Zagrebačko'TRNJE

s k u p š t i n a o p ć i n e t r n j e

Izd av ačk i o d b o r

SLAVICA BASIC, M LADEN B 0 2 E K , DUŠAN CALIC, NEĐA DRAKULIC DAVOR G ASPIC, STEV O JO V E L IC , ZVONKO KOBESCA K ,

F E L IK S LUKMAN, M ILAN PETR O V IC , PETA R PR PIC , B RANISLAV ROKAVEC, N IK O LA SM ILJA N IC , R E FIK A ŠUVALIC

DUSKO V ELJA N O V IC, OTO 2U N K O

A uto ri

B O SILJK A JA N JA TO V IC, M IRA K O L A R -D IM ITR IJEV IC , STANISLAVA K O PRIV IC A -O ŠTR IC , VLADO O ST R IC , VOJO RA JCEV IC

ZD EN K A SIM U N C IC -B O B ETK O , SLOBODAN 2A R IC

U red n ik

M IRA K O L A R -D IM IT R IJE V IC

M ONOGRAFIJA IZRA Đ EN A I P R IR E Đ E N A ZA T ISA K U IN ST IT U T U ZA H IS T O R IJU RA D NIČKOG PO K R ETA H RV A TSK E, ZAGREB

Zagrebačka općina

MHISu radničkom

komunističkom pokretu i socijalističkoj

revoluciji

Zagreb 1981

Predgovor Bogata je povijesna i revolucionarna tradicija današnje općine Trnje. Da se o trgne od zaborava sve ono što su prethodne generacije ostvarile, a posebno događaji u radničkom i ko m un ističkom pokretu , na itticija- tivu Saveza boraca O pćinska konferencija S S R N H dala je prijedlog, ko ji je usvo jila S ku p štin a općine, da se izradi m onografija o radničkom i kom u n ističko m p o kre tu na području naše kom une. Ova m onografija, ko ju je izradio In s titu t za h is to riju radničkog pokreta, po javlju je se pred čitaocem u 1981. godini, kad slavim o velik i jub ile j — 40-godišnjicu ustanka i socija lističke revolucije. I ona je prilog više obilježavanju toga jub ile ja u radničkom T rn ju u ko jem u je osnovana prva partijska organizacija u H rvatsko j. Ona riječju i s likom govori o tkuda sm o pošli i kam o strem im o .Općina T rn je prostire se na 7,4 kvadra tn ih kilom etara. Njena je gra­nica na s jeveru željezn ička pruga, na jug se prostire do rijeke Save. na zapadu jo j je granica Savska cesta, a na is to ku Heinzelova, Folnego- vićeva i Držićeva ulica. U tom prostoru živi oko 50.000 stanovnika. Prije rata na tom je područ ju živ je lo 12.000 do 15.000 građana. Naseljena je bila tek petina terito rija današnje kom une, a ostalo je bilo po ljo­privredno zem ljište , i d io stanovn ika bavio se isk ljuč ivo poljoprivre­dom . U to su vrijem e od in d u str ijsk ih ob jekata na jznačajn iji b ili Že­ljezn ička radionica, Tvornica baterija , »Ventilator«, »Katran«, Tvornica papira, Parom lin i više zana tskih radionica.Poslije oslobođenja, T rn je se kao i cije li grad i zem lja naglo razvija. N a nekadašn jim oranicam a i ledinam a niču nove tvornice, stam bene i ostale zgrade. Z bog naglog priliva stanovn ištva sa sela i nedosta tka urban is tičk ih planova, ta j je razvoj pra tila i neplanska izgradnja. U širen ju Zagreba na sve strane općina T rn je prosto rn im planovim a posta je dao sred išta grada. Razvija se cestovna m reža i grade ko m u ­nalne instalacije. Izgrađene su m oderne saobraćajnice u dužin i od 34 k ilom etra (Ulica p ro le tersk ih brigada, A venija bra tstva i jedinstva, Držićeva i druge). T em eljito je popravljeno 56 kilom etara starih pu to ­va. Ia ko se kom una lna m reža brzo razvijala, ipak još oko sedam tisuća žite lja nem a vodovoda i kanalizacije.Poslije rata izgrađeno je oko devet tisuća stanova ko ji im aju oko700.000 kvadra tn ih m etara s tam benog prostora i 50.000 poslovnog pro­stora. M eđu građevinam a ističu se G radska vijećnica, »Palača pravde«, K oncertna dvorana »Vatroslav Lisinski«, »Vjesnik«, zgrada društveno- -po litičkih organizacija S R H i druge.T rn je je p rosto rno na jm an ja općina u Zagrebu (0,6 posto površine grada), ali se na n jezin o j površin i nalazi o ko 14 posto privrednih po­tencijala grada. To lika je i v r ijednost ostvarenog društvenog proizvoda privrede Zagreba. U radnim ko lek tiv im a općine zaposleno je oko 57.000 radnika (više nego š to općina im a stanovnika), a to je 13,3 posto od sv ih zaposlenih u gradu. R adnici su udružili svo j rad u 239 osnovnih organizacija udruženog rada. M eđu n jim a je 95 industr ijsk ih , 50 fi- nancijsko-tehničkih , 30 građevinskih , 32 trgovinske, devet prom etn ih , sedam ugostite ljsk ih , isto to liko znanstven ih , te pet stam beno-kom unal- nih i četiri vodoprivredne. Privreda Trn ja im a pretežno pro izvodni ka­rakter. U pro izvodn im d je la tnostim a zaposleno je više od 67 posto radnika ko ji o stvaru ju o ko 60 posto društvenog proizvoda. N ekoliko

5

p r iv red n ih organ izac ija (IN A -in d u s tr ija n a fte , »H id ro e le k tra «, K e m ijs k i k o m b in a t i o s ta le ) za u z im a ju zn a ča jn o m je s to u u k u p n o j p r iv red i Jugoslavije .N ep o sred n o p o s lije ra ta na te r ito r iju naše k o m u n e n ije b ilo p red šk o l­sk ih , s red n jih i v iso k o šk o lsk ih u stanova . B r z i ra zvo j o p ć in e (o so b ito u p o s lje d n jih 20 godina) p ra tio je i b rz i ra zvo j d ru š tv e n ih d je la tn o s ti. D anas d je lu ju če tir i p re d šk o lsk e radne o rg an izac ije k o je se b r in u za g o tovo treć in u p re d šk o lsk e d jece u opć in i. V iše o d 3400 d jece uč i u sedam o sn o vn ih ško la , a is to to lik o u č e n ik a š k o lu je se u d va cen tra u sm jeren o g obrazovan ja . N a tr i fa k u lte ta i je d n u v išu š k o lu up isa n o je v iše od 11.200 s tu d en a ta . N a p o d ru č ju o p ć in e na lazi se i v iše zn a n ­s tven ih in s titu c ija rep u b ličko g značaja .R azna a m a terska k u ltu rn o -u m je tn ič k a d ru š tv a , k o ja su d je lo va la p r i ško la m a i ra d n im k o le k tiv im a u z p o m o ć d ru š tv e n o -p o lit ič k ih organ iza ­cija, p o seb n o o m la d in e , p r id o n o s ila su u p o s lije ra tn o m ra zd o b lju b rzo m ra zvo ju ku ltu re . M eđu n jim a je i a firm ira n o K u ltu rn o -u m je tn ič k o d ru š tvo » V inko Jeđ u t« k o je i d a n a s d je lu je . O sn iva ju se b ib lio teke . Po b ro ju kn jig a i o b r tu k n jižn o g fo n d a b ib lio te k a »M arin Držić« za u z im a jed n o od p rv ih m je s ta u g radu . V e lik i za m a h ra zvo ju k u ltu r e d a je K oncertna d vorana » V a tro sla v L is in sk i« . U to m h ra m u g lazbe d je ­lu je Z agrebačka fi lh a rm o n ija , M u z ič k a o m la d in a H rv a tsk e i K o n c e r t­na d irekc ija . Z na ča ja n d o p r in o s ra zv o ju k u ltu r e i o b ra zo va n ja d a je i R a d n ičko sv eu č iliš te »M oša P ijade« .Danas u n a šo j k o m u n i d je lu je o k o 90 sp o r ts k ih d ru š ta v a (»Jed instvo« , » L okom otiva« , » Z ito ko m b in a t« , »Trn je« k o je se ra n ije zva lo »T orpe­do«, itd .), a tu su i sp o r tsk o -re k re a c io n i c e n tr i »V eslačko« , »Trnje« i »Savica«, š to sve o m o g u ć u je ra zn o vrsn e s p o r ts k e a k t iv n o s t i za o k o 25.000 ra d n ih l ju d i i g rađana, a D ru š tv o za t je le sn i o d g o j »P artizan« o ku p lja o k o 12.000 članova .0 zd ra v lju ra d n ih l ju d i i g rađana b r in e se D o m zd ra v lja u sa s ta v u k o ­jega d je lu je 17 s ta n ica m e d ic in e rada, p e t s ta n ica o pće m ed ic in e , d is- p anzerska slu žba , m e d ic in sk a d ija g n o s tik a , s to m a to lo š k a i lje k a rn ič k a služba. U o b la s ti so c ija ln e za š tite , k o ja je u p o s li je ra tn im g o d in a m a b ila briga c ije le za jedn ice , v r lo u sp je šn o d je lu je C en ta r za so c ija ln i rad (o snovan 1961. g od ine) i D o m u m iro v lje n ik a u sa s ta v u ko jeg a d je lu je1 G er ija tr ijs k i cen tar. O to m e g o vo r i i d o d je la nagrade »T a tja n a M arinić« C en tru i nagrada grada Z agreba (za 1979. g o d in u ) D o m u u m iro v ljen ika .B ita n u v je t ra zvo ja naše k o m u n e b ilo je o sn iv a n je i ra zvo j na ro d n e v la sti o d n a ro d n o o s lo b o d ila čk ih o d bora , te p rv ih p o s lije ra tn ih izbora pa do d a n a šn je d e leg a tske s k u p š tin e . D eleg a tska s k u p š t in a o p ć in e T rn je (ko n s titu ira n a 1978. go d in e) im a u V ije ć u u d ru že n o g rada 70 delegata, i po 35 u V ije ć u m je sn ih za jed n ica i D ru š tv e n o -p o litič k o m v ijeću . D elega tsko o d lu č iva n je ra d n i l ju d i i g ra đ a n i o s tv a ru ju u 426 delegacija k o je im a ju 3820 članova .R a zn o vrsn a a k tiv n o s t, u z ang a žira n je ra d n ih l ju d i i građana, o d v ija se u d ru š tve n o -p o lit ič k im o rgan izac ijam a . U S o c ija lis t ič k o m sa vezu radnog n aroda opć in e T rn je d je lu je v iše od 37.000 č lanova , u S a v e zu k o m u ­n is ta 12.500, S a vezu s in d ik a ta 47.000, S a v e zu boraca 3000, S a vezu so ­c ija lis tičke o m la d in e 27.000 članova . I u d r u š tv e n im org a n iza c ija m a d je lu je v e lik b ro j ra d n ih l ju d i i građana. S v a k i d ru g i s ta n o v n ik k o ­

6

m une a k tiv is t je Crvenog križa. U SOFK-i d je lu je sedam tisuća, u Sa­vezu rezervnih vo jn ih starješina tr i tisuće, u D ruštvu »Naša d jeca« 4300, U druženju u m irov ljen ika 3500, Savezu izviđača 1200, Vatrogasnom savezu 2600, N arodno j tehnici 400 članova. A k tivnost radnih ljud i i građana ogleda se i u vrlo usp ješnom razvoju općenarodne obrane i društvene sam ozaštite . O tom e, uz ostalo, svjedoči Velika plaketa oru­žanih snaga SF R J ko ja je dodije ljena 1980. godine našoj općini za postignu te u sp jehe u obram ben im priprem am a.Sam oupravne interesne zajednice, ko je su b itan elem ent našega de­legatskog društveno-političkog sistem a, vrlo su značajan oblik pom o­ću kojega radni lju d i i građani uprav lja ju rezu lta tim a svoga rada. N jihova su delegatska osnova svi zaposleni radni lju d i i građani nasta­n jen i na p odruč ju naše općine. U našoj ko m u n i osnovano je 13 sam o­upravnih in teresn ih zajednica. N jihove sku p štin e sačinjava 713 dele­gata, izabranih u 748 delegacija u ko jim a je uku p n o 5440 delegata. I na razvoju cjelokupnog sis tem a inform iranja , kao bitnog i sastavnog dijela sam oupravljan ja radnih lju d i i građana, postignu ti su zapaženi rezultati. Poslije rata izlazila su na našem područ ju sam o dva tvor­n ička lista. U 1980. godin i redovno se izdaje više od 20 listova od ko jih nek i izlaze svakog tjedna. O sim tih in fo rm a tivn ih glasila, na razini općine izlazi svakog m jeseca od 1976. godine list ko ji (danas) nosi im e T rn je .U p lansk im p ro jekc ijam a grada Zagreba do 2000. godine značajno m jes to zauzim a naša kom una. Do kra ja ovog stoljeća stam beno-poslov- ni, ku ltu rno -znanstven i i ja vn i o b je k ti trebalo bi da budu gotovo tripu t veći. T im e b i bio defin iran novi cen tar grada, odnosno R epublike, s b itn im sadrža jim a republičkog i gradskog značaja. Izgradnja Nacio­nalne i sveučilišne b ib lio teke, Arhiva H rvatske, R T V centra, Trga re­vo lucionara itd. da t će novo ob ilježje našo j općini.I ova j k ra tk i p rikaz go lem ih rezu lta ta ko je su postigle dosadašnje i današn je generacije na po d ru č ju naše općine, a ne ogledaju se sam o u bro jkam a , zgradam a, tvorn icam a itd. nego, što je isto tako značajno, i u novim h u m an im soc ija lis tičk im sam oupravnim odnosim a, svjedo­či nam da sam o na trasi k o ju je zacrtala Partija i č iji je glavni arhi­te k t i g radite lj bio drug T ito m ožem o stvara ti sre tn iji i bo lji život. Zato i ova m onografija n ije sam o sjećanje na slavne dane, nego i p u to ka z ka ko i da lje razvija ti i čuva ti T itovo i naše djelo.

Izdavački odbor

7

Prošlo je če trdese t godina o tk ak o su n arod i Jugoslav ije pod rukovod­stvom K om unističke p a r ti je Jugoslav ije pošli u bo rbu za oslobođenje zem lje od o k u p a to ra i n jegovih pom agača. S ocija listička revolucija pro­m ijen ila je kom ple tnu d ru štv en u s tru k tu ru , način života i sv ijest c jelo­kupnog stanovn ištva naše zem lje, š to je veom a izraženo na T rn ju , d ije lu Zagreba, ko ji je od radn ičkog p redg rađa postao gradsko sred ište s ja k o izraženim p riv redn im , k u ltu rn im i hum an im sadržajim a.U m onografiji se p rilično o pširno govori o razvoju p rivrede T rn ja , fo rm iran ju i razvoju K PJ i SKOJ-a, te sind ikalnom pokre tu . O brađene su različ ite ak tiv n o sti radn ičke klase i nap rednog s tanovništva T rn ja u doba kap ita lizm a i fašističke okupacije . Ponegdje je akcije radničke klase b ilo po treb n o p ro m a tra ti u š irim d ruštven im , odnosno zagreba­čk im re lac ijam a — o sob ito on d je gd je posto ji uku p n o st i zavisnost osnovnih procesa, š to n ije b ilo m oguće izbjeći.U ce n tru ovih zb ivan ja svakako je Ž eljeznička rad ion ica. U toj radionici (danas T vornici željezničkih vozila »Janko Gredelj«) fo rm iran a je prva p a r ti jsk a organ izac ija u H rv a tsk o j 1919. godine, a u oslobođenom Za­grebu 1945. godine prv i p red sjed n ik N arodnooslobodilačkog odbora g rad a p o sta je dugogodišn ji rad n ik te tvorn ice D ragutin Saili. Radnici Ž eljezničke rad ion ice b ili su d ob rim d ije lom i stanovnici T rn ja , a n ji­hova je p a r ti jsk a o rgan izac ija p red s tav lja la avangardu revolucionarnoga radn ičkog po k re ta . Pod u tjeca jem tih rad n ik a m ijen ja se k lasna sv ijest trn jan sk o g stanovn iš tva . Gubi se se ljačka s tru k tu ra , a o snovna pokre­tačk a snaga p o s ta ju rad n ic i — p ro le te ri, iz č ijih se redova reg ru tira ju n a jb o lji radn ičk i bo rc i Zagreba. Uoči d rugoga sv jetskog ra ta na tom se p o d ru č ju n as ta n ju ju d r B ožidar Adžija i ing. Z vonim ir K avurić, in te­lek tualci k om un isti, ko ji o sjeća ju da je T rn je n jihova sred ina u kojoj se s lobodn ije diše.M eđu tisućam a Z agrepčana odlazili su u p artizanske od rede i jed in ice radn ic i i stanovnici T rn ja . Iz n jihov ih redova iskalila se g rupa izvrši­te lja sabo tažn ih ak c ija u oku p iran o m gradu , kao i g rupa vo jn ih i po li­tičk ih rukovod ilaca u narodnooslobod ilačko j borb i. P rem a is traž ivan ji­m a iz 1963, na T rn ju su živ jela 304 nosioca Partizanske spom enice 1941, a za s lobodu dom ovine poginulo je više od četiri sto tin e T rn jana . Na T rn ju je rad ilo i po litičk i d jelovalo desetak naro d n ih h ero ja m eđu koji­m a Ivan K ra jač ić , B ožidar Adžija, Jan k o G redelj, M arko Belinić, Antun B iber Tehek, Jo sip Cazi, B ožidar Dakić, S tjep an D ebeljak Bil, Ivo Glu­h ak , Rade K ončar, O tm ar K reačić, R udolf K roflin , V inko Mcgla, D ragu­tin Saili i A ndrija Z aja.U n as to ja n ju da se sačuvaju od zaborava i da se d anašn jim i budućim generac ijam a predoče revo lucionarn i događaji i radničk i borci T rn ja , S k u p š tin a općine T rn je d on ije la je o d luku da se izrada ove m onografije pov jeri I n s ti tu tu za h is to r iju radn ičkog p o k re ta H rva tske u Zagrebu. A utori po jed in ih poglav lja radn ic i su toga in stitu ta : d r B osiljka Jan ja- tović, d r M ira K olar-D im itrijević, prof. S tan islava K oprivica-O štrić, prof. V lado O štrić , d r V ojo Rajčević, m r Zdenka Sim ončić-B obelko i prof. S lobodan Zarić.R adi n jen e n am jene, n a sto ja lo se da kn jiga bude p isana popularno , ali i da se suv rem en im p ris tu p o m osvije tle društveno-ekonom ske i poli­tičke p rilike, ko je su našle svoga odraza u p rošlo sti T rn ja , i revolucio­n a rn i p rocesi ko ji su k u lm inac iju dosegli u vrem enu narodnooslobodi-

9

lačkog ra ta . K ako se nc bi p rev iše op te reć iv ao tek st, ra d je ug lavnom p isan bez b ilježaka , pa je na k ra ju p r iložen izb o r n a jv ažn ije l i te ra tu re ko jom su se au to r i ko ris tili. N ije b ilo m oguće nav esti b ro jn e a rh iv sk e fondove i izvore k o ji su u p o tr ije b lje n i p r i p is a n ju ovoga ra d a , ali se n a ­s to ja lo is traž iv an ja p ro š ir i t i i n a tu v rs tu p o d a ta k a , š to je i o teg lo p r i­p re m a n je kn jige. Ip ak tre b a is tać i da po sv o jo j p r iro d i n a ro d n a revo ­lu c ija n ik ad a — a poseb n o ovakva k ak o se o d ig rav a la n a neo slo b o đ e ­nom te r ito r iju — n ije o stav ila m nogo d o k u m e n ta rn o g m a te r ija la . O na i d an as živi u sud io n ic im a i u n a ro d u . N a ra n o o slo b o đ en im p o d ru č jim a p re d a ja se g a jila i ug rađ iv a la u d ru š tv o za jed n o s razv o jem n a ro d n e v lasti. U Z agrebu — kao g rad u h e ro ju — ob lic i n a ro d n e rev o lu c ije im ali su raz lič ite i specifične ob like , u v je to v an e o k u p ac ijo m , k o ji p re d s ta v ­lja ju sv o jev rstan pov ijesn i fenom en i z ah tije v a ju izuze tan n a p o r p o v je s ­n iča ra i p oseban m eto d sk i p rilaz .P ro s to rn a je o snovica za ovaj rad te r ito r ij su v rem en e zag reb ačk e o pć ine T rn je , a to je m nogo veći p ro s to r od p o d ru č ja n e k a d a šn je g se la k o je je to j g rad sk o j opć in i d a lo im e. N as to ja lo se p isa ti o to m p ro s to ru od n a js ta r ij ih d ana , pa ova m o n o g ra f ija ne p r ip a d a sam o p o v ije s ti ra d n i­čkog p o k re ta , već o b uhvaća i u rb a n is tič k e , ek o n o m sk e , d ru š tv e n e i o s­ta le e lem ente . K ako bi se izb jeg la izo lac ija od p ro s to ra , v rem en a i lju d i, p isa lo se o tom e kako je T rn je n a s ta lo , k ak o se š ir ilo i u o p će š to je b ilo p r ije nego š to je p o s ta lo on ak v o kakvo d a n a s pozn a jem o . O datle izbo r p o d a ta k a od ran o g a sre d n je g v ijek a do s re d in e d ev e tn aes to g s to ­ljeća. O datle i p rikaz i d ru š tv e n ih i ek o n o m sk ih p r il ik a te p o g lav lje o T rn ju u so c ija lis tičk o m ra d n ič k o m p o k re tu d o 1918. god ine. M eđ u ra tn i i ra tn i perio d o b rađ en je o p sežn ije i sa zn a tn o večom p o d je lo m m a te ­rije , š to je d ik tira la s loženost tem e.Sv jesn i sm o da ovom kn jig o m n ije o b u h v aćen o sve š to se o d n o si n a rad n ičk i p o k re t T rn ja do 1945. god ine , a li o n a p o k a z u je s tu p a n j n ašega d an ašn jeg z n an ja i d a je p o tica j d a ljn je m is tra ž iv a n ju . S a b ra n i će rezu l­ta ti om ogućiti i v red n o v an je d o p rin o sa T rn ja n o v ijo j p o v ije s ti Z ag reb a — posebno n jegovoj rev o lu c io n a rn o j p o v ije s ti. S u v rem en im će se T rn ja - nim a p red o č iti p ro š lo s t p o d ru č ja n jih o v e d ru š tv en o -p o litičk e za jed n ice , a Z ag repčan im a p ro š lo s t u m nogo čem u spec ifičnog , i u su v rem en o s ti sve zn ača jn ijeg d ije la g rad a .Pri ra d u n a m o n o g ra fiji o s tv a re n a je k o r isn a s u ra d n ja a u to ra k n jig e s on im a k o ji su u tjeca li n a h is to r ijsk e tokove , te se ov im z a h v a lju ju Savezu u d ru ž e n ja b o ra c a n a ro d n o o s lo b o d ilačk o g r a ta g ra d a Z ag reb a i T rn ja , i S k u p š tin i opć in e T rn je k o ja je p o ta k n u la p is a n je ove k n jig e i om ogućila n jez ino izdavan je .U jedno se n ad am o d a će svo jim sad rž a je m ova ed ic ija p r id o n ije ti u sp ­je šn ijem n je g o v an ju rev o lu c io n a rn ih tra d ic ija , i ta k o u ra d n im lju d im a i g rađ an im a ja č a ti sp re m n o s t i b o rb e n u g o to v o st d a b ra n e i n je g u ju tekov ine revo luc ije .

Mira Kolar-Dimitrijević

10

Trnje do 1941. godine

Trnjanski prostor do sredine XIX stoljeća

Posebna publikacija o T rn ju može — iako govori o T rn ju u novijoj i najnovijoj povijesti — potaći i pita­n je sudjeluje li trn jansk i p rostor u starijoj povijesti zagrebačkog područja, a također još jedno neposred­no pitanje — kako je T rnje nastalo i što je bilo prije nego što je postalo značajan dio industrijsko-saobra- ćajne, radničke periferije grada Zagreba. Tako će se lakše razum jeti novija povijest T m ja i grada kojemu je Trnje sastavni dio. No, budući da je ta tema uvod­na, ograničit ćemo se na izbor karakterističnih poda­taka iz važnije literature o povijesti Zagreba. Prvi tragovi života ljudi na tom, području sežu u prethi­storiju . Pri kopanju tem elja za novu župnu crkvu u T rn ju u jesen 1940. godine, pronađena je preth istorij­ska sjekira. Slična je sjek ira pronađena u Kupskoj ulici pa je prem a tome i na tome području prethisto­rijsk i čovjek tražio svoje stanište i lovište.Trnjanski p rosto r imao je udjela u antiknoj naselje­nosti i počecima urbanizacije na tlu budućeg Zagreba. Taj je p rostor u sredini između velikih naselja rim ­skog razdoblja u Donjem Stenjevcu i u Sčitarjevu (Andautonia). Naselju na m jestu današnjega Donjeg Stenjevca ne znamo ime, a treba spom enuti da se nalazilo na lijevoj obali tadašnjeg toka Save. Terito­riju Andautonije pripadao je i čitav prostor između Medvednice i Save. Sava je tada imala razvedeniji tok, a njena je m atica tekla sjevernije od današnje. Na današnjem Trgu bratstva i jedinstva nađen je u zem­lji, 1866, p rastari čamac. Po prilici sredinom današnjeg T m ja, u sm jeru sjeverozapad-jugoistok, protezao se p u t koji je povezivao naselja između Medvednice i Save s Andautonijom čiji terito rij obuhvaća i zagre­bački prostor. Grob iz vremena Rimskog Carstva na jugoistočnom kutu raskršća Savske ceste i Ulice pro­leterskih brigada, nađen 1939. godine, trag je naselje­nosti duž te ceste. Više je tragova naseljenosti otkri­veno na jugozapadnoj strani raskršća Ulice proleter­skih. brigada i Držićeve ulice 1958/59, na gradilištu današnjega Metalskog školskog centra. Nalazi grobova i mauzoleja ukazuju na život nekoga naselja od I do IV stoljeća. Naselje sudjeluje u poljoprivrednoj, pro-

«- Ulica Proleterskih brigada sa zapadne strane

m etnoj i trgovačkoj djelatnosti, koja prelazi lokalne značenje, a njegovi stanovnici im aju diferenciran dru štveni položaj. Za život naselja, koje se protezalo us poredo s tokom Save, bile su važne uzdužne veze, al i poprečne, od Prigorja ka Savi i preko nje. Morali su postojati i veze s naseljenim područjem u današ njem Turopolju, tj. u Velikoj Gorici i okolici, i funk cionirati prijelaz preko Save. Nešto bliže prijelazi im at će određenu važnost prostor današnjih Kruga To naselje nije živjelo mirno, bilo je prekida normal nog života zbog poplava i ratova.Dugotrajne je prekide izazvala velika seoba naroda U ranom srednjem vijeku — oko 800. godine — n; Krugama je nastalo avarsko-slavensko groblje, nađeni 1911. godine, trag zajedničkog života Avara i Slaven; — s avarskom, konjaničkom dominacijom - i u ton kutiću Panonske nizine, u kojemu su do tada nestal; rim ska naselja i imanja, ali nisu iščezle trase uzduž nih i poprečnih putova. Nije slučajno da su istodobni nastali slavenski grobovi u Velikoj Gorici, s drugi strane savskog prijelaza.Taj je prijelaz bio važan za svakoga tko je vladat prostorom Slovinja, tj. zapadnog dijela srednjovje kovne Slavonije — današnje središnje Hrvatske. Z; m ađarskih kraljeva, koji postaju i hrvatski vladari taj je prijelaz Kraljev brod na Savi.Slavenskim naseljavanjem na Krugama ulazi i trnjan ski prostor u hrvatsku povijest. Od Zlatne bule kralj; Bele IV, 1242. godine, povijest toga prostora spaja si sa zagrebačkom poviješću: veći je dio T m ja pripac gradu Zagrebu (Gradecu). Međe gradskog posjeda osi guravale su građanim a udio u šumovitoj Medvednici goricama Prigorja, prisavskoj nizini i na plovnoj, pri jelaznoj i ribolovnoj Savi, s njenim pritokam a i ruka vima. Nizinsko se zemljište grada protezalo uglavnorr do potoka Medveščaka na istoku i Savice na jugo istoku, prem a potoku Vrapču na zapadu i do Save n£ jugu. Dvije su okolnosti bile bitne za pripajanje trnjan skog prostora Zagrebu: time se širilo nizinsko poljo privredno zemljište, a gradu osiguravao pristup dc savskog prijelaza.

1:

Opis međa gradskog posjeda pokazuje tri ob jek ta na trn janskom prostoru : K raljev brod na Savi — skela i pristan ište »portus regis«, m ost p reko potoka Savice i »veliku cestu« koja spaja K raljev brod sa Zagrebom, dakako kao dionica veće ceste. Pojam »via magna« označuje u to doba rim ske ceste.Na zem ljištu Gradeca 1242. godine još se ne spom inju sela, što ne m ora značiti da ih uopće nem a, no ona su malo-pomalo nastajala, i na gradskom zem ljištu i u vezi s pojedinim posjedim a do kojih je Gradec i kasnije dolazio, izvan međa gradskog posjeda 1242. □d XVI stoljeća među gradskim selim a spom inje se i T rnje. Treba odm ah reći da su T rn jan i bili gradski kmetovi. U doba tursk ih ratova, H rvatski sabor pro­pisuje ratni porez koji se ub ire od svakog »dima« (kuće), računajući u obvezu G radeca i »dimove« g rad­skih kmetova. Gradski su kmetovi obrađivali g radsko zemljište tlakom — obaveznim radom za m alu naknadu ili bez nje. Trnjani u pravilu nisu imali tlaku u vino­gradima nego na njivam a i livadam a, a sigurno su sudjelovali u obvezama sječe i prijevoza drva, ribare­nja itd. Za vrijem e sajm ova i T rn jan i sud je lu ju u po­jačanoj slražarskoj službi na gradsk im vratim a. Im ali su i podavanja u natu ri — perad i ja ja , svinje, telad, janjad i ovnove, žito, med - po prilici desetinu od svega toga. Gradec ima 1615. godine 123 km eta u 13 sela, a 1665. godine se spom inju još četiri km etska sela. Trnjani im aju od 3 do 14 ju ta ra obradivih povr-

Srad je mogao sa svojim km etovim a činiti i novčane transakcije. Vrijedi spom enuti jedan takav slučaj, zodine 1646: da bi nam aknuo troškove odaslan ja de­putacije u Beč, k ralju , zbog nekoga spora, grad m ora pozajmiti 200 forinti, s tim da u zalog dade B altazara Benšića i A ndriju Gučića, gradske km etove u T rn ju . Trnje nije bilo veliko selo. Na početku XVII stoljeća ima 17 obitelji. Svi su kmetovi, a im aju posebnog nad­zornika. živjeli su zadružno, kako to pokazuje podatak iz 1801. godine da T rn je im a 112 stanovnika, a 8 kuća. Dio trnjanskog p rostora — područje Sigečice — istočno

Gospodarska zgrada nekadanjeg Kulmerovog m ajurafKruge 73)

od potoka Mcdveščaka — pripadao je zagrebačkom biskupu kao mali dio p rostran ih zagrebačkih crkve­nih posjeda.U prvoj polovici XIX stoljeća trn jansko stanovništvo raste prilično polagano. God. 1810. im a T rn je 103 sta­novnika. T rn je je tada, zanim ljivo je spom enuti, po­granično selo, je r je na Savi 1809—1813. granica Ilir­skih provincija, pod francuskom upravom , koje je Napoleon form irao od dijela zem alja H absburške Mo­narh ije . Malo kasnije, 1814, T rn je im a 127 stanovnika, 1817. 131 stanovnika, 1824. 146, a 1829. 150 stanovnika. Zatim dolazi do sm anjivanja stanovništva: 1836. go­dine na 122, a 1843. na 100. Taj je pad izravnan tek 1853. godine, kad u 25 kuća žive 152 stanovnika.Za život T rn jana, pa i za ko lebanja u b ro ju stanovnika ilustra tivan je podatak iz kasn ije p redaje da je 1845. poplava u jednoj noći odnijela oko 40 rali zemlje.To je stanovništvo živjelo uglavnom na prosto ru da­našn jih ulica P rudi i Školske ceste, pa nešto istočnije na Donjem T rn ju — pro sto r Kruga i Križne ulice. Ta­mo se nalazio i m a ju r — danas Kruge 73 — poznate posjedničke i grofovske obitelji K ulm er, od kojeg je sačuvana gospodarska zgrada. Na Križnoj cesti je živjela zadruga Ščerbec. Od sta re je kuće, na b ro ju 2, o stala k rušna peć. Iz prve su polovice XIX stoljeća kuće na Križnoj cesti 5 i Krugam a 79.S gradom ih je spajala tadašn ja Petrin jska cesta do H arm ice, današn jeg Trga Republike. To je bila jedna od važnijih zagrebačkih cesta, okružena kućam a tek u blizini Harm ice, s brzim prijelazom u seoski krajolik do Save i preko nje. Od K ruga je poseban put — Do- ljanska cesta — vodio ukoso do Petrin jske ceste. V ratim o se načas na savski prijelaz, zbog prom jena do kojih je došlo. Na Savi su različiti posjednici odr­žavali svoje prijelaze. Već sm o spom enuli Kraljev brod. No 1343. godine spom inje se »brod sv. Jakova«, zapadno od trn janskog p rosto ra , kod Savske Opato- vine, koji je p ripadao zagrebačkoj katedrali, ali su ga oteli na neko vrijem e m edvedgradski vlastelini, na­ravno, rad i p rihoda od brodarine. U X VII stoljeću šes- tinski (m edvedgradski) vlastelini drže i »Donji brod« kod Koledovčine, na današn jem području Žitnjaka, ali se ne b rinu za njihovo održavanje, pa je u X V III sto ljeću H rvatski sabor po taknuo uređenje novog pri­jelaza. Saborski su zak ljučak iz godine 1764. ostvarili G ornji grad i K aptol i podigli po tonski m ost kod Tr- nja, a uz pom oć zagrebačke županije i tlake uređena je Pe trin jska cesta. M eđutim , već 1783. k ralj Josip II od ređuje da se na Savi podigne drveni m ost. Novi je m ost podignut — i do izgradnje željeznog m osta tr i­p u t obnavljan — na k ra ju Savske ceste, pa je tm jan- ski p ro sto r ubuduće po stran i od glavnoga savskog prijelaza — osobina toga p rosto ra ko ja će nestati tek s m ostovim a Slobode i M ladosti. Povrh toga, novi je p rije laz privukao savske i savinjske splavare i trgovce koji se spuštaju Savom od L jubljane i Savinjom od njezina gornjeg toka. I te će prom jene pripom oći da T rnje, po s tran i od toga, očuva u X IX stoljeću seoski izgled i način života.Ipak, sred ina XIX sto ljeća donosi jake prom jene s posljedicam a dugog tra jan ja . Godine 1848. uk inut je

14

15

feudalni sustav. T rn jan i više neće b iti kmetovi. Tako je prestala i crkvena uprava (biskupska i kaptolska) nad Kaptolom, Novom Vesi i Vlaškom ulicom. Od 7. ru jna 1850. uk inute su posebne uprave i sva su povi­jesno oblikovana zagrebačka naselja — grad Zagreb i općine Kaptol, Nova Ves, Vlaška ulica sa svojim seli­m a - sjed injena u upravnopolitički jed instven grad Zagreb. U toj se široj cjelini našao i trn jansk i p rostor. M eđutim , za daljn ji život na tom p rosto ru od osobite su važnosti industrijsk i i saobraćajni objek ti koji se grade u slijedećim desetljećim a (1862—1870—1892), ne­kako na pola pu ta između grada i sela T rn ja , počevši

s Parom linom , u 1862. Te godine u tjeca t će ti daljn jim procesim a na čitav p rosto r do Save. Sa željeznicom i industrijom , povijest seoskog T rn ja pretače se u povi­je s t gradskog pred je la s tim sta rim imenom.Prvi je, osam ljeni, nagovještaj tih budućih funkcija trn janskog p rostora , kuća trgovca Josipa Tom ora, s radionicam a čaka (vrsta vojničkih kapa) i lakirane kože u nekadašnjo j P etrin jskoj ulici 58, kasnijoj Kotu­raškoj cesti 1. Radionice su poslovale od 1831. do 1852. godine, a im aju 1845. i 1846. godine više od 40 zapo­slenih. Tu je kuću kasnije preuzelo D ruštvo parom lina i uklopilo je u tvornički krug.

Trnjanska Savica, neprohodna baruština između staroga nižeg i novoga višeg nasipa. Tu se slijevala voda jugozapadnog T m ja bivšim potokom Iličnjakom od Martinovkc, Vrbika, Struga i Tmjanskih ledina uz samu Savu ispod mosta na Tmjanskoj cesti. Poslije oslobođenja, kako se Zagreb povećavao, naseljavao novim stanovnicima sa sela iz cijele naše zemlje, na toj se ničijoj zemlji moglo potpuno bespravno graditi raznorazne kućice, pa su i nicale kao pečurke poslije kiše.Uz stari je nasip već otprije bila prokrčena uličica Trnjanski nasip. Ove su kuće preko tog starog nasipa isto imale svoju adresu Trnjanski nasip s nekoliko odvojaka označenih rimskim brojevima.

Urbanizacija Trnja

Urbanizacija T rnja od sredine XIX st. do 1918. godine

U drugoj polovici XIX i na početku XX stoljeća nove će pojave na tm janskom prostoru u postupnom dugo­trajnijem djelovanju m ijenjati njegov izgled i odnos prem a Zagrebu.Na zapadnoj strani već je oblikovana Savska cesta koja se protegnula od grada, tj. od današnje, tada vrlo malo izgrađene Frankopanske ulice do savskog prijelaza još u XVIII stoljeću, a na početku XX sto­ljeća nastaje duž južnog dijela Savske ceste Predgrad Sava, posebna pojava u povijesti zagrebačke bliže okolice — periferijsko naselje urbanog a ne seoskog tipa. Privredna djelatnost duž Savske ceste — prom et­na, trgovačka, obrtnička, industrijska — s vremenom će privlačiti i zapadni dio trnjanskog prostora. Taj je kraj ipak još dugo rije tko naseljen — s malim nase­ljem na Vrbiku — otvoren p rostor preko kojeg teče potok Kuniščak i preko njega vode samo poljski pu­tovi i staze do Savske ceste. Tek će Cvjetna cesta - p rijašnji B arutanski p u t, od 90-ih god. dalje, bolje povezati zapadni trn jansk i prostor, sm jerom jug-sjever počev od savskih rukava, a kasnije od Trnjanskog nasipa — sa Savskom cestom, spajajući se s njom tik p rije njenog ulaska u Donji grad. Velik dio među­prostora između sela T m ja i Predgrađa Sava pripada savskom obalnom predjelu Obćinski Prud.Željeznica prvi pu t utječe na oblikovanje trnjanskog p rostora još 1862. godine. Pruga Južnih željeznica: Zi­dani Most—Zagreb—Sisak prelazila je sa zapadne na istočnu stranu Savske ceste nešto prije Savskog m osta1 izlazila vlastitim m ostom na Savu malo nizvodno. Zgrade na istočnoj strani Savske ceste i željeznička pruga od ceste do Save tvore zapadnu m eđu trn jan ­skog prostora do danas.Na sjevernoj stran i trn jansk i prostor će omeđiti, 1870. godine, državna željeznica Budim pešta-Zakany-K op- rivnica—Dugo selo-Zagreb s kojom zagrebački željez­nički čvor dobiva svoju osnovicu. Pruga je predana

2 Zagrebaćko Trnje

prom etu 4. siječnja 1870. Na toj je strani pruga prošla kroz vangradski, nenaseljeni i poljoprivredno kultivi­rani krajolik u kojemu je Paromlin, još u svom prvo­bitnom , vrlo skromnom izgledu, bio osamljeni objekt. Za oblikovanje trnjanskog prostora važna je i jedna unutrašn ja dopuna željezničkog čvora: neposredni spoj Glavnog kolodvora s prugom Južni kolodvor - savski željeznički most, izveden 1890. godine — tj. u doba g radnje Glavnog kolodvora — s dva prijelaza u ravnini. S tim je spojem poboljšan priključak pruge Mađar­skih državnih željeznica (Budim pešta-Zagreb) na pru­gu Južnih željeznica, je r je izbjegnut manevar preko Južnog, današnjeg Zapadnog kolodvora, i oblikovan je željeznički trokut oko sjevernog dijela Savske ceste, a trn jansk i p rostor njim e dobiva svoju sjeverozapadnu među. Uz taj će se kolosijek od devedesetih godina XIX stoljeća oblikovati K oturaška cesta.Pruga nije odmah odsjekla T rnjanski p rostor od grada. N ormalno je prelazi, u istoj razini, s običnim brk lja­m a seoskog tipa, nekoliko ulica i cesta. Preradovićeva ulica ima nastavak u T rn ju koji se zove Krajčina, a seže do Vrbika. Gajeva ulica preko pruge prelazi u Paromlinsku cestu, a ova u Srednju cestu ili Međcestu. Petrinjska ulica prelazi u Tm jansku. Gajeva i Petrinj­ska sežu tako u T rn ju do Savice i Save. Prugu pre­laze još i Kruge i Klaonička ulica - današnja Kraševa. No karakteristično je da regulaciona osnova Zagreba iz godine 1865, izražena na »Nacrtu grada Zagreba 1878«, ne obuhvaća trn jansk i p rostor osim što predviđa regulaciju Preradovićeve ulice do na pola puta do Vrbika.Pruga je s vremenom bitno utjecala na trnjanski pro­stor, je r je bila osnovica za specifičnu, željezničko- -industrijsko-radničku urbanizaciju sjevernog dijela to­ga prostora, izraženu ponajprije u daljnjem širenju željeznice, zatim u stvaranju industrijske zone pored pruge s njene južne strane i u novoj stambenoj iz­gradnji, nam ijenjenoj upravo željezničkim, plinarskim i ostalim industrijskim radnicima.Za potrebe državne željeznice podignuta je neugledna privrem ena zgrada stanice Zagreb, državni kolodvor

17GMUta knJIMa

na m jestu današnje Pošte Zagreb 2. Ta je zgrada sru ­šena 1936. godine, kad je građena nova poštanska zgra­da. Taj je kolodvor imao svega tri kolosijeka. Južnije od nje, sagrađena je 1884. godine pomoćna radionica za m anje popravke. Veći popravci i pregledi obavljani su u glavnoj radionici u Budim pešti. Za ostale je kolo­dvorske poslove Južni kolodvor služio kao zajednička slanica. Zbog toga i zbog povećanog prom eta u toku 80-ih godina — 1880. M ađarske su željeznice otkupile od Društva južnih željeznica prugu Z agrcb-K arlovac, pa je i to povećalo njihov prom et preko Zagreba - bio je potreban novi, veći kolodvor, a zajedno s njim i nova ložionica i radionica. M eđutim , za trn jansk i je p rostor bila mnogo važnija nova kolodvorska zgra­da. Još 1883. godine velik broj Zagrepčana zahtijeva, uz ostalo, da se sagradi cen traln i kolodvor i željeznička stro jarska radionica. Grad se priprem a za tu g radnju još 1884. godine. G radnja je ovisila o m ađarskoj vladi i Ugarsko-hrvatskom saboru, je r su željeznice bile u domeni »zajedničkih poslova« Ugarske i Banske H rvat­ske (Hrvatske i Slavonije), što je p rak tično značilo da njima i u H rvatskoj i Slavoniji up rav lja m ađarska Hada. Ugarsko-hrvatski sabor donosi zakon od 15. siječnja 1890. o gradnji kolodvora i radionice državnih željeznica u Zagrebu. Za glavnu radionicu u Zagrebu predviđena je svota od 1,500.000 forinti. Već 1890. zapo- leli su radovi na nasipim a i kolosijecim a, a 1891. grad je nabavio zem ljište i u tvrd io p ro s to r za stro jarn icu . Kolodvorska zgrada, dugačka 158 m, završena je 1892, i radionica 1893. godine.Projekt je predviđao prilaze naseljim a s one strane pruge, prem a Savi. Grad je preuzeo obvezu gradnje dvaju paralelnih cesta, sjeverno i južno od kolodvora. Zanimljivo je da je park na Tomislavovu trgu spušten '.bog zamisli o podvožnjaku ispod kolodvora. Uspo­redo je dogovoreno i uređenje B otaničkog vrla, uz

ostalo i da zakloni željezničke kolosijeke i da se iz­bjegne podizanje ograde za željezničko zem ljište. Druk­čije je bilo istočno od novog kolodvora. Izm eđu nove i s ta re kolodvorske zgrade sagrađena je posebna zgra­da za kolodvorsku poštu, a stepenice za pješački nat- hodnik izvedene su, na zahtjev grada, kroz zgradu. Ta je zgrada - dodajm o da je postojala do 1949. go­dine — tako zak lanjala na toj stran i kolosijeke i pje­šački nathodnik. I sam a kolodvorska zgrada bila je dograđena na istočnoj s tran i — s novim izlazom — 1906. godine. Istočno od tadašnjega kolodvorskog područja sagrađena su 1911. dva kolosijeka uz Baroševu - da­našn ju B ranim irovu — ulicu za istovar robe upućene u Zagreb.U stvaran ju spom enute industrijske zone - južno i istočno od novog kolodvora — bitne su pojave etapno proširivanje Parom lina — osobito nova izgradnja 1907, nakon velikog požara 1906. godine; izgradnja Tvornice pap ira 1893/94. godine, ko ja je započela s proizvod­n jom 1895, a već tada je to bio kom pleks od 12 zgrada; izgradnja tekstilne tvornice na Zavrtnici 1905. godine; podizanje nove Gradske p linare 1910. godine.Takav razvitak južno od pruge i usporedo s tim šire­n je građevinskih i parkovnih blokova Donjeg grada na jug do pruge — s u rbanističk i vrijednom zamisli »Lenucijeve potkove«, tj. niza parkova i reprezentativ­nih zgrada takvog oblika — doveo je do snažnih kon­tra s ta izm eđu dvaju dijelova grada — zone građanskih stam benih kuća, javnih zgrada i parkova do pruge (Botanički v rt u ređen je več 1890) i zone željeznice, in d u strije i radn ičk ih kuća i kućica preko pruge — na veom a m alom razm aku. Oba su kon trastna načina iz­g radn je uz prugu pridonosila m eđusobnoj odvojenosti dvaju dijelova grada, koje će vezati zapravo sam o jed­na cesta norm alnog profila i kapacite ta (Savska cesta), ali sa željezničkim brk ljam a. K arakteristično je da je

Pogled na Donji grad i pusto Trnje oko 1870. godine

18

pri izgradnji Glavnog kolodvora grad bio nezaintere­siran za povezivanje Trnja sa Zagrebom, pa je Gradska općina odbila sudjelovanje u izgradnji prijelaza. Pri­hvaćeno je prekidanje Petrinjske ulice. Sagrađen je samo pješački most. Podvožnjak ispod kolodvora nije nikad sagrađen. S ituacija uz željezničku prugu rezer­virala je i čitav ostali p rostor do savskog obalnog područja za periferijsku urbanizaciju.Na sjeveroistočnoj je strani važna regulacija potoka Medveščaka izvedena od 1894. do 1898. godine. Potok je prem ješten u novo korilo, istočno i jugoistočno od dotadašnjeg. Važnost tih radova pokazuje podatak da je još 1898. Medveščak ujezerio današnji Trg Repub­like i navro Petrinjskom ulicom do Save. Novo je ko­rito izvedeno od Save do pruge 1894, a provedeno je ispod pruge, istočno od kompleksa Glavnog kolodvora. Od pruge na jug potok je izveden u dvostruki otvoreni kanal — sabirni kanal u luku južno i istočno, te od­vodni kanal dijagonalno na jugoistok, s funkcijom glavnog gradskog odvodnog kanala do Save, južno od Žitnjaka. Taj je zahvat stvorio osnovicu za proširenje periferijske urbanizacije — s industrijom i radničkim stanovima - istočno od Glavnog kolodvora - na S tro­jarsku cestu i predio Na kanalu, sa Zavrtnicom. Zavrt­nicom se tada zove sjeverni dio buduće Držićeve ul. Usporedo s novom plinarom sagrađene su, preko puta, dvije zgrade sa 16 radničkih stanova, kao početak na­selja Na kanalu.U ovom razdoblju još ne nastaje neko oblikovanje trnjanskog prostora na istočnoj i jugoistočnoj strani, osim što se u taj otvoreni krajolik urezao već spome­nuti odvodni kanal. Uz Lašćinu i Maksimir 1899. go­dine, gradu Zagrebu priključeno je i područje Žitnja­ka i Petruševca ali urbanizacije tamo još neće biti. Na južnoj polovici trnjanskog prostora u XIX i na početku XX stoljeća nema velikih prom jena. Krivu-

dava zona ulica seoskog izgleda. Vrbik, Prudi, školska cesta, Krugc, pokazuje dokle se moglo stanovati bez redovitoga sezonskog poplavljivanja, ali s čestim iz­vanrednim plavljenjcm. Godine 1880, npr.. Sava dolazi nekako do linije današnje Ul. proleterskih brigada, a iz Siska je po nabujaloj vodi doplovio parobrod. Sava još i u XIX stoljeću pomiče svoje korito i obalno je područje splet rukava i rukavaca, jaraka i suhih ko­rita. T rnjanska je cesta izlazila na Savicu, a između nje i Save bio je otok »Nizoki« ili »Karmenjak«. Ta su svojstva Save, koja tek na području Zagreba mije­nja obilježja brdske rijeke u nizinska obilježja, tako­đer predodredila trnjanski p rostor za periferijsku ur­banizaciju. Do kraja XIX stoljeća Trnje je poraslo po broju stanovništva i b ro ju kuća.Povećanje nesumnjivo treba pripisati već opisanoj izgradnji u zoni duž pruge, tj. zapošljavanju s lim u vezi. Ipak, život se još sporo mijenja. Godine 1860.

Tabela 1.

BROJ KUCA I BROJ STANOVNIKA U TRNJU 1853—1898

Godina Broj kuda Broj stanu

1853 25 1521857 35 2281866 35 2641872 42 3051878 54 3051888 — 3961890 76 —1898 — 652

1 L Dobronić, Periferija Zagreba u XIX stoljeću. Iz starog i novog Za­greba. II. 273.

Područje današnjeg Glavnog kolodvora oko 1890. godine

Snimka predjela oko Savske cesle iz balona »Turui«1906. godine

prvi pu t je regulirana T m janska cesta. Još sedam de­setih godina ni u jednom gradskom selu nem a osnov­ne škole, iako je u njim a oko 4000 stanovnika. T rn je je dobilo osnovnu školu tek u doba naglijeg po rasta stanovnika, 1899. godine. Škola je u početku im ala dvije sobe i hodnik, klupe, dva stola i dva orm ara, bez ikakvoga inventara, bez učila i knjižnice, bez igra­lišta. Pregrađen je hodnik da se dobije »sobicu za pisam u, zbornicu i zb irku učila«.Središte društvenosti bilo je H uttererovo kupalište podignuto oko 1865. godine na Savici, a zatim prene­seno na Savu. Nalazi se na spom enutom otoku, kako pokazuje k arta iz 1872. godine. Uza nj je bila gostio­nica i kuglana. Posjećivali su ga »varošani«. Potkraj stoljeća kupalište se nalazi kod Savskog m osta, prvo nizvodno — npr. na kartam a iz 1889. i 1902. godine, pa uzvodno od njega. U vezi s tim će b iti podatak o civilnom kupalištu 1886. godine, dok je vojno kupa­lište bilo m alo dalje, nizvodno od željezničkog m osta. In teres građana za Savu i prisavski zeleni p rosto r nije, dakako, mogao ubrzati razvitak T rnja. M jesto T rn ja u urbanističkoj problem atici Zagreba dobro po­kazuje R egulatorna osnova iz 1889: predviđa lučki ba­zen, otprilike na sredini trn janskog p rostora , približno

na p rosto ru današn je Palače pravde i južnije, ali ne i regulaciju Save na tom p rosto ru nego sam o obram ­beni nasip. T rn jansk i je p ro sto r tada prvi p u t obuhva­ćen urbanističk im planom , ali je prem a toj osnovi bio rezerviran za luku, in dustriju i slobodnu periferijsku stam benu izgradnju, doduše s pravilnom mrežom ulica i šest norm aln ih prijelaza ulica preko pruge. Tako je do ista i bilo, naravno osim luke, s tim da se u stam ­benoj izgradnji n ije prim ijen ila urbanistička regulacija, a izvedene su sam o neke od plan iran ih pravilnih ulica. Ako prom otrim o jo š jednom urbanizaciju T rn ja na početku našeg stoljeća, do 1918. godine, uočit ćemo ove osnovne elem ente: Sava je i dalje neregulirana i rastače se na rukave i rukavce, s adam a i vrbacim a. T rn jansk i je p ro sto r i dalje sužen na račun neuređene Save i izložen poplavam a. Na tom p rosto ru nem a cesta gradskog značenja. Uočljivo je da nem a nikakve ceste sm jerom zapad—istok. Vijugavi po jas putova od Vrbika do K ruga i Kanala n ije cesta, a K oturaška cesta ima sam o rubno značenje za sjeverozapadni dio tog pro­stora . Postoji, doduše, neki n jen vijugavi nastavak, obilaženjem područ ja Željezničke radionice i ostalih željezničkih ob jekata , tj. veza K oturaška—T rn jan sk a - S tro ja rsk a cesta. Za trn jansk i je p ro sto r od veće važ­nosti nekoliko ulica sm jerom sjever—jug: Cvjetna ce­sta, M iram arska, Parom linska, T m janska , a n asta ju i prvi cestovni potezi na Kanalu, te Zavrtnica. Međutim , te ulice nem aju šire, g radsko značenje. Upadljiva je defek tnost veza izm eđu T rn ja i Donjeg grada. Kako je rečeno, jed ina je norm alna veza Savska cesta, a g rad se odrekao prije laza u sred išn ji dio trn janskog p rostora . K asnije se ipak osje tilo da je nepostojanje takve veze postalo problem , pa je, prem a odluci iz

Pješački most preko željezničke pruge 1904. godine

20

1911. godine, sagrađen, 1913, podvožnjak u produženju Kumičićeve ulice, od Mihanovićeve na Miramarsku, ali bez izlaza na kakim dobru cestu, je r Miramarska cesta ima samo periferijski značaj. Na periferijsku urbani­zaciju trnjanskog prostora ukazuju i podaci o stanov­ništvu i stambenom prostoru.Međutim, prostor T m ja važan je za grad radi smje­štaja značajnog dijela zagrebačke industrije.U ovom razdoblju Zagreb, kao društvena zajednica pod građanskim vodstvom, zanem aruje trnjanski pro­stor koji tako dolazi u periferijski, ali zbog blizine i oštro kontrastni odnos prem a Donjem gradu. Uki­danje seoskog statusa T m ja i imenovanje ulica 1900. godine bilo je još uvijek formalna promjena. Među­tim, istodobno se na tom prostoru nalazi znatan dio zagrebačkoga industrijskog potencijala i postupno sve značajniji dio radničke klase, pa ekonomsko i socijalno značenje T m ja već u tom razdoblju nadilazi njegov položaj i izgled periferijski urbaniziranog i velikim dijelom još uvijek prigradskog predjela.

Urbanizacija T rnja u m eđuratnom razdoblju

Završetak prvoga svjetskog rata, slom Austro-Ugarske M onarhije i osnivanje jugoslavenske države 1918. go­dine stvara za Zagreb novu situaciju s kompleksnim posljedicama. Za našu tem u treba istaći da je urbani­zacija Zagreba ubrzana, proširena na nove prostore, kvantitativno vrlo opsežna, ali kvalitativno veoma ne­ujednačena.U urbanizacijskim procesima sudjeluje i područje T m ja s prilično značajnim udjelom. Trnje je sastavni dio prostora otvorenih daljnjoj urbanizaciji, sudjeluje u dijelu kvantitativnih rezultata urbanizacije, ali ga i oštro opterećuje njezina slaba kvaliteta.Do 1918. trn janski p rosto r još nije postao »geografski diferencirana gradska četvrt«. U tom se vremenu uz historijski dvojni grad — Gradec i Kaptol - razvio Donji grad, kao »treći Zagreb«, tj. treća diferencirana cjelina. Oko n jih je periferijski i prigradski prsten, veoma različitih obilježja — od četvrti vila i ljetni­kovaca do četvrti željezničkih i industrijskih postro­jenja, radničkih kuća i prigradskih sela i zaselaka. To je prsten u kojem u specifična periferijska i pri­gradska urbanizacija nije samo geografski nego i so­cijalno diferencirana. Njegov je sastavni dio i Trnje. U m eđuratnom razdoblju nagla urbanizacija istočno, južno i zapadno od jezgre Donjeg grada - do 1918. pretežno izgrađene između Ilice, današnje Ul. braće Oreški, željezničke pruge i Draškovićeve ulice — stvara prostrani »četvrti Zagreb«, koji apsorbira dijelove do­tadašnjeg periferijsko-prigradskog prstena. Trnje po­staje sastavni dio toga Zagreba.U takvom razvitku T rnje dobiva određeniji oblik i međe i ocrtava se u gradskom tkivu kao zasebni pre­djel. U nutar njegovih međa množe se raznovrsni u r­bani sadržaji, različite vrijednosti. Zato ćemo prika­zati najprije prom jene na granicam a trnjanskog pro­stora, a zatim u nu tar tih granica.

