nasilničke ruke nek mi sesmiluje sveti Zaguljontije. Truliće mu bubrezi u telu,kao iznutrica na đubrištu, i zaudaraće sam sebi nacrkotinu, i osećaće kako mu prolaze kosti mimo ko-sti. I skapaće kao pas.

Onda nam se pridružio Despot Despotović, sajednim natečenim okom, sav blatnjav po leđima,iscepanog rukava, iskidane mašne. Naravno, za-desila ga je kazna za njegove bludne grehe, i jedvaje govorio od prpe. Cankin Dragić je namirisao tu-cačku radnju, i sačekao ga kod pešačkog mosta sadvojicom Staničaraca, povratnika sa Grgura, i vra-tio mu žalost za sramotu. Dragić je imao čeličnibokser, i Staničarci lance od bicikla, što se dalo vi-deti po njihovoj žrtvi, i uhvatili su ga u trougao posvim pravilima. Bio je mrkli mrak, i ubojice su tu-kle nasumce, i Despot se na jedvite jade nekakootrgao, i zbrisao brzinom taneta, i do samog Domakulture je slušao neko dahtanje za leđima. Narav-no, zaricao se da više nikada neće pogledati udatuženu, pa taman da joj mindža stoji ukoso i da imazubiće, ali smo mu verovali koliko i Cukiću kad seodricao pića, i nosio pare na štednu knjižicu radikupovine automobila, i uzimao časove iz vožnje uAuto-moto društvu. Kao melem me je blažila po-misao na mučice koje je Dragić Canki smislio, is-kaljujući na njoj bes svih prevarenih muževa uKragujevcu i okolini, i unapred sam stenjao od za-dovoljstva, i zamišljao kako se masnice pojavljuju

Refuz mrtvak 215

Page 216: milos crnjanski - seobe

na beloj koži. I molio sam se da Dragićeva ruka nemalakše.

Tu sam valjda dremnuo na brzinu, i tako pogu-bio konce čitavoj gužvi kad zabava postane ludakobila. Naravno, kroz glavu su mi, kao senke krozsobu, promicale svakojake žive slike iz moga živo-ta sa Zagrom, drukčije nego nekada, mučne kao po-la litre zejtina u stomaku, gadne kao trndačenje sakrezubom babetinom, i rojile se oko jedne jedine či-njenice. Petogodišnji sin, koga je iz nehata na Novojgodini ubio njen prvi muž, obućar Mićula iz Sipića,pružio je Zagri razlog da osvetu sruči na mene, i nasve muškarce s kojima se vucarala, i da potone ubesomučnu nasladu. Oduvek je proždirala sve okosebe, kao da će svakog časa umreti, i činilo se da unjoj kipti neki zverski nagon, basnoslovna glad ižeđ, i da će posle njenog nestanka nastaviti da be-sni po svetu, kao polip, kao zmijurina, kao aždaja.Naravno, sve mi je to tek sada postalo jasno, i stogasam osetio svoju slabost. Iako mrtvome mališanunikada nije na grob išla, niti ga pominjala, niti nje-gove fotografije čuvala, jedan mali leš je smrdeo unjenim suludim zagrljajima, i zaudarao joj u znoju ivulvi. Mamljen tim snažnim zadahom razvraćenekobile, nisam mogao glavu da podignem iz njeno-ga krila, i gusta šuma malja zavodila mi je svest nastranputice, i zarad tog veštičijeg kola izgubio samslobodu, i dušu, i sebe samoga. I nikada nisam ski-nuo čini sa očiju.

Trgao sam se iz sna, i kao kroz maglu video Ži-kerija Kulova, vinovnika moje sumnje u poznate či-

216 Vidosav Stevanović

Page 217: milos crnjanski - seobe

njenice, kako se za mikrofonom previja, kao prese-čena glista. Uobražavao je da bogovski peva narod-ne pesme, i krmaukao je kad god se nacuga, vadećiiz džepova iskrzane pesmarice, i kolutajući volov-skim beonjačama, i glas mu je bio kao rika stoke ko-ju kolju na klanici. Verovatno se mojom rukom hit-nuta flaša razbila o zid više glave bubnjara Kiselog,i sručila niza zid iza podijuma za muziku. Kulovaje sigurno od straha zabolela jetra, ona od koje jeostao samo komad ubuđalog sunđera, i više mi senije guzio pred očima, i tako je glista lipsala. Nafra-kana pevaljka, Bugarka Nina, zveckajući grivnamana golim rukama, večerala je sa muzičarima za po-sebnim stolom, i bleskali su joj veštački zubi, dok suneonska svetla okolo trnula, kao žar na cigareti.Naravno, plava sala je utonula u polutamu, gustukao blato, koja je sakrila pecaroški paravan, i Ba-džu, i klozetarku iza njega. Za garderobom su po-slednji šeširi skakali na zalizane glave, i onda samsebe izgubio u opštoj zbrci na vratima.

Ne znam kuda su se denuli drugari Cukić, Ban-džula, Loker i Ćokiš, niti znam gde sam izgubio le-vu cipelu, niti išta znam. Nije meni potrebno zna-nje, već snaga, i hrabrost, i volja. Valjda se, po obi-čaju, pojavila mršuljava Cukićeva Dujka, daskastaaždaja bez grudi i stražnjice, i stražarno ga sprove-la u krevet, i naterala ga sebi među noge. Vazda muje ona prvog u mesecu izvlačila platu iz džepova, iganjala ga po kafanama kao jastreb pile goluždrav-če, dandarala mu pred društvom i posle ga vodilakući kao na streljanje, tukući ga pesnicama po gla-

Refuz mrtvak 217

Page 218: milos crnjanski - seobe

vi, vrišteći da su muškarci zmije u nedrima. Pobra-tim Cukić, mirna valjevska budala ponekad je pre-tio bekstvom i nestankom, ali nikada nije stigao da-lje od stanične restoracije, i neće. Nikako mu se nijedalo da postane slobodan čovek, i da se otisne usvet, i stoga se tešio pićem, i laprdanjem protiv na-roda i države. Sve su ređe bile kafane u kojima jemogao dobiti piće na veresiju, i često se od poveri-laca krio po ulazima i podrumima, a samoj Cankidugovao je bar jednu mesečnu platu. Naravno, po-magali smo mu u njegovom ropstvu, i do istragevojevali protiv Dujkinih osvajačkih planova, i smiš-ljali joj smrt bez milosti. Ostali su verovatno od me-ne otišli za njima kao zaštitnica, da usput pokušajukoji bočni manevar, što više ne pali kod iskusneDujke. Čim se primeti prvi znak neprijateljskog pri-bližavanja, Dujkin vrisak razleže se ulicama, kao si-rena kola za hitnu pomoć, i onda nastaje opšte po-vlačenje. I Cukić je do daljnjeg prepušten svojoj zlojsudbini.

Pretpostavljam da sam od Lokera, privatnogzanatlije, to jest krojača narodnog odela sa radnjomu Lenjinovoj, uzeo nešto para, jer džimrija Ćokiš nebi ni bogu uzajmio tamjana za opelo oca mu Stoja-dina. U svakom slučaju, imao sam neke krupniješuške u džepu, i osećao sam se sigurnije. Pronašaosam sebe pred Starom Srbijom: stojim pored Maka-nje, nastavnika u školi za gluvoneme, i vidim da senebo belasa nad krovovima, kao isprani čaršavi ugarnizonskoj vešernici. Vreme između dve svestibiće zauvek izgubljeno za mene, i nikada ga neću

218 Vidosav Stevanović

Page 219: milos crnjanski - seobe

moći pozvati iz mraka, čak ni onda kada uščilim,raspem duvanski dim. Makanja, nekadašnji gimna-stičar i glumac-amater, tešio me je time što se onovih dana razveo od žene, koja mu je rodila dvojedece, i napustio njen stan u novogradnji, i vratio semajci i očuhu, spreman da radije trpi samoću negoženu svađalicu. Prvo smo hteli da se pomakljamo,ali smo se posle izljubili, i pobratili, izmenjavši kai-ševe i muštikle. Čini se da se zlosrećni Makanja tihdana smandrljao niz neke stepenice, ili se kroz ru-pu za ugalj strmeknuo u podrum, i leva ruka mu jebila u gipsu do ramena. Kazivao mi je kako i preo-stalom rukom može da ubije boga u trbuh, ali ja ni-sam prihvatio izazov. Ne tučem se kada nisam si-guran da ću sačuvati sve zube u glavi, i tako se sta-ram o svojoj dugovečnosti, koja je vrlina čitave po-rodice s očeve strane. Ako sam stariji vodnik bezmane i straha, spermotočivi Mijat Trifunović, golubmira – nisam krvožedna zver nosorog, i u tučamajoš nikoga nisam načisto ubio.

Uto je iznenada pljusnula kiša na našu izgublje-nost, i zalila nas hladnom vodom otrežnjenja. Ižed-neli kao sunđeri na suši, laptali smo po mokrim sto-lovima napolju, kao kučići zagorele lonce, dok sunam se ukrućeni jezici lepili za nepca, kao flasteriza rane. Gasili smo vatru u crevima, i nismo je uga-sili. Mamurni, videli smo stvari oko sebe kao utva-re, i sanjarili smo o bekstvu prema dnu. Natreskanidripac u radničkom kombinezonu, koji je do tadahrkao pored trafike na uglu, skoturen uz prastaribicikl, prevalio se lepo u baru, i mirno nastavio spa-

Refuz mrtvak 219

Page 220: milos crnjanski - seobe

vanciju, dok mu se kiša slivala niz pepeljasto lice.Na drndavom kamionu promakli su đubretari u si-vozelenim mantilima, i zapahnuli nas smradom tu-đih izmetina. Zagušljivi dim iz auspuha polako serastvarao u prljavim potočićima, koji su pored ploč-nika tečurali prema rupama kanalizacije. Ipak, neš-to nas je ljuto peklo u grlima, i podrigivali smo izskupljenih utroba. Prvi ranoranioci, koji su prolazi-li pogureni pod kišobranima, nosili su tup umor uzakrvavljenim očima, i gadljivo su pljuvali, zaobila-zeći bicikl, i spavača, i nas. Izgleda mi da je Maka-nja tada pomenuo čudovišnu mušku moć motoci-kliste Alojza, ali sam se bio bacio u snatrenje u flaširakije, i teškoj alkoholnoj magli, koja isceliteljski pa-da na mozak, i tako prečuo rešenje čitave zagonet-ke. Mislio sam na pune i čvrste Zagrine butine, ka-ko se na mojim ramenima praćakaju kao ribe, bela-sajući skliskom kožom, i na maljavi breg podtrbuši-ja, u kojem sam tražio sklonište, i mir, i zaborav, po-darujući mu svoj jezik i usta, i nos, i kosu, i oči, ka-ko se otvara kao zemlja, poražavajući me vlagom, idubinom, i užasom. Bolno me je prostrelila misaoda je svaka lepota van čoveka, nedodirljiva, hladnakao zvezda večernjača u zimskom nebu, i da namostaju samo reči: žena, i pička, i koleno, i ljubav, iočajanje, i ništa. Neka neizmernoj ženskoj ravno-dušnosti padne greh na dušu zbog moje propasti.

Nešto kasnije, sedeli smo u maloj sobi Stare Sr-bije, onoj sa četiri stola: ja, Makanja i Trša Burgijaš,koji se nekoliko sati ranije beše vratio iz Zabele, gdeje okajavao isti greh kao Cankin Dragić, i raspalio u

220 Vidosav Stevanović

Page 221: milos crnjanski - seobe

pijančenje do daske, do izbezumljenja. Polokao ječitav bife u vozu, istresao flašu kolonjske vode, i ur-lao kako mu ni tona špiritusa ništa ne može poslevišegodišnje žeđi. Na robiji se uželeo svega pod ne-bom, i pobesneo od nezajažljivih apetita, a slabijizatvorenici nisu ga bogzna kako zadovoljavali. Če-znuo je za neumornim palilulskim kurvama, kojemuškarca ispijaju kao jektika, i vapio čak i za živo-tinjama ženskoga roda, kravama, i kobilama, i meč-kama. Skotološtvo ga je opčinjavalo, kao snošajškolarca, i u snu su se pred njegovim uspevčenimmuškim kopljem otvarali mrtvački sanduci, i lešinesu se raspadale od skarednosti. Nosio je neki golemčekić, valjda onaj za tucanje kamena, i njime je sva-kih pet minuta dozivao kelnera Čukljeta, i uterivaomu strah u kosti. Sedeći u tuzi do kolena, povreme-no smo bljuvali pored stola, i tako prosipali jed iotrov naše iznutrice. Dok sam žvakao srču kao ora-snice, primetio sam da je među nama Maširka, voj-nička kurva za pedeset banki, i da drema kao buvana kurcu. Znajući da je vazda bezgaćnica, radi hit-nih potreba svojega zanata, gurnuo sam joj prst urupu, do balčaka, i, tako namazanog mindžafor-so-kom, tutnuo ga Makanji pod nos. Vratio mi je rav-nom merom, poklopivši mi nozdrve i usta celimusmrđenim dlanom, i tako smo se neprestano šalja-kali. Mislim da je Trša Burgijaš odveo Maširku uklozet na kecanje, jer se jedini nije prepao od sifili-sa, i zatim smo čuli kako se tamo ruše sanduci sa pi-vom, nehajno naslagani pored podluburenih zido-va. Mora da se Trša prejako ritnuo nogama kad je

Refuz mrtvak 221

Page 222: milos crnjanski - seobe

svršavao, i mora da je Maširku zalilo bar pola litravreloga semena.

Dok mi je malo rakijsko sunce gorelo u crevima,i osvetljavalo me iznutra crvenom svetlošću, pro-plakao sam krvavim suzama, i kapalo je sa menekao sa mokroga rublja. Žalio sam sebe ćoravog, iZagrinu kujinsku uspaljenost, i Cukićevo jadno pa-pučarstvo, i Makanjinu smrskanu ruku, i Burgija-šev nemoćni čekić, i olinjalu Maširkinu ronđu, i svebožje golanfere koji crkavaju u ludom Kragujevcukao beslovesna živina. Puštao sam vodu za sve štoje bilo, i što će biti, za smrskanu Alojzovu lobanju, iotkinutu ruku moje mrtve žene, i ludilo, i propast, ikrv, i smrad. Rakija mi je žegla grkljan kao sona ki-selina, i brektao sam kao parni kotao pod pritiskomod sto atmosfera. Uvideo sam kako mi je laž poma-gala da živim, i bodrila me, i krepila, i kako će meistina ubiti, i smrskati, kao kamen žabu krastaču.Uvideo sam da mi nema spasa, i da mi zapaljenaglava visi o koncu, tankom kao vlas. Da sam otpe-vao svoje, i da ću se uskoro pretvoriti u crnu ze-mlju. Da ću se zauvek smiriti kao drvo pored jav-nog nužnika. Da ću i najtanjim žilicama upijatihranljivost tuđih govana. Stoga mi je došlo da klik-ćem od veselja, kao kliktavac u žitu, i da glavomprobijem nisku tavanicu, i zabodem se u nebo kaoraketa, i prdnem na sve, i tačka. Urlajući, poželeosam večni život kalu, i crvima, i droljama, i hohšta-plerima, i ubicama, i lopužama, i podvodačima, ioskrvniteljima, i zverstvu, i nakaznostima, i ljudo-žderstvu, i rodoskvrnuću, i boleštinama. Hteo sam

222 Vidosav Stevanović

Page 223: milos crnjanski - seobe

da zapalim ovaj gnusni isprdak od grada, i da piša-ćom punom tripera raspirujem požar do nebesa, ida sagorim na lomači. Ali, samo sam se okliznuo nasvom izbljuvku, i geknuo pod sto kao slabonogamatora mrcina, i ostao tamo. Cerekao sam se, leže-ći pored Maširkinih krivih nogu, kao padavičar, i li-žući sluzave ostatke salate od kiselog kupusa, kaopregladnela psina, i moj se cerek razlegao nad sve-tom, i nad ljudima.

Oko podneva, kada se velika soba Stare Srbijenapunila seljacima i pijandurama, pridružila sunam se dva mornarička potporučnika na odsustvu,koji se već dve nedelje ni sat nisu istreznili, i neće.Zvali su ih Đora i Mačeći, i bili su Vašaranci, kao iMakanja, i pretili su da će iskopati oči svim suvo-zemcima, i baciti ih u more, i zatim maškama pro-mešati tu slanu vodurinu, kao litu od proliva. Uni-forme su im bile prljave i ugužvane, i kape su imstajale nakrivo, i za sobom su o kanapu vukli onogsoma s brcima, sljuštene krljušti, ispalih creva. Ot-kopčanih šliceva, otupeli od alkohola i nesna, traži-li su rum, i vinjak, i votku, i pivo, radi spravljanjanekog pića zvanog žuta groznica, jačeg od električnestruje, i žešćeg od izmeta španske mušice. Kazivalisu da ćemo posle tog napitka zaboraviti imena, i po-rekla, i položaje, i žene, i decu, i roditelje, i da ćemose naglo preobraziti u usijani zrak, sličan onome napovršini Sunca, dovoljni sebi za večita vremena, ineuništivi. Naravno, strah od našeg besnila, i vikešefa ugostiteljstva, shrvao je bednog tvora Čukljeta,i bacio ga u drhtanje, i nije pomogao ni Burgijašev

Refuz mrtvak 223

Page 224: milos crnjanski - seobe

čekić iz Zabele. Morali smo da se zadovoljimo pro-stom kafanskom rakijom, glavobolnim otrovom bezukusa i mirisa, koja ni malom mozgu ništa ne može,i ostavlja nas na vetrometini. Sve smo videli i svečuli: i štrokave kafanske zidove bez ukrasa, i od di-ma pocrnele fotografije prirodnih lepota naše otadž-bine, i žagor seljačije, i naše dranje. Kroz prozor samvideo kako u zadnjem dvorištu stari vidar Žabaracprima seljake, i namešta im polomljene koske, polu-slep, i uzdrhtalih ruku, i teturav. Čuo sam kako pa-cijenti riču od bola, kao pastuvi kojima čekićem tu-caju mošnice na stočnim vašarima, i uživao sam utuđem bolu, koji svakoga pravi boljim, i mirnijim, ičovečnijim. Onda mi je pao mrak na oči.

Kažu da sam uz dobar bakšiš poslao Čukljetada mi u radnjici preko puta kupi čvrsto konopče, nakojem vode telad na klanicu. Kažu da sam se sveča-no oprostio sa svima, i zavetovao ih da čuvaju spo-men na moja stradanja. Kažu da sam pevao kanoslavuj pred smrt, i da sam iz carskoga grla puštaonadzemaljske glasove, ustreptale od tuge, i nesreće,i lepote. Kažu da me je s tog konopčeta u klozetuskinuo Trša Burgijaš, koji se tome izveštio na robiji,i bio predložen za odlikovanje od strane upravnikaPiletića. Kažu da sam se smesta povratio s onogasveta, i da sam majku – rođenu u pomoć prizivao.Ja se ničega ne sećam, i mislim da sam se provukaokroz iglene uši. Mora da mi je svet tada bio dubokacrna rupa, u kojoj trnu ljudi, i stvari, i biljke, i živo-tinje, umobolna bezdana jama puna leleka, i straha,i gnoja, i patnje.

224 Vidosav Stevanović

Page 225: milos crnjanski - seobe

Kasnije sam se obreo u letnjoj bašti kafanicestreljačkog društva Čika Mata, u velikom parkupored kasarne, i ne znam koga sam đavola tamotražio. Sve krivudave staze sastaju se tu pored pre-sahlog vodoskoka, i buđavozelenog kipa ranjenikakoji davi gadnu zmijurinu i nikako da je zadavi.Bio sam sa nekolicinom muzičara iz orkestra DomaArmije, koji su ispraćali saksofonistu Dutinca, pre-meštenog u Smederevo, i tugu rastanka gasili litra-ma ružice i pišanjem u žbunje. Pobratim Cukić,unezveren kao lopov u frižideru, tu se krio od tero-ra durnovite Dujke, i rešavao da zauvek raskrsti saženom, i klinčadijom, i porodičnim zaptom, i damalo prošvrlja po belome svetu. Naravno, nepre-stano se trzao i brecao, jer mu se činilo da se Dujkasmuca po okolnom žbunju, sa satarom u ruci, i daće svakog časa banuti među nas, kao aždahaka me-đu sirotinju, i urnisati nas načisto. Šatro smo pevu-šili, i pomalo pišali pod sto, i gađali se ćevapčići-ma, i boli se čačkalicama. Moja leva noga, ona bezcipele, bila je sasvim mokra, i nikako mi nije bilo ja-sno da li je to od znoja ili od podzemnih voda. Po-bratim Cukić je pokušao da se uspentra uz obližnjujelu, i njegova se ulitana guzica klatila nad našimglavama kao ispumpani balon, i čuli smo ga kakopreti odmetanjem u hajduke. Naš cerek se mešaosa drndanjem krkljavog zvučnika, koji je suludoverglao narodna kola, i prosipao se preko klupa sapenzionerima, i bapcima, i dojenčićima, i pokojimprosjakom. Valjda sam tu načuo glasinu da je onajisprebijani škart noćas Džigerana ubo nožem u tr-

Refuz mrtvak 225

Page 226: milos crnjanski - seobe

buh, i presekao mu glavno crevo, i odmaglio u ko-marička brda. Istina je, naravno, bila nešto drukči-ja: pobesneli Burgijaš je onim kamenolomim čeki-ćem odalamio milicajca Gizdu po glavurdi, i takose ponovo kandidovao za apsu, u kojoj će ostati damu trunu kosti. Dugujem mu jedan život, i posla-ću mu paklo najjeftinijih cigareta i Zagrinu turpiji-cu za nokte.

Valjda sam potom održao govor, u kojem samsažeto izneo svoje zaključke povodom čitave petlja-vine:

– Drugari, znam ja šta vi mislite u sebi kad miizjavljujete saučešće povodom Zagre. Ali, kurva jemrtva, i nećete više u mojoj kući dobijati ronđu natanjiru!

Sve sam zapečatio razbijenom flašom i čini se daje i bronzani ranjenik to primetio, i s novom snagomnavalio na zmijurinu. Mislim da su svi prisutni jav-no protestovali, izjavljujući kako bi krv iz vena zamene dali ako me pregazi auto, što mi se još nije de-silo, i neće. Dutinac se obavezao da mi svake nede-lje napiše bar jedno prijateljsko pismo, uz balonsmederevskog vinca, i da u Podunavlju obznani na-rodu moju veličinu. Ostali su me tešili tvrđenjem danijedan motociklista, ma bio on i bivši prvak Srbijeu klasi od petsto kubika, ne može da se meri sa sta-rijim vodnikom Mijatom Trifunovićem, streljačem.Vojnici su vavek bili prvi ljudi i biće doveka, jer smojedino mi stručnjaci za ubijanje, i satiranje, i uništa-vanje. Koljaši, i revolveraši, i ljudožderi jesu običnidiletanti, i nemaju nikakvu budućnost pred sobom.

226 Vidosav Stevanović

Page 227: milos crnjanski - seobe

Težina smaka sveta počiva samo na našim leđima, ivideće se ko je majstor od zanata.

Mornarički potporučnici Đora i Mačeći, zamaza-ni skorelim bljuvotinama, i direktor kulturno-umet-ničkog društva Abrašević, sa vatrogasnom kacigomna glavi, iskrsli su odnekud, valjda iz Ulice TanaskaRajića, zajedno sa Maširkom, izgužvanom kao da jepreko nje prešla četa vojnika, što nije isključeno. Sa-slušavši moju muku, izjavili su da je njima savestmirna kao jagnje, jer su bili daleko odavde: mornarina školskom krstarenju oko sveta, direktor na save-tovanju u Aranđelovcu, Maširka na veneričnomodeljenju ovdašnje bolnice. Jednom će se na suduutvrditi da niko ni za šta nije kriv, i da su svi cvećke,i čovekoljupci. Čuli smo pucnjavu sa strelišta višenas, osećali smo se kao da nam neko eksere u glavuukucava, i prizivali smo u pomoć mitraljeze, i bom-be, i kugu. Tamo se održavalo republičko takmičenjeu trostavu i olimpijskom maču, uz učešće streljača izsvih republika, i jednog narodnog poslanika iz ju-žnih krajeva, i svojski je praštalo iz svih pušaka. Mo-ra da je Maširka nešto zatezala, jer je puklo nekolikozvučnih šamara, i obrazi su joj se šarenili kao dečjastražnjica posle batinanja, i cmizdrila je zbog muškegrubosti. Rucala je da je njen prvi muž bio preduzi-mač Betega, i da je bio nežan kao ribaća četka, i da jemeđu zverovima nezaštićenu ostavio, i zbrisao u Za-padnu Nemačku. Sve se mešalo i splitalo u klupko,sastavljeno od teskobe, i gađenja, i odvratnosti, i čo-vek nije imao gde da skloni glavu od nepogode. Ve-rovatno smo tada odlučili da se svi džumle sjurimo

Refuz mrtvak 227

Page 228: milos crnjanski - seobe

u grad, i napravimo rusvaj, i zabeležimo se u pamće-nju budućih naraštaja, koji nadiru kao mravi. Razvi-jeni u strelce, dok nam je curilo iz pljuvačnih žlezda,krenuli smo prema poprištu budućeg boja, i ništa ni-smo ostavili za sobom.

Pobratim Cukić je ostao na jeli, gde ga i dan-da-nji možete videti, ako vas put nanese u veliki kra-gujevački park. Preobrazio se u vranoga gavrana, izloslutno grakće o crnilu žića našega, i ratuje s ve-vericama. Rodbina odbija da se stara o njegovomizdržavanju, i tako je prinuđen da hranu kraduckaiz studentske menze Mašinskog fakulteta, i da seudvara kuvaricama. Naravno, o državnim prazni-cima pretvara se u kamenog ranjenika, i zanesenoklikće kako će samo sloboda spasti svet od propa-sti. I tako se još nije opametio.

Na izlazu iz parka zaustavili smo taljigaša Ki-dru, koji se vraćao iz Poskurica, i potrpali se u špe-diter kao seljaci na svadbi, i dreknuli da vozi pravou centar. Noge su nam visile i klimatale, dok sunam usijane glave lebdele prema nebu, crnom i na-tuštenom kao indigo, i pušile se kao praseće njuškena ražnju u izlogu kafane Bioskop Bašta. Pevalismo uglas, pocrvenili od kose do tabana, slažući sekao rogovi u vreći, i činilo se da zapevamo kao nagroblju. Naši su se bodri glasovi zaplitali u granjekestenova, i tamo se smesta preobražavali u požu-telo lišće, što se poput dupebrisa lepilo za mokrepločnike, smežurano, i videlo se da ćemo ići do kra-ja. Maširki smo tvrdo obećali da ćemo je svi uzeti zasuprugu, i deliti s njom nevolje životne i slasti brač-

228 Vidosav Stevanović

Page 229: milos crnjanski - seobe

ne, što se njoj toliko dopalo da je zahtevala da sme-sta pređemo s reči na delo, što nismo mogli zbogograničenog prostora. Jedino je direktor kulturno-umetničkog društva Abrašević hteo da s njom, se-strom našom, deli samo postelju, pošto se još uvekpotpisuje palcem, i neće da ima okapanja s vlasti-ma. Dok smo na konjskim nogama kasali niz glav-nu ulicu, ženetine su se kikotale s prozora, i starke-lje su pred kapijama pokušavale da ne padnu s klu-pe, i ćaknuti Radojica nas je pozdravljao stisnutompesnicom, i kuće su od stida potanjale u zemlju.Školarci, koji su u redovima promicali pored neo-malterisanih zidova, nisu u nama prepoznavalisvoje očeve, i prijatelje svojih majki, i sami sebekroz desetak godina. Taljigaš Kidra je besomučnošibao svoje leteće rage, i tako smo bili brži od sve-tlosti, i pretili da nestanemo u slobodnome prosto-ru iznad grada, gde je između oblaka viruckao alu-minijumski mesec. Možda ćemo se kroz stotinakgodina, jednog divnog smrdljivog jutra, posle sušai ratova, iznebuha pojaviti u Kragujevcu, pijani, izaneseni, i ubljuvani, i prozračni kao vazduh, i po-kazati tadašnjim žiteljima da nismo bili mačji ka-šalj. Možda ćemo prosto ispariti, kao voda iz loka-va na pločniku, i u obliku množine punoglavacapadati iz oblaka. A možda ćemo svemu okrenuti le-đa, i pokazati šipak onima koji ostadoše. Videćemoko je vera a ko je nevera.

Dok sam u izlogu voskarske radnje posmatraodebelu sveću, naglo mi se prekinuo film, i sve je bi-lo crno kao arapsko dupe. Sav ovosvetski metež na-

Refuz mrtvak 229

Page 230: milos crnjanski - seobe

jednom se izgubio u mraku, i na mestu svega je bi-la otvorena raka Zagrinoga groba, okružena ljiga-vovlažnom zemljom, i tužno-pretužnom pratnjom.Ako se ne varam, iz oblaka je muzla uporna kiša, ivoda se slivala na spomenike, i krstače i kapele, isatrule vence. Ako se ne varam, kroz procepljeneoblačiće ogranulo nas je sunce sa zapada, i blistalesu nam mokre kose, i Žikeri Kulov me napojio pe-lenom i kukutom. Pošto mi je ulična buka grmela uušima, i pošto su me gušili smradovi iz kanalizaci-je, mora da sam bio propađot sto posto. Bežao samod samoga sebe, i stalno sam samoga sebe stizao.Jedini sin mojega oca Todora bio je mrtav umoran,i spavalo mu se do kraja urnebesa.

Dođem sebi u mojoj kujni: stojim na stolici, i ka-iš sam zavezao za luster, i omču natakao na vrat.Spopadalo me duboko gađenje zbog stvari kuplje-nih na kredit, i stana koji treba platiti svakog prvogu mesecu, i službe koja mi troši vreme i živce, i ka-petana prve klase Pečenka Posaveca, koji me muš-tra kao ja regrute, i svega poznatog, i nepoznatog.Stojeći tako, gotovo da sam bljuvao.

– Besiš li se, Mijate? – čujem glas iza sebe.Okrenem se: na šporetu sedi Zagra, ista istacka

kao pre samoubistva i debelguza i jedra, samo štojoj je desna ruka otkinuta iz lakta, i štrči patrljak kaoteleće kokalo u kasapnici. I, začudo, krv ne kaplje. Ikosa joj je doterana kao da je tek izišla od frizera, iusta su joj nakarminisana, i obrve iscrtane. I minđu-še joj vise u ušima. Sve kao da se subotom uvečespremamo da krenemo u Dom Armije.

230 Vidosav Stevanović

Page 231: milos crnjanski - seobe

– Šta ti se tiče, crkotino? – obrecnem se, jednakostojeći desnom nogom spremnom da izbije stolicu.

Zagra samo čuči na šporetu kao remac na latri-ni, i gleda me praznim očima ispod plavo namaza-nih kapaka. Kao da vidi samo moj kostur kako seraskrečio na stolici. Kao da pogledom ispipava mo-ju praznu lobanju sa rupama umesto očiju.

– Jedva čekam da se besiš! – kaže unjkavim gla-som kao da je kijavičava. – Jedva čekam da mi do-padneš šaka!

Ako sam stariji vodnik Mijat Trifunović, nesreć-nik od rođenja, ratno siroče, i težak paćenik – nisamosuđen da trpim mrtvačke bezobrazluke. Imam do-voljno časti da se oduprem kojekakvim avetinjama,i da se za perčin izvučem iz blata. Ako sam ludak –nisam budala.

– To li je, tico lastavico!? – kažem, kad mi sinukakva se tu podvala sprema. – Oćeš i mene na glu-post da navedeš? E, neću da se besim, pa da si drugkapetan Pečenko Posavec. Trebaće meni ovo maloživota.

Skočim na pod, i odem do ormara da se malookrepim ljutom, jednako pridržavajući pantaloneda mi ne spadnu. Uzmem flašu manastirke – a unu-tra ni kapi tečnog zaborava. Jedino kao da se kopr-caju i prepliću neke šarene zmijice, i jezičci im pala-caju kao majušni plamičci. Prosto čujem šištanje, ikako se taru hrapave kožice.

Zgranut, jer mi se tako šta prvi put dešava,okrenem se, i vidim: Zagra čuči gde se zatekla, i za-golaćila kolena, čime me je uvek izazivala, i spazim

Refuz mrtvak 231

Page 232: milos crnjanski - seobe

joj žabice na čarapama. Samo što mi svoj maljavibrežuljak nije pod nos turila, kao u prvim danimabraka. Zuri u mene kao u prazno mesto, i suze jojcurkom teku niz obraze, i sakupljaju se na nosu. Ikaplju na plotnu.

– Mučitelju moj! – kaže unjkavo, i šmrkće. – Zlo-tvore ženskoga pola! Mićula mi je detence ubio, a tisi me, pastuve, u smrt oterao.

Razbešnjen, tresnem flašu o pod, i srča se razle-ti po kujni. I među staklićima ima puno zmijica, iuvijaju se kao odblesci u rakiji. I sikću. Ali, nikakavmi se strah ne skoturi u utrobi, kao što mi se do sa-da uvek dešavalo. Oguglao sam na sve, i brinem zasebe koliko i za lanjski sneg.

– Nije nego! – dreknem, kao da sam pred stro-jem. – Valjda sam i tucače trebao da ti nameštam.Valjda sam i Žikerija Kulova morao da ti podme-stim.

Zagra čuči tamo kao lonac sa pasuljem, i ronikrokodilske suze. Sve joj farba sa trepavica curi nizobraze, i ostavlja brazde kao duboke bore.

– Uništavo si ljubav moju! – kaže onim glasom.– Sprštio si ljubav moju kao stenicu!

Ništa mi ne bude jasno, i zablenem se u nju kaoda je špricana u mozak, što nije isključeno. Međunama ljubavi nikada nije ni bilo, i nikakve, da bih jeja uništio i ubio. Uzeli smo se da se međusobnoproždiremo u krevetu, i da želju isterujemo na znoj,i da istražujemo granice umoru, i pomami, i gnevu,i mržnji, i različitosti. Živeo sam s njom, jer nisammogao bez njenih bedara, i sisa, i kolena i njenog

232 Vidosav Stevanović

Page 233: milos crnjanski - seobe

maljavog i ovlaženog brežuljka, i gubio sam sebe unjoj do kraja. Ništa preko toga nije bilo moguće, jersmo oboje bili obogaljeni, i sebični, i nastrani, i be-sni, i zli. Nismo bili ni za šta, sem za jebačinu, i ose-ćali smo kako nam ponestaje snage, i kako čilimo, itrulimo.

Stoga samo što se ne preturih od iznenađenjakad Zagra pomenu nekakvu ljubav. Neće mi, valj-da, još i to natovariti na vrat, pored sveg besnila iočajanja što me razdiru kao čopor divljih veprova.Nikako još i to, pored sveg slepila, i gladi, i žeđi, iništavila. Nikako to.

– Smetao si meni i Alojzu! – kaže Zagra onimglasom. – Taman htedosmo da se uzmemo, kad onpogibe u Kraljevu!

Skamenjen, slušam, i ništa ne shvatam, kao dami je vlažan pesak u glavi umesto mozga. Prostoosećam kako se komešaju i taru usplahirena zrnca.

– Zdruzgao se sav, moj Alojz, i samo parčići me-sa od njega ostali! – nastavlja Zagra. – U mrtvačnicini da ga prepoznam nisam mogla. Od tada sam mr-tva žena, i ne mili mi se ni u krevet da legnem. A tinisi prestajao ni danju ni noću, crni Mijate, crna tiduša!

I nestade moja žena Zagra, kao senka ruke sazida. Ni nje, ni njenih kolena, ni srče na podu. Sa-mo šarene zmijice gamižu svuda naokolo, i punami je kosa, i pune su mi grudi tih majušnih guja, iosećam da ću da svisnem od teskobe. Prosto mi sesrce rasprskava, i znam da polako trulim iznutra, ida mi nema spasa. Grlo mi se steže, i pluća mi se

Refuz mrtvak 233

Page 234: milos crnjanski - seobe

skupljaju, i noge mi klecaju, i oči me izdaju. I stal-no tako.

Nestade moja žena Zagra, kao senka ruke sa zi-da. Ostadoh da blenem u ono mesto na šporetu,vlažno od njenih suza kao da tamo piše šta će biti,ako će ičeg biti. Mora da sam čitavu noć tako pro-veo, zinuvši kao som, i znojeći se hladnim znojem.Tu noć, i sutrašnji dan, i iduću noć, i ko zna još ko-liko dana, i noći. Vrata sam zaključao, i podupro ihšifonjerom, i nikoga ne puštam unutra. Sedim, i ka-menim se, i čekam.

Čekam Zagru. Da se objasnimo jednom zasvag-da.

234 Vidosav Stevanović

Page 235: milos crnjanski - seobe

PRA VI ZA HAR

pravom Zaharu

Itako Stojna me napustila čim su me drmatori naj-urili s posla i otišla s onim drugim Zaharom jer

sam kobajagi s lajmom i po vasceli dan švrljao po-ljem ispod klanice i lovio cajzlane cvrkutane i raz-menjivao golubove prevrtače i ćubane i jer nisampodnosio bebi prašak i jer sam sav nameštaj iz ku-će izbacio na ovu kišu jesenju. Tako bar ona kaže.

Stojna je nekada govorila kako sam ja dasa bez prem-ca i basadžija najbolji u srezu i tri sela više.

Ostavila mi je iz pakosti svoju pocepanu kućnuhaljinu crvenu s ružama koje liče na paukove a jasam se pred ogledalom pravio svetac Petar i svetacPavle bogo moj kao rođeni hristijanin i crkovnjak.Deda mi je bio prorok. Uglavnom vrištala je kao kuč-ka kad joj nagaziš na rep kevtala lajala gađala mestonom lampom tanjirima bokalima rekla da sampačavra peškir buzerant da imam sunđer onde gdeprestaje trbuh i sve tako nešto bez veze kao kloko-čika čičak čizma. Kad samo pomislim kako samceptao onda na otomanu u njenoj kujni smuči mi sesve što zaudara na žensko crno i nemojunutra. Filo-vana je pomadama kremovima ruževima kao torta

Page 236: milos crnjanski - seobe

za s. Petku. Njene drugarke su načvakane prekoočiju i pričaju glupe viceve o Jomilku.