Na zapadnoj međi nalazimo popunjavanje Savske ceste pojedinim novim zgradama, među kojima ima i arhi­tektonski vrijednih, počevši od škole na uglu Cvjetne i Koturaške ceste arhitekta Ivana Zemljaka, podignute 1935, a i značajnih, kao što je, malo južnije, zgrada za obrtnu školu, također djelo I. Zemljaka, 1937. na uglu Savske i Varaždinske ceste, tj. današnja zgrada Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova. Na Sav­skoj su cesti, međutim, nove zgrade samo tu i lamo um etnute između sve trošnijih kuća »Predgrađa Sava«. Dakako, zgrada ženske kaznionice, podignuta još 1877 godine, daje am bijentu Savske ceste i nadalje posebno obilježje. Dva nova željeznička podvožnjaka ispod pru­ge do Save (1932—39), iako malog kapaciteta, namije n jena periferijskim ulicama, proširuju veze Trnja i Trešnjevke. To će dolaziti do izražaja i u nekim radnič­kim akcijama; ponekad će i ti podvožnjaci, sa želje­zničkim nasipom, imati ulogu u policijskoj »strategiji« razdvajanja i suzbijanja dem onstrantskih grupa. Ti međusobne veze spominjemo je r tek u ovom razdobl je postaju prilično važne za oba predjela. Na Savi će đoć do prom jene izgradnjom novoga željezničkog mosta1939, na istom m jestu (s malim pomakom, za širim mosta).Na južnoj strani trnjanski p rostor će u tom razdoblji biti definiran regulacijom Save. Pitanje gradnje sav skog nasipa »od željezničkog mosta do Trnjančine pokrenuto je 1920. godine, a nasipa uz Kuniščak 1922 Još u dvadesetim godinama, neregulirana Sava plav gotovo čitavo Trnje. Osobito su velike poplave 28 studenog 1923. i 13. studenog 1925. Godine 1923. Sav: dolazi u blizinu pruge kod Glavnog kolodvora. Kart: iz 1929. godine pokazuje da je Sava u osnovi reguli rana. Nastao je karakteristični pravilni luk njeno: toka na južnoj međi Trnja. T rnjanski nasip izgrađer je u svojoj zapadnoj polovici, od željezničkog mosta dc točke nešto istočnije od trnjanske skele. Do sredini tridesetih godina trnjanski je nasip produžen od Tr n janske ceste na istok i na nj nadograđen tzv. obram ­beni nasip u velikom luku na sjeveroistok, do Radnički ceste, kod raskršća s Rapskom i Folncgovićcvom uli­com. Izvan te zaštite ostao je p rostor oko Savicc. Ti na sipi još uvijek nisu bili definitivna zaštita.Trnjanski prostor će, prvi put, dobiti određeni oblik i među i na istočnoj strani. Držićeva je ulica prođu žena, kao prigradska cesta na nasipu, najprije dc obrambenog nasipa, a zatim preko njega i dalje, preko Savice, do Save. Na njenom će se završetku pojaviti1940, novi savski prijelaz, koji nastaje na osobit način: gornja konstrukcija željeznog mosta na Savskoj cesti, sagrađenog 1892, bila je, nakon proširenja Savskog mosta novom konstrukcijom godine 1939, rastavljena, otprem ljena niz Savu i m ontirana na drvenim stupo­vima na završetku Držićeve ulice. Ovaj Jakuševački ili »Crveni« most, imao je međutim pretežno lokalno značenje.T rnjanski je p rostor dobio određeni oblik i na sjevero­istočnoj strani. Izgradnjom Sajmišne (Heinzelovc) uli­ce, dvadesetih godina, oblikovan je trokutni prostor između Radničke ceste, Sajmišne ulice i željezničke pruge koji je popunjen u većem dijelu industrijskim pogonima. Uz Sajm išnu ulicu sagrađeno je 1926. stočno

21

sajm ište, a nova, m oderna gradska klaonica otvorena 1931. godine. Obje su gradnje pokrenute već 1921. go­dine. Uz tu ulicu podignuto je i nekoliko tvornica. P rosto r u spom enutom troku tu popunjavan je u m a­njem dijelu radničkim kućam a i kućicam a reguliranog - npr. P linarsko naselje — i »divljeg« tipa.Zatvaranje i zatrpavanje sabirnog i dijela odvodnog kanala omogućilo je izgradnju Radničke ceste i Du­brovačke ulice. S njim a, s Folnegovićevom ulicom, kao spojem Radničke ceste i Sajm išne ulice i sa Sajm iš­nom ulicom nastaje i karak terističn i splet širok ih ras­kršća još uvijek periferijskog izgleda. Ipak, njim e je na karti grada nagoviješteno buduće čvorište cesta gradskog značenja koje danas povezuje prostore T rn ja i Peščcnice. Dodajmo da u tom razdoblju i peščenički p rosto r dobiva neke svoje urbanizacijske jezgre. Jedna je od m eđuratn ih jezgri - spom enuti troku t između Radničke i Hcinzelovc - danas zajednička T rn ju i Peščenici.Na sjevernoj strani, definiranoj već o tp rije željeznič­kim objektim a, nije bilo b itnih prom jena. I dalje su karak terističn i m alobrojni i nedovoljni p rijelazi izme­đu T rn ja i Donjeg grada. U produžetku R unjaninove ulice ostao je i dalje sam o skučeni dvostruki pješački pothodnik i tako propuštena prilika da se širokim , kolnim prolazom utječe na razvitak zapadnog dijela M artinovke. Već je spom enuta ograničena funkcija podvožnjaka između Mihanovićeve ulice i M iram arske L-cste sagrađenog još 1913. godine. S lijedeći se kolni prolaz nalazio tek između B ranim irove i Lucićeve ulice. Im ao je važnost i kao veza sa S tro ja rskom ce­stom, predjelom Na kanalu. Radničkom cestom i Drži- Levom ulicom, ali je uzak i nizak, lim itiran podzem nim koritom M edveščaka. T reba spom enuti da je u rban i­stički prilično kvalitetna izgradnja istočnog d ijela Do­njeg grada, oko današnjeg Trga žrtava fašizm a i Lenji- nova trga, približila cen ta r grada istočnom d ije lu Tr-

Zatrpavanje gradskog odvodnoga kanala u Držićevoj ulici 1931. godine

nja (Kanal, Sigečica), posebno nekim vrijednim ele­m entim a te izgradnje kao što su tram vajske linije u Branim irovoj ulici (1928) i u današn jo j Ul. socijalisti­čke revolucije (1935), R adnička kom ora (Radnički dom), 1936, park na današn jem Lenjinovu trgu (1939). Dakako, u rban ističk i u tjeca j toga doći će do izražaja tek u socijalističkoj izgradnji, gradnjom nove Držićeve ulice, sa širok im podvožnjakom . Dalje na istok izgra­đ u je se pred io Zavrtnica, m iješan jem stam bene i indu­s trijsk e izgradnje. Prolaz, tada u nivou, p reko pruge u Ulici Zavrtnica spaja donekle u cjelinu industrijsku zonu s ob je s tran e pruge (Kanal i Zavrtnicu), pa je u tom sm islu odvojenost T m ja i Donjeg grada m anja na Zavrtnici nego zapadno prem a Savskoj cesti. Oštro su različiti stam beni dijelovi izgradnje u tom predjelu

Polaganje plinovoda u Varaždinskoj cesti (danas ulica Proleterskih brigada) 1939. godine i najava pretvaranja toga dijela grada u moderno naselje (Plin, 1939, br. 2)

N A Š I V E L I K I R A D O V IZagreb se širi prema Savi.

Gdje Plinara polaže svoje velike vodove,

tamo niču vrlo brzo nove moderne četvrti

Zagreba.

U proilom broja izvjetrili smo, da će se skorih ihtna početi oj,« su u ortnjom u auxuia . 5a polaganjem velikog plinskog voda u Varaldinskoj cesti,

a sada možemo već donijeti slike tih radova. Radovi su počeli najprije u naSoj tvornici, gdje je izveden priključak na glavni vod, pa sa produženi Rudničkom cestom u pravcu istoka.' Ovdje moramo spomenuti, da duž Radničke ceste teče presvod Medve- ičak, pa je u dubini od preko 5 metara od povriine cesti iskopan tunel ispod •dna MedveSčaka kojim je položen plinski vod. Vod dalje kreče Hektorovićevom ulicom, Botićevim trgom, Držićevom

22

južno i sjeverno od pruge. Prim jer su toga i straćare za radnike u krugu Tvornice papira, uz prugu, podig­nute 1918. i 1922. - provizorij koji je potrajao do 1935. godine. Oko 280 željezničarskih obitelji stanuje u vagonima na sporednim kolosijecima južno od Željezničke radionice sve do 1925. godine.Unutar tih međa trnjanski se prostor popunjava pri­lično opsežnom i raznovrsnom izgradnjom.Na prvom m jestu treba istaći daljnje industrijske i prometne objekte u zoni duž željezničke pruge, sa dva kompleksa: uz K oturašku, M iramarsku, Paromlinsku i Trnjansku cestu i sporedne ulice i uličice, zapadno od kompleksa Glavnog kolodvora i Željezničke radionice, a istočnije uz S tro jarsku i Radničku cestu sa Supilo- vom ulicom, uz Zavrtnicu i Sajm išnu ulicu. Uz do­tadašnje objekte tu nastaje niz tvornica, radionica i skladišta. Neka se poduzeća preseljavaju iz sjevernog dijela grada, npr. s ta ra Tvornica tu rp ija Faber seli1925. godine na M iramarsku cestu. Pojedinih objeka­ta ima i izvan te zone, u srednjem i južnom dijelu trnjanskog prostora.U toj vrsti izgradnje određenu arhitektonsku i urba­nističku kvalitetu im aju neka veća poduzeća, kao što su Tvornica papira. Plinara, Paromlin, i odgovaraju prosjeku industrijskog građenja, a i pojedina srednja, npr. Prva hrvatska tvornica za elektroinduslriju Ivan Paspa i sinovi, današnja »Croatia« Uz jadnu stam ­benu izgradnju, m akadamske ceste i »meke« uličice i jako zadimljavanje cijelog prostora, sve to stvara veoma sum oran am bijent.Slijedeća je m arkantna pojava izgradnja stambenih kuća i kućica.U čitavom m eđuratnom razdoblju Trnje je manjevri- jedno građevno područje i, u cjelini uzevši, razvija se kao degradirana, sirotinjska periferija. Sve do potkraj tog razdoblja nema svijesti o nekoj vrijednosti tog

prostora za razvitak gradske cjeline. Prevladavaju privalnovlasnički, spekulantski interesi u parcelaciji zemljišta i jeftinoj, pretežno prizemnoj i jednokat­noj izgradnji, koji se čak i suprotstavljaju planiranim urbanističkim zahtjevima kao što je, npr., izgradnja Varaždinske ceste, čije je uređivanje započelo u raz­doblju 1932— 1934.Stambena izgradnja u Zagrebu izrazito je socijalno di­ferencirana. Zbog velikog priliva novog stanovništva, pretežno radništva prve generacije, gradu je potrebna i opsežna jeftinija stambena izgradnja, ona je naj­većim dijelom upućena preko pruge na prostore da­našnje Trcšnjevkc, Trnja i južnog dijela Peščenice. Prostorno, (a prizcmno-jednokalna periferija obuhva­tila je gotovo polovicu tada izgrađenog gradskog područja.Prikaz te izgradnje dat ćemo po današnjim trnjanskim m jesnim zajednicama, je r je zanimljivo vidjeli kako je nastao dio urbanizacijskc osnovice tih zajednica. U sjevernoj trećini trnjanskog prostora takva je izgrad­n ja oblikovala M artinovku, tj. zapadni dio današnje Mjesne zajednice »Janko Gredclj« i popunila kom plekse oko Paromlina i Željezničke radionice sa že­ljezničarskim naseljem, pa je tako oblikovan, u osnovi, prostor te današnje mjesne zajednice do južne međe koju je predstavljao planski urbanistički proboj Va raždinske ceste i Dubrovačke ulice u sredini tridese­tih godina. S tim će ulicama trnjanski prostor prvi put dobiti jaču prom etnicu na sm jeru zapad — istok. One će biti osnovica za poratnu izgradnju Ulice prole­terskih brigada. Istočnije, popunjena su oba trokuta oko Radničke ceste — sjeverni i južni — mješavinom industrijske i stam bene izgradnje — uključujući i gradsku stam benu izgradnju — i tako je, u osnovi, form iran prostor Mjesne zajednice Kanal.Izgradnja južno od Varaždinske ceste i Dubrovačke ulice m anje je popunila prostor do savskih nasipa.

Utrka juniora na klizališiu na Miramarskoj cesti 1932. godine

23

Nešto je gušća lijevo i desno od T m jaske ceste tako da je u tom razdoblju nastala određena u rbana osnovica za m jesne zajednice »Moša Pijade« i Trnje, djelo­mično i za Poljane (u prvom redu Vrbik) i »Proleter« (na prvom m jestu Njivice i Pile), dok M jesna zajed­nica »Cvjetna cesta« uglavnom nem a takvu među- ra lnu osnovicu. Međutim , na istočnoj stran i je oko Rapske ulice nastala određena osnovica »Sigečice«. S taro se T rnje uklopilo u takav razvitak i uvelike postalo od seoskog periferijsko područje. Tako je nastala određena osnovica za m jesne zajednice »Stje­pan Skrnjug« i »Cvjetno naselje«, i to za istočni dio — Trn janske ledine i T rn janska struga, no treba istaći da je zapadni dio te m jesne zajednice dobio urbanu osnovicu planskom izgradnjom , prem a pro­jektim a arh itek ta Vlade Antolića, stam benog naselja znatne kvalitete, 1939. godine, po kojem u je ta za­jednica i dobila ime. M jesne zajednice »Veslačka« i »Savica« dobile su u m eđuratnom razdoblju m anje dijelove svoje osnovice, dok je M jesna zajednica »Oton župančić« zasnovana na poslijeratno j izgradnji. Prizem no-jednokalna izgradnja zauzima veliki p rosto r, a otežava izgradnju instalacija. Problem opskrbe vo­dom ublažava pristupačnost dobre podzem ne vode u slojevima šljunka, uz upotrebu ručnih pum pi. T rn je je naime dio aluvijalne ravni Save na zagrebačkom po­dručju, s njenim naslagam a šljunka i p ijeska. — Tr- njanskim šljunkom se pošljunčuju jo š u X IX stoljeću zagrebačke ulice.Zbog svega toga T rn je je bilo isk ljučeno iz sred išn jih funkcija grada. U svakodnevnom shvaćanju i govoru nije ni sm atrano gradom . U tom se sm islu tek pre la ­skom preko pruge ulazilo »u grad«.Unatoč svemu tom e ne treba zak ljučiti da je trn jansk i prostor bio sasvim prepušten stih ijskoj izgradnji. U nekoj publikaciji gradske opčine 1929. rečeno je , da je u gradu nastao velik bro j novih ulica, cesta i trgova »i to jednim dijelom prem a odobrenim regulatom im osnovama, a većim dijelom poslije ra ta toleriranom gradnjom malih kućica za sirom ašnije slojeve pučan­stva na gradskoj periferiji (Ciglenica, M ekčice, Treš- njevka, M artinovka, Trnje, Sigečica, B aru tansk i Ja rak i t. d.)«. Tom je form ulacijom »elegantno« opisana veo­ma teška stvarnost, a obuhvaćeni su i — prilično skrom ni — elem enti urbanog planiranja. K ad je o njim a riječ, pona jp rije treba spom enuti gradsku stam ­benu izgradnju. G rađevna stagnacija tra je i dalje nakon svjetskog rata , 1919. i 1920. godine. G radn ja m alih s ta ­nova započinje 1921, a od 1922. obuhvaća pred io Na kanalu. Već te godine grade se 32 stana u dvije tro k a t­nice, a isto toliko i 1924. i 1925. godine. Socijalnu uvje­tovanost te izgradnje Na kanalu dobro pokazuje izgrad­n ja stanova »za deložirce«, tj. za sirom ašne s tanare koje su kućevlasnici izbacivali iz stanova — prvi p u t se spom inju 1924, a riječ je o 30 stanova »od jedne sobe sa štednjakom « u tr i prizem nice. Takva se izgrad­n ja m anjih i većih skupina sivih i skrom nih kuća na­stavlja, npr. 1928. se p riprem a gradnja jo š 50 stanova Na kanalu, i tek se uoči drugoga svjetskog ra ta pojav­lju je spom enuti kvalitativni izuzetak Cvjetnog naselja. O dređena se sistem atičnost u iskorištavanju gradskog zem ljišta vidi i u sferi »podupiranja o b rta i industrije«,

24

tj. u prodavanju zem ljišta za izgradnju tvornica. Prve se odluke o tom e donose 1920, 1921. i 1922. godine, a odnose se pretežno na Zavrtnicu sjeverno od pruge. God. 1922. i 1923. nalazim o prve takve odluke za predio Na kanalu. — Elem ent urbanističkog p lan iran ja nala­zimo i u zamisli o »bloku čistih tvornica« na Zavrtnici. — Zem ljišta se prodaju za g radnju tvornica Na kanalu, na Zavrtnici i duž Sajm išne ulice i slijedećih godina. Novih u rbanističk ih ideja u tom e ipak nema. Grad n aprosto podupire popunjavanje industrijske zone uz željezničku prugu.G rad nabavlja i zem ljišta za proširivanje ulica i cesta i za nove ulice i ceste, ali je to bilo nedovoljno s obzirom na potrebe T rn ja . O uređivanju cesta govori karak terističn i podatak da je na tm janskom prostoru tek 1925. nešto asfa ltirano (Podvožnjak od Mihanoviće- ve ulice na M iram arsku cestu). Veoma su ograničene i kanalizacijske gradnje. Ipak se 1928. priprem a veća investicija — presvođenje sabirnog kanala od glavnog odvodnog kanala do Savske ceste. Dovršeno je 1933. godine.Od 1920. godine, u vezi s obnavljanjem građevinske djela tnosti, izrađu ju se djelom ično regulatorne os­nove za po jed ine predjele, pa tako i za trn jansk i pro­stor. God. 1920. izrađena je takva osnova »za predjel od gradske klaonice do tvornice papira«, a 1922. za p red jele Na kanalu, »između glavnog i odvodnog ka­nala«, izm eđu P linare i po toka Lašćinščaka, te između ceste Na kanalu i željezničke pruge. U rbanizacijsko značenje za ta j p red jel im a i presvođivanje otvorenog glavnog odvodnog kanala ko je je u d ijelu od 940 me­ta ra izvedeno već 1925. godine. Dakako, to je bio preduv je t za izgradnju, na tras i kanala. R adničke ceste. Takvo se djelom ično reguliran je nastav lja i dalje, kako pokazuju važniji već spom enuti urbanizacijski zahvati m eđuratnog razdoblja. No treba istaći da grad Zagreb sve do p o tk ra j m eđuratnog razdoblja ne uspi­jeva r iješ iti prob lem cjelovitog urbanističkog plani­ra n ja za čitav grad. N akon desetak godina rada regula- c ijski p lan za čitavo zagrebačko urbano pdručje do­v ršen je tek 1940. godine, iako je natječaj raspisan još 1930. godine, a prva skica prihvaćena 1932, tako da u tom razdoblju n ije mogao u tjeca ti na razvitak grada.M alobrojni su o b jek ti društvenog standarda, koje ta­kođer p rib ra jam o elem entim a urbanog p laniranja. S ta ra je trn jan sk a škola adap tirana i dograđena 1924, kad se grad i i nova škola na Zavrtnici. M alobrojne nove ško le arh itek tonsk i su dobre zgrade. Već je spo­m enuta škola na K oturaškoj cesti. Lavoslav Horvat p ro jek tira novu školu u R apskoj ulici, 1938. Na T m ju je otvoreno d ječje sk lonište (vrtić) 1934, grade se škole na C vjetnoj cesti, M artinovki, nešto kasnije na R adničkoj cesti (1939).Sportska igrališta veoma su karak teristična za tm jan- ski p ro sto r i p rip ad a ju urbanizacijski i socijalno vrednijim elem entim a izgradnje. Već su 1922. iznaj­m ljena zem ljišta H rvatskom sportskom klubu »Ti­pografija«, »u produženoj Cvjetnoj cesti«, blizu sav­skog m osta i I. H rvatskom građanskom sportskom klubu, »istočno od gradske v rtljarije« koja se nala­zila uz sjeverni dio Cvjetne ceste. Nećemo nabrajati

*Poplavljeno Trnje 1926. godine

sva sportska igrališta nego ćemo usporediti katastar­sku kartu grada iz sredine 30-ih godina sa suvremenom kartom općine Trnje, da bismo istaknuli urbanizacijski značajnija igrališta. Na M artinovki se tada ističu Sportsko igralište »Građanski«, između K oranske i Kupske ulice i Sportsko igralište »Viktorija« između M iramarske i Zelinske ulice. Južnije, na tlu današnje Mjesne zajednice »Moša Pijade«, nalazilo se Mototrka- lište »Miramare«, između Krčke, Cazmanske i Unske ulice i Vrbika. Još južnije, u kutu između Cvjetne ce­ste — istočno od nje i savskog nasipa — bilo je Sport­sko igralište »Tipografija«, a u jugozapadnom uglu trnjanskog prostora Veslačka je cesta vodila od Savske ceste ka objektim a po kojima je dobila ime. Ima i ostalih igrališta, npr. »Penkala«, Na kanalu, kojim se neko vrijem e koristila i »Lokomotiva«. Na području T m ja postojalo je i tenis-igralište Zagre­bačkog teniskog kluba i više terena za igru odmah uz igralište Viktorije. Zimi se na tom m jestu otvaralo klizalište.Kako vidimo, u urbanizaciji T m ja nalazimo, uz ozbilj­ne probleme i mučno stanje, i neke društveno vrijedne rezultate, što omogućava uravnoteženu ocjenu. Ipak, opće je stanje takvo da je potrebno vratiti se još jednom — nakon što smo govorili i o stihijnoj izgrad­nji i o elementima urbanog p laniranja — na neke bit­ne urbanized jske probleme i njihove društvene oblike, kako bismo mogli izvesti određene zaključke o urba- nizacijsko-socijalnom odnosu.Društvene intervencije preslabe su i u stam benoj iz­gradnji prevladava stihijnost pri čemu se isprepliće siromaštvo većine gradilaca obiteljskih kućica s gra­đevinskim i zemljišnim spekulacijam a i eksploatacijom stanara od kućevlasnika. Deložiranje — izbacivanje stanara zbog raznih kućevlasničkih spekulacija — po­

primilo je nakon ukidanja Zakona o stanovima takve razm jere da gradska općina mora graditi barake i jeftine stanove za »deložirce« Na kanalu za oko 120 obitelji.U tom razdoblju sagrađeno je u Zagrebu više od 8000 »divljih« kuća, pretežno prizemnica, s jednosobnim stanovima ili »sobama sa štednjakom«. Na Trešnjevki i Martinovki, npr., do sredine 1928, sagrađene su 984 »divlje« kuće — sa 1540 stanova i 5690 stanara — od oko 2000 takvih kuća u gradu građenih bez građevne dozvole.Godine 1928. i 1929. grad pokušava spriječiti dalj­n ju »divlju« gradnju, s tim da se za već sagrađene kuće izdaju naknadne građevne dozvole pod određe­nim uvjetima. God. 1928. zabranjeno je daljnje »div­lje« građenje istočno od Savske a južno od Koturaške i S trojarske ceste, dakle na većem (zapadnom i sre­dišnjem) dijelu trnjanskog prostora, upravo na onom dijelu koji nije bio »pokriven« spomenutim rcgula- tornim osnovama za pojedine predjele.Opsežna akcija imenovanja i preimenovanja zagrebač­kih ulica, provedena od 1927. do 1929, također je jedan planski element urbanizacije. No čak je i takva ak­cija bila socijalno uvjetovana, kako dobro pokazuje ovo obrazloženje gradskog odbora za imenovanje uli­ca: »Za nove ulice na gradskoj periferiji, osobito u predjelim a južno od željezničke pruge, ne bi nikako bila zgodna imena znamenitih ljudi, je r su te ulice najvećim dijelom vrlo neugledne, a osim toga su na­stale bez obzira na ikakvu regulatom u osnovu, pa će mnoge od njih morati iščeznuti, kad se bude provo­dila buduća regulatorna osnova za te predjele.« Bitnijih prom jena u stambenoj izgradnji nije bilo sve do drugog svjetskog rata. Velik dio obiteljske stam bene izgradnje na tm janskom prostoru činile su

25

i dalje kućice radnika koji su s različitih s trana do­seljavali u grad, pa su ili sami gradili ili kupovali kućice što su ih sagradili građevinski spekulanti. Zna­tan je pri tome i udio do tadašn jih trn jansk ih seljaka koji su parcelirali i prodavali svoja zem ljišta. Zbog slabe kreditne sposobnosti, radništvo se uglavnom ne može koristiti k reditim a koje su davale banke za grad­nju i popravke kuća pa je p risiljeno zaduživati se u privatnika uz vrlo visoke kamate.Tako nasta ju predjeli skrom ne stam bene izgradnje i m inim alnog ili nikakvog kom unalnog standarda koji doduše prilično odgovaraju m jerilim a jednostavnog čovjeka malih potreba, ali su u rbanizacijsk i kaotični, a sa socijalnog gledišta najbolje pokazuju k lasnu po­dvojenost u cjelokupnom životu grada. Naime, može se zapaziti da se pojedine društvene skupine g rup ira ju u pojedinim predjelim a.Trnjanski je p rostor, kao i trešnjevački, u m eđuratnom razdoblju poslao izrazit p rim je r takvog grup iran ja proletariziranog pučanstva.Te ćemo zaključke ilu strira ti i jednim veom a m arkan t­nim suvrem enim svjedočanstvom . D odajem o ga ovom pogiailju radi visoke izvorne i književne vrijednosti. Miroslav Krlcža često je zalazio u trn jan sk e pred jele i svoj doživljaj T rn ja izrazio 1926. ovako:»Hrvatstvo nije sam o zagrebačka kistihand milostiva, niti ’hiljadugodišn ji’ asfalt, n iti d rvored sto lje tn ih platana, na Zrinjevcu, nego je hrvatstvo jedno ogrom ­no selo Trnje, bez kanalizacije, bez pločnika, seljačka bijeda, ograđena trulim plotovim a, crna gluha p ro ­vincija, obasjana svijetlom petro lejke što tiho žm irka j au tohtonu tm inu ...«»Trnjanske petrolejke, b la to do gležnja, prizem nice s trulim larabam a, seoske bašte (krastavci, tikve, ribiz i grah), kudravi psi bez m arke, krave na m elankolič­nom povratku iz V rbika, u predvečerje, se lendra bez građevnog reda, bez plana, sve gnjile kolibe s vlažnom horizontalom vodene razine od posljednje ka tastro fa l­ne poplave koja se tu jav lja s m atem atskom neizbjež- nošću, sezonski pravilno dvaput, svakog pro ljeća i svake jeseni, već kako pada ju kiše oko R javine i Mežaklje na Feldcsu. Patke po baram a, o tvorene toale­te, m alarija, tifus i sedam h iljada drugih bolesti, kao sudbina felaha u nilskoj Delti, sve sivo, sve bolesno, sve beznadno, sve an tipatično, sve balkanska tužna provincija, gdje ljudi s tanu ju na sm eću, gdje ljudi krepavaju kao pacovi, gdje slabokrvna d jeca crkavaju od gladi i gdje se uopće krepava više nego živi u ljudskom smislu.«»Ako je hotel ’E splanade’ ’E vropa’, T rn je to nažalost nije. C entar našega glavnog grada je s t i nije 'E vropa ', je r T rn je nem a hladne ni tople vode ni lifta, T rn je ima samo sezonsku neizbježnu poplavu i O dbor za g radnju Crkve K rista Kralja.«»U centru ulice asfaltirane, tu velegradska rasvjeta, tu polijevanje pločnika ’elektrom obilim a', a tam o:

stam bena b ijeda najgore vrste: ljudi jad iku ju u otvo­renim vagonima, u gađenja dostojnim straćaram a od dasaka i h artije , u b arakam a koje su mnogo bliže Kongu, nego kući u bilo kakvom, pak i najskrom nijem civiliziranom smislu.U cen tru Botanički v rt s alpinskom florom, tu stakle­nici sa tropsk im biljem , kineske glorijete nad tihim ogledalom jezerca, tu b iblioteka sva u bronci i u m ram oru , sa nekoliko sto tina h iljada svezaka inku­nabula i fo lijanata, a sto m etara od te biblioteke žabokrečina, Azija i tifus; na jbanaln ija provincija zaostale, m očvarne seljačke zem lje, kao p rije nekoliko sto tina godina, kad je naš Glavni Grad sa svim osta­lim gradovim a bio sažaljenja dosto jna palanka, za­borav ljena daleko negdje na tu rskoj granici, za božjim leđima. Glavni G rad H rvata leži kao što je poznato, na 's reb rop jeno j’ Savi i ta ’sreb rop jena’ Sava ne žubo- ri uz D onizettijeve akorde sam o kroz A rkadiju Mi- hanovićeve 'Lijepe naše dom ovine’, nego i kroz ulice našega glavnog grada, je r je savsko korito , kao korito opasne alp inske bujice, udaljeno od gradskog centra svega nekoliko sto tina m etara , tako da ova srebropjena voda huči i u rla svake jeseni i svakog pro ljeća sezon­ski kroz ulice sam oga glavnog grada, tog našeg hi- ljadugodišnjeg kulturnog centra . To se katastrofalno stan je faka ta ne može pre tvo riti u nepostojeće nikak­vom m agijom ljeporječive sam ozaljubljenosti. Ova nam sreb rop jena Sava pro tječe gradskim ulicam a sezonski, ona godišnje dvaput diže najb jedn ijim a od najb jednijih pokućstvo, o rm are i noćne lonce po rupam a i ćume- zima, a sve u cen tru naše h iljadugodišnje ku lture, o kojoj rodoljubivi m alograđanin deklam ira s lažnim patosom (m alograđanske štam pe), a da m u n itko još do m ene nije rekao: jezik za zube i to rn ja j se, glupa­ne, u nepovrat!«»Glavni G rad H rva ta leži na rijeci Savi, a između njegovog centralnoevropskog cen tra i savske močvare u Vrbiku, po ba je rim a i u b la tu , gn jije čitava ta jna našeg panonskog problem a; m jesto da je fasada Grada nad ogledalom jedne akvam arinske čiste, prozirne, plave alpinske vode, tu u cen tru G rada trune sva bi­jeda naše stvarnosti. Tu je naša siro tin ja bez kulisa gola. Tu je naš G rad još uvijek T rn je na obali bajera, po vrbicim a, tu se p ije voda iz v lastitih zahoda. Tu je Zagreb još uvijek Trnje. Ova naša opera s ’Parsi- falom ’, ova naša osam stogodišnja biskupija sa rizni­com i kardinalim a, ovi naši koncerti od Lisinskoga i contesse Rubido do danas, naš h iljadugodišnji evrops­ki ponos hrče dvjesta-trista m etara sjevern ije od po­savskog sela T m ja , na obali a lpinskog torren tea, što poplav lju je grad decenijam a, ako na Kredarici padne snijega za nekoliko cen tim etara više nego obično.« Tim ćem o b ritk im varijacijam o T rn ju , bijelom Za­greb gradu i g rađanskom H rvatstvu zaključiti temu periferijske, p ro leterske u rbanizacije T rnja. Te su m isli u jedno dobar uvod u daljn je tem e socijalne povijesti tog d ijela grada.

26

Stanovništvo Tmja do 1941. godine

i

1850—1918. Pregledom urbanističkog razvoja Trnja može se p ratiti i njegova demografska komponenta. Kao često plavljen — i od ćudi Save nezaštićeno područje — taj je teritorij bio slabo naseljen i prema popisu stanovništva 1843. na tom je području živjelo jedva stotinu stanovnika, većinom poljoprivrednika. Starosjedioci T m ja bile su kmetovske obitelji, i to kmetovi grofa Oršića, koje je poslije baštinio grof Kulmer; sjemenišni kmetovi i varoški kmetovi. Među prve treba ubro jiti Palešćake, koji su se bavili broda- renjem preko Save pa su imali naziv »brodari«, a iz njihove se kuće postavljao i starješina sela Trnje »su­dac«. Kulmerovi kmetovi bili su i Kirini i Markulini. koji su se ženidbama pomiješali i uzeli zajedničko ime Kirin-Markulin.Sjemenišni kmetovi bili su Šćerbeci, Haraminčići i Ce- rovski, a varoški Bartolčići, Bešići, Dorolići, Fočići, Do- mnjakovići, i Novoseli. Od njih je Josip Sćerbec, proda­jom zemljišnih parcela doseljenicima, postao na prije­lazu stoljeća jedan od najbogatijih ljudi Trnja. Ukidanjem kmetstva započinju prve m igracije seljaka iz Turopolja prem a Zagrebu, koji iz dana u dan po­staje sve privlačniji cen tar radi svojih gospodarskih sadržaja. Na Krajčini, kao nastavku zagrebačke Pre- radovićeve ulice, naseljavaju se Cekovići, Petrovići i Bartolčići, te Haraminčići i plemeniti Fočići.Poslije 1848. počeše doseljavati i novi stanovnici iz Hrvatskog zagorja. I dok Palešćaci osirom ašuju, je r im je svu zemlju odnijela Sava poplavom, radni Zagorci (Babići, Jelačići, Zupančići, Kampuste, Spičeki, Mo- horići, Vajdići, Biškupci i Sitari) kupuju manje parcele zemlje, žene se sa starosjediocim a, i sve se više učvrš­ćuju na tome području.Fočići, Dorotići i Gregurkovići nastanili su se najprije na otoku Nizoki. Međutim voda im je tako često uni­štavala imovinu da im je gradska općina dala zemljište na obali Savice, a Nizoki su kao gradski posjed zarasli šumicom.Sve do posljednje četvrti devetnaestog stoljeća glavno zanimanje tog stanovništva je poljoprivreda. Prema

»Spomenici T rnjanske škole«, u kojoj je njen prvi učitelj Ivan Tomašić napisao »Osvrt na prošlosi«, još u doba otvorenja škole 1899. godine stanovnici Trnja odijevali su se seljački i imali su seljačke običaje. Muškarci su nosili opanke i visoke vunene čarape sive boje. Hlače su bile čohane i bijele, uvučene donjim dijelom u čarape. Surinc su bile cinkaste, crvenim suknom iskićene. Kabanica je bila bijela i s rukavima, a zakapčala se gajtanom. Prsluk je bio bijeli kao i hlače, a šešir crn i nizak. Seljanke su također imale opanke. Rubače su bile bijele, a surine bijele, crvenim suknom jako »nacifrane«. Udate žene nosile su bijele peče, a djevojke bijeli rubac. Sva se bjelina tkala od konoplje.Svojim sadržajim a i velikom potrebom za radnom snagom ujedinjeni je Zagreb sve snažnije djelovao na Trnjane. Do godine 1870. željeznička pruga ne dijeli grad od Trnja pa se od 1853. do 1872. broj stanov­nika udvostručuje (Tabela 1), a stanovništvo Trnja sve više nalazi zaposlenje u izvanpoljoprivrednim za­nimanjima.I pomalo — kako piše zagrebački slikar Malija Pokriv- ka — »Nekad trnjanske blatnjave livade gdje su pa- sle krave a svinje se kaljužale u sjenovitim vrbicima« pretvaraju se postupno u neorganiziranu i jedinstvenu radničku naseobinu. Osiromašeni seljaci iz raznih pre­djela Hrvatske, koji dolaze u Zagreb u potrazi za zaradom, radije se opredjeljuju za stanovanje na Tr­nju, koje ih po načinu života podsjeća na mjesta odakle su došli, nego za stanovanje u podrumima i ta­vanima »gospodskoga« građanskog centra, gdje su im gazdarice propisivale i nadgledale način života, i gdje je tuberkuloza bila česti gost.Stanovništvo Trnja naglo raste, te se izgrađuju nove kućice i provizorni stanovi uzduž vertikalnih putova koji vode od Save ka centru grada. Te su kućice iz­građivane od otpadnih m aterijala Heinzelove pilane i trn janskih ciglana, građene bez građevinskih dozvola na kupljenom — a kasnije i na iznajmljenom — zem­ljištu, i prem a tome su imale privremeni karakter ko­ji se produžio i na pola stoljeća.

27

Trnje — odvojeno 1870. željezničkom prugom od »grada« — postaje unekoliko radnički geto. Na T rn ju se naseljavaju radnici koji su radili kod M ađarske državne željeznice i na njenom provizornom kolodvoru, odnosno od 1892. i 1893. u Ložionici i Željezničkoj radionici. Mnogi su željezničari na području T rnja, osobito na M artinovki i na Krugama, podigli svoje do­move i donekle život stanovnika tog područja vezali čvrsto uz zbivanja na željeznici. Bilo je i osta lih vrsta radnika, ali su željezničari bili n a jb ro jn iji i uslijed zaposlenosti u istom poduzeću zaokupljeni istim pro ­blemima. Tako se tu sam oinicijativno form ira željez­nička kolonija, koja je osobito po jačana u m eđurat­nom razdoblju nastanjivanjem željezničara u željez­ničkim vagonima južno od Željezničke radionice.A problem a je bilo dovoljno. R adničke su zarade bile male, a stanovi su na prijelazu stoljeća jako posku­pili, pa u trn jansk im kućicam a raste koncentracija stanovništva, osobito sam aca koji se zbog slabih zarada nisu usuđivali ni ženiti. S tanovanje u T rn ju bilo je veo­ma nepovoljno. Broj tvornica u T rn ju bio je neznatan, pa se radilo u »gradu«. Radilo se jednokra tno s pod­nevnom stankom od jednog sata ko ja n ije b ila do­voljna da radnici stignu do svojih kuća da ručaju . Oni uzimaju glavni obrok u ku tku radionice, je r za pre- liranu u gostionici nisu imali novca. Neki su uzim ali obroke »za siromahe« u D ruštvu čovječnosti,1 ali je lo poistovjećivanje radnika i sirom aha vrijeđalo mnoge radnike, pa se nisu htje li ko ristiti uslugam a toga Jruštva.1 postepeno se naseljava M artinovka, V rbik, Struge, Trnjanske ledine, Prudi a i Savica useljenicim a iz raz­nih krajeva naše zemlje.Iz popisa stanovništva Zagreba 1869, 1880, 1890, 1900. i 1910. vidi se kako je raslo stanovništvo T rn ja . God. 1869. na području T rn ja stanovalo je 295 stanovnika ili l,4°/o ukupnog stanovništva Zagreba koje je b ro jilo 20.328 osoba. God. 1880. nalazim o tu 380 stanovnika ili 1,3°/o zagrebačkog stanovništva koje b ro ji 29.098 osoba. Deset godina kasnije tu živi 526 osoba ili 1,35% od 38.742 stanovnika Zagreba; god. 1900. 1041 osoba ili 1,8% od ukupno 57.690 stanovnika Zagreba; i 1910. godine 2907 osoba ili 3,5% od ukupno 79.038 stanov­nika Zagreba. Prem a tome, m a kako Zagreb rastao Trnje u njem u povećava svoj udio i uoči prvog sv jet­skog ra ta na tom području — u rbanističk i posve neu­ređenom i izraslom stih ijsk i — živi 3,5% stanovnika Zagreba. Da u n jem u ima m nogo m ladih radn ika pokazuje i odnos m uških i ženskih stanovnika. Godine 1910. bilo je 1481 m uških i 1426 ženskih stanovnika. Međutim detaljn ijih podataka o stanovništvu T m ja i o odnosu poljoprivrednog i nepoljoprivrednog stanov­ništva nemamo. Govoriti o stanovništvu Zagreba toga vrem ena u cjelini ne bi im alo svrhe, je r na T rn ju tada žive sam o radnici i seljaci i njihove obitelji, pa bi i slika klasno-posjedovnih odnosa b ila deform irana i netočna (Mira Kolar-Dimitrijević, Radni slojevi Za­greba od 1918—1931, Zagreb 1973). T rn je je za imi­grante još uvijek sam o spavaonica, i na tom području tvornice i poduzeća, uključivši i Željezničku radionicu, ne zapošljavaju ni tisuću radnika.Sve veći bro j stanovnika T rn ja , č ija d jeca u m alom bro ju polaze udaljene osnovne škole u gradu, p risilio

je zagrebačku gradsku općinu da sagradi na T rn ju osnovnu školu. Ta je škola o tvorena 7. listopada 1899. i n jen prvi učitelj Ivan Tom ašić proširio je značenje škole, pretvorivši je u prvi sportsk i i ku lturn i cen tar T rn ja , te je tako ta škola bila preteča današn jih bo­gatih kultum o-povijesnih sadržaja T m ja koje na tom polju zauzim a danas prvo m jestou odnosu na sve osta le zagrebačke općine (Mira Kolar-Dimitrijević, Po­v ijest osnovne škole u T rn ju od osnutka do kra ja prvog svjetskog ra ta ; Trnje, list Općine T rnje, siječanj do ru jn a 1981).U sprkos jako j opoziciji rod ite lja , koji su zapošljavali svoju djecu već s 12 i 13 godina, rastao je bro j polaz­n ika osnovne škole (Tabela 2).P o rast učenika u jed inoj tm jan sk o j školi svakako je izvanredan. Škola je dvaput nadograđivana (1905. i 1924), ali n ije m ogla zadovoljiti po trebe trn janskog stanovništva, te je tridese tih godina o tvorena škola u Ivkančevoj ko ja b ro jem učenika uskoro prem ašuje tm ja n sk u školu.T reba istaći da je tm jan sk a osnovna škola b ila jedina ku lturno-prosv jena ustanova na tom području i da je im ala i im a m nogostruki sadržaj.P o rast b ro ja učenika u školi odraz je ras ta stanovništ­va T m ja . Kolonije željezničara i p linarsk ih radnika veom a su gusto nastan jene, ali je p ritisak na ostala p od ruč ja tak o đ er vrlo velik. T rn janska cesta, Mira- m arska cesta. N a kanalu, Kruge, dobivaju niz po­k ra jin sk ih uličica s m alim kućicam a i velikim b ro ­jem stanovnika, a sve je naseljen ija i M artinovka — — kao p ro s to r izm eđu M iram arske ceste i potoka T uškanac — V rbik i Sigečica, kao naselje južno od odvodnog kanala. P rem a gradskoj statistic i iz 1935. p red jel jug (gradski k o ta r T rn je i Vrbik) imao je od 1910. do 1931. godišnji p rira s t stanovništva od 7,04% i od ukupnog po ra sta grada o tpalo je na ta j predio 12,72%, je r se njegovo stanovništvo povećalo od 4572 na 18.123 ili za 296,39%. Jugoistok (gradski ko tari Peščenica, Zavrtnica južno od pruge i Sigečica) im aju godišnji p r ira s t od 19,09% odnosno 233 stanovnika, od 1910. do 1931. povećao se b ro j stanovnika na 8017 ili za 3340, tj. 77%, te je ta stopa najveća u Zagrebu, iako je u ukupnom porastu gradskog stanovništva to sam o 7,31%, dakle m anje nego na jugu.

Tabela 2.

BROJ UČENIKA U OSNOVNOJ ŠKOLI U TRNJU OD 1899. DO 1930.'

Godina J Dječaka J Djevojčica | Ukupno

111 129 240129 134 263181 165 346_ _ 665

1 Podaci uzeti iz Spomenice Trnjanske osnovne Škole u Historijskom ar­hivu u Zagrebu, a za 1930/31. iz Almanaha grada Zagreba za 1931. godinu, str. 185.

19051910191519181930

28

Spigmdnja šfrofe u Spbju

glavno pročeljen je p - 1100

i prigradnju osnovne škole u Trnju 1924. godine.

U poglavlju ovog rada u kojem je objavljena Tabela 1. opisan je porast b roja kuća na području T rnja. Iz popisa se ne vidi kakve su to kuće: s građevnim ili bez građevne dozvole. Taj podatak nije vidljiv ni iz objavljenih popisa iz 1900. godine, kad je na tom području bilo 116 kuća, odnosno 1910. kad ih je bilo već 246.Nagli porast b ro ja kuća vezan je uz jačanje saobra­ćaja na Glavnom kolodvoru i doseljavanje Gradske plinare na to područje. Uz novu plinaru Na Kanalu bile su izgrađene i dvije zgrade sa 16 stanova za rad­nike i namještenike, te tim e započinje izgradnja sta­nova za radnike u režiji Gradske općine Zagreba, koja je bila osobito intenzivna u m eđuratnom razdoblju. Prilikom popisa 1910. na području Zavrtnice utvrđeno je 35 građevnih objekata koji su služili »privremeno« za stanovanje, a zapravo su bili šupe i daščare.Godine 1910. obavljen je detaljni popis stanova. Od 186 stanova na Tmjansicoj cesti bilo je 157 jednosob­nih, od kojih 11 čak i bez kuhinje. Sanitarije, vodovod, stru ju i kanalizaciju nije imao ni jedan stan, a sve su kuće bile građene bez građevne dozvole. Dvosobnih stanova u T m janskoj ulici bilo je samo 27. U tih 186 stanova na T m janskoj cesti živjelo je 838 stanov­nika. Ako se uzme da su sobe tih stanova bile male.

BILJEŠKA

1 Društvo Čovječnosti osnovano je 1845. Jaciiues Epstein. Kasnije je pred­sjednik toga društva bio 2iga Epstein. Zatim to društvo preuzima »Prc-

lada je stanovništvo Trnja stanovalo veoma bijedno. Sličnu sliku imamo na Miramarskoj cesti. Od 106 evidentiranih stanova 73 je bilo jednosobnih, a od njih 36 nije imalo kuhinju. Dvosobnih stanova je bilo samo 18, a ostalo su bili adaptirani stanovi. Broj stanovnika na Miramarskoj cesti bio je u to vrijeme 420, te je gustina naseljenosti bila približno ista kao i na Tm janskoj s tom razlikom da je stanovništvo Mi- ram arske ceste radilo pretežno u zanatskim radioni­cama grada.Možemo zaključiti, s obzirom na neuređenost i zaga­đenost, te blatnjavost i neprohodnost tih ulica u vri­jem e kiša i zimskih mjeseca, da je Trnje bilo radnič­ko predgrađe i da je nicalo stihijski poput svih pro­leterskih geta. Male kućice s baštom, male trgovine i obavezno gostionice, pratile su izgradnju tog dijela grada.Na žalost, detaljniju ekonomsku i socijalnu struk tu­ru stanovništva T m ja toga vremena ne možemo dali. je r ne raspolažemo potrebnom dokumentacijom na nivou Tm ja.

21919—1941. Poslije prvoga svjetskog rata Zagreb je postao financijsko i privredno središte novostvorene jugoslavenske države sa šezdeset tisuća radnika i dva­deset tisuća nam ještenika i činovnika. Njegova loka­cija u središtu nove države i ratom neoštećeni privred­ni potencijali, kao i mnogostruke veze zagrebačkih tr-

P o t r e b e S i s e l K e I K a n a la

0 komunalnim organizacijama*

IteII«

..G LA S*

U iivšnjcvaćkom i trnjanskom listu Glas ističu se 1933. potrebe i rujanskog prostora.

Stanovništvo Trnja promatra nabujalu Savu u rujnu 1933, kad je vodostaj porastao 4,59 m iznad normale i voda prodrla na Savsku cestu.

govaca i bankaraca s inozemstvom osigurale su mu do tada neviđen polet. Iako malen — u odnosu na velika sred išta zapadne Evrope — Zagreb se odlikovao vanrednom skladnošću i urednošću. Potkraj tridese­tih godina sred ište grada je već posve asfaltirano a grad im a i najm odern iju tržnicu i klaonicu na Bal­kanu. Povezivanje zagrebačke električne cen trale s ozaljskom hidrocentralom osiguravalo m u je u toku čitave godine pogonsku energ iju stalnog napona, a pod zaštitom carinske tarife iz 1925. podižu se nove tvornice tekstilne, električne, kem ijske i kemofarma- ceutske struke.U toku svega nekoliko godina značenje grada izvanred­no je poraslo i grad dobiva različite kom pleksne funk­cije, pa je i po rast njegovog stanovništva neusporedivo brži nego u osta lim većim gradovim a H rvatske. P rivredni p rosperite t odrazio se na ra stu stanovništva Zagreba. Odasvud, a pogotovo iz pasivnog prenaselje­nog H rvatskog zagorja, M eđim urja, Banije, Like i H r­vatskog p rim orja p r itječu u grad novi stanovnici, uglavnom radnici. U sporedim o li razvoj stanovništva Zagreba 1900, 1910. i 1931. vidim o da je ekonom ski ak tivno stanovništvo im alo 1910. indeks 128, a 1931. godine 394, ako za bazu uzm em o 1900. godinu. Ako je bazna godina 1910. tada je do 1931 — prem a jedinom m eđuratnom popisu stanovništva po zan im anjim a — — indeks po rastao na 249, odnosno za sveukupno stanovništvo Zagreba na 234. Godine 1931. u gradu je živjelo 185.581 stanovnik. Radnika je bilo 56.377 i oni su činili 51,5%> sveukupnog ekonom ski aktivnog stanovništva Zagreba. Činovnika i nam ješten ika bilo je 23.573 što je u sk ladu s adm inistra tivnom ulogom Zagreba.Za područ je današn je Općine T rn je ne raspolažemo po trebnim podacim a za s tru k tu ru stanovništva. Trnje je u m eđuratnom razdoblju bilo sastavni dio Zagreba i o n jem u se nisu vodile posebne sta tistike . N ajopšir­n iji popis od 31. I I I 1931. ob jav ljen je u Gradskom v jesn iku 1932. godine, ali i on sadrži podatke samo do nivoa gradsk ih ko tara , s ta tis tiku po zanim anji­ma uopće ne donosi. Na područ ju današn je Općine T rn je nalazila su se četiri g radska kotara: Trnje, Si­gečica, V rb ik i Zavrtnica. Osim T m ja i V rbika, svi ko­ta ri zahvaćaju i neke ulice izvan današnjeg T rnja, te je stoga i dokum entacija dobivena sum iran jem sta-

Tabcla 3.

KUĆE ZA STANOVANJE PO BROJU KATOVA 1934. GODINE' NA TRNJANSKOM PODRUČJU

Gradski kolar | Prizemnica j Jednokatnica | Višekatnica | Ukupno

Zavrtnica 80 35 57 172Sigečica 290 113 20 423Trnje 647 101 30 778Vrbik 553 171 17 778

Ukupno 1570 420 124 2114UkupnoZagreb 7705 3256 2644 13605

' Mali slatistiCki priručnik grada Zagreba za 1935. god., 62—63. U gornj

30

novništva tih četiriju kotara samo približna. Na po­četku 1931. živjelo je na tom području 26.099 stanov­nika, ili 14,l°/o sveukupnog stanovništva Zagreba. Za­vrtnica kao XV kotar imala je 2945 stanovnika, Si- aečica kao XVI kotar 5030 stanovnika, Trnje kao XII kotar 9980 stanovnika, a Vrbik kao XVIII grads­ki kotar 8133 stanovnika. Statistika nije objavila po­datke o zanimanjima, pa ne možemo kazati koliki se postotak stanovnika s područja T m ja bavio privred­nim, a koliki vanprivrednim zanimanjima, koliko je bilo industrijalaca i obrtnika, činovnika i radnika, te članova njihovih obitelji. Možemo samo logički za­ključiti da je Trnje bilo područje gdje su živjeli i ra­dili mali ljudi, koji su se tu i naseljavali kako bi bili bliže svojim radnim m jestim a na željeznici ili u tvornicama.Pa i oni koji rade u centru često se nastan ju ju na tom području, pretpostavljajući malu prizemnicu s vrtom na području T m ja tavanskom ili podrumskom prostoru u centru. Postojanje 4000 divljih kuća i 30.000 stanovnika na tom području oko 1930. najrječitije go­vore o silnom pritisku im igranata na to područje. Tu živi oko 18.000 radnika od kojih na T rnju nalazi poslenje oko osam tisuća. Ostali odlaze još uvijek posao »u grad«.Siromaštvo stanovnika T m ja bilo je izraženo i u zbri­njavanju djece. Na trnjanskom području bila su u m eđuratnom razdoblju tri dječja skloništa: Na Sige- čici (otvoreno 1934. sa 103 djece kojoj je dano 5112 obroka). Zavrtnici sa 132 djece 1934. godine i 26.864 obroka, te dječje sklonište sestara dominikanki na Paromlinskoj cesti sa 157 djece i 40.213 obroka hrane u 1934. godini. T rnje je postalo izrazito radnički pre­dio i izgubilo svoje prijašnje seoske karakteristike. Na trnjanskom prostoru bilo je 1931. godine 2017 iz­građenih kuća i 361 provizorna zgrada za stanovanje (šupa, nadstrešnica) uz već spom enutih 4000 »divljih« kuća. Domaćinstava je bilo 6373, te je prem a tome u svakom domaćinstvu bilo 4,1 stanovnika. Najgušće su bile naseljene ulice u blizini tvornica. Paromlinska cesta imala je na početku 1931. godine 88 kuća i 1636 stanovnika. S trojarska je imala samo 12 kuća. ali 98 domaćinstava i 525 stanovnika. Tm janska cesta imala je 67 kuća i 23 šupe u kojim a je stanovao 1591 sta­novnik. Gustina stanovnika u jednoj zgradi bila je različita na raznim područjim a T m ja. Gradska je općina Na kanalu podigla velike najam ne zgrade za stanovanje u kojim a je živjelo desetak obitelji. Prema popisu s početka 1931. na Zavrtnici je u jednoj zgradi živjelo 15,75 stanovnika, na Sigečici 11,98, u Trnju 10,59, a u Vrbiku 9,82 stanovnika. U općini Vrbik bila je gustina naseljenosti najveća i tu je na 1 ha dolazilo 36,98 stanovnika. Na Zavrtnici na jedan ha dolazi 28,59 stanovnika, na T rn ju 28,29 stanovnika, a na Sigečici 8,79.Mislim da je zanimljivo prikazati s truk tu ru kuća za stanovanje po katovima na trn janskom području (Ta­bela 3) i zaostajanje T m ja u odnosu na ostale gradske p redjele koji su bili predviđeni za stanovanje, je r se odatle vidi socijalno stan je vlasnika kuća.Iz toga se opisa vide uvjeti stanovanja. Na dva m rtva kolosijeka, između južnog ruba Željezničke radionice

G L A S I REŠNJEVKE

na Š Š

6. načelnik na periferni

Glas Trešnjevke objavljuje posjet gradonačelnika Krbcka periferijskim dijelovima Zagreba u rujnu 1932. godine

i današnje Ulice proleterskih brigada nalazili su se nakon prvoga svjetskog ra ta deseci željezničkih va­gona koji su služili kao stanovi željezničarskoj siro­tinji i obiteljim a radnika Željezničke radionice. »Teš­koće s vodom, nedostatak sanitarnih uređaja, b la to .. Uvjeti stanovanja bili su zaista strašni«, sjeća se Fra njo Krizman, koji je u takvom vagonu stanovao od 1919. do 1924. godine. Stambena komisija gradskog zastupstva obišla je 1927. godine područje Trnja i Trešnjevke, i ustanovila da je niz stanova apsolutno nesposoban za stanovanje ljudi. Ivan Tomanić piše u Organizovanom radniku, 27. X 1927: »Drugovi rad­nici! Nitko živ ne može vjerovati u našu bijedu i ne­volju, dok ju svojim očima ne vidi. Sve ono što naše radničke novine iznose o našem životu nije ni naj- bljeđa slika užasno teškog i očajnog položaja vašeg . . . « U Miramarskoj 38 komisija je na tavanu od 8 m2 našla staricu i dva šegrta 1 nemoćne starice. Za te se 300 dinara mjesečno. I adaptiranoj za stanovanje : ,dva radnika samca, tj. ukupno osam ljudi. Za taj p rostor stanarina je bila 360 dinara mjesečno.

31

Trnje je svakako bilo najradničk iji pred io Zagreba, čak radničk iji od Trešnjevke. Na Trešnjevci je počeo nicati niz činovničkih kuća pa se u n ju počeo infiltri­ra ti građansko-činovnički sloj čem u je pripom oglo povezivanje Trešnjevke s centrom grada tram vajskom linijom. T rn je je u toku čitavog razdoblja, p rom atra ­nog u ovom poglavlju, ostalo izolirano saobraćajno i društveno, je r je ta zona regulacijskim planom bila predviđena za industriju , pa se u n ju nisu h tje la u la­gali sredstva za uređenje p rije prom jene sadržaja. Ipak Trn janska osnovna škola kojoj se prid ružu ju još dvije osnovne škole, željeznička o b rtna škola sa četiri raz­reda, dva kina, te niz sportsk ih igrališta pokazuju da se život n ije mogao zaustavili i da stanovništvo traži osnovne uvjete za život. U m eđuratnom razdoblju Ivan K rndelj je svratio pažnju gradsk ih zastupnika na stam bene problem e stanovnika T rnja.Uoči drugoga svjetskog ra ta u okviru Tehničkog fakul­teta cand. arh. Anđelko Radošević dobio je zadatak da prikupi podatke o stam benim prilikam a radn ištva u gradu Zagrebu, te je odabrao naselje N jivice—Pile, istočno od T rn janske ceste uz cestu Kruge. To je na­selje bilo gotovo isključivo radničko. Radošević je popisao 117 kuća s više od tisuću ljudi. Od 227 s ta ­nova. koliko ih je bilo u tim kućam a, sam o je jedan bio trosobni, a 170 stanova im alo je sobu sa š tedn ja ­kom. t j. samo jednu jed inu p rosto riju .

Radošević je ustanovio da su gotovo svi stanovi vlažni i da je u 67°/o stanova rasv je ta petrolejska. Kuće su bile slabe, sa zidovim a od svega 10-15 cm debljine a priličan bro j kuća im ao je napukline i rupe na zidu. Na jed n u osobu dolazilo je svega 4,34 m* površine, ali u ob ite ljim a s pe to ro i više djece svega 2,16 m!. Jedna obitelj s petoro djece stanovala je na sam o 5,5 m2. To se naselje počelo grad iti oko 1930. i bilo je dovr­šeno oko 1936, kad je poprim ilo svoj definitivni oblik, te je unekoliko bilo i p ro d u k t velike svjetske krize. Nasip T rn je—Sigečica predstav ljao je slabu obranu od Save, ko ja je svake godine preplavljivala ta naselja, un ištavajući i ono m alo radničke siro tin je , i još pove­ćavajući b ijedu toga radničkog stanovništva. Pa i tu, uz T rn jansk i nasip nicale su kuće i kućice izgrađene potpuno bespravno i obično p reko noći, a uličice su bile označene rim skim bro jev im a i u n jim a je stano­vao velik bro j ljudi.Obalno pod ruč je Save jo š je uv ijek bilo sp let ruka­vaca, struga, ja ruga i napušten ih korita , č ija je oko­lica bila ob rasla vrb ljem i šibljem , ali usprkos toj nepodesnosti radničke kućice se sve bliže prim iču Savi i ponovo se pop rav lja ju nakon svake poplave. Sve do oslobođenja to je područje sm atrano poplav­nim i m an je vrijednim građevnim područjem , iako je poslije ra tna izgradnja pokazala da je to područje srce Zagreba izvanredne vrijednosti i ljepote, što su očito prvi shvatili njegovi stanovnici — proleteri.

Kruge br. 94. Gornjogradski je grof Miroslav Kulmer imao svoj zemljišni posjed u Krugama i Držićevoj ulici. Stari su Tm jani voljni govoriti kako je nekad bila Kulmerova sva zemlja od Zrinjevca do Save. Na kraju Kruga, te eijugavc ceste uz obalu Save sačuvala se stara prizemnica u sjeni stogodišnje bazgine krošnje, sagrađena grofovom dozvolom odmah tu onkraj njegove ladanjske kuće. Zidao ju je Kulmerov kmet Stjepan Palešćak, djed i pradjed mnogobrojnih sadašnjih potomaka. Već je, naime, Stjepan imao četiri sina. Tu u prizemnici ostala je Stjepanova udova Ana Palešćak. Ona je i najstarija Trnjan ka u svojoj 94. godini života.

32

Privredni razvoj Trnja do 1941. godine

Privredni razvoj T rn ja od 1850. do 1918.

1

U drugoj polovici devetnaestog stoljeća na T rnju se lociraju neka industrijska poduzeća koja označavaju prve početke njegove kasnije veoma razvijene prera­đivačke privrede. Ti su počeci bili vezani uz izgradnju željezničke pruge kao glavnog sredstva gospodarskog povezivanja udaljenijih krajeva. Željeznica Sisak-Za- g reb -L ju b ljan a-T rst 1862. omogućila je izvoz žitarica i b rašna u Trst, pa je v jerojatno potaknula osnutak zagrebačkog parom lina (1862).Nakon toga, a osobito nakon Austro-ugarske nagodbe, 1867, intenzivirala se gradnja pruge Budim pešta-Zag- greb-R ijeka, pa je na prostoru današnje Pošte 1 bila izgrađena oko 1870. provizorna željeznička stanica, a 1892. i Ložionica, te 1893. Željeznička radionica na sa- danjem p rostom Tvornice željezničkih vozila »Janko Gredelj«.Izgradnjom željezničke pruge prosto r južno od pruge, koji je danas sastavni dio T m ja, postao je privlačna točka za industriju u razvoju.No, kao željeznička pruga i industrija se u Zagrebu, pa i u Trnju, razvijala prem a interesim a Austrije i Mađarske, više posljednje, je r je Hrvatska uz Mađar­sku bila od 1867. politički i financijski usko vezana. Zbog položaja privredno nerazvijene Hrvatske u Habs­burškoj, odnosno Austro-Ugarskoj Monarhiji, razvoj industrije u T rn ju bio je ovisan o vlastodršcim a u Pešti i Beču, koji su specijalnom ekonomskom poli­tikom usm jeravali razvoj naše cjelokupne industrije prem a svojim interesima. Razvoj industrije usm jerava se i posredstvom novčanih zavoda u kojim a dominan­tnu ulogu ima sfrani kapital. (Prva hrvatska štedionica, osnovana 1846, nije se dugo vremena upuštala u finan­ciranje industrije. Na razvoju industrije prva se anga­žirala H rvatska eskom ptna banka d.d. u Zagrebu, osnovana 1868, i Hrvatsko-slavonska zemaljska hipo­tekam a banka d.d., osnovana 1892.)

3 Zagrebačko Trnje

Zagreb je bio poznat kao središte prerađivačke djelat nosti još iz srednjeg vijeka. Opskrbljivao je predmeti ma obrtničke prerade bližu seljačku okolicu, a take đer i svoje građane i feudalnu gospodu. Šezdesetih ge dina XIX stoljeća Zagreb je bio jedini grad u Hrvat skoj koji je imao više od 10.00 stanovnika. Međutim domaći građanski elementi najradije su sve do počet ka XX stoljeća svoje kapitale ulagali u obrt. Veća po duzeća u Zagrebu nastala su ulaganjem stranog i do maćega židovskog kapitala. U Zagrebu se usredoto čila trgovina i bankarstvo, pa je Zagreb postao glavn trgovački i financijski centar Hrvatske u doba kapita lizma, i jako potrošačko središte. U Zagrebu j e osam desetih godina prošlog stoljeća bilo devetnaest indus trijskih poduzeća s ukupno dvije tisuće radnika. Go dine 1910. grad Zagreb je imao 10.985 najamnih rad nika. Tada je u njem u bilo 107 industrijskih poduzeć: sa 6472 industrijska radnika. U poduzećima s više oc stotinu zaposlenih bilo je 2304 radnika, a takvih j< poduzeća bilo 13.Trnje je u XIX stoljeću bilo selo. Trnje je karaktci sela zadržalo i na početku ovoga stoljeća. Seljački na čin života i način privređivanja još je uvijek bio domi nantan, a mnoge obitelji bavile su se uzgojem povrć; za zagrebačku tržnicu. Trnjani su također snabdijeval grad mlijekom, a neki stanovnici T m ja bavili su se prijevozom konjskom zapregom.Međutim industrija se sve više infiltrira na to pod ručje. Industrija je brzo uvidjela sve pogodnosti smje šta ja uz željezničku prugu i na granici između grad ske jezgre i vanjskih naselja.

Zagrebački paromlin. Još u vrijeme izgradnje željez ničke pruge Zagreb-Sisak bio je u Zagrebu formiran konzorcij od nekoliko kapitalista sa ciljem podizanja industrijskog paromlina u Zagrebu. Ta je grupa 17. VI 1862. dobila građevnu dozvolu za gradnju mlina, i već potkraj studenoga bila je dovršena glavna dvokatna zgrada uz istodobnu adaptaciju zatečenih zgrada za potrebe paromlina. U Paromlinskoj ul. 1. paromlin je

33

Zagrebački paromlin 1862. godine

Raščišćavanje ruševina Zagrebačkog paromlina nakon po/ara 1906. godine

osnovan kao javno trgovačko društvo pod nazivom »Društvo Zagrebačkog paroum ietnog mlina«, i 29. XI 1862. G radsko poglavarstvo izdalo je ob rnu tu dozvolu. D ruštvo je im alo deset članova, a prvi je upravitelj b io Ivan Frankl, te prvi p redsjedn ik V atroslav Egers- dorfer. Proizvodnja je započela 1. II 1863. godine. U parom linu su b ila m on tirana tri parna ko tla uvezena iz A ustrije a bio je sagrađen i industrijsk i željeznički kolosijek k apacite ta do 60 vagona. N aknadno je bio sagrađen odvojak toga kolosijeka do dva drvena skla­dišta kapacite ta 200 vagona. Pogonska snaga strojeva bila je 60 KS. S p roširen jim a nabavljeni su i novi strojevi, a pogonska snaga je b ila vrlo brzo povećana na 120 KS, pa se ta j m lin ub ra jao u najveće i naj­m odern ije u zem lji. Devedesetih godina prošlog sto ­ljeća rad io je sa šest m linskih kam enova i sa 14 pari valjaka. Godine 1889. bio je nabavljen novi parn i stro j od 230 KS i neki drugi u ređaji, tako da je dnevno mogao sam lje ti 300 m etričk ih centi pšenice. Već od 16. X 1886. parom lin je im ao vlastitu e lek tričnu ras­vjetu, davao ju je s tro j od 15 KS. To je bio velik na­predak , kad se uzm e u obzir da je grad Zagreb dobio elek tričnu rasv je tu tek u studenom 1907. Kako bi se povećala proizvodnja, 1893. je ponovo p reprav ljen po­gon i s ta ri su stro jev i zam ijen jen i novima. Ta je re­k onstrukc ija udvostručila proizvodnju, ali je 1906. po­žar un ištio veći dio parom lina.O dm ah se prišlo izgradnji novog parom lina, i po tkraj 1907. zatražena je upo rabna dozvola. Parom lin je bio najm odern ije oprem ljen . M lin je im ao parn i s tro j od 700 KS, a u novu kollovnicu b ila su postavljena dva velika kotla. U odnosu na s tan je p rije požara, proiz­vodnja je gotovo podvostručena. Godine 1911. došlo je do lom a parnog stro ja , pa je bio zam ijenjen novim od 600 KS.M lin je sve do 1873. p ripadao desetorici zagrebačkih Židova. S tupan jem na snagu novoga židovskog zakona Židovi su po tpuno izjednačeni s ostalim stanovni­štvom , pa su se neki članovi ravnateljstva angažirali na drugim poslovima. Radi toga je 14. VI 1873. mlin

Izgradnja velikog rezervoara za plin 1910. godine

34

pretvoren u dioničko društvo s temeljnom glavnicom od pola milijuna forinti. Dioničari su i sada Židovi, uglavnom oni koji su s prvotnim članovima ravnatelj­stva bili u srodstvu ili u poslovnom odnosu. Godine 1877. kao dioničar pojavila se Opća zagrebačka štedio­nica i zalagaonica d.d., a slijedeće godine i Hrvatska eskomptna banka d.d., koja cijeli naredni decenij drži u rukam a šestinu dionica. Međutim zbog krize hiper­produkcije paromlin je nakon neuspjelog fuzioniranja s tek osnovanom Tvornicom papira mirovao 1893. go­tovo pola godine. Trebalo je poduzeće sanirati. Nova je uprava snizila 1894. dioničku glavnicu na 250.000 forinti, ali je već 1895. bila ponovo povišena na 375.000 forinti. Poslije 1895. parom lin posluje nekoliko godina vrlo povoljno, pa je 1902. godine dionička glavnica povišena na m ilijun kruna i tako su dobivena sred­stva za rekonstrukciju i povećanje kapaciteta.Požar 1906. i preveliki investicioni zahvati nakon toga ponovo su 1909. doveli u pitanje postojanje paromlina. Dioničko društvo izgubilo je više od polovice temeljne dioničke glavnice. Prodane su sve nepotrebne nekret­nine a novac je bio uložen u paromlin. Međutim sana­cija nije uspjela i u toku 1910. paromlin postaje vlas­ništvo slovenskog industrijalca Vinka M ajdiča iz Kra- nja, zadržavši samo prividno svoj dionički karakter. Za vrijeme M ajdiča nabavljen je novi parni stroj od 600 KS, a 1912. je u parom linu m ontiran i uređaj za okretanje željezničkih vagona, čime se znatno olakšao utovar. Majdič je zadržao paromlin do 1921, kad je svoje dionice odstupio koncernu »Narodne mlinske i gospodarstvene industrije d.d.«. Za vrijeme prvoga svjetskog rata, a i poslije njega, dionička glavnica paromlina neprestano je povećavana i 1921. je bila15,000.000 kruna. Dionice su osim Majdiča posjedovale Hrvatska eskom ptna banka d.d., Hrvatska komerci­jalna banka d.d., Hrvatsko-slavonska zemaljska cen­tralna štedionica d.d., Banka za trgovinu, obrt i in­dustriju d.d. (1906), Prva hrvatska štedionica d.d., Zagrebačka štedionica i zalagaonica d.d., Zemljovjere- sijska banka d.d. Zagreb i neke druge banke.

Po svojem kapacitetu, a i po kvaliteti proizvoda, Za­grebački paromlin je bio prvi u Hrvatskoj, a ubrajao se i među najmodernije mlinove Austro-Ugarskc Mo­narhije. Prema jednom podatku već 1864. samljeo je200.000 vagona žita. Modernizacijom je proizvodnja paromlina povećavana, pa je od osamdesetih godina prošlog stoljeća do požara 1906. mogao samljeti dnevno oko 30.000 kg pšenice.Na rad paromlina imala je velik utjecaj nepovoljna željeznička tarifa. Oko 75% pšenice paromlin je morao nabaviti iz udaljenijih krajeva. Društvo Južnih željez­nica snizilo je na molbu paromlina u studenom 1866. vozarinske tarife, ali su one za vrijeme banovanja Khucn-Hedcrvaryja ponovo povišene. Previsoke žel jez­ničke tarife primjenjivane su i na prijevoz brašna u inozemstvo, te je to nepovoljno djelovalo na paro mlin u konkurentskoj borbi s mađarskim mlinovima Usprkos dobroj kvaliteti proizvodi zagrebačkog paro mlina bili su potiskivani na području Austro-Ugarskc te je paromlin morao izvoziti brašno u Veliku Brita­niju, Francusku, Španjolsku, Švicarsku, Italiju, Nje­m ačku i Brazil. Za kvalitetu svojih proizvoda paro mlin je dobio različita međunarodna priznanja i odli­kovanja.Na početku XX stoljeća, zbog hiperprodukcije žita­rica, nastoji se proizvodnja brašna u Austro-Ugarskoj M onarhiji ograničili sporazumom velikih mlinova. Za­grebački paromlin od studenog 1901-1903. radi samo dva i pol dana tjedno. Nakon požara i modernizacije pogona, paromlin je sebi nastojao osigurali vlastito tržište. Težnja za kartelizacijom došla je do izražaja i prilikom kupnje »Prvog hrvatskog mlina na čigre« iz Karlovca 1907. čime se taj mlin mislilo eliminirati iz konkurencije, i koji 1924. prestaje posve s radom. Broj radnika u paromlinu veoma je varirao ovisno o sezonskim i konjunkturnim oscilacijama na tržištu bra­šna. God. 1869. u mlinu je radilo 20 radnika, a 1900. godine u punoj sezoni stotinu.

Shematski crtež Gradske plinare iz 1910. godine

Gradska plinara. Zagreb je prvu plinaru dobio 1862. na uglu Gundulićeve ulice i Ulice kraljice M arije (da­našn ja Ulica Braće Kavurić). P linara je godinam a os­vjetljavala grad, ali je tek 1900. postala vlasništvo Gradske općine, koja je po treban novac za kupnju pozajm ila od Prve hrvatske štedionice.Razvoj grada i m jere sigurnosti uvjetovale su preselje­nje p linare Na kanal br. 1 (sada Radnička cesta Đ ure Đakovića). Odluka za izgradnju nove p linare donesena je 1910. godine, a s ta ra plinara poslovala je do 22. IV 1911. Neki dijelovi s ta re p linare bili su pren ije li u novu. Tako je bio prenesen uređaj za proizvodnju, čišćenje i m jeren je vodenog plina, parn i kotlovi, tvor­nica am onijskog su lfata i p linosprem a. N ova plinara proširila se uz željezničku prugu na površini od 9 rali, i na istoku je graničila s tekstilnom industrijom . Imala je i poseban odvojak in dustrijske pruge. Na <analu su sagrađene nove zgrade: upravna i zdrav­stvena, radionica i skladište, zgrada za plinom jere i avnala, prom etna zgrada, čistionica, e lek trična cen- rala, zgrada za aparate , sta je , pa i stanovi za radnike nam ještenike. K apacitet p linare bio je 14.000 m 3 p li­

na. koji se odvodio do cen tra grada cijevim a od 600 11111 p rom jera. Zagrebačka p linara u b ra ja la se u pli- lare srednjeg kapacite ta i im ala je vertikalne re to rtn e icći sustava Pintsch-Bolz, što je om ogućilo kasn iju nodcrnizaciju . Po trošn ja p lina povećavala se upotre- » m u kućanstvim a, u ob rtu i u industriji, pa je koli- ■inu proizvedenog plina neprestano trebalo povećavali. M odernizirana je i u lična rasv jeta ugradn jom autom at- ;kih zapaljivača sustava »Baumag«, pa su tako sa za­grebačkih ulica nestali plinski nažigači, iako je elek- rična rasv jeta pom alo potiskivala plinsku rasv jetu , jve do 1915. p linara je bilježila nap redak i u tehnič- com i u ekonom skom pogledu.

Radom plinare dobivali su se nusprodukti: plinski koks, katran , benzol i am onijeva žesta, te je 1913. osnovana »H rvatska in d u strija k a trana d.d.« na Na kanalu br. 3 (poslovnica tvornice nalazila se u Trenko- voj ul. 18. — danas Ul. 8. m aja). H rvatsku industriju ka trana osnovala je Bečka in d u strija katransk ih pro­izvoda. Kako se poduzeće koristilo po lufabrikatim a Gradske plinare, G radska općina b ila je preko Gradske štedionice jedan od dioničara poduzeća. Početna glav­nica od 200.000 k runa povišena je 1916. na 500.000 kruna. Poduzeće je izrađivalo ka tran isanu krovnu lje- penku, sm olu i cem ent, razne derivate iz kamenog ugljena, ka transku m asu za im pregniranje, sirovi ben­zol, katransko ulje, naftalin , kreolin, karbolineum i pokosti za željezo. Tvornica je im ala posebne uređaje za destilaciju kolofonija, za ra fin iran je ulja, te proiz­vodnju m ašinske m asti i kolomaza.

Željeznička radionica. U drugoj polovici X IX stoljeća počela se na pod ruč ju T rn ja i proizvodnja strojeva. Najveće poduzeće bilo je svakako Željeznička radio- nicca čiji je razvoj bio veom a bu ran , a početak težak. Naime, jo š 1864. zagrebačko G radsko poglavarstvo zam olilo je G eneralno ravnateljstvo Južnih željeznica u Beču, kao vlasnika pruge L ju b ljana-S isak , da svoju tvornicu tračn ica preseli iz Graza u Zagreb. Na tu akc iju G radsko poglavarstvo bilo je po taknu to moguć­nošću zaposlen ja nekoliko sto tina radnika. Društvo, iako za in teresirano za ta j p rijed log rad i jeftine radne snage, n ije p reselilo tu tvorn icu zbog p ritiska au strij­sk ih vlasti. Videći da je p ropala ta akcija, Gradsko poglavarstvo u Zagrebu predložilo je Zem aljskoj vladi da ishodi kod ugarske vlade dozvolu za osnutak velike željezničke s tro ja rsk e radionice, budući da pomoćna

Dopisnica sa slikom novoizgrađene Radionice državnih željeznica

36

radionica, sagrađena 1884, nije mogla podmiriti sve potrebe. Međutim, takva je radionica proradila tek 1893, iako je u Zagrebu bilo dovoljno radne snage i dovoljno ugljena za loženje peći, a i razlog osnivanja takvog poduzeća bio je opravdan. Naime, izgradnjom željezničkih pruga Zagreb je postao važno željezničko raskršće. U Zagrebu su se ukrštali interesi Južnog željezničkog društva, koje je imalo sjedište u Beču i držalo u svojim rukam a prugu L jubljana-Sisak preko zapadnog (južnog) kolodvora, i Ugarskih državnih že­ljeznica, koje je izgradilo prugu Budimpešta—Rijeka i provizornu željezničku stanicu na prostoru sadašnje Pošte br. 2 u Branimirovoj ulici, a zatim 1884. i po­moćnu radionicu u kojoj su obavljani najnužniji ra­dovi na osposobljavanju lokomotiva za vuču, dok je za neke usluge služila i stanica Južnog kolodvora.Zbog veoma živog saobraćaja na pruzi B udim pešta- -R ijeka tadašnji kapaciteti radionice nisu mogli zado­voljiti sve veće potrebe, pa je 1892. sagrađena ložio- nica, a 1893. i željeznička radionica na lokaciji današ­njeg poduzeća »Janko Gredelj«.Željeznička radionica pripadala je Glavnoj željeznič­koj radionici u Budimpešti gdje su obavljani veći radovi. No postepeno se željeznička radionica proši­rila na površini od 116.000 m! te su podignuti prostori za alatnicu (II odjel), kovačnicu i tokarnicu (III odjel), montažu lokomotiva (IV odjel), kolnicu (V odjel), lje­vaonicu (VI odjel), stovarište m aterijala (VII odjel) i odjel adm inistracije (I odjel).Dugo vremena Zagrebačka željeznička radionica bila je loše opremljena, je r su se svi veći radovi obavljali u Glavnoj željezničkoj radionici u Budimpešti. Poste­peno su se ipak kapaciteti Zagrebačke radionice pro­širivali, a pogoni usavršavali. Radionica se i ekonom­ski i tehnički sve više osamostaljivala. a rad njezinih

stručnjaka bio je poznat u čitavom Zagrebu. Već 1894. radionica je zapošljavala oko 200 radnika, te je bila jedno od najvećih poduzeća u Zagrebu.Do osamostaljivanja Željezničke radionice došlo je1904. godine. U to vrijeme u radionici je radilo oko 500 radnika i činovnika. Ložionica je imala oko 60 radnika koji su pripremali lokomotive za vuču. U ra­dionici se moglo mjesečno popraviti 5—6 lokomotiva starog tipa i oko sto putničkih i teretnih vagona. Po­rast željezničkog transporta ponovo diktira porast proizvodnje. Godine 1912. proširuje se odjel montaže lokomotiva i dio putničke kolnice, a bila je izgrađena i nova tokarna. Radi boljeg snabdijevanja električnom energijom bila je te godine izgrađena i vlastita elek- trična centrala s dva diesel-motora od 300 KS i jednim od 400 KS. Ta električna centrala podmirivala je pot­rebe električne energije cijelog željezničkog čvora.

Tvornica papira. Zagreb je, kao administrativno i kul­turno središte Hrvatske, predstavljao značajnog potro­šača papira, a to je bio važan preduvjet za razvoj papirne industrije. Postojanje tvornica papira u Aus triji i Ugarskoj, pa i u susjednoj Sloveniji, potaklo je hrvatske privrednike da 1872. godine pokrenu akciju radi osnivanja dioničkog društva »za priugotavljanje papira i industriju tiska« u Zagrebu. Iako su bila sastavljena i pravila društva, društvo nije uspjelo realizirati svoju ideju, vjerojatno zbog nedostatka nov­čanih sredstava. Ideja je realizirana tek dvadesetak godina kasnije, kad su privrednici Eduard Prister, Aleksandar pi. Weiss, d r Makso Steiner, Mavro Fricđ- feld i Josip Siebenschein 18. I II 1893. utemeljili »Za­grebačku dioničku tvornicu papira« s dioničkom glav­nicom od 300.000 forinti. Prvobitno su utemeljitelji

Reklamni snimak Zagrebačkog paromlina iz 1914. godine

KONIGIICH IANDESBEE AGRAMER DAMPFu KUNSIMUHLE

37

nam jeravali tvornicu podići u blizini željezničke sta ­nice, nedaleko Botaničkog vrla, ali je m olba za podi­zanje tvornice na toj lokaciji bila odbijena, je r bi podizanje takve tvornice zagađivalo okolinu i štetilo zdravlju. G radsko poglavarstvo dalo je u sv ibnju 1893. d ruštvu dozvolu za izgradnju tvornice na Zavrtnici 17 (kasnije Zavrtnica 59). Na osnivačkoj skupštin i Za­grebačke tvornice papira 14. V 1893, u stanu Eduarda Pristera u Ilici 12, odlučeno je da se počne s grad­njom. Tvornički ob jek ti i adap tacija upravne zgrade sagrađeni su do jeseni 1894. po nacrtim a a rh itek ta Honigsbcrga i Deutscha. Potkraj godine započelo se i s izgradnjom industrijskog željezničkog kolosijeka. Iako je tvornica upisana u o b rtn i reg is ta r 1. lipnja 1895, zbog zakašnjele isporuke nekih stro jeva, zapo­čela je s radom tek 10. listopada 1895. godine. Tada je tvornica im ala jedan s tro j za izradu pap ira i neko­liko strojeva za p reradu i doradu . Tvornica se konti­nuirano izgrađivala sve do 1905, kad je dovršena do­gradnja jednokatnog krila tvorničke zgrade i izgrađeno još jedno sprem ište. K om pletirali su se i strojevi. Godine 1906/7. tvornica je im ala dva parna s tro ja od 130 KS, jedan s tro j za izradu p ap ira i 14 holendera, a b ro j zaposlenih je varirao od 150 do 200 radnika, lglavnom M eđim uraca.Već odm ah od početka p lasm an proizvoda Zagrebačke tvornice papira bio je osiguran podjelom trž iš ta s ma- larsk im tvornicam a papira. Zagrebačka tvornica im a­la je tri godine snabdijevali papirom sve au tonom ne, ipravne, sudske i p rosv jetne vlasti i zavode u H rva t­skoj, uključivši i zagrebačko G radsko poglavarstvo. Povoljna k o n juk tu ra u radu tvornice pap ira odrazila se na 20°/o povećanju proizvodnje već 1899. Proizvodi tvornice mogli su konkurira ti bilo kojoj tvornici u Monarhiji, pa je to po tvrđeno i na M ilenijskoj izložbi i Budim pešti 1896. godine. Proizvodnja je neprek idno i porastu do prvoga svjetskog ra ta (1895— 1904. pro- zvocli 1,500.000 do 1,800.000 kg pap ira godišnje, 1907. iodine 2,100.000 kg, 1910. godine 2,800.000 kg). Godine1915. proizvodi sam o 1,360.000 kg, a 1916. godine1,619.000 kg papira ali, izuzev 1914. god., tvorn ica sve Jo 1922. god. sta lno posluje s dobitkom . T reba istaći Ja je Zagrebačka tvornica pap ira na početku dvade­setog stoljeća više od polovice svoje pro izvodnje iz­vozila na područje M ađarske, A ustrije i S rb ije , i da su joj ta trž išta omogućila plasiran je 190 vagona papira1904. godine. Takav p lasm an u prilikam a koje su bile loše za većinu privrednih grana u H rvatskoj, i koje su prisilile dom aće industrija lce da 1904. godine o snuju Zemaljski savez hrvatsko-slavonskih industrija laca radi zaštite in teresa »domaće industrije«, svakako je izvan­redan.Radi povećanja proizvodnje 1905. tvornica je m oderni­zirana, pa su neki s ta ri stro jev i zam ijenjeni novima. Kriza 1905. godine — n astala zbog loših po litičkih p ri­lika u M ađarskoj — ubrzo je prebrođena. Godine 1906. i 1907. tvornica je ostvarila m aksim alnu m oguću pro­izvodnju od 210 vagona pap ira godišnje. K raći zastoj nastaje zbog privredne depresije 1908. godine, nakon čega opet slijedi kon junk tu ra . Plasm an pap ira bio je ozbiljnije ugrožen tek balkanskim ratovim a, koji su

onemogućili izvoz u istočnobalkanske zemlje, pa je p roizvodnja m orala biti za četvrtinu sm anjena.Požar je zahvatio tvornicu 30. X II 1913. Nakon toga instaliran i su u tvornicu novi strojevi, provedena je racionalizacija procesa proizvodnje, a asortim an pro­izvoda proširen , te je tako tvornica mogla i nadalje konkurira ti m ađarsk im i austrijsk im tvornicam a pa­p ira s dužom trad icijom . Godine 1916. industrija pa­p ira u Austro-Ugarskoj M onarhiji se kartelizira. U tvr­đene su jed instvene cijene papira i količine koje sm iju proizvesti pojedine tvornice.

Poduzeća građevne industrije. Jedna od na jsta rijih tvorn ica na pod ruč ju T m ja p ripada toj privrednoj grani. Još 1886. D ragutin K epert osnovao je na Paro- m linskoj cesti b r. 9 »Tvornicu peći i glinene robe«. Uz švedske i š trasbu rške peći u različitim bojam a, koje su se p rije uvozile, poduzeće je izrađivalo i po­sude za cvijeće. K iparsko i klesarsko poduzeće »Ignjat Franz« osnovano je 1894. godine u K oturaškoj cesti 40. »Tvornica opeka grofa K ulm era i druga« na Krugam a osnovana je 1902. za po trebe okolnog stanovništva i tvornica. G rof K ulm er će sudjelovati i p ri osnivanju druge ciglane na T rn ju 1920. godine, kad se taj dio sve gušće naseljava.

Poduzeće drvne industrije. Godine 1902. 25 stolarskih i tap e ta rsk ih ob rtn ik a osnivaju u Parom linskoj cesti br. 75 »H rvatsku s to la rsku i tape ta rsku udrugu«. U- druga je 1918. pretvorena u dioničko društvo s glavni­com od 800.000 kruna.

Poduzeće tekstilne industrije . T ekstilna industrija bila je u H rvatskoj do k ra ja prvoga svjetskog ra ta slabo razvijena, je r se to područje snabdijevalo tekstilnim proizvodim a iz sjevern ih dijelova M onarhije. Godine1905. osnovana je »Zagrebačka tekstilna tvornica Vi- lim Reiner« na Zavrtnici br. 18.

2

Rad tvornica na T rn ju za vrijem e prvoga svjetskog rata. U ra tn im godinam a rad poduzeća bio je otežan zbog nestašice sirovina, poluproizvoda, pomoćnog ma­te rija la i goriva.Za vrijem e ra ta porasle su po trebe za popravkom že­ljezničkih saob raćajn ih sredstava, a n ije ih pratilo adekvatno povećanje proizvodnih kapacite ta željezn ič­ke radionice u Zagrebu, koji su bili isti kao u vrijem e odvajan ja od budim peštanske radionice. Kako bi se moglo udovoljiti porudžbinam a vojnih vlasti povećan je u rad ionici b ro j radnika, a pojačana je i eksploa­tacija radne snage.

Gradska plinara je u toku ra ta također zapala u teš­koće, je r nije m ogla nabaviti plinski ugljen i ostale proizvode potrebne za održavanje postro jen ja . Prve

38

ratne godine nisu se još m anifestirale teškoće u radu plinare, pa je te godine potrošnja plina bila u porastu, i proizvedena je najveća količina od nastanka plinare do tada. Teškoće počinju 1916. godine. Zalihe ugljena bile su rekvirirane za potrebe željeznice i ratne in­dustrije. Osoblje zaposleno u plinari moralo je u vojsku, pa je um jesto muškaraca zapošljavana ženska radna snaga, starci i djeca. S tručnu radnu snagu či­nili su povojničeni radnici pa je zapravo plinara bila vojničko poduzeće. Zbog nestašice plinskog ugljena, a i istrošenosti uređaja, pristupilo se m aksimiranju proizvodnje. Za izradu plina korišteni su različiti suro­gati koji su pridonijeli ubrzanom propadanju osjetlji­vih instalacija. Lošije kvalitete je i proizvedeni plin, pa ga mnogi potrošači p restaju upotrebljavati i ori­jentiraju se na čišću i stalniju električnu energiju. Zbog porasta cijena sirovina i poluproizvoda, a mak- simiranih cijena plina, plinara u ratnim godinama radi s deficitom, iako joj je dužina plinovodne mreže 51.740 metara. Ta mreža u toku prvoga svjetskog rata nije proširivana.Prve ratne godine nepovoljno su djelovale na poslo­vanje Zagrebačke tvornice papira, pa 1914. posluje s gubitkom i obustavlja rad treće smjene. U početku rata bilo je teškoća s nabavom sirovina — naročito ugljena — i s plasmanom proizvoda, koji su se gomi­lali na skladištu. Međutim, već 1915. tvornica osigu­rava sirovine i prestaje poslovati s gubitkom. Radi za cijelo vrijeme prvoga svjetskog rata, i samo ponekad isključuje treću smjenu. Zbog porasle ratne admini­stracije, plasman je proizvoda dobar. Tvornica je

1916. proizvela 1,619.000 kg papira, što je bilo 26 va­gona više nego 1915. godine. U 1917. godini neki pugoni sm anjuju proizvodnju, ali u 1918. tvornica ponovo radi punim kapacitetom u tri smjene. Te je godine čak modernizirana proizvodnje i nabavljeno nekoliko novih strojeva, a dionička glavnica je u kolovozu 1918. po­višena na 1,200.000 kruna.

Rad Zagrebačkog paromlina morao se na početku rata prilagodili ratnim potrebama. Umjesto pšenice, koja je do tada nabavljana iz Mađarske i Vojvodine, mlin melje raž, ječam i kukuruz za potrebe vojske i za aprovizaciju civilnog stanovništva. Godine 1917. na­bavljeni su strojevi za mljevenje kukuruznih klipova i za sušenje vinskog koma, pa se proizvode razni suro­gati upotrebljavani za prehranu stanovništva, a 1916. dovršeno je novo skladište brašna i nadograđen drugi i treći kat nad dotadašnjom sušionicom na Koturaš­koj cesti. Te je godine sagrađen i novi tvornički dim­njak visok 45 metara prema nacrtima bečke tvrtke H. R. Heinickc. Te investicije osigurale su rad paro mlina u toku čitavog rata. Išlo se čak tako daleko prilagođivanju ratnim potrebama da su u sklopu sa­mog paromlina osnovane dvije nove tvornice. »Sup rema« d.d. morala je proizvoditi tjesteninu i kruh na industrijski način, a tvornica konzerva »Hortus« d.d. morala je izrađivati konzerve za vojsku. Međutim zbog ratnih okolnosti početne neprilike oko rada tih dviju tvornica bile su tako velike da one zapravo nisu ni započele s proizvodnjom.

Zagrebačka tvornica papira prema crtežu N. Pavlovića 1930. godine

Privredni razvoj T rn ja u m eđura tnom razdoblju

1

1918-1924. Političke prom jene 1918. godine im ale su dalekosežne posljedice za ekonom ski razvitak T m ja . Ulaskom u novo jugoslavensko ekonom sko područje došlo je do stru k tu rn ih prom jena, koje su za T rn je značile mnoge prednosti, ali su se istodobno ispoljili i nedostaci. Područje H rvatske, pa tako i T rn je , oslo­bodilo se p ritiska buržoazije industrijsk i razvijenih dijelova bivše M onarhije (Austrije, M ađarske i Ceho- slovačke). Rat i prve poslijeratne godine povoljno su utjecale na akum ulaciju kapitala. Tom e je uz uobiča­jeno življe k retan je u privredi nakon ra ta , sigurno pridonijela i poslijeratna e ra p rosperite ta u po ljop ri­vredi u kojoj su neki krugovi poljoprivrednika — u- glavnom srednji i veliki posjednici - stekli značajnu kupovnu moć, pa su po jačanom kupovinom in d u s trij­skih proizvoda i angažiranjem d ijela svojih novčanih sredstava u industriji i bankarstvu , pridonije li živah- nosti na tržištu .U prvoj poratnoj godini nepovoljno su djelovale na razvoj privrede T rn ja nesređene saob raća jne prilike, nesređeni trgovački i valu tn i odnosi s inozem stvom , nestabilnost novca i različite zabrane uvoza. Tako su npr. prilikom žigosanja k runa u jesen 1919. godine, njihovi vlasnici izgubili 20#/o vrijednosti novca. Iduće godine zam jenom krune za d in ar u nerealnom om jeru 4:1, ponovo su bili pogođeni im aoci tih novčanica.Neka industrijska poduzeća s po d ru č ja T m ja npr., parom lin, pap im ica, itd. bili su pogođeni povlačenjem novih carinsk ih granica 1918. godine i uk ljučivanjem u novo jugoslavensko ekonom sko područje , je r su bili odvojeni od svojih ran ijih izvoznih trž išta . Povlačenje carinskih granica i nesređenost saobraćajnog parka nanijeli su šte tu poduzećim a u T rn ju , je r se nisu mogia opskrb iti sirovinam a i osta lim m aterija lom u prvoj poratnoj godini.Kasnije se industrija u T rn ju razvijala ubrzanim tem ­pom. Zagreb je bio najveći financijsk i i in d u strijsk i cen tar u novoj državi od 12 m ilijuna stanovnika. Mno­ge industrijske grane do tada n isu posto jale u novoj državi, koja se ogradila carinsk im zaštitn im zidom od inozemstva. To je donekle s tim ulativno djelovalo na podizanje novih industrijsk ih poduzeća u T rn ju , koja su se razvijala ponekad ubrzanim , a nekad ope t pola­ganijim tem pom za cijelo vrijem e izm eđu dva sv jet­ska ra ta . Razvoju industrije pogodovala je uz visoku carinsku zaštitu i relativno je ftina radna snaga, te p rijašn je prom etne i poslovne veze s inozem stvom . Za industrijske proizvode postizavane su re lativno vi­soke cijene. To je bio jedan od razloga za prenošenje zastarjelih i neekonom ičnih tvorničkih insta lacija iz inozemstva u našu zem lju.U razdoblju od 1918. do 1923. godine ind u strija je im ala nagli razvoj, čem u je svakako pogodovala infla­cija u prvim poslijeratn im godinam a. D jelokrug in­dustrije bio je do k ra ja toga razdoblja povećan in ten­zivno i ekstenzivno, a bila je p rovedena i nacionali­

40

zacija s tran ih poduzeća. U tom vrem enu posto jala je povoljna k o n junk tu ra za većinu industrijsk ih proizvoda, te je to davalo podstrek osnivanju novih i proširen ju već posto jećih poduzeća. In d u strijsk a su se poduzeća znatn ije zaduživala u periodu inflacije, rad i povećanih investicijskih zahvata, koji su bili usm jeren i na podi­zanje novih poduzeća, različita p roširen ja , nabavu s tro ­jeva i si. P itan je k red itiran ja industrije nije bilo rije ­šeno za n ju povoljno, pa je m orala plaćati prilično visoke kam ate na pozajm ljeni novac. To se nepovoljno odrazilo u razdoblju opadan ja konjunkture . K onjunk­tu ra za indu striju n ije dugo tra ja la , pa kod nekih in­dustrijsk ih grana već 1923. godine dolazi do zasto ja i pada proizvodnje. Uzroke tom u treba tražiti uglavnom u konkurenciji s trane proizvodnje, deflacionoj m one­tarno j i kred itno j politici, sm anjen ju kupovne snage radničke klase i seljaštva. U tom razdoblju na pod­ru č ju T m ja najviše se razvila ona industrija , koja je zah tijevala m anja u laganja kap ita la i om ogućivala brzi pu t do profita . Radi toga se i pod velikim naslovima tvorn ica sak rivaju često m ale ili osrednje radionice. In d u strijsk i po let b io je obilježen ne sam o osnivanjem novih već i rekonstrukc ijom i p roširen jem postojećih poduzeća.Prikazat ćem o djelovanje nekih najvećih tvornica i poduzeća.U novoj jugoslavenskoj državi našao se željeznički vozni park u lošem stan ju . Željeznički prom et odvijao se s velikim teškoćam a, što je zahtijevalo njegovu norm alizaciju . Vozila su b ila različitog porijek la i ti­pova. Željezničke radionice u zem lji ostale su bez stran ih s tru čn jak a i n isu mogle da na vrijem e završe redovne popravke vozila. Vozila s većim kvarovima b ila su upućivana na popravak u čehoslovačku i u I ta liju . Željeznička radionica jo š n ije im ala industrij­ski način rada. N asto jala se o sam ostaliti od privatnog sek tora , pa je 1922. godine izgrađeno novo odjeljenje za lijevanje sivog liva i bronze, a kasn ije i alum inija. Radionica je 1923. godine započela s lijevanjem kom­plic iran ih c ilindara ko ji su se p rije uvozili. Značajni usp jesi bili su postignuti i s lijevanjem klipnih karika. Tim je proizvodom snabdijevala i ostale željezničke rad ionice u zem lji. Željeznička rad ionica u Zagrebu se u to vrijem e zna tn ije proširila dogradnjom posto­jećih i izgradnjom novih proizvodnih hala. Međutim , jo š uv ijek se pretežan dio radova na pu tničkim kolima i cijeli proces rad a na te re tn im kolim a obavljao na otvorenom p ro sto ru uz upo trebu zastarje lih uređaja. U takvim uvjetim a i p roduk tivnost je rad a bila niska. N asto jala se povećati pojačanom eksploatacijom rad ­nika, ko jih je, na početku 1922, bilo 1650 od toga oko 300 iz okolice Zagreba. Po tk raj 1925. u radionici radi 811 kvalificiranih radnika, 78 polukvalificiranih, 222 nekvalificirana radn ika i 151 naučnik, što je prem a tom e znatna redukcija zaposlenih u odnosu na 1922. godinu. Zaposlenje u Željezničkoj radionici bilo je nesigurno i ovisno o državnom budžetu.Zagrebački parom lin poslovao je nakon prvoga svjet­skog ra ta u izm ijenjenim prilikam a. P rije ra ta su veliki mlinovi H rvatske i Vojvodine izvozili znatne količine b rašna u Češku, M oravsku i A ustriju, koje su tada bile u istom carinskom području. Ta trž išta

Pogled na Gradsku plinaru i njezinu okolinu na početku velike svjetske krize (foto Reputin)

za naše brašno poslije 1922. otpadaju, a kapacitet mli­nova u zemlji je znatno prelazio potrebe unutrašnjeg tržišta. Zbog toga mlinska industrija zapada u krizu već 1923. godine i u njoj će se nalaziti u čitavom m eđuratnom razdoblju. Na izvoz jugoslavenskih žita­rica i mlinskih proizvoda djelovao je nepovoljno, uz provođenje različitih ekonomsko-političkih m jera ze­malja uvoznica, i prodor jeftinog američkog žita i brašna na evropsko tržište. U tom sklopu treba pro­m atrati razvoj Zagrebačkog paromlina. Sve do 1922. godine Zagrebački je parom lin ostvarivao velike za­rade, je r je bio moguć izvoz. Paromlin je tada isplaći­vao i velike dividende dioničarima. Tako je npr. divi­denda 1920. bila 20%. Kasnije, kad je izvoz otežan, velika mlinska industrija, pa tako i Zagrebački paro­mlin, preorijentirali su se na unutrašn je tržište, gdje su se sukobili s konkurencijom velikog broja malih mlinova, od kojih je velik broj bio podignut nakon rata. U nutrašnje tržište bilo je ograničeno, je r je um­jesto 15 imalo samo 3—4 m ilijuna potrošača. Samo polovica stanovništva trošila je pšenični kruh, a oko polovica od toga nabavljala je brašno po nižoj cijeni od malih ušum ih mlinova. U takvoj je situaciji pro­izvodnja Zagrebačkog parom lina svedena na najm anju mjeru. Zagrebački parom lin je imao kapacitet 15—17 vagona dnevno (uz 10 vagona run jenja i 5 vagona su­šenja kukuruza), silos i skladišta za 1600 vagona. Imao je pogonsku snagu od 735 KS i 120—160 radnika. Go­dine 1920. u Paromlinu je sagrađena poslovnica, a iduće godine i jednokatna stam bena zgrada.U Zagrebačkom parom linu tada je započeo proces okupljanja srodnih poduzeća, tako što Zagrebački pa­romlin preuzima dionice tih poduzeća, proces koji je do kraja proveo žitokom binat poslije drugoga svjet­skog rata.»Hortus d.d.« prva hrvatska tvornica konzervi osno­vana je zapravo 1918. godine s glavnicom od 4 mili­juna kruna. Proizvodila je različite vrste voćnih kon­zervi. Zapošljavala je 50 radnika. Nije radila punim kapacitetom a proizvode je prodavala u cijeloj zemlji.

»Suprema, prva hrvatska tvornica tjestenine d.d.« osnovana je također 1918. godine s glavnicom od mi­lijun kruna. Tvornica je imala pogone u Zagrebu i u Osijeku. Tvornica u Zagrebu dnevno je proizvodila 3000 kg kruha i peciva, 8000 kg tjestenine i 400 kg keksa. Prodavala je i vreće za žito. Zapošljavala je 40 radnika. Pogon u Osijeku osnovan je 1921. godi­ne od odjela za proizvodnju tijesta »Prvog osječkog mlina na valjke d.d.«. I »Hortus d.d.« i »Suprema d.d.« bili su smješteni u prostorijam a Zagrebačkog paro­mlina.Zagrebački paromlin bio je dioničar i nekih drugih poduzeća, npr. »Save d.d.« i »Jugovoza d.d.«. »Savu d.d.« za uvoz i izvoz osnovana je 1918. godine s glav­nicom od 12 milijuna kruna. Glavnica je bila 1923. godine povišena na 20 milijuna dinara. Poduzeće je imalo filijale u Beču i T rstu pod imenom »Orbis«, te više ispostava u zemlji. »Jugovoz, prvo jugoslaven­sko d.d. za posuđivanje željezničkih vagona i loko­motiva«, osnovan je 1920. godine s glavnicom od 6 milijuna kruna. Kao i »Sava d.d.« bio je smješten u prostorijam a Paromlina.Koncern »Narodne mlinske i gospodarstvene industri­je d.d.« bio je osnovan 15. X 1920. godine sa ciljem da podiže i financira mlinove, sušionice i slične industrije i prodaje njihove proizvode. Trećina dionica tog kon­cerna nalazila se pod kontrolom Zagrebačkog paro mlina. Dionice toga koncerna imali su i Prva hrvatska štedionica. Banka za trgovinu i obrt i industriju d.d. i Zemljovjeresijska banka. »Narodna mlinska i gospo­darstvena industrija d.d.«, postala je 1921. godine vlasnik Zagrebačkog paromlina, je r se u njenim ru­kama nalazio m ajoritetni paket dionica. Ostale dio­nice su bile u posjedu Prve hrvatske štedionice i Banke za trgovinu, obrt i industriju d.d. iz Zagreba. Koncem je 1922. godine financirao različita poduzeća iz svoje interesne sfere. Težio je da stavi pod svoje okrilje što više mlinova. U sastavu koncerna bilo je 1922. godine 10 poduzeća od toga 4 velika mlina. Te su godine obavljeni u Zagrebačkom paromlinu po­

41

pravci na uređajim a za m ljevenje i 1923. provedena rekonstrukcija a uređaji podešeni za rad u m irno­dopskim uvjetim a. K oncern se u radu sukobljavao s različitim prom etnim teškoćam a, valutnom nestab il­nošću, neposto jan jem zaštitn ih carina, teškoćam a ve­zanim za izvoz, slabim žetvam a i ekonom skom k ri­zom. Povoljno poslovanje tra ja lo je sam o k ratko vrijem e poslije prvoga svjetskog ra ta , pa su u raz­doblju 1923—1930. u bilanci iskazani gubici. Neka poduzeća u sklopu koncerna m orala su zbog toga obustaviti rad (»Hortus« 1924).Tvornica papira povisila je odm ah nakon ra ta glav­nicu na 2 m ilijuna kruna i provela m odernizaciju , jer su postro jen ja bila do traja la . No povlačenjem novih državnih granica tvornica je izgubila više od 50°/o tržišta, a im ala je i problem a s nabavom siro- rina. Zbog toga je tvornica počela s radom u ožujku1919. godine nakon elek trifikacije p o stro jen ja i na­bavke različitih strojeva. Glavna sirovina za proizvod­nju papira bile su do 1929. godine krpe. Tvornica je 1922. godine proizvodila 2,300.000 kg pap ira i im ala 200 jadnika. Zbog zabrane uvoza p ap ira iz A ustrije, vojnica od 1920. usp ješno poslu je i o stvaru je veliku lobit. Glavnica je 1923. godine b ila 500.000 d inara. Međutim, povoljna kon ju n k tu ra tra ja la je sam o do 1922. godine, kad zbog niskih uvoznih carina dolazi lo dum pinga papirn ih proizvoda iz Austrije. Tvor­nica je obustavila rad 1922. godine na m jesec dana, \ 1923. na pet mjeseci. Opet se poseže za rekonstruk- :ijom i m odernizacijom rad i veće proizvodnosti, a proizvodnja se od ređu je karte ln im sporazum om . U azdoblju između dva ra ta zagrebačka pap irna in- lu strija bila je u rukam a 13 m eđusobno povezanih lioničkih društava. Najveći dio dionica nalazio se konstantno u rukam a nekoliko obite lji iza kojih je Uajao m ađarski, odnosno židovski kapita l. Dionice '.agrebačke papirne in d u strije posjedovali su i neki lom ači novčani zavodi, a m anji dio i dom aće trgovačke nbitclji H udetz i Kugli.Drvna industrija T rn ja b ila je obogaćena s nekoliko lovih poduzeća.»Smreka, tvornica za gradn ju pokućstva i drvene b je ­sove d.d.« osnovana je 1920. godine. N alazila se u Pa- romlinskoj cesti b r. 8. Glavnica je b ila m ilijun kruna. Tvornicu je osnovalo nekoliko zagrebačkih ob rtn ika, stolara i tapetara . Poslovno je surađ ivala s Jugo- aankom. Tvornica je im ala 10 različ itih sto larsk ih strojeva i 32 tokarske klupe. Proizvodila je građevnu stolariju, oprem u za urede i trgovinu i lijesove. U irijem e povoljnog poslovanja u tvornici je bilo za­posleno oko 50 kvalificiranih radnika.»»Javor d.d.« p rije »H rvatska s to la rska i tap e ta rsk a udruga« izgradila je 1922. godine tvornicu u Paro- mlinskoj cesti br. 75. a poslovnica je b ila u Praškoj ulici br. 10. Godine 1923. tvornica se proširila i naba­cila m oderne strojeve. Proizvodila je različite vrste tapeciranog i drvenog pokućstva, a im ala je 50—60 radnika. Proizvode je prodavala u cijeloj zem lji, i imala podružnice u V araždinu, S isku i Leskovcu. »Ja­vor« je poslovno surađivao s Prvom h rvatskom o b rt­nom bankom .

U M iram arskoj cesti br. 18 bila je »Stolarska i kolar- ska industrija d.d.« s glavnicom od pet m ilijuna kruna. Drvna ind u strija b ila je zahvaćena krizom već 1924. godine. Ona nije pošted jela ni tvornice s T rnja. Tako je »Sm reka d.d.« 1924. godine zapala u financijske teškoće. U m eđuratnom razdoblju bila je u Radnič­koj cesti b.b. i »Pilana Ivana H artla«, a skladište i stro jevna rad ionica istoga poduzeća bili su u Radnič­koj cesti 52.K em ijska industrija u T rn ju b ila je u razdoblju iz­m eđu dva sv jetska ra ta zastup ljena s nekoliko po­duzeća.»Moster« tvorn ica laka i bo ja d.d. (danas »Chromos«) osnovano je 9. X II 1920. godine s glavnicom od pet m ilijuna k runa. Nalazila se N a kanalu br. 41 (danas R adnička cesta Đ ure Đakovića), a poslovne su pro­s to rije b ile u M esničkoj ul. b r. 13. Osnivač poduzeća bio je B ernard M oster. Tvornica je bila najveći proiz­vođač zem ljanih, kem ijsk i čistih i kem ijski uljepšanih bo ja u zem lji i filijale tvornice bile su u Beogradu i Novom Sadu, a p rodavaonice u Zagrebu i Beogradu. Pogon za pro izvodnju tih bo ja osnovan je 1923. go­dine. T vornica je proizvodila godišnje 500—700 tona različitih prem aznih sredstava, oko 90 vagona različitih lakova, 80 vagona čistog lanenog fim isa, 40 tona na- dom jestka fim isa, polulanenog firn isa i tiskarskog fim isa , 40 vagona u ljen ih bo ja , 200 vagona zem ljanih bo ja , 180 vagona kem ijsk i u ljepšanih bo ja , 20 vagona kem ijski čistih b o ja i oko 140 vagona različitih vrsta stak larskog k ita . Sirovine je uvozila uglavnom iz ino­zem stva. Sam o sirovine za pro izvodnju zem ljanih boja dobivala je iz v lastitih rudokopa u Sloveniji i iz os­ta lih nalazišta u H rvatskoj i S rb iji. Pogonska snaga bila je p arn a i e lek trična jačine 120 KS, a u tvornici je rad ilo 40 činovnika i 120 radnika. Tvornica je im ala vlastiti in d u strijsk i kolosijek.P otrošnja plina nazadovala je u ra tn im i poratn im godinam a, pa je G radska p linara proizvela 1919. godi­ne 2,008.930 m» plina, što je odgovaralo po trošn ji iz1905. godine. Na rad p linare nepovoljno su djelovale teškoće vezane uz nabavu ugljena, carinske teškoće i devalvacija valute. C ijene proizvodnje p lina rasle su, a p o tro šn ja opadala te p linara poslu je s deficitom. S ituac ija se izm ijenla tek 1923. godine, kad je pora­sla p o tro šn ja i u gradu proširivana p linska mreža od 1921. do 1924. godine. U p linari je radilo oko 150 radnika.»H rvatska in d u strija k a tran a d.d.« dobro posluje u godinam a poslije prvoga svjetskog rata . Ostvareni dob itak 1918. godine bio je za 50°/o viši od dioničke glavnice. G lavnica je te godine b ila 500.000 kruna, a do 1924. godine povećana je na tr i m ilijuna dinara. Tvornica se nalazila Na kanalu br. 3, uz plinaru, i na Beogradskoj cesti b r. 5 te na Radničkoj cesti 29. Pogon je bio elek tričn i jačine 30 KS, a uređaj za de­stilac iju k a tran a im ao je kapacitet 300 vagona godišnje. Tvornica je posjedovala p ostro jen ja za proizvodnju kolofonija, ra fin e riju u lja i proizvodnju m ašinske m asti i kolomaza. Glavni dio proizvodnje sačinjavali su 1924. godine ovi proizvodi: katran isana krovna ljepenka (1,300.000 m s), kolom az (do 100 vagona), smol- ni cem ent, razn i derivati kam enog ugljena, katranska

42

masa za impregniranje, petrol, smole, sirovi benzin (9 vagona), katransko ulje, naftalin (4 vagona), kreolin, karbolin, pokosti za željezo.N ajstarije zagrebačko poduzeće asfaltne struke »Antun Res, izrada asfalta, krovne ljepenke, žmirka i kamc- narsko poduzeće« nalazilo se na Radničkoj cesti br. 5 tek od 1929. godine. Poduzeće se razvilo od asfaltnog poduzeća ing. Ljudevita Dcutscha u Klaoničkoj 9a (danas Kraševa ul.), koje je bilo osnovano 1890. go­dine i imalo skladište u Koturaškoj cesti 46. Tvor­nica je 1924. godine imala električni pogon od 70 KS i 40—60 stalnih radnika, a proizvodila je razne vrste asfalta, kila, razne masti, bitumen, različiti izolacioni materijal, asfaltni kamen, brašno, ploče i kalranisala je javne površine u Zagrebu i izvan njega.U Miramarskoj cesti br. 43. bila je tvornica sapuna »Kollin«. Osnovana je 1921. godine s glavnicom od 1,5 milijun dinara. Bilo je to manje poduzeće, ali pri­lično dobro opremljeno. Dnevna proizvodnja bila je 2500 kg.U međuratnom razdoblju bila je u Miramarskoj b.b. kemijska industrija »Herkules d.d.« i »Tvornica sa­puna Kalčić« na Zavrtnici 33 (prije je na istom broju bila Tvornica sapuna »Tribor«), te kemijska tvornica »Viktorija« u M iramarskoj br. 5.Građevna industrija u T rn ju bila je u poslijeratnim godinama obogaćena s nekoliko novih poduzeća. »Tr­njanska parna ciglana na dionice« u Tm janskoj ulici 36 osnovana je 1920. godine i imala je glavnicu od 1,5 m ilijun dinara. Pripadala je interesnoj sferi Prve hrvatske štedionice. Ciglana je imala parni pogon od 60 KS i dvije preše.»Ciklop d.d. za građevnu industriju« osnovan je 24. VI1922. godine. Ulazio je u interesnu sferu Prve hrvat­ske štedionice. Poduzeće se bavilo eksploatacijom pijeska i šljunka, izradom betonskih proizvoda, na­bavom, preradom , prijevozom i trgovinom građevnim, tehničkim i gorivim materijalom. Pijesak i šljunak vadio se na Savici i vagonetima dopremao u stova- rište na uglu Radničke i S trojarske ceste (danas sje­verna strana Autobusnog kolodvora).»Pilot d.d.« za građevnu industriju (Radnička cesta 22) osnovan je 1922. godine s glavnicom od 100.000 dinara koja je 1923. godine povišena na milijun di­nara. Tvornica je bila sm ještena u dvokatnoj zgradi; imala je električni pogon od 50 KS i 60—70 radnika. Raspolagala je različitim strojevim a za miješanje i usitnjavanje ilovače i trim a kalijevim pećima. Godišnje je proizvodila 1500 raznih peći. Poduzeće se bavilo proizvodnjom i montažom različtih peći, postavlja­njem različitih keram ičkih proizvoda i prekrivanjem krovova.U T m ju su bila još neka građevna poduzeća: »Greiner i Varonig« (Koturaška cesta 44), »Tkalčić Stjepan« (Tm janska cesta 52), »Dubsky i drug« (Paromlinska 50). U m eđuratnom su razdoblju u Koturaškoj 40 bila poduzeća: »Franz Ignjat, industrija m ram ora i granita« i »Lignum, krovna ljepila«.Tekstilna industrija T m ja se u m eđuratnom razdob­lju povoljno razvijala. U T m ju su, već prije povećanja carinske zaštite 1925. godine, bila osnovana neka nova poduzeća tekstilne struke.

Reklama Tvornice laka »Moster d.d.« iz 1924. godine

»Prvu jugoslavensku tvornicu trikotaže d.d.« (Zavrt­nica br. 42) osnovala je na početku 1924. godine čeho- slovačka tvornica trikotaže iz Ascha, vlasništvo Chris­tiana Geipela, I. Klausa i tt. Christiana Wagnera u prostorijam a tvornice Oskara Sauera.»Zagrebačka tekstilna tvornica Vilim Reincr« na Za­vrtnici 18 bila je pretvorena u trikotažu. Prešla je u vlasništvo Mavre Sauerbruna, dugogodišnjeg upravi­telja tekstilne tvornice u Dugoj Resi. Pogonska snaga bila je 125 KS, a pri radu punim kapacitetom zapo­šljavala je 250 radnika, pretežno radnica. Proizvodila je trikotažu, čarape i donje rublje. Tvornica je imala 3000 vretena i godišnje je mogla ukončati 750.000 funti konca. Poduzeće je imalo vlastitu bojadisaonicu i bjelionicu Na kanalu br. 6.Metalo-mašinska industrija u Trnju razvila se također intenzivnije nakon prvoga svjetskog rata.»Jugoslavenska industrija motora d.d.«, osnovana 1919. imala je upravu i poslovnicu u Sudničkoj ulici br. 5 (danas Amruševa ul.) a tehnički odio i radionice Na kanalu br. 5. Glavnica poduzeća bila je 1921. godine

msra tihi mitZA G R EB

NA KANALU 41

P R O I Z V O D :SVIH VRSTI LAKOVA ZA O BRT, IN D U STRIJU I TRG O V IN U , ŽELJEZ­N IC E , P O M O R S T V O I Z R A K O ­PL O V STV O , FIRNIS, ULJENE BOJE,

STAKLARSKI KIT.

B O J E :

KEM IČKI ČISTIH, KEMIČKI ULJEP­ŠA N IH I ZEMLJANIH BOJA.