Dajem sve tri ruke da je Trpko funjara najdeblji de-dak u Srbiji a kamoli u Tunguziji.

Otac joj ima smešno ime Trpko odgovara mukao kavez cajzlanu pisak trubi. Savetovao sam mu dasvira u drombulje. I deda joj je bio budalina Atanasi-je ili tako nešto prota ili tako nešto tamjanasto i kan-dilasto zadiviće me kad na vrbi grožđe rodi i kadkamila prođe kroz iglene uši. Ja sumnjam da je biosemenjar na pijaci kod mosta i u starosti dubokojprodavao kore za pitu potajno sumnjam još mnogošta megreovsko ali ćutim kao riba jer joj je brat sta-riji oficir sa uniformom zastavnika ili major ili takonešto. Ne razlikujem činove koliko ni Stojna tikire imavjane zbog toga me kuljavi doktor u belom man-tilu oslobodio vojske jer sam daltonista ponekad še-ret i ludalo. Kako mi se kad svidi.

Najbolji golubeći ćumez ima Ćira Gvozdenjak ako sene računa ćumez u kom živi Ćolba s mačkama.

Komšinica Jerotina kaže kako sam hteo da je ba-cim kroz prozor i strašno laže i podlaguje četku zacipele sam hteo da bacim kroz prozor sve se ofuca-la i olinjala ta četka i evo je na stalaži pored lajma.Nisam pristao da budem čistač cipela. Jerotina me ina-če mrzi zbog onog tvoje cuce buce piši latinicom či-taj ćirilicom. Mrzim i ja nju pa smo kvit.

Kad smo svirali po igrankama Jumba havajac odgri-zao je pisak svog trombona kao dete lilihip.

Obukao sam Stojninu kućnu haljinu crvenu sružama koje liče na muve zunzare zuu zuuu i ća-

236 Vidosav Stevanović

Page 237: milos crnjanski - seobe

lac Trpko je pokušao da se uvuče kroz ključaoni-cu u hodnik kao Hromi Daba iako je debeo kaovepar jorkširac i sipljiv užas jedan dva tri. Pali sumi na pamet probni baloni nešto kao dimna zave-sa zbog onog drugog Zahara probisveta muktaša.Došlo je žuto vreme nema šta. Kad me traži poštarPapagosa osetim poštare na trideset pet kilometa-ra jer mirišu na markice gumarabiku pečatni vo-sak i desni kažiprst im se raspljoštio od pljuckanjaonda se sakrijem iza vrata pružim mu dlan podnos nek odgoneta kao Ciganka čija majka sitnuvunu prede. Doduše na vratima stoji pločica me-singana sa imenom prezimenom i zanimanjem Taji Taj To i To ali nju je svakako zaboravio bivši sta-nar Kursula možda je neko iz pakosti zakucao na-opako možda je odneo neko ko skuplja pločice saimenom prezimenom i zanimanjem ili tako nešto.Kako inače.

Spomenik slobodi iz parkića kod fabrike jedne noćiotišao je da se ispiša u Lepenicu zbog slabe bešike.

Nekada sam i ja skupljao markice GvatemaleBurme s lamama gaučima rikšama između ostalog.Kitovi dišu na škrge. Album sam dao jednom kelne-ru Drdi koji se spremao da me maklja i razbio mikrošeom nos isti ovaj koji sada imam među očimačarnim ali ni njemu nije bilo sve potaman naduo sekao balon na vašaru raskopčao bluzu useknuo se upeš crveno što znači da je došla mečka i pred njego-vu kuću. Ja se useknjujem u postavu od mog pla-vog plišanog kaputa što je moje nek je uvek samnom od rođenja imam sirotansku kijavicu goru

Refuz mrtvak 237

Page 238: milos crnjanski - seobe

nego papadać. Uistinu strašno je vazda biti bez lo-ve i guliti suvu panju.

BG. – bogata gospoda. ZG – zaguljena gospoda. KG.– kurata gospoda. Da ne kažem kragujevačka gospoda.

U ćorki je šlogirani Ćuća hteo da me proburazišrafcigerom kroz creva i kroz gušu jer sam ga koba-jagi pipao otpozadi tamo gde prestaju leđa i poči-nju protisli ali me nije proburazio i neće sve doksam ovaj pravi Zahar golubar i samotar iz ulice Đa-kona Avakuma. Atanasije nije znao da otpoje ni Isaijalikuj Djevo. Moje mi rođene glave na ramenu.

Strašno je to što negde u belosvetskom mraku posto-je drekavci bakcili punđata i Đinđini prsti na nogama.

Iznebuha sam počeo da puštam probne balone.Prvo sam smislio sve u tančine kao pronalazač elek-trične stolice zbog onog drugog Zahara jer ako nepripazim mogu da progutam francuski ključ ili ple-tiće igle ili da me prebiju razvodnici u bioskopu ilitako nešto gangstersko. Moj čelični bokser oduzeo mije Dača milicajac. Svi su razvodnici dobili od dokto-ra u belom mantilu ili od CIA neke uniforme plavekao milicajci da pukneš od smejurije a penkalo imvirucka iz malog džepčeta kao kengurčić iz torbe.Istina neki više vole jeftine hemijske olovke plavepa zelene pa crvene. Kako ko.

Prvi Zaharov probni balon koji sam zamislio posle trina-estog vinjaka sa sodom.

Vratio se jednom jedan čovek iznenada kući svojoj.Odmah s vrata opalio je ženi šamarčinu koliko da

238 Vidosav Stevanović

Page 239: milos crnjanski - seobe

pokaže ko je gazda. Onda je razbio kredenac i poce-pao novine. Novine nisu bile od tog dana već su bi-le od nekog drugog dana. Zatim je pljunuo u kafukoja se hladila na stolu. Potom je otvorio dvokrilnišifonjer koji mu je žena donela u miraz. U šifonjeruje stajao jedan čovek. Čovek je bio u dugačkim gaća-ma ali bez mašne i kose na glavi. Imao je štucovanebrkove i retke zube. Šta radite tu upita prvi čovek.Što pobogu radite u mom sopstvenom dvokrilnomšifonjeru. Veliki znak pitanja. Ništa odgovori čoveku gaćama i pokaza žute zube. Sem ako možda ne če-kam tramvaj iz Piškopeje. Prvi čovek se okrete i ba-ci ženu kroz prozor. Međutim žena je slomila svegadve noge dve ruke i sedam rebara sa nešto malo vra-ta.Naravnoučenije: Nikada se iznenada ne vraćati kućisvojoj zbog Stojne i njoj sličnih.

Kad sam joj po hiljaditi put gurnuo Jomilka u rupučulo se samo stenjanje i žljike žljak.

Kupio sam nekoliko odvojenih karata jednu udrugom drugu u desetom i treću u dvadeset sed-mom redu kao grof De la Ganaguzi fon Šupakburg.Sunce inače zabušava na poslu kao i ja. Švrljao sam za-tim malo po parku kod muzeja malo po pijaci bezpijačara popio kod Kokala sodadžije jednu limuna-du na veresiju i namerno nisam pogledao koji sefilm prikazuje ako se prikazuje. To zbog da zava-ram trag ćelavom cinkarošu Trpku. U svim posle-ratnim filmovima zbiva se jedno te isto palamuda-cija i zafrkancija do neba glumetala nose cilindre i

Refuz mrtvak 239

Page 240: milos crnjanski - seobe

štapove a ispod cilindra uvek viri poštar Papagosaili kelner Drda ili moj berberin Zelenac šaljivdžija ilucprdojko. Tog Zelenca kreketana izbegavam jerme vuče za nos kad brije brijačem i uopšte je vrlopokvaren u prolazu iza drvare. Dadu li mu dadinusponataknem.

Kad čovek dobro izgladni treba da pojede prvo pod-gojeno dete koje sretne bez tatice i mamice.

Kad sam posle žurnala broj trinaest hteo da uni-đem inkognito kao Faruk u javnu kuću razvodnikme Šilja pogledao koso iskosa ali sam ga ponudiokiki karamelama i rekao mu da treba neodložnopod hitno da vidi kita onog sa Grenlanda što je na-stao ukrštanjem slona i ajkule. Ko vidi kajaće se ko nevidi pre će. To sa kitom nisam izmislio kao ostalo ukomendiji i panorami za radni narod. Zaista su napraznom placu pred opštinom u golemom šatoruprikazivali golemog prepariranog kita za sto kintijer su hteli od mesa da naprave Rimljane s igramaali bez hleba. Svi pametni su videli kita izbliza sa-mo ovaj blentavi razvodnik Šilja to nije znao u gla-vi iako je imao štrucane brčiće i bradavicu na obra-zu levom i sjajne zlatne zube i troje dece. Ja nemamdva zuba u gornjoj vilici zbog Drde ubojice ali sepravim da ih imam sve na broju svih trideset pet ine dozvoljavam doktorima ni Stojni da mi gurajujezik u usta ili tako nešto šućmurasto kao šesti pa-dež. Kad je stari bog pravio čoveka od blata nijeumeo da mu zatisne svih devet ili deset rupa.

Kažu da se trideset petog oktombra pojavljuje belikonj sa crnom dlakom koji njišti po muzičkoj skali.

240 Vidosav Stevanović

Page 241: milos crnjanski - seobe

U sali sam video polumrak i komšinicu Jerotinus nekim tipom Laki Lučijanom koji je sigurno biobrat od strica onom kuljavom doktoru što me jed-nom zasvagda oslobodio napredmarš i četapali. Odmalih nogu učili su me kako da postanem čovek ali samse izmetnuo u Zahara. Jeli su potajno kiki karamele atipus nije imao esembe uniformu što se odmah vi-delo očima. Pravili su se da me ne poznaju kao daja koljem medicinske sestre trujem crnce i trebim Ja-pance. Namignuo sam im arsenlupenovski kako jato umem ljude treba ceniti i poštovati prema nami-givanju jer postoje neki koje bi i blesavi Šilja smestaprepoznao i drugi koji sami sebe ne mogu da uhva-te u ogledalu kao ni hitru ticu prepelicu. Takav jeonaj drugi Zahar prevarant i lažičovek ne bilo gaŠćepana Malog. Neće ga ni biti na kraju balade.

Pošto mrtvih ima više nego živih pitam se kada li jesamo odapelo mrtvo more.

Seo sam u dvadeset i drugom redu na sedištepored ženske u crnim čarapama crnim rukavicamacrnom velu i polumrak je izbrisao brojeve kao gu-ma žvrljotine. Nikada u stvari nisam shvatio četiri ra-čunske radnje. Znao sam pouzdano da ova djevojkaMilica ima crne najlonske čarape iako ih nisam vi-deo jer se po njenom licu i rukama i sisama moglosigurno kao Merkur prepoznati da je kurva sekada-ša flinta. Pljuckam ti ja na takvu bednu mimikriju.Namirišem svojim nosem kurvu na trideset i pet ki-lometara jer svaka ima osobit zadah na znoj jarčevi-nu i još nešto treće koje samo čovek bez nosa možeda ne oseti iz mesta. Još hvala bogu imam nos onaj

Refuz mrtvak 241

Page 242: milos crnjanski - seobe

stari i postoji ovde jedan čovek zove se Ćolba i živis mačkama i nema nos već neke dve rupe kao nadugmetu ili fruli. Bolje tri krsta u krvi nego jedanviše glave kažem ja.

Verovatno da bi se ogledala manje poštovala kad bimogla da se ogledaju bez šminke i donjeg veša.

Na platnu je Zelenac kao pravi pravcijati moto-as vozikao auto od desetinu hiljadu konja i grli Je-rotinu pod suknjom i uopšte bio vrlo pokvaren uprolazu iza drvare kao klimave merdevine ili maši-na za pranje rublja a onaj mamlaz mirnovoljno ur-lator bez esembe uniforme nekuda se izgubio u vi-du lastinog repa kao da ga je pojeo vukodlak dreka-vac karandeloz. Jerotini je velika pegla u radionici otki-nula tri prsta. Zelenac se bogme raspištoljio i razu-zurio kao svaki provereni švaler brica kad obrađu-je Jerotinu sedlastu i pojebljivu tako da sam hteo dapustim miša u salu iako je odavno prestao da mrdau mom desnom džepu a u levom sam džepu levomrukom držao onu stvarku za koju moja lajava Stoj-na kaže da je sunđer valjda se ona u to razume kaopodmornica u ribe tune morune i jegulje. Inače Stoj-nina baba mora da je bila štuka. Ja se ponekad propi-sno razumem u maskirane poštare na platnu ili ubifeu kod oficirskih stanova ili pod mostom kame-nim ili u prolazu iza drvare. Razumem se i u miše-ve ali to danas nije na bogznakakvoj ceni. Valjdazbog epidemije papadaća ili zbog brzalice vidignjurca voda mu do kolena.

Ne znam zašto su me u školi zvali Tucko Bušić izČukojevca kad inače više volim da sam Njušić.

242 Vidosav Stevanović

Page 243: milos crnjanski - seobe

Onda je ona sto posto kurva i lažna Milica dje-vojka iz dvadeset drugog reda ili tako nešto u polu-mraku počela da vrišti upomoćmanijak a ja ne vo-lim glasno vrištanje jer imam radarski osetljiv sluhkao cajzlan i čujem miša u duvaru pa da mu je maj-ka Janja garderoberka. Znao sam da mogu da slikamza posmrtnicu ako zaglavim ćorku u Petrovcu. Hteosam da je poštenski maznem pesnicom preko ustakurve koje vrište upomoćmanijak treba mlatiti kaomačku u džaku jer one zato nose crne čarape i crnkombinezon bebidol i crnu onu stvarku koju Stojnaima i kad se kupa i kad voli Jomilka i kad puni re-gator ali me potkupljeni razvodnik Šilja ščepao zavrat kao jerebicu uz bogalititvoga i gurao ka crve-nom svetlu iznad izlaza. Mnogo sam puta želeo da bu-dem drugi Bandit Crvenog Svetla. Šapnuo sam mu nauvo da ga je onaj dobrodušni lipsali kit pozdraviokao radnog čoveka hteo sam da mu poklonim divo-talnu pljugu ličio je na punjenu buljinu iz botanič-kog kabineta u školi ukrao sam mu hemijsku olov-ku da mu posle kraja komendije napišem pismopreporučeno ili razglednicu s mačićima gde ću muu tančine objasniti sve što se tiče miša i moje leveruke i onda sam zaglavinjao kao Baster na vrhu vi-šespratnice i ljosnuo o beton kao kora od afričke ba-nane. Poljubio sam kako se to kaže asfalt da su mizubi zveknuli.

Jednom je Zlaja Parkanac za doručak pojeo kolenasvoje rođene žene i posle joj kupio sjajnu protezu.

Setio sam se odmah i na licu mesta da ona vriš-teća kurva ima mekše noge nego Stojna iako Stojna

Refuz mrtvak 243

Page 244: milos crnjanski - seobe

ima mekše noge od mene a ja od Ćuće iz ćorke kojime nije proburazio šrafcigerom i neće sve dok samovaj pravi Zahar tragalo i sveznalica. Zatim samustao kao bokser Pangaj na osam u trećoj rundi iotišao zadovoljan da popijem još jednu limunaduprotiv mamurluka kod Kokala sodadžije koji tako-đe nosi štrucovane brkove bradavicu na obrazu le-vom šešir od pre Hrista i uopšte je vrlo pokvaren uprolazu iza drvare. Uvek sam bio sam protiv svih iostalih. Otkako su me zaludnjaci s knjižicama opanj-kali kod drmatora i ovi me najurili s posla kobajagizbog cajzlana i lajma i golubova prevrtača davaomi je kiki karamele za džabdžabe jer je mekog srcakao da mu je otac pamuk a majka težina. Grdno setaj zavrzanko Kokalo pravio berberin i namigivaokao da je sam samcijat na svetu i tri sela više. Što ni-je istina na moju veliku žalost.

Bunar u dvorištu Paje Alamunje ima rupu sve doIndonezije pa prva ulica levo ili tako nešto.

Posle sam iz pakosti lično moje obukao Stojninukućnu haljinu s cvetovima čini mi se da su bili ka-ranfili šeboj ili tako nešto mirišljavo i natenane raz-mišljao kako moram da budem mnogo oprezniji odmiša u duvaru a sve zbog onog drugog Zahara žbi-ra duždevog došljaka iz Makedonije. Taj džimrijavuče poreklo od zemlje Cincarije u Škipetarije. Onajdoktorov brat bez esembe uniforme nešto je kaošpijunirao i njuškao kod komšinice Jerotine a ovaiako zna da ja znam kako ona zadiše na znoj prče-vinu i nešto treće razdražljivo uvek je protiv menekao tajna policija protiv Zorgea i ljuti se iz sve sna-

244 Vidosav Stevanović

Page 245: milos crnjanski - seobe

ge kad hoćem da joj stavim ruku na izvesno mestogde prestaje trbuh i počinje šuma neprohodna idžungla afrička sa pitonima i pavijanima. Kaže daće pozvati milicajca da me ućorkira sasvim.

Tvrdim da Laponci i Šveđani žive u Cerovcu CrnomKau Sipiću i Dibokiću kao poljoprivredni tehničari.

Više nego prilepčivog papadaća bojim se šrafci-gera i francuskih ključeva i pletićih igala kojih ućorki petrovačkoj ima tušta i tma jer može neki to-kar da mi izbuši rupe mesto nosa kao mačkaru Ćol-bi a u poslednje je svetsko vreme grdna nestašicamačaka i miševa na trideset i pet kilometara naoko-lo. Živim među samim huljama lopužama hohštaplerimai nabiguzicama. Nigde miša sem ovog koga sam sa-krio u kutiju za cipele a pored četke za cipele i po-red lajma i stavio pod krevet i dlanove posuo bebipraškom i ponovo okrenuo ogledalo od zida. Nekse zna da ja nisam zadribalda kao dželati pod veša-lima.

Kad bih bio neka dronjava vlast naredio bih da svibudu srećni pod pretnjom smrtne kazne.

Može onaj kelner ubojica što se naduva kao cr-veni balon i useknjuje u peš saznao sam da mu jepravo kršteno ime Bogoljub Picika ali se predstavljakao Drda samo iz pakosti i lukavosti može on da mivrati album s markicama Mongolije Tanganjike skamilama pustinjama i fetišima a onda treba raz-mišljati glavom gde da sakriješ taj izdajnički strogopov. album i trzati se noćom i danjom i uvek i stal-no pronalaziti skrivena mesta sulundar klozetskušolju mlinčić za kafu i šiljbočiti da se tatica Trpko

Refuz mrtvak 245

Page 246: milos crnjanski - seobe

kroz ključaonicu ne uvuče u hodnik onako debeokao jorkširac i sipljiv i znojav kao kaldrmdžija. Unemačkom zarobljeništvu prcao je Švabice za koru hleba.Jerotina od one olinjale četke za cipele kao da na-slućuje moje namere jer je čujem kako pevuši neštovrlo provokatorski čikdragiakosmeš i pere se nadlavorom i stenje kad dođe doktorov brat sa Jomil-kom i bez esembe uniforme koju je sakrio pod mo-stom iza kamena što su ga zaboravili cirkuzani kadsu odnosili kita pošto valjda niko više nije imao stokinti i slovima sto kinti. Ja imam fotografiju tog ki-ta na koju je stao ceo od njuške do repa.

Prvi čovek koji se posle mamuta pojavio na zemlji bioje Trivun Sokoćalo jer sad ima sto pet godina i koji me-sec više.

Stojnin brat ima neki đavolji čin i untercigere ipoznaje straobalnog Daču milicajca i svi su cinkaro-ši do groba jer šuruju s razvodnicima plavim anđe-lima i šalju poštara Papagosu za tobom baš kad po-sipaš dlanove bebi praškom između ostalog. Sve ćuih pohapsiti kad dignem svoju revoluciju. Nastrljivci sukao odžačari blebetala i mrze pravog Zahara.

Kaži mi furuna rodila ti majka majmuna kaži bio-skop sidžimio te Šilja razvodnik

Drugi Zaharov probni balon koji sam prozvao pederski.Vozio jednom jedan šofer kamion drumom. Voziotako dok nije zadremao. Odjednom trže se i vidi dapored druma stoji plavuša s koferom. Ili možda sa-mo sa ženskom torbicom. Kad je kamion stao na-smeši se plavuša i ljupkim glasom upita da li bi mo-

246 Vidosav Stevanović

Page 247: milos crnjanski - seobe

gao da je poveze do grada. Molim hoćete li da mepovezete do grada. Molim povešću vas do grada re-če šofer. Nasmeši se plavuša i uđe u kabinu. Kad jeplavuša pogledala kroz prozor videla je da su u šu-mi. Šta hoćete od mene reče ona. Jer vi očiglednonešto hoćete od mene reče ona. Malu stvar reče šo-fer. Hoću onu vašu stvarku između nogu. Molim re-če plavuša. Moja stvarka između nogu trenutno jena remontu. Ali pošto ste dobar čovek pa lepo pita-te daću vam ono pozadi. I bi tako. Vidite li gospojcekako mi šoferi teško dolazimo do te stvarke reče šo-fer. Smučio mi se već ovaj posrani život šoferski. Vi-dim lepotane odgovori plavuša skidajući periku. Vi-dite li vi kako mi pederi teško dolazimo do Jomilka.Naravnoučenije: Svako se snalazi kako ume pa i mo-ja braća po sklonosti.

Kad su Žareta Barbulu našli kod Gine Džinetove re-kao je da joj one stvari radi samo iz drugarske pažnje.

Rešio sam u glavi da pod hitno odem do ženiceStojne i tajkice Trpka i majkice Paraskeve zbogonog drugog Zahara prišipetlje da se ušunjam ona-ko kako ja to umem kad me popusti kijavica špan-ska i to za vreme večere porodične kad zaborave nacajzlana u kavezu više samih vrata i berberski seraspištolje i razuzure i navale da gumaju pire i pr-ženu svinjsku džigericu. Ko nije za sebe nije ni za dru-goga. Pokazaću im kako umem da se pretvarampresaldumljujem prekopiram presvlačim i preme-ćem preko konopca bolje nego glupi Avgust i negoZelenac davež u bioskopu i kako se Stojna ljuto pre-

Refuz mrtvak 247

Page 248: milos crnjanski - seobe

varila kad me gađala stonom lampom šerpama ta-njirima plehanim vazama dedinim budilnikom ko-jima čovek ne može da se ubije pa da mu je majkaJanja krčmarica. Što je šteta veća nego kad poslevenčanja otkriješ da ti je žena droca.

Bilo kako bilo na ulicama je noću sve više urlikavihkučnica koje se smucaju po bunjištima i nužnicima.

Moja rođena i jedina prava majka zvala se Jekajorgandžika Jeka Šuka i Jeka Naopako tako se zva-la pre nego što se kao proštac ukočila na svom oto-mančetu u kujni i takvu je posle nedelju dana pro-našao samac Dudula kad se vratio sa nečije svadbe.A sada se u čitulji crkvenoj posmrtnoj listi na ban-derama i na spomeniku zove doslovce JekaterinaGolubović rođena živela umrla i tako to i ne volimda je stalno viđam kad otumaram na groblje za šti-glicima gde ona stalno stanuje pod zemljom crni-com. Bogo moj kako mi lepo beše u njenoj utrobi doksam joj krv pio. Uvek sumnjam u glavi da i ona ona-ko umotana u marame rekle i sa đozlucima na no-su doručkuje u bifeu jaja barena i umače u so prljavod prašine ali se pred kelnericama i molerima i ko-basičarima pravim kako sam sâm za stolom i kakoću sad nâ otići na posao s koga su me najurili zlob-nici jer sam kobajagi počeo da bulaznim protiv dr-žave i lovim miševe i kroz prozor bacam nameštajna kišu jesenju. Što je istina za takve plitko umneneverne Tome i zaverenike. Inače kelnerice ne pri-mećuju Jeku vampira a moleri i kobasičari ravno-dušno i dalje cevče rakiju i bulje kroz prozor u ovukišu jesenju.

248 Vidosav Stevanović

Page 249: milos crnjanski - seobe

Kud ide čovečija duša posle smrti ako ne u Murteni-cu ili u pumpe za pumpanje fudbalskih lopti i guma nabiciklu.

Hoću iz sve snage da vidim očima onaj raz-drndani otoman gde smo Stojna i ja prvi put radi-li one stvari sumnjive nemojunutra i lepi mi se toza matericu kao flaster za čir zbog kojih sedlastaJerotina zadiše na trideset i pet kilometara i onakurveštija iz bioskopa vrišti upomoćmanijak kaoda si joj nagazio na rep u ime svetog Petra i sve-tog Pavla i ja na kraju zaglavinjam kao stolica i ljo-snem o beton kao kora od afričke banane i usta-nem nimalo grogiran pre osam i odem da popijemjoš jednu limunadu protiv mamurluka. Kažu da jemoja baba tri puta premirala i tri puta se vraćala iz mr-tvih. Njihov nesumnjivi deda Atanasije onaj seme-njar i koričar sigurno je imao rupe umesto nosa irep na guzici pošto se netragom krije od mene uzagrobni život i radoznala majka Jeka veli mi u bi-feu da ga ona ne poznaje dole pod zemljicom cr-nom gde svi inače igraju mice i domine i mezetebeli lukac. Oni nikako ne mogu da uključe šta jahoću da učinim sa svojom glavom jedinom bezkape i kose koju bih mogao kao četku da frljnemkroz prozor u blato svetsko. To je zaharovski i tunema drugog boga.

Tako je drugar Grozdinac polupao tintare trojici mil-kana i prošetao se do letovališta Goli Otok.

A riđobradi Kokalo sodadžija može odsele samda bude vrlo pokvaren u prolazu iza drvare jer muje limunada najako počela da smrdi na crne čarape

Refuz mrtvak 249

Page 250: milos crnjanski - seobe

i prepunjen regator i kiki karamele buđave. Naglo sezahladnelo i kuće su posivele kao ništa. Mene neka bri-še sa spiska kragujevačkih ozvaničenih buzera.

Moja vajna tašta Paraskeva nosi zube na razdeljak atast Trpko drži ih noćom u teglici s vodom.

Svukao sam Stojninu kućnu haljinu s cvetovimai cvetićima koji liče na paukove škorpije leptire ku-pusare ili tako nešto i obukao ganc novo plavo ode-lo koje sam natakario i onda kada smo igrali ko-mendiju pred onim ludakom iz opštine i nešto seizmotavali s prstenjem cvećem čestitkama fotogra-fisanjem kumeizgoretikesa i onaj drugi Zahar neštopotpisivao u moje rođeno ime pravoga Zahara izulice Đakona Avakuma. Uvek nosim pantalone SuperRifle i verujem da sam u nekom ranijem životu bio Di-vlji Bil. Zatim sam pomerio krevet da se krepali mišiz desnog džepa manje oseća na crkotinu jer je na-glo počeo da zaudara kao majka Jeka kad se udrve-nila na svom otomanu u kujni zatim sam sakrio nožu sulundar da ga bolje nađem kad se vratim ako sevratim. Išao sam sve tajnim stazama okolo poredpijace i pored kasarne i pored stambenih vojnih ku-ćerina šutirao sam kamenčiće i kore od banana čvr-gao dečurliju pokislu zaobilazio raskoračene ban-dere koje donose nesreću. Mutna vodurina slivala seotuda gde je trebalo da bude sunce. Sve mi se činilo daZelenac badavadžija ide za mnom sa cilindrom bezoboda i štapom kao glumetala u filmu i da se pre-rušio kao mađioničar u kitovom cirkusu sa Gren-landa. Mora da je ubibože hladno u toj severnoj le-denjajki čim izvoze sneg u južna mora.

250 Vidosav Stevanović

Page 251: milos crnjanski - seobe

Nestaće ćumezi i svuda će štrčati višespratnice u či-jim štenarama više nećemo moći ni da šakamo Jomilka.

Baš me ćoše od robne kuće boli što se Zelenacpretvara kao i svaki brica kad brija brijačem gledaosam ja iz potaje Ćolbine mačke kad izigravaju da suprepelice fazani gavrani i ona buljina jaukalja i zlo-slutnica iz škole navikao sam da mi poštar Papago-sa bulji u tablicu na vratima iako sam odavno pro-menio ime i prezime i zanimanje kao maestro Sven-gali a sve zbog brzalice vidi gnjurca voda mu dokolena ili one druge raskiseliše li ti se opanci šive-njaci. Kad svi na rođenju dobiše dobru vilu ja dobih ba-ba Rogu. Prebiće ga Drda snagator kad ne bude ima-vao perpere filere tantuze da plati barena jaja i so ipokvariće mu facu bez koje može samo da prodajesemenke i kore za gibanicu i da izigrava dodolu po-kladnu masku i ostalo bez veze kao pertla petrolejfrižider. Druge mu nema pa da je grobar Miljenkokoji mamaljugom tovi sve pod zemljom crnicom.

Isposnici možda jesu jeli skakavce i žabe krastače aliniko od njih ne beše prokleven devet meseci pre rođenja.

Setio sam se smesta da nisam pozdravio buljinuiz botaničkog kabineta u školi ali me mrzelo da glu-mim tičurinu i noćobdiju i sve tera stoku Raca i kr-ca krca Milkin krevet svako veče posle devet i bilomi je hladno na kiši i oko srca kao na groblju kodmajke Jeke koja se na spomeniku valjda zauvek zo-ve Jekaterina. Idući iz pećine u pećinu nagaziću najzadi na đavolovo legalo. Stojna begunica i Jeka liče kaodve fotografije iz brzosnimajućeg japarata i zato ihdržim na raznim mestima daleko podaleko da se ne

Refuz mrtvak 251

Page 252: milos crnjanski - seobe

pomešaju kao kit i razvodnikova hemijska olovkaplava pa zelena jer ženskaći zamišljaju da svi živi imrtvi moraju da budu isti isticki i ne razlikuju tiki-ra od mavjana kao ni drugi Zahar potukač burmuod kurtona. Posle oslobođenja gulismo žutu proju i zu-bi nam poispadaše iz glave. Useknuo sam se u posta-vu na kojoj se od slinaca naslikala čitava geografskakarta što je moje nek je moje do sudnjega dana odrođenja imam dosadnu i prilepčivu kijavicu. Ali ćuje se uskoro rešiti kad ispucam probne balone i vi-dim strašnu ribu sokačaru i Gurgura Gurgurovića.

Treći Zaharov probni balon koji sam izmislio na dan pr-vog kragujevačkog pomračenja sunca. Uđe jednom jedan čovek u bife i naruči dva duplavinjaka. Kelner donese dva dupla vinjaka. Čovek is-pi jedan dupli vinjak a drugi sasu u mali džep svo-ga sakoa. Zatim naruči još dva dupla vinjaka. Kelnerdonese dva dupla vinjaka. Čovek ispi jedan duplivinjak a drugi sasu u mali džep svoga sakoa. I takoredom do petog duplog vinjaka. Izvini burazeru re-če kelner. Izvini što se mešam. Ali zašto jedan duplivinjak uvek popiješ a drugi sipaš u mali džep svogasakoa. Čovek se strašno razjari pogleda kelnera izglave i zviznu pesnicom o šank. To da nisi ponoviomamlaze reče on. Inače ću ti skrckati koske. Tada seiz malog džepa njegovog sakoa pojavi razjareni miš.To se isto odnosi na tvoga kretena od mačka. Rečemiš.Naravoučenije: Ne može šut s rogatim i tako miševiizumreše kao vrsta.

252 Vidosav Stevanović

Page 253: milos crnjanski - seobe

Jedne prestupne godine rekoše nam kako ne znamonote i od svirača po igrankama postadosmo kaldrmdžije.

Zakucao sam na vrata porodice Muzikravić mo-je bivše tazbine tiho sa dva savijena prsta čuk čuk iopet čuk čuk kao da sam poštar Papagosa i šmug-nuo nekoliko koračaja natrag i uskočio u kantu zađubre i spustio poklopac i osluškivao šta su protiv-nici i cincilimilaši smislili u svojim glavama. A onisu virili i virili kao nosorozi i gunđali i šaputali i ni-kako nisu znali ko je taj nevidljivi bestelesni Fanto-mas duh iz flaše vinjaka nikada me nisu nanjušilikad sam noćom dolazio kao osvetnik kabalero davidim šta rade sa cajzlanom Cvrkutanom u kavezuviše samih vrata gluvi su kao lonac s kupusom i re-barcima. Moraću najzad načisto da pobrljavim međuovim lupežima. Jedino se onaj učinovljeni brat saesembe uniformom i hozentregerima drao kao da simu stao na rep onaj porodični i svirao kao gramo-fon zabogakoje i rikao kao bivo razbićutinosma-mlaze i đipao kao Džimi Ringo i psovao panaiju ikalajisanu kavurmu i miša u duvaru i sve nešto ta-ko šućmuć a ja odvajkada imam osetljiv sluh i zido-vi pleh i takve trice uopšte mi ne smetaju. Sav sambez mane i pukotine ako ne računamo onih devetbožjih rupa.

Na mestu gde sada stojim bilo je more a uskoro će bi-ti samo prljavština smrad i hrpa bazdećeg đubreta.

Zavrnuo sam rukav i popridigao poklopac i po-kazao im svoju pravu zaharovsku ruku zajedno saprstima bez prstena a oni su blenuli u moj dlan kaotelad u šarena vrata jerusalimska i pljuckali preko

Refuz mrtvak 253

Page 254: milos crnjanski - seobe

ramena zbog uroka i odgonetali kao Cigani za stokinti. Ništa nije onako kako izgleda. Da sam im poka-zao onu stvarku što je držim levom rukom u levomdžepu Stojna bi je sigurno prepoznala jer se onarazume u te rabote što mi je dokazala delom i telomonda na otomanu kada sam prvi put u životu videoizbliza kako se upotrebljava bebi prašak i regator išarena suknja na vratima visi. Čuo sam ih kroz plehkako se domunđavaju kao oni doktori u belimmantilima što su me oslobodili vojske jer sam dal-tonista i dibidus ne razlikujem činove. Terali su meda sipam vodu u kofu bez dna. A onda više ništa nisamčuo sem onog uvrnutog cajzlana Cvrkutana koji jepiskao i laparao kao mlinčić za kafu neke budalaš-tine i palamudacije i zafrkancije da ti se smuči u do-njem trbuhu pa sam kvarnjački pustio lagacak laga-cak vetrić skoro povetarac razvigorčić jer oni to nevole kao ni drpažu još od one četke za cipele valjdazbog mirisa na ukvaren kupus i mućkove od petla.Tako sam se osvetio za stonu lampu sunđer vangleoklagije bokale.

Ko ne zdipi dovoljno za život biće rastrgnut iseckanna rezance i bačen u zahodsku jamu.

A onda sam se useknuo pravo u postavu i po-klopac je lupnuo i zaobišao sam tri bandere koje pokiši jesenjoj donose nesreću i video šućmurastogZelenca i razvodnika Šilju kako se drpaju u prolazuiza drvare i doviknuo im da komotno mogu da mipljunu pod prozor pa da im je King-Kong ćaća i dame mrze kao zemljotres poplavu bombardovanjejer ni mrtav ne nasedam berberskim štosevima ko-

254 Vidosav Stevanović

Page 255: milos crnjanski - seobe

je bolje pričaju Stojnine drugarke sekadaše flinte ikurveštije do neba. Kud li ću i šta ću pred ovom vodu-rinom koja nadire sa svih strana. Niko me ni u snu ni-je otkrio niko nije ni naslutio šta u svojoj glavi hoćuda učinim i to je bilo dobro kao limunada kiki kara-mele lilihip i više nego dobro i moji su probni balo-ni pokazivali šipak celom božjem karavlaškom sve-tu i tri sela više. Mudar sam i prepreden kao taljigea po neustrašivosti sam bez premca u Kragujevcu.

U krštenici stoji da se kobajagi zovem Stojan Golu-bović ali je to neprijateljska patka koju ću smazati zaužinu.

Bojim se jedino francuskih ključeva i pletićihigala kojih u ćorki petrovačkoj ima tušta i tma i Ću-ćinog šrafcigera kojim je po tuđoj zapovesti hteo dame proburazi kroz trbuh i kroz gušu ali me nijeproburazio i neće pa da mu je majka Janja trukerkasve dok sam jedini pravi Zahar iz ulice ĐakonaAvakuma ptičar i golubar za priču. Tako je to s mo-jim životom.

Refuz mrtvak 255

Page 256: milos crnjanski - seobe
Page 257: milos crnjanski - seobe

ZLA TAN GVOZD

Ruke beloglavog pokazuju mi kako da legnem i kakoda se namestim. Moje ruke drže zlatan gvozd.

Ogledalo mi vazda potura istu sliku: bela kosa,bele trepavice, bele obrve, rudasta koža. Vršačkadečurlija vikala: Beluga, i tako je počelo moje bek-stvo. Muška grana loze Ječmenića ugasiće se samnom. Kraj je blizu.

Činjenica je da se Kragujevac izgrađuje od neketamo četrdeset pete – pedeset četvrte godine. Na-prečac proradiše fabrike automobila, koža, konzer-vi, nameštaja, galovih lanaca, konfekcije: ovdašnjiprvoborci svim srcem se u Beogradu zalažu za tuizgradnju. Dođoše zidari iz Makedonije i Crne Tra-ve, taljigaši iz Gruže i Levča, prosti radnici iz Vlaš-ke i Južne Srbije, šoferi iz Preka i Podunavlja, inže-njeri i tehničari iz Hrvatske i Dalmacije: Šiptari, Ma-đari, Bunjevci, Slovaci, Šokci, Slovenci i ostali. Na-stade tarapana bez boga i zakonodavca. Pomešašese smradovi i jezici kao svakojake izmetine u klo-zetskoj jami, i podzemni izvori reke Lepenice osla-biše i gotovo presahnuše. Bi velika žeđ u svima.