43

dva m ilijuna kruna. Poduzeće se sasto jalo od velikih radionica za popravak au tom obila i različitih vrsta strojeva.»Alat, industrijsko d.d.«, osnovano 1918, im alo je po­slovnicu u Gajevoj ulici br. 59, a tvornicu Na kanalu br. 20. Dionička glavnica bila je u više navrata po­većavana i 1924. godine dosegla je 2,5 m ilijuna di­nara. Tvornica je 1922. godine im ala 50 radnika. Društvo se bavilo pro jek tiran jem i izvođenjem svih poslova m etalne i građevne struke. Proizvodilo je uske i norm alne tračnice za željeznice, vagonete, skretnice, okrelače i različite vrste a lata, postavljalo je strojeve i slično. Trgovalo je raznom željeznom i tehničkom robom, alatom i strojevim a, a im alo je i zastupstvo raznih alata i stro jeva firm e »Richard Felde i Rem- seheid«. Tvornica je 1924. godine zapošljavala 80— 100 radnika, a godišnji je kapacite t bio oko 300 vagona različitih proizvoda.Dva m etalska poduzeća bila su osnovana na Z avrt­nici godine 1921: »Piva h rvatska tvornica lim enih, b ra ­varskih proizvoda i pocinčaona d.d.« i »J. B. Ulrich, tvornica olovnih proizvoda«. Prvo poduzeće osnovano je s kapitalom od m ilijun kruna, koji je 1922. bio po­većan na 1,5 m ilijun d inara. Tvornica je b ila suvre­meno uređena i im ala je pogon od 100 KS. Započela je rad sa 180 radnika, ali je njihov bro j sm anjen 1924. godine na 120. Tvornica se nalazila na Zavrtnici br. 34, a poslovnica i prodavaonica u P e trin jsko j ul. b r. 4 i na Jelačićevom trgu br. 13 (danas T rg Republike). »J. B. Ulricli, tvornica olovnih proizvoda« im ala je 1921. glavnicu od 1,5 m ilijuna d inara , ko ja je kasn ije podvostručena. Tvornica je b ila na Zavrtnici, a p ro ­izvodila je različite olovne proizvode. Pogonska sna­ga je bila 50 KS, a im ala je 20—25 radnika.»Prva hrvatska tvornica tu rp ija A. Faber i sin« nala­zila se od 1855. do 1925. na Potoku 74 (Tkalčićevu ul.), i od tada u M iram arskoj 23. Tvornica je p relazila od □ca na sina, a već 1864. dobila je nagrade na Prvoj gospodarskoj izložbi u Zagrebu. Godine 1923. b ila je znatnije proširena. Pogonska snaga je b ila 25 KS, a Jnevno je proizvodila 500—600 kom ada prvorazrednih turpija. K apital je bio 250.000 d inara.Turpije je proizvodila i »Jugoslavenska in d u strija če­lika i tu rp ija Rudolf Schm idt i Co.d.d.« (Kruge br. 41). Poduzeće su osnovale 1922. godine Prva h rvatska šte- Jionica i firm a »Rudolf Schm idt i Comp.« iz Beča. Dio­nička je glavnica bila 3,750.000 dinara . Proizvodila je tu rp ije i razni alat. Z astupala je tvornicu čelika gro­ta Thurna iz G uštan ja na Ravnem, a prodavala je i čelik »Azzalon«. Pogonska snaga tvornice bila je 85 KS, a godišnje je proizvodila oko 10 vagona speci­jalnih čelika i 500.000 kom ada različitih v rs ta tu rp ija . Tvornica je zapošljavala 25 kvalificiranih radnika. Uprava i poslovnica poduzeća bile su u G undulićevoj ulici 42. D ruštvo je držalo zastupstvo stro jeva firm e »Ernest Krause & Co« iz Beča.»Tvornica lu ste ra i m etalne robe 'Lux' d.d.« (Kotu­raška cesta br. 9) osnovana je 1922. godine s kapita­lom od 400.000 d inara, koji je do 1924. godine po­većan na dva m ilijuna d inara. Tvornica je im ala lje­vaonicu, tokariju , tiskaonu kovina, po jasarnu , bru- sionu i galvanizaciju. Pogonska snaga je 1924. godine

bila 12 KS, a bro j radnika se kretao od 30 do 100. Tvornica je m jesečno proizvodila 400 lu ste ra i imala je s ta tu s kraljevskog dvorskog dobavljača. Prodavao­nica je bila u Oktogonu.U prvim poslijeratn im godinam a znatn ije se razvila i trgovinska d jelatnost, ko ju nisu mogle zaustaviti raz­ličite državne zabrane, nesređene saobraćajne prilike, ni m onetarna situacija u zem lji. U ožujku 1919. godine bila je u zem lji uvedena slobodna trgovina, osim mo­nopolskih proizvoda, što je om ogućilo trgovcim a stje­canje značajn ih zarada, koje su često plasirali u in­du s triju ili u neka druga dionička društva. U godi­nam a nakon prvog svjetskog ra ta imao je trgovački kapital, uz onaj u bankam a i industriji, najpovoljniju situaciju . Na p od ruč ju T m ja bile su osnovane raz- ličle m anje trgovačke radnje , i to naročito one koje su se bavile p rodajom preh ram ben ih proizvoda. Tu su bila različita sk lad išta drveta, ugljena, građevnog i sto larskog m aterija la , upravo zato što je ono sm ješ­teno uz željezničku prugu, a uz to nije daleko od sre­d išta grada. U T rn ju su se u razdoblju između dva sv jetska ra ta nalazila ova sk lad išta i prodajn i p ro­stori: u B ednjanskoj ul. 2 »Drvara T raver d.d.« za p rom et željezničkih pragova, »Drvougljen«, »Hinko- vić Zl. i W ilhelm J.«, sk lad ište građevnog m aterijala. Na Zavrtnici je im ao sk lad ište s v lastitim odvojkom željezničke pruge »Kristalum d.d.«. Poslovnica toga poduzeća b ila je u Boškovićevoj ul. 26. Skladište stak­la veletrgovine s tak lom »Vitreja« i s tak lana »Weiss i drug« iz Kum ičićeve ul. b r. 2 bilo je u K oturaškoj cesti 3. U M iram arskoj ulici b io je isto nekoliko sk lad išta i d rvara i to: »Heraklit«, sto larsko drvo (M iram arska b r. 20); »Žar«, sk lad ište drva, ugljena i koksa (M iram arska 31); »Zagrebačka rad n ja za pro­m et ugljenom , drvom i građevnim m aterijalom « (Mi­ram arsk a 32); »Carbofag d.d.«, sk ladište drva (Mira­m arska 55) i dvije d rvare (u M iram arskoj cesti br. 25 i b r. 32). U Radničkoj cesti b r. 39 bilo je sk lad ište po­znate tvornice kavovina »Hinka Mayera«, na br. 50 sk lad ište sirove kože »Tandler Maksa«, a na br. 52 »Ivan H artl« , sk lad ište dasaka i stro jevna rad iona i vojno sk ladište. U S tro ja rsko j cesti 28 bilo je sm ješ­teno sk lad ište »H rvatske in d u strije papira«, drvara i s tovarište »Našičke d.d.«, »Siod, sk ladište i o tprem ­ništvo d.d.«, a na br. 43 sk ladište »Standard Vakuma d.d.«. Na Zavrtnici b r. 8 bilo je »Gorivo d.d.«. Treba spom enuti, da je osim ovih većih d rvara postojao niz m anjih gdje su gorivo kupovali sirom ašniji stanovnici T rnja.Nacionalna valu ta n ije se u sp jela s tab iliz ira ti sve do uvođenja deflacije 1923— 1924. godine. Godine 1923. došlo je do kred itn ih teškoća. Deflacionom krizom bila je pogođena priv reda T m ja zbog toga što je mo­ra la v raćati ran ije uzeti k red it uz kam atu od 20 do 30%. Opseg poslovanja industrijsk ih poduzeća bio je sm anjen, a osnivanje novih bilo je znatno rjeđe. U tom razdoblju p rivreda T m ja m orala se sukobiti s nestašicom kapita la i visokom kam atnom stopom , koja je nešto sm anjena tek 1926. godine. Znatno je bio ote­žan i plasm an robe na trž ištu . Teškoće su postojale u gotovo svim industrijsk im granam a. Nakon poboljša­n ja tran sp o rtn ih i trgovinskih veza s inozemstvom pokazalo se da je tadašn ja carinska zaštita domaće

44

industrije nedovoljna, zbog čega se nije mogla su­protstaviti stranoj konkurenciji. S trana konkurenci­ja bila je uspješna i u papirnim proizvodima. Zagre­bačka tvornica papira je 1924. godine poslovala neko­liko mjeseci s gubitkom, je r je trgovinskim ugovo­rom s Austrijom bila snižena carina na papir a 11. XI1924. obustavila je rad, i 1. X II 1924. otkazano je go­tovo svim zaposlenim radnicima. Zalihe proizvoda bile su rasprodane po vrlo niskoj cijeni. Tvornica papira nije radila 18 mjeseci, te je to vrijeme isko­ristila za preuređenje i modernizaciju pogona. Zbog strane konkurencije i reparacija bila su nezaposlena i metalomašinska poduzeća, pa sm anjuju proizvodnju i prelaze na svaštarenje. U takvim prilikam a dolazi i do kartelizacije većih tvornica. Otpušteni kvalifici­rani radnici u potrazi za zaradom otvaraju male ra­dionice, koje su bile često sm ještene u nepodesnim podrum skim ili dvorišnim prostorijam a. Kako se op­seg posla smanjio, neke od njih samo životare na granici proletarizacije.Poduzeća sm anjuju proizvodne troškove i obaraju nadnice, ali ni to nije povećalo njihovu konkurentnu sposobnost prem a inozemstvu. Zbog toga je 1925. godine donesena zaštitna carinska tarifa čime se htjelo spriječiti ulazak stranih proizvoda u našu zemlju.

2

1925—1929. Drugi period privrednog razvoja T rnja poklapa se uglavnom s donošenjem carinske tarife1925. godine, a završava početkom privredne krize 1929. godine. Nova carinska tarifa stupila je na snagu 20. VI 1925. Bivša Jugoslavija se od tada ubraja u red zemalja s najvišim zaštitnim carinama. Umjesto robe Jugoslavija je sada privlačila strani kapital, te su time ostvareni uvjeti za intenzivniji razvoj niza do tada zaostalih industrijskih grana.Osobiti rast bilježi tekstilna industrija. Na Zavrtnici 7 konfekcionari braća Kohn iz Zagreba i grupa poljs­kih industrijalaca osnovali su »Tvornicu čarapa i tka­nina d.d. Zvono«. Tvornica je imala pogon od 25 KS i oko dvije stotine zaposlenih koji su radili na istro­šenim strojevim a uvezenim iz Poljske.Kapitalima »Zvona« i »Preslice d.d.« osnovana je oko sredine 1929. u Supilovoj 7 m odem a tvornica pamučnih čarapa »Silk d.d.«. U 1929. ta je tvornica proizvela1,920.000 pari čarapa, a njen upravitelj Kohn uveo je rafinirane metode intenzivnog rada na lančanoj vrpci. Usprkos zaštitnoj carini domaći industrijski proizvodi sve teže nalaze kupce uslijed opadanja kupovne moći radničke klase i širih slojeva seoskog stanovništva. Od1926. godine počinje jako opadati cijena poljoprivred­nih proizvoda, pa je to imalo teških posljedica i za gradsku privredu, zanatstvo i industriju . Sve se više gomilaju zalihe neprodane robe i time stvaraju pre­duvjeti za još veću krizu.Otvaranje »škara cijena« na štetu seljaštva utjecalo je na opadanje djelatnosti u svim privrednim oblasti­ma. Sve je to imalo posljedica i za privredu Trnja.

Provođenje deflacione monetarne politike izazvalo je jako sužavanje kreditne djelatnosti, povećanje ka­matne stope, smanjivanje investicija u proizvodnji i otežanjc isplate industrijskih zajmova zaključenih u poratnim godinama u vrijeme inflacije, povećanje se­ljačkih dugova itd. Niz poduzeća morao je smanjiti proizvodnju, sniziti radničke nadnice i otpuštati rad­nike. U naročito teškom položaju su bile mlinska i papirna industrija Trnja. Niz obrta počeo je već od 1924. godine očito nazadovali. Zbog prestanka stam­bene zaštite 1925. godine porasli su režijski troškovi, pa su neki obrtnici morali napustiti lokale jer nisu mogli platiti stanarinu. Nepovoljno stanje bilo je naročito u obrtu prehrambene struke i uslužnim obrtim a (brijači) i postolari. U nekim zanatskim strukam a (npr. brijača) postojala je velika konkuren­cija od pomoćnika koji su otvarali radnje da bi ne­kako preživjeli. U obrtim a vezanim za građevinarstva situacija se nešto popravila 1926. godine. Cijene za­natskih proizvoda bile su u padu, ali u manjem obi mu i manjom brzinom, nego cijene poljoprivrednih proizvoda. Od 1928. do 1931. godine bile su snižene cijene u grupi građevinskih zanata i tekstilne zanat ske proizvodnje za 20—30°/o. Cijene ostalih zanata također su bile u padu, npr.: kožarske struke 30— 10° „, drvodjeljskih zanata 25°/o, bravarske struke 30°.'o itd. Mnogo bolje nije bilo ni u industriji. Mlinska in dustrija bila je zahvaćena krizom 1926. godine. Veliki mlinovi iskorišćuju svega 20%> kapaciteta. Mlinska industrija u Hrvatskoj bila je pogođena izmjenom željezničke tarife (1. X 1926) i povišenjem lokalne tarife za luke, a u izvozu se sukobljavala s inostranom konkurencijom. »Narodna mlinska i gospodarstvena industrija d.d.« poslovala je 1928. godine s dobitkom, ali je prije toga dvije godine imala gubitke. Društvo 1928. godine ure­đuje u prostorijam a paromlina Ljuštionicu riže s kapacitetom od šest vagona.Nazadovala je i mesna industrija. U Trnju je bila »Tvornica crijeva J. Pavešić« (Kruge 42).Zagrebačka dionička Tvornica papira proradila je po­novo u svibnju 1926. godine, nakon godinu i pol dana mirovanja. Zbog nepovoljne carinske zaštite i jake konkurencije domaćih tvornica papira (Vevče), imala je na skladištu 43 vagona papira, koji je morala prodati po znatno nižoj cijeni. Zagrebačka dionička tvornica papira poslovala je s gubitkom od 1923. do1928. godine.»Prva hrvatska tvornica papirnih vrećica d.d.« prese­lila je 1926. godine iz Ilice 30 u novu zgradu u Radnič­koj cesti 21. U nove prostorije bile su preseljena tiskara, tvornica papirnih vrećica i skladište, a knji žara je i dalje ostala u Ilici. Tvornicu papirnih vrećica osnovala je 1892. godine knjižara Lavoslava Hartmana (kasnije S. Kugli i A. Deutsch). Bila je smještena uz. tiskaru osnovanu 1888. Od 1913. godine tvornica je u vlasništvu braće Kugli. Tvornica je 1922. godine imala električni pogon od 15 KS, a u tiskari i knjigovežnici 50 KS. Godišnje je proizvodila 15 vagona vrećica. U proizvodnji vrećica bilo je zaposleno 20 radnika. Melalska industrija nije imala povoljnu situaciju, osim one koja je bila vezana uz građevinarstvo.

45

»Jugoslavenska industrija čelika i tu rp ija R. Schmidt« poslovala je u tom razdoblju pod novim nazivom »In­d u strija čelika i tu rp ija d.d.«. Tvornica je im ala po­gonsku snagu 80 KS i više od 60 radnika. S ituacija za tu vrstu proizvodnje nije bila povoljna zbog m anje po tražn je i jake strane konkurencije. D um ping cijene bile su 30—40°/o niže od dom aćih. »Lux d.d.« povoljno posluje i uz posto jan je s trane konkurencije. Željeznička radionica je u tom razdoblju dobro za­poslena. Velik broj lokom otiva i vagona Zagrebačke željezničke direkcije nalazio se izvan p rom eta i tre ­balo ih je popraviti. Željeznička rad ionica bila je p ro ­širena. Proizvodnja lokom otiva i kola zahtijevala je i proizvodnju rezervnih dijelova, poluproizvoda i redov­no održavanje s tro jeva i a lata. Godine 1926. bilo je izgrađeno i skladište m aterija la . Sada se snabdijevala iz vlastitih sk ladišta, a ne kao p rije iz Sred išn jeg željezničkog stovarišta. Novi k rak zgrade kovačnice bio je dovršen 1928. godine. U sastavu Željezničke ra­dionice počela je rad iti 1929. godine pilana trupaca. K em ijska industrija . K atranska i asfaltna ind u strija u T rn ju im ala je u tom e razdoblju u sp ješan razvoj. Razvoj te vrste proizvodnje išao je u pravcu sm a­n jen ja uvoza; tom u je pom agala i carin ska tarifa, te se tri četvrtine po treba pokrivalo dom aćom proizvodnjom.Plinara je 1926. godine proizvela 3,500.000 m® plina, 740 vagona koksa, 45 vagona katrana , 6 vagona amo- nijevog sulfata, 6 vagona benzola i vagon grafita . To je porast proizvodnje prem a p rija šn jim godinam a, a nastavljen je i naredne 1927. godine, kad je dostignu­ta p red ra tn a proizvodnja. Plin se sve više koristi u industriji, o b rtu i za g rijan je . Zagrebačka p linara koristila se u proizvodnji najsuvrem enijim tehničkim dostignućim a. Tehnološki p roces pro izvodnje p lina ta­kođer je izm ijenjen, pa se poboljšala njegova kvali­teta. Plinara je 1929. proizvela 1108 vagona koksa, 81 vagon katrana, 7,3 vagona benzola i 8,8 vagona amo- ni jevog sulfata.E lektroindustrija . U T rn je je 1928. god. doselila »Prva hrvatska tvornica za e lek tro in d u striju Ivan Paspa i sinovi«. Poduzeće je osnovao 1896. godine zagrebač­ki obrtn ik Ivan Paspa u Bogovićevoj 9. Ono se na početku rada bavilo slabom stru jom . Tem elji poduzeću bili su udaren i ran ije nego što je Zagreb dobio elek­tričnu cen tralu (1907). K ad je Zagreb dobio elek tričnu centralu, Paspa je p roširio poslovanje na ja k u stru ju , trgovinu elek tričn im m aterija lom i rasv jetn im tije li­ma. Paspini sinovi ulaze u posao 1913. godine. Godine1920. počela je s radom »Prva h rva tska tvorn ica ba te ri­ja ’C roatia’«. Ona je 1928. godine preselila u v lastitu jednokatnu zgradu u K oturaškoj cesti b r. 69. Godine1935. tvornica je nadograđena.

3

1929—1934. U tom vrem enu, već odm ah na početku 1929. jav lja ju se znaci ekonom ske krize sazrijevanjem agrarne krize. Gotovo sve grane industrije , koje su snabdijevale seljaštvo, rad ile su sa sm anjen im kapaci­

tetom , a još uvijek je posto jala i jak a s iran a konku­rencija, je r zaštitna carina n ije zaštitila sve industrij­ske grane.U m eta lsko j industriji, npr. tu rp ija , s trana konkuren- cij b ila je tako velika da su se dom aće tvornice m orale baviti sam o popravcim a. Tvornica »Alat d.d.« napušta1929. godine proizvodnju vagoneta za industrijske že­ljeznice i željeznički tračn i m aterija l zbog slabe po­tražn je u šum skoj industriji, te je otpušteno 60 rad ­nika. Pogonska snaga bila je 42 KS. Prilično jaka konkurencija u bravarsk im proizvodim a i štednjaci­m a od lim a b ila je regulirana zaključivanjem kartel- nog sporazum a. N akon toga je slijedilo povećanje cijena. »Prva h rva tska tvornica lim enih i b ravarskih proizvoda i pocinčaona d.d.« nalazila se 1929. godine u likvidaciji, pa ju je preuzela grupa proizvođača metal- ske robe.Opseg poslovanja povećao se sam o u nekim industrij­skim granam a, npr. u drvnoj, pap irnoj, tekstilnoj, kem ijskoj i građevnoj.M linska industrija dalje je proživljavala krizu. Izvoz brašna iz naše zem lje sm anjen je od 3824 vagona1923. godine na svega 194 vagona 1929. godine. Mlins­ka je in d u strija iskorištavala sam o 30°/o kapaciteta. Mlinovi koncerna »Narodne m linske industrije d.d.« ostvarili su ipak 1929. godine dobitak, je r su bili lo­ciran i u velikim potrošačkim centrim a. Dnevni puni k apacite t Zagrebačkog parom lina bio je 1929. godine 8 vagona. Mogao je o run iti u 24 sa ta 10 vagona ku­kuruza i osušiti 5 vagona. Posjedovao je skladišta površine 5500 m2 i m ogao je usk lad ištiti 1150 vagona b rašna. Silos je mogao prim iti 360 vagona robe. U p ro sto rijam a parom lina b ila je sm ještena Ljuštiona ječm a i m lin za m ljevenje raženog brašna. Postro jen ja se redovno održavaju. U rukam a Prve hrvatske šte­d ionice bilo je 1929. godine 95°/« dionica Parom lina. Tvornica papira b ila je 1929. godine znatn ije p roši­rena. P roizvodnja je povećana, a počela je proizvoditi i celulozu. G odišnje je m ogla proizvesti 400 vagona celuloze. Težište proizvodnje bilo je na pap iru za pa- kovanje. P o tro šn ja te v rs te pap ira b ila je povećana, pa je tvorn ica 1929. godine instalira la i novi stro j, tako da je kapacite t proizvodnje povećan od 400 na 800 vagona. Tvornica je im ala pogonsku snagu od 1200 KS, 400 radnika, kapacite t od 8000 tona i pro­izvodila je 3815 tona papira.Neke v rste kem ijske industrije u T m ju dobro po­slu ju u godinam uoči ekonom ske krize, Tvornica »M oster d.d.« b ila je proširena. Ipak su zbog strane konkurencije dom aće tvornice tin te iskorištavale samo 30%> kapcite ta . U T m ju je bila »Tvornica tin te Škof V ladimir« (M iram arska cesta br. 1). Postoji i kem ijska tvorn ica »Herkules« na M iram arskoj br. 6 i »Viktorija d.d.« na M iram arskoj 5.U T rn ju je bio priličan b ro j vrtlara. Vrtovi su se na­lazili u jezgri i na raznim , tada jo š neizgrađenim zem ljištim a duž današn je ulice Pro letersk ih brigada do Folnegovićeve, uz Aveniju M arina Držića do starog m osta, na Sigečici, Savici i drugdje. Tim poslom su se uz starosjed ioce bavili i došljaci bugarske narod­nosti. Zapošljavali su je ftin u radnu snagu iz H rvat­skog zagorja.

46

Velika ekonomska kriza, koja je zahvatila razvijene kapitalističke zemlje 1929. godine, pogodila je Jugo­slaviju 1931. godine. Kriza je u različitoj snazi i ob­liku došla do izražaja u svim sektorim a naše pri­vrede. Pale su cijene poljoprivrednih i industrijskih proizvoda pri čemu su se škare cijena jače otvarale na štetu prvih. U vrijeme krize najviše su pale cijene izvozne industrije, zatim cijene one industrije koja se na domaćem tržištu sukobila sa stranom konku­rencijom, a najm anje cijene monopolske industrije. Broj industrijskih poduzeća u zemlji bio je smanjen. Jugoslavenski izvoz nailazi na teškoće zbog pada cijena i različitih uvoznih ograničenja. I naš je uvoz bio smanjen.Položaj seljaštva pogoršao se u vrijeme krize zbog pada cijena poljoprivrednih proizvoda, poreza i zadu­ženja. Pogoršan je i položaj radničke klase zbog pove­ćanja nezaposlenosti i sm anjenja najamnine. Sve je to dovelo do krize m onetarnog i kreditnog sistema. No­vac je povučen iz proizvodnje neposredno ili posred­stvom banaka, dugovi se ne plaćaju, povlače se štedni ulozi, a mnoge banke propadaju. Tome treba dodati i pogrešnu m onetarnu politiku države, usm jerenu u pravcu utvrđivanja zlatnog važenja u vrijeme krize, kad su ga bile napustile druge zemlje.Hrvatska je bila sjedište financijskog kapitala u zem­lji sve do jeseni 1931. godine. Tada je došlo do sloma privatnog novčarstva, a ojačale su pozicije državnog i od države povlaštenog bankarstva. Privrednici su bili pogođeni nemogućnošću dispozicije svojih teku­ćih računa i štednih uloga, je r su bili zamrznuti. Pri­vreda Trnja izgubila je financijera nakon sloma veli­kih banaka, a naročito Prve hrvatske štedionice. Industrija je u vrijem e krize bila pogođena donoše­njem Zakona o zaštiti zem ljoradnika 20. IV 1932, go­dine. Pretrpjela je gubitke i prim jenom Zakona o pri­nudnom poravnanju van stečaja i Uredbom o postup­ku posredovanja. Uvedeni su i neki novi poreski te­reti, npr. trošarina na električnu energiju, povećanje poreza na poslovni prom et, luksuzni porez, te izmje­na Zakona o neposrednim porezima i oporezovanje latentnih rezervi. Osim toga, uvedene su bile različite banske dažbine, npr. trošarina na ugljen. Industrija teško dolazi do novih kredita. K am atna stopa bila je kod Narodne banke 7,5#/o, kod privatnih banaka za solventniju industriju 12—14°/o, a za m anja poduzeća i 18°/o. Situacija za privredu bila je otežana i tim što su banke zatražile povrat uzetih kredita. Zbog deviz­nih teškoća, industrija je teško nabavljala iz inozem­stva strojeve, sirovine, poluproizvode i si. Teškoće su postojale i u pogledu funkcioniranja kreditnog siste­ma. U nekim granam a postojale su teškoće s izvozom. U takvoj situaciji industrija je snizila troškove proiz­vodnje i radničke nadnice, a njezina su nastojanja bila usm jerena približavanju neposrednim potrošačima, pa otvara i vlastite prodavaonice.U industriji T m ja, u vrijem e krize djeluje proces stva­ran ja monopolističkih organizacija. Dolazi do kanali­zacije različitih industrijsk ih grana, npr. papirne, ke­m ijske, tekstilne itd. Poduzeća su međusobnim spora­zumima ograničila proizvodnju i isključila međusobnu konkurenciju. Potkraj 1931. godine postojala je čvrsto

povezana mreža karteliziranc jugoslavenske industrije papira, koja je prelazila naše granice. Kartel tvornice čarapa bio je osnovan 19. XII 1932. godine. Građevinarstvo i industrija uz njega vezana povoljno posluju sve do 1931. godine. Ciglane često nisu mogle da isporuče naručenu ciglu. Cijene cigle u Zagrebu bile su visoke. Uz ciglane u Trnju dobro je radila i »Hrvatska industrija katrana«. Tvornica je ostvarila1930. godine deset puta veći dobitak nego 1928. go­dine. Tvornica »Moster d.d.« također dobro posluje. Ona je 1929. godine sklopila ugovor s »I. G. Farben- industrie« na osnovu kojeg se mogla u proizvodnji koristiti patentim a loga koncerna. »Moster d.d.« ulazi u poslovnu suradnju i s francuskom tvrtkom »Divi fus«. Kako bi se izbjeglo plaćanje carine, strani pari neri ulaze u poslovni aranžman. Proizvodnja poduzeća nije bila sm anjena u vrijeme krize, bila je 1932. go­dine čak povećana. Tvornica je osnovala podružnicu na Sušaku 1933. godine. Ekonomska kriza nepovoljno djeluje na građevinarstvo i struke vezane uz tu djelat­nost tek 1932. godine. Niz poslova morao se tada pre­kinuti a radnici su ostali bez zaposlenja. Krizu je osjetila i elektrotehnička industrija Tm ja.M linsku industriju je osim krize pogodilo i uvođenje novoga »žitnog režima« u ljeto 1931. godine.Kriza je pogodila i tekstilnu industriju ali manje nego ostale privredne grane. Potrošnja njezinih proizvoda bilježila je smanjenje. Na tekstilnu trgovinu, a preko nje na industriju nepovoljno je djelovalo donošenje Zakona o zaštiti zemljoradnika, kojim je seljak iz­gubio kreditnu sposobnost. Cijene su pale, a konku­rencija se povećala. Proizvodnja je bila smanjena, a na skladištim a su se gomilale zalihe neprodanih proiz­voda. No u situaciji u kojoj je bila tekstilna industrija, tvornica »Silk« bila je ipak u periodu 1930—1932. godine proširena i postavljeni su novi strojevi. Zapoš­ljavala je 200 radnika. Poduzeće je, zahvaljujući novim strojevima, bilo izuzetno konkurentno sposobno. Tvor­nica se spojila sa »Zvonom d.d.« koja je kasnije iz­gorjela. Vlasnici »Zvona d.d.« bili su i suvlasnici »Sil- ka d.d.«, pa investiraju kapital dobiven osiguranjem u proširenje i modernizaciju »Silka d.d.«, umjesto da grade novu tvornicu.U vrijeme ekonomske krize u Trnju je modernizirana proizvodnja još nekih industrijskih grana.Tvornica papira je od 1929. do 1934. godine moderni­zirana. U proizvodnji je napuštena upotreba krpa. Modernizacija i racionalizacija poslovanja omogućile su tvornici da povoljno posluje i usprkos stranoj kon­kurenciji. Tvornica papira osnovala je 1934. godine u Splitu manipulaciju za izradu tvorničkih papirnatih vrećica koja je zapošljavala 6 radnika i namještenika i imala godišnji kapacitet 24 vagona vrećica. Tvornica papira u Zagrebu je 1931. godine proizvela 400 vagona celuloze, 220 vagona drvene mase i 360 vagona papir­nih vrećica. Poduzeće je bilo u rukama zagrebačkog industrijalca M. Freunda i Prve hrvatske štedionice. Metalska industrija razvijala se nešto povoljnije una­toč krizi, zahvaljujući obustavi plaćanja reparacija. Građevna djelatnost potpuno je zamrla u drugoj po­lovici 1932. godine. Godine 1931. bilo je izdano 926 gra­đevinskih dozvola, 1932. god. 598, a 1933. samo 324,

47

m eđu kojim a i za ob jek te već u gradnji. Takvo stan je bilo je posljedica teškoća pri dobivanju kred ita i podi­zanju štednih uloga, pada stanarina i povećanja po­reza na nekretnine. To nepovoljno djelu je na indus­triju i ob rt u T rn ju vezanim za građevinarstvo. Ci­jene građevnom m aterija lu pale su a proizvodnja je sm anjena.Industrija papira borila se sa stranom konkurenci­jom . Cijene papiru bile su povećane, kao rezu lta t kartelizacijc. Zagrebačka tvornica papira teško je rea­lizirala proizvodnju, pa je 1933. godine ponovo im ala znatne zalihe, je r je poduzeće napustilo p roda ju na kredit.Ekonom ska kriza počela je u 1934. godini postupno popuštati. Poboljšanje prilika u in d ustriji nakon krize ogledalo se u boljem korišten ju kapacite ta , povećanju proizvodnje, boljem p lasm anu proizvoda, povećanom uvozu sirovina i poluproizvoda i ostalog m aterija la , povećanju bro ja zaposlenih radn ika i p o rastu dobiti. U nekim proizvodim a i dalje je b ila jak a s tran a kon­kurencija. Privredno oživljavanje naročito se osje tilo u onim industrijsk im granam a koje su rad ile za izvoz. Industrijska proizvodnja bilježila je lagani uspon, po­većala se po tro šn ja i po tražn ja njezinih proizvoda, a lime i zaposlenost. M eđutim , ind u strija je i dalje osjećala nestašicu financijsk ih sredstava i novih k re ­dita, a m orala je o tplaćivati i dugove. M linska i g ra­đevna industrija i dalje su bile u krizi. S ituacija se bi i no popravila u svim v rstam a tekstilne industrije , osim u proizvodnji čarapa je r je bilo previše tvornica.

4

1935— 1941. č e tv rti period privrednog razvoja T rn ja počinje 1935. godine, a tra jao je sve do slom a s ta re Jugoslavije. U tom razdoblju razvoj je podjednako za­visio od vanjskih i un u tra šn jih fak tora .Investiciona d jela tnost u ob lasti in d u strije u razdob­lju postepenog oživljavanja priv rede zadržala je, u- glavnom, spori tem po koji je im ala u vrijem e velike privredne depresije. Ulagalo se pretežno u m oderniza­ciju postojećih, a m anje u izgradnju novih poduzeća. Dio kapitala, naročito stranoga — koji zbog deviznih ograničenja nije mogao uvijek iznijeti p ro fite iz zem ­lje — investiran je u m odern izaciju poduzeća rad i povećanja njihove konkurentne sposobnosti.Zbog š tra jka . Zagrebačka tvornica papira n ije 1935. godine radila dva i pol m jeseca. M odernizacija p ostro ­jen ja, insta liran je suvrem enih stro jeva, p roširen je a- sortim ana racionalizacija proizvodnog procesa i ostale akcije 1936— 1940. omogućile su znatno povećanje p ro ­izvodnje. Proizvodnja p ap ira povećala se od 7,768.360 kg 1938. godine na 9,611.811 kg 1939. godine, a s pove­ćanjem je nastav ljeno i 1940. godine.U p rosto rijam a Zagrebačke tvornice p ap ira sm jestilo se »Jugoslavensko bates d.d.«. Poduzeće je osnovano 14. VI 1934. godine. Osnivači d ruštva bili su: »Zagre­bačka dionička tvornica pap ira d.d.«, »N atron — Pa­p ier — Industrie A. G. (NAPIAG)« iz Beča i industri­ja lac M avro Sassler iz Zagreba. U prava je b ila na Je-

48

III EXPOSITION DU CONFORT DANS LHABITATION

Nagrade Paspinoj tvornici 1935. i 1936. godine na među­narodnim izložbama

lačićevom trgu br. 12. Dionička glavnica društva bila je m ilijun d inara u vrijem e osnivanja, a uplaćena je u cije losti kod banke »Kreutzer d.d.« u Zagrebu da bi p red ra t b ila udvostručena. N ajviše dionica, i to 40°/o, im ala je tv rtk a »N atron-Industrie A. G.«, 38% Zagrebačka tvorn ica pap ira d.d. i 22% Mavro Sassler, vlasnik S ladkogorske tovarne Iepenke in papirja . Dru­štvo je proizvodilo velike vreće na industrijsk i način, a bilo je zastupnik »NAPIAG-a«. Preuzelo je i pogon za pro izvodnju vreća Zagrebačke tvornice papira , os­novan 1932. godine. U vrijem e kad je »Jugobates d.d.« preuzeo ta j pogon, u n jem u je rad ilo 56 radnica i 4 radnika. Pogon je tad a im ao dva s tro ja za pravljenje vreća, jed an za štancan je i šest šivaćih strojeva. Dru­štvo je m on tiralo nove s tro jeve i proizvodilo vreće za dom aće tvornice cem enta. Tvornica je proširila p ro ­izvodnju i na vreće za po trebe m linske i šećerne in­du s trije te vreće za pakovanje ugljena, gnojiva i raz­nog ostaloga m aterija la . Proizvodila je i vreće od ju te presvučene krepom i katranskom naslagom. Potražnja tih proizvoda b ila je sm anjena od ru jn a 1936. godine do k ra ja ožujka 1937. godine, pa se radilo sa skraće­nim radn im vrem enom . Is ta je situacija bila i u ne­kim m jesecim a 1938, a popravila se tek 1939. go­dine. T ada je b ila p rovedena bolja organizacija rada a 1940. godine nabavljeni su i neki novi strojevi. Broj radn ika je povećan od 65 u početku 1940. godine, na 143 p o tk ra j godine. Proizvodnja je povećana od 4,150.000 kom ada vreća 1936. godine na 10,479.401 komad 1940. godine.Uoči drugoga sv jetskog ra ta osnovana je na T m ju još jed n a tvorn ica pap irne robe. Od Zagrebačke tvornice pap ira dioničko društvo »Golub d.d.« iznajm ilo je dvokatnu zgradu u kojoj je m ontiralo 20 strojeva i zaposlilo 50—60 radn ika na izradi razne papirne robe. Budući da je Zagrebačka tvornica papira im ala 96% dionica toga društva, snabdijevalo se sirovinam a di­rek tno od te tvornice a koristilo se i drugim uslugama Zagrebačke tvornice pap ira (skladište, pogonska ener­gija). »Golub« je im ao dioničku glavnicu od m ilijun

Nagrade su dodijeljene na međunarodnim izložbama u Bruxellesu i Parizu

dinara, uplaćenu u Prvoj hrvatskoj štedionici. U 1941. tvornica je proizvela 318.804 kg vrećica, 674.080 omota toaletnog papira, 24.640 kg valovite ljepenke, 185.000 araka poličnog papira, 13.960 araka staklenog papira, 102.239 araka šmirkovog papira, 12.500 araka flinto- vog papira i 17.000 rola krep-papira.Neka druga poduzeća u T rn ju bila su također m oder­nizirana i proširena. »Croatia« je razvila proizvodnju jednofaznih i trofaznih e lektrom otora još 1933. godine, a 1935. godine počela je proizvoditi elektrobrusilice. Tvornica je dobila i neka m eđunarodna priznanja za postignute uspjehe u proizvodnji baterija, npr. nagra­du na M eđunarodnoj izložbi baterija i elemenata 1935. godine u Bruxellesu i 1936. godine diplomu »Grand prix« za kvalitetu na izložbi u Parizu. Zapošljavala je 1937. godine 200—250 radnika. Tvornica je imala jaku konkurenciju. Osim »Croatie« bavilo se proizvod­njom baterija još šest tvornica u zemlji.U T rnju su bile osnovane ili preseljene iz drugih di­jelova grada, nakon završetka velike svjetske krize, još neke tvornice. U Parom linskoj 86 sm jestila se »NIA, nacionalna industrija strojeva« koja je imala ljevao­nicu željeza. Tvornica je proizvodila strojeve, kom­presore i sisaljke za vodu.U Radničkoj cesti 53 nalazila se »Centroterma« čiji je vlasnik bio Markulin, a koja se bavila izvođenjem grijanja, ventilacije i klimatizacije. U istoj ulici na broju 43 sm jestila se »Metalurgija d.d.«, a »Ljevao­nica željeza i kovina A. Žarković« bila je na Zavrtnici 60.Oko 1940. preselila je na ugao Radničke ceste i Buni- ćeve ulice iz Savske ceste i tvornica »Ventilator« u kojoj je postojala jaka komunistička jezgra.Osim spom enutih, na T rn ju su se nalazila još neka poduzeća: »Eliaš i Lah, otpremništvo« (Bednjanska 6), »Viator, transport i prom etno društvo« (Paromlin- ska 41), »Jelenić Franjo, špediterska radnja« (Cvjetna cesta 8). Od tekstilnih tvornica treba spomenuti tvor­nicu užarske robe »Radalović Viktor« (Paromlinska 28)

i tekstilnu tvornicu »Zora« vlasnik Uroić), koja je za­pošljavala 70 radnika 1941. godine. Tu se nalazila i Tvornica čokolade, bombona i marmelade »Grič« (Pile I br. 10).Gradska vrtlarija nalazila se vrlo dugo na Cvjetnoj cesti I, a Gradski m ajur bio je još uvijek u Bednjan- skoj 23.U Trnju su se smjestile i neka manja poduzeća, koja su se bavila kupnjom i prodajom raznih otpadaka. U M iramarskoj 16 bila je »Renova«, poduzeće za iskori­štavanje industrijskih sirovina, »Željezo« (vlasnik Svare Flora) smjestio se u Koturaškoj 40, a radnja »Kopriv­njak« na Podvožnjaku br. 3.Tvornica »Antun Rcs« počela je 1934. godine uz krov­nu Ijepenku proizvodili šmirkovc i staklom odnosno kremenom posipane papire i šmirkovo platno. Tvor­nica 1939. godine proizvodi brusni papir, bojadisani i masni papir (indigo i karbon-papir). U posljednjoj vr­sti proizvodnje bilo je zaposleno 10 radnika.Željeznička radionica bila je u tome razdoblju proši lena i modernizirana. Umjesto dotrajale bila je sa­građena godine 1935. nova alatnica. U procesu rada postignut je napredak i uvedeno je eleklrozavarivanje dijelova. U novu proizvodnu halu je 1938. godine pre­seljena kovačnica pera, nosila i cijcvkara.Konjunktura za tekstilnu industriju jenjava, pa je po­tražnja tekstila bila 1935. godine mnogo manja nego 1934. godine. Međusobna konkurencija domaćih podu­zeća povećala se. a pridružila joj se i strana. Tekstilna poduzeća osjećala su nestašicu sirovina i poluproiz­voda, koji su se uvozili. Dijelom su za to krive pri­vredne sankcije protiv Italije 18. XI 1935, a i njemačko naoružanje. Tvornice pamučnih čarapa u zemlji, ko­ristile se su u jesen 1935. godine sa samo 50"« svojih kapaciteta, pa otpuštaju radnike. Razvoj »Silka« nije više onakav kao prošlih godina.Na razvoj privrede T rnja imale su utjecaja i promjene do kojih je došlo u vanjskoj trgovini bivše Jugosla­vije. Ekonomski razvoj Njemačke bio je usmjeren, nakon dolaska Nacionalsocijalističkc stranke na vlast, u pravcu priprem a za drugi svjetski rat. Njemačka je iskoristila situaciju u kojoj se našla Jugoslavija uslijed poremećaja koje su izazvali ekonomska kriza i kasnija razna ograničenja prometa, teškoće plaćanja i prim­jena privrednih sankcija protiv Italije. Primjenom si­stema različitih ekonomskih m jera u trgovinskim odno­sima s Jugoslavijom (preferencijalne carine, stabilne ci­jene, dugoročni trgovački ugovori) našla je na njezinom području mogućnost da se opskrbi sirovinama i poljo­privrednim proizvodima, a ujedno i tržište za svoje in­dustrijske proizvode. Privreda Trnja, kao sastavni dio područja Jugoslavije, bila je izložena penetraciji kapi­tala fašističkih zemalja. Bila je, kao uostalom i cijela zemlja, pomalo uvlačena u ekonomsku i političku o- visnost o fašističkim zemljama.U krugovima privrednika Trnja osjećala se prilična nervoza nakon događaja u Cchoslovačkoj 1938, a i zbog sve jačeg provođenja etatizma pronacističkih vla­da bivše Jugoslavije u privredi. Investicije židovskog kapitala u poduzećima Trnja bile su značajne. U zem­lju su se uvozili iz Njemačke i oni proizvodi kojih je bilo dovoljno. Njemački uvoz bio je često uvjetovan

4 Zagrebačko Trnje 49

njem ačkim izvozom u našu zem lju. N akon pojave hi­perprodukcije i pojačane konkurencije m eđu indus­trijsk i razvijenim zem ljam a, neke od n jih počele su se koristili u izvoznoj politici subvencioniranjem , p re­m iranjem izvoza i nižim cijenam a. Tako su postupile N jem ačka i Ita lija . One su dum ping-cijenam a mogle mimoići tadašn je visoke zaštitne carine i s nekim svo­jim proizvodim a pojavile su se na jugoslavenskom tržištu kao jak i konkurent našoj industriji. Cijene u- vezanih proizvoda iz tih zem alja bile su na našem trž ištu niže od cijena koštan ja dom aćih proizvoda. N aročito je bio jak uvoz tekstila. P rim jer p ritiska na naše trž ište pruža i papir. N ijem ci su potkopavali ju ­goslavenski kartel papira, je r se nisu držali sporazu­ma. Oni prodiru bez kontrole sa svojim proizvodim a na naše tržište. Slično je bilo i u ostalim in d u strij­skim granam a. Znatan uvoz različitih proizvoda iz Njemačke negativno je u tjecao na in d u striju T rn ja , koja je osjećala negativne posljedice k lirinškog pla­kanja. Nijemci su na našem trž ištu prodavali po dum ­ping-cijenama proizvode kojih sm o i sam i im ali do- loljno, dok su cijene onim a koje n ism o proizvodili )ile visoke. Takvom trgovinskom politikom bile su laročito pogođene tekstilna, kožna, pap irna i metal- >ka industrija . M linska in d u strija T rn ja povoljnije se a/.vija u godinam a uoči drugoga sv jetskog ra ta , je r je

ivoje proizvode mogla izvoziti.Do znatnijeg sm anjen ja p o trošn je in d ustrijsk ih proiz­voda došlo je već 1938. godine, ali je i usp rkos tom e ndustrija pokazivala lagano povećanje zaposlenosti, e r su se gomilale zalihe. Povećanje pro izvodnje osje­ćalo se u in d ustriji građevnog m aterija la , m etalskoj, iem ijskoj i e lek tro industriji, a donekle se to može •eći i za preh ram benu industriju . T ekstilna in d u strija dalje sm anju je proizvodnju.

J godinam a uoči drugog svjetskog ra ta došlo je po- io vo do pada građevne d jela tnosti, pa su u teškoj situaciji bile neke grane vezane uz tu d jelatnost. Teš- coće izazvane općim po rastom cijena, nedosta tak si­

rovina i poluproizvoda djelovali su na sm anjenje op­sega poslovanja u nekim zanatskim granam a. O tvara­n je novih zanatsk ih radionica često n ije bilo rezultat k o n junk tu re u zanatskoj d je latnosti, već rezu lta t ne­zaposlenosti ob rtn ičk ih pom oćnika koji su u borbi za egzistenciju prilazili osam ostaljenju.Uoči drugoga svjetskog ra ta in d u strija T rn ja bila je suočena s nekim problem im a, koji su nastali zbog pred ra tn e situacije , ali isto i s onim a koji su proiz­lazili iz pozicija koje je s tran i kap ita l uspio zadobiti u našoj zem lji. Pojavile su se teškoće u opskrb i siro­vinam a i poluproizvodim a onih industrijsk ih grana koje su bile upućene na uvoz iz inozemstva. Zbog ne­stašice sirovina i poluproizvoda cijene roba su nepre­stano rasle. U nedostatku p rirodn ih sirovina neke in­dustrijsk e grane koriste se supstitu tim a. Takav je slučaj s tekstilnom industrijom i industrijom vreća, pa se »Jugobates d.d.«, u nedostatku sirovina 1939. godine, p ri izradi pap irn ih vreća koristi sa 50°/o nat- ron-celuloze i 50°/o su lfitne celuloze. Nabava sirovina bila je kasn ije o težana i zbog m orske blokade, ra ta i p re rad e nekih sirovina u ra tne svrhe. Domaće su sirovine poskupile a neke su se izvozile na osnovi me­đunarodn ih ugovora. Loša snabdjevenost sirovinam a dovela je do pada zaposlenosti u nekim industrijsk im g ranam a već po tk ra j 1939. godine, a nastav lja se i slijedeće godine.Na p rivredni razvitak T m ja , uz ostale faktore, u tjeca­le su i p rom jene nastale form iran jem Banovine H rvat­ske. U nadležnost Banovine preneseni su Uredbom o Banovini H rvatskoj od 26. V III 1939, uz ostalo, poslovi »poljoprivrede, trgovine, industrije , rudnika i građe­vina«. Prenošenjem u svoj reso r tih poslova banska je v last donije la neke propise i postavila planove o unap ređen ju određenih p rivrednih grana. M eđutim , to se n ije moglo realizirati, je r se zem lja nalazila pred ra tom , a s tru k tu rn e prom jene privrede predstav lja ju d ugo tra jan proces.

Croatia, tvornica baterija u Koturaškoj ulici br. 69 s pogledom preko crijepnih, limenih i daščanih natrulih krovova već dotrajalih kućica s istočne strane iz Koranske ulice br. 4, 6 i 8.

Grad Zagreb i Trnje do 1941. godine

1

1850—1918. Slobodni i kraljevski grad Zagreb nastao je ujedinjavanjem više zagrebačkih općina 1850. go­dine. Ukidanjem feudalnog uređenja i nastankom gra­da s većim brojem stanovnika i snažnijom ekonom­skom moći otvorile su se gradu nove perspektive reazvoja, te je prvi gradski načelnik Janko Kamauf (1851—1857) predvidio važnu ulogu Zagreba u buduć­nosti za znatno šire područje i nastojao ga, usprkos teškim vremenima apsolutizma, podići na nivo većih evropskih gradova.Međutim, za čitavo vrijeme kapitalizma uloga sela bila je podređena gradu. Sela oko gradske jezgre: Trnje, Horvati i ostala bila su u tom razdoblju potpuno zanemarena. Grad se razvija na urbanističkom i kul- turno-prosvjetnom planu samo u centru, a u Trnju je zamjetljiv samo porast stanovništva nastalog use­ljavanjem radnika u Zagreb — bez praćenja ostalih popratnih sadržaja.Za vrijeme načelnikovanja Vjekoslava Frigana (1861— —1868) povećana je privredna uloga Zagreba izgrad­njom željeznice do njegova zapadnog ruba, pa izgrad­nja Zagrebačkog parom lina i ostalih tvornica nakon toga m ijenja privrednu struk tu ru grada u pravcu još uvijek skromnog — industrijskog razvoja.Ta je uloga još više potencirana izgradnjom željeznič­ke pruge prem a Mađarskoj (1870), koja je zapravo odvojila područje T rnja od centra Zagreba, i za dugo vremena podredila njegov razvoj razvoju središnjeg dijela. Iako je ukidanje obrtničkih cehova 1872. dalo silan poticaj razvoju raznih privrednih grana u Za­grebu i naglo ojačalo priliv radne snage s oslobođenog sela u Zagreb, T m je još dugo vremena ima ulogu rad­ničkih spavaonica i jeftinog stanovanja u prizemni­cama koje niču na tome nereguliranom području. Za načelnikovanja Ivana Vončine, d ra Stanka Andri- jevića i Matije Mrazovića (1874— 1881) izgrađuje se u centru grada vodovod (1878) i grade reprezentativne zgrade, a Trnje je potpuno zaboravljeno. Potres 1880. razrušio je u centru grada mnoge zgrade i za vrijeme načelnikovanja dra Josipa Hoffmana (1881—1885) u gradu je intenzivna građevinska djelatnost privukla

mnoge radnike iz Hrvatskog zagorja i Like koji m' nastanjuju na zagrebačkoj periferiji, pa i na Trnju, Vrbiku, Martinovki, Sigečici i Savici. Za vrijeme Ni kole Badovinca (1885—1887), kojega je suspendirao s načelničkog položaja ban Khuen-Hedervary zbog opo­zicionog držanja, proširena je vodovodna mreža i u- ređeno kupalište na Savi istočno od Savske ceste. Na­čelnik Adolf Mošinski (1892—1904) angažirao se na pokrivanju potoka Medveščaka i na proširivanju vo­dovodne mreže. U njegovo vrijeme izgrađen je 1892. glavni kolodvor, te nekoliko škola među kojima i os novna škola u Trnju (1899). Dr Milan Amruš bio je načelnik 1890—1892. i 1904—1910. godine. Dne 5. XI1907. proradila je u Zagrebu električna centrala, a na njegov zahtjev kao liječnika premještena je stara grad­ska plinara iz središta grada Na kanal (danas Rad­nička cesta Đ. Đakovića br. 1). Amruš je nastojao po­boljšati i zdravstvenu službu u Zagrebu, te je grad­njom nove ubožnice pokušao riješiti problem ostar­jelih radnika i siromašnih zavičajnika grada Zagreba. Janko Holjac bio je arhitekt. Za njegova načclnikova nja (1910—1917) pušten je u promet 1910. električni tramvaj i taracirane mnoge zagrebačke ulice, a 1912. ponovo je uređeno i kupalište na Savi na području Tr­nja. Holjac je bio načelnik i za vrijeme rata, te je imao mnogo muke s opskrbom stanovništva, zbog čega je podnio ostavku.U vrijeme tih načelnika Trnje je bilo predgrađe o kojem nije trebalo voditi brigu, je r nijedan gradski zastupnik nije stanovao na tom području. Međutim, problem stanovanja radnika sve se češće postavljao s procesom odvajanja rada od stanovanja i prehrane kod poslodavaca. Regulatornom osnovom Zagreba iz 1889. bila je predviđena izgradnja radničkih stanova na Magazinskoj cesti, te je Edmund Kolmar u brošuri »Stambeno pitanje u gradu Zagrebu. Predlog za rje­šenje ovoga pitanja s osobitim obzirom na ncimućne slojeve gradskog stanovništva« predlagao da to budu kuće s dva stana i vrtićima. Ta osnova nije realizi­rana, te 1891. jedan članak u novinama ponovo aktu­alizira problem radničkih stanova u Zagrebu. Otvara-

51

Stanovništvo Trnja nosi vreće sa zemljom za obranu nasipa od nabujale Save 1926. godine

nje Željezničke radionice i s tvaran je jakoga željez­ničkog čvorišta u Zagrebu na prije lazu s to ljeća posta­vili su to p itan je u prvi plan, ali općina i država oglu- šuju se na po trebe radničke klase. Tek 1910, kad je plinara preseljena Na kanal, grad je izdvojio 150.000 kruna za izgradnju radničk ih stanova. Zbog nedostatka novčanih sredstava taj po thvat je bio znatno reduci­ran. a radnicim a je sugerirano da riješe svoj stam ­beni problem posredstvom D ruštva za g radn ju činov­ničkih i radničkih kuća. Budući da n ije im alo novca f.a takvu gradnju , radništvo se sve više o rijen tira na izgradnju divljih kućica bez građevne dozvole i s ne­dovoljnim ili nikakvim san ita rn im uređajim a.U štrajkovim a, gradska je općina uvijek s ta ja la na strani poslodavaca, te je š tra jk aše , ko ji nisu bili za­vičaj nici Zagreba, p roglašavala sk itn icam a i izgonila .i njihove zavičajne općine. M eđu sp isim a G radskog poglavarstva nalazi se nekoliko desetaka takvih postu­paka. I u radnim sporovim a grad je, kao o b rtn a vlast prve molbe, sudio veom a p ris trano . U nasto jan ju stva­ranja novih kap itala gradsk i zastupnici, često i o b r t­nici, sudili su u korist poslodavaca, te se nasto jalo sadržati što duže radno vrijem e i dvokratn i rad s k ra ­vom podnevnom pauzom , kako se radnici ne bi mogli okupljali ni o rganizirati nakon završetka rada. G rad­ska općina podržavala je i rad trgovina i nek ih zana t­lija i nedjeljom p rije podne, a ned jeljna školska obuka za naučnike zadržala se sve do drugoga sv jetskog rata . Gradska općina, odnosno n jen i nadzornici, kočili su i djelovanje trn janskog učite lja Ivana Tom ašića koji je htio osuvrem eniti i hum anizirati trn jan sk o područ­je i dali m u nove sadržaje, ukazujući na sve b ro jn ije stanovništvo.Povišenjem gradsk ih daća g radska je općina djelovala i na povišenje c ijena hrane, te je već tada započela praksa nastavljena u m eđuratnom razdoblju — da se većina gradsk ih prihoda bazira na ub iran ju on ih po­reza koje su najviše plaćali široki slojevi naroda, tj.

radničko stanovništvo. Jedino što je gradsko zastup­stvo učinilo u odnosu na školstvo T rn ja do prvoga svjetskog ra ta bila je nadogradnja trn janske škole prem a prvotnom nacrtu , i odbijan je da se na uglu Palm otićeve i Baroševe ceste (Branim irova ul.) otvori privatna viša pučka škola za djecu željezničara u kojoj bi se predavalo isključivo na m ađarskom jeziku (1914). M eđutim kao i p rije tako se sve do 1918. izbjegava trn jansko područje za podizanje bilo kakve zgrade kulturnog sadržaja , a ceste na pod ruč ju T rn ja — ori­jen tiran e isključivo prem a gradskom sred ištu i for­m irane kao gradske ceste tek dvadesetih godinan XX sto ljeća — dobivaju nazive koji ukazuju na njihovu priv rednu funkciju (S tro ja rska cesta, Parom linska ce­sta , K o turaška cesta, Cvjetna cesta uz zagrebačku v rtla riju ) ili porijek lo (T m janska cesta, Kruge). ško l­ska cesta — prozvana tako oko 1900 — jed ina je cesta T rn ja ko ja nosi d rugačiji naziv i na n jo j je b ila loci­ran a jed ina škola T rn ja u tom vrem enu.R ibarsk i pu t, P rudi, V rb ik i P u t k savskom kupalištu bile su više stazice nego putovi, ali i uz n jih počinju nicali sirom ašne kućice, izbjegavajući sam o područje Dela i P rudišta , gdje su jo š uvijek bile sam o livade, koje je svakog pro ljeća i jeseni plavila Sava.

2

1918—1931. U m eđuratnom razdoblju prom ijenio se odnos g radske općine p rem a T m ju . Iako nepovezano s gradom , trn jan sk o je pod ručje počelo b iti privlačno za sm ješta j m nogih ind u strija rad i blizine željezničke pruge, cen tra gdje su te tvornice im ale prodavaonice, i velikog b ro ja radnika. M eđutim , trn jansko je pod­ru č je jo š uv ijek bilo odvojeno od grada bez vodovod­ne m reže i kanalizacije, u m nogim kućam a n ije bilo n i e lek trične rasv jete , je r su elektrific irane sam o glav­ne ceste. U sprkos takvoj zapostavljenosti, T rn je se u desetak godina nakon ra ta toliko izgradilo da je onda — kad je g radsko zastupstvo shvatilo važnost toga po d ru č ja za daljn ji p rivredni razvoj grada — bilo gotovo nem oguće ispraviti učinjene greške bez velikih financijsk ih sredstava kojim a g rad n ije raspolagao. Gotovo je p a rod ija da je H rvatska in d u strija katrana d.d. im ala svoju tvorn icu n a T m ju , iako na T m ju n ije bila u m eđura tnom razdoblju asfaltirana ni jedna cesta. N o život je išao ispred zakona. N iču kuće bez građevinske dozvole, izgrađuju se ig rališta financij­skim sredstv im a relativno b ro jn ih sportsk ih klubova, n iču i nova d ruštva ko ja in ic ira ju i održavaju sami T rn jan i, osobito željezničari koji na tom području ne sam o rade već i žive. Sve je to u m eđusobnoj ispre­pletenosti djelovalo da je T rn je izraslo stih ijsk i i tvor­nice se isprep letale s m alim radničkim kućam a bez osta lih p o p ra tn ih o b jeka ta koje su m orale p ra titi ta­kvu s tru k tu ru . T rn jansk i m ost preko pruge — srušen 1979. godine — kao da je dijelio dva svijeta: svijet priv ilegiranih i svije t potlačenih. Prvi su imali sve, a drugi n i š ta . . .I u m eđuratnom razdoblju izm ijenilo se nekoliko grad­sk ih načelnika od kojih je samo d r Ivan Krbek imao sluha za zbivanje na gradskoj periferiji.

52

Posljednji ratni i prvi poslijeratni gradski načelnik dr Stjepan Srkulj (1917—1919) uspješno je lavirao između narodnih masa i zagrebačke buržoazije, radeći u ko­rist potonje. Očekivalo se da će gradeći svoju kuću na Pcščenici, Srkulj nastojati da se za izgradnju pri­preme i ostali gradski periferijski predjeli, a osobito da će se povesti intenzivna akcija za izgradnju rad­ničkih stanova u režiji gradske općine. Međutim, kao Sto je za vrijeme rata vodio aljkavu politiku snabdije­vanja radničkog stanovništva prehrambenim namirni­cama posredstvom aprovizacije, koja je poslovala na čisto spekulativnoj osnovi, tako i na polju građevne djelatnosti za radnike Srkulj zakazuje.Radničko stanovništvo Zagreba na općinskim izborima u ožujku 1920. iskazuje nepovjerenje građanskim za­stupnicima i Srkulju, i na čelo izbija rukovodilac or­ganizirane prehrane radništva u toku rata komunist Svetozar Delić. Međutim, Deliću nije uspjelo provesti ni jednu socijalnu akciju, je r je nakon nekoliko dana načelnikovanja bio izbačen iz gradske kuće i suspen­diran od službe.Delićev nasljednik Vjekoslav Heinzel bio je arhitekt. Za njegova načelnikovanja 1920—1928. Zagreb dobiva velegradski izgled. To je vrijeme privrednog poleta praćenog intenzivnom izgradnjom grada. Svatko je gradio kako je mogao: buržoazija je podizala svoje vile na sjeveru grada, a sirotinja divlje kućice južno od pruge. Tvornice, kao radna m jesta jednih i drugih, nicale su između toga, sve više zagađujući grad.Takav trend ponukao je zagrebačku Gradsku općinu, koja je beneficirala izgradnju tvornica davanjem jef­tinog zemljišta, da odredi predio grada za razvoj in­dustrije. Cesta Na kanalu dobiva potkraj dvadesetih godina naziv Radnička cesta i uz nju, kao i na Žit­njaku, određeno je lociranje teške industrije.Zanimljivo je da se u »Smjernicama o olakšicama i pogodnosima za promicanje i podizanje industrije i obrta na području slob. i kr. glavnoga grada Zagreba« od 1930. ponovo spominje pitanje plovnosti rijeke Sa­ve, tj. izgradnja luke, koja je bila planirana u zad­njem deceniju devetnaestog stoljeća radi privrednih interesa, i da se to pitanje povezuje s regulacijom Save toliko nužnom zbog čestih poplava.Međutim regulacija Save provedena je tek poslije oslo­bođenja 1945. God. 1931. grad je započeo rekonstrukciju tadašnjeg gradskog nasipa od Trnjanske do Radničke ceste u duljini od tri kilometra, i to tako da je obram ­beni nasip proširen, i na tom poslu našao je zaradu priličan broj nezaposlenih radnika u toku velike svjet­ske krize.Do velike svjetske krize mnogo se gradi u samomgradu. Čak je i Gradska općina Na kanalu podiglajednu trokatnicu, tri jednokatnice i više prizemnica uz nekoliko kuća u Supilovoj ulici, pa su ovdje nase­ljeni radnici. Međutim, iako je trebalo da gradnje umanje nestašicu stanova za radnike, ekonomskim stanarinam a Gradska je općina selekcionirala stanare tih kuća, i u njim a su se nastanili gradski činovnici i radnici osrednjega imnovnog stanja.Možda više nego ikada prije, u vrijeme načelnikovanja Heinzela došla je do izražaja suprotnost između »bi­jelog Zagreba« i zapuštenih radničkih predjela u Tr­

nju i Trešnjevci. Poznali komunist jugoslavenskog formata, vođa štrajka željezničara u Bosni i Hercego­vini 1920, Ivan Krndclj u to je vrijeme živio u Zagrebu i često zalazio na Trnjansku cestu i sastajao se s rad­nicima iz Željezničke radionice. Vjerojatno nije slu­čajnost da je u periodu Hcinzelovog načelnikovanja u Zagrebu vođeno oko stotinu štrajkova i više od tri stotine tarifnih pokreta. God. 1925. Ivan Krndelj je bio izabran za gradskog zastupnika, te je gotovo svaka njegova interpelacija u gradskom zastupstvu vezana uz Trnje i Trešnjevku, na područjima kojih se kretao. Krndeljeva istupanja u štampi i na skupštinama za­grebačkih radnika zadala su mnogo glavobolje grad­skom zastupstvu, koje je kreiralo gradsku politiku, i u kojem su buržoaski slojevi imali većinu. Krndelj je bio »savjest grada« i njegovi govori o budžetskoj debati 1925/1926, 1926/1927. i 1927/1928. bili su toliko revolucionarni da ih buržoazija nikada nije objavila i da je nastojala zatajiti sadržaj tih govora. No kao pravi urednik zagrebačkoga Organizovanag radniku Krndelj je svoje misli uspijevao doturiti zagrebačkim radnicima. On kaže: »Drugovi, bijedni ste zato, jer sve što stvarate, za druge stvarale, a oni vam od svih stvorenih dobara ne daju ni toliko da živite najskrom ­nijim životom čovjeka« (Organizovani radnik, 27. X 1927).Jedina je javnokorisna ustanova, koju je Trnje dobilo za vrijeme Heinzela, škola na Zavrtnici (sjeverno od pruge u Ivkančevoj ulici) od koje je učiteljski stan pretvoren u dječje sklonište, otvoreno 18. rujna 1929. Živjeti na Trnju u tom vremenu značilo je pripadali radničkoj klasi. Uoči velike svjetske krize samo dva gradska autobusa voze na liniji Zrinjski trg — Kanal i Zrinjski trg — Trnje, dok dva tram vaja imaju za­vršnu stanicu na Sajmišnoj ulici i Sigečici. Trnje je još uvijek geto za siromašne.To se odrazilo i u imenovanju trnjanskih ulica, u akciji koju je grad proveo 1927—1928. godine. Ulice su dobile imena pojedinih zagorskih mjesta i nekih hrvatskih rijeka te sela istočno od Zagreba, a samo je predio oko Radničke ceste dobio imena poznatih dubrovačkih humanista, je r se taj predio nije nanije ravalo rušiti.Radi lakšeg snalaženja prvi put je grad podijeljen na 30 orijentacionih kotara, pa je današnje Trnje bilo locirano u XV kotar (Zavrtnicu, ali se taj kotar pro­tezao i sjeverno od pruge), XVI kotar (Sigečicu), XVII kotar (Trnje) i XVIII kotar (Vrbik).Međutim, buržoazija se zbog sve manje slobodnih po vršina u centru počela živo interesirati za područje Trnja. Nastojalo se zaustaviti stihijski rast trnjanskog područja i svaku daljnju gradnju kućica bez građevne dozvole, a već sagrađene porušili. U obranu interesa radnika Trnja ustao je Ivan Krndelj. Uporno, u toku više godina, Krndelj se borio da se sirotinji ostave njihove kućice na području Trnja i Trešnjevke. Krn- deljevim zalaganjem na sjednici 19. XII 1928. done­sena je odluka da se vlasnicima bar donekle valjano izgrađenih kuća daju građevinske dozvole bez vremen­skog ograničenja. Krndelj je sve do početka 1929, kad je proglašena šestosiječanjska diktatura, govorio i pi­sao o ncsocijalnoj i buržoaskoj gradskoj upravi, zahti­

53

jevajući p rom jenu gradske socijalne politike u korist radnih slojeva. Njegovom zaslugom razo tk rit je u grad­skoj upravi sistem korupcije, te je Heinzel po tkraj1928. podnio ostavku.Na čelo grada ponovo dolazi 1929. d r S tjepan S rkulj, koji 1932. za svoje »zasluge« dobiva m jesto m in istra građevina u Beogradu. Tek pod djelovanjem velike svjetske krize, kad se po javljuje velik bro j nezaposle­nih radnika, Srkulj počinje priznavali da postoji rad ­ničko pitanje. Na Zavrtnici se 1932. počelo graditi ko- načisle za nezaposlene radnike, a sredstva je dala općina (200.000 d). Javna burza rada (150.000) i Rad­nička kom ora (150.000 d). Kako nezaposleni radnici ne bi svakodnevno dolazili u cen tar, grad je 1932. otvorio radničku kuhinju u Parom linskoj cesti, a kasn ije je o t­vorena radnička kuhin ja i u Supilovoj ulici. Započeti su i javni radovi na osnovi kojih su nezaposleni radnici dolazili do sredstava za život. Radovi na uređenju odvodnog glavnog kanala tra ja li su od 1928. do 1932, a tada se počeo uređivati južni sab irn i kanal dužine 2740 m, važan za kanalizaciju M artinovke, M iramar- ske, Parom linske i T rn janske ceste. U vezi s tim ra ­dovima ponovo se potaklo p itan je regulacione osnove i radničkih kuća T rnja. Posebna kom isija pregledala je molbe stanovnika T rn ja za građevinsku dozvolu i odbila dvije trećine molilaca, koji su sve do drugoga svjetskog ra ta živjeli u strah u da im kuće ne budu srušene. U sprkos tom e što je p itan je tih kuća zaoš­travalo socijalne i klasne sup ro tnosti u Zagrebu, ono nije riješeno sve do 1941, a zbog nem ogućnosti da plaćaju skupe stanove u najam nim kućam a, divlja gradnja na T rn ju je i dalje napredovala, i za vrijem e i'clike svjetske krize i poslije nje.Ma T rn ju je 1941. popisano 2312 stanova; od toga je 1991 bio soba sa štednjakom ili m ala soba s kuhi- ljom , te na osnovi toga pokazatelja vidim o izrazito ■iroleterski k arak te r T rn ja (H rvatski radnik, Uskrs, 1941). G radonačelnik d r Ivan K rbek (1932— 1934) ne­koliko je pu ta obilazio T rn je i T rešnjevku, je r je sm at­rao da je potrebno poduzeti rad ikaln ije zahvate na lom području i san irati uvjete stanovanja u gusto na­u ljen im predjelim a. O tvara se nova škola na Botiće- lom trgu 1, a u Supilovoj ulici u ređu je se novo d ječje sklonište. K aldrm ira se i Radnička c e s ta . . . M eđutim veće zahvate n ije bilo moguće provesti, je r je općina bila opterećena velikim dugovima, način jen im a u p re t­hodnom periodu, u korist cen tra . U budžetu za 1932. bilo je predviđeno m ilijun d inara za asanaciju peri­ferije, ali je ta stavka kasnije snižena na 600.000 di­nara. K rbekovim nasto jan jem uveden je u Zagrebu i progresivni socijalni prirez za imućne, ali iako su iako osigurane velike svote za socijalnu skrb , zbog silne nezaposlenosti bijeda radničkog stanovništva je sve više rasla, i deložacije radn ika zbog neplaćene stanarine bile su sve češće.Gradonačelnik Rudolf E rb er (1934— 1936) bio je gene­ralni ravnatelj Gradske štedionice. Njegovo načelniko- vanje karak teriz ira neracionalno gospodarenje i velike malverzacije. Veći dio budžeta trošio se na osobne izdatke i redovno izdržavanje i po trebe grada. Za in­vesticije, kojim a bi se um anjila nezaposlenost radni­štva, bilo je trošeno sam o 3% budžeta. Ipak su u to

vrijem e sm anjeni golemi gradski dugovi, te se grad pom alo oslobađao njihova p ritiska. Uz to je dovršenje glavnog odvodnog kanala za južni i jugozapadni dio grada om ogućilo izvedbu kanalizacije u nizu ulica, te je grad zapošljavao oko četiri tisuće radnika na iz­vedbi kanalizacione, vodovodne, plinske i tram vajske mreže. Izrađen je regulacioni plan za predio oko Cvjetne ceste i predviđeno građenje činovničkih kuća na tom području , što je imalo za posljedicu preselje­nje dotadašn je Gradske v rtla rije s toga područja na K ajzericu preko Save. Na R adničkoj cesti preuređene su 1935. dvije gradske zgrade u Učenički dom i u sabiralište za zapuštenu djecu, a u Supilovoj 5 ure­đeno je novo dječje sklonište. Prihodi, p rikupljeni kulukom i socijalnim prirezom , nadopunjavani su sredstv im a M inistarstva socijalne politike, ali se uglav­nom rad ilo na podizanju savskih nasipa uz tako niske zarade da se s n jim a n ije moglo živjeti. E rber nije h tio poboljšati položaj gradsk ih radnika, te je 1. IX1936. došlo do velikog š tra jk a gradskih radnika, pos­ljedica kojeg je bila E rberovu ostavka. O položaju radnika gradsk ih poduzeća na pod ruč ju T rn ja govo­r it ćem o u poglavlju o sindikatim a, č in jen ica je da je G radska općina — iako najjači poslodavac u gradu — u odnosu na svoje radnike bila najgori poslodavac, te se n a jrad ije koristila slabo plaćenom snagom sezon­skih radn ika prem a kojim a n ije im ala nikakve dugo­tra jn ije obveze.Dr Teodor Peičić (1937— 1939) došao je za načelnika u vrijem e kad je država lišila gradove njihovih dotadaš­n jih izvora p rihoda u obliku prireza i ostavila im samo tro šarinu i kućarinu. Zagreb je tim e bio osjetno po­gođen, i javni radovi svedeni su na m inim um . Soci­ja ln a po litika opet posta je s iro tin jska, te se nezapos­leni zb rin javaju dobrovoljnim prinosim a građana. U- zalud d r Ferdo Grospić zahtijeva sanaciju periferije i stvaran je najosnovnijih uv jeta za ljudsk i život u tim naseljim a (Sjednica G radskog zastupstva 24. I II 1938). On ukazuje na velik posto tak tuberkuloznih s ta ­novnika i na visok pom or djece u Zagrebu. T rn je u tom periodu n ije dobilo gotovo ništa. Otvorene su dvije nove m ješovite osnovne škole, na rubovim a Tr­n ja, ali je radničko prenoćište sk inuto s budžeta op­ćine i postavljeno na v lastito financiranje. Grad još uvijek izbjegava u ređenje cesta u radničkim predgra­đim a, i neki je g radsk i zastupnik oko polovice 1938. rekao: »Sjetim o se godine 1918. i 1920, kad je nagli razvitak gradova, a po n jim a i države zavisio uglavnom baš od te siro tin je . S gradnjam a divljih kuća radnici su uz najteže žrtve pridonijeli rješavanju stam bene krize. I sad im se čini nepravda, da im se ne daje ono, što je n jim a najpo trebn ije , a to su ceste i ulice. Pred­lažem, da se tim jadnicim a pomogne i da im se po m ogućnosti naprave ceste. Ne treb a ju to biti asfalti­rane ceste, nego tek provizorne, da se n jim a može prolaziti, i da d jeca m ogu za onih teških zimskih dana polaziti u škole.«Nakon sporazum a Cvetković-Maček dolazi za povje­ren ika gradske općine M ate Starčević. Ne mogavši se oglušiti na zahtjeve stanovništva T rn ja i Trešnjev­ke, S tarčević obilazi periferijske dijelove i nalazi očaj­ne prilike. Kako bi se ublažilo nepodnosivo stan je i

54

umanjilo nezadovoljstvo radnog naroda koji sve više demonstrira protiv fašizma, tražeći rješenje gorućih životnih problema radničke klase, općina je u Središ­njem uredu za socijalno osiguranje dignula zajam od30,000.000 dinara, od čega je deset milijuna bilo pred­viđeno za otkup malih kuća na periferiji radi provo­đenja novoga regulacionog plana. Povedena je i akcija za elektrifikaciju zagrebačke periferije, je r je oko11.000 stanovnika bilo bez struje.Zajam je dignut, te je ranije dugovanje gradske općine od 180 m ilijuna uvećano još za trideset. Međutim, zbog izbijanja rata, nestašice raznih sirovina, i sve veće brige i izdataka Gradske općine za opskrbu grad­skog stanovništva živežnim namirnicama, sanacija gra­dske periferije jedva je započeta do travnja 1941.

Prema tome je Trnje u čitavom periodu do 1941. za­postavljeno gradsko područje, neprivedeno pravoj svr­si. Upravo s toga razloga Gradska općina nije nikada uložila znatnija sredstva za uređenje Trnja. te je na lom području živjelo gotovo isključivo radničko sta­novništvo u teškim stambenim i životnim prilikama. S porastom trnjanskog stanovništva i povećanjem nje­gova udjela u sveukupnom stanovništvu Zagreba, zah­tjevi trnjanskog stanovništva za uređenje materijalnih uvjeta života postaju sve češći, ali u buržoaskom gradskom zastupstvu i Gradskoj općini, koja radi u interesu kapitalističke klase, li zahtjevi nisu uvažavani te se revolucionarnost trnjanskog stanovništva pove­ćava iz dana u dan što se više približavamo vremenu drugoga svjetskog rata.

Paromlinska 120, vrtlarsko imanje Antonije Hristov, djevojačko prezime Hajdenjak, iz zagorskog sela Nebojse. I nije se ni još mlada Antonija bojala, kad se iz Zagorja udala u Trnje za Jurja. Tu je Antonija čitav život radila u velikom lijepom vrtu, i poslije muževe smrti. Tu su se rađali sinovi a sada već i unučad. Sinovi su školovani i zaposleni u gradskoj industriji.Radio-televizija Zagreb gradit će tu svoju veliku poslovnu kuću. Hristovi moraše iseliti. Ali marljiva Antonija, iako već baka, ne predaje se. Kupila je nešto zemlje u Blatu preko rijeke Save pa će tamo opet saditi povrće.Sklanja se vrijedna vrtlarica da ustupi mjesto neboderu, odlazi preko hirovite Save a za njom se i dalje širi Zagreb.

Od Avenije bratstvo i jedinstvo, prije ulaza na »Most slob.ode«, udesno je nekoliko ulica Trn janskih ledina na gradilištu Radio-televizije Zagreb. Trnjanske II ledine bro j 19, stara brvnara vlasništvo Đure Seliga, srušena je 1980. god., zemljište potom očišćeno kao da tu nikada ništa i nije bilo. Obiteljska kuća s dvije jednake prostorije s dogradnjom i prigradnjom imala je u sebi stanare i podstanare sve do otkupa za rušenje.Na drugoj su strani ulice kućni brojevi 18 i 20 s dvorišnim kućicama. U kući, nadesno, broj 20, vlasnika Steve Ličine, u dvorišnoj jednokatnici stanuje u poodmakloj životnoj dobi umirovljena samica Antonija Sivak rodom iz Kumrovca. Antonija je sudjelovala u zagrebačkim svibanjskim radničkim štrajkovima 1939. god. Tada je radila u tekstilnoj industriji. Kasnije se zaposlila u »Biljani«, poduzeću za otkup i preradu ljekovitog bilja, tu je radila u vrlo teškim uvjetima s maskom na licu radi zaštite od otrovnih prašina. Tu, u Trnju, nastanila se još pri je rata, i odatle je daleko u grad odlazila na svoje radno mjesto.

Trnje u socijalističkom radničkom pokretu do 1918. godine

Trnjansko radništvo u zagrebačkom radničkom pokretu do prvoga svjetskog rata

1

Potpom o-kultum a društva osnovne su radničke or­ganizacije — i osnovne legalne organizacije radničkog pokreta u njegovim počecima — u Zagrebu od šezde­setih do devedesetih godina XIX stoljeća. Takva su društva, dodajmo, međunarodna pojava i njihovo je osnivanje m eđunarodni pokret. U srednjoj Evropi nalazimo takav pokret od sredine XIX stoljeća. Društva djeluju legalno, na osnovi odobrenih pravila, sama po sebi nisu socijalistička i njihova pravila izričito isklju­čuju bavljenje političkim pitanjim a, ali u pojedinim sredinama socijalisti podržavaju osnivanje takvih društava, aktivno djeluju u njim a i nastoje unositi i propagirati socijalističke socijalne, kulturne i politič­ke ideje. To se događa i u zagrebačkoj radničkoj sre­dini u kojoj nalazimo znake socijalističkog utjecaja od 1869. godine, uz neke ranije nagovještaje. Zagre­bački tipografi im aju zajedničko društvo već od 1868, a legalno su ga konstituirali, nakon odobrenja pravila, 1870. godine. O brtnički radnici, s kojima surađuju i napredniji tipografi, pokušali su osnovati društvo 1869. godine, ali vlada nije odobrila nacrt pravila, bojeći se — s pravom — da iza te akcije stoje soci­jalističke nam jere. Inicijatori su ipak ostali na okupu i dočekali odobrenje pravila 1872. tako da su 19. si­ječnja 1873. godine mogli legalno konstituirati »Za­grebačko obrtničko-radničko družtvo za međusobno podupiranje i naobraženje«. Obično ga zovemo Za­grebačko obrtničko-radničko društvo. Godine 1877. po­krenuta je, a 1878. godine provedena karakteristična izmjena naziva u »Zagrebačko radničko društvo za izobraženje i podupiranje bolestnih članova«.

Ta su uvodna objašnjenja dana zbog podataka da su u društvo ušli zajednički, 21. travnja 1875, radnici pa romlina — bilo ih je 37. To je prvi podatak o radnič­kom organiziranju na području Tm ja. Istodobno na lazimo i prvi podatak o susjednom području današnje Trešnjavke: u svibnju 1875. dolazi do štra jka radnica u tvornici žigica na Savskoj cesti, današnji broj 139 — zgrada postoji i danas. Paromlinska radnička grupa nije tada bila velika, ali je bila važna za proširenje društvenog članstva tvorničkim radništvom i to je uz pristupanja cipelarskih i kožarskih tvorničkih rad­nika, ojačalo tendencije da se društvo odvoji od sitnih obrtnika i otvori prem a tvorničkom radništvu i žena ma radnicama. S tim je u vezi spomenuta izmjena naziva. Paromlinski radnici pristupili su društvu up ravo u razdoblju većeg utjecaja zagrebačkoga soci jalističkog kruga koji se tada okuplja oko prvoga socijalističkog lista u Hrvatskoj — Radnički prijatelj — Der Arbeiterfreund (1874—75) — a djeluje i u druš­tvu u kojem ima vodeću ulogu i nastoji mu proširiti djelatnost.Takva radnička društva, dakako, ne treba precjenjivati Njihovo je početno značenje znatno, ali ta društva još nisu organizacije za otvoreno socijalističko idej­no obrazovanje, kontinuiranu i organiziranu političku i ekonomsku borbu. Do toga će doći kasnije. Ipak, takvoj borbi prethodi radnička kritika društvenih i radnih odnosa u širim razm jerim a i u poduzećima, na skupovima i u listovima. To vrijedi i za spomenuti prvi list, tada još bez trnjanskih motiva, dok u drugom općem radničkom listu u Zagrebu, Radnič­kom glasniku (1887—89) nalazimo i kritiku odnosa u paromlinu.Proslave Prvog maja, kao međunarodnoga radnič­kog praznika, bile su znak da počinje novo doba rad­ničkog pokreta. Zagreb sudjeluje već u prvoj pro­slavi 1890. godine. U zagrebačkoj proslavi, na skup­štini, u povorci i na skupu u Maksimiru, sudjeluju i paromlinski radnici.

57

Prijelaz iz osam desetih godina u devedesete obilježa­va i niz tarifn ih pokreta i štrajkova. U siječn ju 1891. š lra jku jc grupa od 18 klesara na gradnji kolodvora državnih željeznica, zahtijevajući povećanje plaće po komadu. To je, koliko znamo, prvi š tra jk na području koje je na rubu trn janskog prostora .O tvorenje kolodvora državnih željeznica, 25. srpn ja 1892, i ostalih postro jen ja povećalo je osoblje državnih željeznica u Zagrebu (do tada su se državne željeznice služile kolodvorom Južne željeznice). U Zagrebu nasta ­je nova radnička skupina — radnika državnih željez­nica. Njihovo je radno vrijem e bilo 10 sali. Jezgru te skupine čine radnici Radionice državnih željeznica. Isprva ih ima oko 200, zajedno sa službenicim a. Već 1897, radionica ima 350 zaposlenih, a 1900. 454 rad ­nika.Ti su radnici važna skupina za zagrebački socijalistič­ki aktiv oko lista Sloboda (izlazi 1892— 1902; 1902. iz­lazi naizm jence s Novom slobodom ), glasila Glavnog odbora Socijaldem okratske s tranke u H rvatskoj i Sla­voniji (osnovana 1894) i u ilegalnim sind ikatim a (vlada banske Hrvatske sve do 1907. ne dozvoljava osnivanje radničkih sindikalnih organizacija, pa socijalisti osniva­ju nelegalne sindikate na koje se oslan ja i Socijal­dem okratska s tranka kojoj je banska naredba 1897. godine onem ogućila da im a legalne političke klubove, tj. m jesne organizacije). Socija listički utjeca j u Željez­n ičkoj radionici dolazi do izražaja u sudjelovanju n je­zinih radnika u proslavam a Prvog m aja (od 1895), u širenju socijalističkog lista i, posebno, u pojavi rad ­ničkih dopisnika koji u Slobodi i N ovoj slobodi kri­tiziraju radne uvjete i odnose u radionici ili njezinim pogonima: dugo radno vrijem e, težinu rada, slabu higijensku i tehničku zaštitu , različite sam ovoljne po­stupke poslovođa i osta lih rukovodilaca i — speci­fično za m ađarske državne željeznice — pojave m a­đarskog nacionalizm a i šovinizm a p rem a radnicim a koji nisu M ađari u zapošljavanju, radnim odnosim a i različitim sporovim a i sukobim a.Uprava je poduzim ala m jere pro tiv »sumnjivih« rad ­nika, pa je, npr., D ragutin Gorupić, o tpušten , 1901, pod sum njom da je dopisnik Slobode. Zanim ljiv je slučaj bravara B. Duffeka, češke narodnosti, o ko jem u je sa­čuvano nekoliko policijskih izvještaja. Za njega se kaže da je »proputovao jedan dio Azije i Balkana«, uporno ga razliku ju od socija lista nazivajući ga anar­histom (to nije sigurna oznaka, je r još od spora izme­đu um jeren ih i rad ikaln ih socijalista osam desetih go­dina policija u Austro-Ugarskoj manje-više izjednačava socijaliste i anarhiste), a ističe se da često agitira m eđu radnicim a i vojnicim a »u socijalističkoj krčmi« u Petrin jskoj 17 (tj. u krčm i »Pučke zadruge za na­bavu potrebština« — socijalističke konzum ne zadru­ge). Duffek je bio, 1901, o tpušten iz radionice, a po­licija ga je p rognala iz Zagreba na 10 godina. To su prim jeri pojedinačnog sudjelovanja rad ioničkih rad ­nika u zagrebačkom socijalističkom aktivu.U to doba nalazim o prve znake zajedničke djelatno­sti radnika Željezničke radionice. U siječn ju 1901. sa­stali su se radnici željezničke stro ja rsk e radionice

2

58

radi osnivanja obrazovnog i pjevačkog društva (nema podataka da je ta akcija uspjela), 1902. godine grupe radn ika p ro testira ju protiv teških radnih uvjeta.Tih godina još nem a sindikalne organizacije. Pojedini se radnici uk ljuču ju u strukovni sindikat kovinar- skih radnika, čije je osnivanje pokrenuto 1894, no i taj je sind ikat m orao o sta ti u nelegalnosti. Pravo će rješe­nje radnici Željezničke radionice naći u sindikatu industrijskog tipa, tj. uk ljuču ju se u sindikat željezni­čara. Željezničari banske H rvatske uk ljuču ju se u na­rasli pok re t željezničara Ugarske 1903. godine, po­sebno nakon skupštine željezničara u B udim pešti 26. s rp n ja 1903.Glavni je oslonac zagrebačkih željezničara bila že­ljeznička radionica, no, treb a istaći, u su radn ji sa zagrebačkim socijalističkim partijsko-sindikalnim ak­tivom. Slobodna riječ, novi glavni list Socijaldem o­k ratske s tranke H rvatske i S lavonije (izlazi od 1902. do 1914), bila je i glasilo hrvatsk ih željezničara. So­cija listi u Zagrebu podržali su opći š tra jk željezničara u U garskoj i u H rvatskoj i Slavoniij od 20. travnja1904. U vezi s tim održana je 28. travn ja javna skup­ština u Zagrebu, ali ju je raspustio povjerenik grad­skog poglavarstva, kad je Vilim Bukšeg počeo govo­r iti o željezničarskom štra jk u . Željezničari su se tada susreli s posebnim načinom ugušivanja njihovih š tra j­kova — »m ilitarizacijom «, tj. pozivanjem na vojnu obvezu, s osta jan jem na radu , ali uz podvrgavanje vojnoj disciplini.U prvoj polovici 1904. radnici Željezničke radionice im aju redovite m jesečne sastanke rad i rasprav ljan ja o ak tualn im problem im a. I tu zagrebački socijalistič­ki pravci su rađ u ju s n jim a. N pr., 1. srp n ja radnici radionice rasp rav lja ju o propisim a za stjecanje m i­rovine, ko ja je tada prvi p u t uvedena za željezničare, ali s n jim a željezničari n isu bili zadovoljni, i na tom sastanku govore V itom ir K orać, na hrvatskom jeziku, S tjepan Turković m ađarsk i, a Josip Jak lin njem ački. — To u jedno dobro ilu strira kako se prak tično radi u višenacionalnim radničkm sred inam a s ciljem da se ostvari jed instvo radnika. — Radnici radionice bili su zastup ljen i i na skupštin i u Budim pešti, 26. srpn ja 1904, gdje se rasp rav lja lo o m irovinskoj uredbi. Organizirani željezničari u Zagrebu, s težištem u ra­dionici, nalazili su se u dvostrukim akcionim vezama. Bili su dio željezničarske organizacije u Ugarskoj i u vezi sa sred ištem organizacije u Budim pešti. Surađi­vali su sa socijalističkim organizacijam a u Zagrebu, ali akcionu vezu nisu dogradili u organizacionu, tj. nisu pristup ili M eđustrukovnom lokalnom odboru Socijal­dem okratske s tranke u Zagrebu koji je okupljao i sjed in javao sve socijalističke strukovne organizacije. Tako željezničari n isu bili organizacijski dio socijalis­tičkoga radničkog pokre ta kojem u su ipak pripadali u akcionom sm islu i po osnovnim idejnim opredje­ljen jim a. Značajno je da ni željezničarska sindikalna organizacija u banskoj H rvatsko n ije bila legalna. Željezničari su razvili v lastitu društvenu djelatnost. Osim sindikalnih sastanaka p riređu ju i zabave, a od ru jn a 1904. im aju i svoje društvene p rostorije u Gaje­voj ulici 31.

Stjepan Turković, urednik lista H rvat­sk i željezničar 1905. godine

U 1905. godini nalazimo daljnji napredak željezničar­skog pokreta. Vrlo je svečano proslavljen Prvi maj. Proširuju se okupljanja, je r se priređuju javni zbo­rovi s govornicima iz Zagreba i Budimpešte (dotad se koriste, prem a Zakonu o pravu sakupljati se, sastan­ci s ograničenim brojem ljudi, uz osobnu pozivnicu, koji nisu pod kontrolom povjerenika gradskog pogla­varstva), a od kolovoza 1905. izlazi list H rv a tsk i že lje z ­ničar koji uređuje Stjepan Turković, stolarski radnik, angažiran na poslovima socijalističkoga radničkog po­kreta i izvan svoje struke — i koji zbog znanja m ađar­skog jezika radi tih godina osobito u željezničarskom pokretu.H rv a tsk i že lje zn ič a r imao je više funkcija. Pridonio je vezi s Budimpeštom, je r je isprva bio pretežno hr­vatska verzija m ađarskog lista M agyar V dsu tas. Bilješ­ke o zagrebačkim i hrvatskim željezničarskim tema­ma približavale su list domaćoj sredini. U tom je sklopu i kritika prilika u Željezničkoj radionici koja sada ima u H rv a tsk o m že lje zn ič a ru svoju posebnu tribinu. List je i u neposrednom smislu poslužio kao organizacijsko središte. Budući da je željezničarski sindikat bio nelegalan, željezničari su pristupali o r­ganizaciji, pretplaćujući se na H rv a tsk i že lje zn ič a r ili M agyar Vdsu tas. Do kraja 1906. u Hrvatskoj i Slavo­niji organizirano je oko 1800 željezničara.Organizaciono pitanje bilo je prilično složeno. Mnogi željezničari Mađari bili su za jedinstvenu organizaciju u čitavoj ugarskoj polovici Austro-Ugarske Monarhije. Željezničari Hrvati bili su ponajviše za samostalnu organizaciju, koju banska vlada nije dozvoljavala. Uz to, m ađarska je vlada preuzela odlučivanje o udruživa­n ju željezničara, ne obazirući se ni u tome na auto­nomiju banske Hrvatske.Do rješenja je došlo 1906. i 1907. godine. M ađarska vlada (m inistar trgovine) odobrila je pravila Saveza

mađarskih željezničara, dok je tadašnja vlada Hr­vatske i Slavonije, u svibnju 1907, odobrila pravila »Podružnice zemaljskog saveza željezničkih radnika za područje kraljevina Hrvatske i Slavonije«. Takva je organizacija bila rezultat određenog kompromisa iz­među gledišta hrvatskih i mađarskih željezničara. Prema pravilima podružnica je bila ovisna o središtu saveza (to se najbolje vidi na financijskom planu — 80“/o prihoda podružnica bi imala dostavljati savezu). Zapravo je podružnica bila samostalna, jer je prihode zadržavala, a savez je samo izvještavala. Nakon lega­lizacije, H rv a tsk i že lje zn ičar je povećao nakladu na10.000 prim jeraka.Novi su problemi željezničara, međutim, bili nacrt željezničarske pragmatike (zakon o radnim odnosima), podnesen u lipnju 1907, kao proturadnički zakon, a ujedno i mađarskonacionalistički zbog jezičnih odre­daba. Osnovan je i vladin »Zemaljski savez željezni čara u zemljama krune sv. Stjepana«, koji je favorizi­ran, uz istodobno šikaniranje željezničara koji su bili članovi slobodnog saveza koji je konačno 1908. i raspušten.Te su nevolje ojačale neutralističke tendencije po­družnice za Hrvatsku i Slavoniju. Neutralci su u ožujku 1908. preuzeli uređivanje lista, što su dotad obavljali socijalistički prvaci, pa je jedna delegacija zamolila bana Pavla Raucha, krajnje omrznutog u zemlji, da se zauzme za željezničare kod ugarskog m inistra trgovine. Rezultati: socijalisti su napali taj k rajn je oportunistički potez, a podružnica je malo kasnije stavljena pod istragu, rukovodioci premješteni u Mađarsku, a organizacija konačno i raspuštena, 31. listopada 1908.Željezničari su pokušali ponovo stvarati nelegalne or­ganizacije a socijalisti su nastavili uređivanje lista. Međutim terorom vlasti organizacija željezničara je potkraj 1908. potpuno razbijena pa je prestao izlaziti i list.Do obnove željezničarskog pokreta dolazi u jesen1910. godine. I ovaj put pokret započinje u Željezničkoj radionici, a vanjski su izraz toga ponovo željezničarski dopisi u R ad n ič k o j b o rb i koja izlazi kao dopunski list uz S lobodn u riječ . No sada bilježimo nešto novo: željezničari državnih željeznica povezuju se sa željez­ničarima Južne željeznice koji su bili dobro organi­zirani u Austriji, a nastojali su da protegnu organiza­ciju i na pruge Južne željeznice u Ugarskoj i u ban­skoj Hrvatskoj. U tom razdoblju. 1910—1911, radnici Željezničke radionice djeluju kao organizacija sindika­ta Južne željeznice. Opet su obnovljeni sastanci i 26. ru jna 1910. zaključeno je da se obnovi organiziranje, ponovo bez legalnosti, a povezano s pretplatom na R adn ičku borbu . Bila su predviđena i sredstva za agi­taciju. Ponovo se angažiraju među željezničarima so­cijalistički prvaci S. Turković i V. Bukšeg, a socijalis­tički je list — Radn ička borba — željezničarska tri­bina. Neutralističke su tendencije napuštene. Drugi je širi oslonac zagrebačkih željezničara sindikat Južnih željeznica, sa središtem u Austriji, ali i sa Zemaljskom organizacijom željezničara ugarskih i hrvatskih pruga Južnih željeznica, koja je, 30. listopada 1910, održala u Velikoj Kanjiži zemaljsku skupštinu.

59

Na početku prosinca 1910. proveden je u Ž e lje zn ič k o j ra d io n ic i kraći usp ješan štra jk .U ožujku 1911. zagrebački željezničari opet drže javnu skupštinu, a u travnju ponovo izlazi H r v a tsk i ž e lje zn i­čar. Ipak, željezničari ni ovaj pu t nisu izbjegli ozbiljnu krizu. List nisu mogli dulje održati (u drugoj seriji izašlo je 11 brojeva), neostvarena zam isao potkraj1911. da se željezničari Južne željeznice organiziraju u Općem radničkom savezu (ORS-u) ukazuje na širu organizacionu krizu, a i političke krize 1912—1913, s neustavnim režimom, učinile su svoje. Treća je obnova željezničarskog pokreta vezana tek za završno doba svjetskog rata.M eđutim, ni u lim nepovoljnim okolnostim a nije iščezla svaka društvena d jelatnost željezničarskih rad ­nika. I dalje nalazimo ku ltu rnu i spo rtsku aktivnost, a 1914. i posebno sporlsko-kulturno društvo.

3

Nakon što sm o sažeto prikazali posebnosti željezni­čarskih radnika valja se v ra titi unazad do ostalih značajnijih radničkih grupa.Sredina prvog desetljeća našeg sto ljeća bila je doba uirnog po rasta radničkog pokreta u Zagrebu i u ban ­skoj H rvatskoj, s rasp rostran jen im š tra jkašk im po­kretom i pokretom sindikalnog organiziranja. K vantita­tivni rezultati, koji su tada dosegnuti, neće biti nad- iiašcni sve do prvoga svjetskog rata .LI tom razdoblju nalazimo, kako sm o vidjeli, prvi ispon željezničarskog pokreta . Druga je m arkan tn ija nojava toga doba, na trn janskom p rosto ru , p o k r e t a d n ik a u T vo rn ic i pa p ira . To n ije b ila m ala g rupa —

1900. godine, u zagrebačkoj papirnoj ind u striji nala­zimo 176 radnika, od toga oko polovica žena — ali to su pretežno radnici prve generacije (radnici-seljaci), uglavnom iz zagrebačke okolice, H rvatskog zagorja i Vleđimurja, ponajviše nekvalificirani (sve žene i veći­na m uškaraca) i trebalo je vrem ena i socijalističkog utjecaja za razvitak radničke d ruštvene svijesti. Povrh loga, socijalistički radnički pok re t u Zagrebu obuhva­ća još i na početku našeg stoljeća pretežno kvalifici­rane, obrtničke radnike.U lim okolnostim a pojav lju je se u tjeca j kršćanskih socijala koji osnivaju, 1902. i 1903. godine, svoju s tru ­kovnu organizaciju i u Tvornici pap ira . R iječ je o »Hrvatskoj radničkoj zajednici«, osnovanoj 1900, koja od 1901. pokušava provesti s trukovnu organizaciju svojih pristaša . Iako je u toku 1903. o štra bo rba iz­među socijalista i protusocija lističk ih radničk ih s tru ja (Hrvatska radnička zajednica i tzv. H rvatska radnička s tranka, koja je, pod običnijim nazivom »hrvatski radnici«, sam o radnička skupina u č is to j stranci prava) ublažena, je r sve s tru je sud je lu ju u narod­nom pokretu protiv m ađarske hegem onije u banskoj H rvatskoj, u pojedinim užim sred inam a nem a p ri­m irja. Tako se i u Tvornici pap ira p ristaše H rvatske radničke zajednice sukobljavaju s p ristašam a soci­jalističkog pokreta kojih im a i u toj tvornici m eđu kvalificiranim radnicim a. Ta je borba završena usp je­

60

hom socijalista, a radnici su se imali p rilike uvjeriti da H rvatska radnička zajednica n ije ni sam ostalna ni ak tivna na području radničkih problem a i interesa. Sloga na početku lipn ja 1904. godine radnici prilaze ilegalnom M eđustrukovnom odboru. U lipnju je od r­žan radnički sastanak u povodu nehum anog postup­ka prem a nekom radniku i sastavljena predstavka tvorničkoj upravi. Devetog listopada rasprav lja se o povišenju plaća i odlučuje pričekali do 1. studenog, je r je uprava obećala, u povodu desete obljetnice tvor­nice, skraćenje radnog vrem ena sa 11 na 10 sati i povećanje plaća. Um jesto toga, radnici su dočekali m jere uprave pro tiv sudjelovanja u radničkom po­k re tu (zabran ju je se sudjelovanje na sastancim a i ob jav lju ju proglasi p ro tiv socijalista). Razočarani i ogorčeni radnici reag iraju prilaženjem organizaciji, a i zagrebački socijalistički ak tiv im posvećuje pažnju, kako pokazuje i podatak da je na sastanku radnika Tvornice papira , 18. prosinca 1904, govornik o organi­zaciji radništva bio E tb in K ristan, jedan od prvaka slovenskih socija lista koji je surađivao i sa socijalisti­m a u H rvatskoj, osobito kao govornik i predavač. Tvornička uprava je tak tiz ira la , dajući radnicim a neke ustupke na jednoj s tran i (m anja poboljšan ja radnih u vjeta, m anje surovosti, uvođenje nedjeljnog odm ora, povećanje nekih plaća), a istodobno pogoršavala prilike na drugoj (u najgorem odjelu za izabiranje i sređivanje k rp a — u kojem u su radile sam o žene — nije bilo poboljšica, a sm anjene su cijene za — i inače nepo­

Radnici i namještenici Zagrebačke radionice

voljni — rad na akord; pritužba ravnatelju nije doni­jela uspjeha). Zbog toga se radnička aktivnost nastav­lja. Tako je 12. ožujka 1905. održan sastanak o organizi­ranju, a zaključeno je i da se zbog skupoće bojkotira tvornička kantina.Tarifni pokret započeo je 25. travnja 1905. Radnici su zatražili skraćenje radnog vremena na 10 sati (radno vrijeme je trajalo od 6 do 18 sati, s podnevnim odmo­rom). s rokom za odgovor do 1. svibnja. Pristali su, doduše, na produženje roka do 15. svibnja, ali su pro­širili zahtjeve i zatražili i ukidanje akordnog rada i povećanje plać. Dvadesetog svibnja daju ultim atum upravi: ili odgovor ili štra jk . Kad je uprava pozvala policiju, radnici su se razišli, ali su sutradan obusta­vili rad. Uskoro se broj štra jkaša povećao od stotine na 160 od toga 55 žena. Štrajkaške straže su prvog tjedna lako odvraćale m anji broj štrajkolom aca, iako ih je policija u tome ometala. Do krize je došlo na početku drugog tjedna (30. svibnja), kad se oglasima tvorničke uprave odazvalo više štrajkolom aca (nekvali­ficiranih radnika i težaka), a »okonjena« policija na­srnula na pojačane štra jkaške straže na prilazima tvor­nici i uhapsila pet radnika. Zatvoreni su i predstavnici M cđuslrukovnog odbora Vilim Bukšeg, Slavko Henč, Tomislav Bešenić i još neki radnici, iako su predstav­nici odbora došli da radnike um iru ju i odvraćaju od sukoba s policijom. Ti su događaji pokrenuli zagre­bačko radništvo na dem onstracije i sukobe s policijom uvečer, 29. svibnja, a pojavilo se i raspoloženje da se

državnih željeznica. Snimak oko 1900. godine

ide u generalni štrajk . Demonstracija je bilo i slije­dećih dana. Generalni štra jk ipak nije proglašen i rad­nici Tvornice papira ostali su sami. Tvornička je uprava uspjela zaposliti određeni broj štrajkolomaca i navesti većinu štra jkaša da se vrati na posao 7. lipnja. Daljnje m jere poduzela je policija. Franju Arzenjaka predala je sudu, a niz radnika dobio je tipične policijske kazne: 14 dana zatvora i pet godina izgona iz Zagreba. Neuspjeli štra jk u Tvornici papira bio je veoma ka­rakterističan klasni okršaj: štrajkaši su imali na svojoj strani m oralnu solidarnost zagrebačkog rad­ništva, ali ne i organiziranu masovnu pomoć, jer je socijalističko vodstvo izbjegavalo takve borbe; protiv štra jkaša bio je savez tvorničke uprave i gradske policije, pom anjkanje klasne svijesti dijela radništva (štrajkolomci) i oportunizam socijalističkih prvaka. U danima uznemirenosti zagrebačkog radništva, zbog štra jka u Tvornici papira. Glavni odbor Socijaldemo­kratske stranke je 2. lipnja odgodio kongres stranke zakazan za 11—12. lipnja.Ipak, pokret radništva Tvornice papira nije nestao. To je radništvo i njegov položaj tema socijalističke štam ­pe, pa je protiv odgovornog urednika Slobodne riječi S tjepana Batta, 10. lipnja 1906, podignuta optužnica i zbog članka »Radništvo tvornice papira« da bi u ožujku 1906. bio osuđen na osam mjeseci zatvora, što je izazvalo u gradu radničke demonstracije. Istog je mjeseca zabilježen u Tvornici papira dogovor o organi­ziranju radnika. Na taj pokušaj obnavljanja organiza­cije tvornička je uprava, na početku travnja, reagi­rala oglasom da ne dozvoljava organiziranje, a rad­nici koji se organiziraju neće moći ostati u tvornici. Pod takvim pritiskom autonomno organiziranje rad nika Tvornice papira u razdoblju nelegalnih sindikata ne uspijeva. Nove su mogućnosti otvorene osnivanjem ORS-a za tvorničke i nekvalifcirane radnike, koji su do tada bili izvan strukovnih saveza. Nakon priprem a od 1907. godine ORS je počeo djelovati od početka 1910. godine. U razdoblju relativno uspješnog razvitka toga saveza, uoči njegove druge godišnje skupštine (25. veljače 1912), nalazimo podatke o sastanku radnika Tvornice papira, 18. veljače 1912, sa zaključkom o p ristupanju ORS-u.

4

O radnicima Zagrebačkog paromlina već je navedeno nekoliko početnih podataka. Godine 1900. to je skupina od oko stotinu radnika. Nemamo brojnijih podataka o njihovoj aktivnosti. Njima najbliža struka pekarskih radnika bila je prilično aktivna. Oko sredine prvog desetljeća našeg stoljeća i mlinarski radnici imaju svoju autonomnu sindikalnu organizaciju, dakako ne­legalnu kao i sve ostale. Potkraj 1906. mlinarska orga­nizacija u banskoj Hrvtaskoj broji 96 članova. Pretežan broj bit će radnici Zagrebačkog paromlina. U razdoblju nakon legaliziranja niza strukovnih sindikata, a prije osnivanja i djelovanja ORS-a, nalazima da je u Za­grebu, u ljetu 1908, osnovana organizacija mlinarskih radnika koja se priključila Savezu radnika životnih namirnica koji je bio pretežno sindikat pekarskih rad-

61

nika. Parom linski radnici bili su kasnije obuhvaćeni kao tvornički radnici u ORS-u. U najak tivn ijem i naj- borbenijem razdoblju toga saveza, 1911— 1912, nalazi­mo i tarifni pokret radnika u sk ladištu Zagrebačkog parom lina (na početku ožujka 1912). Zahtijevali su povećanje plaća, a kad su odbijeni stupili su u štra jk . Aktivnost parom linskih radnika obnovljena je 1914. godine, kad je socijalistički radnički pokret, nakon ukidanja neustavnog Cuvajevog režima, živnuo, uk lju ­čujući i organizacije ORS-a. Tarifni pokret u parom li­nu te godine doveo je do osje ln ijeg povećanja plaća.

5

Nova zagrebačka plinara sagrađena je na trn janskom prostoru , 1911. godine. T reba spom enuti da su radn i­ci u staro j plinari u Donjem gradu (1900. godine 53 radnika) sudjelovali u radničkom pokretu . U razdob­lju nelegalnih sind ikata im ali su sam ostalnu organiza­ciju, a nakon legaliziranja sind ikata ušli su u Savez kovinarskih radnika H rvatske i S lavonije (specifično rješenje, je r su p linare u tehnološkom sm islu kem ij­ska industrija ; no kvalificirani radnici p linare bili su pretežno metalci, zbog rada na instalacijam a, pa su se povezivali s ostalim kovinarim a; slično je bilo i s rad ­nicima vodovoda i e lektrične centrale).Položaj p linarsk ih radnika bio je u nekom pogledu povoljniji nego u ostalim trn jansk im tvornicam a. Po. duzećc je bilo novo i m oderno, dijelom i aulom ati- zirano, higijensko-tehnička zaštita dobra. Sagrađena je i dobro uređena zgrada s garderobom , um ivaonicom , tuševima i blagovaonicom. U to doba, na prim jer, rad­

nici željezničke radionice, po sjećanju V. Krčelića, ručaju sjedeći na zemlji uz ogradu kroz koju im objed dodaju žene ili d jeca, a nem aju se gdje oprati. I onih 16 jednosobnih stanova za p linarske radnike preko puta plinare, sagrađenih kad i plinara, bili su za ono doba p risto jn i.

6

Podaci o radničkom pokretu , kako vidimo, ne obuhva­ćaju sva trn jan sk a poduzeća. U nekim a ga, koliko možemo p rosuditi iz negativnog rezu lta ta traganja za podacim a, n ije ni bilo. To može vrijediti, npr., za neka m lađa poduzeća, podignuta u razdoblju uoči svjetskog rata , pogotovo ako su s nekvalifeiranom , pretežno ženskom radnom snagom prve generacije (npr. teks­tilna tvornica Vilim a Rainera na Zavrtnici).Mala poduzeća obrtničkog tipa koncentrirana su u Donjem gradu, pa se i pok re t radn ika obrtničkih s tru k a odvija u prvom redu tam o. Uz podatke o rad­ničkoj ak tivnosti ponajčešće nem am o adresa, a pro­vjeravanje gdje se što događa upućuje uvijek na Donji grad i susjedne p red jele sjeverno od pruge. Općenito možemo reći da m ale skupine obrtn ičk ih radnika sud je lu ju u akcijam a većine svojih drugova u Donjem gradu, ali bez istaknu tijeg i u izvorim a prepoznatljivog udjela. Podsjetio b ih sam o da su to radnici ovih s truka : d rvodjeljci, a u prvom redu stolari; građevi­nari — ponajviše zidari, tesari i klesari; živežarski radnici, na prvom m jestu pekari, a u Zagrebu u p red­ratnom razdoblju jo š i m esari i kobasičari; odjevni radnici, tj. k rojači; kožarsko-obrtnički radnici — po­

Zagreb u vrijeme radničkog štrajka 1905, potaknutog štrajkom u Zagrebačkoj tvornici papira

62

Glavni rezervoar plina od 10.000 kubičnih metara u vrijeme prvog puštanja u rad 1910. godine

stolari i čizmari, opančari i kožari; kovinari — bra­vari i limari; soboslikari i ličioci; knjigoveški i karlo- nažni radnici; brijači. To nisu sve struke nego one koje su zastupljene i na prostoru T rnja, koliko se može prosuditi prem a nepotpunim podacimo o adre­sama.Neke su tvorničke radničke grupe, kako smo vidjeli, bile u vezi s pojedinim srodnim strukovnim organiza­cijama, kao što su kovinarska i živežarska.Im a podataka po kojim a se može prosuditi da uklju­čuju i neka od tm janskih poduzeća, iako ih izričito ne spominju.Npr. m eđu podacima o akcijam a ciglanskih radnika valja zabilježiti podatak o štra jku u pet zagrebačkihciglana, koji je započeo 3. svibnja 1906 (a ponovljenje 3. srpnja), je r bi obuhvaćao i Tvornicu opeka gro­fa Kulmera i druga na Krugama. Položaj ciglara — koji su tada bili neorganizirani — pokazuju zahtjevi: za­htijevaju skraćenje radnog dana, koji je tra jao od 2 ili 3 sata do 21 ili 22 sata, tj. 19 sati (!) na 14 sati (od 5do 19 sati) (!) i pismeno rješenje o visini zarada.Povremenu aktivnost i organiziranost građevinskih i ostalih nadničara (nekvalificiranih radnika na zemlja­nim radovima, niskogradnjam a i si.), težaka, kako ih često nazivaju (obično su to radnici-seljaci s pe­riferije, iz prigradskih sela i iz okolice) treba ovdje zabilježiti, je r je očito da je i Trnje davalo dio tih radnika.U razdoblju poleta ekonomske borbe, na sredini prvog desetljeća, nalazimo, npr., vijest da su radnici iz sela

Jakušcvca, zaposleni na regulaciji Save (vjerojatno na području Trnja), stupili u štrajk , 13. ožujka 1905. zahtijevajući da se rad na akord zamijeni plaćanjem po danu.Vijest iz svibnja 1906. da je osnovana organizacija te­žaka i težakinja (riječ je o građevnim nadničarima) sa 400 do 500 članova imala je, može se prosuditi, odre­đeno značenje i za trnjansko pučanstvo.

7

Iz pregleda koji je dan u dosadašnjem tekstu može se izvući i zaključak koje su akcije radničkih grupa na području Trnja imale šire značenje za zagrebačko radništvo okupljeno u socijalističkom pokretu.U razdoblju kada je Zagrebačko obrtničko-radničko društvo bilo osnovna organizacija zagrebačkog rad­ništva i pod utjecajem socijalističkog kruga pristu­panje paromlinskih radnika bilo je jedan od pozi­tivnih rezultata.Radnici Željezničke radionice bili su jedna od naj­većih radničkih skupina u Zagrebu i oslonac željezni­čarskog pokreta koji je. zbog brojnosti tih radnika i rasprostranjenosti duž željezničke mreže, imao široko značenje, prelazeći granice banske Hrvatske, pa je zato i zbog svojih posebnosti (specifičan odnos pre­ma državi; tendencije političke neutralnosti) bio važ­no područje djelovanja zagrebačkoga socijalističkog aktiva.

63

Radnici u Tvornici pap ira i u parom linu, uz željezni­čarske radnike, pridonijeli su burnom akcionom i o r­ganizacijskom pokretu u Zagrebu na sredini prvog desetljeća našeg stoljeća. Š tra jk u Tvornici pap ira1905. imao je jak odjek u zagrebačkom radništvu i ta su zbivanja m eđu m arkantn ijim klasnim ok ršajim a u Zagrebu u razdoblju do prvoga svjetskog rata. Radnici lih tvornica bili su određeno po jačanje za veoma značajan ORS, nam ijen jen upravo tvorničkim radnicim a.

8

Valja još uk ratko razm otriti udio trn janskog radništva u akcijam a zagrebačkog radništva u sred ištu grada. Naime, najveći dio zbivanja odigrava se u Donjem gradu, nekim sjevernijim p red jelim a (G ornji grad, Tuškanac), zatim u istočnoj i sjevernoj okolici grada (M aksimir, rem etska i ksaverska okolica). U Donjem je gradu najveći dio ob rtn ičk ih radionica, značajan dio tvornica, tam o su p ro sto rije radn ičk ih organizacija, ondje je nastan jen znatan dio zagrebačkog radništva (prve radničke četvrti — Tkalčićeva i K ožarska ulica. Radnički dol, je ftin iji — pretežno podrum ski, tavan­ski i dvorišni — stanovi širom Donjeg grada i u n je ­govim produžecim a na zapad i istok — p rem a Crno- inercu i današnjem K vatem ikovom trgu). Tam o se održavaju sastanci, skupštine, p riredbe, m anifestacijei dem onstracije, naim e svi se veći skupovi odv ija ju u središtu javnog života, a tam o se, zbog toga, m anifes­tira i dem onstrira. Dio se radničk ih skupova (p rik ri­veni sastanci, p rip rem e za dem onstracije) održava u blizini Donjeg grada, ali sjeverno od njega (npr. u Tuškancu). R adničke povorke koje se upuću ju u g rad­sku okolicu na skupove i zabave, u prvom redu u proslavama Prvoga m aja, o kup lja ju se u D onjem gradu, li odande idu u istočnu okolicu (na jpopu larn iji je Maksimir) ili u sjeverne p red jele (O krugljak, Kameni-ii stol i drugdje).U svemu tom e sud jelu je i radništvo koje je na trn ja n ­skom p rosto ru zaposleno ili nastan jeno . Ono poje­dince ili u skupinam a, s vrem enom sve većim, prelazi u Donji Grad i p rid ružu je se ostalom radništvu . Navest ćemo, u kraćem pregledu, važnija i k arak te ris­tična zbivanja.Prvom ajske proslave, s p razničnim obustavam a rada, skupštinam a, povorkam a i priredbam a, održavaju se u Zagrebu od 1890. do 1914. u različitim okolnostim a (ima godina — u prvom redu 1897, 1898, 1903 — kad su proslave zabranjivane, pa su obilježavane m anjim , neform alnim skupovim a u okolici i še tačkim k re ta ­njem grupa radnika po gradu). Već na prvoj proslavi sudjeluje parom linsko radništvo, a u slijedećim se godinama, s otvaran jem novih poduzeća, p rid ružu ju nove trn janske radničke skupine. Od posebne je važ­nosti radništvo Željezničke radionice zbog svoje b ro j­nosti, veza s ostalim željezničarim a i blizine gradskom središtu. Radnici Tvornice papira obustav lja ju prvi pu t rad Prvog m aja u 1907. godini.U Donjem gradu održavaju se i skupštine zagrebačkih socijalista. U razdoblju uoči osn ivanja Socijaldem o­

kratske stranke u H rvatskoj i Slavoniji (1890— 1894), na p rim jer, najposjećenija skupština — o općem pravu glasa, 25. lipn ja 1893 — im a oko 3600 sudionika. K atkad se održavaju po tri skupštine istog dana, na tr i različita m jesta, ali uvijek un u ta r Donjeg grada. Zagrebački su radnici živo sudjelovali u narodnom p okretu pro tiv m ađarske hegem onije u H rvatskoj i S lavoniji, 1903. godine. M eđutim , kronika događaja na zagrebačkim ulicam a — dem onstracija i sukoba s po­licijom od 2. ožujka do 3. studenog 1903 — pokazuje da se gotovo sve odvija u Donjem gradu, dijelom i u neposrednoj blizini trn janskog p rosto ra (današnji To- mislavov trg s kolodvorom i Mihanovićeva ulica).Uz taj pok re t treb a posebno spom enuti dva opća poli­tička š tra jk a 1907. godine. Bile su to obustave rada u tra jan ju od nekoliko sati u sklopu m anifestacija za opće pravo glasa, na jp rije 9. listopada od 17 do 21 sat, tj. rad je obustav ljen zbog sudjelovanja na skup­štin i i u povorci. Slično je proglašen i prijepodnevni opći š tra jk 12. prosinca 1907. godine. Bile su to ma­n ifestacije s velikim b ro jem sudionika.S lijedeće godine treba istaći skupštinu , 19. listopada, za opće pravo glasa, a p ro tiv neustavnog režim a bana Pavla Raucha, zbog koje je također obustavljen rad. Posebno treb a istaći generalni š tra jk solidarnosti za­grebačkog radništva s radnicim a Parne pilane u Crno- m ercu. Š tra jk je proveden 11. kolovoza 1911. godine, od 14 do 22 sata. s najm asovnijim radničkim okup­ljan jem u Zagrebu do 1918. godine. Skupština na da- današn jem Titovom trgu, u 21 sat, okupila je oko 20.000 ljudi.Godine 1912. zagrebačko radništvo u nizu dem onstra­cija p ro testira pro tiv neustavnog režim a bana, a za­tim kraljevskog kom esara Cuvaja. Na p rim jer, 24. veljače 1912. po lic ija ra s tje ru je dem onstran te sa Star- čevićevog trga i puca na n jih u M ihanovićevoj ulici.