Page 258: milos crnjanski - seobe

Vladimir Ječmenić, koji sa Belugom ima isti brojlične karte: 5718, zna sve o tome. Znanje je stekaoprelazeći s gradilišta na gradilište i prenoseći svojeumetničke fotografije iz jedne montažne zgrade udrugu; vitki gumeni ud uvek se selio s njim. Jed-nom je video novi urbanistički plan i zna: grad jepodeljen na osam oblasti obeleženih rimskim broje-vima. Ivice budućeg Vavilona ulaze u seoske atare– Mečkovac, Beloševac, Bresnica, Stanovo, Sušica iMajinić već su osvojeni – i gutaju polja kao zmijažabu, kao nesit krkušu. Tri brega i jedno brdo pod-meću leđa višespratnicama. Groblje će uskoro bitipritisnuto Zelenim Prodorom. Ševarno Jezero preo-braziće se u parking-prostor i benzinske pumpe.Brežuljak pored druma i pruge za Lapovo još uvekpripada manjem ciganskom naselju, čađi iz dimnja-ka lokomotiva i zadahu obližnje klanice. Lepenicavijuga kroz sve to kao mrtvo crevo u trbuhu leša.Čak i drveće napušta periferiju.

Moj prijatelj Cogolj je gluv kao betonska gredau temelju, i jezik mu je samo parče mesa. DikaGrobljanac, najiskusniji i najmudriji među nama,kaže da je u detinjstvu preležao zapaljenje mozga.Stoga gluvilo i blesavluk počivaju u njemu kaosmrdivrana u gnezdu. Ponekad pokušavam da ganaučim čitanju reči sa usana, ponekad on mene učićutanju tela. Stara Grozda Krivošija, majka JovaVukotića, brinula se o njemu dok ga Beluga nijeumotrio pored ringišpila u Pivarskom parku. Tadaje bilo šturo proleće, i mladići su noću silovali kur-ve iz fabrike konzervi, i milicioneri su pored pru-

258 Vidosav Stevanović

Page 259: milos crnjanski - seobe

ge pronašli onesvešćenu Dušku Buđa. To je bio po-četak svega.

Majka je hladna ležala na leđima i sijalo je sunce po-više Žeželja. Otac je hladan ležao na leđima i padala jekiša iz niskog neba. Nedostajao mi je zlatni gvozd.

U pismu iz Novog Travnika Dika Grobljanac jeskrenuo pažnju Belugi na temu gluvoga i maloum-noga kao spoj ništavne svesti i božanskoga blata.Nije se imalo kud, sem u zanos i propast. VladimirJečmenić je usedelički pominjao savest i obzirnost,poglavito zakon i supovce. Gradilišta su mi osta-vljala slobodnog vremena: posvetio sam ga Cogoljui njegovoj efebskoj ćosavosti. Od prvog dana, ono-ga pored škripavog ringišpila, Grozda Krivošija jeznala sve o tome. Znale su i poneke ljutite oči naulici. I niko više.

Vladimir Ječmenić ima svoj urbanistički plangrada i, kada se zanese alkoholom, pokazuje ga Be-lugi. Noću, sedeći pod okruglom svetlošću stonelampe, ucrtavam izmene u pojedinostima; okosni-ca se nikada ne menja kao ni zemlja pod nama, ineće. Fotografije u fioci čuvaju svoju razdražujućulepotu i razvrstavaju se po temama: dečaci krhkihrebara, mišićavi i kostolomni kosmati bilmezi, sani pakao. Peškiri padaju sa bedara, i Vladimir Ječ-menić, koji svakoga prvoga u mesecu ispunjavanovčanu uputnicu na ime Judite Pal-Ječmenić ugradu Vršcu, napušta crtanje pod okruglom sve-tlošću stone lampe. U mraku montažne zgrade Be-

Refuz mrtvak 259

Page 260: milos crnjanski - seobe

luga odabira temu i jedan štrcavi beličasti vodo-skok, svetli mlaz jalovosti i bola, obasjava priviđe-nje mladoga i vitkoga muškarca, večnog Alkibija-da, kose namazane mirišljavim uljem od masline,čvrste i glatke kože. Radnici sa mojih gradilišta,grozni heloti, zadišu na znoj i malter; isto je na gra-dilištima Dike Grobljanca u Novom Travniku. Nadsvim, danju i noću, po suncu i kiši, za boleština isvakakvog zla, stražari kula Vatrogasnog doma, ijedan šiljbok povazdan očekuje golemi čisti pla-men među zidinama Vavilona. Bez nade i bez oča-janja, ali vedar i bodar.

Kućerci, straćare i uličice sa Pivarskog brda, pu-ni svađe i pijanih grmalja i raščupanih žena i srdač-nosti, nestaće zajedno sa bašticama u uskim dvoriš-tima. Kaldrma i tucanik biće zaliveni crnim i vrelimasfaltom. Na mestu obućarskih radnjica, abadžinicasa krivim cimerima, berbernica bez vode i trafika,dizaće se samousluga za čitav kraj: med, mleko iostali otrovi. Splet krivih ulica iz Bresnice, sa Meti-nog brda, od Pirotehnike, pretvoriće se u širokskver sa travnjakom i alejom cveća u sredini. Neo-nska svetlost obasjavaće čak i dečačku Cogoljevuglavu. Tuda će prolaziti autobuska linija broj se-dam: Sušice-Bresnice i stanice će biti udaljene okotri stotine pedeset metara. Tamo gde su se zgomila-li: kafana Rujna zora, prašnjava pekara, Simina ka-sapnica, Pidžulina sodadžinica, stolarnica Stolarskezadruge, raširiće se robna kuća: aluminijum, stakloi hrom. Inače, Cogolj je rođen poviše samog Pivar-skog parka i Skladišta jagodinskog piva. Beluga je

260 Vidosav Stevanović

Page 261: milos crnjanski - seobe

slučajno, vođen mesečarskom sigurnošću, svrationa ringišpil i tako pronašao put svoje sudbine: Vr-šac-Kragujevac-Strast-Užas-Grob. Međutim, gradje rastao i rastao kao podljućeni čirslepak.

Stara Grozda Krivošija, baba Dragovana Vuko-tića, prozvanog Cogolj, čitave zime ni nos ne pro-moli iz svoje kućice na vetar i sneg koji hrle sa seve-ra. Kostobolna i polupijana, povazdan tumara popretrpanim i smrdljivim sobama, dreždi pod kan-dilom ispred ikone Sveta Tri Jerarha, nuždu vrši unoše i lavore, i počesto razgovara sa svojim mrtvi-ma. Toliko se boji smrti da ne sme da zaspi: do ju-tra suludo bulji u zidove i mrmlja beskrajne moli-tve. Sa Cogoljevog prozora Beluga je kroz rešetkevideo tri čađava fabrička dimnjaka, dve kapije sapo jednim vatrogascem, mnoštvo mrkozarđalih ha-la, pomoćnu fabričku prugu. Vladimir Ječmenić jesa istog mesta čuo tutanj mašina u fabrici oružja ipomišljao na sveopšti kraj: svoj i poludelog svetabez mere. To je, u stvari, desno; levo su ruševinejednog dela Pirotehnike. Četrdeset pete tu se desilavelika eksplozija baruta i dinamita, što pokazujuzmijaste pukotine u naherenim zidovima Cogoljeverodne kuće u Španskih brigada ulici. Stara GrozdaKrivošija, čiji pristanak kupujem za desetak hiljadamesečno, ispričala mi je da se Cogolj u času eksplo-zije kupao u viru rečice Ždraljice, blizu postradalihzidova; bio je zaronio i jedan zalutali šrapnel zariomu se u meku detinju stražnjicu. Okruglasta rupastoji tu i dan-danas kao znak i trag staroga nasilja, istajaće do njegove starosti. Ponekad je koristim kao

Refuz mrtvak 261

Page 262: milos crnjanski - seobe

naročitu temu, ponekad je opisujem u pismima Di-ki Grobljancu u Novi Travnik. On hoće sve da zna,jer je prvi među nama.

Prijatelj moje sklonosti, Cogolj, gluv je i malou-man, ne bezuman. Međutim, njegovo telo je mudri-je od svih urbanističkih planova Vladimira Ječme-nića i Centar Za Izgradnju Kragujevca. Dok meko iopušteno korača pored radnika na skelama, dokpreskače malter i kreč, dok nosi blago jesenje suncena ramenima i u kosi, dok ulazi u montažnu zgra-du kod drugog kamenog mosta, dok se pruža potvrdom momačkom i isposničkom ležaju VladimiraJečmenića, dok u rukama drži vitki gumeni ud, Be-luga zamišlja vodoskok koji se rascvetava kao krini rasipa u praznini, čist i jalov kao biljur. Improvi-zovana tema Dike Grobljanca pokazala se kao izu-zetno nova i sveža; Belugina zbirka fotografija gubidraž i bledi pred stvarnim padanjem peškira sa ob-lih bedara. Tada je bilo zlatno doba ljubavi, i nije bi-lo mrlje na mojoj zanetosti.

Međutim, Lepenica izvire u Gledićskim plani-nama, prima Gružu i Ždraljicu, vijuga pored Ba-točine, meša se sa Velikom Moravom ispod Lapo-va, žuto i razliveno teče prema Dunavu, mutnoklokoće i besni u Đerdapu, razliva se u malaričnojdelti u obliku korenja pirevine: pred njom je Crnomore.

Ruke beloglavoga štite me od kamenica i hitre dečur-lije, od bolnih štapova u rukama debele i psoglave. Rukebeloglavoga pune su poklona. Imam zlatan gvozd

262 Vidosav Stevanović

Page 263: milos crnjanski - seobe

Gadna pivarska balavurdija nazivala ga je čak iAždajica, skraćeno Ždajca. Pocepan i prljav, bosihnogu, ličio je na strašilo onda pored ringišpila. Re-šio sam da Judita Pal-Ječmenić više ne bude ni ma-ska ni zaklon pred ispravnijima i snažnijima. Svakoje sam sebi najcrnji pakao. Stara Grozda Krivošijakaže da se zove Dragovan Vukotić i da je poslednjiiz porodice Vukotića, doseljenih odnekud od Kola-šina u Crnoj Gori. Majka mu je umrla od galopira-juće tuberkoloze, Jovo Vukotić je skončao negde uzatvoru. Nesrećnici crkavaju kao vaške u vreloj vo-di, i tako smo svi jednaki. Obojica smo poslednji,Cogolj i Beluga, maloumni i beloglavi. Ipak, kadapopije makar i jedno piće, lice i telo moga prijateljaCogolja postaju tačkasto-mrkocrveni, kao da sumestimično posuti sokom od paradajza. Tada bi-vam briga i nesanica, i patim strašno.

Kragujevac je sada, svakako, pravi grad. Prili-kom poslednjeg popisa stanovništva imao je šezde-set sedam hiljada pet stotina devedeset i dva sta-novnika. Dnevno se u bolnici rađa petoro-šestorodece, plus rođena po selima i kućama, plus doselje-nici sa Kosmeta; od toga treba oduzeti umrle, odse-ljene i pobačene. Umrloga grobara Miljenka zame-nio je grobar Milićko; Rakica Lunjča je upravnikoba groblja, Glavnog i Palilulskog. Groblja su mr-tva istorija grada, i tako smo svi jednom nogom uprošlosti. Vladimir Ječmenić je napravio spisak podsvetlošću stone lampe u montažnoj zgradi porednovog gradilišta: sto devedeset i osam raznih rad-nji, devet škola, jedan fudbalski stadion, osam fud-

Refuz mrtvak 263

Page 264: milos crnjanski - seobe

balskih timova, trideset i pet kafana, dve robne ku-će srednje veličine, četiri samousluge, šest neuređe-nih parkova, tri bioskopa, jedna biblioteka, jednabolnica iz Karađorđevih vremena, jedan staračkidom, nekoliko tajnih javnih kuća, jedanaest fabrika,tri stotine sedamdeset i četiri ulice i uličice, dve cr-kve bez pastve, dva bazena za kupanje, jedno par-no kupatilo, četiri telefonske govornice, jedan na-pušteni aerodrom, dve kasarne, tri muzeja, jedannedeljni list. Spisak ne bi bio skoro završen; Beluga,međutim, smatra da brojke ništa ne kazuju. Samopatnja nešto ljudski kazuje, samo bol. Grad postoji:glupost, crkavanje, smrad. Grad postoji: košmarnotrabunjanje u dubinama more. Vladimir Ječmenićizabrao ga je zbog sumornosti, rugobe i prostaštva;mislim da je najbolje umreti blizu tuposti i beznađa,blesav kao odrtaveli bogomoljac sa slinama vere namasnoj bradi. Nekoliko loših drumova prilazi Kra-gujevcu sa svih strana. Vavilon sa urbanističkogplana zahvatiće još tri brežuljka, požderaće sve ze-lenilo. Kiše retko padaju, i Lepenica lagano sahnekao Belugin kratkovečni vodoskok u vonjavommraku, kao krv u venama. Sve sahne, i sve leti ubezdan.

Teme koje su isplutale u samoći Vladimira Ječ-menića, vazdašnjeg samca i samotara: alkibijadov-ski čvrsta i cogoljevski glatka tela u belim kupatili-ma, na uskim stepeništima, u liftovima. Nastranostzajedno sa raspojasanošću kao na obalama svetlihgrčkih reka: bog Falus nad svim. U poslednjem pi-smu Beluga ih je preporučio Diki Grobljancu u No-

264 Vidosav Stevanović

Page 265: milos crnjanski - seobe

vi Travnik; Dika otpisuje kako prljavština i niskostpovećavaju nasladu. Tako nam se ukusi prvi put ra-zilaze: Cogolj u sebi spaja niskost blata i visočnostsunčevog sjaja. Moj prijatelj Cogolj, nemak, žiža jesvih zadovoljstava, utoka slasti i bola. Od njegovemuške čistoće još je daleka lepljiva sluz Duške Bu-da. I ja sam daleko od plača i bola.

Vladimir Ječmenić, čija se fotografija od Belugi-ne razlikuje samo po odelu, svakog prvog u mese-cu ispisuje novčanu uputnicu od dvadeset pet hilja-da dinara na ime Judite Pal-Ječmenić u gradu Vrš-cu. Nepoznata i neviđena devojčica zove se Tatjana-Tanja, i nema ni lika ni oblika. Očinstvo je teret ko-ji neću da nosim, samar koji ne odgovara mojim le-đima. Ako već moje ime trpi podsmeh i podrugiva-nje, moje telo neće, i tako sam vrlo blizu slobode.Vršac je udaljen gotovo tri stotine kilometara, šare-ni tanjir na ploči ravnice, šiban peskom i severcem.Beluga se gorko podsmeva venčanju i roditeljskimosećanjima, nakaznoj želji da se prevari Smrt, jedi-na neprevarljiva. Produženje vrste je neprozirnamaska na lobanji kostura. Ostatak svoga graditelj-skog života Beluga posvećuje jalovosti i beličastomvodoskoku u tami montažnih zgrada širom samrt-ničke Srbije, i tužnim mislima. Uz novčanu uputni-cu šaljem neispisan list bele hartije: simbol prezira.Ćutanje je posebna vrsta govora Vladimira Ječme-nića i Cogolja; njihove ruke katkad ćute kao cigle uhrpama pod skeletom višespratnice. Desetak hilja-da dajem staroj Grozdi Krivošiji, majci Jova Vukoti-ća, koji sve zna i gradi se kao da ništa ne zna: kan-

Refuz mrtvak 265

Page 266: milos crnjanski - seobe

dilo povazdan gori pred ikonom Sveta Tri Jerarha,i svuda smrdi strah od groba i kraja. Ponekad je no-vac Belugina zaštita, ponekad mamac. I uvek drugi prijatelj.

Uskobedri dečaci su dolazili pošto radnici sa so-bom odnesu zadah maltera i kreča. Njihov užegliznoj stanuje u barakama pored silosa: prnje, masnekarte, jevtina rakija šećeruša, kobasica s parčetomcrnog hleba, iskrpljene cicane košulje, mnogousnohrkanje kroz tri godišnja doba. Nismo braća, i međunama nema razumevanja i ljubavi. Međutim, u zi-mu dečaci i danju dolaze preko praznog gradilištakoje gnjije pod snegom: mršavi mangupčići izbače-ni iz škole, gomilice lukavstva i pokvarenosti, blediobrisi ramena i bedara pod bleskom magnezijuma.Glave što se cere, prsti koji pokazuju: pare, lova,đengi. U proleće, u leto i u jesen dečaci odlaze krozsmireni i odmarajući mrak pored Muzičke škole, ipod zadovoljnim Beluginim pogledom. Smernost izahvalnost spuštaju mi se na živce, i plačem dokimam suza, radosno i vedro. Ipak, odanost mogaprijatelja Cogolja preobražava se u svetlost, i kao dasjajem natapa masnu i tvrdu zemlju koja se suši, ko-ja se stutkava. Vladimir Ječmenić uzima šestare iodmerava proporcije novoga bioskopa između ka-fana Dubrovnik i Prvi maj. Pored bioskopa, pod ze-mljom će biti javni klozet, svetilište nas koji smo oja-đeni. Ispod svega će se granati snažna kanalizacio-na mreža sa utokom u Lepenicu pored prvog kame-nog mosta, i tako ćemo se očistiti od svoga jada i ga-da. I od mnogo čega još, strašnijeg i pogubnijeg.

266 Vidosav Stevanović

Page 267: milos crnjanski - seobe

I pored sve pažnje i nadzora, glatka koža moje-ga prijatelja Cogolja pokatkad se ospe mrkocrev-nim mrljama kao u gubavoga. Praznikom, često iprvog u mesecu, kada prime plate, dokoličari, na-zorbudale i kukumaglaji mu po bifeima i kafanica-ma oko fabrike automobila plaćaju rakiju za raki-jom: da igra trbušni ples, da pokazuje šta ženetinečine u krevetu. Cogoljeve ruke, koje na tvrdom le-žaju Vladimira Ječmenića nežno drže vitki gumeniud, nesuvislo se pružaju ka smradnim telesinamašankuša i kelnerica; sav ubalavljen i upovraćen, ontetura ulicama uz kikot drolja i poganaca, i na čisti-ni kod pijace potura pod nos svetini natekle mladić-ke mošnice. Vladimir Ječmenić gadljivo pljuje u to-plom mraku montažne zgrade; Belugu obuzimajuvatruština, nemir i drhtavica. Stara Grozda Krivoši-ja kaže da je to porodični porok: svi su se Vukotićiutopili u rakiji. Pišem Diki Grobljancu kako u kalunema ničega sem užasa, i strašno čeznem za ravno-dušnošću.

Vrelina mi pali grkljan i creva. Milje mi prolazi svimžilama. Ruke i noge žive mi same za sebe. Obrve belogla-voga tušte se na mene. Zlatan gvozd se krije od mojihočiju.

Vladimir Ječmenić je leporečiv i učtiv, i skru-šen. Beluga je ponekad grubijan, prostak i psovač.Vladimir Ječmenić živi sav u budućnosti: rastu pla-novi beloga grada na beloj hamer-hartiji. Beluga jesav u sadašnjosti: mršavi dečaci, efeb-Cogolj, viso-

Refuz mrtvak 267

Page 268: milos crnjanski - seobe

ka umetnost Dike Grobljanca. Jedino se ja, opleme-njen gađenjem i prezirom, ponekad setim prošlo-sti, crnoga bunara: postoji tamo, u zabačenoj vršač-koj ulici, prosta mala kuća i u njoj sedamdesetogo-dišnja starica, zborane kože, nikakva, uplesnivelakao otpadak koji truli. Jednom sam joj bio manjenego sin i više nego muž. Ta starica i Cogolj su Be-lugino čistilište, i tako će nas, ništavne, progutativelike vatre.

Stara železnička stanica u Kragujevcu, podig-nuta prve godine dvadesetog veka, biće srušenakao nahereni kokošinjac. Nova, koja će se nalaziti učetvrtoj oblasti, ličiće na zaleđeni san od kamena imetala, koji brišu pamćenje i potiru lepotu. Vladi-mir Ječmenić nepregnuto crta podzemne prolazeobložene mermerom, bezbedne lavirinte nuspro-storija, mnogobrojne perone sa tihim i jasnim zvuč-nicima, široke i svetle čekaonice bez dima, smradai ubalavljenih čikova na podu. Tamo gde je sada na-pušteni vojni magacin, sklonište pacova i noćnihptičurina, dizaće se četvorospratno prihvatilište zagluve i maloumne: sažaljenje i milosrđe pre svega,u ime naše goleme sebičnosti. Na uskom poljanče-tu pored sporednih koloseka, obraslom sada u su-vu travu i korov, znojavi radnici iskopaće temeljeza berbernice, frizernice, hotelske sobe, turističkeagencije: crvenkasti i beli mermer, kamen-temeljaciz botunjskog kamenoloma, aluminijum, hrom istaklo. Nesrećnici, sezonski radnici, beskućnici, ba-rabe i kockari se neće više jatiti naokolo: biće istre-bljeni kao stidne vaši iz čuperaka dlaka pod trbu-

268 Vidosav Stevanović

Page 269: milos crnjanski - seobe

hom. Nebo će biti premreženo električnim vodovi-ma; Vladimir Ječmenić hoće da zaboravi garež izbrektavih lokomotiva i svitačke oči čkiljavih sijali-ca. Na levoj betonskoj obali Lepenice auto-put ćeprotezati svoju široku traku, i tako će svi izlazi bitizatvoreni za begunce s prošlošću u mozgu i kosti-ma. Sve će biti svetlo i mrtvo.

Vukotići dođoše iz Kolašina, Ječmenići odvajka-da behu u Vršcu; putevi se ukrštaju po smešnim za-konima seoba i lutanja. Dok su jedni tonuli u raki-ju, drugi su se davili među ženskim nogama; svakavrsta pronalazi najbrži način izumiranja. Dok jeMališa Vukotić prodavao kaput za rakiju pred bur-deljem Krit, dotle je major Bogdan Ječmenić rasipaoporodični novac na maloletne kurvice po banjama ihotelima širom Evrope. Dok je Jovo Vukotić obijaoprodavnice po seljačkim zadrugama, dotle se ŽivkoJečmenić satirao i ubijao radi balerine Anice Marko-ve-Šturm. Mališa i Jovo Vukotić behu deda i otac,sposobni da oplode ženu; Dragovan Vukotić, zvaniCogolj i Aždajica, znači kraj i slatku predanost pro-padanja. Tako se čistoća uliva u ništavilo, i tako svinestajemo. Vladimir Ječmenić je napustio predanjao porodičnim nesrećama, množinu nemuštih sim-bola otimanja od Smrti; montažne zgrade pri gradi-lištima širom Srbije pamte njegovu visoku i malopogrbljenu priliku sa bućem bele kose. Rastući Kra-gujevac jeste mesto za skončavanje: urbanističkomplanu verovatno će biti docrtan jedan omanji kre-matorijum, koji će naše bedne zemne ostatke izdu-vavati u nebo kao trbobolni starac smradne vetrove

Refuz mrtvak 269

Page 270: milos crnjanski - seobe

od pasulja. Beluga ipak puni trbuh teškom hranompo kafančinama duž glavne ulice, i uveče sanjarinad razvrstanim fotografijama. I sve ređe vreli dahnoći povija beličastu perjanicu vodoskoka.

Moj prijatelj Cogolj je pokoran i podatan kaogrošnička glina. Obla i meka ramena lelujaju mu sena nestalnom vetru Beluginih požuda kao baloni otankom koncu više pretrpanih tezgi u subotnje pre-podne. Povodljiv je kao slinavo derište izgubljeno usvetini na Malogospojinskom vašaru. Stara GrozdaKrivošija naučila me je da ga mamim slatkišima: ki-selim bombonama, medenjacima, biskvitima, petli-ćima od šećera. U poslednjem pismu Dika Groblja-nac piše da je on za rafiniranost i produhovljenostoplemenjene prljavštinom i gadalukom; Beluga je,međutim, jednostavan kao nađubrena zemlja, i su-rov kao ona. Seme muškog prijateljstva rasuto jekao polen svuda po svetu koji se lagano hladi: lede-na kugla u studenom prostoru. Seme muškog prija-teljstva je svuda, sem u ženskim dušama. Okruglotoplo Sunce zlati Cogoljeva ramena dok meko i tro-mo korača pored buldožera i dizalica, dok bulji ukran i tešku metalnu korpu na njegovom vrhu, dokzamiče među jele u parkiću kod drugog kamenogmosta. To isto Sunce sija potom u mojem sećanju, igreje me do jutra.

Često čeprkam po prošlosti kao maloumnik potek skoreloj rani, i tako obnavljam svoju muku. Uruševinama Pirotehnike tražim iščezle obrise jed-nog vižljastog dečačkog tela, uvek kada me ophrveseta: šušti gusti korov, protrčavaju gušterovi, dre-

270 Vidosav Stevanović

Page 271: milos crnjanski - seobe

maju zmije šarke, tandrču puni i prazni vagonetiuskom prugom prema vojnim skladištima u Med-ni. Usijani dah eksplozije zapahnuo je kožu mojegaprijatelja Cogolja kao ropac tuberkuloznoga, i jaudišem smrad oprljene puti kao astmatičar dimoveod lekovitih trava. Saznao sam da su svi prozori naPivarskom, Metinom i Bresničkom brdu popucalidvadesetog jula četrdeset pete godine u osam satiujutru, i tišina više nikada neće dremati u našimušima kao detlić u duplji. Reči i ćutanje stare Gro-zde Krivošije lukavi Beluga kupuje punim flašamarakije iz kafane Rujna zora. Ponekad se ustoka ob-ruši na njihovu kućicu u Španskih brigada ulici, ikandilo žmirka pred ikonom Sveta Tri Jerarha kaokrmeljiva prosjakinja na grobljanskoj kapiji. Pone-kad Sunce lije vrelinu sa neba, i ja trnem od slasti.

Moja ruka svakog prvog u mesecu ispisuje nov-čanu uputnicu na ime Judite Pal-Ječmenić; devojči-ca se zove Tatjana-Tanja Ječmenić i nema lika ni ob-lika, i ne muči me uspomenama. Između Beluge injih je svega oko tri stotine kilometara bezbednostii mira, do sada netaknuti pojas razumevanja i me-đusobnog iskorišćavanja. Vladimir Ječmenić mislida velika daljina pomaže ljubavi prema bližnjima, itako je sušta dobrota i požrtvovanje. Možda ću jed-nog dana, zajedno sa Cogoljem, preći u drugu mon-tažnu zgradu: dečaci lopovčići, fotografije razvrsta-ne po temama skarednosti, sevanje blica, pisma Di-ki Grobljancu u neki budući Novi Travnik. Večnose dvoumim između odlaženja i ostajanja, i takosam svuda namernik. Međutim, Kragujevac ima

Refuz mrtvak 271

Page 272: milos crnjanski - seobe

Vatrogasni dom, podignut neposredno posle velikeeksplozije i nekoliko požara; na njemu je stražarskakula i u njoj dremljivi stražar koji sanja plamenočišćenja, sumporni plamen pakla. Verovatno je dasvi sanjamo isto, i da svi hoćemo isto, samo što smona različite načine slabi i nemušti. Stoga tražim pot-puni oproštaj za sve i svakoga, i čekam reč milošteza onoga koji pada. Ali, Petrovački potok, koji seprovlači ispod Gimnazije i Pijace, poslužiće Vladi-miru Ječmeniću kao glavna arterija jake i efikasnekanalizacije; u njega su kragujevački mangupčićizaveli trapavu priliku mojega prijatelja Cogolja, iprepustili je životinjskom strahu i cviljenju. Biće toiskupljenje za sve nas. I uveče sedim pored Lepeni-ce i mislim kako vreme prolazi, i kako nema bek-stva pred sobom. I kako jača naša nemoć.

Vladimir Ječmenić i Beluga, koji imaju isti brojlične karte kao i ja: 5718, stoje pred ogledalom višetvrdog pustinjskog ležaja: bela kosa, bele obrve, be-le trepavice. Samo je koža rudasta kao oktobarskolišće, i zenice su obrubljene crvenkastim krugomkao u golubova. A telesna usamljenost i izuzetnostuvek je i duhovna usamljenost i izuzetnost, i takoću vazda biti gubavac sa teškim zvonom o vratu. UMuzeju kod Pijace, nekadašnjem Konaku Knjaz-Miloševog čankoliza Sime Paštrmca, nalazi se foto-grafija jednog mladog albina, prvog u srezu kragu-jevačkom. Pokazivali su ga po vašarima, zajedno saribom-devojkom i čovekom sa dve glave, i umro jemlad, umorivši samoga sebe glađu i žeđu, i seljacisu mu noću raskopali grob: ni koščica od njega nije

272 Vidosav Stevanović

Page 273: milos crnjanski - seobe

ostala. Međutim, nepobitna je činjenica da Kraguje-vac raste kao otok na stražnjici izbatinane kame-njarke, dvehiljaditu godinu dočekaće sa sto hiljadastanovnika. Osam graditeljskih oblasti biće dovrše-no, i ništa od našeg života neće ostati: ni uspomene,ni tragovi, ni kosti. Jednom je Vladimir Ječmenić vi-deo urbanistički plan i zna: peta, šesta, sedma iosma oblast zadreće u seoske atare kao nužnici ususedna dvorišta. Ali, Beluga gotovo da nikada nemisli na umiranje i konačni poraz. U njegovom snugubavca peškiri padaju sa oblih i mekih bedara, tekprošaranih maljama kao gola zemlja slabunjavomtravom. I bodri ritam strasti damara mu u krvi.

Ruke beloglavoga pokazuju mi šta kažu usta. Rukebeloglavoga pokazuju mi kako da se namestim. Držimzlatan gvozd i letim nebu pod oblake.

Moj prijatelj Cogolj ostaje zatvoren u gluvoćikao zločinac u samici: ruke mu ništa ne kazuju. Po-smatram kako se tupost razliva preko tog netaknu-tog lica večnog deteta, i hvata me jeza pred onimšto će doći. Beluga je po ko zna koliko puta razmiš-ljao o podatnosti prhkog i suvog ždrela zemlje, če-ljusti bez volje, ustima van vremena: o gnjecavojmesožderki upijenoj u sve naše pore. Povremeno jeCogoljevo alkibijadsko telo tačkasto-mrkocrveno,kao posuto sokom od paradajza, i tako nam obojicinema uzmaka. Ostajemo na belegu strelcu, koji veš-to cilja malo ispod trbuha, i čekamo da nas dotuče.Međutim, Lepenica i dalje uporno i suvo teče; usko-

Refuz mrtvak 273

Page 274: milos crnjanski - seobe

ro će sasvim presahnuti izvori ispod Gledićkih pla-nina. Nad svim je stražarska kula Vatrogasnog do-ma kao nadgrobni kamen nad hrpicom kuća za pse:vrh Vavilona u ostvarenom urbanističkom planu. Inekakva strašna nakaza privlači mi se noću kao ša-kal, i osećam kako me sve više nema.

Vladimir Ječmenić, vizionar, vazda je pogurenpod okruglom svetlošću stone lampe, kao ćosavi al-hemičar nad retortama i nejasnom slutnjom kamenamudrosti. Brundaju kamioni transporteri ka parkin-gu preko puta ulaza u fabriku automobila, tutnjevozovi starom krivudavom prugom ispod Pivar-skog i Bresničkog brda, trešti muzika u privatnimkafanicama u Palilulama, i sve to kida komad po ko-mad moga tela. U prepunoj fioci fotografije se raz-vrstavaju po temama, i na svakoj je beli trag moječežnje: ispravljanje prirodnih nesavršenstava, ko-rektura Božjeg sloga, lucidnost u službi tužne lepo-te. Na beloj hamer-hartiji ukrštaju se paukovski tan-ke linije kao mravlji tragovi u prašini, mešaju se bo-je: crvena, zelena, plava, crna, i ona koje nigde ne-ma, sem u mojoj vatruštini. Novi zatvor budućnostipolako iz moga sna izrasta u stvarnost crteža kaoburjan iz gnojavog bunjišta. Umor je neprijatelj sa-mo onima koji ne traže apsolutno, koji se zadovolja-vaju mrvicama istine. Na utrini između Petrovca iOpornice, nekadašnjoj ispaši, u vedrom kutku iz-među šumice bagremova, s jedne, i kukuruzišta, sdruge strane, geometrijskim aparatima biće pažljivoucrtan veliki kvadrat: trista-sa-trista. Severna stranakvadrata naslanjaće se na Opornički potok bez vo-

274 Vidosav Stevanović

Page 275: milos crnjanski - seobe

de, istočna na stari dom Beograd-Topola-Kraguje-vac, južna na nekadašnji i sada u travuljinu obrasliaerodrom sa srušenim hangarima; zapadna će bitiširom otvorena za sunčeve izlaske i oluje kao baštas bioskopom i roštiljem. Sunce u Kragujevac dolazisa istoka, oblačine i olujine sa zapada, vozovi sa se-vero-istoka i jugo-zapada, doseljenici iz Makedonijei sa Kosmeta. Čarobni kvadrat neće biti ograđen ni-kakvom žicom ni zidom, kao ni vrzino kolo po ko-jem đipaju veštice. Iznad zemlje će se videti zgradane veća od upravne zgrade Zemljoradničke zadrugeu Teveriču. Sav zamršeni svet zločina, pravde i kriv-de damaraće pod crnicom, bliže usijanom srcu ljud-skoga sveta, kao užarena lava u kotlu od metala iminerala. Ruka Vladimira Ječmenića hitro i preci-zno pretvara mutne oblike sna u stvarnost crteža:metafora se određuje brojkom i proporcijom, vizijapodleže zakonima simetrije, izmaglica se stutkava uoblik, i tako smo na pragu nečega večnoga. Dole ćebiti čitav mali grad, grob bez crva i truleži, pun ra-dosti i užasa: ćelije sa ventilacijom i difuznim osve-tljenjem, hodnici sa bešumnim podom, bogato opre-mljene biblioteke, udobne i hladovite bioskopskesale, bleštavo bele bolničke prostorije. Nad svim ćese kočiti golem naslov: Opšta Slobodanka, jer svakastvar ima svoje ime u glavi Vladimira Ječmenića.Jedna daleka žena zove se Judita, jedna nepoznatadevojčica: Tatjana-Tanja, jedan gluvonemi prijatelj:Cogolj, jedan pronalazač tema i mudrac nas nastra-nih: Dika Grobljanac. Tada je opet bilo šturo prole-će, i opet sam sav bio strepnja i drhtavica.

Refuz mrtvak 275

Page 276: milos crnjanski - seobe

Katkad se plašim zbrke i nesporazuma, mojihvazdašnjih pratilaca, kao ubica lica ubijenoga. Slu-čaj i nužnost su dva imena za Haos: niko me nika-da nije pitao za pristanak. Bezbrižni Beluga, susop-stvenik moje lične karte, sve to zamišlja drukčije:biće vedar i sunčan prolećni dan kao onda poredringišpila u Pivarskom parku. Višak svetlosti i to-plote prožimaće mi srž u kostima kao da ležim u le-kovitom blatu Prolom-banje, lebdeću i kovitlaću sekao maca. Uz riku buldožera, znojavi radnici ispa-ravaće smradove beloga luka, rakije i užeglih teži-njavih gaća. Metalna korpa na dugačkom pipku di-zalice juriće tamo-amo kao stršljen, i činiće se da ježiva i zla. Beluga sve inscenira kao u filmu. Međujelama parkića kod drugog kamenog mosta i Mu-zičke škole pojaviće se troma i gegava prilika moje-ga prijatelja Cogolja; Sunce će zasipati njegovu raz-barušenu kosu i ramena kao taljige i stoku pijačarana obali Lepenice. To je spora i namerno otegnutaekspozicija. Zatim dolazi čvor, dramski klimaks:radnici zastaju s lopatama u rukama i tupo bulje užižu događaja, buldožeri urlaju očajnički kao ranje-ne mečke, Sunce prži kao rastvorena soda, Belugadrhti na otvorenom prozoru montažne zgrade,tamna senka metalne korpe sa dizalice ustremljujese prema Cogoljevoj dečačkoj glavi kao kobac. Me-đutim, Beluga nema smisla za tragediju: korpa tre-sne kraj Cogoljevih nogu. Radnici se kikoću na ske-lama višespratnice dok se otvaraju vrata na monta-žnoj zgradi i Vladimir Ječmenić otvoreno pokazujezabrinutost. To je sve, i tu nema čak ni smeha.

276 Vidosav Stevanović

Page 277: milos crnjanski - seobe

Ipak, sve dobija ukus naročite teme Dike Gro-bljanca: prljavština i bol, večna Prljavština i večniBol. Tek što je otposlata novčana uputnica JuditiPal-Ječmenić i devojčici Tatjani, tek što su napunje-ne flaše stare Grozde Krivošije i zapaljeno kandilopred ikonom Sveta Tri Jerarha, tek što je dodata jošjedna pojedinost urbanističkom planu – i već Vladi-mir Ječmenić gorko uživa u poniženju i razočara-nju. Tada nas je konačno preplavio sram, kao mu-ljava i nabujala reka lešinu davljenika, i batrgalismo se jadno u živom pesku sramote. Stvar sazna-jem ja za večerom u kafani Dubrovnik, iz odloma-ka razgovora za susednim stolom, i tako poslednjiput potpisujem predaju. Dižem ruke od svega, pa iod samoga sebe. Stvar ne može da se smesti ni u je-dan stari okvir: životinja se otkinula s lanca i urliču-ći pohitala u divljinu. Čopor je pobedio, i meni jedi-no ostaje da se zgadim. Manguparija, pijanci i do-konaši nagovorili su Cogolja da priđe ženi; predmojim unutrašnjim očima smesta se pojavio rutavii krezavi Alkibijad sa vonjem užegle sluzi u masnojkosi, razvraćeni starac bez obraza i ukusa. Na go-lim noćnim stolovima pred zatvorenom kafanomgledali su ga kako dahće nad raščepljenom kafan-skom kurvom Duskom Buđa, i mračno ždrelo ma-terice progutalo je njegovu nevinost kao svinja bi-ser. Pismo Diki Grobljancu u Novi Travnik pokaza-lo je moje konačno opredeljenje za svetlost, i nemapovratka mladalačkoj razvratnosti. Biću star, i većsam star. Vladimir Ječmenić će, znači, stvarno bitiposlednji u porodici Ječmenića, kojima je i vreme.

Refuz mrtvak 277

Page 278: milos crnjanski - seobe

Kragujevac se još nekoliko dana kikotao kao po-kvarena stara svodilja koja na pijaci prodaje prezer-vative i mast protiv stidnih vaši. Čuo sam Belugukako plače u tami montažne zgrade, i to je bio be-dan i nesrećan plač. Uskoro je beli vodoskok uto-nuo u prazninu i jalovost, ispod kojih nema nika-kvog dna. Biću mrtav, i već sam mrtav. Kraj je, naj-zad, došao.

Ruke beloglavoga izgubile su se nekuda. Ruke be-loglavoga ne pokazuju mi više kako da se namestim.Vruća voda curi niz moje obraze. Nema više zlatnogagvozda.

278 Vidosav Stevanović

Page 279: milos crnjanski - seobe

RE FUZ MR TVAK

RAZGOVOR UGODNI TIODORA KOCOŠAI VASILIJA POJCA ISPRIČANU PRVOM LICU DRUGOGA

– Je l svraćao danas u kafanče neki od moje kla-pe? – raspali Tiodor, čim smo se ispozdravljali.

– Nikoga tamo nema! – reknem. – Nikoga podmilim bogom sem Milentija, milicajca, i Pangaja iKadrije koji šljemaju od jutroske. Da nemate u pla-nu neku seansu? – priupitam.

– Zdogovorili smo se za sedeljku i pijanku do-veče kod pobre Refuza, jer mu žena odvrljala u rod-binu pa sad teramo kod njega iz sve snage – razve-ze Tiodor a oči mu došle žute kao žumance i podli-vene krvlju.

– Zato ti izgledaš ko da su te veštice jašile? –reknem.

– Mani me! – zabrza on a glas mu ko iz bačve. –Sinoćke smo šljemali kod njega, do zore. I da nesre-ća bude veća, i ženske bile: ona kobila Duna Klici-na iz fabrike konzervi, i biletarka iz bioskopa Noja,i neka Refuzova svastika što dolandara odnekud, i

Page 280: milos crnjanski - seobe

debela Olja, Refuzova komšinka. Sačuvaj bože, po-bratime, nije se znalo ko koga prevrće i kekeće.

– A tako, daklem, vi!? – naljutim se kobajagi inamrštim. – Ne zovete u kompaniju nijednog odstarih drugara, a? Što ne kažete kako ste kurve pada raskinemo ispomoć i ortakluk?

– Ne svircaj mnogo uz mašku! – iskrivi se on iiskrlješti na mene onim urokljivim glediljkama. –Ne pišaj uz vetar za džabdžabe. Bar tu smo širokeruke. Uostalom, Refuz je trebo da te pozove jer jestan njegov, i piće, i klopa, i žemske. On sve pripre-ma i ranžira pa najbolje i prigrabi, a mi ostali šta za-kačimo. Dođi doveče, kad završiš s popovi, pa čistračun!

– Došo bi ja! – reknem brzo jer kod njega nikadne znaš na čemu si. – Došo bi i da me ne zoveš, alnikako ne mogu da se opsetim gde je Refuzova ku-ća. Ono, bili jedama pijani ko majke, al nas njegovasvraka od žene Milenija iznazivala svinjama, maj-munima i krokodilima, i proterala napolje, a ja sesutra razbudim na štaciji, iza Ćindinog šanka, savispolivan i upovraćan.

– E jesi bilmez! – progunđa i preseče me iskosa.– Al to je bar lako. Prođeš pored parka i kreneš na-levo pored Vašarišta, ondak pravo do novih kuća,onda pređeš poljanče pored bare, Otpad i smetiliš-te, pa javni klozet, pa udariš pravac uzbrdo i tu ti jes desne strane jedan ćumez koj samo što se ne sru-ši – to je Refuzova kuća.

– Ej, Pacov! – doviknu posle za mnom, kad samveć bio pored Simanove bakalnice. – Pazi da ne

280 Vidosav Stevanović

Page 281: milos crnjanski - seobe

upadneš u krečanu ispred vrata. Svakakve se nesre-će zdešavaju.

LUTANJE BAMBULE SLOVOSLAGAČA I MARGITE KASIRKE KOJE ONA PRIČA

MAGDALENI ŠANKUŠI

Bila sestra po vašarima, ne može niko da mepreko vode žednu prevede. Ne nasedam frajerima,vaćarošima i ostaloj sitnoj ribi pljuckavici. Ne da sefemkam i uspijam, najviše mrzim prevrtljivce, neć-kalice i vrtiguze, sa mnom se može kako oćeš, časnoi na lep način, al neću da me neko u zdrav mozakdribluje ko da sam balavura il šupljoglava položara.Svemu ima red i način, pa i poštenoj ljudskoj prevr-taljki. Pristala sam da pođem kod onog nesrećnikajer sam, bože me prosti, odavno imala merak na nje-ga. Red je da se ponekad, sestro rođena i drugo, smene pa na uštap, poštenski izdovoljim i nasladim.Žena sam jaka i zdrava, ako glavobolju prokletu iz-uzmem, volu rep da iščupam, nisam nikakva slepi-ca, i prtikorpa, i pudljiva ustaimajeziknema. Na vrhglave mi rintanje, i duranje, i šljakanje u kući i naposlu, moram i ja malo da se remorkiram.

Tek posle vidim da Bambula ne zna dobro gdeje ta prokleta kuća, al ti znaš kaka sam, od reči iobećanja. Što kažem to ti je ko planina kamena. Po-đem onako, na sente, pa kud puklo da puklo. U naj-gorem slučaju ostaće mi Bambula.

Već smo bili skrenuli s glavne ulice, prešli onadva blatnjava sokačeta, i konjski restoran Radnik, i

Refuz mrtvak 281

Page 282: milos crnjanski - seobe

bojadžijsku radnju Gerasima Piroćanca iz koje viriona njegova nabeljena poprdljivica Cana, i udžeri-cu u kojoj Jerotej Amza izdaje sobe na sat, po sitno-sitnoj kišici a leva mi cipela propušćala vodu, kadsretosmo Kokala sodadžiju i Gileta stakloresca, ko-ji se klatarili odnekud odozgo iz Palilula, zavijali ipridržavali se da se ne skljokaju. Koji se isprečišepred nas i stadoše da se rukujedu sa Bambulu koganazivljali ratnim drugom pod Jorgan Planinom, is-pisnikom i starom kućom izdrkanom, lufterom imuftadžijom. Koji onda priupita da l se snalaze zaput do kuću onog Refuza, pajtaša i šljokare Refuza,robijaša Refuza, onog širokana što nosi još uvekbrič pantalone i ofiksane čizme ko honved.

Posle, kad nas oni uputili negde nadesno, prekopruge, pa pored internata VlŠ-a i Todorove kasap-nice, i kad smo na jedvite jade skinuli s vrata te kr-pelje i žicare, koji stalno lupetali kako oni, nepoko-lebljivi prijatelji, ne mogu da dozvole da jedna ce-njena ženska, koju oni vole ko sestru rođenu, koćerku rođenu, ko švalerku rođenu, ide u polak no-ći sa pederikusa i opasnika i prevaranta Bambulu,koji će očas posla da me prevari i zableneta i opelje-ši i ukoka i još prijavi Dači milicajcu, takav je dripaciako njegova najstarija sestra Rehima bila najpošte-nije kurvište u burdelju kod Eržike Madžarice i kozna dokle bi dogurala da nije zaradila prilepčivubolest od nekog kaplara Čehoslovaka pa se udalaza Petronija koji oštrio noževe i prodavao žilete is-pod ruke. Posle svega, kažem, pođosmo po onojšljiskavici ko da se tamo leba deli il mečka igra.

282 Vidosav Stevanović

Page 283: milos crnjanski - seobe

Baš nekako ispod brda, onde gde sidžimi osta-vljaju konje i kola o Maloj Gospojini i subotom pi-jačnom, dok sam ja rondzala i džukelisala pasji ki-jamet, iskrsnu odnekud, ko da je s kruške pao, spe-čeni Jernej, bivši ložač u parnom kupatilu a sadakuvar za nuždu. Kad ga Bambula zapita za kuću,on se ubezeknu, i pomenu trista svetaca kalendar-skih i majku božju sirotinjsku, a onda poče da se de-reka da s tim veze nema i da nikad u veku nije čuoza tako nešto, da ima troje sitne dece i ženu Ristinukoja boluje od živci i bubrezi, i da je uvek poštivaoekstra i delikatno predsednika Opštine i ženu mugospoju Kaju. Krstila sam se levom i desnom ru-kom, kadli mu Bambula podviknu belu zoru dil-kansku, pa odvali jednu crvotočnu tarabetinu, našta polapeli Jernej uvati tutanj i drkteniš niz ulicu.Natuštimo ti onda u smej jer je zdravo kilavo izgle-dao i dokonasmo da se sasvim urnisao, razglavio iujdurisao za vrbicu. Pravi krš, rekne Bambula, i za-frljači onu vrljičetinu u mrak gde žene bacaju koko-šinji drob i štrokavu vodurinu, na šta tamo ska-mliknu neka pseća položara i polomi se staklarija.

Započne ti on onda uvertiru i brljne mi rukupod suknju, a ja ga krvnički opaučim po dlanu i ri-nem od sebeka, i očitam liturgiju da ne čeka kučni-cu jer i moja mirisavka nije na kolenetu, a i nemamekstra nadražaj da se s njega tucam, nego da se bri-ne za od čeg živimo. Udari ti on u palamudaciju inapadaciju ko da sam na vrbi rođena, te odavno muse naročito prioćalo da se s mene gađa i rondači jersam barut-žemska, te vreba me i očekiva ko izebo

Refuz mrtvak 283

Page 284: milos crnjanski - seobe

sunce, sve mu kita pantalone izbuši, te ne mrdamoodavlen dok se ne potkečimo s nogu uz tarabu.Obećam mu tvrdo čim domilimo do kreveta, a onsrećom ovarisa i lecka se sredi, pa zalupa u nekiprozor u kom čkiljila žutinjava sijalica. Zavesa semikne, i neka raščupana krkulja razumede u čemuje stvar i protolkova nam u tančine, i još reče da iona bila jednom sa nekog Šiptarina što prži semen-ke a Refuzova ženetina, čakljava kobilaldža i čumaMilenija, zaklepeta debela za koju mi se sprama sve-tlosti pričini da liči na moju pokojnu seju Veliku ko-ja imala iste onake sisetine i kandisala na znojčinu iprčevinu ko i prozoruša, oštrokonđa Milenija naišlabaš na gužvanjac kad utulili videlo. Zafalimo napre-čac i uzdužimo napred, a ja se sve prenesećem odladnoće i od jajnici koji me nikad ne napušćaju.

Ondak se šonjavko Bambula oklizne i ljosne po-sred barudžije, uz sledeću sijalicu vidimo da se savušljiskao, a za lakat mu se prilepila neka mokra bin-da, a košulja mu emitira nužnički zid pun brisotinaod govnjavih prstiju i kecelju Marijane klozetarke.Uljudim ga nekako, pa krenemo unapredak, i, naj-zad, ulegnemo u Refuzov burdelj. Još Bambulaumal da upadne u krečanu i rekne kako na zemljipostoje samo zamke i rupe.

ISIDOROVA PARODISTIČKA PROLEGOMENA

1. A ovo behu gosti, uzvanice i posetitelji u za-bačenoj kući Refuza, pređe sanzala i džambasa; od-

284 Vidosav Stevanović

Page 285: milos crnjanski - seobe

ličnici koji se sabraše na saturnaliji povodom stran-stvovanja Milenije, supružnice njegove, i Sidora,maloletnog i neukog izdanka krvi njegove;

2. U noć kišnu i tmurnu, kad gavranovi vise uvazduhu i kukuvije prorokuju sa slemena, posle že-đi velike koja protutnja nad mirovinom raspikuća ibetežnika; na jugu, oktovrija meseca, leta Gospod-njeg hiljadu devetstotina šezdeset i nekog;

3. Noćobdije koji ulicom i trotoarom, noseći fla-še pune prepečenice i različnijeh sokova opojnijeh,kese sa kobasicama, švarglama i debrecinama kojeplodnost zemaljska izasu na ruke njihove; inople-menici i prazničuture koji odbaciše mirluhe ognjiš-ta rodnoga i pevrnute kombinezone inoča i ljubov-ci; prikani i kostoboljci koji uprkos daždu i vetrunebeskom dovukoše svoja telesa do predsoblja nje-govoga i obuću svoju ne obrisaše na otiraču i nogo-brisaču koji pred raskriljenim dverima stražaše istražaše, uzaman;

4. Periferijske utehe starosti muževa svojijeh,preljubočinice i kurve vavilonske, koje ostaviše jelau rernama, nejačad svoju po otomanima i komšij-skim odajama, a zaputiše se u bludilište, prteći tor-bice sa vešom čistijem; sveštenice iz zapećaka išpajzlova koje stresoše vekovno ropstvo sa udovasvojijeh, pojaseve nevinosti skidoše, raskinuše ne-gve i paragrafe, i u zanosu stigoše u kuću mladostisvoje, dohađahu u dom slobode svoje; jedni za dru-gima:

5. Nevalid Skalamera, koji s drvenom nogomspava i tugu mužansku u crveniki skriva, vidilac

Refuz mrtvak 285

Page 286: milos crnjanski - seobe

koji se grobljanskoj kapiji bliži i pacove koji letajuvidi, ratnik i stradalnik, koji vo vremja ono, kad do-jezdiše nevernici sa Severa, kad glad i nemaštinagradom zavladaše, kad namrznu brat na brata i sinna oca diže ruku i otac na sina sekiru, kad žene ča-sne hodahu ulicama prodajući se za novac, za par-če čokolade, za muf i čarape svilene, i kad se smr-zavahu živi u domovima krečnim, nepokolebimiSkalamera koji u vreme srama savlada se i ženi se,Pelageji, obrati:

6. Obuzdaj gordost nekorisnu, sujetu ružnu, taš-tinu bogumrsku, namesti usta da se smeju, obucihaljine svoje svečarske i namaži se uljima mirisni-jem, idi u logor stranački, u ćeliju vojnika, klekni,raskopčaj se i reci: Stranče, pogledaj moju jedrinu ipokornost moju, sažali se, muž mi doma od gladiumire, deca pište, stoga zakolji brava pretila, dviskumladicu i pošalji mu da jede, eda bi se okrepio. I bitako;

7. Skrušeni rab, Karaman prozvan, iz obitelji ča-sne Kutlešića, koji krčmari i meandžije behu s ocana sina još od vlade Kodže-Miloša, konačari za tr-govce i berzijance izmoždene, svratištari koji se započinak i nesanicu udovica i pušćenica i muževanjihovijeh brinuše, i legahu u miru govoreći: Blaženonaj koji ima jer je stekao;

8. Mladac negda, Karaman, koji na ponos ocasvojega i radost posedele roditeljke svoje, ostavi že-ne tuđe, oficirske i jevrejske, čiji put vođaše u klije-ti smrtne, i rad boljitka plemena svojega uze za ne-vestu Ugrinku, zatrudnjelu kćer preduzimača

286 Vidosav Stevanović

Page 287: milos crnjanski - seobe

Adventija, i spremu devojačku i sav nakit porodič-ni skupa uze;

9. A kad zavlada bezakonje i zlost četrdeset pe-te i četrdeset šeste, ostavi Karaman radnju svoju iode u fabriku konzervi, nabavljač i prevoznik dabude, i svaka treća kola doterivaše kući svojoj, jerzašto bi se rasipalo ututanj. A čovek zao i pedep-san, Jagurida, pratijaše ga i videvši sve, otrča i pri-javi ga sudijama. I sud mu suđaše i osudi ga na du-ge i teške godine tavnice iz koje uskoro, popravljen,izađe;

10. Bonik Siksa, zvan Palakurija, koji odnekudiz prestonice dođe i zaposli se kao trafikant, a opre-zne domaćiće jutrom u neveru hodeći u radnji nje-govoj prezervative kupovahu, a časne supruge imajke johimbin tražahu. Sve to tajom i kriomice, jerzaradu deljaše sa stražarom Simonom koji nadgle-daše da se prestuplenije ne čini;

11. A bejaše visokan i odličnik negda, u zlatnodoba prosperiteta i sreće, kad s knezovima i šefovi-ma kockarskog i podvodačkog ceha seđaše i sačeki-vaše provincijalce uspaljene. Imađaše dvosobanstan na Krstu Crvenom, u vreme krize stambene,koji izdavaše studentkinjama vrednijim i daktilo-grafkinjama bez posla i šnajderkama koje bez muš-terija behu i devojčicama koje od kuće odoše;

12. A dana jednog, Panče Grka, moler i živopi-sac koji za nuždu harmonike i vatreno oružje opra-vlja, kad ustade i vide da su mu džepovi prazni aTajsije Japanke, s kojom ludu ljubavnu noć prove-de, nigde ni od pepela, spremi se i vlastima prijavi

Refuz mrtvak 287

Page 288: milos crnjanski - seobe

da se u stanu tom protuprirodne rabote održavaju,i stražari dođoše, pokupiše sve koji se tu zatekoše, iKikireza i Peruna i Bukaču i Šoju, u Maricu strpaše,u Slobodanku odvedoše. I tako Palakurija nevin po-strada;

13. Pružni radnik, džokej i vodonoša negda, po-livač ulica i čistač sada, Josip Varaždinac, koji levouvo nemađaše jer ga u trenu očajnom otfikari i po-kloni Štefiki, sobarici u hotelu Ekscelzior, koja se ko-lebaše između njega i pogrebnika Lojzeka i na krajuse ovom drugom mužu privole, i napusti i njega, tu-žna i pretužna, i odbeže s nekim brkatim Dalmatin-cem koji se kao fotograf predstavljaše i slike za nad-grobne spomenike rađaše. I napusti dom svoj JosipLutalac i krete po svetu golubicu svoju tražeći;

14. Prvo nosač u pristaništu riječkom beše, uvekpri ruci mornarima prekomorskim, i posetitelj jed-ne konobe u kojoj se prodavaše nepatvoreno vinodalmatinsko i blindirane sise šjora Tine koja porodsvoj vanbračni i mnogousni izdržavaše, onda inti-mus mister Simonsa koji po kejovima i zakutcima,u jelicima i peščarama, internacionalu platonskeljubavi propovedaše. Onda se u Neapolju, u zemljiTaliji, obrete;

15. Gde mu se od osmeha prostitutke Đinevrepričini lik izabranice njegove, suđenice odbegle, alisinjorinu kikotavu mrtvu nađoše u sanduku za po-morandže Đuzepa Sicilijanca, i ovoga na večnu ro-biju osudiše. A Josip Tragalac otide otud i u domo-vinu se povrati, govoreći sve žive i mrtve jezike be-losvetske i prodajući preparat protiv boleština spol-

288 Vidosav Stevanović

Page 289: milos crnjanski - seobe

nih. I tako se svrši životopis njegov, a njega u gra-du peder nazvaše, homoseksualac krstiše;

16. Špekulant i trgovački putnik Isak, koga tu-đinci u ropstvo odvedoše, u zemlju Ungariju, ugrad Kapošvar, i na ispomoć Pišti, opštinskom be-ležniku, poslaše: da mu teši kćer tek stasalu i ženuza kojom meštani šaputahu, i polje obdelava i okostoke posluje. I rodi se dete koje imađaše šumadij-sku glavu i šest prsta na desnoj ruci, a prohoda po-sle šest meseci i progovori;

17. A kad oslobodioci dođoše, pokupi Isak pr-nje svoje i pođe ka Srbiji, koja iz daljine sijaše kaozvezda od staniola. I zaplaka širokokuka Fanika irastuži se vižlja Ilona, jer im on mnogo dobra činja-še. I kroz porušene gradove vojvođanske i poredredova pred radnjama i kroz jagmu za pomoć Un-rinu, noseći engleske avijatičarske pantalone i pre-gršt ukradenog šećera, stiže putnik domu svom,vernoj ljubi svojoj, i leže s njom;

18. I nasladi se bedrima Poleksije, supružnicesvoje, sisama majke dece svoje Borisa i Nataše, i po-činu. A nešto kasnije vide Isak da je triper dobio, damu je žena gadnom bolešću zaražena, i primorava-še nevernicu da preljub i počinioca prizna. A kadona zaplaka i reče: Naiđe namernik, bugarski voj-nik, i uperi pušku u me i silova me, smilova se Isaki uzžali za slabošću kućanice svoje, i oprosti joj, jerod njene volje ne bi. I življahu tako u slozi i miru iljubavi i vrlini.

19. I drugi još behu, mnozi, znani i neznani,zvati i nazvati. I bi puna kuća u noć bez meseca.

Refuz mrtvak 289

Page 290: milos crnjanski - seobe

20. A ovo zapisa Isidor, sin nepoznatog oca imajke, nahod i letopisac gradski.

PAKOSNA KARAKTEROLOGIJA SIMEONA FINANSA U PENZIJI

Nisam učio nauke al znam šta znam i nemamdlake na peru. Ljudi su stoka bez repa i prava prav-cata živina. Moja vlastita babuskera gora je od išija-sa i reome zajedno pa nek mi je i rađala samo muš-ku decu. Naslednici moji mogu da mi pljunu podprozor. Za karaktere dolenapisane garantujem Al-banskom spomenicom i smem da stavim ruku u va-tru kao onaj mutavi Rimljanin. Milovao sam ja tuđajajca u životu. Sve sam funjara i droculja danaske,žalibože što taki žive a onaki ljudeskare izgiboše poratovima i Kajmakčalanima. Nema pravde i razu-ma na svetu.

Karakter 1: – Prvi i ponajglavniji je taj Alempije,sin Ristivoja lončara što mu žena bila MakedonkaTina koja se mazala i frakala ko najposlednja lorfabelosvetska i kurvala se sa Kojadina bakalina i Jero-tija rakidžiju, a Ristivoje koji bio kurjak i ubilac sveje golu svlačio i na vrelu plotnu turao ne bi l joj do-akao i stao na kraj, i za drvo je pred kuću vezivaopo pasjem mrazu i kijametu, i nimalo joj nije nau-dio, nadživela ga tri meseca i šest dana. Taj Alempi-je, Refuz što ga vikaju, posle rata radio u galanteri-ju pa proneverio grdne pare izdržavajući freskuStaničarku i njenu lenčugarsku rodbinu, pa zagla-vio Požarevac, kućedomaćin tamo, e taj majković

290 Vidosav Stevanović

Page 291: milos crnjanski - seobe

kad se s robije vrnuo zaputio se lepo po selima datraži neku bogatu udavaču, kosanćim prifatnu rad-nju će otvara. Nagazi tako na nekoj proslavi u Jaru-šicama, Mala li Gospojina beše, onog seljačkog pre-friganca Bogomira, koji i četnikovao i ljotićevao ipartizanovao i prvi se u radnu zadrugu upisao i pr-vi izašao iz nje, i njegovu milu šćercu Mileniju, ko-ja već bila udavana za nekog Rumuna u Kladovo,ribara ili lađara, pa je taj baja isterao jer je ufanjo nagomilu sa rođenog kuma. Nanjuši ti Alempije mršui saleti ih i oženi se baš nekako pred Uskrs, po kišii vetruštini, a onaj balavac od sina, što kroz rupicuu ženske klozete gviri, rodi im se nekako oko sve-tog Ilije i svi vidimo da tu nisu čista posla. A kljaka-vi grbavac Bogomir od one stare magazetine izme-đu mene i Varadinke novinarke, u kojoj držo alatneki i starudiju, napravi im ćumez od dve sobe ikupi im nameštaj, sobu i kujnu, veliki šifonjer i ra-dio, i uz to im da pare te Alempije počne onaj poslićna pijaci. On pijandura i kurvar, prodao bi se zaronđu, a ona pokvarulja i rošpija, sve u nesves pa-da i vene seče. Svađaju se, rastavljaju i sastavljajubar dvama godišnje. Ona beži drugarkama i ocu, aon je posle kumi i vraća zarad ono malo platice štoradi u štampariju kod čuvenog Ćarpule. Pravi Ci-gani što se ne venčavaju u crkvu i ne kršćavaju de-cu kako pravoslavcima priliči.

(Fusnota: – Brak danas nije ništa do narodni je-barnik. Sastanu se nebo i zemlja pa rode kamen ipacifistu. Bilo bi tako i sa mnom da nisam mojojmatoroj uterivao pamet u glavu ovim štaketinama.

Refuz mrtvak 291

Page 292: milos crnjanski - seobe

Tvrdo mislim da su ženskaći iz nekog muškog ot-patka, nekog slepog creva ili od protisli sačinjeni,jer bi u protivnom bili sprženi munjom nebeskom.Koja li im denderleska budala dade ravnopravnostdabogda ga crvi jeli?)

Karakter 2: – Drugi je njegov pobratim i jaran Ti-odor, Ercov, kartaš, mamiparić i uštva što se bioprizetio kod Šmule Najlonke, ćerčetine ParkankeVladimire, što je Konj vikaju, i ostavio je naposle-dak, jer mu kosanćim smetalo što Šmule ko oficir-ska pre rata u burdelju Krit radila, baš na ćošak kodĆiftine ćuprije i ordinacije doktora Prečanina. –Onaj mangaš Tvrtko, koji ružu u zapučak nosio i ci-lindar, ovakav oglas dao trideset devete u svomogovaračkom listiću: Gospođica Šmule, koja je gaćesvoje kod advokata Vuje zaboravila, neka se redakciji ja-vi da bi iste podigla. – Preselio se poslen Tiodor kodSkalmerine Pelagije, koja drži samce i navodadžiše,počeo da se vucara po saborima, da igra trange-frange, barbut, darde i munte, da cuga s regrutima,da kupuje i preprodaje sve od igle do traktora, a ži-vi s matorkama, a naročito sa bivšu ženu Nijaza po-slastičara, onu što je muž uvatio sa švalera i počo dakolje a naišli neke mušterije i odbranili je. Sad dru-guju Alempije i Tiodor, jure sojke i sokačare i do-vlače svakojake mustre kad je Refuz sam kod kuće.

(Fusnota: – Ni moja babetina nije bila bolja dokje bila čemu i dok smo stanovali kod kasarne, alsam joj koske polomio i sad je pobožna ko kaluđe-rica. Oštriji sam ja nego oni španski odljudi, akvizi-tori, o kojima sam u podlistak Politike čitao, oni što

292 Vidosav Stevanović

Page 293: milos crnjanski - seobe

živoga čoveka na točak rastežu ko gumalastiku iseckaju ga ko crni lukac. Još sam kurjak, i pored de-ce što sam ih posaranjivao. Još klimam ko regrut.)

Potkarakteri 1 i 2: – To su one dve olinjale drom-bulje što sa šoferi i ostalu bagru kafansku džigirigirade po ceo dan, špaciraju se, dupetišu i prodaju.Ona Omilija što pokvarila dve ženske i zasigurnotrebala da bude muško, i ona Alivera što ušiljila iušpicila ko da joj je duša u nosu. – Ja sve tolkujemda je jektičava i šangirljiva i čudom se čudim kakoje supovci ne zatvore da ne zarazuje svet i mladun-ce poletljive. Sigurno da ti vajni redočuvari zaradus njima dele. – Dovela ih odnekud, valjda iz NovogPazara, ona krezuba i krmeljiva podvodačica Persi-da, oprala, obukla i podmetala svakom ko ima mil-ku i smer da se izdrnda. – Radili smo i mi to u So-lunu, išli ko na ćabu, sve red vatali i gimnastičili, aGrkinjice mlade, pa pune, pa sisate tako da im sva-ka cilka drugu pesmu poje. A majstorice da im ne-ma ravne, hiljadama godina obučavane, štepuju kosingerice, sve nam duša na nos izlazila. Međutim,bilo je to zbog srpske časti, obraza i čuvenja. – ZbogOmilije teo da se razvede Trivun vulkanizer: pro-dao motor i biciklu, zapustio radnju, ženu i decuoterao u tazbinu. Al onda mu trokira jetra pa sesmiri, sredi i postade manji od makova zrna, i bacise na okopavanje bašte i bistrenje visoke politike.

(Fusnota: – Kad bi mene pitali, sve bi takve trke-ljajke u internat pa vojnicima na raspoloženje, da nepljuju u dlanove i kupe picajzle od svake prljavšti-ne i guze se međusobno. Vojska sa kurvama svaki

Refuz mrtvak 293

Page 294: milos crnjanski - seobe

rat bi mogla da dobije ako ih iz pozadine prebace uprethodnicu. Čitao sam da Napolion tu imao jakeplanove, al ga Englezi, jajare božje, preduhitrili i ubuvaru strpali, gde je od tuge naučio šah i stražaredo poslednjeg funtaća opelješio. U Srbiji inače imaškurava ko pleve.)

Podrobniji podaci o goroj: – Za onu malešnu, Ali-veru, priča se da je nekada, kao devojka, ubila detešto ga stvorila sa nekog Tuzlanca, fuzbalera. Bacilaga, kažu, u bunar, a prvo ga ugušila jastukom i dva-ma probola sa kuhinjskim nožem. Pošalju je onda upopravni dom, gde se izveštila i svakojakim maj-storijama naučila, koliko da se na slobodi snađe.Zatim se udala za nekog pravog slepca i bila mu ču-varka, i drndala se i pendrečila sa svima redom,dok se taj dasa nije niz stepenice opučio i vrat slo-mio, i tako se ratosiljao bede. Ondak naleti na ne-kog kvitara Krntiju s dvoje dece, proda mu neštomalo zemljice što taj imo u selu pa pobegne s para-ma, a kad je uvate na granici, dosude joj svega šestmeseci ćuze. I evo, što dikla navikla, od fuksetinenikad domaćica. Sve se iskvarilo danas i svakog po-pala neka moralna trulež i buđ, smrdi svet od ovomalo zemljice između četiri reke i potomci će našimisliti da smo obožavali nužnik.

Karakter 3: – Niko drugi nego Vasilije Pacov štosada službuje ko bolničar na venerično odeljenje, is-pomaže na kapiji mom ispisniku Miladinu Klocikad se ovaj narolja i oneredi, uvodi bez propusnicesnaše i devojke što pobacuju, opslužuje svakoga koje voljan da plati, i poje u Novu crkvu. Propali sin

294 Vidosav Stevanović

Page 295: milos crnjanski - seobe

imućnije roditelja – ćalac mu držao šećerdžinicu iposlastičarnicu preko puta gimnazije – propali đaku svim školama, propali pevač u kafanama Sloga iProleće, propali pisar u sudu. Kažu da je i žilete biopočeo za pare da jede i da maže takove na bilijaru uKlubu prosvetnih radnika.

(Fusnota: – Da sam ja počem imo prilike ko on– otac mi Svetozar imao tri ektara posne zemljice uGolečelu – izguro bih neki položajčić, sigurno košto je sunce na nebu i mučenica u šljivi. Posto bihsudija il inženjer il bi doguro do školskog nadzor-nika il bih bistrio politiku. Ovako sam celog živo-ta švercere jurio i sa seljacima se natezao za malomita.)

Ovaj i nije karakter ali je 4: – Ralić, armunikaš, pi-jan od jutra do mraka, rodom odnekud iz Dobrovo-dica. Večito dremljiv i nedospavan i neobrijan i pr-ljav, sa onom šklopocijom dugmetarom što je sva iz-lepljena flasterima. Kažu da ga manguparija iz Pali-lula jednom oženila preobučenim muškarcem, ne-kim Žickom sa ženskim guzicama, i on je to prime-tio tek kada se sedmog dana nešto malo rastreznio.

Skupila se lora i salamura, pokupovala svaštaza iće i piće, i udarila smesta u šikanjac i vriskanjaci prevrtanjac. Moralo je do nekog belaja da dode, jersu zajedno bili slama i vatra. Sve sam baraba dana-ske, a sutra će biti još gore. Kad me ne bi mrzelo dazapisujem sve gadarije – pobljuvao bi se svaki kojipročita kao da je progutao crknutog tvora. Sma-tram da je smisao svekolikog škrabanja – smisao ri-bljeg ulja i ricinusa.

Refuz mrtvak 295

Page 296: milos crnjanski - seobe

SATIRSKA IGRA

– Sipajder božju mučenicu! – zavapi starinaSkalamera, zahripa, pljunu komadešku prljavožu-tog šlajma, ustoboči se na krevetu, koji domaćin umiraz dobio. – Sipajder rakičinu, sunce joj spona-taknem kalaisano, da viš kako sučemo. Nema sko-mračenja noćaske, bratijo! Oka na momka, jakako!

– Ne urlikaj, matori, niko ti nije na rep zgazio! –ljubazno proslovi bogobojazni Refuz, levajući raki-ju iz zaprašenog balona, preskačući preko nogu napatosu izvaljenih. – Niko neće biti kratkih rukava.Pravda i jednakost i briga za opšte dobro ko u sve-tlijoj budućnosti.

– Izem ti pravdu i jednakost! – ozlojeđeno siknuKaraman i žalno obori glavu na prsi maljave. – Kadsreće nemaš, ništa ti ne pomaže, kožne gaće da no-siš, ikone da moluješ. Rodi me, majko, srećnog pame u baru baci.

– Plajvaz moj! – okosiri se oponentski nastrojeniSkalamera. – Sudbina ti je glavna, majkoviću, bezsudbine za petama ni u klozet ne možeš. Kako ti jepisato, onako ćeš prođeš, pa sečku da sereš. Koddruga Usuda protekcije ni zasluga nema. Isti su mupatrijarh i bozadžija, isti istacki.

– Man se, matori, ćorava posla i davež filozofi-je! – dometnu reč Siksa, zvan Palakurija, koji je biočovek praktičar. – Opali neku golicavu vojničku,onu kako kaplar Martu za dopisnu kartu, il nekujoš žešću i bešnju, a ženskaći nek u zid gledaju! –uzvrpolji se na stolici škripavoj i visoko podiže ulu-

296 Vidosav Stevanović

Page 297: milos crnjanski - seobe

bljeno lonče s pićem. Koje mu zapalo kao gostu pre-kobrojnom.

– To je Vasiliju i Raliću poso, boga im abortira-nog poljubim! – kreknu gorostasni jaran Tiodor,prebaci nogu preko noge i bliže se Omiliji primače,jer mu ona, trenutno, srce zarobi. – Ne uzimaj imleba, bre, i ne isteruj nas napolje, kad prešna potre-ba nije!

– Ostavite za posle! – zacijuka žgoljava naivkaAlivera i čedno povuče suknju preko kolena šilja-stih. – Nije sikira za vratom. Rakija peva, govorilamoja majka Maširka, i daobog celog života pevala,a ja se na nju metnula. Grdne se kafane za mene oti-male i grdni se primaši podžaveljali.

– Nisi imala na koga da se izbaciš! – groknuIsak, navaljujući telesinu na sto sa kockastom mu-šemom. – Ko ni ovaj Josipčić na papu svoga! – i za-koluta očima na sićušnog prišipetlju, koji se sirotan-ski pored furune stisnuo i prenemogao.

– Sem vas lipo molil i preklinjal, kume i prijate-lu! – strašljivo zacvili Josip Izgnanik, trepnu, plju-vačku proguta i ručicu nejaku na srce stavi. – Semvas lipo zavetoval bili me na miru ostavili, kamera-di. Sem ja kriv, madre mia, što sam na taku formukreiran i što nisam grandisimo, judina. A mali pe-vec tries jaja snese, Jezus i Marija, pitajte neku go-spodičnu, ovu ovde šinjorinu što šuti kak svaka da-ma. Tako li je, šjora moja?

– Spusti ti keglu, burazeru, zeznu te načisto! –zagrohota Karaman i obrisa znoj sa ćele, treskajućistomačinom i dvostrukim podvoljkom. – A što se

Refuz mrtvak 297

Page 298: milos crnjanski - seobe

ostalog tiče, pitaj Margitu, ona je tu maher i fakmanda takvog nadaleko nema. Pronela se njena slavapo zemlji Srbiji. Nanjušilo pikolo gde ima leba. Pi-će, Refuz, za fakina!

– Ne laj, drtino! – prozbori i sunu Margita, kojajedva smestila svoje omašne draži na otoman, po-red stamene i korpulentne dive Omilije, koja učtivoćutala. – I ne kači se sas pošten svet, robijašu i rogo-njo! Brin se za klepetušu one svoje smrdibabe i zvi-zdulje, šonjo i sekaperso! Tako će bolje bit!

– Ni makac! Ne mrdaj, drugar, inače će letiš kobela lala! – zareža kršni telohranitelj i mirotvoriteljTiodor i strgnu nožurdama na Karamana, koji seratoborno pridizao. – Neću vidim gužvu i tabačenjeu kuću mog pajtaša Refuzanka. Malo vam što vaspoji. Napolju svak nek radi šta oće. Je l jasno? – sek-nu žandarmskim pogledom i natušti se kao grado-bitan oblak na sumračnom obzorju.

– Mir, mlađarijo, kišobran vi naopako turim! –umeša se i presudi pravdoljubivi Skalamera, i po-novo pljunu na neoribani patos. Zatim skutomobrisa požutele brke. Zatim nakrenu čašu naiskap.Zatim udari štapom po kaljavoj drvenoj nozi. – Nekvari se veselica rad nečijih zadevica!

– Ima pravo čiča!! – uglas rekoše Alivera i Omi-lija, a ova druga lepojka namesti čeznutljiv pogledprema furuni, gurnu napasničku Tiodorovu ruku ismireno skrsti ruke u krilu.

– Kad sam reko veselje – nek bude veselje! – za-povedi glavni meštar ceremonijal Refuz i nakrenuiz dobrano olakšanog balona. – Rakija za svačiju

298 Vidosav Stevanović

Page 299: milos crnjanski - seobe

dušu. Mrtvac da je pije pa da mu se nešto popridig-ne! – dodade kad oduši i kresnu okom na Margitu,koja ne skidaše s njega pogled svoj zaneseni, dokklimaše poluskinutom cipelom na levoj nozi. Koja(cipela) beše skroz mokra i probušena odozdo.

– Ništ bez viski mog tovariša Marija što ga do-bil ot Američani turisti, strendžeri! – tužno prognja-vi Josip Izgubljenik i sanjalački prevrte očima. – Toje bil delija, Kristuša i mi svetog Bartolomea, i Džu-lijana Gostoprimca. In vinas verita, rekli stari Pale-stinci koji zbog mudrosti izumrli. Sad je pokojnik,dragec, popil vitriol, zbog ljubovni jad. Tako zgo-dan reč uvek imal, krucifiks!