T rn jan sk o radn iš tvo u zagrebačkom radničkom p o k re tu za vrijem e prvoga sv je tskog ra ta

Početak prvoga svjetskog ra ta donosi organiziranom radn ištvu u H rvatskoj i Slavoniji bansku naredbu od 27. s rp n ja 1914. o rasp u štan ju svih organizacija so­c ijalističkog radničkog pok re ta i obustav ljan ju listo­va. To je bio prvi udar, a slijedili su ostali. Mobiliza­c ija je obuhvatila više od polovice organiziranih radni­ka. Slijedi pogoršavanje radn ih i tarifn ih uvjeta, i ra t­na oskudica ko ju tek vrlo m alo ublažava garantirano snabdijevanje (aprovizacija).Prve ra tn e godine — od 1914. do 1917 — nanijele su socijalističkom radničkom pokre tu u banskoj Hrvats­koj udarce koji su nadm ašili sve doratne progone. Položaj je bio teži nego u A ustriji i Ugarskoj gdje p okret n ije bio zabranjen.U posebnom su položaju željezničari i radnici u že­ljezničkim radionicam a. Zbog važnosti željeznica za vođenje ra ta , oni nisu m obilizirani, ali su željeznička poduzeća kao i in d u strija važna za ratovanje stavljeni

64

pod vojnu upravu. Tako je željezničarska grupacija u Zagrebu ostala na okupu, ali dakako bez svoje orga­nizacije. Djelovala je dalje samo kulturno-prosvjetna sekcija »Viktorije«, priređujući dobrotvorne priredbe. Radnički pokret u Hrvatskoj i Slavoniji počinje se obnavljati 1917. godine. To je razdoblje u kojem se već vrlo snažno osjećaju posljedice višegodišnjega is- crpljujućeg rata. Radnici su u visokom postotku kao vojnici na frontam a, a radničke obitelji trpe oskudicu. Život je sve teži pa su i zahtjevi za promjenom radi­kalniji i odlučniji. Revolucionarna gibanja i socijalni nemiri po tresaju mnoge evropske zemlje, a u Rusiji je, u veljači 1917, izbila i pobijedila građansko-demo- kratska revolucija. U tim koordinatam a treba pro­m atrati i akcije za obnovu političkih i sindikalnih or­ganizacija radničke klase koje su, za Hrvatsku i Sla­voniju, započele u Zagrebu. Godina 1917. bila je prva ratna godina u kojoj je proslavljen Prvi maj u Za­grebu — bez neke organizacije, pretežno izletima u bližu okolicu. Tram vaji su bili okićeni cvijećem i ze­lenilom. Među radnicim a većih tvornica i poduzeća proslavili su ga i radnici u Radionici državnih že­ljeznica. Nekoliko dana kasnije, 8. svibnja 1917, tri pred­ratna aktivista socijalističkog pokreta, Slavko Kavu- rić, Stjepan Turković (njega znamo i kao organizatora željezničara) i Josip Cimermančić podnose predstavku banu s molbom da bude dozvoljen rad radničkim stru­kovnim savezima. Uz spom enutu trojicu potkraj svib­nja se konstituirao Akcioni odbor, kao privremeno rukovodeće tijelo socijalističkog pokreta.U tom značajnom trenutku izbija štra jk u Željezničkoj radionici. Započinje 29. svibnja 1917, a oko 320 sudio­nika zahtijeva povećanje nadnica. T rajao je tri dana, ali bez uspjeha. Štrajkaši su se našli pod trostrukim pritiskom : vojske koja je »osigurala« radionicu izvana i iznutra, uprave koja je odlučila štra jkaše lišiti željez­ničkih legitimacija i karata za brašno i šećer iz kon- zumne udruge željezničara, i policije koja je »osigura­vala« prolaz štrajkolom cim a (oko 80 radnika od 400), a štra jkaše slijedila i om etala na svakom koraku (našla ih je, npr., na sastanku u najudaljenijem dijelu Maksi­mira). š tra jk a š i su 31. svibnja odlučili da se vrate na posao.Š trajk nije bio izolirana pojava, nego je u vezi s isto­dobnim pokretom željezničkih radnika u Budimpešti (s Budimpeštom je, npr., bio u vezi radnik zagrebačke radionice Janos Trinka). Zagrepčani su se priprem ali za š tra jk mjesec dana. Namjeravili su se pridružiti po­kretu u Budimpešti, ali nakon njegovog završetka stu­pili su u š tra jk sami. — Koliko se pazilo na pokrete že­ljezničara na području Centralnih sila dobro pokazuje vladina uputa Državnom nadodvjetništu u Zagrebu u veljači 1918, da se ne sm ije ništa objaviti o generalnom štra jku željezničara u Poljskoj.Zbog ograničenja koja su obnovi radničkih političkih organizacija i širenju strukovnog pokreta činile na­redbe, uredbe i zakoni koji su ograničavali slobodu sastajanja, govora, štam pe i udruživanja, predana je Saboru, 5. lipnja, predstavka u ime »socijalističkog radništva«. Tu je zabilježeno da je »Hrvatska danas jedina zemlja u m onarhiji, u kojoj postoji Bachov ap­solutistički patent o društvim a, pa je tako u čitavoj

5 Zagrebačko Trnje

monarhiji Hrvatska jedina zemlja u kojoj se ne može osnovali jedno jedino političko društvo«.Zato je i sastanak, na kojem je zatražena obnova stru­kovnih organizacija, održan 5. kolovoza 1917. uz po­zivnice. Na lom skupu prihvaćen je zaključak da se kao prva opća strukovna organizacija obnovi Opći radnički savez (ORS). Zagrebačka podružnica ORS-a obnovljena je 9. prosinca 1917.Tako su se zagrebački radnici najprije aktivirali u strukovnim organizacijama. Najveću grupaciju s Trnja činili su željezničari i radnici Željezničke radionice. Važan je korak u aktivnosti željezničara bila obnova njihova lista. Hrvatski željezničar izlazi od 15. stude­nog 1917, a uređuje ga Vjekoslav Kokolj, tipograf i jedan od istaknutijih zagrebačkih socijalista ljevičara. List je izašao s pet brojeva u 1917. i 35 brojeva u 1918. godini (i dalje do kraja 1919), a bio je vidan znak i da se pokret željezničara obnavlja i da skreće ulijevo. I obnavljanje rada političkih organizacija počelo jc potkraj 1917. godine. To je vrijeme kad u Rusiji izbija proleterska revolucija i njenom se pobjedom uspo­stavlja sovjetska vlast kao specifičan oblik diktature proletarijata. Idejna podvajanja u međunarodnom rad­ničkom pokretu produbljuju se pod utjecajem loga pr vog revolucionarnog prevrata koji je završio pobjedom proletarijata i aktualizirao u radničkom pokretu pita nje puta u socijalizam — revolucijom ili reformom. Sve su se te idejne kontroverze osjećale i u našem radničkom pokretu, pa su se oblikovale i dvije osnov­ne struje, lijeva koja je bila za samostalnu borbu radničke klase i revolucionarni preobražaj, i desna koja je bila za suradnju s pokretom građanske klase za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje jugoslaven­skih zemalja, a u sferi ekonomsko-društvenih odnosa za integraciju u građansko društvo i borbu za pobolj­šanje položaja radničke klase reformama loga društ­va u njenu korist.U parolama za Prvi maj i načinu na koji je proslav­ljen u pojedinim mjestima jasno se izrazila ta idejna podvojenost. U Akcionom odboru većinu jc imala desna stru ja pod vodstvom V. Korača i ona jc nasto­ja la da ovaj radnički praznik bude u znaku borbe za nacionalno oslobođenje, dok je lijeva stru ja naglaša­vala klasni moment, internacionalnu solidarnost pro­letarijata, i specifične radničke zahtjeve, uz zahtjev za nacionalno oslobođenje i prestanak svjetskog rata. U Zagrebu je proslava Prvog maja protekla pod u tje­cajem desne stru je »kao opći narodni blagdan«, jer je desnica imala prevlast u Lokalnom odboru zagre­bačke mjesne političke organizacije i podružnice ORS-a. Održana je velika skupština u »Metropol« ki­nu (danas »Zagreb«), nije vozio tramvaj i nije se radilo u tvornicama, poduzećima i trgovačkim radnjama. Tako su pristaše desne stru je u Zagrebu imali veći­nu u političkoj i strukovnoj organizaciji. Lijeva struja uspijeva obnoviti Glavni odbor Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije i dobiti u njemu većinu pa lako utjecati na politiku stranke kao cjeline. Des­ničari su pak dobili većinu u upravi ORS-a. Ljevici uspijeva da SDS HiS prekine suradnju s buržoaskim strankam a u Nacionalnoj koncentraciji, ali od jeseni 1918. gubi prevlast u stranci. Desničari su to iskoristili

65

da se nizom radničkih m anifestacija uključe u opću političku borbu za nacionalno oslobođenje pod vod­stvom građanskih stranaka. Tako je, 22. listopada 1918, u Zagrebu provedena obustava rada i održane dem onstracije na koje je Lokalni odbor zagrebačke političke i strukovne organizacije SDS HiS pozvao radnike, ali je pozvao i »g.g. poslodavce« da ne om e­ta ju obustavu rada i da se prik ljuče radničkim m ani­festacijam a.Velike ali m irne radničke dem onstracije održane su i 29. listopada na Markovom trgu, na dan kad je Sabor donio odluku o raskidu državnopravnih veza s Austro-Ugarskom M onarhijom . Letak Lokalnog odbora zagrebačke organizacije najbo lje je izrazio idejnu orijen taciju desnice — p ro le ta rija t m ora ak tivno su­djelovati u borbi za nacionalno oslobođenje i posta­viti svoje posebne zahtjeve u novoj državi: »Radništvo m ora ne sam o svim silam a pom agati djelo narodnog oslobođenja nego i odm ah istaknuti, što su njegove tražbine kod novog uređen ja države. P ro le ta rija t im a dužnost, da u narodnoj borbi sud jelu je , ali i slobodu, da traži svoja prava spram države i društva.« — I u toj, po masovnosti i o rganiziranosti vrlo uspjeloj akciji sud jelu ju željezničari. Oni i radnici Tvornice koža bili su najb ro jn ije skupine u o k u p ljan ju na Preradovićevom trgu, odakle se pod crvenim zastava­ma krenulo na M arkov trg.I akcija za osnivanje radničk ih vijeća, na ko ju je po­zivao Glavni odbor SDS HiS, b ila je pod punim u tje ­cajem desnice. Tako je od revolucionarnih radničk ih vijeća koja su, po uzoru na organe ru ske revolucije, nicala u m nogim zem ljam a Evrope, ovdje osta lo sam o ime. U Radničkom vijeću za grad Zagreb bili su de­legati Glavnog odbora s tranke. Saveznog odbora ORS-a i izabrani p redstavnici po litičkih i strukovn ih sekcija, kao osnovnih jed inica socijalističkog pokreta . Usporedo s političkim pokretom razvija se sindikalni pokret. U toku 1918. godine povećava se članstvo ORS-a, osnivaju strukovne sekcije i podružnice. Ka­rak terističan je velik napredak u o rganiziran ju tvorn i­čkih radnika. U Zagrebu prvi p u t u svim tvornicama, koliko se iz podataka može p rosuditi, im a sind ikaln ih organizacija. Tako je i trn jan sk o radništvo postiglo dotad najveći napredak u sindikalnom organiziranju. O rganiziranje željezničara (u tom e se ponovo angažiraoS. Turković) imalo je oslonac i u v lastitom listu . Za željezničare je bilo posebno važno da se o rganizira ju i u novim okolnostim a koje su nastup ile s rasulom Austro-Ugarske (a s njom e i njenog željezničkog sus­tava), izdvajanjem H rvatske i S lavonije, s ostalim jugoslavenskim područjim a, u posebnu državu i uspo­stav ljan jem novih granica. Dva dana nakon osn ivanja Države Slovenaca, H rvata i S rba (29. listopada 1918), tj. 31. listopada, održana je veom a važna opća željez­ničarska skupština, s ciljem da se uspostavi jed in ­stveni Savez željezničara za sve kategorije i g rupe za­poslenih. Govornici su bili: Turković, Tkalčević, Boži- čević, Stanić i Dokmanić. Na skupštin i su izabrani od­bori organizacije i povjerenici za željezničku radio­nicu, te delegati za konferenciju Socijaldem okratske s tranke, za R adničko vijeće i za pregovore s N arod­nim vijećem SHS (sekcijom za željezničare), č iji je

povjerenik za željeznice, Većeslav Vilder, priznao or­ganizaciju, 25. studenoga, kao »jedino kom petentno zastupstvo željezničarskih interesa«. Željezničarska or­ganizacija okuplja la je ljude različitih uv jeren ja i op­red jeljen ja , ali je za to i slijedeće razdoblje karak te­rističan ljevičarski utjecaj.Na k raju , naznačim o jo š jednom neke važnije pojave. Š tra jk u Željezničkoj radionici 1917. bio je jedan od znakova obnove radničkog pok reta u Zagrebu. U toku1918. godine trn jansko je radništvo pridonijelo znat­nom usp jehu ORS-a u organiziran ju većeg b ro ja za­grebačkog radništva nego do ra ta , posebno u tvorni­cama. Potkraj ra ta organizirano zagrebačko radništvo, s trn jansk im skupinam a, osobito željezničarskom , po­državalo je političke akcije za ru šen je Austro-Ugarske, obustav ljan je ra ta , o tcjep ljen je H rvatske i jugoslaven­sko ujed in jen je . Na to j osnovici su akcije koje su po­krenuli desni socijalisti dobivale m asovnu podršku. D jelovalo je i očekivanje da će se u razdoblju pre­v ra ta ubrzo ostvariti političke i ostale društvene re­form e koje nisu postignute za dva i pol desetljeća organiziranoga radničkog socijalističkog pokreta u Au- stro-U garskoj. Ali, vrlo brzo će se pokazati da većina zagrebačkog radništva ne slijedi desne socijaliste da­lje od spom enute za jedničke osnovice — u političku su radn ju s jugoslavenskim građanstvom i uključiva­n je u politički poredak nove, jugoslavenske države — nego prihvaća lijevu politiku borbe za o tvaran je revo­lucionarnog procesa u novoj državi.

Položaj trn jan sk o g radn ištva i s tanovništva do 1918. godine

1

Položaj radništva do prvoga svjetskog ra ta m ijenjao se iz godine u godinu. P rivredni ra st Zagreba bio je p raćen po rastom b ro ja radnika, pa je i radnička klasa posta ja la sve snažniji sloj u društvenoj s tru k tu ri Za­greba. Ali zbog jak e konkurencije industrijske robe iz priv redno razv ijen ijih dijelova M onarhije, borba dijela o b rtn ičk ih poslodavaca za opstanak bila je veoma te­ška i m ogla je u sp je ti sam o pom oću nižih c ijena robe. K ako bi to postigli, poslodavci su nasto jali sm anjiti proizvodne troškove slabim p laćanjem najam ne rad­ne snage, dugim radnim vrem enom i zapošljavanjem velikog b ro ja šegrta.Socijalno zakonodavstvo razvijalo se sporo i tek je 1891. godine zakonom ograničen rad u nedjelju i uve­deno osiguran je u slučaju bolesti. Zapošljavanjem ve­ćeg b ro ja nadn ičara i težaka poslodavci su uspijevali izbjeći obvezu osiguran ja radnika u slučaju nesreće na poslu, a zakon pro tiv sk itnica omogućavao je bur­žoaziji da se oslobodi suvišne i ostarje le radne snage. R adničko stanovništvo T rn ja bilo je po tkraj devetna­estog sto ljeća m alobrojno, te je jo š uvijek prevlada­vao seoski m entalitet. M eđutim s nasta jan jem novih tvornica uz prugu radničko se stanovništvo Trn ja po­većava useljavanjem radne snage iz raznih dijelova

66

Zagrebački paromlin i željeznički promet oko 1910. godine

zemlje, a i seoski se živalj sve više zapošljava u izvan- poljoprivrcdnim djelatnostim a.Određenost teme isključuje opise života radnika i rad­ničkog stanovništva u Zagrebu prem a radničkoj štam ­pi, ukoliko tvornice nisu sm ještene na teritoriju da­našnje trnjanske općine. Dovoljno je reći da su se nadnice uglavnom kretale oko dva forinta. Bilo je i nižih nadnica, te su zidari — iako su radili samo u vrijeme građevinske sezone, tj. nešto više od stotinu radnih dana godišnje — zarađivali tjedno sedam do osam forinti. Zarade su se isplaćivale neredovito, a ponašanje poslodavaca bilo je grubo i nečovječno, je r je cilj buržoazije bio jasan: m aksimalna eksploatacija i maksimalno bogaćenje na račun izrabljivanja rad­ničke klase. Niski organski sastav kapitala, ručna teh­nika i ostalo još su jače potčinili rad kapitalu, utoliko više što je radnika bilo mnogo a rada malo, kako to potvrđuje i intenzivno iseljavanje iz naših krajeva u to vrijeme.Dugo vremena zanatski radnici, pa čak i industrijski, stanovali su kod poslodavaca (radništvo Tvornice papi­ra). Ti su stanovi bili »ispod dostojanstva čovjeka« piše grupa opančarskih radnika u predstavci zagrebač­kom Gradskom poglavarstvu 1892. godine. Iznajm­ljeni stanovi bili su jako skupi, te se oko 1900. za sobu sa štednjakom plaćalo u Zagrebu pet forinti mjesečno. Stoga su mnoge radničke obitelji — stanari — morale prim ati podstanare, ustupajući im jednu sobu a same živjeti u kuhinji. Siromaštvo mnogih rad­nika bilo je toliko da se neki nisu usuđivali ženiti ni osnivati obitelji. Oni koji su se oženili bili su prisi­ljeni da stanuju u nezdravim potkrovljim a ili podru­mima, a na prijelazu stoljeća sve češće zakupljuju ko­mad zemlje na periferiji i tu podižu za stanovanje neku straćaru. Ti su radnici mnogo trpjeli, je r za vri­

jeme podnevnog odmora nisu stizali sa svojih radnil m jesta do kuća da ručaju, pa su se uglavnom hranil kruhom. Cak i kad je radno vrijeme bilo zakonsk ograničeno na deset do dvanaest sati, dvosatna stankt u podne — i česti prekovremeni ili akordni rad — vezala je radnika čitav dan uz mjesto zaposlenja pi se nije mogao baviti nikakvom sportskom ili kullur nom aktivnosti.Udruživanjem i ekonomskom borbom radnici su ipak uspijevali da ograniče radno vrijeme i sve do prvogj svjetskog rata ono ima tendenciju smanjivanja. Buržo azija, međutim, ubrzo pronalazi nove načine da na doknadi lako izgubljeni višak vrijednosti. Uglavnorr je to bio rad na akord i pojačani intenzitet rada, kac je radno vrijeme bilo ograničeno. Rad na akord prisi ljavao je radnike da svojevoljno rade duže od utana čenog vremena, je r su se norme u akordu određivah prema najboljim radnicima, te slabiji radnik nije mo gao postići određeni učinak. Stoga je obično na svim pregovorima zahtijevano ukidanje akorda, je r je iscrp Ijujući rad utjecao na zdravstveno stanje radnika, li je bilo mnogo oboljelih od tuberkuloze i raznih bolesti kičmenog stupa, i u pravilu je radni vijek radnika bio veoma kratak.U Zagrebačkom paromlinu — gdje je 1869. bilo 20 radnika, 1873. godine 30, 1875. godine 37, i tek 1886 više od 60 — radilo se u dvije smjene po 12 sati s jed­nim satom odmora u smjeni za koje je vrijeme mlin također radio. Međutim uprava je zatražila da za vri­jeme popravljanja zgrade mlinarski radnici pomažu zidarima kao težaci i da rade 12 sati za satnicu od 8 do 10 novčića, odnosno da zarađuju tjedno četiri do sedam forinti. Prijetnja da će izgubiti posao prisilila je većinu mlinarskih radnika da prihvate takve radne i platne uvjete, ali je to zabilježio Radnički glasnik,

67

ostavivši nam lako jedno od prvih svjedočanstva o radnim i platnim odnosim a u Zagrebačkom parom linu. Zapravo broj radnika, zarade i radni uvjeti u tome n ajstarijem trn janskom industrijskom poduzeću jako su varirali, ovisno o sezonskim i konjunk tu rn im osci­lacijam a na trž ištu brašna. P rem a izv ještaju zem alj­skog tvorničkog nadzornika Trgovačko-obrtne kom ore u Zagrebu m linarski su radnici 1890. zarađivali dnevno forint i 10 novčića, p rim ajući isp latu svake subote. Od 1888. godine m linari su bili osigurani za slučaj ne­zgode i starosti kod m linske zaklade, te su udovice i djeca u slučaju sm rti h ranioca obite lji p rim ali neke pripom oći. Ali zbog uprav ite ljsk ih p ronevjera u to vri­jeme, i san iran ja poslovnih gubitaka, a zatim i požara1906. radnička je zaklada presahnula. N a prije lazu sto ­ljeća u m linu je radilo 60 radnika izvan sezone a u punoj sezoni stotinu. P rosječna m jesečna zarada k re­tala se oko 40 forinti. Budući da je i n a jje ftin ije od i­jelo sta ja lo u to vrijem e deset forinti, jasno je da su radnici živjeli veoma teško i da im je životni standard bio veoma nizak.Pokušaji sindikalnog organiziran ja i složne borbe za poboljšanje radnih uv jeta bili su od poslodavaca sp re­čavani uporno i dosljedno, pa su se borbene sekcije m linara u sindikatim a brzo gasile.U Željezničkoj radionici i Ložionici radne i plaćevne prilike bile su loše. R adionica je b ila podređena Glav­noj željezničkoj radionici u B udim pešti, i odnos up ­rave prem a radnicim a bio je u duhu nacionalnog i klasnog ugnjetavanja. Činovnici i kvalificirani radnici bili su uglavnom M ađari i A ustrijanci, i njihove su zarade bile mnogo bolje od zarada dom aćih nekvalifi­ciranih i priučen ih radnika, iako su po ton ji činili četiri peline zaposlenih. Službeni jezik u rad ionici b io je m ađarski, i onom radniku koji ga n ije znao p redba­civalo se da jede m ađarsk i kruh . Plaće dom aćih rad ­nika u radionici za istu v rstu posla bile su za 30°/o do 40°/o niže nego u radionici u B udim pešti ili u Beču, i tek je uoči prvoga svjetskog ra ta radno vrijem e bilo sm anjeno na deset sati. Radionica je im ala p e t od je­ljenja koja su se form irala postepeno om ogućivši po­slije 1904. i popravak većih kvarova na lokom otivam a i vagonima. Povećanje opsega poslova im alo je za pos­ljedicu i povećanje b ro ja radnika, i oko 1914. u rad io­nici radi 800 radnika, a u ložionici na p rip rem an ju lokomotiva za vuču 60, te je to poduzeće jedno od najvećih u Zagrebu.Odmah od početka Zagrebačka tvornica p ap ira dopre­mala je svake godine na rad radnu snagu iz M eđim ur­ja. Kako bi se izbjeglo uk ljučivanje tih radn ika u rad ­nički pokret, uprava je zahtijevala da to radništvo i s tanuje u barakam a tvornice na p o d ruč ju tvornice na Zavrtnici. Zapošljavanje tih radnika-seljaka om ogu­ćilo je form iran je veoma niskih nadnica za kakve pravi zagrebački p ro le te r i n ije m ogao rad iti, je r nisu pokrivale troškove egzistencijalnog m inim um a. Za je- danaestsatni rad — a često i više — radn ik je dobivao 1,20 do 1,50 kruna. Prem a jednoj anketi od 160 radnika svih 55 radnica i 13 radnika, zaposlenih na p reb iran ju starih prljav ih krpa, im alo je tjednu zaradu između devet i deset kruna. Deset do 14 kruna zarađivalo je 44 radnika, a 15 do 20 k runa 39 radnika. Sam o je devet radnika imalo tjednu plaću od 21 do 30 kruna, a to

su bili kvalificirani radnici koji su bili strogo odije­ljeni od m ase sezonskih radnika što su kapitalistim a stvarali ekstra-višak vrijednosti.Bespoštedna eksp loatacija radnika ipak je dovela do š tra jk a u travn ju 1905, i do o tpuštan ja 58 radnika nakon s lam anja štra jka . Usprkos neuspjehu, tim je štra jk o m uprava tvornice upozorena da više ne po­većava eksp loataciju , te da se i radništvo iz M eđimur­ja uspjelo klasno osvijestiti i uk ljučiti u borbu sve bro jn ije i jače radničke klase Zagreba.O položaju ostalih v rs ta radn ika na T rn ju nemamo konkretn ih podataka. Radništvo T rn ja bori se za po­boljšavanje svoga položaja s većim ili m anjim uspje­hom, uglavnom u sastavu sveukupnoga zagrebačkog radništva, dijeleći s n jim e zajedničku sudbinu. K apitalistička eksp loatacija postajala je iz godine u godinu sve ra fin iran ija i sve jača. U posljednjoj čet­vrti devetnaestog sto ljeća po trija rha ln i cehovski odnosi ustup ili su i u Zagrebu m jesto gruboj klasnoj eksplo­ataciji, u pozadini ko je je — barem na T rn ju — često s ta jao s tran i kap ita l koji se na tom e području pona­šao kolonijalno.

2

Radništvo Zagreba našlo se za vrijem e prvoga svjet­skog ra ta u teškoj situaciji. T eret brige za p rehranu obite lji m orale su preuzeti žene, je r su m uškarci bili pozvani u vojsku, a s ra tnom ren tom od 82 krune m jesečno n ije se moglo živjeti. Proces sve većeg za­pošljavanja žena tekao je postepeno s povojničenjem m uške radne snage. God. 1914. uručeno je u Zagrebu 3600 vojnih pozivnica, 1915. godine 8900, 1916. godine 8405, te 1918. godine 6166. Na m jesto tih vojnika, od kojih će mnogi poginuti u ra tu , dolaze sirom ašne žene, udovice i djevojke, pa čak i djeca.T reba istaći da je p o tražn ja za radnom snagom u vri­jem e ra ta bila velika. In d u strijsk i potencijali Zagreba iskorištavani su za vrijem e ra ta više nego ikada prije, te su čak počele nicati i nove tvornice za snabdijeva­n je vo jn ika hranom , odjećom i obućom , a s istog razloga b ila je ak tiv irana i kem ijska i m etaloprera- đivačka industrija . Za vrijem e ra ta otvoreno je u Za­grebu 10 novih tvornica, 18 ob rtn ih radionica i 31 skladište. U gradu je bila velika nestašica skladišnog i stam benog p rosto ra , te je za vrijem e ra ta sagrađena u gradu jed n a četvorokatnica, 20 trokatnica, 13 dvo­katnica, 40 jednokatn ica i 83 prizem nice, što je mnogo s obzirom na prom etne teškoće i nestašicu radne snage.Većina tvornica dobivala je pogonsku energiju od Gradske elek trične cen trale i p linare. God. 1917, zbog nestašice ug ljena i sve većeg zasto ja u željezničkom i cestovnom prom etu , dolazi do poteškoća u snabdije­vanju energijom , te do povrem enog obustav ljan ja ra­da u tvornicam a. Plinara je došla pod vojni sekve­sta r, i svi su s tručni radnici bili m obilizirani kako bi se izbjegla sabotaža. N ajteže nekvalificirane poslove u p linari obavljale su žene, djeca i starci. Usprkos tome, zbog nestašice ugljena, konzum opada, te se jako

68

C a r v a l c e r a

Humoristički prikaz bijede zagrebačkog radništva potkraj prvoga svjetskog rata

reducira i plinska gradska rasvjeta i dolazi do sve veće orijentacije na sigurniju električnu struju. Pot­kraj rata, zbog istrošenosti instalacija, plinara je bila u gotovo neuporabivom stanju, te radništvo ima bi­jedne plaće.Uslijed nestašice hrane i zam rznutih zarada, položaj radnika u Zagrebu bio je veoma težak. Radno je vri­jeme za vrijeme ra ta produženo na 12 sati, a radnici su u poduzećima važnim za ra tnu privredu povojni- čeni i stavljeni pod vojne zakone.Istodobno se pogoršava i ishrana. Uslijed vojnih rek­vizicija u selu, na tržište Zagreba stiže sve manje namirnica. Zbog opće nestašice namirnica, radništvo nije imalo novca da kupuje hranu na crnoj burzi i od preprodavača, je r je to nadilazilo njegovu kupovnu moć. Gradska općina organizirala je aprovizaciju sa zadatkom da snabdijeva građanstvo najpotrebnijim živežnim namirnicama. M eđutim kontingenti brašna dobivani od Zemaljskog gospodarskog povjerenstva po­stali su već 1915. nedovoljni. U 1916. žilo se već mo­ralo nabavljati u Rum unjskoj, a brašno u količini od 25 dkg dnevno dijelilo se građanim a na krušne karte. Od 1916. davala se na karte i mast, a gradska apro- vizacija osnovala je i v lastitu mesnicu. Na žalost, apro- vizacija je u osnovi imala više lukrativni nego humani

karakter. Njen je promet neprestano rastao i poslo­vala jc bez gubitaka, zahvaljujući skoku cijena robi koja se prodavala građanstvu. Vrijednost prometa a- provizacije neprestano se povećavala i u 1916. godini dostiže 14,567.726 kruna, u 1917. 79,000.000 kruna, a u1918. godini 129,875.434 krune. Vezana trgovina odno­sila se na žitarice, šećer, petrolej, krum pir i meso. Ostali artikli nabavljali su se u slobodnoj prodaji.Uslijed zastoja u saobraćaju potkraj rata, opskrba građana hranom i tvornica sirovinama sve više zapi­nje. U odnosu na 1916. godinu, kad jc na zagrebačku željezničku stanicu prispjelo 59.758 vagona, 1918. je istovareno samo 30.919 vagona, premda treba reći da je to ipak više nego u mirnodopskom vremenu prije rata, kad je taj broj bio nešto ispod 30.000 vagona.U proljeće 1915. Gradska je općina počela na svojoj ekonomiji gajili povrće potrebno za prehranu građana. Na 50 rali zemljišta posađeno jc povrće i krumpir, i uskoro su vrtlarija na području današnje Cvjetne ceste i ekonomija na Kajzerici preko Save postale najjači producent povrća u gradu. Ekonomija je imala i krave, te su se djeca u gradu snabdijevala mlijekom na karte.Međutim su problemi prehrane postajali sve leži. Grad je društvu za prehranu sirotinje pod nazivom Prehrana stavio na raspolaganje prizemlje Umjetničkog pavi­ljona kod Glavnog kolodvora, te je ondje otvorena radnička menza u kojoj se prehranjivao velik broj radnika. Ali su vlasnici Prehrane manipulirali radnič­kom hranom tako da su iz ra ta izašli kao najbogatiji ljudi Zagreba.

Zbog teškog rada i slabe ishrane javljaju se zarazne bolesti, a od tuberkuloze stradaju osobito radnička djeca o kojoj se nitko ne brine, te lutaju gradom u vrijeme kad majke rade. Grad je preplavljen vojni­cima te su pune ne samo kasarne u Ilici, već je bila puna vojnika i konjanička vojarna na Selskoj cesti, a sagrađeno je u tom području i na Južnom kolodvoru i nekoliko novih vojnih zgrada baraknog tipa. S fronta se doprem aju bolesni i ranjeni vojnici, a sve jc punija i zarazna bolnica na Zelenom brijegu, u koju sve češće dolaze i brojni građani, osobito sirotinja, usli­jed slabe ishrane neotporna na zarazne bolesti. Pot­kraj ra ta španjolska gripa dobiva epidemijski karak­ter, i od nje je 1918. godine umrlo u Zagrebu 861 oso­ba, a u 1919. godini i mnogo više.U to je vrijeme borba radništva borba protiv gladi i niskih nadnica. Uslijed militarizacije većine poduzeća, i strogih postupaka prema onima koji se nisu uklju­čili u proizvodnju, ta je borba znatno otežana. S tru­kovni listovi i djelovanje sindikata zabranjeno je ne­posredno nakon objave rata 1914. godine.Bez sindikalne organizacije, a zbog djelovanja ratne inflacije i zamrznutih plaća, životni standard radničke klase silno je opao. Prema predratnim godinama, ci­jene su prehram benih namirnica i odjeće porasle 1917. za 400—600%, a plaće samo za 30—100°/o. Za svoju dnevnu zaradu od tri krune radnik jc mogao 1917. kupiti samo kilogram krumpira.Radnici su već 1915. zatražili veće nadnice, ali je vlast zabranila svaku takvu akciju i onemogućila radništvu

69

da se bori za poboljšanje radnih i p latnih uv jeta za vrijem e rata . M eđutim , 1917. došlo je do niza tarifn ih pokreta, m eđu kojim a jc bio najveći pok ret tisuće radnika zagrebačke tvornice koža, radnika zagrebač­kog tram vaja i sto lara tvornice Bothe i E hrm an. Rad­nici zah tijevaju povećanje zarada i bolje snabdijeva­nje. Tom se zahtjevu pridružila i O kružna blagajna za osiguranje radnika, zbog izvanredno velikog posto tka oboljelih radnika od iscrpljenosti. Na zah tjev Okružne blagajne Odjel za narodno gospodarstvo Zem aljske vla­de odgovorio jc 20. I II 1917. da se snabdijevanje rad ­nika, koji obavljaju teške poslove, ne može povisiti, je r » . . . da hrane nema«.Kako bi kanalizirala pokrete radnika, Zem aljska vlada jc 21. VII 1917. dozvolila rad Općeg radničkog saveza u koji su ušli radnici svih s tru k a i kategorija. Do sredine 1918. u tom savezu bilo je o rganizirano više od dvije tisuće članova sam o u Zagrebu. Obnovom sindi­kata pokreti radnika dobili su novi im puls. Poslodavci su m orali povisivali zarade, p rem da su ta povišenja bila ubrzo poništena izvanredno velikim i b rzim po­skupljenjim a hrane i odjeće. Kako bi pom ogao radni- :ima, ORS je izdavao radnicim a posebne k arte za ireh ran u posredstvom konzum ne zadruge »Napred«, jsnovane jo š 1910. godine. P ri tom e su znatno bolja Drimanja na karte imali kvalificirani radnici u odnosu ia nekvalificiranu, osobito žensku radnu snagu. Dobro je bila opskrb ljena i K onzum na zadruga željezničara, jer se za n ju b rinu la ne sam o Željeznička direkcija , .eć i Zem aljska vlada, bojeći se da željezničari ne stu- ■>c u š tra jk i da ne dođe do jo š veće anarh ije u ionako Mežanom prom etu.J četvrtoj godini ra ta p reh ram bene prilike zagrebač­kog radništva posta ju neizdržljive. V lada je odredila la se od 14. s iječn ja davanje b rašna sm anji od 200 ia 165 gram a dnevno, a to je do ista značilo gladovanje :a one koji nisu mogli kupovati h ranu na »crnoj :>urzi«. R adništvo se sve više revolucionira, i u Za­grebu n ije bilo ni jedne veće tvornice u kojoj radn i­

štvo ne bi bilo sindikalno organizirano. Pri tome treba istaći da su dvije trećine članova bile žene.Na m asovnim skupovim a — a pod utjecajem general­nih š tra jkova u A ustriji i u M ađarskoj, a vjero jatno i kao odjek oktobarske revolucije — radništvo zahti­jeva m ir, povišenje plaća, ra tn ih i izvanrednih pripo­moći, te poboljšan je radnih uvjeta. Na prvom ajskoj skupštin i 1918, u M etropol kinu, bilo je više od pet tisuća ljudi koji su zatražili uvođenje osam satnog ra­da, po tpuno zakonsko uređenje radničke zaštite na radu, u bolesti, nemoći i nezaposlenosti.U sprkos nizu štra jkova i usp jelih tarifn ih pokreta, plaće su ipak bile niske. Građevinari su 1918. godine p rim ali 12 do 20 k runa tjedno, sto lari 12 do 18, lje­vači 13 do 20, kro jači 8 do 16 i bravari pet do 15 kruna. S takvim zaradam a se teško izlazilo na kraj, j e r je p a r ženskih cipela sta jao 150 do 200 kruna. Tek što bi jedan š tra jk bio dovršen, već bi drugi počeo. Radništvo je veoma uznem ireno, i sve revolucionarnije i buntovnije u svojim zahtjevim a. S ituacija je bila tako teška da je čak i radništvo gradske aprovizacije stupilo u š tra jk rad i povišenja plaća.Form iran je Narodnog vijeća u Zagrebu, i o tc jep ljen je H rvatske i S lavonije od A ustrije i Ugarske, radništvo je dočekalo s oduševljenjem . M eđutim , to je donijelo nove problem e. P rom et je posve zakočen, te u Zagreb ne stiže ni h rana, ni ugljen, ni sirovine. Većina tvornica zatvara svoja vra ta u očekivanju razvoja događaja. Radništvo tih tvorn ica o sta je bez posla i bez zarade, a to znači i bez svagdanjeg kruha. O državaju se sas­tanci i radništvo u sve većim m asam a zahtijeva od N arodnog vijeća da se pobrine za rad , i da uredi rad ­ne odnose tako da plaće budu dovoljne za život, da radničke povjerenike b ira radništvo i da ih poslodavci p riznaju kao posrednike u sređ ivanju proizvodnih od­nosa. Svugdje se zah tijeva i osam satni radni dan. Buržoazija sp re tno lavira i p rividno udovoljava rad­ničkim zahtjevim a, osobito tam o gdje je p ritisak bio najjači, o slan jan jući se na socijaliste, sklone prego­vorim a s kapitalistim a.

Trnje u organizaciji i djelatnosti KPJ u Zagrebu u razdoblju između dva rata

Uvod

Razvoj, djelatnost i širenje utjecaja komunističkog pokreta na području T m ja može se p ratiti i ocjenji­vati jedino u cjelini povijesti revolucionarnog komu­nističkog pokreta u Zagrebu. To je dijalektička uza­jam nost. Pisati povijest djelovanja komunističkog po­kreta na području T m ja, kao dijela Zagreba, znači pisati povijest partijsk ih sekcija ili ćelija koje su dje­lovale u trnjanskim poduzećima, kao dio jedinstvene zagrebačke mjesne organizacije KPJ. No to istodobno znači zabilježiti i akcije i događaje koji se zbivaju na Trnju, kao specifičnoj životnoj sredini dijela zagre­bačkog radništva. To znači bilježiti i akcije na osta­lim prostorim a grada koji su u političkom životu Za­greba centri zbivanja. Kolone dem onstranata obično su se formirale upravo u poznatim radničkim dijelo­vima Zagreba, T m ju i Trešnjevci, a u njih su se i povlačile, je r policiji je bilo lakše kontrolirati centar grada nego mnoge male i krivudave ulice i uličice nje­gove periferije. U tim malim kućama kriju se ilegalci, dolaze kuriri, održavaju se sastanci. U razdoblju od zabrane KPJ do dik tature u tim malim kućama peri­ferije odvija se bro jna ilegalna aktivnost. Tu se skri­vao i održavao sastanke Đuro Đaković, tu je dolazio Josip Broz Tito, tu su stanovali i brojni radnički akti­visti. Na trnjanskom nasipu su Rodoljub čolaković i Alija Alijagić razgovarali u srpn ju 1921. o aten tatu na autora Obznane m inistra M ilorada Draškovića, a na li­vadama T m ja i Savice okupljala se revolucionarna radnička omladina.Udio T m ja u revolucionarnoj povijesti Zagreba izme­đu dva ra ta bit će prikazan u dvije osnovne cjeline, karakteristične i za povijest komunističkog pokreta u Jugoslaviji — razdoblje legalne djelatnosti komunistič­kog pokreta (1919—1921) i razdoblje ilegalnosti kao doba priprem e revolucije (1921—1941). To je niz go­dina u kojima jugoslavenski komunistički pokret, ko­jem u je jezgra i avangarda Komunistička partija Ju ­goslavije, prolazi, nakon početnog poleta, kroz mnoga

teška razdoblja ali se u njim a izgrađuje u pokret rc- revolucije. KPJ prolazi razvojni put od osnivanja i programskog opredjeljenja za revolucionarni put u razrješavanju društvenih suprotnosti do takve idejne programske orijentacije koja će joj omogućiti da se izgradi i izraste u partiju revolucije, da svojom revo lucionarnom praksom pridonese i idejnoj riznici mark­sizma i revolucionarnoj praksi međunarodnoga komu­nističkog pokreta.

Trnje u organizaciji i djelatnosti KPJ u Zagrebu u razdoblju legalnosti (1919— 1921)

Proklamacijom ujedinjenja 1. X II 1918. i konstituira­njem zajedničke države — iako je to bio kompromis nacionalnih buržoazija i monarhije — ostvarene su osnovne pretpostavke za ujedinjenje do tada posebnih radničkih pokreta jugoslavenskih zemalja.Akcije za ujedinjenje obilježene su već spomenutim idejnim kontroverzama i u radničkim pokretim a osta­lih jugoslavenskih zemalja. Tako su se gledišta izra­žavala u lepezi od krajn je desne, socijalpatriotskc i reformističke orijentacije do krajnje lijeve, koja jc pristajala uz komunističku stru ju u međunarodnom radničkom pokretu. Ti »internacionalni socijaldemo­krati«, kako su se u početku nazivali, imali su za uzor idejnu orijentaciju i organizaciju Boljševičke par­tije u Rusiji, želeći se, poput proletarijata u Sovjet­skoj Rusiji i u M ađarskoj Sovjetskoj Republici, iz­boriti za vlast i državu radničke klase — u općem toku svjetske proleterske revolucije.Ta lijeva jezgra bila je u nekim obnovljenim socijal­dem okratskim strankam a dominantna a negdje se, kao manjina, borila za utjecaj na akcije stranke ili pojedinih organizacija.Radikalizaciji lijevih stru ja snažno pridonose prvi or­ganizirani povratnici iz Sovjetske Rusije koji su tamo osnovali Komunističku partiju (boljševika) Srba, Hr­

71

vala i Slovenaca, ali se, došavši u zem lju i vidjevši da je pokret u snažnom zam ahu, uk ljuču ju u njega i pridonose njegovoj radikalizaciji.Jugoslaveni su sudjelovali i u m ađarskoj revoluciji i u njenoj obrani od intervencije. Revolucija i uspo­stava republike sovjeta, odnosno radničk ih vijeća, u M ađarskoj snažno je u tjecala i na prilike u jugoslaven­skim zem ljam a u pravcu revolucioniranja, uz nepo­srednu podršku u osnivanju Kom unističke partije u Jugoslaviji.U prvoj grupi aktivista, povratn ika iz Sovjetske Ru­sije bili su V ladim ir ćopić i Nikola Kovačević, koji su došli već u prosincu 1918. godine. Povezali su se s najistaknutijim ak tiv istim a ljevice u Zagrebu i zapo­čeli rad na osnivanju ilegalnih ćelija — koje su imale biti jezgra buduće kom unističke partije .U siječnju 1919. osnovana je ilegalna ćelija i u R adio­nici državnih željeznica. U grupi ilegalnih ak tivista, koji su radili m eđu željezničarim a, spom inje se S tje ­pan Turković, koji je legalno bio ta jn ik ORS-a i u p ra ­vitelj konzum ne zadruge željezničara.Tako o jačana lijeva s tru ja započela je obnovu pojed i­nih pred ra tn ih strukovnih saveza, osiguravši sebi ve- činu u n jim a nasupro t ORS-u. Još u listopadu 1918. konstituirali su se u Zagrebu željezničari i izabrali povjerenike u svojoj radionici.U stranci ljevičari nisu usp jeli osvojiti vodstvo, pa >u se odlučili da konstitu ira ju Akcioni odbor u jed i­njene opozicije (Akcioni odbor ljevice) sa zadatkom la za svoju orijen tac iju p ridobije većinu m jesnih stranačkih organizacija. Izdvojili su se u toku Zemalj- vke konferencije SDS HiS, koja je održana u Zagrebu >tl 26. do 28. I 1919, n a jv je ro ja tn ije baš 28. siječnja, ledan od najvećih u sp jeha ljevičara bilo je osvajan je '.agrebačke M jesne političke organizacije SDS BiS. Na skupštini održanoj 18. I I I 1919. većina sekcija u sas- lavu m jesne organizacije prik lon ila se ljevici. Skup­ština jc donijela zak ljučak da će poslati delegate na Kongres u jed in jen ja , koje je odm ah i izabrala. Izab­ran je i novi lokalni politički odbor.Dvdjc m oram o objasn iti da su se socijalističke s tra ­načke organizacije s većim b ro jem članova dijelile na sekcije po strukam a. Tako je bilo i sa zagrebačkom organizacijom. S trukovne sekcije nisu bile te rito ri­jalne jedinice, već su pokrivale čitav grad. Najveća sekcija, kojoj su pripadali i članovi s tran k e s T rn ja , bila je željezničarska.Partijska ćelija (ili sekcija) u Radionici d ržavnih že­ljeznica, prem a sjećanju D ragutina Sailija, i p isan ju Ivana Saboleka, osnovana je na sastanku grupe ak ti­vista između 20. i 24. travn ja 1919. u dom u sind ikata željezničara u Petrin jskoj ulici br. 42. O rganizaciju je form iralo 10 članova, a im ena se znaju ovima: Dušan Palandžić, V ik tor Kučinić, S tjepan Pećnik i D ragutin Saili.Danas je veoma teško sa sigurnošću točno u tv rd iti o kakvom je događaju riječ. N ajv je ro ja tn ije je to bio konstitu irajući sastanak sekcije željezničara u Mjes­noj političkoj organizaciji SDS, nakon što je ona, na skupštin i od 18. I I I , izabrala novo rukovodstvo i p ri­

klonila se ljevici. To po tvrđuje i potpis V iktora Kuči nića m eđu predstavnicim a sekcija nekoliko dana kas­nije.Ako n ije bila riječ o konstitu iran ju sekcije, onda je v je ro ja tno u sjećanjim a ak tivista već spom enuti do­gađaj iz siječn ja 1919, kad je form irana ilegalna ćeli­ja u radionici, pom aknut tri m jeseca kasnije.Akcioni odbor ljevice i Lokalni odbor zagrebačke m je­sne političke organizacije uputili su zajednički proglas socija ldem okratskom radništvu u H rvatskoj i Slavo­niji u kojem su objašnjavali posto jan je dviju s tru ja u stranci, osuđujući m in isterijalizam i socijalpatrio- lizam desnice i pozivajući ga u redove m eđunarodnoga revolucionarnog p ro le ta rija ta i na osnivanje jedinstve­ne socijalističke stranke u Jugoslaviji.Proglas su po tpisali članovi Akcionog odbora ljevice i Lokalnog političkog odbora, kao i predstavnici sek­cija.K ako nem am o drugih izvora, nemoguće je ustanoviti kojim su sekcijam a pripadali po tpisani i gdje su ra ­dili. Znam o da su S tjepan Turković i V iktor Kučinić radili m eđu željezničarim a. Kučinić je očito bio pred­stavnik sekcije željezničara u rukovodstvu m jesne or­ganizacije.Iako je sačuvan popis zagrebačkih delegata za Kon­gres u jed in jen ja , s oznakom s truke kojoj p ripadaju, uglavnom se ne zna gdje su bili zaposleni. Dva su delegata bila neposredno zaposlena na željeznici — Josip Adam, željezničar, i Ivan Franić, željeznički či­novnik. M eđu delegatim a je i S tjepan Turković, rav­natelj željezničarske konzum ne zadruge.Među željezničarim a je bila aktivna i Anka Mihota, ko ja je od ožujka 1919. rad ila u njihovom sindikatu, a p ripadala je i ilegalnom kom unističkom aktivu. Kongres u jed in jen ja im ao je b iti održan u B rodu na Savi, ali je zbog zabrane m in istra Pribićevića u pos­ljednji čas sazvan u Beogradu. Lijeva s tru ja u SDS HiS — ne cijepajući stranku , a zahvaljujući radu svo­ga ilegalnog i legalnog ak tiva — uspjela je da se ve­ćina m jesn ih organizacija izjasni za platform u na ko­jo j je stvorena jed instvena stranka , u Beogradu na K ongresu u jed in jen ja od 20. do 23. IV 1919. godine. U im enu S ocijalistička radnička p a rtija Jugoslavije (Ko­m unisti), kako je to označeno u stranačkom program u, izražen je kom prom is. Kom unističko određenje u ime­nu ostalo je u zagradi. B ila je to prva faza u konsti­tu iran ju K om unističke p a rtije u Jugoslaviji. Nova s tran k a opred ije lila se za p ris tupan je Kom unističkoj in ternacionali, osnovanoj nešto prije . Prihvatila je re­volucionarni p u t za razrješen je društvenih suprotnosti u in te resu p ro le ta rija ta , a vijeća (sovjete) kao oblik u kojem će se, nakon revolucionarnog osvajanja vlasti, izražavati d ik ta tu ra pro le ta rija ta . Ipak je kao pro­gram sko opred je ljen je do slijedećeg kongresa zadr­žala osnovu erfu rtskog program a njem ačke socijalne dem okracije, sadržanu u program u Srpske socijalde­m okratske partije . U pogledu organizacije zadržani su po tpuno do tadašn ji oblici organiziranja.Tako je i M jesna politička organizacija SRPJ(K) u Zagrebu, ko ja se konstitu ira la odm ah nakon Kongresa u jed in jen ja , po svojoj stru k tu ri ostala ista. To veoma

72

otežava definiranje udjela onih članova koji su živ­jeli ili radili na Trnju, je r su bili i dalje uključeni u sekcije koje su. po strukam a, pokrivale čitav teritorij Zagreba. Taj problem olakšava činjenica što su rad­nici na željeznici bili velika i koncentrirana grupacija na Trnju, pa su ostali zabilježeni podaci o njihovoj aktivnosti. I dalje su radili legalno i ilegalno, za­državši ilegalnu jezgru kao radikalni komunistički aktiv. Već spomenuto konstituiranje mjesne organizacije SRPJ(K) održano je u tadašnjem Radničkom domu u Ilici br. 55. Za predsjednika Mjesnog političkog od­bora bio je izabran Ivan Vogrinc, za tajnika Josip Stunković, a za blagajnika Franjo Buntak. Jedan od prvih zadataka kojim se pozabavio odbor bilo je os­nivanje Socijalističke radničke škole. Osnovana je na temelju zaključaka prve sjednice Centralnog partij­skog vijeća (CPV) SRPJ(K) o odgoju masa, da bi se na temeljnim pojmovima m arksističke teorije obrazo­vali funkcionari i agitatori za partijski i sindikalni pokret.Škola jc otvorena 15. V 1919. a nastava je započela24. svibnja. Brigu o školi vodio je MPO SRPJ(K), a form iran je i posebni školski odbor od predstavnika MPO i polaznika. Osim redovnih polaznika škole, na predavanja su dolazili i studenti i ostali aktivisti oso­bito uoči Drugog kongresa partije, i u vrijeme agitacije za općinske i skupštinske izbore.U školi je bilo 70 polaznika koje su s preporukam a poslali sekcioni odbori iz svih sekcija mjesne organi­zacije. Nisu sačuvana njihova imena, osim nekoliko, a bili su to uglavnom »mlađi drugovi«, kako je u pri­logu o školi zabilježeno u partijskom i sindikalnom glasilu Istini. Na istom m jestu zabilježeno je da ško­la, »premda tra je istom mjesec dana, pokazuje već vidljive uspjehe«.Program, odnosno »naučnu osnovu« škole, izradio je MPO. Sadržavao je teze prem a kojima treba predavali osnovne predm ete (osim dva): Političku ekonomiju, Po­vijest klasnih borbi. Razvoj socijalizma, Akcioni pro­gram SRPJ(K), Sindikalni pokret. Gospodarsku poli­tiku, i produktivno-konzumni pokret, te liječnička pre­davanja iz radničke higijene.Za svaki predm et određeni su predavači: Kamilo Hor- vatin, Simo Miljuš i Vladimir Bornemissa, Mijo Rado­šević i Đuro Cvijić, Gejza Brudniak i Slavko Kavu- rić, Svetozar Delić i d r Lujo Taller. U okviru škole održavana su i posebna naobrazbena predavanja, dis- kusione večeri i posebni tečaj govorništva. Poslije osnutka SKOJ-a njegovo zagrebačko udruženje poz­valo je mlade radnike i studente da prisustvuju preda­vanjima u školi.Osnivanje političke škole, koje je, kao što vidimo, bila prva akcija rukovodstva zagrebačke mjesne orga­nizacije, bilo je višestruko značajno za osposobljava­nje novih kadrova i jačanje komunističke idejne ori­jentacije među cjelokupnim članstvom partije, sindi­kata i omladinskih organizacija. Iako nam nisu saču­vana imena polaznika, a slušalački aktiv na popular­nim predavanjim a i diskusionim večerima bio je mno­go širi — možemo reći da je škola bila osobito zna­čajna za razvoj pokreta u Zagrebu, a samim time i na Tm ju.

Proslava 1. maja 1919. bila jc prva u novoj državi radnička klasa, nošena revolucionarnim poletom, lit jc Ia je njome iskazati svoju snagu i svoja opredjeljenja Strahujući od mogućnosti revolucionarnog prevrata i tek stvorenoj državi, organi vlasti bili su spremni z; tu priliku, pa su u cijeloj državi zabranjene prvomaj ske manifestacije.U Zagrebu je protestnim akcijama zbog zabrane prvo majske proslave rukovodio posebni radnički odbor t kojem su bili predstavnici SDS HiS i novoosnovani SRPJ(K). Oni su odlučili da se organizira protestn generalni štra jk od 30. travnja do 2. svibnja 1919. N; dan 30. IV održana je kratka radnička skupština n; Iličkom trgu. Radnici su dolazili u kolonama pod ci venim barjacima. Na samom trgu govorio je Svetoza Delić, upozorivši kako se u novoj državi sve više odu zimaju radničkoj klasi njena prava i da je to kulmini ralo zabranom proslave Prvog maja. Na Prvi maj. radnici su se okupljali u svojim radionicama i ivorni čama da pod okićenim crvenim barjacima krenu i zgradu »Hrvatskog sokola« gdje je imala bili skup ština. Kako je došlo toliko radnika (prema nekim i/ vorima između 15 i 20 tisuća) da se skupština nij< mogla održati u dvorani, radnici su se okupili n; Kazališnom trgu, ali su redarstvo i žandarmerija spri ječili njeno održavanje. O tom događaju zabilježio ji svoja sjećanja Dragutin Saili. On piše da su se rad nici iz Željezničke radionice okupili u svojoj radionici gdje je bio obustavljen rad. a zatim su od Tmjanskoj mosta u povorci krenuli na Kazališni trg. Kad se trt ispunio radništvom i imala započeti skupština, pred slavnik policije obavijestio jc da se skupština zahra njuje. U pripravnosti su bili odredi redarstva, žandar merije i francuske kolonijalne trupe. Saili piše: »D; ne bi stvar propala, to smo u najkraće vrijeme orga nizirali javne demonstracije. Razvili smo crvenu zas tavu i izvikujući parole krenuli prema Frankopansko ulici gdje su u pripravnosti čekale francuske koloni jalne trupe. Međutim, goloruke radničke mase neu strašivo su krenule za crvenom zastavom i probili kordon kolonijalnih trupa. Krenuli smo dalje kro; Ilicu prem a Zrinjevcu, no tu su nas jake oružane sna ge razbile na m anje grupe. To nas nije omelo, jer sito cijeli dan nastavili po gradu dem onstrirati i na ta način proslavili borbeno zahtjevajući prava za radn narod. Tako je protekao 1. maj 1919. godine u Zagrebi: u kojem su radnici radione državnih željeznica igrali vidnu ulogu u demonstracijama.«Generalni štra jk prestao jc u 6 sati u jutro 2. svibnja Prvomajska proslava 1919. izvrsno ocrtava tadašnje odnose u radničkom pokretu i u društvu. Proslavu su zajedno organizirali i ljevičari i desničari, je r je to bile svega nekoliko dana poslije Kongresa ujedinjenja na kome je osnovana SRPJ(K). Tako se u ta dva dana miješa desničarsko oportunističko ponašanje s revo­lucionarnim nabojem onog dijela radničke klase koji slijedi ljevicu. Borbenoj komponenti u tim događaji­ma pridonijeli su i trnjanski radnici, najizrazitijc nji­hova najjača grupacija — radnici Željezničke radio­nice.Još jedan događaj u srpnju 1919. uzbudio je Zagreb. Bila je to m eđunarodna obustava rada u znak podrške

73

Sovjetskoj Rusiji i M ađarskoj Sovjetskoj Republici. Pokrajinsko rukovodstvo SRPJ(K) i CRSVJ za H rvat­sku i S lavoniju donijeli su odluku da generalna obu­stava rada bude 24-satna, te da počne u ponoć između 20. i 21. VII a završi u ponoć između 21. i 22. VII. Ma­nifestacije solidarnosti održavane su širom Jugoslavije i Evrope, i to je bila im pozantna akcija evropskog proletarija ta .U H rvatskoj i Slavoniji preporučeno je radnicim a na željeznici da u generalnoj obustavi ne sud jelu ju svi, je r bi to paraliziralo prom et, već da š tra jk a ju sam o radnici u željezničkim radionicam a.Akcija je u Zagrebu provedena u im pozantnim raz­m jerim a po širini i b ro ju sudionika. Osnovne parole pod kojom se odvijala bile su: »Protiv im perijalizm a i gušenja socijalnih revolucija«, »Da živi m eđunarodna solidarnost pro letarija ta« , »Da živi solidarnost radnika i seljaka cijeloga svijeta«, »Dolje s m eđunarodnim im perijalizmom«, »Da živi m eđunarodna revolucija«. Glasilo SRPJ(K) Istina ovako je opisalo »Generalnu sm otru p ro le ta rija ta u Zagrebu«: »Grad Zagreb kao potresen m agičnom šipkom bio je taj dan m rtav — tvornički dim njaci prestali su ku lja li svoj dim eksplo- eostionc, kavane i ostale radn je bile kroz č itav dan atacije i patn je , svi su kotači stali, svi su dućani i zatvorene i ni jedne novine nisu izašle. Ostalim p ri­vatnim nam ještenicim a pridružili su se i bankovni či­novnici, tako da je taj dan m irovao rad i u svima kancelarijam a.«Mirovao je i ulični p rom et, a nisu rad ile ni tržnice, jer su se i seljaci koji su dolazili na trgove so lidari­zirali s akcijom radništva.Velika skupština održana je u v rlu »Kola«. Govorili su S tjepan Turković i Života Milojković, tadašn ji urednik beogradskih Radničkih novina, V ladim ir Bornem issa i Mijo Radošević.S tjepan Turković pročitao je na k ra ju prijed log rezo- luzije koji je više tisuća sudionika skupštine k licanjem prihvatilo.I! prikazu te velike m anifestacije po trebno je istaći da su radnici u »Kolo« dolazili u kolonam a pod zasta­vama u p ra tn ji »crvenih redara« koji su skup š titili od provokatora. Kolone su se form irale u radničkim kvartovim a i p red tvornicam a. Na T rn ju su se okupili pred Željezničkom radionicom .U Zagrebu su u lipn ju 1919. održane i dvije velike skupštine u povodu »Osnove zakona o zaštiti i osigura­n ju radnika«. U kinu »Metropol« (danas »Zagreb«) bila jc skupština željezničkih radnika. Zahtijevalo se da osiguranje obuhvati sve radnike bez izuzetka, da padne na teret poslodavca i da uprava osigu ran ja bude sam o­upravna — u rukam a radnika. U dvorani »Helios« kina (Dram sko kazalište »Gavella«) održana je velika skupština pro tiv skupoće, je r su životni troškovi bili vrlo visoki. Zaključeno je da se pro tiv skupoće ne m o­že boriti sam o m alim sredstv im a — štra jkovim a i kon- zum nim zadrugam a, već osvajan jem političke vlasti. Z ahtijevalo se, uz ostalo, da trgovina životnim nam ir­nicama bude obustav ljena a da se rezerve hrane, od­jeće i obuće proglase općim narodnim monopolom , te da se sm jesta anu lira ju ugovori o izvozu hrane u

inozemstvo. Takvi su skupovi održavani u čitavoj zem­lji i uvelike su uznem iravali v ladajuću klasu zabrinutu za s tab ilnost poretka.Na skupštin i o stanarinskom p itan ju u listopadu 1919. zatraženo je da željeznica sagradi za sm ješta j svojih radnika barem privrem ene barake.U prosincu je u povodu rasp isivanja izbora za grads­ka i općinska zastupstva izrađen u MPO SRPJ(K) u Zagrebu, u p risu tnosti većine zastupnika političkih sekcija, nacrt kom unalnog program a. MPO u Zagrebu im ala je tada ove političke sekcije: intelektualaca, tr ­govačkih i p rivatn ih nam ještenika, drvodjeljaca, ko- vinara, građevinara, obućara, kožara, m esara, pekara, krojača, željezničara i tipografa. Zaključeno je da prva javna pučka skupština u vezi s općinskim izborim a bude 21. X II 1919. Na toj skupštin i je u obliku re­zolucije donesen kom unalni program zagrebačke or­ganizacije. U n jem u su postavljeni ovi zahtjevi bu­dućem gradskom zastupstvu: besp latno pravno zastu­panje za p ro le ta rija t, izvršavanje svih gradskih po­slova u gradskoj režiji, p ripom oć sindikalnim orga­nizacijam a, p roširen je socijalnog osiguran ja na ko­m unalne radnike, uvođenje radničk ih vijeća u grads­kim poduzećim a, i to s najširim upravnim ovlastima, progresivni porez i nam et, poboljšan je plaća radnika i gradsk ih činovnika, eksp rop rijac ija zem ljišta za izgrad­n ju radničk ih stanova, podup iran je radničkog i činov­ničkoga zadrugarskog pokreta za poboljšan je život­nih i stam benih uvjeta, socijalizacija liječničke službe i kom unalizacija apoteka, prenošenje te re ta kom u­naln ih davanja na im ućne slojeve. U tom su kom u­nalnom p rogram u postavljeni i zahtjevi za obrazovno uzdizanje radn ika — od analfabetsk ih tečajeva, preko tečajeva za s tručno osposobljavanje radnika do u sta ­novljen ja pučke univerze, te reform a šegrtsk ih škola. S p od ruč ja socijalne m edicine zahtijevala se organizi­rana bo rba pro tiv tuberkuloze, veneričnih bolesti i alkoholizm a.S tim je program om zagrebačka partijsk a organizacija ulazila u izbornu borbu . N ije u njem u bilo radikal­n ih zahtjeva za općinsku sam oupravu, već je sve bilo usm jereno na što šire ostvaren je radničk ih zahtjeva u okviru tadašn jih in stituc ija građanskog društva. Taj nam program pokazuje da je , u tom trenutku , u zagrebačkoj organizaciji prevladavala sredn ja stru ja , cen tris ti ili, popularn ije , »centrumaši«. To je upozo­rilo na idejnu b o rbu oko program skih osnova partije koja je vođena p red pa rtijsk i kongres. Oslonac lijeve s tru je bili su takvi punktovi kao što je željezničarska sekcija u MPO i radnička naselja, kao Trn je i Treš- njevka. K om unisti sa željeznice, gdje je bila najjača koncentracija p a rtijskog članstva na T rn ju , djelovali su i posredstvom svoga sind ikata — Saveza saobraćaj­nih i tran sp o rtn ih radn ika i službenika Jugoslavije koji je bio osnovan u Zagrebu u lipn ju 1919. Među delegatim a toga kongresa bio je p artijsk i i sindikalni ak tivist, tada om ladinac D ragutin Saili.U nizu p ro testn ih akcija, koje su pro tiv skupoće kon­tinu irano održavane po cijeloj Jugoslaviji, bila je i već spom enuta skupština u Zagrebu na kojoj je donesen kom unalni program za gradske izbore, je r je tada prihvaćena i rezolucija o skupoći. U n jo j je zahtijevana