– Što lupa, bogo moj, što lupa ko dilkan kad gamilkan pričvrlji u gepaži! – zakikota se Palakurija ilupi Vasilija po mlohavim leđima. – Blesav tip, sa-mo ubija se rad neke popišulje koju nije mogao daiskeca kako treba. Budalina! Svaku kundačiti treba!

– Ništa vi muškarci ne osećate! – zaplaka odjed-nom Margita i zaklima glavom. – Ko kamenje stekad je ljubav u pitanje. Svi ste ista bagra, zverovi,švaleraši!

– Nemo nas trpaš u istu vreću, ko boga te mo-lim! – zagraja Vasilije, koji se skalupio na patosu po-red Palikurijinih cipela i dosad dremao oslonivšiglavu na progledala kolena. – Ima nas razni u živo-tu. Nađe se i poštenje, majke mi moje jedine. Saose-ćamo mi i cenimo žene, ne bio ja otac sedmoro dece!

– Pazi ga, ludak! – graknu Tiodor, koji je tamanko zna koju čašu strusio i stresao i othuknuo gusti-ozno. – On i sedmoro dece! Ljudi moji, jalov ko Jo-

Refuz mrtvak 299

Page 300: milos crnjanski - seobe

sipčić a toliki porod. Sem ako ženinu pobačenu de-cu ne računa, al onda umanjio bar za pedesetak inešto jače.

– Ne greši dušu, sine moj neiskusni, ne vređajdrugoga čoveka, koji sigurno neku svoju mučicuima pa mu se možda pričinilo! – samilosno i uteši-teljski utanji hromac Skalamera, koji se već sasvimnakitio. – Ko zna šta sve može biti i za šta je ko spo-soban. Čuće u nama đenerali, ministri i direktori.Ljude treba voleti, čujte me i počujte, grešnici, ovči-ce zabludele! – i pusti suzu plemeniti muž za bedučovečiju, za veru u nesrećnike, za mnogobrojni po-rod jalovog Vasilija Pacova, za nemoć svoju da čašunapuni, i nasloni se leđima na kuvaricu, na kojoj hi-jeroglifnim slovima pisalo: JOŠ EDAN POLJUBDRAGI MOJ DAJ DOK CVETA CVETJE I MAI.

– Imao sam ih! – osokoli se Vasilije, živnu i čistose poveća. – I to ne sedam nego devet, samo što midvoje najstarijih, Lazika i Mirkec, od pegavog tifu-sa umre. Moj najmlađi posto šnajder za budže i dr-matore, stanuje u Karlovcu, odma iza trećeg mostalevo, kod kamenoresca Marijana Kvertuila, a sred-nja mi ćerka, Razumenka, uzdanica tatina, ide namodelarski kurs i priprema se za manekene...

– Šnajder ko što je moja baba Rupa segedinskivladika! – pojavi se Bambula, koji dosad dremaonaslonjen na zgužvanog Ralića i njegovu prepotop-sku harmoniku, koji blaženo hrkao isterujući neiz-lečivi mamurluk. – Otkad znam za sebe lomataš sepo burdeljima bez kučeta i mačeta. Ne laži ovaj na-rod, poverovaće ti. Suviše je laži danas! – prekore,

300 Vidosav Stevanović

Page 301: milos crnjanski - seobe

zevnu, pa ponovo zadrema, dok mu sa pantalonakapalo žitko blato i pravilo baricu ispod nahtkasne,i u snu Margita dizala noge i upozoravala da se gla-vom ne šali, jerbo...

– Znam ja jednu kuvaricu što ima slepljen nos,odaziva se na Piklja, a bila s mene u bolnicu pede-set i leve zbog kamena u bešiki, a usput joj otkrilivanmateričnu trudnoću. Kasnije pila sodu zbog vo-doinstalatera Lavrnje i sad govori na dugme, jeste!– zatoroka Alivera i nožicu pomeri bliže Tiodorovojruci. Koja taman pipala kombinezon i gaćice ćutlji-voj i indiferentnoj Omiliji. Koja to primećivala ali senije branila, jer gorolomni Tiodor ličio na njenu pr-vu ljubav Vatroslava Rakonjca, poštara i dominaša,kao na svoju sliku u ogledalu.

– Slažem se i priznajem da tu druge nema! –svečano proklamova dušmanski naćefleisani Kara-man. Zatim odreza gromoglasan vetar i seti se pri-jatelja iz zatvora, Jefrema Klenka, koji se hvastaokako tim trombonom ume majstorski da odsvira se-renadu pod uslovom da se prethodno krvnički na-klopa pasuljčine bez mesa. – Rekbi da je taki šeretovaj guravi život, nikad ne znaš koliko si dece istre-sao kojekud! – i zamisli se nad istrunulim kostimasvoje po kanalizacijama i đubrištima rasute siroča-di, dok mu burlala creva i krčala stolica pod njim.Kojom jednom Refuz mlatnuo ženu svoju čangrizi-vu Mileniju kad mu opsovala oca barapskog zbogozelenjenih kolena na pantalonama.

– Sročili ga v kuplet bili, a na grob mu piše: La-šate anji speranc a voji entrate u lazaret! – sentimental-

Refuz mrtvak 301

Page 302: milos crnjanski - seobe

no procvili Josip Namernik, kome nikada nije prija-la srpska brlja i šoma, a prilepio se već uz stegnoIsakovo, blizu šjore Margite. Koja taman očekivalada Refuz krene dalje od drpanja i cmakanja i vikneje u drugu sobu, i mislila na onaj park pre dvadeseti tri godine, devet meseci i tri dana, u, kome se na-lazilo strelište... – Bogac nesrećni, kako samo uzmandolinu pival na rivi ispred crkve svetog Anisi-ja: Vlak mi fućka vlak mi fućka karta mi v džepu omepe-la omepela bel Zagreb grad brzo Jankec brzo Jankec vlakti bu pobegel! – okrenu pevušeći, dok na ormanu vi-še njegove glave bila zakačena razglednica šarenasa mrljom od slatkog i pismenima: Kupam se svakidan vino ko grom poz Jakterinu voli Ve džakula.

– Kažem vam, ljudi, niko živi ženama da ne ve-ruje! – propedevtisao Isak i tražio sitniš u pocepa-nom džepu. – Žene su najgore kurve, gore od pro-stitutki! – završi sentenciozno i apodiktički, smače sglave prljavo keče, koje neprestano nosio od novo-godišnje noći, i tresnu ga pored ofiksane Refuzovečizme. Koju ovom pijanom na vašaru, kad je zaspaoiza kola sa lubenicama i dinjama, počeo da skidaneki lopovčić nespretnjaković, ali se Refuz u snuritnuo i razbio mu njokalicu, izbio dva zuba s desnei tri s leve strane, i rasparao mu crvenjikavu plete-nu mašnu crnogorku.

– Ne treba da surduče rakijicu koj petlje nema!– milokrvno zaključi Palakurija, jer je primetio kakosa kreveta, ispod samog usnulog Skalamere, vodakapa. Koji u snu šamarao šefa stanice Čilaša, s ko-jim se dvadeset i dve godine sudio oko dva metra

302 Vidosav Stevanović

Page 303: milos crnjanski - seobe

dvorišta, psovao mu sestru Danilu kurvanjsku ikretensku i terao ga da po paklenoj vrućini oblačiželezničarsku bundu sa vatiranom kapuljačom. –Pazi Refuz, da te žena ne skalpira kad pronađe po-top u sobama! – produži Palakurija i sa uživacijomzamisli kako ronđa Milenija, koja nije žena već gvo-zdenzuba, skida štrokavu gazdinu kosurinu ku-hinjskom satarom. Koju istupio Parmezan, koji sepredstavljao kao kvalificirani i ubeđeni oštrač izsvih republičkih centara.

– Žalost živa što svemu kraj dolazi! – nostalgič-no se raspriča Tiodor, koji lamentirao nad ispra-žnjenom poslednjom flašom i lakim balonom. On-da se maknu od uspaljene Alivere, koja već bila str-pala ručicu u njegov džep. Onda cmoknu onemoća-lu Omiliju u tustu vratinu i uzgred joj iscedi čirićnasađen u lascivnoj udolini između dve opuštenesise. – Prosto zaželim da krepam od tog sranja odkog se okoriste samo pogrebnici Belovići i Raja Mi-šomor što nosi sveće za mrtvačkim kolima! – i padepreko nebranjene doline slasti i preko otomana.

Ciliknu otkopčana Ralićeva harmonika, a bu-novni se vlasnik vrati svesti i ubrisa slinu sa crve-ne nosine. Zaudaralo je na prosutu rakiju i mokruodeću, na ustajali vazduh i neoprane noge. Ispodstola neko je spljeskao tubicu kalodonta hygia i otr-canu četkicu za zube, i preko svega bacio nedeljnenovine sa fotografijom ubice u belo obučenih me-dicinskih sestara. Tu je restoran Kosmaj reklamiraosvoju restovanu džigericu, dobitnicu prve nagradena poslednjoj Roštiljijadi. Tu se oglašavala smrt

Refuz mrtvak 303

Page 304: milos crnjanski - seobe

mnogih malih i dragih, ženidbe i udadbe, vereniš-tva i diplomiranja. Tu su se tražili bračni i poslov-ni ortaci.

PACOVI NAPUŠTAJU KUĆU

Mrtav čovek je nezgodna stvar.

(Margita): čekala sam i čekala sve se preznojihod strasti a on loče li loče grli se i bratimi sa štrklja-stog Tiodora zaklinje mu se na večnu drugarskuljubav poklanja mu vojničku bukvicu za uspomenui skida venčani prsten i plače zbog svoje samoće inerazumevanja sveta upriličim kad sve sračunamda ću kući nekako pred zoru onda stisnem butka-ma ruku koju on butnuo u moju mirisavku a njemuoči samo što ne iskočiše iz glave ko da će da se šlo-gira ne bilo mu na premaglavicu.

Mrtvac je stvar koja se koči i hladi

(Alivera): kad neko utuli videlo nastade opštekomatanje i prevrtanje neko vrisnu ko da ga koljučini mi se Refuz Skalamera hrko bogovski još vidimu magnovenju Tiodora kako se ko kurjak baca namoju Omiliju moju Omšu i rešim da joj to zapam-tim i vratim onda me neko sobali sa stolice i počeda cmače i liže i po zadahu na ustajalu duvančinu iusukanosti ko da nije od rođenja jeo poznam Pala-kuriju s kojim sam se već jednom dušmanski istrti-la u stanu Ćire Bogomoljca onda on vikne sad sad

304 Vidosav Stevanović

Page 305: milos crnjanski - seobe

sad i ja počnem da mešam onako kako svi kažu danijedna ženska kragujevačka ne ume usitnim usit-nim al osetim nešto mokro pod plećkom i zadah namokraću

Mrtvac plaši onoga koji mu pomaže da umre.

(Isak): vrtelo mi se u glavi ko na ringišpilu ose-ćao sam se gospocki ko da se ljuljam na mekimmandracima a Margita me ko onda kad smo semandračili pored sušičkog potoka milki i draška itepoli i lizka jezikom bolela me pomalo ruka štosam razbio čašu i posekao se i taman sam pevušio imumlao Magla padnala dolinav pod njumo se niš-čo ne vidi jer najviše uživam kad se nalijem da mr-mljam za sebe sviđalo se to kome ne sviđalo kadosetim nečiju ruku kako me drži za kardinal i steženasmejem se jer kad se natrkeljam može i vojna mu-zika da svira uzalud kad napipam nečije muško ra-me i sako i po žgoljavosti znam da je to PederikusJosip pa pobesnim i dobrano ga odalamim pesni-com onako u mraku i osetim kako pod rukom neš-to krcka

Mrtvac nije opasnost dok se ne sazna.

(Bambula): udarimo ja i Karaman čini mi se upesmarenje Idem šorem i pucam pištoljem ej bežibre odalamiću te ciglem i sve što smo mogli da sesetimo pijanom ništa ne pada na pamet sem neštobudiboksnama u podvriskivanje da te milota spo-

Refuz mrtvak 305

Page 306: milos crnjanski - seobe

padne do malića prsta na nozi neko počne da otva-ra vrata sigurno ide na povraćanje meni se to nikadne dešava imam stomak gvožđe da svari i tad vi-dim prema spolja neku krupnu žensku priliku ja-sno mi bude da je to Margita sine mi da briše kućia od našeg dogovora ništa e nećeš reknem e nećešda si još tolika kurvo glibava ustanem sapletem sepreko nečijih nogu koje bile ukočene ko da je tajsvat odapeo pa rgnem da je pristignem

Mrtvac nije pravi mrtvac dok ga neko ne vidi mr-tvog.

(Josip Begunac): udaril me je tako da sam svezvezde videl gejak vrag mu babi turil pimpeka po-trefil me odma preko nosa i počel da psuje tat edenporka madona kud sam ja bogec dospel u divlju Sr-biju ripim zaglavim na vrata bože moj karo mio izaštitniče sveti Franjo kakav svit nekulturni čujemga kako tetura iza mene i lupa o tarabu i vikal je alsam ja već bil daleko fala svecima Jagu Antunu Vi-du Ivanu Nepomuku a pre nego skrenem iza uglaobazrem se i bum ga videl kako lomata onako de-bel ispod sijalice porka mizeria pomislim zaplačemnad svojom bedom kad će se moje patnje završit ividim da je dobro što sam na vreme pobegel

Mrtvaca napuštaju svi živi i mrtvi.

(Omilija): zaklela sam se tvrdo Aliveri da nika-ko ni po koju cenu neću s njega jer ona trza iz sve

306 Vidosav Stevanović

Page 307: milos crnjanski - seobe

snage pamet joj pomerio valjda što je ogroman kokasapin Todor i jak ko kovač Šmit ruke mu ovoli-ke i nosat ko niko živ a njoj naspelo da bude s nje-ga i samo s njega e zaintačim se e ne može tako ene dam ti pa da ti je ruda ako je tvoj đoka glupiAvgust moja ribica nije cirkus moj dućan moja ro-ba što se više ne daš više te cene iako pretio i zavi-jao kao džukac ja se izmicala ovamo-tamo dok seon ne omače s mene i ljoljnu s otomana nije mi pr-vina volijem ja svoju drugaricu s kojom bila posvim vašarima kajmačenjima i ševaljkama i sakri-jem se iza klozeta i gledam kako izjuri besan božebesan i dade se u trk niz ulicu pa oko ćoška pro-đem kroz provaljenu tarabu pa kroz Simeonovodvorište pa požurim da se što pre strpam u krevetsama najzad

Mrtvac ne mora da bude primećen u mraku.

(Siksa): terao sam i terao nisam imao o šta da seoduprem neka me flaša žuljila i zakačinjala me ne-čija glava ko da taj burazer promenio svetom i upi-sao se u mrtvake klatila se klatila Alivera skvikala ikukala kako smo legli u neku izmetinu nije prijatnouvidim da od klipačenja ovde nema ništa treba tizato krevet i ljudski prostor na raspolaganju pove-dem je kod mog pobratima Pangaja pa makar jeobojica zadovoljavali sam ništa neću moći da uči-nim sitne ženske su nezajažljive pođe ona odmabez reči jedino kaže nečija ladna ruka joj nečija lad-na ladnijata ruka al joj reknem da ne svira pa zagla-

Refuz mrtvak 307

Page 308: milos crnjanski - seobe

vinjamo kroz onu kišicu koja i dalje piškiriškila a te-revenka ostane u mraku gustom ko testo

Mrtvac je stvar koja sa živima nema nikakve veze.

(Karaman): već sam se bio ispovraćao i nasloniona zid da malo danem dušom kad izručim skorosam trezan mogu jovonanovo kad izmile Skalame-ra skljoka se preko praga ko proštac lupi zamalo nepade u krečanu to treba pokrivati vidim da se bal-sumiro načisto i da neće moći ni da pomisli kućipridignem ga što je pijan čovek težak ko olovo il komrtvak zapeva jednako hoće da vidi svoju ženu Pe-lagiju jadnu ženu Pelagiju milu ženu Pelagiju i takobez veze da je zamoli za oproštaj što je za vreme ra-ta na blud terao baš tako i sad plavokosu decu izdr-žava vajde nema pljusnem mu dva-tri šamara po-duvatim pa zajedno niz ulicu ko švaleri uvek mo-ram ja pijance da razvodim znam i ja uostalom dase onesvestim od pića

Mrtvac je samo jedan leš i ništa više.

(Vasilije): sudarim se na vratima s tim zevze-kom udari me onom armuničetinom ko da me par-ni valjak udario il brzi voz ni trezan taj ne vidi ku-da ide usranko budalo blesonjo reknem al pomi-slim da je do jutra ko zna još koliko namoram ga dazasvira jedno kolce čarlamu pa krenemo niz ulicuotvori se jedan prozor debela ženetina zakrešti da jeovo treći put noćaske kako se pijandure oko kuće

308 Vidosav Stevanović

Page 309: milos crnjanski - seobe

njene sakupljaju i obikoljavaju da zna odaklen ide-mo skrešem joj majčicu krvavu i sestru nagužvanui detence u grobu pa udarimo u pevanciju kako do-likuje i okrenemo prema štaciji na još poneko piće

Mrtvac može da bude živ za sve koji ne znaju.

(Prozoruša): ne dadoše mi da spavam gledalasam gde sve jedan za drugim prolaze naždrljokaniko svinje i prebrojim i vidim da nema Refuza sigur-no ostao kod kuće pijan biće lepa svađa kad sutranjegovi uđu u kuću a on odavno mrtav pijan i kadtu nastane jedno lelekanje i za kosu čupanje.

PLAČ MARGITIN I JEDAN NESPORAZUMISPRIČANI U PRVOM LICU JEDNINE

VLADIMIRA KELNERA

Izgledao je dibiduz očajno, zelen, bled, s podoč-njacima ko tanjirići i skorelim usnama. Po nervozi igadljivom bacanju nedopuštenih cigareta videosam da je prepio noćas i da mu nisu sve koze nabroju. Poznajem ljude kad tako drhte, spremni zaoči da skoče na najmanju reč. Toliko sve znam o pi-jancima da mogu da pišem knjigu: Neka razmatranjao problemu trežnjenja i lečenja mamurluka, sa opaskamao štetnosti nečistih alkohola, od Toga i Toga, izdanje Sre-skog zavoda za brigu i staranje o nesrećnicima, delo na-šeg eminentnog stručnjaka i praktičara, nagrađeno naKongresu dijabetičara, i tako dalje, kako to već ide.Boga mi, samo kad bi se isplatilo pisati, bacio bih se

Refuz mrtvak 309

Page 310: milos crnjanski - seobe

na tu besposlicu. Ali, kod nas gladuju i buregdžije,a kamoli piskarala, i stoga ostajem u radnom naro-du.

Taman sam ubeđivao Margitu da nema razlogaza cmizdrenje, jer nije, uostalom, ni prva ni posled-nja, a koliko ja znam o životu, to može da se desisvakoj ženi, pošto nijedna nije osigurana i pelcova-na protiv malera. Sem, razume se, ako nije udata zanekog drmatora.

– Ne budi luda! – reknem. – Ne pravi cirkus odsebe za banbadava, za tečine strine zdravlje. Necmizdri mi tu pred gostima, neću da imam nika-kvih neprilika sa onim zavrzanom od šefa, ionakose ispizmio na nas.

– Lako je tebi! – raspilavi ti se ona još više (žena-ma je to lakše nego meni popiti piće, manje pišajuposle, valjda). – Lako je tebi da pričaš kad se tebiništa nije desilo. Blago vama muškarcima, sve vamje potaman.

Psovao sam sve na svetu: i svoje meko srce kojemi ne da dâ mirno gledam tuđe suze, i kelnerskipoziv koji te primorava da razumeš ljude i pomažešim, i žene koje nemaju preča posla sem da se šege-beče i jadikuju, i govnaru šefa kome svaki živi čo-vek smeta jer mu se ćerka prokurvala, i džulove ko-ji mu pune kafanu i vašare kao u svinjcu, i mamur-nog Isidora koji se isprečio pored vrata kao inspek-tor, i ovo svratište za sve ološe kragujevačke i ju-žnosrbijanske.

– Ne lupetaj! – okrenem strogo. – Ne sviraj mi tuuz krivak! Što mora da bude, mora, i što se desilo,

310 Vidosav Stevanović

Page 311: milos crnjanski - seobe

desilo se, ne pomaže tu kukumavčenje, sunce mujarko! Ubriši njušku, umazala si se ko tanjir sosom,ličiš na lecederski kolač. Takva je priroda, pošto ne-ma boga od oslobođenja, takvi su zakoni materije,da. Luda si ako misliš da će ta čaša nekog mimoiđe.Nije se rodio taj majkin sin!

– Ne razumeš! – žvalavila i dalje. – Ne razumeššta to za jednu osetljivu žensku znači. Nisam bu-kva, boli me. Drugo ste vi, vama je sve jednostavno,samo da legnete i da se ubljuzgate, i ni na šta višene mislite. A mi, nesrećne i jadne! – i zacvili opetkao da si joj zgazio na žulj.

Video sam da neće prestati uskoro, žene mogutako do iznemoglosti, curi i lije iz njih kao da su imse provalile suzne žlezde, boga mu, kao da uživajupraveći vodu. Digao sam ruke od tešenja pošto mise činilo da ona slini još više. Zarekao sam se da ćuda promenim smenu čim budem mogao, nisam jaodozgo zadužen da izigravam ispovednika i pod-vodača pored ove razgužene i namazane Margite, ida tražim mirniju i otmeniju kafanu u koju ne svra-ća svaka šuša, dripčina i dunsterčina nalokana daurla i da se mlati, pa sam posle ja kriv kad uleti vr-ljavi Milentije i vikne i rikne zahtevajući red i mir ipreteći prijavom i tresući se kao padavičar. Opaziosam da se Isidor opet namestio kao da će da dreždiovde celo poslepodne, čekajući da mu neko plati pi-će i krlješteći se na mene kad mu ne dam veresiju,kao da ja ovde serem pare i radim samo zato da bihnjemu i njemu podobnoj bratiji, grebatorima i žica-rima, davao mufte piće i cigarete. Muftakis i džaba-

Refuz mrtvak 311

Page 312: milos crnjanski - seobe

lesku, češanje. Nema leba kod mene, batane, nisamja levak, niti se gađam u šupak! Neka mu njegovedripave fukse plate nešto, ako daju išta drugo semtripera i čavke na veliko.

– Servus, Glavonjo! – uzdiplomatišem. – Neštosi podranio danas. Da nisi nekoga opljačkao na bar-butu? Da ne čekaš neku argožensku?

– Servus, burazeru! – promrmlja Isidor, sav za-goreo od rakičine i duvana. – Pišam ti se na ovo ra-noranjenje. Upekla zvezda u teme, ne mogu ni dakrnjošem kako treba, sav sam na tri ćoška. Ona mo-ja veštičara od gazdarice od jutros krmauče i zape-va, priprema sinu daću. Sav taj krkanluk za onubandu sa groblja, grobare i čankolisce i prosjake.Krvava im zezačina!

Rastrtljao se, ljubazan i učtiv, iskezivši se čak,što bi trebalo da predstavlja osmeh, tako da samodmah uključio kuda smera i unapredak se rešio damu dam šipak mesto zajma. Pohvatao sam konceodavno, njemu i njemu sličnima, i ne idem više nalepak, ni za živu glavu. Pare su jedina sigurnost, iprijatelj, i utočište, i zaštita, i ljubavnica – sve osta-lo neka se tornja u božiju mater – volijem njih, slat-ke parice, više nego sve drugarčine iz ove čaršije isvih takvih budžaka za vagabunde i nigdenikoviće.Mlatio me život kao vola u kupusu dok nisam nau-čio da tečem, i kućim, i pribiram za crne dane. Mojdžep – to je moja sloboda, i otadžbina, i sve uz to.Ipak, ostajem sa svima dobar, zlu ne trebalo, nećuda mi se prebacuje kako dižem nos i kako se kočim,čak ni pred ovakvim sakaludama i prevarantima.

312 Vidosav Stevanović

Page 313: milos crnjanski - seobe

– Izlapele babuskere! – ubacim susretljivo. – Is-karabudžene ciciješke. Živom ni lebac ne bi dale amrtvima se za dušu i ždranje brinu. Gledam ih sa-mo kako se vucaraju i ližu s kučićima i ostalom use-deličkom živinom i smradežom.

Raspilavio se i raskokodakao odmah, zapenu-šao i razvikao se protiv svih što nešto imaju i svojene daju. Treba im sipati mišomor u čorbu, kao. Ta-kvom ne ide u glavu tuđa čuvarnost, lezileboviću.Domišljat sam dovoljno da to ukapiram i prevejanda ga okrećem oko malog prsta i radim kao bilme-za. Nema pod mojom voćkom ladovine za svakoga,pogotovo ako je zabušant i lenja uštva. Stajao samna sredini kafane i činilo mi se da ona prokletinjapozadi više ne šmrca i ne bugari, i od toga mi lak-nulo jer ne volim plačisinđere i scene žalostivne.

– Kakva to muzika kod tebe? – učkilji Isidor umene odjednom, zverajući u Margitu (na kojuznam da odavno ima merak ali još nije uspeo da jeošajdari). – Da ta tvoja ne cmizdri zbog nekog šva-lera? Ostavio je neki budža valjda?

Nije to tako jednostavna stvar, pobratime, po-mislio sam, ne plaču baš samo zbog toga, imaju ione po neku trunčicu obraza, iako ne znam čemu biim služila. Sažaliti se treba neki put, ako te to ništane košta, ljudi smo, majku mu, nismo Amerikanci,svakog po nešto peče. Ali ne izvata mene niko nabrzu brzinu, ne lajem što ne smem još od četrdesetosme, iako mi je često jezik hitriji od pameti. Doko-nam da mu ništa ne kažem jer bi od svega napraviosmejuriju i sprdačinu, i zapisao to u njegove teftere,

Refuz mrtvak 313

Page 314: milos crnjanski - seobe

i rastrubio na sva usta, tako da ne bi mogla posle daživi od zezatora i drkadžija. Farbnuo sam ga stogaiz mesta, bez da trepnem.

– Na današnji dan umrla joj majka! – udarim unajtanje žice, tamo gde svakog pogađa, ma od kojesorte bio. – Pa suzi tu od jutroske. Kaže: takva se vi-še ne rađa. Kaže: takva će biti pamćena dok je sve-ta i veka. Nije joj lako, nije majka tek kakva poaba-na stvar. Rod je to najrođeniji, moj bato!

– Eve ti ga na! – opetova ti ona i naceri se. – Zarjoš neko zavija zbog takve sitnice? Stao si na lud ka-men ako veruješ u tako nešto, kad svakog boli stoj-ko za tuđu smrt. Bilo to. Mora da sinoć onaj njenšamšula nije mogao ništa da joj uradi, il joj neki da-sovan opalio vruću za pamet. Otkad se znamo nijeslinila nikad, a valjda joj je svake godine majčinagodišnjica il daća pomen il tako nešto. Lažu žene itrabunjaju koješta, a mi se satresmo da poverujemou to!

NARAŠTAJ JEDAN ODLAZI I DRUGI DOLAZI A ZEMLJA STOJI UVIJEK

Bazao sam oko podne pred parkom, šetao samizmeđu benzinske pumpe i kafane, bio sam nervo-zan i iscrpljen i mamuran i smetalo mi sunce kojeđavolski upeklo. Strašno me bolela glava, pred oči-ma mi svetlucalo, grkljan mi goreo, stomak se ste-zao i sav sam bio iscrpljen i suv iznutra kao fuzbal-ska lopta. Rekao sam sebi da neću više da ludačkiločem kao sinoć, nema potrebe, to ničemu ne vodi,

314 Vidosav Stevanović

Page 315: milos crnjanski - seobe

i škodi mi i smeta mi da se osećam kako valja. Nisiti od onih, rekoh sebi, koji ždrljokaju svaki bogovet-ni dan i noć, koji smuču otkad znaju za sebe i tera-će dok ne krepaju, i kojima to nimalo ne škodi i ni-su nikad nervozni i ruke im se nikad ne tresu i uveksu orni za pijanku iznova. Ne ličiš nimalo, rekoh se-bi, na sve one pijanice i sunđere koji se smucaju poperiferijskim burdeljima, počnu u Sušici, nastave uBresnici, produže u Stanovu, završe u Mečkovcu,crvenih noseva i zakrvavljenih očiju, ta burad bezdna i živaca. Boga mu, rekoh sebi, možeš da se ura-zumiš i umeriš i nateraš sebe da odbiješ kad ti ško-di. Ili kad ti se neće.

Psovao sam u sebi i rukom pritiskivao stomak,dok sam slušao uobičajene šale dosadnog keše Pa-raferije, koji se u svom zamazanom radnom odelu,dežmekast i podbuo, kreveljio naslonjen na pum-pu. Pitao me da nisam jeo gušterove il pio fozgen, ipredlagao mi da jednom za lek pregrizem govnood tri mraza. Srećom, pozva ga neki umašćeni trak-torista sa svog drndavog traktora sa prikolicom izkoje su virili znojavi i preplanuli radnici sa klempa-vim šeširima. Niko od poznatih ne prođe, ovde sesvi znamo, a da mu taj nešto ne spusti, starkeljasmrdljivi. Blagosiljajući onog traktoristu, pozdraviosam Paraferiju – zovu ga još i Slindža – preko rame-na i požurio prema kafani, a u sebi sam mu opso-vao ženu i ćerku i zarekao se da ih prevrnem kad-tad jer nema čoveka koji to ne može. Kad su crncidolazili u fabriku, ćerka mu se jebuckala za dolare,vukla se po kafanama s tim debelousnim grmalji-

Refuz mrtvak 315

Page 316: milos crnjanski - seobe

ma, igrala rok da joj je suknja letela uvis i sevale de-bele butine. Bolje bi za njega bilo da brine svoju bri-gu i da gleda da mu svaki šofer iz obližnje garažene nabija rogove. Blene u mene Janja, njegova ras-kokana žena, koluta očima i uspija kad prođemkroz Karađorđevu, raspituje se imam li ženu žen-sku i cereka se i poziva me na kafu kad budemimao vremena i kad budem nemao trebu. Imao samstrašnu želju da popijem nešto hladno i resko, iuđoh u kafanu s namerom da nađem nekog prika-na koji će mi platiti – jednu koka-kolu, ili vikend-sok. Ili bilo šta hladno.

Poluprazno, kao za pakost. Jedino što su u ćoš-ku sedeli neki prašnjavi seljaci i jeli paradajz i sir ikobasice iz novina, s torbama pored sebe, i poredklozetskih vrata prepotopski Mamut, učitelj u pen-ziji, i Persida, njegova spečena žena, pored svojihvečitih šljivovica. To je sloga, mislio sam, piju i bijuse i opet piju, i tako navek. Mnogi bi bili srećni kadbi imali iste poroke kao i njihove žene. Brak, rezo-novao sam, govnarija, jedna usrana dosada zbogistog kreveta i dece koja ispadaju iz svega toga. Že-na ima na svakom ćošku, mislio sam, i sve su hoć-ke. Dvoje u stiskavcu i drhtavici i vozivozidokmo-žeš, u tome je sva mudrost. Umem da budem jakotrezven kad se moje kože i moje slobode tiče. Bledu-njavi kosooki Vladimir, sav usukan i presamićen,pušio je pored šanka i palamudio se nešto sa kasir-kom Margitom, koja, na izgled uplakana, sedela izakase kao iza zaklona i puderisala se. Znao sam daima muža i četvoro dece i neku babu što umire od

316 Vidosav Stevanović

Page 317: milos crnjanski - seobe

raka na grlu i ćopavog brata koji živi na njen račun,i da je uvek aljkava i raščupana, i da je svake noćiposle fajronta čeka poneki grmalj, i da se trti sa ce-lim personalom, od šefa Mitra do onog kretenastoggluvonemog što pomaže u kujni, ali mi nikad nijebilo jasno kad sve to postigne. Jednom je neki pija-ni profesor iz Despotovca, koji ovde bio na semina-ru istoričara i napijao se do besvesti lupajući čaše izahtevajući da svi pevaju s njim i plaču uz Oj Mora-vo moje selo ravno i Tužna je nedelja, podilkanio poš-to mu je dala korpu, bila zauzeta valjda, nisam jošsreo čoveka koga je odbila sem Bambule slovosla-gača, počeo da vrišti, da psuje žensku prevrtljivost,lakoumnost i kurvinsku foliranciju, i da se derekakako je ona Mesalina iz budžaka, kučka i nimfo-manka, gora od Marije Stjuart, vojničke drolje i nje-gove vlastite žene Svetlane, i da će je on uzjahati, pamakar je silovao, na šta mu je Margita, mlitavo i ne-uvređeno, na opšte zaprepašćenje nas prisutnih, re-kla: Nećeš, vala, da mi je na dlanu, ne dam više nikom,mrzim i prezirem sve muškarce i nijednog više neću pada mu je zlatan i šećeran. Posle toga je čak i bezobra-zni Tiodor prestao da je pita šta misli o njegovojmeri od trideset santimetara i neki milimetar pride.

Skljokao sam se na stolicu kraj vrata, gde nesmrdi mnogo na kujnu, dim i proliveno piće, i sme-talo mi sunce koje bleštalo iza prozora i razmekša-valo asfalt na ulici. Video sam kako se retki prola-znici, znojavi i slomljeni, pribijaju uz užarene zido-ve i traže zasenak. Nisam se više nadao da će nekoda navrati. U ovo doba, samo jebeno podne, svi ra-

Refuz mrtvak 317

Page 318: milos crnjanski - seobe

de, ili sede iza spuštenih zavesa pored ventilatora ičekaju da zahladi. Ima još dva-tri sata dok se zavr-ši prva smena, i pokuljaju radnici iz fabrika, i paco-vi iz kancelarija, i prodavačice pođu na popodnev-ni rad. Kraj je meseca i niko neće imati para ni zakafu. Bolje je bilo da sam pokušao da dremnem, ta-ko se najbolje leči mamurluk, pa da uveče izađemoran, svež i obrijan, da nađem nešto žensko, makaronu ćopavu pekarku, da se ispraznim i oslobodimtegobe. Nema ništa lepše od oble i podašne ženice,napička i skočibuve, koja traži od tebe samo ono štomožeš da joj daš, i jedva čeka da je svrneš negde umrak na metačinu i jedno maratonsko gaženje. Štosam u petak nagazio Manoelu, Milunku valjda,kondukterku, riđokosu, što ima sestru bliznakinjupa ti izgleda da imaš dve odjednom. Kad su medrugari Džavle i Konstantin Gorča pitali koje je mo-je životno pravilo, rekao sam: Živi dok ne lipšeš i za-piši – kolika ti stražnjica, tolika ti grobnica! Rekao sam,i ne odstupan od toga.

318 Vidosav Stevanović

Page 319: milos crnjanski - seobe

ŽI TI JE CI FRO NI JA I ŠO JE

ZLO ČIN STVO BEZ PRED U MIŠ LJA JA

dogodilo se u Kragujevcu petnaestak godina po-sle rata i desetak godina posle požara bivšeg

Akcionarskog mlina. Zločinac je bio glavom Cifro-nije Furda, a žrtve novoosnovano preduzeće Ot-pad, Vasilj Krivča i nekolicina nepoznatih kupaca izgrada i okoline. Mnoge činjenice nisu poznate nimudrom Vanđelu. Ne zna se kada je i otkud došaocrnpurasti visoki čovek sa tankim štrucanim brčići-ma, ožiljkom na desnom obrazu i golemim čvoru-gavim nosem, koji je neznanac kasnije prozvan Ci-fronije Furda. Ne zna se ni šta je radio ni od čega ježiveo nekoliko godina za kojih je gluvo lutao po ka-fanama, dreždao na uglovima, blenuo u izloge isporo mičući usnama sricao natpise na spomenici-ma po groblju. Ne zna se ni da li bio oženjen, iakoje vunovlačar Nikodem kasnije tvrdio kako imamatoru ženu i dvoje odrasle dece negde u JužnojSrbiji. Niko, sem možda Vanđela, nije znao gde sta-nuje, jer se pojavljivao u svim krajevima grada i to,kako se kasnije govorilo, odjednom. Tek, jednog da-

Page 320: milos crnjanski - seobe

na je osvanuo kao čuvar i nadziratelj na zabačenomskladištu Otpada, odmah pored grošničke stanice iJezdine kafane, i železničari su ga viđali kako pova-zdan tumara među starudijom i svakojakim kršem.Ubrzo se u Jezdinoj kafani posumnjalo da se Cifro-nije Furda ogrešio o zakon, jer je za bagatelu tesli-mio seljacima, zanatlijama, mašinovođama, šoferi-ma i mašinobravarima sve što je još bilo za upotre-bu: plotne od šporeta, izlizane automobilske gume,krunjače, federe, pegle, sifon-boce. Jezdinom će-vabdžiji Žiri Grbi prodao je iskrivljeni čadavi roštilji neznatno oštećene daire sa urezanim rečima: Srce-tu mom Fatimi od njenog večnog Sekule. Ćelavom pre-prodavcu Vasilju Krivči, tih dana ostavljenom odžene i pijanom od zore do zore, utrapio je razdrn-danu vršalicu bez točkova, tulumbeta i prenosnihkaiševa, a zauzvrat dobio pokvareni radio Kosmaj48 bez zemljovoda i antene, zarđali madrac, dvedžezve za kafu sa drškama u obliku gole žene, iri-gator i stonu lampu bez abažura i sijalice. Za trak-tor, koji je noću odvukao punu prikolicu staroggvožđa, nije se znalo kome pripada ni ko je kupac.Kasnije je Vanđel dopuštao mogućnost da je u svebila umešala prste neka dobro organizovana i pri-krivena lopovska banda sastavljena od rukovodila-ca iz fabrike automobila i opštine, ali nikada nije ni-koga imenovao. Međutim, Cifronije Furda je nasta-vljao prodaju i uskoro je na zabačenom skladištuostala samo neupotrebljiva starudija i jedna gotovorazmontirana lokomotiva manevarka. Novac je tro-šio sa pevačicama i muzikantima kod Jezde, lupaju-

320 Vidosav Stevanović

Page 321: milos crnjanski - seobe

ći čaše, prevrćući stolove, derući se: Samo još danas,pa ne žalim da umrem! i Bolje pet minuta bogovski negocelog života jedva nekako! Nijednom nije otišao čak niu obližnju stanovljansku kafanu i zaricao se Jezdina vernost i pobratimstvo do groba, pa je čak neko-liko puta prespavao na sastavljenim stolovima, podpocrnelom slikom u drvenom ramu, delom rukeVeljka Mazala, koja je predstavljala prosutu ženeti-nu u providnoj haljini kako u pećini prelistava ne-ku debelu knjigu. Vanđel Sveznalica tvrdio je da jeto lično Magdalena Pokajnica, ali je tvrdoglavi Je-zda smatrao da je to pre sama Šoja Pivarka, glaso-vita kurva periferijska, ili neka njena sestra po za-natu. Jednom je Cifronije, posle dvodnevne pijanke,počeo da ljubi sliku i da se kune u svoje budućeočišćenje, ali su mu smesta podmetnuli mlađu pe-vačicu Divnu i on se pomamno obrušio na nju. Štoti je čovek neblagorodno živinče, rekao je tada Jezda,oče sveticu a zadovolji se kojekakvom fuksicom. Mesecdana su svi Grošničani, Stanovljanci i Palilulci slu-šali neprekidnu terevenku i očekivali Cifronijevohapšenje. Najzad ga milicioneri Simon i Dača odve-doše usred žestoke pijanke, pošto su prethodno scelom kafanom popili jednu za rastanak i dopustilimu da izljubi harmonikaše braću Ćilce, ćevabdžijuŽiru Grbu, usukane i promukle pevačice Divnu iSavetu, rastuženog Jezdu i na stolu zaspalog VasiljaKrivču. Kasnije se dočulo da je suđenje održano taj-no ali je Vanđel ispričao vunovlačaru Nikodemu iDardi prvoborcu neke zanimljive pojedinosti. Sudi-jama, koji su ga zbog pronevere društvene imovine

Refuz mrtvak 321

Page 322: milos crnjanski - seobe

osudili na dve godine zatvora, Cifronije je zahvalji-vao i hteo da im poljubi: Ručicu pravednu koja je ova-kvog grešnika iz blata izvadila i težih prestupa spasla!Kleknuo je između zapanjenih milicionera i plakao:Fala što se za mene pobrinuste koji ljudsku nežnost i lju-bav nikad upoznao nisam! Vanđel je još ispričao kakosu ga u zatvor sproveli vozom, lisicama spojenogza čuvara, jednog oktobarskog jutra, i kako je dugomahao šeširom sa prozora. I to je bilo sve što se zna-lo.

KA ZNA S PRED U MIŠ LJA JEM

izvršila se nad Cifronijem posle njegovog po-vratka iz Zabele, dve godine kasnije. Mnogi su zna-li kako, ali niko nije znao zašto. Smatralo se, naime,da je čovek koji dolazi iz zatvora gori nego vojnikna odsustvu, grbavac, dečak od petnaest leta, želj-niji ženske topline i milošte nego hleba i rakije, us-paljiviji nego barut i trud, pomamniji nego ždrebacdvogodac. A Cifronije Furda je bio, kako se Jezdaizrazio pred novom pevačicom Kajom Batočinkom:Ljudeskara od blizu dva metra, šakonja, nogonja i plećo-nja, satirač jestija i pitija, silnu snagu svoju mora u že-nu da saspe. I dodao je uzdišući: Samo ga je vunovla-čar Nikodem za po palca ušio kad se ovden merila onamuška rabota, i to zato što se Furdi zbog piša nije sasmadigo. Žira Grba dodavao je uz to svoje poređenje saovećim ražnjevima, a mlada pevačica Divna iskaza-la se jedino širenjem ruku i zadivljenim sleganjemramenima. Ali, pošto se Cifronije početkom leta po-

322 Vidosav Stevanović

Page 323: milos crnjanski - seobe

javio u gradu sa otrcanim kartonskim koferom i utankom kariranom konfekcijskom odelu, Vanđel jeispričao kako nijedna ženska iz Grošnice, Stanova iPalilula, pa ni iz same Ciganmale, neće ni da čuje zanjega. Pričao je da Furda nijednoj ne može ni prići,kamoli izdovoljiti svojoj proslavljenoj muškoj po-žudi, i da mu to dođe nešto kao nebeska kaznazbog ranijeg razvrata i tri pokušaja silovanja. Svetvrde pazar i nikad ne znaš kad će ti uskratiti ono maloslasti među nogama, govorio je Vasilj Krivča i navo-dio primer svoje žene Slaviteljke, koja ga je napusti-la baš kada je počeo da kuburi s novcem. Međutim,Cifronije je bio sam, napušten i prezren, i niko, semmožda Vanđel, nije znao zašto. Uozbiljeni Jezda iŽira Grba odbijali su da mu dadu bilo kakav saveti govorili da svaki čovek mora sam sebi da pomog-ne. Od besa zbog nevere i sebičnosti prijatelja, Ci-froniju se crveneo i na grudima istetovirani tigar uskoku, koga mu je lično uradio vešti Veljko Mazalo.Gunđao je, sedeći u Jezdinoj kafani i zureći u pocr-nelu sliku nepoznate žene: Na zlo me navedoše, po-kvarenjaci, i zatim niz vodu gurnuše! Sada se znalo štaradi i od čega živi, iako to nikoga, sem možda Van-đela, nije zanimalo. Spavao je celog leta u jednoj za-boravljenoj cevi od kanalizacije kod staničnogpredsignala, cepao drva po radničkim kućama, do-nosio vodu sa česme kod praznog i zapuštanogskladišta Otpada, klao i redio živinu nedeljom ipraznikom, vukao zidarima cigle, malter i daske, ri-ljao male bašte u razgrađenim dvorištima, okopa-vao repu na polju blizu ciglane, brao kukuruz i pa-

Refuz mrtvak 323

Page 324: milos crnjanski - seobe

priku. Sve je to radio za sitne novce, najviše petstodinara, za ostatke jela i poneko piće. Krajem avgu-sta pomagao je bunardžiji Čuljetu pri kopanju bu-nara Jezdinom pašenogu Draži i dobio pedeset ki-lograma tek ovršene pšenice, koju mu je bakalinSpasoje zamenio za džakče belog brašna, dva litrapetroleja i komad najprostijeg sapuna merima. Sve-čeri je usamljenički lutao pored osvetljenih prozorai preskakao tarabe, prisluškivao razgovore, poljup-ce i milovanja. Uzdisao je: Ni životinja sama ne živi,kamoli krštena duša! Ponekad je beznadežno sačeki-vao radnice iz druge smene fabrike konzervi, imučno i tužno stenjao za njihovim kratkim suknja-ma i razglavljenim kukovima. Uglavnom je pratioparove u šiprage i bagremare. Zatim je u Jezdinojkafani cevčio lošu rakiju, onu za beznačajne goste,položivši kvrgave ručerde na sto i mrgodno strelja-jući pogledom pevačice i kurve. I nadalje su ga sesve klonile kao nezdravog. Pljunuti ubilac i mučiba-bić, zaključiše za njega pevačice Divna, Saveta i Ka-ja Batočinka. Kopnio je Cifronije, mršaveo i tuštioobrve izvijene kao vranina krila. Još nije znao zaštoga i najofucanija stanička i kafanska opajdara izbe-gava. Ulagivao se moljakao: Ajde, sestro, ako dušeimaš, vidiš li da mi sokovi u glavu udaraju! BunardžijaČulje mu jednom reče da ženskaći ne vole štroku inečistoću. Od tada se ribao i čistio koliko je mogao.Dva-tri puta se okupao u gotovo presahlom groš-ničkom potoku, potrošio čitav komad sapuna meri-ma, kosu dobro namazo zejtinom i potkratio je Dra-žinim makazama za šišanje ovaca. No ništa nije po-

324 Vidosav Stevanović

Page 325: milos crnjanski - seobe

moglo. Nijedna, pa ni sama Kaluša, koja se hvalilamnogim izdržanim redaljkama, nije prihvatila nje-govu ponudu da svrate ispod pruge. Podsmevalesu mu se, psovale ga, upućivale: Obrati se Deski Ša-kić, džepnom bilijaru! otidi do Šoje Pivarke, Fabrike De-ce, koja bi potrošila i peškira Ljubeza i nekoliko staračkihdomova i dva bataljona stajaće vojske i tri manastira i če-tiri fuzbalska tima! obrati se Batuli štrojaču! I tako unedogled. Grdno bi se Cifronije rasplakao da je ioleumeo da plače. Ovako je samo grizao nokte, češaoistetoviranog tigra u skoku, gutao slinu i vrpoljio sekao đavo na džombi. Nije video kraja svojim muka-ma i ponekad je sanjao kako ga žene krmačom ilikobilom. A sve beše zato, ispričao je kasnije Vanđelvunovlačaru Nikodemu i Dardi prvoborcu, što semeđu periferijskom boranijom, kao kasa za prilogežrtvama zemljotresa, proneo glas da je u Cifronija:Sakloni sveta Petko i nekoliko desetina svetaca, ona muš-ka sramotinja toliko golema i sačuvajbože razvijena oddvogodišnjeg uzdržavanja da bi svaki čestiti ženski trbuhpocepala i proburazila kao ražanj pečenicu! Glasina mo-žda lažna, smatrao je Vanđel, ali dovoljna da se sveradnice, sladoledžike, koričarke, cvećarke, bakalke,pekarke, lončarke, šnajderke i ostale ustraše iustuknu kao pred prilepčivom bolešću, zaričući setvrdo da bi pre s psom, bikom, beznosim Ćolbom. Isama Kaluša je rekla da joj se od same pomisli dižekosa na glavi i kojegde drugde. Pričanja Jezdina,Žire Grbe i pevačice Divne o nekadašnjoj Cifronije-voj moći, mislio je Vanđel, učinila su mu medveđuuslugu. Nije se znalo čije je to maslo, ali je Vanđel

Refuz mrtvak 325

Page 326: milos crnjanski - seobe

docnije pred Dardom prvoborcem izrazio svojesumnje u vunovlačara Nikodema, surevnjivogzbog Cifronijevog prvenstva. Međutim, tada ništaod toga nije stiglo do Cifronijevih klempavih ušiju,jer su se svi Grošničani, Palilulci i Stanovljaci, pa isam lucnuti Veljko Mazalo, bojali njegovih koščatihpesnica: Koje bi i aždaju umlatile i slona s dušom rasta-vile, kako je govorio zavidljivo vunovlačar Niko-dem. Pred njim su ćutali, iza leđa ga ogovarali. I Ci-fronije Furda je uzalud ludovao za pevačicom Ka-jom Batočinkom, pijančio do besvesti sa VasiljemKrivčom, koji se tek spetljao sa Divnom, ljubio že-nu na pocrneloj slici, lomio plotove i tarabe, kao po-mamljen jurio uz drum i niz drum, vrišteći: Siđi, bo-že, da ti dugovanje vratim! Njegovim mukama kao danije bilo kraja.

SR CE PRO BO DE NO PLA VOM STRE LOM

i sve što je s njim u vezi nalazilo se na pedesetmetara od treće kapije fabrike automobila, iznad ja-godinskog druma u kraju poznatom pod imenomPivara. Tu je živela Šoja Pivarka, glasovita kurvaperiferijska, posestrima Kaluše Palilulke i ŠmuleParkanke, rodom iz neke selendre pod Bukuljom,otkud su je pedesetih godina doveli omladinski ak-tivisti na radu među širokim narodnim masama.Vanđel je kasnije govorio kako su omladinci s njompraktikovali slobodnu ljubav u slobodnoj zemlji ismatrali je ovaploćenjem emancipovane ženske sasela. Ona je odbacila mrak neznanja i prigrlila svetlost

326 Vidosav Stevanović

Page 327: milos crnjanski - seobe

znanja, govorili su omladinci vodeći je po frontov-skim organizacijama. Kao nekvalifikovana radnicau fabrici konzervi bila je otpuštena kao višak radnesnage. Bila je sluškinja kod namćorastih oficirki itriput je najurena zbog vođenja ljubavi sa poštari-ma, akviziterima i inkasantima za struju. Kao sudo-pera u Rujnoj zori bila je otpuštena zbog krađe, ko-ju je izvršio i vešto prikrio kelner Šop. Kao čistačicau sudu od strane mladih službenika često je vođe-na u podrum, na provaljeni kauč iza uglja. Iz Jezdi-ne kafane isterana je zato što je nekoliko puta za-spala nad lukom i seckanim mesom. Čak ni Vanđelnije znao ostala njena zaposlenja. Sa petoro sitnedece bez očeva – četiri žgoljave devojčice i jednimtršavim muškarčićem – stanovala je Šoja u nakri-vljenoj bivšoj garderobi bokserske sale za trening ibivšoj kujni letnje bašte, ispod zapuštenog pivar-skog parka u kojem se bokserima, lancima i pesni-cama tuku zakrvljene družine kragujevačkih deča-ka. Za sto dinara primala je pijance, obućare, soda-džije, trukere, nanulare, kasape, brice, kamenore-sce, klomfere, šnajdere, trafikante, kurire, vulkani-zere, šećerdžije, pekare, džeparoše, nosače, ćemani-ste, noćne čuvare, kaldrmdžije, đubretare, grobare,krpe, starinare, travare, sudske svedoke, stolare, oš-trače, bostandžije, piljare, ćilimare, mlekadžije, pot-kivače, kuvare, komordžije, bojadžije, pogrebnike,sitničare, magacionere, koritare, traktoriste, pinte-re, barbutaše. Mučila se sa svojom plodnošću zeči-ce i tromesečnim pobačajima kod stare gurave Jeri-ne, semenjarke, pralje i vračare. Klela je Šoja: Majku

Refuz mrtvak 327

Page 328: milos crnjanski - seobe

majčinu i majčine majke majku, što su me ženskom s ru-pom međ nogama stvorile i na muke podmetaljske i trud-ničke osudile! Svi su znali da je teško živela jevtinakurva Šoja sa petoro dece bez očeva. Krivila se i pa-du klonila bivša garderoba u kojoj odavna ne zadi-šu znojem natopljeni dresovi, i bivša kujna u kojojviše ne cvrče ćevapčići, ražnjići i pljeskavice. Van-đel je kasnije obnarodovao vest da se udžera sruši-la pod snegom i da je svu drvenariju raznela siroti-nja. Danas još jedino stoji betonski podijum za mu-ziku, pored kojeg se pivarska deca igraju krajcarica,tutumiša, žandara i lopova, idemačkaokotebe, ne-kabijenekabije, cevkom naduvaju žabe krstače, ve-šaju mačke i vrapcima kidaju krila. I viču ponekadza Šojinom decom u dvorištu Darde prvoborca: Ko-pilani, steram vi ga nani! kopilani, čim vas majka rani!Kelner Šop je pričao kako su ga obeđivali da je onizmajstorisao bar jedno dete i kako je morao da iz-vadi lekarsko uverenje da je načisto jalov. Vunovla-čar Nikodem se vadio na dvogodišnju impotencijui hronično zapaljenje pišnog kanala. Mole Bujac jetvrdio kako je tih godina bio na radu u Nemačkoj idržavi zarađivao devize. Tek, niko nije hteo da po-mogne Šoji prilikom utvrđivanja očinstva. Bila jeona oširoka, sisata, nogu maljavih kao u muškarca,krezuba, raščupana, pogrbljena i aljkava, večito uispranim cicanim haljinama sa bezbrojnim zakrpa-ma, sa modricama po grlu i mišicama. Te mnogo-brojne čivitaste tragove, ujede, uštipe, oderotine iogrebotine, slične vlažnim mrljama na tavanici imasnim otiscima nečijih stopala po zidovima, osta-

328 Vidosav Stevanović

Page 329: milos crnjanski - seobe

vljali su za sobom prolaznici, jahači jednonoćni, na-ročito ostrvljeni đubretari i grobari, moćni konjani-ci na niskoj ceni među ženskinjem periferijskim.Ponajviše ih je ostajalo iza Srpka Bapca, puškara,harmonikaša, molera i kartaroša, čije je ime isteto-virano na Šojinoj butini pored krvarećeg loptastogsrca probodenog plavom strelom i datuma 3 j. 955.Jednom, otkuvavajući vreteno kojim vrši pobačaje,reče stara Jerina, iskusna uništiteljica neželjenih za-metaka: Šarena si, ćero, ko boginjava Bapčeva njuška ilko usrane dečje pelene il ko čaršav od crvenog ženskogpranja! Imala je Šoja oči izbledele, plavkaste i suzne,tanak ožiljak preko čela i obrve, mlohave obraze,šake krupne i razjedene ceđu, levo rame nešto višeod desnog. Vunovlačar Nikodem je tvrdio kako jemaljava do pola trbuha i kako je nekoliko bruca za-lutalo čak među sise. Svima je posetiocima pričala –to je bilo jedino što im je pričala pripremajući krpuu koju će šibnuti sluz, i kasnije, čučeći nad lavorom– kako iznad svega voli ratluk, kabezu kod soda-džije Pidžule i sušene smokve. Kod vašarskog foto-grafa Drakule Mlađeg, koji je sahranio šest žena ibio na dobrom putu da i sedmu otera u grob, foto-grafisala se sa pripitim i ukočenim Bapcem i veli-kom kutijom rahat-lokuma u nabreklim rukama. Tafotografija visila je uramljena više kreveta, retušira-na i mutna, požutela i smežurana od vlage u zido-vima. Moler Bujac je rekao da je Babac Šojina prvaljubav i poslednja šansa, ali da će je oženiti samoako ostane bez ruku i nogu. Tako su svi mislili, čaki sam Vanđel. A Babac je, onda kada nije sedeo u za-

Refuz mrtvak 329

Page 330: milos crnjanski - seobe

tvoru zbog tuče, kocke, prevara, podvođenja i la-žnog predstavljanja – običavao da se po vozovimapredstavlja kao pogorelac iz Kuršumlije, žrtva po-plave Velike Morave, zemljotresa u Valjevu i okrut-nog fašističkog terora, i da tako iskamči poneki di-nar od bolećivijih putnika – i kada nije lutao po Sr-biji i Makedoniji za vašarima, panađurima i svad-bama, navraćao do Šoje bar jedanput mesečno,uvek iznebuha, da se ispava, najede, uljudi, izviče inatuče. Urlao je: Ja sam, bre, žgadijo, za džab-džabe, izmeka srca tako reći, iz bolećivosti i dobrote svoje, zaštit-nik i skoro otac sve te proždrljive dečurlije, i zato ću imglave rascopati i rastvorenim krečom ih politi! Vunovla-čar Nikodem je smatrao da bi Babac pretnju i ostva-rio samo kad bi mogao da stoji na nogama. Rastu-živši se, obično pošto bi se istreznio, zahtevao je damu devojčice i muškarčić šašolje tabane perima izpetlovog repa i tiho pevaju: S one strane Plive gajtantrava raste! Potom, nemajući čime da rastera ma-murluk i zlovolju, gađao ih je teškim i čeličnimklincima potkovanim čizmama, pretio da će ih iz-baciti na mraz samo ako pisnu, vitlao satarom, ko-ju je na barbutu dobio od Todora kasapina, i cmi-zdrio: Za proćerdanom mladošću i karijerom svojom ko-je zli ljudi i nesreće upropašćuju! Pijucnuvši zatim nazajam iz Rujne zore uzetu rakiju, raznežio bi se i go-vorio: Nema za vas zime dok sam ja živ, obući ću vas ina zanat daif, devojčurke u šnajderke, momčiće u maši-nobravare, na put ću vas izvesti, kuću vam sagraditi,grdno nasledstvo u testamentu vam zaveštati, obraz svojpred svetom osvetlati! No i to se, pored ispražnjene

330 Vidosav Stevanović

Page 331: milos crnjanski - seobe

flaše, završavalo tučom i dranjem: Unakaradili steme, neprijatelji života mog, i kao ruglo svetu izvrgli, gle-daju me protivnici moji ko tele s dve glave il ko ribu-de-vojku, prokletnici zlomisleći! Međutim, Šoja je uvekpokorno primala pijanog Bapca, davala mu da jede,skidala čizme sa zabreklih nogu, decu razmeštalapo podu a njega trpala u krevet, podmetala mu la-vor da se ispovraća, stavljala hladne obloge na čelo– iste one krpe za sluz – i crni luk pod nos. Deca ni-su smela ni da šušnu, šćućurena i prestrašena podkrparama, čak ni onda kada je majka stenjala, guši-la se kao sipljiva Jerina, bacakala nogama, grgutala,jer joj je ćale Babac nešto radio, isto ono što i goro-gani koji dolaze noću, lupaju u vrata i cenkaju se,samo mnogo duže i jače, zapetljali se majka i ćalekao kučići u parku, škrguću zubima kao da se ma-kljaju, krevet samo što se ne raspadne, ćale grokćekao vepar kad skače na krmaču u dvorištu Dardeprvoborca, majka dudla onu crvenu mašku, ćaleto-ve oči iskaču iz duplji, napolju pljušti kiša, iz pivar-skog parka zavija pas i zvižducima se dozivaju za-raćene družine dečaka, kaplje voda sa tavanice upripremljene sudove, kaplje. Deca se nimalo nisučudila kad bi se Babac, posle nekoliko takvih noći idana, nekuda izgubio. Samo što bi Šoja rekla: Od-magli opet, propalica, ni strva mu ni abera nema, polju-biće vrata drugi put, govna jela ako mu budem legla!Ipak je često uzdisala i uveče trljala butinu sa iste-toviranim krvarećim srcem probodenim plavomstrelom. Ponekad je odlazila na stanicu i sačekivalaputnike iz pretrpanih vozova, čežnjivo kolutajući

Refuz mrtvak 331

Page 332: milos crnjanski - seobe

suznim očima. A Vanđel Sveznalica je tvrdio da ćese Babac uvek vraćati Šoji, jer svaki rođeni lutalicavoli svoj miran put i svoje žrtve.

SPA RI VA NJE DVA ČU DI LA

i ostalo što je s tim u vezi odigralo se u mesecuoktobru, za vreme jednog Bapčevog dugog izbiva-nja i pošto je Cifronije Furda napustio svoj sto ispodpocrnele slike nepoznate žene u Jezdinoj kafani. Va-silj Krivča, napušten od Divne i zatreskan u Savetu,pričao je kasnije kako nije primetio njegov nestanakjer se bio dao na piće i tugovanje. Lucnuti VeljkoMazalo izgovorio je pred Jezdom kako ima nekeistine u sličnosti Magdalene Pokajnice i Šoje Pivar-ke i kako zbog besparice mora da prihvata svakoja-ke modele. Žira Grba je, međutim, smatrao da suFurdu posigurno uhapsili zbog nekog silovanja ilizbog obijanja Spasojeve bakalnice krajem septem-bra. Kako su se upoznali i spetljali Cifronije i Šojanije pouzdano znao ni Vanđel, koji je inače u Rujnojzori ispomagao oko šanka šankuši Magdaleni, zapotrebe nepismenih udovica pisao nadgrobna slo-va, epitafe, ženidbene oglase, pisma vojnicima i ro-đacima na radu u inostranstvu, mirio zavađene su-setke, jetrve, posredovao u kupoprodaji svega isvačega, prodavao sveće pred crkvom i na groblju,nudio lozove i lekovite trave koje jačaju mušku sna-gu. Čak ni sveznajući Vanđel ni u šta nije bio sigu-ran, iako je, uz rakiju i meze, pričao vunovlačaruNikodemu i Dardi prvoborcu, novopečenim prija-

332 Vidosav Stevanović

Page 333: milos crnjanski - seobe

teljima – Nikodem je čak iz ljubavi prema Dardiprešao iz Jezdine kafane u Rujnu zoru i otvorio se-bi mesečni kredit kod kelnera Šopa – da su se Cifro-nije Furda i Šoja Pivarka, aždaja i nezasitnica, sreliu staničnoj restoraciji, gde je Šoju doveo neki Vra-njanac paradajzlija, a Cifronije već bio tamo, zalu-tavši valjda, i po običaju sukao rakiju sa šećerdži-jom Kidžetom i molerom Bujcem. Tamo se sretoše iupoznadoše ta dva čudila o kojima se priče po kafanamaispredaju, rekao je Vanđel i pozvao se na svedočenješećerdžije Kidžeta, koji je tih dana ležao u bolnicizbog operacije bruha. Kada je iz čista mira izbilatučnjava između paradajzlije i nekih naljoskanihsvadbara sa bardacima i buklijama, koji su se večer-njim vozom vratili iz Bagrdana, pričao je Vanđel,kad je počela da pršti staklarija i ženske uzvrištale istolice zaredile po tintarama, Cifronije se nezvanumešao, išaketao propisno sve redom, kuma i sta-rog svata prebacio preko šanka poput cepanica,vojvodu nabio pod treći sto u drugom redu od vra-ta, paradajzliju zavrljačio pravo kroz staklena vra-ta, i time izazvao pravi ršum u grupici prozeblihputnika pred restoracijom. Posle toga je Soju, sku-kunjenu u zakrpljenom mantiliću i teturavu na vi-sokim štiklama, odvukao u šumicu iza silosa. Ninjoj ni njemu nije, izgleda, smetala prohladna i vla-žna zemlja u šiblju. Dečaci sa brda, koji su u šumicibili priredili redaljku sa Kalušom, čuli su ga kakonjišti i obesno lomi omanja drveta, i u bekstvu su sezaustavili tek na rampi kod klanice. Dva sata kasni-je Šoja je Cifronija povela svojoj kućici ispod pivar-

Refuz mrtvak 333

Page 334: milos crnjanski - seobe

skog parka, valjda načisto obrljavljena njegovommuškom jakošću, onom istom koju je vunovlačarNikodem svojim očima video na takmičenju kod Je-zde pre gotovo tri godine. Sumračnim ulicama doRujne zore prošli su zagrljeni, ogrnuti pocepanimCifronijevim kaputom. Još je Cifronije, kaljav na ko-lenima i laktovima, navratio u Rujnu zoru – već jebio fajront i kelner Šop je zaključivao pazar i šanku-ša Magdalena je prala čaše – kupio suve srpske ko-basice za šesto dinara, pola kilograma bajatog hle-ba i flašu rakije, i time zapečatio neku vrstu venča-nja bez popa i svedoka. Kelner Šop je kasnije pričaokako mu je Cifronije tog časa ličio na bradatog sve-ca sa jedne ikone u manastiru Grančarici, koju je ta-kođe svojeručno uradio Veljko Mazalo posle smrtisvoje kćerke Sultanije. Odmah posle toga, bio jeznači oktobar, pričao je Vanđel Nikodemu i Dardi,Šoja je zatvorila vrata pred noćnicima i po Kalušiporučila gradu i svetu da prestaje s radnjom i za-tvara dućan. Međutim, Šojinim bivšim posetitelji-ma to je ličilo na izgovor radi podizanja cene. Cifro-nije je morao da se obračuna sa nekolicinom naju-pornijih, koji nikako nisu hteli da se čiste i kušuju, ineprestano navaljivali da plate makar troduplo ikoliko se traži. Među njegovim žrtvama našli su sei moler Bujac i šećerdžija Kidže, koji su, ustajući is-pod visokih pivarskih stepenica niz koje ih je str-meknuo Cifronije, ljuti kao risovi, psovali boga u tr-buh i zaključili kako više nema pravih prijatelja naovom šugavom svetu. Cifronijeve čvorugave pesni-ce osetio je na svojoj koži i grbavi Japule, koji je,

334 Vidosav Stevanović

Page 335: milos crnjanski - seobe

vraćajući se iz proševine u Gornjoj Sabanti i prola-zeći drumom pored pivarskog parka, podvrisnuo:Oprem, Furda, zanose l ti se jajca na krivinu! i zatim ni-je dovoljno brzo zamakao za ugao iza fabričke ka-pije. Prefekt pokora, zaključio je priču Vanđel i popiošesnaestu rakiju. Vunovlačar Nikodem i Darda pr-voborac smatrali su da je to najveći preobražaj po-sle odlaska Dune Klicine u manastir. Međutim, Ci-fronije i Šoja nisu nikud izlazili, čak ni na ringišpilkoji se odskora vrteo na čistini usred parka. Raspa-ljeni parovi, koji su se trljali po klupama i uz drve-ta, gledali su u stalno zatvorene i zamračene prozo-re na bivšoj garderobi i kujni. Pivarska deca presta-la su da se igraju pored betonskog podijuma i oku-pljala su se oko škripavog ringišpila. Šojine devojči-ce i dečačić kupovahu na pijaci krompir, kupus i iz-nutricu – dečačić je napred svečano nosio sve ku-pljeno, zavijeno u novine, a za njim su trčkale boja-žljive blede devojčice u pocepanim haljinicama, bo-se, držeći se za ruke – i na Nikodemova pitanja ogo-varahu: Majka rekla da ćutimo! Čuvši to, Darda prvo-borac reče da se danas deca rađaju s velikom matu-rom i da će špijuni svetske kontrarevolucije ostati uSrbiji, ili bar u Kragujevcu, kratkih rukava. Trljaju-ći ruke, Vanđel reče: Ma uskoro će onim čudovištimaunutra ponestati para pa će izać delo na videlo! Napsovke Nikodemove, koji se beše navikao da jedan-put nedeljno svrati do Šoje noseći kutiju ratluka ipregršt suvih smokava, Vanđel se samo smeškao:Zaklela se zemlja raju! biće gužvanjac kad se Babac vr-ne! videćete šta će iz svega ispadne! krv nije voda! Na-

Refuz mrtvak 335

Page 336: milos crnjanski - seobe

tuknuo je nešto o tome kako Cifronije kriomice od-lazi od kuće i kako ga onda po čitav dan nema, alinije hteo da otkrije kuda ide i šta radi. Rekao je daje to izvan običnog ljudskog razuma i da je moždasve besmislica. Postao je Vanđel tajanstven, hodaoje i govorio kao da zna nešto od čega će svet pastina leđa, čak je od Vasilja Krivče kupio gotovo novenaočari sa čeličnim okvirom i jednim malo napr-slim staklom. Kelner Šop mu je prebacio što nijesvoj mudri život posvetio kriminalistici, jer bi utom slučaju Kragujevac možda prestao da budegrad sa najviše lopova u Srbiji. Nikodem i Darda gado kraja priznadoše za sveznajućeg i rešiše da muza rođendan u decembru kupe dogled na izvlačenjekoji je Simeon Solunac doneo iz Prvog svetskog ra-ta i kroz njega motrio na kradljivce grožđa u svomvinogradu kraj jagodinskog druma. Nema šta, skro-zira te pogledom ko sveti Sava, zna gde đavo večera, go-vorili su, pijuckajući rakiju pored šanka i čekajućida šankuša Magdalena pristane na sumu od pet hi-ljada za dvojicu. Međutim u Rujnoj zori je danonoć-no sedeo ćelavi Vasilj Krivča, ostavljen od Kaje Ba-točinke, pijuckao rakiju i mezetio krompir-salatu,pričajući: Namrtvo me izradio Furda s onu vršalicu beztočkova! sudskim putem ću tražim povratak radija Ko-smaj, madraca brez felera, džezvi za kafu, regatora moježene Slaviteljke! u moju će korist svedoče svi džulovi, fi-zičari i ostali radnici kojima je onaj zevzek i vrdalama,ona šušumiga robijaška, utrapio rabljenu robu! opelješiomi džep gore nego mikoza kosu! pravda mora na kraju dapobedi! Tako se žalio Vasilj Krivča ravnodušnom Šo-

336 Vidosav Stevanović

Page 337: milos crnjanski - seobe

pu i dremljivoj Magdaleni. Vanđel je, međutim,smatrao da vreme sve rešava, čak i stambene pro-bleme, i da će se uskoro pred njima odigrati raspletzapleta.

PO VRA TAK SRP KA BAP CA

i rasplet čitave gužve odigrao se u novembrumesecu, odmah posle prisilnog zatvaranja Jezdinekafane i suđenja pevačicama Divni, Saveti i Kaji Ba-točinki zbog pljačkanja pijanog bakalina Spasoja.Vanđel Sveznalica je, kao i uvek, bio u pravu. Kra-jem novembra Babac se vratio sa jednog od svojihbezbrojnih i stalno ponavljanih putešestvija po Sr-biji i Makedoniji. Ovoga puta izbivao je puna trimeseca, duže nego ikada – u Nišu je odležao petna-est dana zatvora zbog podvođenja neke drumskemaloletnice četvorici sredovečnih bradatih Turaka,u Tetovu se s uspehom kockao s povratnicima izAmerike i mesnim preduzimačima i nakupcima,radnicima koji su zidali motel u Predejanima odneoje petomesečnu zaradu, na svadbi u Aleksincu bra-timio se sa mladoženjom, kumovima i starim sva-tom u ime srpske širokogrudosti i druželjubivosti –i stigao u Kragujevac umorniji nego radnik u kame-nolomu. Bio je sav pocepan, mamuran, zarastao ukosurinu i obradatio do očiju, s jednim pomodrelimi naduvenim okom, sa oklembešenim slamnim šeši-rom provaljenim na temenu i u blatnjavim čizma-ma bez sara, s džepovima punim hiljadarki. Od-mah, pravo iz kamiona-hladnjače kojim se dovezao

Refuz mrtvak 337

Page 338: milos crnjanski - seobe

iz Paraćina, zaglavio je u Rujnoj zori, časteći taljiga-še, obućare, sodadžije i kelnere, i naterujući umor-ne harmonikaše, braću Ćilce, da se pentraju na sto ido promuklosti urlaju: Šta će nama šoferima kuća, kadje naša kuća putujuća! Čak je i polazaspala Magdale-na videla da je Babac pri kraju snaga – dremao je iz-među čaša, pio samo tanak špricer, teško pokretaonoge u kolu, glava mu je svaki čas padala na sto, poko zna koji put je pričao Vanđelu kako su ga milka-ni glupo rebnuli ćorkom – ali se niko, pa ni vuno-vlačar Nikodem, inače poznat sa svoje drskosti ibezobrazluka, nije usudio da ga obavesti kako kodŠoje spava jedan suparnik, niko drugi do grmljastiFurda sa rukama kao lopate i udarcima koji bi iŠmita kovača smlatili. A sve zato, smatrao je Van-đel, što je Babac voleo i umeo da se tuče – služio sestolovima, stolicama, flašama, potrzao nož iz čizmeiz čista mira, za jedan pogled popreko, za jednupsovku ili prosto što mu se ne bi svideo nečiji nos –i možda zbog želje da se vidi propisna gužva kad sesukobe dva snagatora. Odavna se na Pivari, ozlo-glašenom leglu siledžija i ubojica, smatrao je Van-đel, nije dogodila neka značajnija tuča, ako se ne ra-čunaju pijanačka šamaranja, ženska čupanja za ko-se i sukobi zavađenih dečačkih družina u parku.Već je bila zaboravljena čuvena makljaža SrpkaBapca i molera Bujca, započeta zbog Šojine naklo-nosti i završena neznatnom Bapčevom prednošću ucelim zubima, što je naknadno, posle njihovog izla-ska iz bolnice, utvrdila posebna komisija u sastavu:Vanđel, Šop, Darda i sodadžija Pidžula. Sve je danas

338 Vidosav Stevanović

Page 339: milos crnjanski - seobe

sitnurija i dosada, ko da su Pivarci prešli u fižbajne, ka-ko se ožalošćeno izrazio šećerdžija Kidže pred vu-novlačarom Nikodemom, sećajući se slavnih dana,posle rata i pre požara Akcionarskog mlina, kadaniko iz grada nije noću smeo da prekorači fabričkuprugu. Međutim, u Vanđelove pametnozlobne pri-če o gradskim i prigradskim novostima – Ovaj dil-ber ovde, Japule, slika trukovana, prosio mladu po svimselima okolo, pleo i meo, lagao i mazao, prestavljao se kojoficir u penziji, sve dok ga Maršićanci nisu priupitali dal ume da rastavi i sastavi pušku, izmlatili ko vola u ku-pusu, svukli dogola, namazali izmetom, uvaljali u katrani perje i ostavili u jendeku! – uz gromoglasan smeh icerekanje zagrejanih slušalaca, premoreno zavijanjebraće Ćilaca, roktanje harmonika dugmetara, u di-mu i vlažnom lepljivom vonju prosutog pića, poredčaša i flaša koje su se tiskale na pretrpanim stolovi-ma, pijanka se rasplamsala, uskovitlala i nastavilačitavo poslepodne – Babac je stigao nekako oko po-dneva, kad Nikodem prvi put zatvara radnju i pijepetu šljivovicu pred ručak, kad probrekće blatomisprskani autobus za selo pretovaren pijačarima,kad Šop iza šanka masira gutlave vene na nogama,kad Vanđel zauzme svoje mudračko mesto i navijeprastari džepni sat bez kazaljki – i trajala do dubo-ko u noć. A noć, smatrao je Vanđel, uvek razgorismalaksalu terevenku i pospe je zapaljivim mra-kom, besom i očajanjem, kao zgarište benzinom, učijem plamenu sagorevaju poslednji obziri, dnevnesmetnje i nemogućnosti. Razmahana se družinaproširivala prinovama – zamazanim radnicima iz

Refuz mrtvak 339

Page 340: milos crnjanski - seobe

fabrike automobila i Pirotehnike, pijancima koji supo okolnim kafanama dočuli za pijanku do izginu-ća i još na tuđ račun, šoferima koji su kamione tran-sportere parkirali na praznom placu iza Rujne zore,svakojakim odrpancima koji nude razglednice,muštikle i ruske satove, lutajućim ciganskim orke-strima, skupljačima priloga za unesrećene – koje susložno navaljivale na piće i mezeluke. Vasilj Krivča,mamuran i unjkav, blistao je ćelom uz Bapčevo ra-me, raspitivao se za slamni šešir i po navici predla-gao trampu: Penkalo i perorez s vadičepom, poso čist kosunce! Kelner Šop je gotovo izludeo od neprestanihporudžbina i sračunavanja, jedva je stigao da ovda-onda zdipi poneku stodinarku i strusi koju rakiju.Trčeći sa prepunim poslužavnicima u rukama, mi-slio je: Stari se, eto, umreću i strunuću ko živinče, nikoščica neće od mene ostati, brzo se trune u kragujevač-koj zemlji! Šećerdžija Kidže se zavukao pod sto, re-kavši: Preko glave mi je uspravnog i dvonožnog sveta, iotud lajao, kukurikao, mukao, meketao i cvileo.Vunovlačar Nikodem je u poverenju prišapnuoDardi prvoborcu kako Kidže sadrži u sebi čitav ži-votinjski svet. Moler Bujac je čupao kosu i lupao ča-še o glavu, vičući da je glava njegovo prokletstvo,njegov krst ispaštanja, i da će joj stoga vratiti miloza drago. Grbavi Japule je za opkladu žvakao srču,govoreći kako će, ako se samo zainati, pojesti čita-vu Krivčinu vršalicu bez točkova i traktorsku gumupride. Darda je žalio što nigde nema Veljka Mazalada sve ovo ovekoveči bojom na platnu kao sliku ipriliku raja na zemlji. Nikodem je smatrao da bi

340 Vidosav Stevanović

Page 341: milos crnjanski - seobe

mnogo bolje došao fotograf Drakula Mlađi, koji severno pridržava prirode i ništa ne izmišlja. Vanđeltada iznebuha ispriča kako Šoja pere noge Cifroni-ju i briše ih svojom kosom, ali ne dovrši i prekrsti selevom rukom. Tresli su se u kolu trbusi, kaputi, gu-njevi, bluze crne od mašinskog ulja. Po nekolicina jeuvek dreždala pred klozetom, i nastavljala pevanje,grljenje i škrabanje po zidovima. Vanđel je mastilja-vom olovkom nažvrljao pored dve nule: Svima Svi-ma Pantite i Poštujte sitne Mučenike bez Groba! Nei-spavanoj Magdaleni činilo se da znoj curi niz zido-ve i da se glave rasplinjavaju u dimu. Znalo se datek negde u zlo doba dolazi ono pravo, cirkusijadabez premca, odlazak Šoji, džumbus i gužvanjac ko-ji će nastati kad se tamo sukobe dva gorogana iubojice, Cifronije Furda i Srpko Babac. Znalo se dado toga mora doći. Jer, smatrao je Vanđel, sva Bap-čeva lutanja i terevenčenja po drumskim krčmamai kockarskim jazbinama Srbije i Makedonije završa-vala su se, kao cigareta kod prsta, u bivšoj gardero-bi bokserske sale za trening i bivšoj kujni letnje baš-te, pod belim pogledima četiri žgoljave devojčice itršavog desetogodišnjeg dečaka, pod izbledelim ci-canim haljinama koje se suše na konopcu zategnu-tom preko sobe, pod zgužvanom vašarskom foto-grafijom, između velikog šifonjera i šporeta sa is-krivljenom plotnom. Tako je bar dosad uvek bilo,smatrao je Vanđel, a sve što je bilo – biće još jednomi mnogo puta, i tu kraja nema. Svi su stoga čekalipolazak i rasplet. Vanđel je prstom pokazivao nasvoje zborano čelo: Mozak je to, bato moj, Mandrak i

Refuz mrtvak 341

Page 342: milos crnjanski - seobe

Leo Škerbinek ujedno, plus Hudini! Međutim, milicio-neri Simon i Dača, utegnuti kaiševima, s torbicama,pendrecima i revolverima, u dvokoraku su zaobila-zili oko uskiptele Rujne zore; U kojoj čovek može daskikne i da ga iznesu s nogama napred, čuvali san spa-vača u zabačenim uličicama oko Pirotehnike, pripa-ljivali jevtine milicionerske zete i raspravljali da liće sresti neku zalutalu noćnu kurvu: Pa makar i Ka-lušu, ako se ništa bolje ne nade! Huka i buka tereven-ke razlegale su se pustim ulicama noćnim.