74

rekvizicija i nacionalizacija svih glavnih životnih na­mirnica, te prodavanje po maksimiranim cijenama, za­tim uvođenje izravnih i progresivnih poreza na boga­taše i lihvare. Za specifični problem nove države — zamjenu krunskih novčanica dinarskim a koja jc zbog nepovoljnog odnosa krune jako pogađala radništvo — zahtijevano je da se riješi tako da teret devalvacije padne na »bogataše i ratne lihvare kojima je ra t omo­gućio koncentraciju kapitala na račun sirotinje«.Sve su te akcije u 1919. godini nosile izrazita obilježja poleta i masovnosti po sudionicima i zato su pogotovo izazivale strah u vladajućoj građanskoj klasi koja se, više od bilo kakvih unutrašnjih teškoća, plašila izbi­jan ja revolucije. Stoga je organizirano priprem ala pro­tuudar s ciljem da uništi revolucionarnu plimu i ko­munistički pokret. Veliki izborni uspjesi, koje je ko­munistički pokret postigao 1920. godine, označavaju vrhunac opredjeljenja za radikalna rješenja društvenih problema u radničkoj klasi i u ostalim društvenim slojevima. Crni oblaci organizirane represije okomi­li su se najprije na željezničare, koji su pošli u gene­ralni štrajk , a zatim na rudare da bi potkraj godine donošenjem Obznane onemogućili legalnu aktivnost komunističkih organizacija.Kao što smo vidjeli, zagrebačka partijska organizacija donijela je svoj komunalni program već potkraj 1919. Na početku 1920, u siječnju, Izvršni odbor CPV SRPJ(K) objavio je Rukovodna načela u općinskim iz­borima. Ta se dva dokumenta bitno razlikuju stoga što rukovodna načela CPV predviđaju konstituiranje op­ćina kao komuna — zajednica onih koji u njim a žive i rade — kao prvi korak prem a novoj organizaciji vlasti radnog naroda. Nove zajednice bila bi Mjesna vijeća (radnička i seljačka), kao samoupravni organi radnih masa. Komunalni program koji je usvojila za­grebačka m jesna organizacija, a o kojem je već bilo riječi, išao je za zadovoljenjem minimuma — pobolj­šanjem položaja radničke klase i radnih slojeva, posred­stvom građanskih institucija vlasti, u ovom slučaju općina.Zagrebačka je partijska organizacija u predizbornoj aktivnosti široko i m nogostrano djelovalo. U gradu Zagrebu održano je 37 skupština i dogovora, izdane 44 vrste letaka u nakladi od 65.000 prim jeraka. Velik dio te aktivnosti odnosi se i na Trnje gdje je bilo više bi­rališta. Na listi Mjesne organizacije SRPJ(K) bilo je 50 kandidata. Među njim a dva nam ještenika sa željeznice, Stjepan Blažek i Milan Klun.Bilo je i problema s upisom radnika u izborne liste, jer priličan broj pristaša SRPJ(K) nije bilo uvršten u liste, unatoč reklamacijama, pa je stranka time oš­tećena za veći broj glasova. Ipak je 21. I II 1920. na izborima za gradsko zastupstvo SRPJ(K) dobila 7011 Dd 17.852 glasa, što je bilo 30,1% od upisanih birača i 39,5% od broja predanih glasova. Tako je dobila 20 mandata. Bila je najjača stranačka grupacija u gradskom zastupstvu. Veliki izborni uspjeh zagrebačko radništvo pozdravilo je isti dan nizom manifestacija. Pred gradskom vijećnicom i na Markovom trgu okupila se masa pristaša SRPJ(K) pod crvenim zastavama, na Jelačićevom trgu održana je velika skupština odakle je masa krenula pod crvenim zastavama pred tadašnji

Radnički dom u Ilici br. 55, koji jc također bio oki­ćen crvenim zastavama.Na sjednici gradskog zastupstva, 16. IV 1920, izabran je zastupnik SRPJ(K) Svetozar Delić za gradonačelnika. Komunistički zastupnici položili su prisegu kralju uz ogradu, izjavljujući da to ne prejudicira njihov načelni republikanski stav i program borbe za Jugoslavensku socijalističku sovjetsku republiku. No, priznajući silu realnih odnosa i u interesu proletarijata i njegove borbe, koja bi im inače bila onemogućena, polažu za­kletvu uz takvu ogradu.Sama činjenica da je Zagreb dobio komunističkog gra­donačelnika, a i veliki izborni uspjesi SRPJ(K) u cije­loj Hrvatskoj i Slavoniji, natjerali su režim na protu­udar. Ban i pokrajinska vlada pokrenuli su postupak protiv komunističkih zastupnika, zbog izjave uz koju su položili zakletvu, okvalificiravši njihov postupak kao »zločin prolivu otečestva i vladalelja« po srbijanskom krivičnom zakoniku. Kad je Svetozar Delić odbio da se pokori suspenziji i preda agende gradonačelnika, u situaciji u kojoj je policija okupirala vijećnicu, a on održao sjednicu zastupstva u svojim prostorijam a — postupak komunističkih gradskih zastupnika proglašen je veleizdajom a njihovi mandati utrnulima. Protiv njih jc poveden krivični postupak na sudu ali su, u nedo­statku dokaza, bili oslobođeni. Osnovno je bilo postig­nuto, ne samo u Zagrebu, već i u ostalim mjestima — komunističkim vijećnicima oduzeti su mandati. Sto se to činilo protivno zakonu, malo jc koga brinulo u vladajućim krugovima spremnim na bespoštednu borbu protiv »komunističke opasnosti«.U travnju je još jedan događaj potresao Zagreb i cijelu Jugoslaviju. Noću 15. IV 1920. željezničari su proglasili generalni štra jk u cijeloj zemlji.U delegaciji željezničara, koja je u toku štrajka prego­varala s ministrom saobraćaja, bio je i Dušan Palandžić, komunist, zaposlen u Zagrebačkoj željezničkoj radi­onici. Iako potpomognut generalnim štrajkovima soli­darnosti u Beogradu i u Zagrebu, taj veliki štrajk nije završio uspješno. Prekinut je uz obvezu vlade da će ispuniti zahtjeve željezničara nakon što stupe na posao. Umjesto toga počeli su progoni i otpuštanja štrajkaša, pa čak i onih stručnih radnika koji su bili neophodni za normalno funkcioniranje saobraćajnog sistema.U generalnom štra jku solidarnosti sa željezničarima, koji je u Zagrebu trajao 24 sata, od 23. na 24. travnja, sudjelovali su tramvajci, a na Trnju radnici Paromlina i još nekih tvornica. Ne samo što su obustavili rad. već su izišli na zagrebačke ulice u mirnim i disciplini­ranim povorkama.Pod dojmom izbornih uspjeha komunista i netom okon­čanog štra jka željezničara, vlasti su zabranile sve javne manifestacije za Prvi maj. U Zagrebu je Mjesna orga­nizacija SRPJ(K) najavila potpunu obustavu rada, ve­liku javnu skupštinu i prvomajsku zabavu s plesom. Bili su priređeni i tradicionalni »crveni klinčeci« koje su od papira izrađivale radnice, članice Partije i sindi­kata, a njihovom su prodajom prikupljani prilozi za razne svrhe.Na dan praznika u ju tro zagrebačke su ulice ispunile policijske i vojne patrole a na periferiji jc patrolirala

75

policijska konjica. Radnici su zato otišli van grada, najveći dio na Sljeme.Sukob centrista i ljevice, s tru ja koje su se form irale uoči Drugoga kongresa Partije, osobito se osjećao na glavnoj godišnjoj skupštini zagrebačke partijske orga­nizacije koja se održavala uoči kongresa, 13. lipnja 1920, i na kojoj je trebalo izabrati delegate za kongres. Taj dan jc bila nedjelja i debata se produžila do kasno uvečer, pa je odlučeno da se skupština nastavi i u ponedjeljak. Veoma je značajan podatak da je oba dana prisustvovalo »do 500 drugova koji su izlaganja pratili sa najvećim inlcresovanjcm «, kako je pisala Nova istina. Tajnički izvještaj Josipa Stunkovića bio je prim ljen jednoglasno a opisivao je d jelatnost m jesne organizacije. Stunković jc posebno istakao značenje prošlogodišnje skupštine na kojoj je »zagrebački p role­ta rija t osudio politiku Korača i povjerio vođenje posala novome odboru, da provodi č islu pro letersku m arksis­tičku politiku«. Upravo te Stunkovićeve ocjene, koje osuđuju socijalm inistcrijalizam i socija lpatrio tizam Ko­rača (Stunković je pripadao cen trističkoj stru ji), a ne prihvaćaju lenjinizam (već sam o »čisti marksizam «), ukazuju na područje na kojem je došlo do spora. Dok je grupacija cen tra bila za »taktiku osnovanu na real­nim odnošajim a i snagam a p ro le ta rija ta , za tak tiku razuma, a ne iz knjiga naučenih dogm a i eksperim enti­ranja«. g rupacija ljevice, č ija su gledišta obrazlagali Đuro Cvijić, Kamilo H orvalin i Sim o M iljuš, izlagala je »nazore za najstrožu cen tralizaciju P artije i za rad i­kalnu kom unističku taktiku«.Kako na skupštini n ije bilo moguće postići zajednička zledišta u program skim pitan jim a, odlučeno je da se novi m jesni odbor izabere nakon kongresa a delegati, i jih 28. izabrani su na prijedlog sekcija.Centristička grupa iz H rvatske i S lavonije na Vuko- rarskom kongresu nije prihvatila nove program ske lokum ente usvojene na kongresu i nastavila je da djeluje kao posebna s tranka — SRPJ(K) za H rvatsku i Slavoniju. Tako oni nisu ni ušli u KPJ kao cen tristi iz nstalih pokrajina, već su uzurp irali pa rtijsk u imovinu i glasilo Novu istinu, odbivši da ih p reda ju od CV KPJ imenovanom Likvidacionom izvršnom odboru za H r­vatsku i Slavoniju. U taj odbor, kojem je kao sek re ta r bio na čelu Kamilo Horvalin , bio je imenovan i Dušan Palandžić, trn jansk i kom unist iz Željezničke radionice, član političke sekcije željezničara MPO KPJ u Zagrebu i član PRSV za H rvatsku i Slavoniju. To je bila naj­jača politička sekcija i jedan od najčvršćih oslonaca ljevičara — kom unista. U p rosto rijam a sind ikata željez­ničara održavali su se i sastanci rukovodstva m jesne organizacije i predsjedništva m jesn ih sekcija.Upravo su sekcijski odbori — koji su zastupali petnaest sekcija MO KPJ (željezničari, sto lari, k ro jači, p rivatn i nam ještenici, pekari, m esari i kobasičari, konobari, obućari, poslužno osoblje, d rvodjeljci, bačvari i piv- ničari, radnici odjevne industrije i ob rta , građevinski radnici, tipografi i pećari) — postavili zahtjev da se nastavi glavna godišnja skupština. U ime većine sek­cija zakazan je nastavak skupštine za 29. V III 1922. u prostorijam a Pivovare u Ilici. O ak tivnosti zagrebač­kih delegata na V ukovarskom kongresu izvijestio je Kamilo H orvalin, objasnivši u jedno razlike između

cen trista i kom unista u koncepcijam a teorijskog i akcionog program a i s ta tu ta . Skupština je posebnom rezolucijom osudila postupke cen trista , s oduševlje­njem pozdravila odluke kongresa i odobrila postupke onih svojih delegata koji su prihvatili kongresne do­kum ente, osudivši »držanje onih svojih bivših članova koji su, ne h tijući, prem da birani, sudjelovati u kom i­sijam a i kongresnim raspravam a, sabotirali rad kon­gresa«. Ta je rezolucija prihvaćena jednoglasno. Skupština je jednoglasno izabrala i novo rukovodstvo MO KPJ u kojem je bio i Dušan Palandžić.Jedan od zak ljučaka skupštine bio je i da se najener­gičnije zatraži v raćanje p a rtijske imovine koju su prisvojili cen tristi. Ona je uključivala i list N ovu is­tinu, koju su cen tristi također prisvojili, pa je KPJ m orala pokrenuti novo glasilo Novi svijet. Koliko je bilo ogorčenje delegata pokazuje njihova želja da zajednički odu u Ilicu 55 i p risile vođe cen trista da im na licu m jesta predaju njihovu imovinu. Jer, u kasam a novopečene cen trističke s tranke nisu se našla samo sredstva od članarine i ona koja je članstvo SRPJ(K) slalo kao pom oć za partijsk u štam pu, već i velike sume koje su kom unistički o rijen tiran i radnici jugoslaven­skog porijek la iz SAD slali kao pomoć za borbu po­k re tu u domovini.Još jed an događaj, osim te godišnje skupštine, poka­zao je da politički sv jestan i organizirani zagrebački p ro le ta rija t slijedi lin iju kom unista. Bili su to iz­bori za U stavotvornu skupštinu . U Zagrebu je KPJ provodila dob ro organizirane priprem e za izbore (iz­borne skupštine, članci u štam pi, leci, upu te za pro­v jeru b iračk ih spiskova, upozorenja na birališta u određenim kvartovim a).Izbori su održan i 28. XI 1920. i kom unistička lista u Zagrebu dobila je 3854 glasa od 15.641 glasača, što je osiguravalo jed an m andat a zamalo i drugi. Za poslanika u U stavotvornu skupštinu tako je izabran Sim o M iljuš, s tuden t p rava i drugi sek re ta r OS KPJ za H rvatsku i S lavoniju. Da bi bili jasn iji odnosi glasova danih za tri liste radničk ih po litičkih stranaka, komu­nista, desnih socija lista i cen trista , treba usporediti bro j tih glasova. Prva je po b ro ju glasova KPJ — 3854, druga cen tris tička SRPJ(K) za H rvatsku i Slavoniju — 360, i treća Socija ldem okratska s tranka H rvatske i Sla­vonije — 304 glasa. Iako to n ije jed in i pokazatelj o p red je ljen ja za ideje kom unista, vrlo je indikativan. Bez sum nje su upravo pro letersk i ra jon i Zagreba, ka­kvo je bilo T rn je , im ali najveći udio u op red jeljen ju za program i po litiku KPJ.Veliki š tra jk ru d ara u Sloveniji i Bosni i Hercego­vini bio je prilika režim u da napadne revolucionarni radničk i pokret. V lada je donijela u redbu protiv š tra j­kova a zatim , noću od 29. do 30. p rosinca 1920, i Obznanu kojom je b ila zabran jena kom unistička dje­latnost, raspuštene organizacije i zaplijenjena njiho­va pok retna i nepokretna imovina.Jed in i generalni š tra jk p ro testa protiv Obznane bio je izveden u Zagrebu kao nastavak akcije za podršku š tra jk u rudara. Toga dana objavljena je i banska n aredba o obustavi širen ja kom unističkih glasila u H rvatskoj i Slavoniji.

76

Pokrajinsko i mjesno rukovodstvo KPJ u Zagrebu saz­valo je protestnu skupštinu u kinu »Helios«. Redar­stvo je tu skupštinu zabranilo, ali su radnici iz svih dijelova Zagreba pristizali u Frankopansku ulicu i: »Frankopanska ulica od Dalmatinske ulice do kavane Croatia’ nalikovala je mravinjaku« — kako je pisala

građanska štampa. Oko 10.000 prisutnih nisu stali u dvoranu kina pa je većina ostala na ulici i u dvo­rištu. Komunistički poslanik Simo Miljuš interveni­rao je protiv zabrane ali bez uspjeha. Policija je počela intervenciju i potiskivala masu prem a Ilici. Demonstranti su krenuli niz Ilicu a dio Mesničkom na Gornji grad. Sukobi dem onstranata i policije trajali su čitav dan. Radnici su na policajce i žandarm eriju ba­cali kamenje, a ovi su pucali u zrak. U Zagrebu je bilo izvanredno stanje što potkrepljuje i podatak da je žandarm erija čuvala vladine zgrade, dok je dio tih snaga zaposjeo tiskaru sindikata željezničara, prosto­rije saveza tipografa i privatnih namještenika. Donošenjem Obznane završilo se legalno razdoblje djelatnosti komunističkog pokreta u Jugoslaviji. Za­počeo je dugotrajan proces obnove i konsolidacije, ne­prekidno u uvjetim a ilegalnosti. U tome će Partija imati, više nego u doba legalnosti, oslonac i područje za aktivnost u radničkim sredinam a grada kakvo je bilo i Trnje.

Trnje u razdoblju-izgradnje ilegalne partijske organizacije u Zagrebu ( 1 9 2 1 — 1 9 2 9 )

Zabranom djelatnosti komunističkih organizacija i pro­gonima aktivista i pristaša bio im je onemogućen lega­lan rad. Kao jedino legalno uporište pokreta djelo­vao je komunistički klub u K onstituanti. Komunistič­ki poslanici, koje je štitio imunitet, stoga su uz svoje skupštinske obveze preuzeli još jednu, vrlo značajnu, da budu veza između rukovodstva i partijsk ih akti­vista koji su se u raznim dijelovima zemlje organizi­rali za ilegalni rad. Tako je Simo Miljuš bio u Za­grebu jedan od glavnih organizatora ilegalnog rada, i kao poslanik i kao član oblasnog rukovodstva KPJ. U Zagrebu je odmah poslije Obznane, usprkos pro­gonima, počela akcija okupljanja komunista i traženja najpogodnijih formi za ilegalani rad. Prema sjećanju Franje Puškarića, svega tri dana poslije Obznane, prve nedjelje u siječnju, održan je ilegalni sastanak na Kraljevcu koji su sazvali članovi Oblasnog sekreta­rija ta i mjesnog odbora KPJ, predstavnici SKOJ-a i sindikata. Bilo je prisutno oko 70 aktivista, a glavna tema sastanka bio je dogovor kako da se radi u novim okolnostima. Puškarić piše: »Mi smo od prvog dana kako je bila 'Obznana' donesena razgovarali me­đusobno što bi trebalo poduzeti u nastaloj situaciji, pa je na taj način i došlo do sazivanja ove konferen­cije u Kraljevcu.«Na tom skupu raspravljalo se i kako da se održe na okupu ne samo aktivisti, nego i širi krug pristaša. Tre­balo je, kako je to zabilježio Puškarić, odgovoriti na pitanje što da se radi u novoj situaciji. Na jednom

Radnički programiz a u p r a v u g r a d s k e o p ć i n e z a g r e h u t l<«

Radnički program Nezavisnih radnika za općinske izbore u travnju 1925. na temelju kojega jc u Gradsko zastupstvo izabran Ivan Krndelj.

sastanku oblasnog i mjesnog rukovodstva KPJ u Rad­ničkom dolu odlučeno je da se na području Zagreba form iraju ilegalne desetine. Puškarić bilježi da je form irano »20 desetina u raznim dijelovima grada. Na čelu svake desetine bio je desetar, koji jc bio veza iz­među desetine i bivšeg partijskog foruma. U desetine ušli su naši najborbeniji drugovi od radnika, službe­nika i studenata«. Vezu između desetara i rukovodstva održavao je Puškarić. Desetari su se s Puškarićcm sa­stajali svakodnevno na današnjem Trgu Marka Oreš- kovića ili malo dalje, u skladištu na kraju Novakove ulice.O počecima ilegalnog rada u Zagrebu svjedoče i upute koje je Simo Miljuš slao ostalim partijskim organi­zacijama, a jedna, poslana u Varaždin, bila je uhva­ćena. Miljuš je pisao varaždinskim komunistima da primijene način rada zagrebačkih tako da svake ne- delje organiziraju izlete »koji izvrsno uspevaju«. Još jedan izvještaj Sime Miljuša višem partijskom ru­kovodstvu, vjerovalno Zamjeničkom izvršnom odboru KPJ, koji je uhvatila zagrebačka policija, govori o ilegalnoj praksi organizacije KPJ u Zagrebu i opisuje

77

sličan rad u ostalim partijsk im organizacijam a i nasto jan je da se on proširi u cijeloj zagrebačkoj obla­sti. »Uveli sm o praksu nedeljnih izleta. Izleti im aju vrlo velikih uspjeha. Na izletu u Podsusedu pretprošle nedjelje sudjelovalo je do 2000 ljudi. Na svakom se izletu drže zborovi. Tim naročito ne sam o da držim o pod našim utjecajem najbolji dio p ro le ta rija ta , nego i u okolici Zagreba, što je najglavnije, uspostavljam o organizacije u kojim a ima seljaka. Tako sm o osnovali organizaciju u Podsusedu, obnovili onu u Sv. Šimu- nu. Ta organizacija posto jala je i p rije Vukovarskog kongresa, ali je za vrijem e rascjepa propala. Na izle­tima se prodaju knjige, m arkice itd.«0 lom razdoblju neposredno poslije Obznane pisao je i Marko Zovko. On svojim podacim a dopun ju je Puška- rića i M iljuša i upozorava da je u Zagrebu započeo ilegalni rad odm ah poslije Obznane, iako je prvi ile­galni plenum CK KPJ, koji je dao upute za konstitu i­ranje ilegalnih organizacija, održan tek u travn ju1921. Bilježi da jc za osnivanje ilegalnih ćelija davao direktive Kamilo Horvatin , sek re ta r Oblasnog sekre­tarija ta KPJ. Zovko bilježi: »Ilegalna partijsk a d je­latnost u prvim danim a bila je različita: održavani su partijski sastanci u šum i oko Zagreba, a ned jeljom se je išlo na izlete u Podsused, Sam obor i S ljem e, gdje ■,u održavani sastanci sa predavanjim a i d iskusijam a. Pored m ladih članova, ovim su izletim a prisustvovali

mnogi sta riji, pa čak i sta ri drugovi.«Ovdje valja spom enuti još jednu značajnu ak tivnost, jrganizaciju »Crvena zvijezda«, koja je osnovana u Zagrebu još u legalnom razdoblju , a b ila je p reteča Crvene pomoći. Članice KPJ tada su im ale zadatak da se brinu o uhapšenim drugovim a, da im donose h ra ­nu, rub lje i pokrivače, ali i da se brinu za njihove obitelji. Ta je organizacija poslije pada M ađarske Sovjetske Republike prihvaćala izbjeglice i p rebaciva­la ih preko Zagreba u A ustriju i Ita liju . Tu su bili oso­bito aktivni željezničari i radnici u ložionici pa su m ađarske drugove prebacivali u ug ljenu ili ih obla­čili u željezničarske uniform e. Zbog progona kom unista poslije Obznane, »Crvena zvijezda« im ala je mnogo posla, brinući za b ro jne uhapšene kom uniste. F ran jo Puškarić spom inje da su na prvom ilegalnom sa­stanku poslije Obznane bile i kom unistk in je , p redstav ­nice »Crvene zvijezde«. U m ajskom sp isu »Oslobođe­nje«, koji jc KPJ ilegalno štam pala u Beču, ob jav ljen je i članak »Feminizam i komunizam« u kojem se spo­m inju »drugarice, ju n ak in je Crvene zvezde«.U tvornicam a i poduzećim a djelovali su radničk i po­vjerenici, koji su radili s onim radnicim a što su p rije bili u kom unističkim sind ikatm a, zastupajući njihove neposredne interese. To je bilo jako potrebno , je r su progoni radničkih ak tivista, ne sam o od organa vlasti, već i od uprava poduzeća, bili svakodnevna pojava. Aktivnost radničk ih povjerenika u sm jeravalo je par­tijsko rukovodstvo, a određeno je da se za radničke povjerenike b iraju , kako je zabilježio F ran jo Puškarić, »najodaniji i najbo rben iji drugovi u koje radnici im aju povjerenja da će dobro zastupati njihove interese kod poslodavaca«. Povjerenici su imali svoje vijeće za koordinaciju rada. Tako su kom unisti im ali kon tak t s onim svojim p ristašam a koji su željeli nastav iti rad

7 «

i u uv jetim a Obznane. Od lih radnika prikup lja se i č lanarina i doprinos za »Crvenu zvijezdu« — pomoć koja je bila sve neophodnija što je te ro r režima bio jači.Jedna od najznačajn ijih akcija KPJ u Zagrebu u prvoj godini ilegalnosti bilo je pokretan je ilegalnog lista pod nazivom K om unista, koji je um nožavan na ša- pirografu.N ajuže partijsk o rukovodstvo u Zagrebu (oblasni se­k re ta rija t i m jesni odbor zagrebačke organizacije KPJ) zasjedao je ilegalno na više m jesta u Zagrebu, u sta­novim a povjerljiv ih ak tivista, prateći s ituaciju i odr­žavajući veze sa ZIO KPJ u Beogradu, te s p redstav­nicim a K om inlerne u Beču. M eđu n jim a se uvijek spom inje i Dušan Palandžić iz Željezničke radionice. U početku se ocjenjivalo da će b iti moguće pokrenuti legalni list koji bi služio za uspostav ljan je kontak ta s izoliranim organizacijam a i grupam a. Kad se vidjelo da to neće biti moguće, odlučeno je da se pokrene ilegalno glasilo. Osim K om uniste u ilegalnoj štam pariji na Trešnjevci um nožavani su i leci i proglasi, pa tako i p rvom ajski letak. Izašla su četiri b ro ja Ko­m uniste. P rva dva b ro ja izašla su u ožujku, treći v je ro ja tno u travn ju ili svibnju, a četvrti u lipnju. Bilo je to prvo ilegalno glasilo KPJ poslije Obznane. Iako ga je izdavalo oblasno rukovodstvo KPJ u Za­grebu, im alo je veliko značenje za rad P artije u cije­loj zem lji, je r je objavljivalo da kom unisti nisu pokleknuli i da se bore i u novim, veoma teškim uvjetim a.Prvi ilegalni list K PJ poslije Obznane bio je osobito značajan za okup ljan je kom unista i njihovih pristaša i sim patizera u prvim i zato najtežim mjesecim a ilegalnosti. N ije bilo lako pom iriti se s činjenicam a da je p a r tija s više od 60.000 članova nestala tako reći preko noći i da je treb a iznova graditi, ali sada na d rugim tem eljim a. N asupro t m asovnoj legalnoj stran ­ci, političkoj organizaciji p ro le ta rija ta pogodnoj za uv jete dem okracije i g rađanskog parlam entarizm a — trebalo je g rad iti ilegalnu p artiju , akcionu i kadrov­sku jezgru za b o rbu u novim uvjetim a. Stoga je u tim danim a K om unista i pozivao na borbu i okupljanje: »Sve poteškoće savladati se mogu, svugdje se raditi može, sam o se m ora tražiti p u ta i načina, je r revolu- cioner nikad ne m alaksava. O kupljajte se i sasta jte u svom krugu, a onda dalje i sve dalje, dok ne okupite sve što je za b o rbu sprem no i sposobno. Celičite, osv ježu jte i skup lja jte borbene snage. Prezrite slabiće, m alodušne i kukavice. B udite nem ilosrdni prem a iz­dajicam a. Oslonite se na svoju revolucionarnu svijest. Im ajte p red očim a svoje klasno oslobođenje. Vaša je dužnost za njega rad iti, živjeti i um rijeti.« Te je poru­ke po tpisivao Akcioni odbor KPJ. V jero jatno stoga što je uz oblasno rukovodstvo u grupi koja je izdavala K om unistu b ilo i rukovodstvo zagrebačke m jesne or­ganizacije, a oko n jih su se okupljali i aktivisti omla­dine i sindikata. Akcioni odbor je u ožujku objavio ovu obavijest: »Upozorujemo sve drugove i organizaci­je koji su od progona ostali odcijepljeni od svake direktive za rad, da podržavaju što tjesn ije veze sa ma­sam a, kako najbolje znaju i mogu, je r će svi uskoro dobiti deta ljn ije upute.«

U lipnju je izišao četvrti, posljednji broj Komuniste s uputama za uspostavljanje ilegalnih organizacija. U svim mjestima gdje su djelovale legalne organizacije KPJ treba stvoriti uvjete za konstituiranje ilegalnih organizacija — usprkos »sramotnoj Obznani«, tako da se izaberu nove mjesne uprave a u tajne organizacije treba uključivati najpouzdanije bivše članove. Treba priređivati nedjeljne izlete i tom prilikom održavati male zborove. Organizacije KPJ iz zagrebačke oblasti neka se povežu s poznatim funkcionarima u Zagrebu. Već spominjani izlet »Komunističkog proletarijata Za­greba« na Susedgrad imao je oko 2000 sudionika. Održana je i skupština a u Zagreb su se vratili u povorci: »Iz hiljada grla se kroz Ilicu orila himna Treće Intem acionale, sa takvom jednodušnoću kakovu Zagreb još nije čuo ni vidio.« Pred Kačićevim spo­menikom Simo Miljuš održao je govor.Oko tri tisuće prim jeraka, kolika je otprilike bila na­klada Komuniste, čitalo se u Zagrebu ali i razašiljalo po čitavoj zemlji. Za policijske organe to je bio signal da komunisti nastavljaju borbu i u uvjetima Obznane. Jedan događaj, aten tat na m inistra Draškovića, koji je izvela grupa komunističkih omladinaca i revolucio- nara-povratnika iz Sovjetske Rusije, pripadnika or­ganizacije »Crvena pravda« — bio je povod za defi­nitivni obračun režima s KPJ. Donesen je Zakon o zaš­titi javne bezbednosti i poretka u državi koji je za komunističku aktivnost predviđao i sm rtnu kaznu. Sindikati, koji su nakon dugih natezanja s organima vlasti bili otvoreni — sada su opet zabranjeni, a ko­munistički poslanici lišeni mandata. A tentator Alija Alijagić bio je osuđen na sm rt i obješen. Njegov grob na Mirogoju postao je m jesto na koje je zagrebački proletarijat dolazio da bi iskazao poštovanje mrtvom drugu kojem je podigao i spomenik.S obzirom na opisane okolnosti u kojima je obnavljan rad KPJ u ilegalnosti, nemoguće je izdvojiti neke posebne aktivnosti na Trnju. Možemo samo reći da je u Željezničkoj radionici djelovala ilegalna grupa, već odmah u počecima, kako je to zabilježno i u sjeća­njim a D. Sailija i da je veza kom unista radionice s m jesnim i oblasnim rukovodstvom KPJ bio Dušan Palandžić. S obzirom na to da su ilegalne desetine osnivane od najaktivnijih i najborbenijih komunista, logična je pretpostavka da je barem jedna od njih bila u Željezničkoj radionici. Potvrdu za to daju i sje­ćanja D. Sailija koji govori o kontinuiranom radu partijske organizacije u radionici.Osim desetina, osnivane su i ilegalne trojke, oblik rada dobro poznat zagrebačkim komunistima i prije osnivanja Partije, je r su mnogi od njih bili članovi takvih ilegalnih grupa. Jedna takva bila je i već spo­m enuta organizacija u Željezničkoj radionici formi­rana na početku 1919. godine.U Zagrebu je oblasno rukovodstvo SKOJ-a započelo akciju za izdavanje legalnog glasila ali nije imalo dovoljno sredstava, odnosno nije okupilo dogovoreni broj pretplatnika. Ta je akcija nastavljena tako da su joj stali na čelo Đuro Cvijić, Kamilo Horvatin i August Cesarec. List koji je ugledao svjetlo dana 19. veljače1922. pod nazivom Borba imao je značajan utjecaj u

širenju pokreta, je r jc sve do diktature bio jedino legalno glasilo KPJ koje je kontinuirano izlazilo i po­sredovalo između nje, njenog ilegalnog aktiva i pri­staša njene idejne orijentacije i političke akcije. Borba je bila značajno sredstvo za vezu i dopisivanje s par­tijskim organizacijama ne samo u zemlji, već i s pristašam a KPJ među našom ekonomskom emigra­cijom u inozemstvu.O sve većem broju ilegalnih trojki i ćelija u Zagrebu nalazi se mnogo podataka u memoarskoj građi i spi­sima zagrebačke policije, u kojima je za mnoge akti­viste zabilježeno da su prisustvovali tajnim komu­nističkim sastancima. Indirektno o tome govori i poda­tak da su 1922. otpuštena 84 radnika sa željeznice, jer nisu upravi podnijeli »svjedodžbe o političkom pona­šanju«. Te je svjedodžbe davala zagrebačka policija. Mnogi su radnici bili izloženi progonima i stoga što nisu bili zavičajni u Zagrebu. Prema njima se postu palo po zakonima iz doba Austro-Ugarske, dobivali bi preko noći izgon u zavičajnu općinu. Staro zakono­davstvo bilo je obilno korišteno i kad su komunisti ili sindikat pokušavali sazvati javne skupštine na otvore­nom. Tako jc većina njihovih sastanaka bila »pouzda nička« — na njih se dolazilo uz predočenje pozivnice u zatvorenim prostorijam a i uz prisutnost redarstvenih organa.Jedna od najznačajnijih akcija, koje je KPJ poduzi­mala u obnovi pokreta, bilo je osnivanje legalne poli tičke stranke — Nezavisne radničke partije Jugosla­vije (NPRJ). Ta je radnička politička stranka imala maksimalno iskoristiti ograničene mogućnosti da u političkom sistemu, kad se kažnjavala i sama pro­paganda komunističkih ideja, djeluje kao organizirani, legalni dio komunističkog pokreta. Programski doku­menti NRPJ bili su stoga prilagođeni legalnom dje­lovanju. U njima su izražene osnovne ideje komunis­tičkog pokreta, ali tako da ne omoguće optužbe za bilo kakvu vezanost na zabranjenu, ilegalnu KPJ. Za cijelo vrijeme njena postojanja NRPJ nije dobila odobrenje vlasti za svoju djelatnost u Hrvatskoj i Slavoniji. U Zagrebu je rad stranke bio toliko ometan da joj nije dozvoljavano održavanje javnih skupova na otvore­nom, a njeni funkcionari ili aktivisti, za koje bi po­licija saznala da nisu zavičajni u Zagrebu, bili bi u ro­ku od 24 sata izagnani s gradskog područja. Zagre­bačka policija zabranila je i javnu osnivačku skup­štinu na kojoj je u Zagrebu imala 11. II 1923. biti osnovana organizacija NRPJ za Hrvatsku i Slavoniju. Ipak se pred kinom »Metropol« (danas »Zagreb«), gdje je bila zakazana zabranjena skupština, okupilo oko tisuću radnika. Policija je blokirala ulaze pa su rad­nici krenuli dem onstrirajući prema Jelačićevom trgu. Tu su se sukobili s konjaničkom policijom.Paralelno s akcijama za konstituiranje organizacije NRPJ, zagrebačka partijska organizacija pokrenula je na početku 1923. godine još jednu važnu akciju. Bila je to skupština stanara i demonstracije u povodu no­voga zakona o stanovima koji je stavljao u vrlo težak položaj radničke slojeve ali i sitne obrtnike, namje­štenike i slične socijalne grupe građana. Skupština jc bila 7. siječnja 1923. u kinu »Olimp« (danas »Ko­zara«).

79

NRPJ se ubrzano priprem ala i za skupštinske izbore koji su bili zakazani za 18. ožujak 1923. U gradu Za­grebu NRPJ jc istakla svoju listu kojoj je nosilac bio s tari partijsk i aktivist, pekarski radnik G abrijel Kra- njec. U prvom izbornom okrugu bio je kandidat Simo Miljuš, a zam jenik Ladislav Žerjavić, d rvodjeljski rad ­nik. U drugom izbornom okrugu kandidat je bio K arlo Pless, zidarski radnik, a zam jenik S tjepan Magić, po- stolarski radnik. NRPJ je u Zagrebu dobila najveći postotak glasova u H rvatskoj — 7%. To je bilo 1249 glasova m anje od KPJ u izborima za K onstituantu. Očito se mnogo m anji b roj birača usudio dali svoj glas jednoj od režima progonjenoj radničkoj stranci. No jedna usporedba pokazat će nam odnos snaga u radničkom pokretu, između dvije jedine legalne rad ­ničke političke s tranke — NRPJ i Socijalističke par­tije Jugoslavije (koju su 1921. form irali desni socija­listi i centristi). Dok jc NRPJ, kao što sm o vidjeli, dobila u Zagrebu 1249 glasova, SPJ jc dobila — 269. U ožujku 1923, na sam 8. ožujak, bila je prva godiš­njica sm rti Alije Alijagića, pa su kom unisti u tom povodu ilegalno lijepili plakate na zidovima zagrebač­kih ulica. U loj je akciji sudjelovao i m ladi kom unist s Trnja, S tjepan K ostenjak, opančarski radnik.Godine 1923. bile su uoči Prvog m aja zabran jene sve javne m anifestacije na području grada Zagreba. Stoga su Nezavisni sindikati sazvali p rvom ajsku skupštinu u perivoju M aksim ir koji je bio izvan užeg gradskog područja. U tvornicam a i poduzećim a radnici su go­tovo potpuno obustavili rad, te izlazili na ulice okićeni crvenim karanfilim a. Te su karanfile izrađivale rad ­nice ak tivistkinje kom unističkog pokreta od papira a novac od prodaje davao se za po trebe KPJ, odnosno Crvene pomoći. Niz godina karanfili su se izrađivali na T rnju, u stanu obitelji Sabljić, u Parom linskoj uli­ci 19. Poslije podne bio je priređen izlet u Šestine na kojem su okupljeni radnici slušali p redavanje o zna­čenju Prvog m aja.U svibnju 1923. godine bila je održana treća m jesna konferencija organizacije KPJ u Zagrebu. Ta konfe­rencija u Kuslošiji izabrala je novu M jesnu upravu i njenog sekretara M ustafu Begića.Te. 1923, godine KPJ je u Zagrebu dobila dva m jesta na izborima za gradsko zastupstvo. Izabrani su Slavko Kaurić i Đuro Sever.U jesen je KPJ organizirala akciju p rikup ljan ja po­moći za bugarske izbjeglice, prvenstveno kom uniste žrtve puča kojim jc srušen Stam boliski. To se pokla­palo s akcijom In ternacionalne radničke pomoći (IRP) n\ pomoć njem ačkim radnicim a u š tra jk u i njihovim >biteljima. U Zagrebu je prikupljeno 3400 dinara.U Zagrebu je vrlo dobro bila organizirana radnička obrana. Bila je organizirana po kvartovim a — ra jo ­nima, pa lako i na T rn ju , a svi zajedno im ali su poseb­nu obuku u Tuškancu. Taj se oblik radničkih samo- obrabenih organizacija različito nazivao — radnička ob­rana, pro leterska sam oobrana, pro leterske akcione čete.I u 1924. godini u Zagrebu partijsk a organizacija živo i razgranalo djeluje. Ćilave te godine djelu je još i NRPJ, što usprkos om etan ju i progonim a pogoduje širokom rasponu i raznovrsnosti akcija.

Jedan tužan događaj, koji je duboko potresao i za­grebački p ro le ta rija t, bila je Lenjinova sm rt u siječnju 1924. godine. S obzirom da su skupštine koje bi poku­šala sazvati NRPJ bile u pravilu zabranjivane, zagre­bačka partijsk a organizacija odlučila se za form u po- uzdaničkog sastanka koji sazivaju određene osobe na svoje ime. Dozvolu za kom em oraciju zatražili su Vla­d im ir ćopić, Đ uro Cvijić i Miroslav Krleža, ali je po­licija odbila taj zahtjev. Borba je u povodu toga pisa­la: »Zagrebačka policija je na osnovu zakona o zaštiti države zabran ila održanje kom em oracije. Time je na­ravno dala novi dokaz o tru losti radikalskog režima, koji se boji čašćenja m rtv ih vođa radničke klase. Us­prkos svih zabrana sviju policija ovog sveta, duh Le- njinov živiti će u redovim a radničke klase.1 Rad u njegovom duhu najbolja je komem oracija.« Komemo- rativni sastanci u počast Lenjinu održavani su u m jes­nim organizacijam a NRPJ, a u Kustošiji na tvornici »Dom« radnici su izvjesili c rnu zastavu. Taj je doga­đaj im ao velikog odjeka u Zagrebu, a policija je rad ­nika Ladislava Žerjavića, kao »krivca« za ta j događaj, kaznila sa 14 dana zatvora.Prvi m aj proslavljen je vrlo svečano potpunom obu­stavom rada i obustavom tram vajskog prom eta. Time je zagrebačko radništvo izražavalo svoju podršku NR­PJ i n jenoj borbi za slobodu političkog djelovanja. U kinu »Balkan« održana je skupština, i oko 5000 rad ­nika ispunilo je dvoranu i dvorište p red njom . Za tu proslavu značajno je što su joj se p rik ljučili i grafički radnici i tram vajci koji sindikalno nisu bili organi­zirani u Nezavisnim sindikatim a.Prvog m aja poslije podne bila je održana i velika rad ­nička zabava na O krugljaku. Tom prigodom prikup­ljeno je više od 2000 d inara za žrtve reakcije, odnosno za Crvenu pomoć. B arbara Sabljić-Debeljak zabilježila je kako su se organizirale takve priredbe. Osim izrade crvenih karanfila, o zabavam a su brinuli »zabavni od­bori« u ko jim a je ona također aktivno radila. P rire­đivali su se kolači i osta la jela, organizirala šaljiva pošta. Novac tako zarađen i novac od ulaznica koristio se za po trebe P artije i Crvene pomoći.God. 1924. p roslavljala se 28. ru jn a šezdesetogodišnjica Prve in ternacionale i u našem kom unističkom pokretu. Centralni sek re ta rija t NRPJ pozvao je sve organizacije da bez obzira na progone proslave taj dan, da drže zborove ili sastanke na kojim a će se govoriti o znače­n ju osn ivanja prvoga m eđunarodnog udruženja rad­nika, ali p rikazati i šezdesetogodišnji razvoj radničkog pokreta.U povodu godišnjice ok tobarske revolucije, 9. XI 1924, održan je pouzdanički sastanak, je r je policija zabra­nila održavanje skupštine. Referent na sastanku bio je Ante Ciliga. U znak p ro testa zbog zabrane skupštine, radnici su se okupili na Jelačićevom trgu i izvikivali parole. O dm ah se pojavila i konjička policija, pa je došlo do sukoba.Jedan događaj, koji se zbio 1. lipn ja 1924, izazvao je veliko uzbuđenje i p ro teste svih naprednih društvenih snaga u Jugoslaviji. Toga dana u T rbovlju došlo je do sukoba p ripadnika O rjune i rudara. U krvoproliću iz­gubili su živote četiri rudara i jedno četvorogodišnje dijete. Jedan od rudara, Franc Fakin, bio je pripad­

80

nik Proleterskih akcionih četa (PAC), koje su se suko­bile s orjunašim a. Orjunaši su ga uhvatili i ubili na­kon m učenja u trbovljanskom kamenolomu. U Trbov- lju su bili i zagrebački orjunaši a nastavljeno je div­ljanje i po Ljubljani. Bilo je onemogućeno izlaženje Glasa svobode, slovenskog organa NRPJ, pa je zagre­bačka Borba objavila i »Slovensku prilogu Borbe« s vijestima o događajima za slovenske drugove. Bio je to još jedan izraz komunističke solidarnosti. NRPJ i Nezavisni sindikati u Zagrebu pozvali su ostale rad­ničke organizacije i građanske opozicione stranke da održe zajednički p rotestni zbor 9. VI 1924. Vodstvo GRS-a. desničarskog sindikata, odbilo je sudjelovanje ali su se odazvali HRS, HRSS, H rvatska zajednica i H rvatska Starčevićeva stranka prava. Kad je policija zabranila održavanje zbora, građanske su se stranke povukle. Tako su ostali NRPJ, Nezavisni sindikati i HRS. Unatoč zabrani, radnici i seljaci iz zagrebačke okolice počeli su se okupljati na Mažuraničevom trgu, koji je zaposjela policija. Nekoliko tisuća ljudi zapo­čelo je dem onstracije protiv Orjune i režima Pašić- ■Pribićević koje su tra ja le čitavog ju tra . NS i HRS su, kao protest zbog zabrane zbora i napada policije na dem onstrante, zakazali za sutradan, trosatni generalni štrajk. U proglasu se kaže: »Posvemašnja obustava rada b it će najbolji odgovor na sva počinjena nasilja. Takav odgovor možemo i m oramo dati.«Iako je š tra jk bio zakazan za 9 sati u ju tro , policija i žandarm erija već su u 5 sati zaposjeli plinaru, vodo­vod i električnu centralu »i tako bajunetam a zaprije­čili radnike ovih poduzeća da izađu na ulicu«, kako je pisala Borba. Isto se dogodilo i u Radionici državnih željeznica gdje je policija pretresala radnike, tražeći crvene letke s pozivom na štra jk . Žandarm erija je zat­vorila izlaze u svim odjeljenjim a radionice kako bi im onemogućila izlazak. Borba je o tome zapisala: »Ali svijest golorukih radnika bila je jača od žandarskih bajuneta. Svi radnici u radionici državnih željeznica stupili su odm ah u pasivnu rezistenciju i tako se soli- darisali s ostalim štrajku jućim radnicima.«Točno u 9 sati bio je zaustavljen tram vajski prom et, vozila su stala tam o gdje su se zatekla, a tramvajci su se priključili kolonama koje su stizale iz tvornica na periferiji. Priključili su im se i asfaltni radnici koji su popravljali ulice. Borba je ovako opisala de­m onstrante: »Ogromne m ase radnika, u radničkom odijelu, crne i um orne od dnevnog rada, valjale (su) se po ulicama m im o i tiho kao velebni prosvjed pro­tiv nasilja nad njihovom m ukotrpnom braćom u Tr- bovlju.« U m irnim i dostojanstvenim dem onstracija­m a bilo je oko 20.000 radnika. U zagrebačkoj policiji bila je izvanredna situacija, neprekidno su pristizali izvještaji o stan ju na terenu. U samom gradskom cen­tru, na svakih sto koraka, bile su postavljene patrole. Policija je napadala na kolone sudionika štra jka kojem su se priključili i seljaci s tržnice na Jelačićevom trgu.

BILJEŠKA

1 Na ulazu u Gradsku plinaru, ui spomen-ploću plinaraca palih u NOB-u. postavljena jc danas Lcnjinova bista, pa sc time potvrđuje u konstatacija.

No dem onstranti su sc, suzbijeni na jednom mjestu — okupljali na drugom. Najveći okršaj s policijom zbio se na samom Jelačićevom trgu, gdje je bio lakše ranjenih seljaka i radnika, dok jc jednom seljaku ba­junetom povrijeđen trbuh a jedan radnik teže ranjen u glavu. Policija i žandarm erija napadale su demon­stran te u raznim dijelovima grada, kad su se kolone poslije 12 sati, nakon prestanka generalnog štrajka, kretale iz centra grada.Taj generalni štra jk bio jc višestruko značajan doga­đaj u klasnim okršajim a zagrebačkog proletarijata — ostvarena je jedinstvena proleterska fronta u akciji, iskazan je odlučan protest i o tpor nacionalističkim organizacijama koje su u svoju razbijačku praksu unosile fašističke metode. Po broju sudionika bila je to, bez sumnje, jedna od najvećih akcija zagrebačkog p ro letarijata između dva rata. U njoj su sudjelovali i trnjanski proleteri.U tom je razdoblju pokušano da se u Jugoslaviji lega­lizira Internacionalna radnička pomoć (IRP), među­narodna organizacija radničke samopomoći, koja hri ne za radnike i njihove obitelji u slučajevima š tra j­kova, neuposlenosti ili velikih prirodnih nepogoda, kad se pomoć pruža i seljaštvu.U Zagrebu se MO NRPJ angažirala na prikupljanju pomoći u Proleterskom tjednu za žrtve reakcije, od6. do 13. srpn ja 1924. U pozivu za tu akciju kaže se: »Zagreb je bio uvijek na prvom m jestu u svim akci­jama, on mora i on će to biti i u buduće.« Svakom drugu koji dospije u zatvor i njegovoj obitelji treba pomoći. Članovi NRPJ u toku te akcije priložili su u Fond za žrtve reakcije pola svoje dnevnice. U Borbi su objavljivani izvještaji o dobrovoljnim prilozima i uz njih poruke: »Druže! Sjeti se svojih drugova i dru­garica, koji izgibaju po buržoaskim tamnicama! Šalji im 'Proletersku pomoć’!« Ili: »Druže! Tvoj utam ni­čeni drug je učinio svoju dužnost! Vrši i ti svoju! Šalji mu! 'P roletersku pomoć’!«U 1924. bio je i M eđunarodni agitacioni tjedan IRP u listopadu. Tada je održana i jedina javna osnivačka skupština IRP u zagrebačkoj Pivovari. Izabran je i oblasni odbor kojem je na čelu bio Drago Škorić. Iako se deklarirala — a to je i bila — kao najšira organi­zacija proleterske samopomoći, IRP se nije uspjela legalizirati, je r su je vlasti zabranile. To pogotovo nije dolazilo u obzir za Crvenu pomoć, iako se javnosti tumačilo da ona pomaže političke zatvorenike i nji­hove obitelji. I CP je imala svoj međunarodni tjedan posvećen žrtvama klasne borbe pod karakterističnim nazivom »Crveni tjedan« u prosincu 1924.U Zagrebu je, kao što je već zabilježeno, bila dobro organizirana CP, povjerenici su redovito prikupljali priloge u svojim tvornicama i poduzećima. U jesen 1924. bila je u Zagrebu ilegalna konferencija CP i iza­brano njeno rukovodstvo na čelu s Milom Mesićem, a među članovima su bili i Josip Kraš, Anka Butorac i Andrija Žaja.Iako ometana od vlasti, NRPJ je uspješno okupljala radnike i širila svoju organizaciju. Zato je odlukom vlade bila 11. VII 1924. zabranjena. Na osnovi te odluke policija je u cijeloj zemlji pretresla i pečatila strana­čke prostorije i hapsila aktiviste.

g Zagrebačko Trnju

Iz izvještaja Predsjedničkog ureda Kraljevskog redar­stvenog ravnateljstva u Zagrebu o p retresu u p rostori­jam a m jesne organizacije NRPJ saznajem o nešto i o njenoj s tru k tu ri i rukovodstvu. Zagrebačka MO NRPJ bila je podijeljena na šest kvartova (rajona), a osnov­ne jedinice u kvartovim a bile su ulične i radioničke sekcije. Takva je bila i s tru k tu ra ilegalne KPJ, samo s ćelijam a kao osnovnim jedinicam a i s m anjim bro­jem članova. Među uhapšenim aktivistim a bio je i p redsjednik M jesne uprave MO NRPJ u Zagrebu Ga- vro Predojević, stolar, koji je stanovao na Cvjetnoj cesti. Sek re ta r je bio A ndrija Žaja i b lagajnik S tjepan Politzer.Iako zabranjena, NRPJ je nastavila s radom do kra ja godine, je r je zabranu sm atrala protuzakonitom . Petog listopada 1924. održana je u Zagrebu javna skupština te stranke, u kinu »Olimp«, na kojoj su govorili se­k re ta r Centralnog sek re ta rija ta NRPJ (i sek re ta r ile­galne KPJ) Triša Kaclerović, sek re ta r oblasne organi­zacije NRPJ za H rvatsku i Slavoniju (i KPJ) V ladim ir ćopić i Ivan K rndelj u ime Nezavisnih sindikata. Skup je donio rezoluciju u kojoj se zahtijeva slobodan rad svih radničkih organizacija.Rad NRPJ prestao je po tk ra j 1924. godine, najak tiv­niji njezini članovi prim ljeni su u KPJ, a ostali su organizirani u sim patizerske grupe uz ćelije, kako je zabilježeno u jednom izvještaju o zagrebačkoj organi­zaciji poslanom K om unističkoj internacionali.U 1923. i 1924. godini u n u ta r KPJ se odvijao proces reorganizacije, p rijelaz na s tru k tu ru kojoj će os­novne jedinice — ćelije — b iti form irane prvenstveno po m jestu rada. Taj p rincip je osnova s tru k tu re ko­munističke partije . R eorganizacija je započeta i u NRPJ koja je u početku im ala te rito rija ln e osnovne jedinice. Tako su partijske organizacije pu tem ćelija sve više razvijale svoju ak tivnost na glavnim p opriš ti­ma klasnih okršaja , u poduzećim a i tvornicam a. Taj se proces odvijao i u zagrebačkoj p artijsko j organiza­ciji i njegove prve rezu lta te nalazimo u izv ještaju iz Zagreba koji 1925. n ab ra ja industrijske ćelije u gradu. Od 18 ćelija, na T rn ju su bile ove: u Tvornici papira, u Parom linu i u Radionici državnih željeznica. U iz­vješta ju se spom inju i sim patizerske grupe. N ije na­veden broj članova ali se kaže da ih u ćeliji im a do deset a grupe veće od deset članova dijele se na nove ćelije. Zato je moguće da je u Željezničkoj radionici bilo i više od jedne ćelije. U to je vrijem e sek re ta r bio Antun D ružeta, koji je u radionici bio stolar. On je vodio organizaciju do 1925. godine. K asnije je (1929) m orao em igrirati u SSSR gdje se školovao na K om u­nističkom univerzitetu nacionalnih m anjina Zapada. Ubrzo nakon završetka školovanja um ro je u Moskvi od tuberkuloze. Kao sek re ta r zam ijenio ga je 1925. Nikola Pandurović, a n jega 1926. V ik tor Koleša.Kako se odvijao rad partijsk e ćelije u tvornici, podu­zeću ili terito rija lne ćelije? N a to je p itan je najteže odgovoriti, je r je najm an je građe sačuvano baš o toj osnovnoj partijsko j jedinici. K oristeći se sjećanjim a više tadašn jih članova zagrebačke p a rtijske organiza­cije pokušat ćemo ga opisati.U tvornicam a i poduzećim a osnova rada p a rtijske će­lije bila je na području radnih odnosa. K om unisti su

82

se borili da njihovi članovi ili sim patizeri budu funk­cionari u sindikatu, radnički povjerenici i slično. Ako su postojali kolektivni ugovori ili pravilnici, m orali su se boriti za njihovu prim jenu i zaštitu radnika. K om unisti su organizirano vodili radnike svojih podu­zeća u razne akcije koje su legalno poticali P a rtija i sindikati. O rganizirano i u povorkam a odlazili su u grad na dem onstracije ili skupštine. Jedan od vrlo važnih zadataka ćelije bilo je i raspačavanje štam pe, letaka i proglasa, u Zagrebu Borbe i Organizovanog radnika. Vrlo je zanim ljiv i podatak da su članovi će­lija odlazili na sjednice G radskog zastupstva kao pu­blika na galerije, ali i na Sudbeni stol, kad su održa­vani sudski procesi članovim a KPJ ili SKOJ-a. Redo­vito su na sab irne arke prikuplja li priloge za Crvenu pom oć i nosili novac ili b lagajn iku za grad Zagreb ili oblasnom sek re ta ru Crvene pomoći Nikoli Hećimoviću u njegov stan . Sve te neposredne akcije na m jestu rada služile su i za pridobivanje novih članova i sim­patizera. Idejno-teorijska izgradnja, ko ju su najčešće zvali partijsko-prosv jetn i rad , b ila je također jedna od najvažnijih obveza ćelije. Proučavale su se partijske rezolucije, po jed ine knjige, kao što je bila B uharinova »Početnica komunizma« i si. Ako ćelije nisu u svom sastavu im ale predavače za po jedine teme, pozivale su ih izvana. To su uglavnom bili in telektualci ili funkcionari, a vrlo često i studenti.U 1925. godini zagrebačka pa rtijsk a organizacija odr­žala je čak tr i m jesne konferencije, na početku i na sred in i godine i p o tk ra j godine izbornu na kojoj su biran i delegati za Treći kongres KPJ. Organizacija je podije ljena n a četiri ra jona. U rukovodstvo MO KPJ bio je izabran D ragutin Saili iz Radionice državnih željeznica.Na skupštin ske izbore zakazane za 8. veljače 1925. KPJ je izišla pod nazivom Radničko-seljačkog republi­kanskog bloka. N osilac liste za grad Zagreb bio je ru ­darsk i radn ik Ju re Kerošević, čim e je sim bolično oda­no priznanje tom e husinskom rudaru koji je zbog sudjelovanja u buni b io osuđen na sm rt, pa »pomilo­van« na doživotnu rob iju . K andidati su bili Ivan To- m anić, građevinski radnik i sindikalni funkcionar, se­ljak iz Feričanaca F ran jo Jelavić, postolarski radnik Mile Mesić i sto larsk i radn ik Gavro Predojević. Već sam o istican je lista bilo je onemogućeno u većini iz­born ih okruga, tako da je potvrđ ivanje lista već samo po sebi bilo m ala politička pobjeda.Na izborim a 10. V 1925. za Gradsko zastupstvo u Za­grebu P artija je sudjelovala pod nazivom Nezavisnih radn ika a nosilac liste bio je Ivan Krndelj. Dobivena su tri m andata: Ivan K rndelj, Rudolf M linarić i Drago Skorić. Skoriću m andat n ije verificiran (bio je mlađi od 30 godina).Prvog m aja 1925. d ije ljen i su leci i ispisivane parole, radnici su izlazili na ulice okićeni uobičajenim crvenim karanfilim a koji su prodavani u korist CP.O uličnim ćelijam a znam o zaista vrlo malo a među njim a bilo je specifičnih koje zapravo nisu bile teri­to rijalne, već profesionalne (intelektualci, studenti). No u Zagrebu je djelovala i jedna čisto ženska ćelija, for­m irana 1925. U siječn ju 1926. njenim članom je, nakon p rijem a u KPJ, postala i m lada tvornička radnica Bar­

bara Sabljić-Dcbeljak, koja je živjela na Tm ju. Ostale članice ćelije bile su Marija Žumer, Anka Butorac, Pelagija Broz, Zlata Miiller, Jelena i Zora Nikolić. Za idejno-teorijski rad s njim a bili su zaduženi studenti Josip Saina i Zlata Miiller, zato su i bili uključeni u tu ćeliju.Da je rad komunista u sindikatim a jedan od najvaž­nijih zadataka, znale su i vlasti. Tako je u svibnju 1926. godine veliki župan zagrebačke oblasti pisao Odjelje­nju za državnu zaštitu M inistarstva unutrašnjih po­slova: »Jednako nema sum nje da su glavna legla ko­munističke akcije u tzv. nezavisnim radničkim sindi­katima, koji u većini i nisu drugo do kamuflirane komunističke organizacije. Trebat će stoga protiv sin­dikata i tzv. radničkih povjerenika pooštriti nadzor, je r baš ovi pod lozinkom donašanja novih tečevina radnicima najviše rade za širenje komunizma.« Stoga nikoga nije začudilo da su Nezavisni sindikati izgubili sudski spor oko prava na Radnički dom u Ilici 55, kao nasljednici imovine CRSVJ. Prostorije u Ilici 55 mo­rali su definitivno napustiti 1926, i u travnju preseliti u zgradu u Ilici 49. Mjesno radničko sindikalno vijeće (MRSV) Zagreb imalo je p rostorije na Zavrtnici.Prvog m aja 1926. radnici su izišli na ulice okićeni cr­venim značkama. Policija i žandarm erija, a ponegdje i vojska, bili su kao i uvijek u stan ju pripravnosti. Poslije podne priređen je izlet i zabava.Potkraj 1926. godine isticane su izborne liste za ob­lasne skupštine. KPJ je išla pod imenom Radničko- -seljačkog republikanskog saveza. Na listi za grad Za­greb bio je i Ivan Gržetić, koji je stanovao na Trnju, u M iramarskoj ul., a bio je partijsk i i sindikalni ak ti­vist. U predizbom oj agitaciji održan je niz izbornih skupština, na Zavrtnici 2. i 8. I 1927, a 9. I na T m ju sa 150 skupštinara. Uoči izbora bila je javna skupština 22. I 1927. u hotelu »Royal«. Sala hotela bila je pre- mala da prim i prisutne pa je skupština održana u dvorištu. Bilo je oko 1500 skupštinara a govorili su Đuro Cvijić i Ivan Krndelj. Na izborima 23. I 1927. dobiveno je 2030 glasova i dva m andata (Ivan Krn­delj i Kamilo Horvatin).U veljači 1927. godine bila je održana sedma mjesna konferencija zagrebačke organizacije KPJ u gostionici na Cmroku. Među delegatima bili su iz Radionice d r­žavnih željeznica Dragutin Saili i Stjepan Pećnik, a delegatkinja ženske ćelije bila je B arbara Sabljić-De- beljak. Za sekretara MK bio je izabran Dušan Grković. Zagrebačka organizacija im ala je tada sedamdesetak članova.Potkraj ožujka 1927. iz Beograda dolazi u Zagreb Josip Broz i odm ah se uključuje u rad partijske organiza­cije i podružnice svoga sindikata. Na skupštini pod­ružnice SRMiOJ bio je izabran u novu upravu kao ta jnik. U travnju je bio koopiran i u MK KPJ. U svib­n ju se zaposlio u bravarskoj radionici »Hamel«. Te godine Prvi maj je proslavljen skupštinom u kinu »Olimp« kojoj je prisustvovalo više od 4000 radnika. O značenju praznika rada i o položaju radničke klase u Jugoslaviji govorio je Ivan Krndelj. Josip Broz bio je 16. V izabran i za člana MRSV i nje­govog Izvršnog odbora. Po odluci PRSV za Hrvatsku i Slavoniju počinje raditi i kao oblasni sekretar