PO LA ZAK I RAS PLET ZA PLE TA

odigrali su se iste novembarske noći, u prisu-stvu nekolicine imenovanih i gotovo potpunommraku. Kad Vanđelov džepni sat bez kazaljki otku-ca pola noći, Babac se tromo uspentra na sto, maha-njem ruku smiri galamu, strugnu kaljavim čizma-ma, naheri šešir i dreknu tako da probudi zaspaluMagdalenu: Ja vi sada dođem vođa i nemoj nekonešto protiv da šukne! Ima da ga nema! Kušuj i po-slušnost! Od slušanja nikog glava nije zabolela, paneće ni radničku klasu! Prvo: Kreći narode! Narodga ćutke i s poštovanjem sasluša. Oni pozadi brzozapušiše usta nekom vrljavom plavušanu, koji je ta-man zinuo da vrekne kako je on lično protiv svakogkulta ličnosti i za slobodu veroispovesti, štampe,zbora i dogovora. Prišapnuše mu neka to trtlja iz-među četiri zida, jer će u protivnom dobiti bespla-tan stan i hranu, i besplatan grob na kraju. Tada Ba-bac, sa flašom rakije pod miškom i kilogramom su-

342 Vidosav Stevanović

Page 343: milos crnjanski - seobe

vih srpskih kobasica u zamašćenoj hartiji, prvi gru-nu kroz vrata. Za njim nagrnu gungula pijanaca –radnici koji su vikali: Živeo narodni otac Babac! adra-povci koji su pružali ruke prema njegovim džepo-vima, skupljači priloga koji su bogoradili: Udeli pa-ćenicima! preprodavci koji su cvileli: Gospocke mušti-kle, satovi za bogatune! šoferi koji su ugovarali trkupo drumovima – zatim Vanđel sa mastiljavomolovkom za uvom i Nikodem sa nekakvom lulom,pa Kidže, Vasilj Krivča, Bujac i Japule, koji su upri-ličili pevačku četvorku i drečali: Skini, mala, maloambalažu, da uteram kola u garažu! U Rujnoj zori osta-doše ispolivani stolovi, polupana staklarija, premo-reni Šop, koji nikako nije mogao da se otrese misli osmrti, i Magdalena, koja je sve videla izdaleka, oba-vijeno maglom. Napolju je počinjala sitna novem-barska kišica. Duvao je hladan vetar sa brda levo ibistrio užarene glave. Pored škiljavih sijalica nabanderama promicale su svetlucave iglice. Prozorina okolnim kućama bili su zatvoreni i zamračeni, isamo se odnekud čula reska piska dojenčeta. Nizstrmu Kosovsku ulicu teturao se nosač Krklja zasvojim škripavim kolicima. Vanđel ispriča kako Kr-klja već dva meseca neprestano luta ulicama, odbi-ja da prevozi robu i kod svih se raspituje za leš ne-kog velikog čoveka koji mu se u snu javio i zamolioda ga poveze na poslednji put. Niko nije znao, ašašnuti Krklja nije umeo da objasni, ko je taj velikičovek. Na fabričkoj pruzi rampa je bila dignuta ištrčala je u nebo kao rude seljačkih kola u kafan-skom dvorištu. Čulo se kako u fabrici klopoću ma-

Refuz mrtvak 343

Page 344: milos crnjanski - seobe

šine, muklo, kao pod zemljom. Darda prvoborac iz-javi kako mu dostojanstvo ne dozvoljava da uče-stvuje u pijanačkim ekspedicijama i da stoga pereruke, i skrete u svoje razgrađeno dvorište pored Pi-džuline sodadžinice. Vanđel je razveseljeno trljaoruke: Najzad će izići delo na videlo i sastat će se muka saužasom! krv nije voda i svaka ljubav nije čistota! Druži-na se gegala za Bapcem, koji je žipčio napred, i osi-pala polako, jer mnogi nisu imali petlje da prisu-stvuju obračunu. Radiće tu i noževi, biće posla za Si-mona i Daču, rekao je tiho vrljavi plavušan i s mno-gim plašljivcima potonuo u mrak. Vasilj Krivča sespremao da Cifronija uhvati na legalu, pokupi pot-pise prisutnih i podnese tužbu sudu zbog prevareoko vršalice bez točkova. Zato je ulizički klipsao zaBapcem i usput ga nagovarao da proda čizme i še-šir i da od njega kupi stonu lampu bez abažura idve džezve za kafu, koje je već smatrao potpuno isigurno svojima. Ukoliko me pravda ne zadovolji, pro-daću se neprijateljima socijalizma, govorio je i štrpkaokobasice ispod Bapčeve miške. Kidže, Bujac i Japu-le su zaostajali, gurili se i preskakali jedan drugoga,udarajući petama u stražnjice: Torak, seremeda, tucajbiber, bralica! Na pruzi se Nikodem omače i ljosnu ozemlju koliko je dug, ali ga ubrzo pridigoše: Nogesu zato da se stoji na njima! Bujac primeti kako se Ni-kodem inače odavna izveštio u padanju i raznimvrstama puzanja. Kidže ubaci kako i on poznaje nejednog dupelisca. Japule reče kako se on uvek sla-gao s većinom pa će tako i ubuduće. Vasilj Krivča sepožali na zubobolju i tmušu, rekavši: Iste ovake noći

344 Vidosav Stevanović

Page 345: milos crnjanski - seobe

dobio sam mikozu, koja mi odnose lepu grguravu kosu, ažena me Slaviteljka napustila! Sa visokih pivarskihstepenica videli su ceo grad – razbacana i žmiravasvetla periferije, pravilno u pravougaonike poređa-na u centru i na soliterima ispod groblja – u kojembaš tada nestade električne struje. Vanđel je kasnijepričao neverniku Dardi kako tu mora da je neki đa-vo umešao prste i kako pitanje zagrobnog životatek treba razvideti. Sada su, međutim, videli samomrak i osećali kišicu. Pred vratima bivše garderobei kujne nasta tajac, kao na prozivci, i svi se zbiše ućutljivu gomilu iza Bapčevih leđa. Nikodem proša-puta kako su samo budale uvek u prvim redovima.Kidže se oprezno iskašlja u šaku. Otvaraj, Šojka! Ov-den Babac i bratija, promuklo zavika Babac i naže senapred. Očekivao je da se vrata odmah otvore i damu se uzradovana Šoja obesi o vrat. Unutra se niš-ta ne pomeri i ne ču nikakav glas. Vanđel je kasnijepričao da se takva tišina čuje valjda samo pred smrtili u središtu zemlje. Načuljenih ušiju, čuli su svojeutišano disanje. Čuli su kako im srca bubnjaju ugrudima. Laknu im kad u pivarskom parku zalajapas i lavež strča niz brdo. Disali su slobodnije, bo-drije, brže, glasnije. Kidže se ponovo iskašlja i rečekako je sigurno zaradio neku trlemu. Čuli su ga ka-ko šumno mokri na beton. Svima se to naglo dopa-de. Mokrili su na podijum i razveseljeno osluškiva-li pljuštanje mlazeva pomešano sa šuštanjem kiše ugolim granama kestenova. Bujac šibnu mlazem naJapuletove cipele, a ovaj mu vrati ravnom merom. Iostali pokušaše da se međusobno pomokre. Vasilj

Refuz mrtvak 345

Page 346: milos crnjanski - seobe

Krivča reče kako je njegova mokraća toliko jaka darazara drvo, zemlju i kamen. Raširenim nozdrvamažudno su lovili mek i lagan vonj. Vasilj Krivča je pa-lidrvcetom čačkao uvo, predano i sa uživanjem. Bu-jac reče kako slepci vide ušima i kako bi dobro bilozažmuriti i osluškivati. Japule reče da je njegova ba-ba po majci oslepela u trideset sedmoj a progledalau šezdeset drugoj godini. Nikodem zažali što s nji-ma nije Darda, stari jurišlija, pred čijim podvizimaJapuletov bakutan može da se sakrije u mišju rupu.Međutim, Babac je pesnicama lupao u vrata i sve seviše ljutio na tako gurav doček. Unutra se ništa nijepomeralo niti se šta čulo. Kao osica ga ubode pomi-sao kako spava sad Šoja s nekim balvanom poredsebe, izdovoljena do guše, a on ko siroče dreždi nakiši, bolest može da navuče, da se prevrne kao ča-rapa, da dobije neko zapaljenje pluća ili leukemiju.Otvaraj, bre, kad velim, da ne izvaljujem, ruknu, uhva-ti zalet od nekoliko koraka, nalete na podijum i se-de. Stalno mu se po glavi vrzmala rasparana prevr-nuta čarapa i leukemija. Seti se kako su mu otac ideda mladi umrli, obojica u pijankama na vašari-ma, i požele da skonča dostojno svoje porodice.Družina, međutim, stuknu i uskomeša se. Nikodemse povuče iza svih i opipa lulu u džepu. Bujac je pi-pajući kupio kamenje i trpao ga u džepove svojekožne vindjake. Japule je milovao svoju grbu i raz-mišljao da li da štukne niza stepenice. Kidže je mr-mljao kako je siguran da su se usosili. Jedino je Van-đel bio miran i sabran. Zažagoriše. Možda ženskaima mušteriju, reče Japule, jer poso je poso, brajko. Ako

346 Vidosav Stevanović

Page 347: milos crnjanski - seobe

danas propustiš, sutra ćeš se kajati. Poso je ko riba jegu-lja, začas iz ruke isklizne. Pokojna baba moja petnaestakgodina vid čekala. – Znamo mi dobro kakva je to mušte-rija, reče Vasilj Krivča, i znamo kakav je poso! Sto go-dina, devedeset groša. Ženske treba za glavu vatati,ko zmije, da se ne češeš poslen gde te ne svrbi! –Možda nije kod kuće, reče Nikodem, možda odvrlja-la nekud? Može se ići kud se oće, nigde ne piše da se nemože. Svet je svakome otvoren, guraj kud te noge nose,kaže Darda. – Znamo mi kaka je to kuća, reče VasiljKrivča, i ako vrata ne pogodiš, kuću nikad nećeš. – Pu-sti, Babac, reče Kidže, će naiđe milicija. Sede i čekaju,poštenog će uvek dočekati. Pošten sam u klopku padne. Ana sudu te nikoji advokat ne opra. – Znamo mi ko će na-iđe, reče Vasilj Krivča, pismenost je zato izmišljena dase prevarantu u dušu zaviri. Taka i taka su ti dela lopov-ska, vrći ljudima što si lagarijama zdipio. – Nek vidi štase zbiva, reče Bujac, oči su za gledanje nasađene, nisuzbog lepote. Ništa ne znaš dok očima ne vidiš i rukom neopipaš, pa magareće uši da imaš. – Dobro mi to znamo,reče Vasilj Krivča, znanje je imanje. Bez znanja ni bu-dala neće zapevati. – Pusti čoveka, reče Vanđel, doma-ćin je i zaštitnik. Danas domaćina sa svećom možeš datražiš. Svako voli čist račun i jasnu sudbinu. Reči se br-zo ukrstiše nad Bapčevom glavom i on hitro skočina noge. Svi osetiše olakšanje, neku prijatnost i la-godnost. Smejuckali su se, svaki za sebe. Kidže iBujac boksovali su se od šale. Kad Babac iz zaletaprovali vrata i nestade u mraku, svi nagrnuše zanjim, radoznalo, veselo, živahno i nestašno zveraju-ći oko sebe, trepćući na svetlosti petrolejke sa poča-

Refuz mrtvak 347

Page 348: milos crnjanski - seobe

đavelim trbušastim staklom, koju neko, po svoj pri-lici Vanđel, beše upalio. On sam je najednom izra-stao, ispravio se i pogordio, preko lica mu se razli-lo likovanje, vragolanski je trljao nos kažiprstom ijezikom oblizivao usne, čak je i čupkao sede dlakeiz ušiju. Naočari su mu svetlucale mutnim sjajem.Nikodem pomisli: Nema šta, novi sveti Sava, skrozirate pogledom ko staklo. Na krevetu je sedela Soja, drže-ći pokrivač pod bradom i preplašeno kolutajući oči-ma. Na fotografiji više glave imala je iste takve oči,izbledele i suzne. Nikodem zaključi da je Šojina gla-va na pocrneloj slici Veljka Mazala u Jezdinoj kafa-ni i da ga sve to nekako podseća na pobožno poja-nje u crkvi. Devojčice su se pokrile preko glave išćućurile, gotovo ne dišući. Dečak je tupo zurio upokisle, skakutave, klimave uljeze i zakretao gla-vom prema narogušenom Bapcu, koji je ispustiokobasice i vitlao flašom. Nikodem pomisli: Kao mojpobra Darda, stari bombaš, kad se sprema da nekom drip-cu razbije njušku. Za sve vreme Šojine oči rasle sukao krugovi na vodi. Sa konopca, zategnutog izugla u ugao, visile su izbledele cicane haljine, izuje-dane raznobojnim zakrpama, sa kojih je kapalo kaosa tavanice. Tanka pruga vode puzila je pod krevetkao ljeskava zmija. Cifronija, međutim, nigde nebeše. Svi se upitaše u sebi: Kuda je nestao CifronijeFurda? I: dokle će rasti Šojine oči? I: Čiji li su ovo, pobo-gu, tragovi stopala po zidovima? I još: Ne izgleda li ovokao početak nekakvog jebanog kraja? Ispred svih, Van-đel je trljao nos krivim kažiprstom i jezikom oblizi-vao usne, tanke kao dve crte povučene mastiljavom

348 Vidosav Stevanović

Page 349: milos crnjanski - seobe

olovkom. Koj ti je taj čarapan što ga primaš kad je do-maćin tamo gde krvavo zarađuje leba i sleba, riknu Ba-bac i spotače se o lavor s prljavom vodom, ne rasteleba po drveću, samo ruku da digneš. Moraš se pomuči-ti, dlanove oznojiti. Pokazuj tog čarapana da ga bojem neiskamčujem iz tebe, kurvetino kapedomska! Soja drhta-vom rukom pokaza na šifonjer, skupljajući se, pro-sto se uvlačeći u sebe, cepteći. Dečak se pridiže, is-prsi se, ali namah klonu i povi tršavu desetogodiš-nju glavu. Devojčice su sasvim prestale da dišu. Ni-kodem pomisli: Sigurno ni svetski čovek Darda nije vi-deo ovolike oči kao u Šoje. Babac prilete šifonjeru iotvori ga, uz škripu nepodmazanih šarki. Nekolikotrenutaka stajao je tako, glupo se osmehujući, ras-koračen, sa na potiljak zaturenim šeširom. A ondase saže i podiže nešto na rukama. I Vanđel i Niko-dem i Vasilj Krivča i Kidže i Bujac i Japule namahopaziše da je to neki smešno nesklapan kepec,umotan u šarenu košulju, koji se ne pokreće i ne di-še, veliki koliko najmanja devojčica, nesrazmerankao nedonošče. Nos mu je iz lica štrčao kao panj izzemlje, a uši su mu bile kao u zagoneci; Oko panjadva lopara. Nikodem pomisli: Kao devojka bez ruku,nogu i trupa u trećoj šatri na prošlom vašaru. I svi u timzgužvanim crtama prepoznadoše Cifronijevo čelo,Cifronijeve štucane brčiće, Cifronijev nos – i zasti-deše se duboko i zauvek. Jedino je Bujac digao ko-basicu s poda i halapljivo je gutao, mljaskao i cmok-tao, pogledom tražeći flašu s rakijom. Zatim je po-diže i nagnu, pošto rukavom obrisa grlić, i oblizase. Jabučica mu je skakala kao čvorak u zamci. Sad

Refuz mrtvak 349

Page 350: milos crnjanski - seobe

znam, reče Vanđel ne trepćući, u tišini koja nastadesvud unaokolo: onaj pas iz parka prestao je da za-vija, kiša je, verovatno, prestala da pada, Bujčevomljaskanje zamrlo, Šojin cvokot sasvim nestao i očijoj se smanjile, nosač Krklja prekinuo traganja za le-šom velikog čoveka, Šop nije stigao da do kraja do-misli svoje truljenje i nestanak, Magdalena se raz-dremala i rešila da prekine rad, dečačke družine za-stale usred tuče s bokserima, lancima, noževima,vašarski fotograf Drakula Mlađi okanuo se sedmežene, Jezda odlučio da ponovo otvori kafanu, sviglasovi noćni zaronili u ćutanje i ljudi ostali da sto-je nadomak mrtve bele vode koja se polako valja nasve. Sad znam, reče Vanđel, prodavao je Cifronije krvbolesnicima, pola kile za hiljadarku, zato sam ga viđaopred bolnicom, postao je dobrovoljni davalac krvi, prodaoje svu krv, po pola kile za hiljadarku. Nije krv soda-voda,reko bi, sabiješ pod pritiskom pa krčmi koliko te volja. –Znamo mi kakva je to krv, reče Vasilj Krivča, znamo midobro kakva je čija krv. Svi su ćutali.

EPI LOG SA MA LO TMUR NE SVE TLO STI

o kojem se nešto zna uglavnom zahvaljujućiVanđelovim zabeleškama i raznim pričama koje suse kasnije prenosile po gradu. Pričalo se da se poslegovora Vasilja Krivče, pre nego što su se svi razbe-žali kud koji, pred vratima bivše garderobe i bivšekujne pojavio nosač Krklja sa kolicima, koji je, poš-to je video Cifronija, rekao kako su mu umesto ve-likog čoveka podmetnuli neki prirepak i kako on

350 Vidosav Stevanović

Page 351: milos crnjanski - seobe

odbija da učestvuje u svačijem vaskrsenju. SrpkaBapca iste noći, onako u čizmama bez sara, prova-ljenom slamnom šeširu i sa praznim džepovima,uhapsiše milicioneri Simon i Dača, rekavši da morada je kriv čim nema ni dinara. Tim hapšenjem zavr-šena su Bapčeva lutanja po Srbiji i Makedoniji. Tre-ćeg dana pred veče u zatvoru je odigrao oproštajnibarbut sa zatvorskim čuvarem Čakarem i zatim seobesio nad kiblom o svoj učkur. Povodom toga vu-novlačar Nikodem reče Dardi prvoborcu: Ne rađa seviše, pobratime, takav kocoš, pa makar se Kragujevaczvao Kartojevac. Darda prvoborac je, međutim, sma-trao da talenti nikada ne izumiru i kao primer je na-vodio Šojinog dečarca, koji već ume vešto da obrćetri karte. A kad u zimu Šoja ostavljaše decu – četirižgoljave devojčice i tršavog desetogodišnjeg deča-ka – i odlazaše iz grada da bi sa šoferima lutala podrumovima između Đevđelije i Triglava, Jerina se-menjarka, otkuvavajući vreteno kojim vrši pobača-je i videći je kako se penje u kabinu hladnjače, reče:Anđama i toj ti je, od takije postaje Kvekenbuš! SamoVanđel Mudrac, pošto se preselio pod Jezdino okri-lje u novu kafanu preko puta Pirotehnike i zauzeosto pod pocrnelom slikom nepoznate žene, trlja ru-ke, piše dirljiva nadgrobna slova, sažete epitafe, že-nidbene oglase, prodaje sveće pred crkvom i nagroblju, i travama leči mušku nemoć. U dokolici is-pisuje dugačka žitija svojih svetaca, sitnih kraguje-vačkih mučenika, čiji grob niko prstom ne može dapokaže. Započeo je veliku hroniku o podvizimaproslavljenog Cifronijevog uda, jer se nada spomi-

Refuz mrtvak 351

Page 352: milos crnjanski - seobe

njanju svoga imena i onda kada mu gušteri budupo kostima trčkarali i deca mu od lobanje pravilafenjer za Poklade. Brigu o svojoj hroničarskoj zao-stavštini prepustio je ćelavom Vasilju Krivči, kojijoš kuburi sa vršalicom bez točkova, tulumbeta iprenosnih kaiševa. Na kraju, vredi još napomenutida je šankuša Magdalena, odmah posle smrti Kel-nera Šopa, dala otkaz na posao u Rujnoj zori, grdnose prokurvala i sada se koleba između molera Buj-ca i šećerdžije Kidžeta. Time je stavljena tačka na ži-tije Cifronija Furde i Šoje Pivarke, i otvorena strani-ca za novo žitije. Amin.

352 Vidosav Stevanović

Page 353: milos crnjanski - seobe

JE RE MI JI NA SMRT

Jeremija je već dizao glavu sa jastuka kada je čuoslab zvuk tanak i nejasan, nalik na cičanje ili neja-

ko cviljenje, koji je, činilo se, dolazio od vrata, a mo-žda i od stola. Oslonio se na laktove, kriveći vratzbog zujanja i tegobe u lobanji, pokušavajući daotvori oči zapekle od pospanosti, kad je ponovočuo pištanje, sada malo jače, mučno i srsičavo tu-žno, kao da je od neke iscrpljene i ranjene životinji-ce, ili, čudno, kao da je glas mekanog, sluzavog iprovidnog vodozemca. Nije se iznenadio ni upla-šio. Činilo mu se prirodno i razumljivo da se u ovojmračnoj i prljavoj sobi, punoj stenica, zadaha i gu-stih senki, među podlupljenim i vlažnim zidovima,u ovoj užasnoj radnoj jazbini za pacove i sove, kako jeponekad s jedom i zlobom nazivao, u ovom prena-trpanom ćumezu bogu iza leđa, pored razorene fa-brike oružja, porušenih zidova i svuda ižđikalogkorova, pojavi ujutro, čim se oči otvore, nešto takobesmisleno i bedno kao taj glas, taj majušni jauk ko-ji nije pripadao nikome i nije dolazio niotkuda. Ni-je se ni požurio da zagleda u sve uglove, jer je biomrzovoljan i rasejan od teškog i rđavog vina popi-

Page 354: milos crnjanski - seobe

jenog sinoć u sobi škrofulozne kelnerice koja ga jepovela sobom za novac, jer je odavna navikao ioguglao na otrcane utiske posle buđenja u svomnakrivljenom i tvrdom krevetu, u stvari džomba-vom otomanu kupljenom na buvljoj pijaci, koji jepri svakom pokretu promuklo cvileo razdrndanimfederima. Pogledao je sto, iskrzan po ivicama i kaopresvučen čađu, prepun izgužvanih hartija, rasku-pusanih knjiga, iscepanih pantalona i prljavog do-njeg rublja sa strane, gde je ležala iskrivljena viljuš-ka i plehani tanjir zamazan nedojedenim jajima. Po-gledao je zatim pod, prašnjav, grbav i podignut uuglu, nakaznog konja na tavanici između dve veli-ke mrlje od vlage, stalno iskežene zube, svedeno če-lo i kukast nos na fotografiji nekog starca u nedelj-nom odelu, i pao nazad na jastuk, jastučnicu od ša-torskog platna ispunjenu isitnjenom slamom, zga-đen na svoje konjuktivitične kratkovide oči koje sesvakog dana otvaraju u istom kukavnom enterije-ru, memljivoj ropotarnici stareži i truleži, ogorčenna svoje uporno srce koje budalasto kuca kao starinavijeni sat na nekoj zabačenoj i polustrunuloj po-drumskoj pozornici. Nije se sećao, u dugom trenut-ku jedne svakog jutra obnavljane mučnine, nepo-znatog zvuka koji mu je okrenuo glavu u krug.

Ležao je nauznak, skupljajući hrabrost i snaguda svoje mršavo i povijeno telo izvuče ispod poha-banih pokrivača nezdravo mrke boje, iskamčenihna rasprodaji zatvorskih stvari, i da svoje tanke no-ge, opletene plavim gajtanima vena i pokriveneskorelom štrokom, ugura u pocepane papuče, otpo-

354 Vidosav Stevanović

Page 355: milos crnjanski - seobe

činjući tako svoj svakodnevni tromi put do umiva-onika naherenog u uglu sobe. Iz druge sobe, iza na-puklih vrata, čuo je gazdaričino mrmljanje i othuki-vanje, škripu dasaka i hod bosih stopala. Po šumo-vima, koji su se rojili unaokolo, zamislio je njene is-krivljene rožnate nožne prste kako češkaju o me-snate i zadrigle listove s gustim crnim dlakama,njena mlohava i gnjecava bedra uvijena u zamašće-ni kućni ogrtač s crvenim ružama, njene ispucaleruke kako naslepo pipaju po nahtkasni i dohvatajuprvu cigaretu, i njen mrzovoljni, tupi, blesavi po-gled iz podbulog sala masnog lica kako tupo pratikolutove dima. Ta bezvoljna, ružna i nagojena žena,sopstvenica dve sobe u toj napuštenoj periferijskojpredionici užadi, koja ne primećuje ništa oko sebe,bila je tako očito mlitava i na izgled bez kostiju dase Jeremija pitao kako se uopšte kreće i održava us-pravnom. Uostalom, uglavnom je ležala nauznač-ke, pušeći jevtine i smrdljive cigarete, pijuckajućiohlađenu kafu, nadimajući bačvastu telesinu, čup-kajući i njušeći znojave malje ispod pazuha, prsti-ma draškajući sluzavi jezik dražice. Vraćajući sejednom pijan, noću, Jeremija je, prolazeći kroz nje-nu sobu i videći kako ga posmatra praznim i razro-gačenim očima razvraćene životinje, legao porednje gonjen ljigavom žudnjom, u koju se uplitala imržnja i bolesna radoznalost i čežnja za prljavšti-nom i gadom, i tek kada su se njene butine otvorilenaviklim i mrtvim pokretom, mehaničkom kret-njom jedne lešine, osetio je gađenje i stid, dubok istrašan, i odmah ustao promrmljavši nešto nalik na

Refuz mrtvak 355

Page 356: milos crnjanski - seobe

izvinjenje i na kletvu zbog svoje slabićke impoten-cije. Gazdarica je sutradan ležeći na svom širokomkauču, pušeći i pijuckajući ohlađenu kafu, izgleda-la sasvim obično, tupo i blesavo, kao da se ništa ni-je desilo, kao da ništa i nije moglo da se desi u tomvremenu zastalom pred pragom prenaseljene kuće-rine, a Jeremija, pošto mu je to godilo i pogodovalobar delimičnom zaboravljanju svega niskog i oslo-bađalo ga mučnog kajanja posle pijanstva, u kojemmu se s naročitom žestinom nametala blažena pra-znina samoubistva, nije ništa spominjao niti ikad iš-ta ponovo pokušavao. Ali je među njima vejala i bi-la neskrivena odvratnost, neko mutno strujanje na-gona za rastankom, sjedinjenjem, uništenjem i ko-načnim mrtvilom poslednjeg zajedničkog cilja.

Objasnio je zato sebi, onako kako se objašnjavamaloumniku, da je onaj neprijatni uzdah očajanjaispustila gazdarica pokrećući svoju tromost, mo-žda, razdraživši sebe do vrhunca neprirodno iza-zvane i lažno ostvarene strasti, i taman skupi usneda gadljivo otpljune, kad začu ono, sada negde ublizini, popraćeno lakim šumom kao da se neko la-konog kreće po sobi. Osetio je tada laku neprijat-nost po licu, bol u povijama, crvenilo na obrazima,kao pod pogledima nekog nepoznatog uljeza, mo-žda neprijatelja, koji neuviđavno i surovo posmatranezgodni čin tuđeg jutarnjeg otvaranja očiju, prvigrešni i strašni trenutak svesti. Podiže kapke i sačuđenjem, pomešanim sa nevericom i strahom,ugleda umobolnu prikazu koja je stajala baš prednjim. Sedeći u krevetu, prilepljenu uza zid talasima

356 Vidosav Stevanović

Page 357: milos crnjanski - seobe

uznemirenosti i strave, zgrčen, čekajući još cilikrazdrndanih federa i krčanje svojih praznih creva,netremice je buljio u odvratno i fantastično stvore-nje zdepastog prasećeg trupa, naduvenog kesastogtrbuha i ruku nalik na peraja ribe, golo i pomodre-lo, koje je na njega treptalo kapcima bez trepavica,nemoćno mašući velikom poluljudskom glavom natankom peteljkastom vratu, gegajući se iz ugla nakrivim i kratkim majmunskim nogama, treskajućiopuštenim naborima rošave kože slične pepelja-stom krečnjaku. Jeremija se još tresao od jeze i une-zvereno stiskao krajeve pokrivača, stalno čekajućicilik federa i krčanje creva, kad nakaza opet pustisvoj ogavni cijukavi zvuk, sada stvarno nalik na je-canje i cviljenje od teškog telesnog bola i ustremlje-nog beznađa, užurbano i nespretno zaklima trbu-hom, poklecnu, spovede se, zaglavinja napred-na-zad, zamaha patrljcima izroda gmaza i ribe i biljkemesožderke, i pade na pod ispred stola, savivši sekao zametak koji je izgubio zaštitničku toplotu ma-terice, tresući se još malo od očito neizlečive stude-ni koja mu se zauvek uvrežila u kostima. Zatim seskočanjeno telašce umiri pred razrogačenim Jere-mijinim očima.

Posle prvog straha koji ga je ludačkom snagomdigao sa jastuka, zavitlao prema zidu i presekao na-mah svaku mogućnost da nešto od svega, bilo šta,shvati i razume, usceptali Jeremija oseti kako mukrv u vrelim i burnim mlazevima prosto šikljajući iklokoćući, jurnu u glavu, urlajući u potiljku, udara-jući u čeone kosti, zaglušno bubnjajući u ušima. S

Refuz mrtvak 357

Page 358: milos crnjanski - seobe

naporom i grčevito pomisli da je sve to san, nezdra-vo i nastrano priviđenje niklo iz tmuše neprestanenoći u rabatnoj kućerini, mrsko čudovište rođeno izgazdaričine jalove strasti i sladostrasnog bola nje-gove požude, patuljak iz podzemlja samrtničkogagrada, i da se treba samo probuditi, samo rasvesti-ti, i sve će biti po starom, onako kako je oduvek ikako će biti doveka: laka i okrepljujuća tupost iz-među dve more. Stisnu zato kapke, zamaha glavomkao da priznaje poraz i polako, sa strepnjom otvorioči kao da izlazi sa dna mračnog bunara, iz u korovobraslih rovova eksplozivom zdruzgane fabrike,plašeći se naglog bleska snažne svetlosti, ali poko-ran i odnekud ubeđen da će ponovo videti nakaznusliku od malopre, delimično uveren u zasigurnuneistinitost svega, delimično čak i pomiren i gotovoobradovan što će se sve ponoviti sada i još mnogoputa. Pred njim je bila njegova stara iznajmljena so-ba, radna jazbina za pacove i sove, sa poznatim ru-žnim stvarima, svaštarijama pretrpanim stolom inaherenim umivaonikom sa plehanim oljuštenimbokalom i vlažnim mrljama na tavanici i obrisimakonja u vijugama pukotina i otpalog maltera, kojesu se najednom isticale novom oštrinom i jasno-ćom, opipljivošću rezanog kamena, kao da su oba-sjane iznutra i zaleđene zauvek na istim mestima.Zagledan u neprirodno pravilne zube na fotografijistarca u nedeljnom odelu, Jeremija je naglo zacep-tao u parališućoj i brzoj drhtavici, primirio se i opu-stio. I punim plućima udahnu opojan i začudo po-znat miris, koji je lebdeo unaokolo, mameći prema

358 Vidosav Stevanović

Page 359: milos crnjanski - seobe

oštrim i opasnim ivicama iza kojih je milosrdna bla-gost kraja.

Jeremija prestade da osluškuje panično damara-nje u slepoočnicama i grmljavinu uzbuđene krvi uušima i, primamljen privlačnom opasnošću konač-ne odluke i zanesen oporom draži neopozivog čina,pogleda prema mestu gde je malopre pala prikaza.Na iskrivljenim rebrima poda, među razbacanimsasušenim korama pomorandži i zgnječenim opuš-cima od cigareta, u krivoj senci stola, ležalo je ono,užasno neočekivano stvorenje nekakve pakosneizazivačke izmišljotine, nepokretno i tamno u tu-robnom osvetljenju oblačnog dana koje se šunjalokroz prljavi prozor i koturalo na podu kao užad.Savlađujući neprijatnost i gađenje, najednom olakoi prosto kao micanje nožnim prstima, Jeremija gapodrobno osmotri sa svih strana i, razmišljajućimnogo mirnije i pribranije i jasnije, osećajući čak iizvesnu skromnu nadmoćnost zbog svoje tako oči-tovane hladnokrvnosti i smelosti, pouzdajući se usvoj mozak, sasvim trezveno zaključi da u tom ne-skladnom biću nema ničeg strašnog što bi nagonilou zaprepašćenost, užas, očajanje i ludilo. Gotovo sezačudio, uostalom sasvim površno i bez povezano-sti sa glavnom misli o jednostavnosti i običnosti po-jave toga polubića, svojoj malopređašnjoj mimikrijisa naknadnim otvaranjem očiju i očekivanjem pro-mene. U malom, prosto beznačajnom i zgrčenomtelu tog izroda nižih životinjica i biljaka neodređe-nih svojstava, nalik na zametak, istina majmunolik,ili iznakaženo bogaljasto novorođenče-presmakče,

Refuz mrtvak 359

Page 360: milos crnjanski - seobe

u opuštenim ručicama-perajama spuznulim nizazbrčkane slabine, u iskrivljenim nogama skuplje-nim pod vrećastim trbuhom, u samom naboranomi gromuljastom trbuhu bez rupice pupka i bez vi-dljive pupčane vrpce, u golom i ravnom temenubez kose i pora, bio je vidljiv tako neizdržljiv bol iponižavajuća telesna slabost da Jeremija, umotan upocepanu i prašnjavu ćebad, žudno nagnut prekoivice kreveta, ne čujući više cilik federa i krkljanje ucrevima, zaboravivši namah sve što se maločas zbi-lo i gonjen živom i drhtavom radoznalošću koja gaje one noći spustila među gazdaričine salaste buti-ne, oseti ježuravo i tugaljivo sažaljenje prema tomjadnom otpatku pomešanom sada sa smećem i pra-šinom, sa bačenim krpama, užeglim čarapama ijednom skorelom cipelom bez pertli. Naglo je bioobuzet sitnom jecavom tugom i jakom željom daustane i tu bednu nakazu skloni na čistije i prove-trenije mesto, makar gde van promajnih prostorijamračne kućerine koja se naginje i ruši.

Pokrenu zato svoje tegobno izmoždeno telo, iz-lomljeno sinoćnim patvorenim vinom, mučnim po-davanjem uskokarličaste škrofulozne kelnerice, gro-znicom i vatruštinom pijanog sna, i ustade, razbacu-jući ćebad, nogama napipavajući papuče, gunđaju-ći, zlovoljan i namršten, i tromim i teškim koracimapođe preko male čistine između stola i zdepastognaduvenog ormara. Sva osećanja i utisci od malopreiščileli su, potpuno i neopozivo, sa prvim pokreti-ma. Trpeo je jedino kljucav bol u potiljku kao da muoštar kljun jastreba-lešinara dubi potiljačnu kost, is-

360 Vidosav Stevanović

Page 361: milos crnjanski - seobe

prepletan sa neprijatnošću zbog mnogobrojnih tre-peravih krugova pred očima. Saginjući se nad timneobičnim uljezom, koji je ko zna kako i ko zna ot-kud dospeo u njegovu sobu, i psujući zbog oštrihprobada u plećima, sam sebi je izgledao kao čovekkoji se mirno i naviknuto budi u svom krevetu,otvara oči nesvikle na iznenađenja i čudne prizore,zeva, mrmlja, pljuje, onaniše, čisti mrve hleba sa sto-la i prepunu pepeljaru istresa kroz prozor. Nije ose-ćao veću odvratnost dodirujući hladnu i zbrčkanukožu nego kada je to činio sa mekim i sipkavim pe-pelom od cigareta, i nije video ništa neobično i na-strano ni u toj već poluzaboravljenoj i nesnosnoj sa-milosti jačega, boljega i celovitijega, ni u tom spo-kojnom, ravnodušnom i ležernom pokretu i dodiruiscelitelja ili, bar, zaštitnika. Ali, onog jasno ocrta-nog trenutka, koji se naprečac izdvojio iz tmurnemase vremena i vinuo u jednu naročito bistru po-sebnost, kad se njegova šaka spusti i nekako suvišeprisno pripi uz grbava majušna leđa, Jeremija naslu-ti u sebi, negde između trbuha i pluća, neko nejasnodrhturenje, lak i površan grč čak, koji mu nenadnootkri nešto poznato i blisko u čitavom prizoru, po-kretu i situaciji, kao da je sve što se sada dešava onveć jednom preživeo, negda, u svetlom procepuonog gromadnog i jedinstvenog vremena pred pra-gom, i kao da neke davno iščezle kretnje, moždakretnje biljaka i nezamislivo drevnih životinja i bes-krajno dalekih samrtnika, ustaju sa nevidljivog dna,ispod bezbrojnih slojeva voda i kamenja i zemlje,očvršnjavaju u retkom vazduhu, ulaze u njegovo te-

Refuz mrtvak 361

Page 362: milos crnjanski - seobe

lo kao bacili bolesti i pokreću ga neznano kud, mo-žda ravnim i bezdušnim visoravnima ravnodušno-sti koje su sa one strane trajanja. Pored čuđenja imogućnosti da se u svemu snađe, o svemu da pro-misli, bar da pristane, držao je sićušno groteskno bi-će u naručju, privučen neodoljivom silovitom žud-njom da mu zagleda u lice, levom rukom podizaomu oklembešenu glavu i pažljivo, više pokorno imolećivo nego nadmeno i zapovednički, sasvimskrušeno i trpeljivo, zagledao izbliza, savijajući seistovremeno u leđima kao pod teretom nekog nepo-vratnog saznanja, neke neisceljive poluljudske sra-mote i nekog nepodnošljivog poluživotinjskog jada,i nabirajući obrve i šireći zenice kao da s naporomrazaznaje predmete u neprovidljivom mraku. Sunezverenom nevericom, s tupim i krotkim očaja-njem, prepoznavao je, ili ponovo upoznavao, u tomniskom izrovašenom čelu bez bora, u tim mutnimočima bez sjaja koje su svetlucale žućkastim beonja-čama, u tim rošavim i mlitavim obrazima, u debe-lom i spljeskanom nosu iznad zevajućih rnja, u me-snatim i modrim usnama, u čitavom tom mamur-nom, sumornom i praznom licu bez crta prepozna-vao je lice njemu tako dobro i rođački poznato izogledala, iz prljave sapunjave vode u umivaoniku,iz zaljeskanih površina izloga, iz tuđih razrogačenihzenica, možda baš gazdaričinih od one noći ili kel-neričinih od sinoć, lice preliveno sebičnošću, raseja-nošću i slabošću: svoje mrsko, neživo i bledo lice.

Ostao je dugo tako, zgrčen i prazan, držeći turužnu sliku i priliku samoga sebe na odrvenelim

362 Vidosav Stevanović

Page 363: milos crnjanski - seobe

rukama, nežni i materinski, kao da čuva od nasr-tljivog živog vazduha i radoznalih napasnih pogle-da nešto nedolično, nepristojno, ponižavajuće i sra-motno a dragoceno, nezamenljivo i potrebito, na-slućujući sablasnu prazninu koja je zaustavljala ku-canje srca, tog već malaksalog sata u memljivom ismešnom podrumskom pozorištu bez programa iglumaca, i savijala bele i pogubne kolutove oko uz-drhtalih dlanova, oko uznemirenih i pokretljivihstvari, naduvenog ormara i škripavog kreveta i na-cerene žute fotografije krezubog starca u nedelj-nom odelu, oko laganog i peperjastog straha ljud-skoga, koji ga je već dodirivao samo najtanjim i naj-osetljivijim ticalima. Savio je onda kolena kao da ihlomi i klekao na pod, sklapajući tako mali leš, kojije očito, sudeći po hladnoći kože i mrtvačkoj uko-čenosti udova, ispustio poslednji dah još kada sestropoštao pred njegovim užasnutim očima, odsvojih nepotrebnih i skrnavnih pogleda i od izdu-ženog noža kroz oblake zalutalog sunčanog zrakakoji je iskosa bušio prašinu pored stola. Spustio jeukočeno i sasvim poplavelo telašce na prljavi ko-mad ćebeta, koji mu je služio za brisanje cipela i pr-ljavštine, pod samim stolom i ukočio se nad njim,miran i pribran odnekud, zagledavši se u obrise kr-žljavog jasena koji se isposnički i žalostivo njihaopod prozorom, i primetivši čak, nekako uzgred igotovo prezrivo, sličnost njegovih očerupanih gra-na sa počađavelim kosturom čovečje šake. Nijeznao šta oseća, i nije želeo da išta zna. Bilo je vrlobezbolno, tiho i odmarajuće sedeti tako opušten i

Refuz mrtvak 363

Page 364: milos crnjanski - seobe

ravnodušan kao streljani čovek koji, evo, sedi naivici svoje rake, klatari nogama, žmirka na ogolelodrveće, zvižduće nešto u ritmu svoga srca i bila,možda broji ptice ili oblake, i nemarno posmatraosipanje zemlje i glibavu vodu koja se sa strane sli-va u taj meki i gnjecavi kovčeg za kosti i ohlađenevene. Bilo je vrlo umirujuće ne micati se nad jed-nom stvari koja je tako očigledno i neopozivookončana i optočena izvesnošću i neminovnošćukao misao o dolasku sudnjeg dana, kao tvrdina da-saka i oštra ivica stola za leđima, kao iskašljavanjegazdarice i neki tih i šaputav zvuk koji se bližiovratima. Ponovo se u sve umešalo krčanje creva.

Taj šum i to krčanje namah ga vratiše javi. Po iz-nenadnoj i napetoj tišini, prosto tankom svilenomkoncu zategnutom do same ivice kidanja, po neja-snom dahu kao od zaustavljenog disanja, shvatio ješta se dešava u drugoj sobi, koja je malopre bila ne-stala u vremenu i odmah se vratila na svoje mesto.Video je tupo čuđenje koje obuzima nepokretne ga-zdaričine crte razvraćene životinje zato što nije ču-la svakodnevno hripanje i pljuvanje prilikom umi-vanja, šuškanje hartijama, kresanje šibice, što su svebili znaci da je njen stanar ustao i da se sprema daode na lutanje po lagumima razorene fabrike oruž-ja. Shvatio je i video radoznalost i želju koji su je na-terali da se ostavi pušenja, pijuckanja kafe, njušenjaznojavih malja ispod pazuha, draškanja crvenog je-zička dražice, da pretetura preko sobe, priđe vrati-ma i, poluotvorenih usta i češući mesnate zadriglelistove rožnatim nožnim prstima, prisluškuje uzne-

364 Vidosav Stevanović

Page 365: milos crnjanski - seobe

mirujuću tišinu iza njih kao da naslućuje izvestanprestup, zločin, greh. Zamislivši sve to u magnove-nju, Jeremija je isprva osetio prezir, nelagodnost,gnušanje, pa čak i bes, što tu neko, stranac i ništari-ja i mrtvac od rođenja, tako prostački, drsko i neu-viđavno zavlači svoju mlitavu radoznalost u njegovokrepljujući ali gotovo letargičan mir. Ali sve to,mir i gnušanje i bes, naglo preseče naslućena, u le-tu uhvaćena mogućnost da će se vrata najzad otvo-riti, polako i mučiteljski, i da će se u tamnom pravo-ugaoniku otvora pojaviti čupava, bunovna glavakoja će, kad u prazne i okrugle zenice uđe čitav pri-zor i ocrta se svaka pojedinost, postati maska stra-ha sa zgrčenom šakom na skupljenim usnama.Užasno se plašio sada baš svoje gole i ubistvene ne-moći, i ceptao je nemušto i zverski pred slikama ko-je su ga saletale kao klice teške zarazne bolesti. Taodškrinuta napukla vrata sa cijukom nepodmaza-nih šarki, ti teški modri kapci nad razrogačenim ze-nicama, ta prljava sluzava ruka, prilepljena o ma-gloviti oval lica, koja kao da guši dahtanje i gađe-nje, čitava ta zdepasta i mlohava figura u zamašće-noj kućnoj haljini s ružama – sve to dobijalo je u nje-mu, u nagrizajućoj kiselini njegovog preneraženja,britkost oštrice noža i đavolsku olujnu snagu more,koja se iščaurava iz nestvarnosti kao stvaran i gro-zan leptir ogromnih krila. Zamišljao je gazdaričinpromukli vrisak, trenutak napete tišine, panično iužurbano lupanje vratima u čitavoj zgradi pretrpa-noj bolesnim i gladnim ljudima, rashodovanim na-meštajem, krpama, zadahom znoja i gnoja, i gustim

Refuz mrtvak 365

Page 366: milos crnjanski - seobe

senkama, grozd zgranutih lica oko sebe, prljave ša-pate, blesava domunđavanja, neutaživu znatiželjukoja ispunjava sobu kao gusta i zagušljiva tekućina,grčenje svog tela koje se izvija iznad i oko male na-kaze, pokušavajući da je sakrije od besnih i zgađe-nih pogleda, od nemilosrdnog prezira, od gnušanjanad tim mrtvim i gadnim dvojnikom, bratom jed-noutrobnim i drugorođenim. Osećao je, stiskajućise ispod stola kao u smradnom i ugroženom brlo-gu, da je svuda unaokolo, u svetu i večnosti, prisu-tan ogroman, jedinstven, neljudski, mračan i nesa-vladljiv strah, i da neizlečivi i pogubni sram plavinjegovo zagušeno srce. Za trenutak, kratak koliko ibol između trbuha i pluća, učinilo mu se da će za-plakati nad svojom bedom, i već je nabrao lice u grčoslobođenja, ali je istovremeno znao da su mu očisuve, iste one premorene i zakrvavljene oči koje vi-še ne zure u obrise konja među vijugama pukotina,u plehani tanjir zamazan nedojedenim jajima, u ras-kupusane knjige i prljavo donje rublje, u pokret le-šine kojim se otvaraju gazdaričine butine i primičese kelneričina uska karlica – znao je, konačnim zna-njem čitavog tela i duha, da više ne postoji ništa,ništa i ništa što bi mu moglo izmamiti suze i glaspred nedoglednom daljinom poslednjeg zajednič-kog cilja.

Noseći svoj lik pred očima, zaboravljajući kudaide, Jeremija je koračao preko beskrajne i puste vi-soravni nad kojom se nije širilo nikakvo nebo. Čini-lo mu se da za sobom, u neverovatnoj daljini, skri-ven i zaglušen vetrom i nekim podzemnim bruja-

366 Vidosav Stevanović

Page 367: milos crnjanski - seobe

njem, čuje žamor i doziv ljudskih glasova, i pokuša da se okrene, po navici, ali samo umorno odmahnu rukom, osećajući da je sve to,

i vetar i podzemno brujanje i žamor ljudskih glasova, nekako suviše daleko. A onda mu se učini da

više ne korača, i oseti puno i strasno blaženstvo

pada.

Refuz mrtvak 367

Page 368: milos crnjanski - seobe
Page 369: milos crnjanski - seobe

PO SLE DE SET GO DI NA*

Pre deset godina izašlo je prvo izdanje moje zbir-ke pripovedaka Refuz mrtvak. Sada, posle mno-

go »buke i besa«, izlazi drugo izdanje, kod drugogizdavača. U međuvremenu je pisac razmišljao da lii kako da izađe iz sopstvene kože. Često se osećaokao onaj mađioničar koji kaže publici: »Ako želite,poštovani, izvešću vam najteži trik: nestaću predvašim očima. Ali to mogu samo jedanput!«

Moj prozni prvenac steći će tako priliku da uče-stvuje u književnom životu, da bude dostupan i či-tan, da se može naći u knjižarama i bibliotekama.Kasno je za žaljenje, rano za mudrost, pravi trenu-tak za rezignaciju. Svi smo unapred poraženi: nekoto spozna ranije, neko kasnije, a neko proživi slepkod očiju. Bitno je, mislim, videti, znati, istrajati.

* Ovaj tekst je napisan za drugo (zakasnelo) izdanje Refuza mr-tvaka u Srpskoj književnoj zadruzi 1979. godine. Ni danas (de-set godina posle tog teksta) autor nema šta da doda niti daoduzme.

Page 370: milos crnjanski - seobe

Kako je nastala ova knjiga?

Jednog davnog proleća – dogodilo mi se čudo.Priče – koje sam godinama pisao, bacao i ponovopisao – počele su da uspevaju. Čudna i naročitaumetnost proze otvorila se preda mnom.

To nije bilo otkrovenje, provala imaginacije, ble-sak lucidnosti, pojava jevanđeljskog anđela. Bilo jeto ovladavanje veštinom posle godina vežbi, sum-nji, promašaja, teškog rada – presudni trenutak ukojem sve, zahvaljujući ranijem trudu, izgleda mo-guće, mada je, kao što znate, nemoguće. Počinjućihiljadu i prvi put, tada sam otkrio da sam na pra-vom početku, da sam počeo. Uspomene, misli, do-življaji, izmišljotine, slike, reči – sve se preobraža-valo, sve je tražilo da bude uobličeno i napisano, daživi. Mogao sam jedino da se pokorim toj strogoj,unutrašnjoj zapovesti.

Prava, konačna stvar otkriva se jednom u živo-tu. Sve ostalo vreme provodimo naprežući se da jedo kraja i potpuno shvatimo i da joj se potčinimo.Nema potrebe da objašnjavam onima koji su to do-živeli – drugih se ionako ne tiče.

Imao sam dvadesetak godina, bio sam redovanstudent književnosti, provincijalac, sin palog borca,siromašan koliko dolikuje pravom došljaku, pod-stanar, prinudni asket usijane glave. Tog prolećapostao sam čovek bez identiteta, bez svojstava, bezobeležja – koji ubeskraj ispisuje rečenice, slaže pa-suse, strukturira prozne celine, ucrtava shemu bu-dućeg dela, koje će, razume se, nadmašiti sva pret-

370 Vidosav Stevanović

Page 371: milos crnjanski - seobe

hodna i zadiviti svet. Da li je to bila nagla provaladara ili manija veličine ili strasna reakcija mladićana bedu i surove uslove? Verovatno i jedno i drugoi treće. Nisu važni podsticaji, važno je ono što na-staje.

Elem, ostavio sam sve čime sam se bavio, napu-stio fakultet, odvojio se od rodbine, odbacio pore-klo, prekinuo s drugovima iz detinjstva, pomeo svetragove iza sebe. Pobegao sam na periferiju, sakriose među ljude koji ništa ne očekuju, zavukao se unekakav memljiv podrum. Bacio sam dokumenta:indeks, ličnu kartu, zdravstvenu knjižicu, prijavuboravka, krštenicu, fotografije. Čovek, koji se stva-rao, nije smeo da ima nikakvih veza sa onim od ra-nije, morao je biti drukčiji, osobitiji – ličnost sa svimoznakama individualnog i naročitog. Unikat obele-žen posebnošću i tragikom, slikovitim ponašanjemi zamršenim govorom. Morao se razlikovati još presamostvaranja – posle toga nije se smeo čak ni po-rediti.

Model je, očigledno, bio romantičarski. Podra-zumevao je pobunu, usamljenost, boemu, antikon-formizam, rasulo čula i jednu vrstu blagog ludila,koje se ispoljavalo kroz neprestano pisanje i čudneispade. Glumac – koji je sam stvarao svoju ulogu,menjao tekst, glumio sebe i proizvodio dramu – us-pešno je pobrkao pozornicu sa stvarnošću, pome-šao sebe sa rediteljem, otkačio se i poleteo. Na me-stu gordog umetnika prisutni su videli čudaka, op-sednutog nevidljivim silama, malne sumasišavšeg.Ostvarenje je – zbog napetosti između zamišljenog

Refuz mrtvak 371

Page 372: milos crnjanski - seobe

i mogućeg – ispalo polovično i manjkavo, novoro-đeni je morao da preleži sve dečje bolesti, homun-kulus se odlikovao presnom snagom i nespretnomgrubošću. Spoljašnje je, možda, bilo obeleženo pro-mašajem, ali je unutrašnje – ono što stvara, podsti-če i razara – bilo čista vatra, dubok i jak zanos, kaou vrućici. Neprestan, neumoljiv zanos, koji se hra-nio i razgorevao sobom, koji nije jenjavao – preo-bražavao se u prozne i poetske slike, kojih beše to-liko da nisam stizao da ih zapišem. Najbolje sam,čini mi se, prosanjao otvorenih očiju, upio njihovsjaj i pustio ih da iščile, jer sam smatrao da postojinešto nadliterarno što na hartiji umire kao na su-vom pesku.

I tako sam sedeo u tom zabačenom podrumu ipisao dan-noć, izložen čistom postojanju. Pod pro-zorčetom je bila septička jama – oko nje su se sku-pljali periferijski psi, grizli se i zavijali. Susedi su megledali kao ludaka, poštar mi se nije javljao – nitisam pisao niti dobijao pisma – a gazda je provera-vao da ne radim za kakvu stranu službu: za svakislučaj mi je podigao kiriju i tražio plaćanje unapred.Snalazio sam se i žicario – umetnik je katkad jednapovlašćena i neiskrena vrsta prosjaka ili derviša,svoju šatru razapinje tamo gde mu dopuste i živi odtuđe radoznalosti ili dosade. Ustajao sam posle do-ručka, legao pre večere, gladovao sam zadovoljno –manje patnje nisu odgovarale onom liku što mi jeneprestano bio pred očima, a za poniženja pod ovimnebom uvek ima ko da se pobrine. Kakav je to, dođavola, umetnik koji ne plaća svoju umetnost, koji

372 Vidosav Stevanović

Page 373: milos crnjanski - seobe

ne zna šta su žrtva i samopregor. A svi bismo da ne-kako ne platimo. Mnogo je lažnih, a malo pravih –ove druge prepoznaćete po mržnji polutana koja ihokružuje i po tome što prave grešku za greškom.

Ono što bih napisao prekucavao sam na staroj,klepetavoj mašini »TOPS M1«. Njeno mi je razdeše-no lupanje pokazivalo put u neobično, čudesno inovo. Put, koji je možda krug, ali iz koga ne bih že-leo da ikada izađem. Drugi su videli lutanja i nedo-slednosti, a ja spiralu koja se neumoljivo dizala uvis– razlike među našim viđenjima behu početak ka-snijeg nesporazuma.

O čemu sam pisao? Sve što sam znao, sve štosam video, čuo, osetio, doživeo i naslutio preobra-žavalo se u slike – grube, opasne i goruće. Nisam ihizazivao niti zvao, nastajale su same od sebe, poja-vljivale se iz magle polusvesti, mutne, a gotovo do-vršene – trebalo ih je izoštriti, srediti i uklopiti u ne-kakvu snažnu, konačnu celinu, koja će im dati red ismisao i učiniti ih umetničkim. Imale su svoje pore-klo, svoje uzroke, svoj život, a hranile su se mojim,gutale mi dane, zapljuskivale me nesanicom, dama-rale mi u nervima, kao neka naročita vrsta anesteti-ka koji budi i osvešćuje – gledao sam ih kako nado-laze, rastu, bujaju, nisam mogao da ih oteram ili od-bacim niti da im pohvatam navike i ćudi. Najzadsam im se predao i pokušavao da plivam niz bujicui da se održim na površini: nigde tla pod nogama,nigde druge obale, jedino neprekidni tok, vrtlozi,svakojake naplavine i kretanje. Bićete u pravu akoovo shvatite kao još jednu takvu sliku.

Refuz mrtvak 373

Page 374: milos crnjanski - seobe

Množile su se u jednom izmišljenom, nestvar-nom prostoru bez odrednica i koordinata, oko ne-kakvog bunovnog grada, koji je vrio od života, stra-sti i muka, koji se uvek iznova razarao i stvarao, za-hvaćen promenljivim a istim hemijskim i fizičkimprocesima – elementi su se menjali, ali se formulaponavljala i bit svega toga beše konačna, određenaunapred i bez mog učešća. Nazvao sam ga Grad, amogao sam staviti bilo koju smislenu ili besmislenuimenicu. Onda mi se to učinilo neodređeno, ap-straktno i slabo pa sam mu dao ime grada u komesam nekad živeo. Pisao sam Kragujevac, kao štosam mogao pisati bilo šta drugo, bez ikakve skrive-ne misli ili zle namere. Stvarni, geografski Kraguje-vac – onaj u koji putujemo kad tražimo vezu zaauto – nije s tim izbuncanim gradom imao gotovonikakvih stvarnih odnosa, mada su bili nekakvi bli-zanci-antipodi: dve slične slike, ali smeštene u raz-ličite ravni, približene suprotnostima, strogo pode-ljene sopstvenim prirodama i vrstom postojanja,razlučene prividnim sličnostima, činjenicom damaska nije lice i da književnost nije život i da izmiš-ljeno nije što i stvarno.

Što je moja vizija bivala oštrija i neobičnija, štose više razlikovala od književnog standarda tih go-dina, to sam se više upinjao – kontradikcije se pod-razumevaju u poslu spisateljskom – da je sapnem izatvorim u poznat i prepoznatljiv čulni omotač, daje učinim čitkijom, da otvorim mogućnosti raznovr-snih korespondencija. Bio je to dvostruk ili dvogubpostupak: negde je moralo doći do kratkog spoja,

374 Vidosav Stevanović

Page 375: milos crnjanski - seobe

do pucanja spona. Opsednut poetskim, proganjanlirskim, a privržen činjeničnom, namerno sam, čaki protiv sebe, naginjao ovom poslednjem, kao dakrijem viziju i njenu osobitost. Nisam želeo ništaneodređeno, opšte i plitko, ništa apstraktno – nale-tao sam na očigledno, kao na zid od neprobojnogmaterijala, pravio sam spiskove imena, nadimaka,ulica, koristio stvarnu a još više apokrifnu istoriju,rušio zgradu da bih joj video temelje, gradio na pe-sku i u vazduhu. Stvarna imena, stvarni ljudi,stvarni grad nisu s tim imali nikakve veze, bili sunegde daleko, u mrtvačkom svetu prošlosti, a jasam se, pišući, probijao u život, svakom rečenicomosvajao jedan dan, jedan trenutak budućnosti. Takoje to izgledalo, možda je tako i bilo.

Ništa od svega toga, mislio sam, nije moglo dase bukvalno odnosi na proverljivu stvarnost, da bu-de crna hronika jednog grada i njegovih žitelja. Toje, mislio sam, čist simbolizam, kvintesencija nečegmnogo dubljeg i značajnijeg, pojavni oblik onog ne-vidljivog i skrivenog, čaranje rečima, magijski ob-red bez sveštenika i vrača. Da li sam tada pogrešnomislio? I zanima me da li su ovo pitanje ikad posta-vili sebi oni koji su me nazivali »realistom«, »neore-alistom«, »neonaturalistom«, »crnotalasovcem«,»zagovornikom stvarnosne proze«, »neoprimitiv-cem«, »barbarogenijem«, »pornografom«?... Ilisumnjaju samo oni koji stvaraju.

I tako sam ispisivao priču za pričom. Prepisi-vao sam i popravljao beskrajno, jer ništa napisanonije odgovaralo onim principima što sam ih sebi

Refuz mrtvak 375

Page 376: milos crnjanski - seobe

nametnuo, što sam ih nosio u sebi. Skidam kapu la-kopiscima, mada im ne zavidim – meni su tegobe inapori deo teksta. Gotova priča, gotova knjiga – toje podnošljiva, radna verzija konačnog i savršenogteksta, koji katkad sanjamo ali ga ne možemo dose-ći. Predano i samopregorno pisanje je samo poku-šaj da se dosegne nemoguće. Dobro je dok pokuša-vamo.

Sabijao sam i skraćivao – beše me uhvatilo ludi-lo sažetosti, punoće izraza, preciznosti, tih, po mommišljenju, vrhovnih svojstava proze. Rečenice – ko-je su me okruživale, kao vazduh – morale su bitipune, krcate zvukom, bojama, mirisima i smislom,morale su biti tačne i određene, razgovetne i logič-ne, poput muzičke fraze, samosvojne, osobite i pre-poznatljive. Trebalo je da budu svoje i samo moje,da se razlikuju i da budu neponovljive. Onaj kojiništa nema – ima rečenice i njihovu drhtavu, unu-trašnju lepotu, koja ne prolazi, ima jedno veliko idoživotno nemanje.

Izvesni skakač uvis na treninzima je skakao sametalnim tegovima na nogama. Na takmičenjima jeskidao tegove i činilo mu se da leti. Radio sam neš-to slično tome: otežavao sam sebi da bih olakšao iz-razu, opterećivao sam se ograničenjima i zabrana-ma da bih se oslobodio suvišnog, ukrasnog i slatka-stoknjiževnog. Neprestano sam smišljao nove obli-ke, odričući se onih koje sam već osvojio. Dočepav-ši se jednog oblika, znao sam da moram da ga na-pustim: svako ponavljanje je lenjost, slabost, dosa-da i zaudara na smrt. Stalno sam menjao postupke:

376 Vidosav Stevanović

Page 377: milos crnjanski - seobe

to je bila i ostala jedna od glavnih osobina mog pi-sanja, jedino što je kritičari nisu zapazili. Nijednapriča, verovao sam, nije smela biti napisana kaoprethodna, svaka se morala organizovati i stvaratina novim osnovama, a oblik je trebalo, potpomog-nut rečima, da potvrdi to načelo. I potvrđivao ga je,mada ne uvek.

Bilo je, priznajem, mnogo škarta i šljake, kao uradionici koja se bavi izdvajanjem čistih metala, alije sve to, nadam se, letelo napolje. Mislim da nisambio blag i popustljiv prema sebi. Kao da su pisaladvojica: jedan zanet, polusnen, opsednut, drugi –napet, sabrane svesti, koji ide iza prvoga i odvajauspelo od neuspeloga. Postupao sam – ili sam mi-slio da tako postupam – kao onaj usamljenik na da-lekom severu koji, izgubljen usred snežne oluje,sam sebi operiše slepo crevo.

Danas sve to ne mogu ni da opišem. Vi ćete mi-sliti da je patetično, ja – da je preslabo. Jedino kat-kad sanjam taj produženi zanos, to buktanje mlado-sti, čula, uma i simbola. Besmisao se uobličavao usmisao, haos se pretvarao u sklad, lutanja i skreta-nja su jasnije obeležavala pravi put kroz dobrovolj-nu i stvarnu pustinju: usred nje se iz ruševina dizaoonaj utvarni grad, pojavljivale se ulice, bioskopi,pretrpane radnje, kafane, rasli brežuljci, premeštalase brda, kretali se živi ljudi, komešao se neverovat-no dalek i poznat život u jednoj jedinoj kapi mutnevode što se nikada nije menjala pod mikroskopom.Sve je nestajalo, čilelo i umiralo, da bi se ponovopojavilo – sve se pojavljivalo da bi isparilo, iščezlo,

Refuz mrtvak 377

Page 378: milos crnjanski - seobe

izgubilo se u kovitlacu. Vrtlog je neprestano besneoi premeštao se, a ja sam bio u njegovom središtu.Uravnotežen i zreo umetnik zna koliko može i sme:ja sam bio protiv ravnoteže, protiv zrelosti, misliosam da sve mogu i da sve smem. Opasna vrsta do-slednosti povezivala je moje pisanje i moj život.Ako to danas poričem, ne mogu da izbrišem niti dazaboravim.

Preživljavao sam staru legendu o smrti i no-vom rađanju, iznutra upoznavao cikličnu volju po-stojanja.

Učinio sam sve što sam mogao i što mi se dalo.Drugo je pitanje koliko sam stvarno mogao i kolikosu moje mogućnosti, kao i svačije, bile ograničene.Niko ne može preko sopstvenih granica, osim, mo-žda, ludaka i samoubica. Naše je da se ne mirimo.

Katkad sam napuštao svoj podrum i jurio ugrad. Hteo sam da na drugima vidim svoju prome-nu, kao čovek koji prvi put izlazi posle plastičneoperacije lica. Moje ponašanje je sve više ličilo najurodivo i derviško, male eksplozije prolaznih stra-sti raznosile su i poslednje ostatke naučenog, kon-vencionalnog i pristojnog. Bio sam zaboravio – štonamerno, što nehotice – obične reči i obične odno-se: ovde vam praštaju svaku rđavštinu, osim pre-stupa protiv običnosti. Preterivanje je jedna od oso-bina moje prirode, prepustio sam joj se kao jedinoji pravoj – ostalo je bilo skriveno, potisnuto i nipo-daštavano. Zlonamerni su to razroko posmatrali ispremali optužnicu, šaputali po premijerama, ža-morili po klubovima, zgražali se na večerinkama,

378 Vidosav Stevanović

Page 379: milos crnjanski - seobe

prokazivali preko novina i govornica. Čeke su po-stavljene, vrebaoci vrebaju, lovina mora da natrči.

Imam jedno jedino opravdanje: živeo sam do»prskanja damara«, nisam se štedeo, nisam paziona sitne računice, išao sam do kraja, ništa nisam ste-kao, osim sumnji, podozrenja i osuda. Šteta što setako više ne može, velika šteta.

Tada se u onom smešnom, arhaičnom delu gra-da, koji nazivamo čaršijom i kome svi pomalo pri-padamo, izgradio jedan lik (moj alter ego), delimič-no istinit, delimično surovo podsmešljiv, koji me idanas prati: neki hibrid tuđinca, prestupnika, pri-pravnika za odstrel i džepnog demona, bez kojeg bisvet bio lepši, a šljivovica se smesta pretvorila u vi-ski. Kao da vas, recimo, neki pozorišni kostim izdetinjstva prati do starosti – svi znaju da to niste vi,ali vam se tako obraćaju. Oglašavao sam ga, izgle-da, i ja sam, koliko i svi oni sivi, ravnodušni filistrišto se muvaju oko umetnosti i umetnika: estete,moralisti s jednim okom na tuđoj ključaonici, čuva-ri zakopanoga blaga, generali mrtve vojske, mane-keni ideja, potomci slavnih predaka, tamburmajori,članovi svih mogućih i nemogućih »tela«. Ne žalimse: danas na sve to gledam sa humorom i smejem sesebi, koliko i onima koji mi se obraćaju kao nekomdrugom.

Ima namernih, ima i slučajnih zabluda: ova je,čini se, i jedno i drugo. Čaršilije vole da misle po-jednostavljeno i shematično: ovaj je zauvek ovakav,a onaj zauvek onakav. Proglasimo svog junaka,svog ludaka, svog zlikovca, svog političkog prog-

Refuz mrtvak 379

Page 380: milos crnjanski - seobe

nanika, svog slobodara – lakše je sa etiketom negosa čovekom. Nema promene, razvoja, preobražaja,smišljene i namerne evolucije, sve je sebi slično i za-uvek dato, onako kako je odredio neki brbljivi ka-fansko-klupsko-redakcijski zakonodavac. Društve-na struktura je, misle oni, nepromenljiva, svakoostaje na svom mestu i kod svojih para, kastinizamtreba sprovesti do kraja i održati, hijerarhija je sve-ta, pomeranja su nemoguća, a pokušavaju ih samokriminalci, patološki tipovi. Takve treba uništiti, alitako da liči na samouništenje: ispisao se čovek, iz-dali ga nervi, razveo se, propio, uhvatila ga manijagonjenja, bio je slabić, kukavica i neprilagođen. Štatu ima dalje da se priča.

Odlučio sam tada da objavim ono što sam napi-sao i, recimo, završio. Pošao sam po književnim re-dakcijama. Zašto kod nas svi ulazi u književni živottoliko zaudaraju na otrcano, ustajalo i gorko, zaštose redakcije kriju iza mračnih stepeništa, uskih hod-nika, isflekanih stolova i naduvenosti, kao kakvapolutajna slobodnozidarska udruženja?

Nikoga nisam znao, niko me nije znao – taj grehse ne oprašta lako. Književni moćnici imaju naroči-tu sposobnost – verovatno urođenu, jer se tako neš-to ne da naučiti – da gledaju kroz čoveka i da neprimećuju očigledno, njihove misli su zauzete digi-tronskim kombinacijama oko položaja, žirija, na-grada, privilegija, simpozijuma, preštampavanja,sabranih dela. Da bi vas primetili – između, recimo,dva važna sastanka – morate dubiti na glavi ili is-paliti koju petardu. Ispaljivao sam kad se moralo,

380 Vidosav Stevanović

Page 381: milos crnjanski - seobe

nisam dubio na glavi niti imam nameru. Nije mno-go pomoglo. Svuda tuda vlada duh prepunogtramvaja: mi smo ušli, više nema mesta. Ne samošto ste napolju, još ste i bezobrazni!

Konačnu verziju rukopisa Refuz mrtvak završiosam juna 1968. godine. Onda se desilo šta se desilo.Rukopis sam predao tada najvećem izdavaču, bio jeusvojen i štampan – tako je sve počelo.

Ostalo je druga priča i nema nikakve veze sapričom o zanosu i mladosti. A ni sa mnom.

Šta se u međuvremenu desilo?

Dešavalo se svašta, teško je sve čak i nabrojati.Bio je vašar, a na vašaru:

Delimičan uspeh kod kritike, uspeh kod čitala-ca. Dosta sumnjivog publiciteta, nešto malih knji-ževnih nagrada. Napadi sa raznih strana i sa razli-čitim motivima: jedni su mislili da sam crn, drugi –da sam taman, treći – crnotaman. Mržnja čaršilija ipolutana – onih koji vam ne opraštaju sopstvenepogrešne procene i ličnu nedarovitost. Jedan goto-vo šestogodišnji sudski proces – pošto me nisu mo-gli naterati da ga izgubim, nisu mi dopustili ni daga dobijem, jednostavno je zastareo, kao kakav čirslepak – koji me je doveo na kriminalističku stranunovina (moja knjiga očigledno nije spadala ni u kul-turu ni u potkulturu): između sinovca što je silovaostrinu na otomanu u kujni i sinčića koji je utamaniooca sekirom. Rasprodato prvo i neobjavljeno drugo

Refuz mrtvak 381

Page 382: milos crnjanski - seobe

izdanje: pored ostalih prestupa, bio sam još i čitanpisac. Jedan mali milion mojih grašaka i egzaltacija,u večnom balkanskom maniru samouništenja. Neš-to mutnih i nastranih književnih sukoba – znate kovas napada, ali ne znate zašto. Nekoliko ostavki unekoliko redakcija: da bi drugi mogli lepo gore, vimorate još lepše dole. I tako dalje.

Sve ovo ne bi bilo vredno pomena da nije prilog»studiji provincijskih naravi«: usred velegrada ži-votari jedno tako reći kulturno selo gde je svakosvakom dobrovoljni nadzornik – nadziravajte da nebiste bili nadziravani.

Kako se sad oseća pisac onih i ovih redova? Od-lično. Zašto? Zato što je živ i zdrav i što ovaj tekstne nosi transparentni naslov »Posle devedeset go-dina«. Posle svih gubitaka i to je neki dobitak, kaokad preživite ispadanje iz voza.

Jer sve se to može samo jedanput, što rekao onajpokojni mađioničar pred još pokojnijom publikom.

V. Stevanović

382 Vidosav Stevanović

Page 383: milos crnjanski - seobe

SA DR ŽAJ

Plod čreva tvojego 5Psetožder 33Ne verovati gladnom 47Ptice zemaljske 59Muškožensko 75Tutumiš 87Lešinari 119Pometine 163Suđaje 181Žuta groznica 201Pravi Zahar 235Zlatan gvozd 257Refuz mrtvak 279Žitje Cifronija i Šoje 319Jeremijina smrt 353

V. Stevanović: Posle deset godina 369

Page 384: milos crnjanski - seobe

Vidosav StevanovićREFUZ MRTVAK

Iz da vačKo ra ci doo,

Kra gu je vac, Branka Radičevića 9e-ma il: of fi ce@ko ra ci.net

Za iz da va čaZoran Jevtović

Tehnički urednikAleksandar Đoković

KorektorMilorad Stojanović

Štam paGra fo stil, Kra gu je vac

Ti raž500

CIP – Katalogizacija u publikacijiNarodna biblioteka Srbije, Beograd821.163.41-32STEVANOVIĆ, Vidosav

Refuz mrtvak / Vidosav Stevanović. - Kragujevac : Koraci,2008 (Kragujevac : Grafostil). - 384 str. - (Sabrana dela / [VidosavStevanović] ; tom 6)Tiraž 500. - Iz sadržaja: Plod čreva tvojego ; Psetožder ; Neverovati gladnom ; Ptice zemaljske ; Muškožensko ; Tutumiš ;Lešinari ; Pometine ; Suđaje ; Žuta groznica ; Pravi Zahar ; Zlatangvozd ; Refuz mrtvak ; Žitije Cifronija i Šoje ; Jeremijina smrtISBN 978-86-86685-23-0COBISS.SR-ID 152155148


Top Related