SRMiOJ. U rukovodstvu Nezavisnih sindikata prevladali su pripadnici desne frakcije koji su odbili da potvrde Brozovo imenovanje. Stoga zagrebački metalci upla­ćuju dva dinara mjesečno i lako sami plaćaju svoga oblasnog sekretara. U lipnju 1927, na Trećem kongre­su SRMiOJ, bili su delegati iz Zagreba, u ime sekcije željezničara u podružnici metalaca Ivan Krndelj i Stje­pan Pećnik, u ime Saveznog vijeća iz Zagreba Adam Vajgand, a kao član Centralne uprave Viktor Koleša. Josip Broz bio je tada izabran za člana Centralne uprave SRMiOJ. U punoj aktivnosti u sindikatima i MK KPJ Josipa Broza uhapsili su 14. srpnja ujutro, i preko Sušaka otpremili u Bakar, a zatim u Ogulin, i optužili za komunističku djelatnost u vrijeme borav­ka u Kraljevici. Poslije završetka istražnog procesa u kolovozu, Broza puštaju uvjetno na slobodu do po­četka suđenja.Poslije Brozova hapšenja funkciju oblasnog sekretara metalaca preuzeo je Đuro Đaković. Kako je u među­vremenu bio uhapšen Blagoje Parović, sekretar CV Saveza radnika kožarsko-prerađivačke industrije i obr­ta Jugoslavije, Broz preuzima tu dužnost. I Broz i Đa­ković dijelili su iste poglede na frakcijsku borbu kao na jednu od najvećih prepreka daljnjem razvoju i ja ­čanju KPJ kao radničke avangarde. Osuđivali su obje frakcije, koje su, usprkos odlukama Trećeg kongresa KPJ, nastavile staru praksu. To se neposredno odraža­valo na rad partijsk ih organizacija i ćelija i stvaralo nezadovoljstvo među članstvom. Zato je i bilo moguće da sposoban i agilan partijski i sindikalni rukovodilac okupi oko sebe antifrakcijski raspoloženu grupu par­tijskih i sindikalnih aktivista. Među njima su uz Đa- kovića, Krndelja, Kraša, Valjina, bili i komunisti iz Željezničke radionice V iktor Koleša i Dragutin Saili. U jesen, 4. ru jna 1927, održani su izbori za gradsko zastupstvo i lista Radničko-seljačkog republikanskog saveza ili Nezavisni radnici dobila je 2456 glasova i se­dam zastupnika. Izabrani su Ivan Krndelj, Vjekoslav Pajk, Ivan Tomanić, Nisim Pardo, Stjepan Smode, S tjepan Salamun i Ivan Gržetić. Taj sastav je utvrđen nakon što su po nalogu m inistra unutrašnjih poslova poništeni m andati Đure Cvijića, Kamila Hon'atina i Gabrijela Kranjca, s obrazloženjem da su komunisti. U novom gradskom zastupstvu tako su se našli i tr­njanski komunisti, željezničar Ivan Gržetić iz Mira- m arske ulice i Stjepan Salamun iz Kupske ulice 31. Te je godine desetogodišnjica oktobarske revolucije proslavljena tako da je skupština MO KPJ održana u selu u zagrebačkoj okolici.U toku 1927. zagrebačka partijska organizacija, pa i ćelije rajonske organizacije na Trnju bile su prilično aktivne. Održano je 12 rajonskih konferencija, u sva­kom rajonu po četiri. Djelovale su i partijske frakcije kao oblik rada kom unista u sindikatim a i raznim drugim organizacijama. U sindikalnoj sekciji željezni­čkih radnika bila je vrlo aktivna komunistička frak­cija i djelovala je u neposrednim kontaktima i pod rukovodstvom Josipa Broza. Nakon odlaska Đure Đa- kovića u Sovjetski Savez, preuzima on ponovo i duž­nost oblasnog sekretara SRMiOJ. Iako je imao mnogo obveza kao partijski i sindikalni funkcionar, razvio je zadivljujuću i raznovrsnu aktivnost, posebno je u

83

kontaktim a s ra jonim a i ćelijam a i u sind ikatu Josip Broz disciplinirano obavljao svaki i najm anji p a rtij­ski zadatak. Sam je kasnije zabilježio kako je u to vrijem e u Zagrebu posto jala obveza da i funkcionari sud jelu ju u akcijam a svoje ćelije, pa je i on dijelio letke po gradu.Uoči Osme m jesne konferencije KPJ u Zagrebu su bila 134 člana KPJ, 89 sim patizera, i djelovali su u mjesnoj organizaciji podijeljenoj na pet ra jona a unu­ta r njih u 22 ćelije članova i 18 sim palizerskih grupa, će lija u poduzećima bilo je 16, radioničke su bile 4 a 2 su grupe bile ulične. Rajoni su često m ijenjali granice, je r je to ovisilo o bro ju ćelija i članova u njim a. U podacim a koje navodimo, a to je izvještaj o radu za V III m jesnu konferenciju , spojeni su prvi i drugi rajon. Drugi ra jon pokrivao je područje tadaš­njeg T rn ja a prvi cen traln i i istočni dio grada, će lije u tome izvještaju nisu poim enično navedene, pa se iz ostalih podataka mogu približno identificirati. Na T rn ju bi bile ove: u G radskoj plinari, Na kanalu 3, u Tvornici pap ira na Zavrtnici, u Radionici državnih željeznica na Tm janskoj cesti, u Zagrebačkom parnom mlinu u Parom linskoj 1. Jedna ćelija, koju je form irao Blaž Sekulić, djelovala je u tvornici pokućstva »Javor« u Parom linskoj 75 a jedna u Tvornici rem enja i kožne obuće na Zavrtnici.Na početku 1928. godine, u siječn ju i veljači, obavlja­ju sc priprem e za V III m jesnu konferenciju . U tom e jc posebno aktivan organizacioni sek re ta r MK Josip Broz, koji u bazi stvara podlogu za osudu frakciona- štva i zahtjev za drukčiji način rada ne sam o zagre­bačke m jesne organizacije, nego i KPJ u cjelini. Za tu najjaču partijsku organizaciju u zem lji, ko ju karak ­terizira i najviši posto tak članova in dustrijsk ih rad ­nika, vode borbu obje frakcije. Zato je i došlo do ras­cjepa u MK KPJ, je r se većina članova op red je lju je za lijevu frakciju , a m anjina na čelu s Josipom Bro- zom istupa kao an lifrakcijska snaga. Stoga Broz, ne­zadovoljan stavom većine u MK, piše poseban kore- ferat — izvještaj MK o radu između Sedm e i Osme konferencije. On uživa podršku većine članova u ćeli­jama, kom unisti ga cijene radi ogrom nog ličnog angaž­m ana i rada koji obavlja, on je čovjek u kojega ne stoje u raskoraku teo rija i akcije, n ije revolucionarni frazer već je svim svojim bićem pravi kom unistički revolucionar. To je bilo vrlo značajno za predsto jeću konferenciju, je r je Broz za svoja gledišta pridobio upravo p artijsku bazu.Osma konferencija zagrebačke m jesne organizacije KPJ bila je održana noću između 25. i 26. veljače 1928. na Pantovčaku, u posebnoj p rosto riji gostionice č iji su vlasnici bili sim patizeri KPJ. Dolazak 32 delegata i gostiju bio je vrlo dobro organiziran, osiguran je zgra­de i okoline proveli su pripadnici SKOJ-a, m eđu n ji­ma i Stevo Jovelić s T rnja. U vrlo bum om toku kon­ferencije Josip Broz uspio je za svoju k ritiku dota­dašnjeg rada m jestog rukovodstva u Zagrebu, ali i rukovodstva KPJ i što je još mnogo značajnije i za novi način rada kom unističkog pokreta, pridobiti ve­ćinu delegata. Zagrebačka organizacija im ala je snage da stane iza te nove linije, koja je zahtijevala m obilnu i u klasi utem eljenu organizaciju, i osuđivala obje frak­

84

cije zbog nesposobnosti da vode pokret na povijesnim putovim a klasnog oslobođenja. Za tu je organizaciju jedan od in stru k to ra K om unističke in tem acionale 1927. godine dao ocjenu da »počiva na boljševičkim tem e­ljim a, je r je povezana s radništvom industrijsk ih poduzeća, im a u n jim a ćelije, kao i frakcije u sindi­katim a, radnici se nalaze u svim fo ru m im a ...«Povijesna ocjena Josipa Broza — »Georgijevića« — dana na toj konferenciji postala je osnova program a an tifrakcijske borbe u KPJ: »Frakcionaštvo, sektaštvo i ko terijaštvo suzbija se sam o prak tičn im radom u m a­sam a in d ustrijsk ih radn ika i podizanjem ideološkog nivoa partijskog članstva.« P a rtija treba postati čvr­s ta i m obilna boljševička organizacija a m ora je voditi sposobno i nefrakcijsko rukovodstvo. Tako je iz Za­greba, djelom Josipa Broza, uz pod ršku članstva i m nogih p artijsk ih i sindikalnih ak tiv ista iz an tifrak­c ijske jezgre u KPJ, počela bo rba za u nu trašn je idej­no jed instvo kao p re tpostavku organizacione čvrstine i jed instva, i za jed instveno idejno homogeno vodstvo pokreta .Josip B roz bio je na konferenciji izabran za sek retara MK KPJ.Jedan je od najsloženijih h isto riografsk ih problem a posebnoga povijesnog značenja u vezi s tom konferen­cijom rekonstrukc ija delegatskog sastava. Po sjećanji­m a D ragutina Sailija, ko ji je tad a b io sek re ta r u že ­ljezničkoj radionici (ili p ročelnik ćelije, kako se to onda nazivalo), ćeliju su na V III konferenciji zastu­pala tri delegata: D. Saili, V. Koleša i S. Pećnik. U novi MK bio je izabran D. Saili.Novi sek re ta r MK Josip Broz obavljao je svoju funk­ciju u duhu akcionih zak ljučaka V III konferencije, pa je, osim sastanaka MK s p a rtijsk im aktivom , od­lazio na sastanke sa sek re ta rim a rajonskih kom iteta, brinući o rad u kom isija za štam pu i lite ra tu ru , za rad m eđu ženam a i agitaciono-propagandni rad. N astavlja ak tivnost u fo rm iran ju partijsk ih frakcija , koje su os­novane u Savezu grafičkih radnika, u O dboru neupo­slenih radn ika i u K lubu gradsk ih radničk ih zastup­nika.MK K PJ prip rem ao je prvom ajsku skupštinu u orga­nizaciji Nezavisnih sind ikata u p rosto rijam a kina »O- limp«. No ta je skupština b ila zabranjena, pa je Broz predložio da radnici, ko ji su došli na skupštinu tra ­dicionalno okićeni crvenim karanfilim a, k renu u kino »Apolo« u kojem se održavala prvom ajska skupština m jesne organizacije SPJ i da je pretvore u svoju skupštinu . U toj akciji došlo je do sukoba s policijom u kojem je bio uhapšen i Josip Broz. Bio je kažnjen sa 14 dana zatvora.U m eđuvrem enu počeo je rad na provođenju Otvore­nog p ism a K om intem e. Tako je Josip Broz, 24. V 1928, kao sek re ta r rukovodio sastankom MK proširenog se­k re ta rim a ra jonsk ih kom iteta. Raspravljeno je o sta­n ju u zagrebačkoj organizaciji i donije ta rezolucija o podršci O tvorenom pism u. U stanu D ragutina Sai­lija održan je , 26. V 1928, jo š širi sastanak aktiva MO KPJ. Saili je stanovao na II kanalu br. 36, koji je1929. dobio ime Supilova ulica. Na sastanku je potvr­đeno da većina ak tiva slijedi antifrakcijsku liniju — 44 p a rtijsk a i sindikalna aktivista podržala su predio-

Josip Broz kao ing. Babić na legitimaciji iz 1940. godine

ženu rezoluciju a samo su šestorica bila protiv. U toj rezoluciji, uz ostalo, postavljen je zahtjev da se napiše i objavi povijest KPJ.U lipnju 1928. na T m ju je održan jedan od sastanaka gradskih zastupnika s biračima. Bilo je to u nedjelju10. VI u gostionici »Goljak« na Tm janskoj cesti, a o radu radničkih predstavnika u Gradskom zastupstvu referirao je Ivan Tomanić.Na dan aten tata na poslanike HSS u Narodnoj skup­štini izbile su u Zagrebu spontane dem onstracije. Jo­sip Broz se prik ljučuje dem onstrantim a, a zatim piše letak pod naslovom »Proglas radnicima, seljacima i si­romašnim građanima«, koji je noću od 20. na 21. lip­nja umnožen u partijsko j tehnici MK u 4000 prim je­raka. U proglasu se kaže: »Samo radnička klasa u savezu sa seljacima i siromašnim građanima u revo­lucionarnoj borbi osloboditi će vas od dvorsko-mili- tarističke klike, od srbijanske ugnjetačko-kapitalisti- čke vlade. Za radničko-seljačku vladu, za radničko-se- Ijačku federativnu republiku na Balkanu, za savez sa Sovjetskom R usijom .« Radnici i radnice pozvani su tim proglasom da se priprem aju na generalni štra jk za borbu protiv krvavoga vladajućeg režima.U to vrijeme u Zagrebu je bilo sjedište Biroa CK KPJ, i on je na sjednici 20. VI 1928, zbog mogućnosti jače navale režima na radnički pokret, odredio zam­jenike svim članovima Biroa. Za zamjenika organiza­

cionog sekretara Jakoba Žorgc imenovan je Josip Broz Gcorgijević.Drugog dana, MO KPJ organizirala jc demonstracije u kojima sudjeluje oko 30.000 Zagrepčana. Na više m jesta u gradu u toku sukoba s policijom bile su podignute barikade. Policija, žandarmerija i policijska konjica napadaju dem onstante pa ima mrtvih i ra­njenih a najviše uhapšenih dem onstranata. Jedan od sudionika tih događaja zagrebački aktivist Dragutin Skorić opisao je prvu fazu demonstracija, spominjući i Trnje: »Grupe su se formirale čas u jednom, čas u drugom dijelu grada nastojeći da sc sliju u povorku. Ali što se više bližila noć, policijski kordoni su sve odlučnije tjerali te grupe prema periferiji — na Trcš- njevku i T rnje — zalijetajući se među demonstrante s pendrecima i kundacima. Došlo je do pucanja, ne­koliko građana je bilo ranjeno. Grupe demonstranata su se najzad raspršile — jedna prema Kazalištu, a druge niz Savsku, Cvjetnu i druge ulice.«Letak kojim je MK KPJ pozvao na generalni štrajk za 23. VI napisao je Josip Broz, a zatim je umnožen noću 22/23. VI i odmah dijeljen. On je sastavio i letak u ime PRSV za H rvatsku i Slavoniju s istim pozivom. Š trajk nije realiziran istodobnom obustavom rada. već nizom sukcesivnih štrajkova u pojedinim tvorni­cama i poduzećima u nekoliko dana. Najveća takva akcija bila je u Radionici državnih željeznica, 26. VI, je r je u njoj sudjelovalo 1200 radnika. Zbog svih tih akcija Broz mora ubuduće djelovati polulegalno, krije se pred policijom ali i dalje intenzivno radi. Kad je nakon hapšenja u svom stanu u Petrovoj 62 i odvođenja u prostorije Nezavisnih sindikata u Ilici 49, u toku pretresa prostorija pobjegao, povlači se u potpunu ilegalnost. O njegovoj aktivnosti od kraja lipnja do početka kolovoza svjedoči notes, koji je po­licija nazvala »Brozova bilježnica«, a zaplijenjen mu je prilikom hapšenja na Vinogradskoj cesti br. 46. Tu je on pravio bilješke, veći dio u šiframa, o zada­cima koje je obavljao. Na početku su teze za neko izlaganje, vjerojatno za rajonske aktive ili ćelije. Naj­prije je tumačio međunarodnu situaciju, a zatim ju ­goslavensku — izlažući stav KPJ o toj situaciji. Zatim je govorio o Otvorenom pismu — o novom kursu par­tijske politike, aktiviranju članstva i jačanju Partije. Zabilježio je i podatke o slanju literature pokrajin­skim organizacijama i organizacijama SKOJ-a. Za za­grebačku m jesnu organizaciju dani su podaci po rajo­nima i za čitav grad. Od pet rajona zabilježio jc sve osim drugog, a to je otprilike područje starog Trnja. Iz Brozovih zabilježaka vidi se da su konstituirane komunističke frakcije u svim sindikatima, da jc pred­vidio sastanak frakcije gradskih zastupnika, planirao rajonske konferencije i priprem e za m jesnu konfe­renciju. Planirao je i reorganizaciju ćelija i rajona i priprem e da se mjesna organizacija KPJ u Zagrebu pretvori u okružnu. Taj nam podatak jasno svjedoči o rastu i dobrom radu zagrebačke organizacije koja je bila toliko jaka da je mogla dobiti status okružne organizacije (to su bile organizacije za područje jed­nog kotara). Da je u tom radu imao oslonac rajon­ske organizacije na Trnju, svjedoči više podataka. Vrlo su zanimljivi oni koji govore o kućama i stanovima

85

na T rn ju u kojim a su održavani sastanci mjesnog aktiva, to više što su tam o stanovali i održavali sas­tanke i neki najviši partijsk i funkcionari, npr., Đuro Đaković i Jovan Mališić M artinović.U V rbiku jc stanovao trn jansk i kom unist Blaž Sekulić. To jc bilo blizu Save, osam ljeno i policiji potpuno nepoznato m jesto. Po sjećanju B arbare Debeljak u tom stanu sastajalo se rukovodstvo zagrebačke organiza­cije. Na jednom od takvih sastanaka, poslije konfe­rencije, Josip Broz jc »davao direktive o daljnjem radu u zagrebačkoj partijsko j organizaciji«. U stanu bračnog para B arbare i Josipa D ebeljaka u Parom lin­skoj 19 držan je ilegalni m aterijal, dio tehnike SKOJ-a i skrivali su sc ilegalci, a isto tako i u stanu njene majke. U neposrednoj blizini stanovao je u Parom lin­skoj 17 Ivan Brčić, k ljučar Sudbenog stola u Zagrebu, kojega je Broz u zatvoru pridobio za su radn ju , lako da jc prenosio poruke uhapšenih kom unista. Ne m no­go dalje, u M iram arskoj ul., stanovali su Đ uro Đako­vić i Ivan Gržetić. G ržetić je našao Đakoviću stan kod porodice Balkovski, svojih trn jansk ih susjeda. Marija Balkovska bila je udovica b ravara koji je ra ­dio na željeznici i izgubio život u nesreći na radu. Njene sta rije kćeri M ariju-M aju i Ružu uključio je u partijsk i rad Ivan Gržetić. Tako se one u stanu na nansardi na Prudim a, također uz Savu, ustupale sobu

/a rad mnogim rukovodiocim a (Gržetiću, V ranešu, He- brangu, M artinoviću) a na pisaćem stro ju trn janskog >Jrcda H rvatskog sokola, koji je posudila Ruža, izra­

đivale su sc m atrice za letke. K asnije su im V raneš i Hebrang doprem ili i šap irograf a M artinović je kod njih sm ještao kurire KPJ koji su dolazili iz Beča ili Moskve.Prije Pruda, Balkovske su stanovale u D obranskoj uli­ci 9, na M artinovki, i tu su bile susjede Ane i IvanaGrželića.Nakon hapšenja V raneša i H ebranga preselile su u M iram arsku br. 4, i u ta j stan na m ansard i, a u kući s dva izlaza, doveo je Ivan Gržetić Đ uru Đakovića, o r­ganizacionog sek re ta ra KPJ. Đaković je rad io u tom stanu, sestre su m u također prepisivale m aterija le a držao jc lam o i na jpotrebniji dio tekuće p a rtijske arhive.1 Josip Broz bio je uhapšen u dvorištu kuće u Vino­gradskoj cesti 46, gdje je ilegalno stanovao ali na po­vratku s T rn ja , 4. kolovoza 1928. Bio je na sastanku ćelije iz Željezničke radionice u v rtu gostionice »Paro­mlin«.Na Trn ju je 1928. godine održan jo š jedan važan skup — zem aljska konferencija Crvene pomoći na koju je došlo dvadesetak delegata iz cijele Jugoslavije (Bosne i Hercegovine, Dalmacije, H rvatske, Slavonije, Crne Gore, S rb ije i Makedonije). K onferenciji je prisustvo­valo i pokrajinsko rukovodstvo KPJ za H rvatsku i Slavoniju. Za sek re ta ra Pokrajinskog kom iteta KPJ za Hrvatsku i Slavoniju bio je postavljen Josip Broz koji zbog hapšenja u kolovozu n ije saznao za tu od­luku.Te, 1928, godine održan je proces Josipu Brozu i d ru ­govima, poznat kao »bombaški« proces. Na njem u je dostojanstveno i odlučno bran io svoja kom unistička

M arija Balkovska iz Miramarske ulice koja je pružala utočište mnogim ko­m unistima međuratnog razdoblja.

uv je ren ja i p ravo na borbu sek re ta r zagrebačke p a rtij­ske organizacije ko ja je, njegovom akcijom učvršćena i an tifrakc ijsk i usm jerena, kao najjača u zem lji do­čekala d ik ta tu ru .

Razvoj KPJ u Zagrebu i na T rn ju u razdob lju od 1929. do 1941. godine

Režim osobne d ik ta tu re k ra lja A leksandra još je po­o štrio m jere pro tiv svojih političkih protivnika, oso­bito pro tiv kom unističkog pokreta . Počeli su još jači progoni, hapšenja , p re tresi i racije.U Zagrebu se pod udarom našla partijsk a organizacija, ali i sve o sta le organizacije, uk ljučujući i sindikate. Nezavisni sindikati, jed ino legalno uporište kom uni­stičkog pokre ta nakon zabrane NRPJ i Saveza radni­čke om ladine Jugoslavije (SROJ), bili su zabranjeni. U Zagrebu je jo š uv ijek bio dio najužeg rukovodstva KPJ, rad io je tu politički sek re ta r M artinović, organi­zacioni sek re ta r Đaković i sek re ta r CP Jugoslavije Nikola Hećimović čija je pom oć bila sve potrebnija. Tu je rad io i sek re ta r Centralne sindikalne frakcije KPJ ili cen tralne sindikalne tro jke, kako su je popu­larno nazvali, Ivan Tomanić.Već u prvim danim a d ik ta tu re izdaju se leci s pozi­vom na borbu pro tiv d ik tatu re , štam pa se i tradicio­nalni 8-martovski le tak KPJ.U Zagrebu su već u travn ju počele priprem e za obi­lježavanje Prvog m aja. U organiziranju bio je anga­žiran i sam Đaković. Na sastanku sa sekretarom CP Hećimovićem bio je uhapšen 20. travn ja 1929. Sve govori za to da je podatak o m jestu i vrem enu sas-

86

Ivan Krndelj rukovodilac sindikalnog pokreta u Zagrebu od 1923—1928. god.

tanka dobio u ruke provokator koji je o tome izvije­stio policiju. Iako su Đaković i Hećimović bili uhap­šeni u toku jedne od racija kojima je policija pročeš- ljavala grad, ipak je policijska ekipa na tom m jestu bila neuobičajeno brojna i sastavljena od najpoznati­jih agenata. Đakovića i Hećimovića su na policiji strašno mučili ali nisu uspjeli od njih ništa saznati. Bili su ubijeni na jugoslavensko-austrijskoj granici,25. travnja 1929. godine.U tim danima zgrada redarstva u Petrinjskoj bila je više nego pretrpana.Usprkos neprekidnoj kontroli i progonima, zagrebački su komunisti ipak uspjeli obilježiti Prvi maj. Naravno, bilo je nemoguće organizirati jedinstveni skup istoga dana, pa su između 20. i 29. travnja održavali tako­zvane »leteće« mitinge. Govornik bi se pojavio pred poduzećem u trenutku dolaska radnika na posao ili izlaska s posla, kad su se pred tvornicama i poduze­ćima nalazile veće grupe radnika, održao kraći govor, bili bi podijeljeni leci i Prvomajski proglas. Tako je bilo i pred Željezničkom radionicom i ložionicom. Za­tim bi brzo nestali. Slične su akcije bile izvođene i na prilazima gradu, u radničkim predgrađim a, pa tako i na T m ju i na Sigečici. Govornike i njihovo osigura­nje slao je po unaprijed utvrđenom rasporedu na ta m jesta MK KPJ.Leci MK KPJ, SKOJ-a i CK KPJ u povodu umorstva Đakovića i Hećimovića bili su raspačavani po cijelom Zagrebu. U Zagrebu se tada nalazio i iskusni ilegalac Stjepan Stefek Cvijić koji je radio pod pseudonimom »Branko«. Radio je i u MK, držao govore na letećim mitinzima, a pokušao je organizirati i oslobađanje Đakovića i Hećimovića iz zatvora u Petrinjskoj, no to se nije moglo izvesti. Kako su bila na redu česta hapšenja, sastavi rukovodstva su se neprestano mije­

Ivan Krajačić, član Pokrajinskog ko­miteta KPH

njali i u neposrednom radu MK KP, rajonskih komi teta i ćelija sudjelovali su i najviši rukovodioci. Prijt pogibije Đaković je neposredno rukovodio mnogim akcijam a a Hećimović je bio sekretar ćelije i održa vao vezu u ime KP s ostalim ćelijama toga rajona Isto tako su liječnik d r Salomon Lowy i Malina Pop -Ivanova Ruža kao instruktori CK KPJ u prvim mje secima d iktature obavljali funkcije članova MP i od lazili na sastanke u ćelije. Rajoni su postali još fleksi bilniji u pogledu teritorija, spojeni su I i II rajon, i tu je bio dio tm janskih ćelija s Kanala i Zavrtnice a glavnina T rnja s jezgrom u Radionici državnih žc ljeznica ulazila jc u III RK. Zbog izuzetnih okolnosti članovi su uličnih ćelija iz centra grada održavali sas tanke u gostionicama ili na livadama na periferiji Takva m jesta bila su na području Tm ja, na Zavrtnici Martinovki, na Savici, Kulmerovim livadama, u gostio nici »Paromlin« i si.Na T rnju su, kao i u cijelom gradu, bili dijeljeni leci malog form ata s likom kralja i vješalima s natpisom: »Kralj i narod. Rešio sam da između mene i naroda ne bude više posrednika.« Na kanalu je samo jedne večeri podijeljeno oko 200 prim jeraka Proletera.U međuvremenu, u Samoboru su ubijeni Janko Mišić i braća Oreški. U seriji hapšenja, koja su obuhvatila organizaciju KPJ i SKOJ-a u Zagrebu, i kad je više od devedeset osoba prošlo istražni zatvor na policiji a gotovo pedeset ih predano sudu, bilo je hapšenja i na Trnju. Prilikom jedne od čestih policijskih racija uoči Prvog m aja bio je na Zavrtnici uhapšen Grga Jankes. U stanu nekoga omladinca na Zavrtnici policija je našla ruske knjige i letke. Od komunista iz Željezni­čke radionice bili su uhapšeni Dragutin Saili, Dragutin Bocak, Valent Sabol, Stjepan Stankir i Maks Svare, strojobravari, i ličilac Simun Bezjak.

87

Upravnik policije u Zagrebu Janko Bedeković izvijestio je velikog župana zagrebačke oblasti o predm etu »Ko­m unistička propaganda u Radionici državnih željez­nica« u ru jnu 1929: »Radništvo te Radionice nalazi se perm anentno pod prism otrom policijskih organa.« Po­licijska uprava ima »najuži kontrakt« s upravom Ra­dionice a obje uprave »imadu m eđu radništvom svoje pouzdane povjerenike«.H apšenja, procesi i ubislva nanijeli su teške udarce zagrebačkoj organizaciji. K om unisti su se tada p rip re ­mali na oružani o tpo r dik taturi. H rab ro su ginuli na j­bolji kadrovi na ulicam a u oružanim sukobim a, a p re ­živjeli su punili tamnice. Oni koji su ostali na slobodi nastojali su iskoristiti sve raspoložive m ogućnosti za rad i borbu.U Radionici državnih željeznica, Adam V ajgand se­k re ta r partijske ćelije, p rem a uputam a Đure Đakovića počeo jc odm ah poslije uvođenja d ik ta tu re rad iti na osnivanju ilegalnih sindikata. U to se prvo vrijem e za­pravo nastojalo održati na okupu članove Nezavisnih sindikata, ub irati članarinu, održavati veze. No te ak­cije nisu davale uspjeha, kom unisti su bili izloženi že- stokiin progonima, u uv jetim a te ro ra svaki je pokušaj ilegalnog rada izazivao sum nju. Zato su kom unisti iz Radionice počeli drugu akciju — osvajan je reform i­r a kili sindikata odozdo. Tako je Adam V ajgand bio i/abran za po tpredsjednika oblasnog odbora U jedinje­nog saveza željezničara, saveza u sastavu URSSJ.\ 'a godišnjicu kraljevog državnog udara, 6. siječn ja 1930, održavane su u Zagrebu leteće skupštine u znak protesta protiv d ik tature . S nešto zakašn jen ja , je r je bio štam pan u inozemstvu, dije ljen je osm om artovski letak. 27. III 1930. Na Prvoga m aja bio je u znatnom broju poduzeća obustavljen rad, iako su radnici bili izloženi dvostrukom progonu — režim a i poslodavaca. Progoni kom unista i sim patizera nastav ljen i su, pa ih je po tkraj 1930. u Zagrebu bilo uhapšeno oko stotinu, f 1931. godine, kad su počele akcije za povezivanje čla­nova KPJ i sim patizera, d ije ljen je u Zagrebu letak protiv d ik tature . To je bilo vrijem e ne sam o progona i hapšenja, već i ub istava niza Funkcionara K PJ i SKOJ. Te jc godine bio ub ijen na Pantovčaku i sekre­tar MK Zagreb, član CK KPJ Antun Sarić. K om unisti rade pojedinačno, pretežno u svojim radnim sred ina­ma i posredstvom sindikata. Tako su kom unisti g rad­skih poduzeća — m unjare , p linare i vodovoda — po­kušali da d jelu ju m eđu radnicim a osnivanjem Z adru­ge za štednju i pripom oć, 1932. i 1933. godine.Rad partijske ćelije u Željezničkoj radionici obnovljen jc na prijelazu između 1932. i 1933. godine. Oko Vaj- zanda okuplja ju se članovi KPJ koji su izbjegli p ro ­gone i počinju organizirani rad. U 1933. godini bilo je članova Partije u svim odjelim a radionice. U toj je godini — prem a povjerljivom izv ještaju za M inistar­stvo u n u trašn jih poslova u Zagrebu bilo 160 članova KPJ sa ćelijam a većinom u poduzećima.Zbog ponižavajuće prem etačine radn ika u radionici pri odlasku s posla i upravinog nepoštivanja Pravil­nika, u studenom 1933. došlo je do spontanog revolta među radnicim a. P artijska ćelija izdala je u povodu toga letak »Dokle sm o stigli drugovi željezničari?« Op­tužen da je raspačavao letak, Adam Vajgand bio je

uhapšen 7. X II 1933. i 27. XII otpušten s posla kao »opasan kom unist«. U povodu tih događaja CK KPJ uputio je u siječn ju 1934. pism o ćelijam a u Radionici i Ložionici posredstvom MK KPJ. U povodu pisma kaže se: »Dragi drugovi, CK obraća se vama d irektno rad i toga, je r ostvarivanje partijske linije i odluka zavisi u prvom e redu i pretežno od sposobnosti i de- latnosti part, ćelija, da tu liniju prim ene na svome svakodnevnom radu m eđu radnicim a svog poduzeća.« U p ism u se dalje kaže da je CK rasprav ljao o izvje­š ta ju o položaju u Radionici i le tku koji su objavili u povodu prem etačine. Na tem elju analize tih dvaju dokum enata CK daje konkretne upu te za rad kom u­nista m eđu radnicim a tako »da napipate najosjetljivija m jesta ko ja tiš te većinu radnika i da saglasno tom e form ulišete nekoliko neposrednih zahteva, koji su ra­zum ljivi i p rihvatljiv i za sve radnike«. Kom unistim a Željezničke radionice i Ložionice CK daje zadatak da rade na povezivanju s osta lim rad ionicam a u zemlji, te s p ružnim i saobraćajn im osobljem ; njihove ćelije m ora ju »da p redn jače svojim radom i p rim erom i za kom uniste u ostalim radionicam a«. Na osnovi analize letka, CK im daje upu te kako da sastav lja ju letke da b i potak li radnike na borbu , ali i da bi shvatili putove i načine takve, konkretne borbe, na osnovi jasne ak- cione parole.Adama V ajganda je na funkciji sek retara ćelije u radionici zam ijenio m ladi kom unist Ivan Krajačić.Kad je 23. travn ja 1934. policija došla da ponovo u- hapsi V ajganda, s dvojim policijskim kolima punim agenata i policajaca, on se zabarikadirao u svome sta­nu i na policajce, koji su opkolili zgradu, bacao razne predm ete. K ad je počeo govoriti s prozora, ranili su ga i on se bacio na ulicu. S u tradan je um ro u bolnici na Svetom Duhu. Njegovi drugovi p rired ili su m u dosto­janstven pogreb, kovčeg su nosili kom unisti radionice i njegova odjela — ljevaonice, svi u radničkim odije­lima. Na pogrebu su bili gotovo svi radnici radionice, te radnici željezničkog čvora Zagreb i m noštvo ostalih radnika. Tako je ta j tragičan događaj svjedočio o re­zu lta tim a obnove kom unističkog pokreta. Treba zabi­lježiti da je po lic ija na konjim a p ra tila pogrebnu po­vorku. Nešto kasnije, u srpn ju , stradao je na radu kom unist iz rad ionice Ivan Supanc, pa su m u drugovi također prired ili svečani radničk i pogreb.U 1934. godini uspostav ljena je redovna veza ćelije u rad ionici s MK K PJ i stvorena je jezgra za ra jonsku organizaciju , ko ja je, osim radionice, obuhvaćala ko­m uniste ložionice i područje T m ja gdje je stanovalo m nogo željezničkih radnika. S ek re ta r toga RK bio je Krajačić, a član S tjepan D ebeljak koji se zaposlio u ložionici 1927. godine.Te se godine vratio s rob ije Josip Broz, uspostavio p a rtijske veze u Zagrebu i bio kooptiran u Pokrajinski kom itet KPJ za H rvatsku i Slavoniju. On se sastaje s grupom najak tivn ijih zagrebačkih kom unista, utje- čući na norm aliziran je narušenih odnosa izm eđu CK s jedne i MK i PK s druge strane. Uzrok kvaren ju od­nosa bilo je to što su spom enuta rukovodstva kritizi­ra la CK da se neodgovorno ponaša prem a kadrovim a (niz hapšenja rukovodećeg ak tiva u Zagrebu). Na tom sastanku s Brozom form iran je i privrem eni MK (PK),

88

u koji su ušli Dragutin Petrović, Drago Marušić i Fra­njo Kralj. Josip Broz je u srpn ju bio kooptiran u Po- litbiro CK KPJ pa je otišao u Beč i tom je prilikom izvijestio o stanju pokreta u Zagrebu i pokrajini. Za­bilježio je da je u srpn ju 1934. bilo u Zagrebu 19 će­lija, ali i nepovezanih grupa, kao i da je počeo rad na organiziranju Crvene pomoći. U jednom drugom izvještaju Broz govori o stan ju članova obitelji komu­nista u emigraciji ili poginulih u zemlji, o Ani Gržetić,0 udovici i sinu Mije Oreškog i udovici Adama Vaj­ganda s puno neposredne ljudske topline i brige.U jesen 1934. bio je form iran novi MK, zbog hapšenja dotadašnjih članova. U taj komitet ušao je Ivan Kra­jačić, sekretar RK na Tm ju.U povodu sedamnaeste godišnjice oktobarske revolu­cije MK KPJ izdao je letak. Zbog raspačavanja toga letka i prikupljan ja priloga za CP, na Sigečici i Na kanalu bili su uhapšeni i optuženi član MK KPJ Josip Poje, rođak Marka Oreškovića za kojega se u sudskom dokum entu kaže da je bio pročelnik komunističke ćelije u Gradskoj plinari, te Vilim Gajšek, Josip Ce- lišćak i Ivan Bermanec, kao njeni članovi.Potkraj 1934. i na početku 1935. izašle su dva broja lista Željezničar koji su na ciklostilu izdali RK KPJ i SKOJ-a na željeznici. U to vrijeme počelo je i formi­ranje udarnih grupa pri rajonskim kom itetim a i u većim poduzećima. Djelotvornost osiguranja demon­stranata pomoću takvih grupa iskušana je 6. I 1939, kad su dem onstracije počele pred kinom »Luxor«, u Nikolićevoj ulici, u kojem se prikazivao sovjetski film »Celjuskinci«. Dem onstranti su razvili crvenu zastavu a među njim a je bio velik broj kom unista i radnika iz Željezničke radionice.Na početku 1935. u partijskoj organizaciji radionice bilo je 25 članova KPJ raspoređenih u 6 ćelija.U veljači 1935. došlo je do hapšenja zbog raspačavanja letka Crvene pomoći »Za am nestiju i oslobođenje svih političkih i vojnih osuđenika«. Među uhapšenim a bio je i sekretar MK CP u Zagrebu Stanislav Čagljević. Taj podatak pokazuje da je dobro napredovalo orga­niziranje CP (koja se sve više naziva Narodna pomoć), je r je postojalo i rukovodstvo na razini grada.Godine 1935. izdan je i letak za 8. m art a dem onstra­cije za Prvi maj održane su na Trešnjevci. Sudjelovali su i komunisti i simpatizeri iz Radionice državnih željeznica. Oni su 6. V održali pred radionicom i leteći prvomajski miting.Jedan događaj te godine teško je pogodio zagrebačku organizaciju. Kao dio centralnog rukovodstva KPJ u samoj zemlji bio je form iran Zemaljski biro (ZB) ko­jem je bio član i sekretar MK KPJ u Zagrebu Drago Marušić. Uslijed provale toga tijela, nazvanog i »Zem- bilj«, došlo je u Zagrebu do hapšenja više od 50 čla­nova KPJ i SKOJ-a.To je opet bio težak udarac organizaciji koja je uspje­la okupiti 150—200 članova KPJ u 30 tvorničkih i ulič­nih ćelija. Član MK KPJ Ivan Krajačić iz radionice bio je kooptiran u PK KPJ što je bilo očito priznanje1 njem u i organizaciji iz koje je dolazio.Na godišnjicu oktobarske revolucije 1935. bile su de­m onstracije na T m ju, a organizirane su i protestne

Vježbe s maskama vatrogasne čete »Sigečica« 1935. godine potaknute fašističkom opasnošću

akcije protiv ratnih priprema, jedna od najvećih de­m onstracija Na kanalu.Te, 1935, godine i dalje KPJ je počela odlučnije raditi na form iranju širokoga revolucionarnog pokreta koji bi okupljao sve antifašističke snage i sve slojeve ne­zadovoljne političkim poretkom. Bilo je to u duhu odluka VII kongresa Kominterne, a pokret je dobio ime Narodna fronta slobode. Pokušaj da se formira i legalna radnička politička stranka, koja bi okupljala na zajedničkoj platformi sve grupacije radničkog po­kreta, nije urodio neposrednim rezultatom. Ali su zato Glavni inicijativni odbor za osnivanje S tranke radnog naroda u Zagrebu i niz inicijativnih odbora u ostalim m jestim a omogućili i razvili veliku političku aktivnost. Kako je u to vrijeme u ćelijama bilo organizirano idejno obrazovanje? O tome imamo podatak za ćelije KPJ i SKOJ-a sa željeznice. One su, na neposrednu inicijativu Ivana Krajačića, sastanke u tu svrhu upri- ličivale u izletima na Zagrebačku goru.Josip Broz Tito nastojao je svim silama da sc CK KPJ osposobi za rad u zemlji, da se prekine dugogo-

89

Policijski snimak dra Božidara Ad/ijc iz 1936. godine

đ i mi ja trad icija rukovođenja pokretom izvana. To je bilo u duhu o rijen tacije za koju se borio jo š na V III konlcrcnciji u Zagrebu. Uspio je da 1936. godine do­bije zadatak stvaran ja uv jeta u zem lji koji bi om ogu­ćili dolazak u zem lju i rad CK KPJ. To je početak niza aktivnosti koje će on u tom sm islu poduzim ati. 0 tome svjedoče i izvještaji o stan ju pok re ta u zem lji, koje jc pisao iz Zagreba, nakon obilaska organizacija.0 zagrebačkoj organizaciji zabilježio je da je s tan je nakon provala teško, je r su čitave ćelije ostale bez kontakta s rukovodstvom , ali da su hapšen ja najviše pogodila članove PK, MK i dva RK.Po mnogo čemu je značajna p rek re tn ica za razvoj KPJ1937. godine. Tada je bila form irana K om unistička partija H rvatske (KPH), noću izm eđu 1. i 2. kolovoza 1937, a Josip Broz je oko sred ine kolovoza preuzeo r ukovođenje CK KPJ. Bili su to vrlo značajni događaji za učvršćenje kom unističkog pokre ta i njegovo ospo­sobljavanje za ostvaren je povijesnih ciljeva radničke klase. Prem a sjećanju kom unista iz Željezničke rad io­nice, oni su održavali na Savi sastanke svojih ćelija, izražavajući podršku Titovoj politici.Novi se kurs ogledao i u jačan ju p a rtijske organizacije1 akcijam a masovne podrške politici KPJ. N ajbolje to pokazuje niz dem onstracija koje su postale značajan oblik borbe KPJ. Godine 1939. počele su u kolovozu masovne dem onstracije protiv režim a kao p ro test na sporazum Cvetković-Maček. Glavni inicijativni odbor za osnivanje S tranke radnog naroda ponovo je pokre­nuo akciju za tu stranku , a B ožidar Adžija, koji sta­nuje na Cvjetnom naselju , povezao se s ak tivistim a Trnja. U nizu akcija radništvo je dem onstrativno za­htijevalo poboljšanje svoga ekonom sko-društvenog i političkog položaja. Tako je bilo 3. X II, kad je za­b ran jena radnička skupština, a oko 2000 ljudi, koji su došli pred Radničku kom oru, krenulo na Kazališni

trg pa je tu održan veliki radnički m iting. Za tjedan dana, 10. X II, KPJ je opet organizirala dem onstracije p rilikom saziva skupštine željezničara. Došlo je do teških sukoba s policijom i H rvatskom građanskom zaštitom . To je navelo režim da pooštri Zakon o zašti­ti javne bezbednosti i po re tka u državi — bila je om ogućena policijska in tervencija u bilo kojoj poli­tičkoj m anifestaciji i osnivanje koncentracionih logo­ra. Sve je to pokazivalo o štrinu klasnih sukoba, sraz i borbu na život i sm rt.Već u prosincu 1939. policija je iz Zagreba uputila na »prisilan boravak« u Lepoglavu 43 osobe. A zagreba­čka organizacija, usprkos tim okolnostim a, sve je više više rasla. U 1939. im ala je već 27 ćelija (15 tvorničkih i 12 uličnih) sa oko 260 članova.Jedan od pokazatelja te snage bila je organizacija prvo­m ajske proslave 1940. godine. CK KPJ izdao je letak u povodu 1. m aja koji je d ije ljen na čitavom području grada. Članovi partijsk e organizacije sa Sveučilišta di­jelili su ta j proglas u T m ju . Na Zavrtnici, u Tvornici papira, u dobroj organizaciji te akcije pomagao im je Ivica Lovinčić, radn ik te tvornice, član RK KPH. I MK KPH je u 16.000 p rim jeraka štam pao letak s pozivom da se 1. m aja izađe na ulice. Obustava rada bila je ostvarena oko 90«/o. T ram vaji su ostali u Re­mizi kao nekad, a dobro organizirane povorke kretale su se iz više pravaca prem a cen tru grada. Radnici T r­n ja išli su sa Zavrtnice Zvonimirovom ulicom a one iz T rn janske predvodili su radnici Željezničke radio­nice i Ložionice. U toj su koloni bili i radnici sa Sige- čice i Kanala. Kolone su se probija le ka Kazališnom trgu u sukobim a s policijom , probija jući kordone. Sa­mo u onoj koloni koja je išla Savskom cestom bilo je oko 6000 radnika. Već na sam Prvi m aj bilo je u- hapšeno oko 70 m anifestanata. Bila je to jedna od naj­većih akcija zagrebačkog pro le ta rija ta u m eđuratnom

90

razdoblju, slična po masovnosti akcijam a u legalnom razdoblju i nekim akcijam a dvadesetih godina.Te, 1940, godine bilo je još niz manifestacija. U po­vodu uspostavljanja diplom atskih odnosa Jugoslavije sa SSSR bile su m anifestacije na više mjesta, pa i na Trnju. Povorku, koja je krenula ka centru, brutalno je suzbila policija u Draškovićcvoj ulici. Bio jc teško ranjen jedan radnik, Drago Butković, koji je podlegao ranama pa su prigodom njegova pogreba održane i antirežimske demonstracije.Sve se više osjećala ra tna opasnost, a KPJ se sve in­tenzivnije osposobljavala za te dane. Osim osposoblja­vanja članstva, borila se da što više proširi osnovicu podrške svojoj politici. Potvrda da u tome uspijeva bio je veliki izlet nekoliko tisuća ljudi na Ponikve, 4. kolovoza 1940, gdje je održan miting na kojem je go­vorio sekretar CK KPH Rade Končar. Dio sudionika mitinga dem onstrirao je pri povratku po gradu. Među njim a su bili i članovi Partije i SKOJ-a s Trnja.Protiv svjetskog rata dem onstriralo se na Jelačićevom trgu, a zatim na Trnju, 7. IX 1940. Na Trnju jc ne­koliko tisuća ljudi nosilo transparente i izvikivalo pa­role protiv skupoće i rata. Policija ih je napala na uglu Varaždinske i Savske ceste. Povorka je bila razbijena, ali su manje grupe na T rnju i Trešnjevci dem onstri­rale do ponoći.Na godišnjicu oktobarske revolucije po gradu su dije­ljeni leci i lijepljeni plakati i vinjete.Potkraj 1940. godine MO KPH u Zagrebu imala je 43 ćelije sa oko 350 članova u pet rajonskih organizacija. I 1941. godina počela je masovnim akcijama, demon­stracijam a protiv zabrane URSSJ-a, protiv rala i sve veće skupoće. Jedna dem onstracija protiv zabrane sin­dikata, skupoće i ra ta bila je u siječnju, na Sigečici, uz podršku stanovnika. U nizu tvornica na T rnju bio je obustavljen rad u znak pro testa protiv zabrane sin­dikata. I Na kanalu su se radnicim a u protestnim ak­cijam a priključili građani. Isto je bilo i na T m ju. Sve to svjedoči u širokoj podršci politici i akcijam a KPJ. Te, 1941, godine 8. m art proslavljen je brojnim m itin­zima pred tvornicama, na T rnju u Tvornici papira, »Ivančici«, »Paspi«, s nekoliko stotina prisutnih rad­nika.Kao protest na pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu održavani su u Zagrebu brojni leteći mitinzi, a 29. III 1941. je i s T m ja i Kanala krenula povorka demon­

stranata u grad. U sukobima s policijom u Draškovi- ćevoj bilo je uhapšeno više od 30 osoba.Partijska organizacija uoči okupacije imala je 53 ćelije sa oko 480 članova. Bilo jc 35 tvorničkih ćelija i 16 uličnih, a organizacije željezničkog čvora i Sveučilišta bile su neposredno vezane za MK. Od 6 rajona, na II tr­njanskom bilo jc 11 ćelija, 6 tvorničkih: »Kontakt«, »Metal«, »Antun Res«, »Paspa«, »Ventilator«, Plinara i 5 uličnih: Sigečica, Njivice, Martinovka, Školska i Tr­n janska cesta. S T rnja su u III rajonu bile ćelije u Tvornici papira.U Željezničkoj radionici bilo jc 12 ćelija sa 75—80 članova. Komitet su sačinjavali: Vlado Mutak, sekre­tar, Janko Gredelj, organizacioni sekretar zadužen i za vojna pitanja, a članovi su bili Stjepan Debeljak, Karlo Korošec i Boško Miloš.Dugi razvojni put od osnutka partijske organizacije1919. završio je izvanredno značajnim rezultatom 1941. godine. Partijska organizacija Trnja, kao dio organiza­cije zagrebačke KPH, dobro jc organizirana dočekala trenutak borbene provjere. U velikoj oslobodilačkoj borbi, komunisti i simpatizeri iz toga zagrebačkog pred­građa uzdignuto su nosili zastavu revolucije do pob­jede.

Pročelje Tvornice električnih baterija Ivana Paspc i sinova u Koturaškoj cesti

91

Zagrebački paromlin »8. maj«. Koturaška cesta br. 1. Pogled na njega s ulaza u Gradsku vijećnicu kakav je ponovo izgrađen poslije katastrofalnog požara 1906. s krovnom konstrukcijom od armiranog betona. Da bi dobili novu građevinsku do/volu. vlasnici su morali ispuniti niz uvjeta za osiguranje od požara. Tada mu je i dogradena magazinska zgrada. Južno od nje, usporedo s Trnjanskom cestom, nadovezu je sc silos izgrađen po nacrtima ing. J. Dubskog. Kako je taj armirano- betonski silos dovršen 1908. god., to je ujedno u nas prvi armiranobetonski objekt te visine, dakako i prvi silos.Mlin je dobio dimnjak 1915. god. Podigli su ga poznati zagrebački graditelji Kalda i Stefan po nacrtima firme H. R. Heinicke iz Beča.Još 1862. god., kad je mlin prvi put građen bio je povezan normalnim industrijskim kolosijekom izravno s Glavnim kolodvorom gdje je i lociran.Zagrebački je paromlin tipičan prim jerak industrijskog postrojenja 19. stoljeća po mnogim karakteristikama za tvornice toga doba u Evropi i SAD.Uza nj su stare trnjanske kućice u Paromlinskoj ulici.

92

Revolucionarni omladinski pokret na području Trnja (1918-1941)

Političko gibanje m ladih potkraj prvoga svjetskog rata

Potkraj prvoga svjetskog rata, usporedo s obnovom radničkog pokreta, u Zagrebu se već od ožujka 1918. zapaža i političko gibanje studentske i srednjoškolske omladine kojoj se pridružuju i m ladi radnici (nauč­nici) Trešnjevke i Tm ja.Prilikom proslave stogodišnjice rođenja Petra Prera- dovića, kad je u Zagrebu osnovana tzv. Socijalistička škola (kasnije nazvana Klubom socijalističke omladi­ne) u n ju ulazi i radnička om ladina u većini iz tih dvi­ju četvrti i ona je redovni posjetilac predavanja što su ih u okviru te škole u zgradi »Prehrana«, u Kukovi- ćevoj ulici, organizirali studenti i srednjoškolci.U toj omladinskoj grupi, u kojoj su 1918. najzapaženiji August Cesarec i Đuro Cvijić, u početku je bio i dio mladih sljedbenika desnice, odnosno centrum aša, ali radnička om ladina T m ja bila je homogeno revolucio­narna. I kad je na stranačkoj konferenciji (26—28. I 1919) u Socijaldem okratskoj stranci Hrvatske i Slavo­nije došlo i do formalnog političkog rascjepa — odva­janjem ljevice od m alobrojne desnice — sva radnička omladina Zagreba slijedi ljevicu. Kako još nema svojih (radničkih) om ladinskih organizacija, slijedi ljevičare u Udruženju akademske socijalističke omladine, koje je kao legalni nastavak Socijalističke škole osnovano 12. veljače 1919. Ta om ladina sada ulazi u aktivan po­litički život — ili u zajedničkim političkim akcijam a s intelektualnom omladinom ili kao značajan oslonac ljevice u prvim partijskim organizacijam a u pojedinim sekcijama, npr. u Radionici državnih željeznica, gdje se okuplja oko Dragutina Sailija.Radnička om ladina T m ja, posebno učenici željezničke zanatske škole, bili su 1919. i aktivni sudionici u revo­lucionarnoj stru ji pokreta srednjoškolaca koja je za­htijevala tem eljitu reform u srednjoškolskog sustava. Uz zahtjev za izmjenu nastavnih program a (npr. u željezničkoj zanatskoj školi nastavni program bio je prilagođen zahtjevima učenika M ađara kojih je bilo

oko 40%) — revolucionarna srednjoškolska omladina sada javno proklam ira nužnost obaranja čitavoga druš­tvenog sustava kao glavnog uvjeta za temeljite zahvate u struk turi školstva.Poseban poticaj za zajedničke političke istupe i orga­nizacijsko povezivanje intelektualne i radničke revolu­cionarne omladine dan je sastankom predstavnika svih bivših socijaldem okratskih studentskih grupa u Beo­gradu (18. travnja 1919) u vrijeme kad se održavao i Kongres ujedinjenja.T ravanjski sastanak u Beogradu bio je zapravo prvi organizirani pothvat za osnivanje općejugoslavenske omladinske komunističke organizacije u kojoj će in­telektualna i radnička revolucionarna omladina naći zajednički program i zajednički cilj — rušenje kapi­talističkog i stvaranje socijalističkoga društvenog sis­tema.No, prem da je — prema Sailijevoj izjavi — na pod­ručju Trnja već prije Kongresa ujedinjenja grupa naj­naprednijih radnika, aktivista revolucionarnog pokreta, osnovala u Radionici državnih željeznica prvu partij­sku ćeliju, omladinskih organizacija sve do osnivanja SKOJ-a nije bilo. Lijevo orijentirana radnička omla­dina politički je djelovala pod rukovodstvom partijske ćelije Željezničke radionice.Revolucionarna radnička omladina T m ja aktivirala se naročito nakon sloma revolucije u Mađarskoj u akciji za pomoć izbjeglicama, a intelektualna u akciji za os­lobađanje uhapšenih komunista Sime Miljuša, Vladi­m ira ćopića i drugova u tzv. aferi Diamantstein.

Osnivanje prve kom unističke omladinske organizacije u Trnju 1919.

Desetoga listopada 1919. u Zagrebu je održana Osni­vačka konferencija Saveza komunističke omladine Ju­goslavije, a neposredno nakon te konferencije osnova­no je i Mjesno udruženje SKOJ-a. Istoga mjeseca (26.

93

X 1919) to jc Udruženje održalo svoj prvi javni sasta­nak. Na tom je sastanku om ladina obaviještena o zak­ljučcim a Osnivačke konferencije koje je form ulirao privrem eni Centralni odbor SKOJ-a:»1. Da sc pozove svekolika kom unistička om ladina Ju ­goslavije da u svim centrim a, gradovim a i m estim a osnuje Udruženje K om unističke om ladine. Sva kom u­nistička om ladina Jugoslavije, bila ona intelek tualna ili Tizička, treba da se okupi u tim udruženjim a.2. Na Univerzitetima gdje još ne postoji, treba da se u najskorije vreme form ira 'K lub S tudenata Kom u­nista’, koji če klub kao zasebna akcija ući u 'U. K. O. J.’. N aročita je dužnost K. S. K. ta, da vrši p ropagandu među intelektualnom om ladinom na i van Univerziteta.3. Udruženja kom unističke om ladine širom čitave Ju ­goslavije tvore ’Savez kom unističke om ladine Jugosla­vije’, Privrem eno izabran je ’Centralni odb o r’ čiji se Sekretarijat nalazi u Zagrebu.4. Da se u najskorije vrem e započne sa izdavanjem lista, glasila celokupne kom unističke om ladine. List :e izlazili polumesečno. S tam pat će se u Zagrebu i10 latinicom i ćirilicom , te slovenačkim d ijalektom .v Da se pozove celokupna kom unistička om ladina Ju ­goslavije da bezodvlačno započne sa sakupljan jem pri- oga za list.V Kom unistička om ladina Jugoslavije je u svojoj o r­ganizaciji potpuno sam ostalna i nezavisna, ali ona ide iporcdo sa Socijalističkom R adničkom P artijom Ju ­goslavije (kom unista) i s to ji s njom u vezi preko svo­jih dcletagala koje šalje u partijsk a veća.« lim e je i sva revolucionarna om ladina T rn ja bila u- aoznata s povijesnim odlukam a Osnivačke konferen- :ijc, jer su i njezini p redstavnici sudjelovali na tom >astanku.Neposredno organiziranje kom unističkih om ladinskih jrupa na području T rn ja uslijedilo je nakon šireg sa­stanka radničke i in te lektualne om ladine Zagreba, što za jc 30. listopada sazvalo M jesno ud ruženje SKOJ-a,11 tadašnjem T ipografskom dom u u P rim orskoj ul. 2. Poseban organizacijski oblik okup ljan ja radničke om ­ladine i na području T rn ja bile su šegrtske sekcije čije su osnivanje poticali SKOJ i sindikati.No. bez obzira na organizacijsku sam ostalnost SKOJ-a, zbog političke heterogenosti SRPJ(K) (u ko joj su se do Vukovarskog kongresa održali i cen trum aši), sve poli­tičke akcije kom unista u Zagrebu lih dana poduzi­mane su i usklađivane u zajedničkom »štabu« par­tijske ljevice, kom unističke om ladine i revolucionar­nih sindikata. Taj jedinstveni »štab« ljevice bio je m a­tica cijeloga kom unističkog pokreta u Zagrebu, pa je razum ljivo što je tada i revolucionarna om ladina T rn ja u političkim akcijam a bila više vezana uz taj »štab« nego uz svoj rajon . »Štab« se nalazio u društvu »La espero« i esperan tskoj školi u zgradi evangelističke crkve u Gundulićevoj ulici. Sam a esperan tska škola, iako ju je V ukovarski kongres priznao za svoju sek­ciju, bila je tada »pokriće« za legalan nastup pred vlastima. Tu su se održavali kursovi i predavanja , tu je p lan iran i konačni obračun s reform ističk im elem en­tim a na Vukovarskom kongresu. A upravo obračun s centrum ašim a bio je najjači m agnet koji je kom uni­

stičku om ladinu vezao uz ljevicu, je r su centrum aši m ladim a odricali pravo sudjelovanje u političkom ži­votu.

R adnička om ladina T rn ja u zajedničkim političk im ak cijam a s inte lek tualnom om ladinom

T ri najveće političke akcije radničke om ladine na pod­ruč ju T rn ja , po tk ra j 1919. i u toku 1920, izvedene su u zajednici s kom unističkom studentskom om ladinom. Zajednička akcija za oslobođenje ćopića, M iljuša i drugova, koji su neosnovano optuženi kao agenti Be­le K una i Moskve; sudjelovanje kom unističke om ladi­ne Zagreba u generalnom š tra jk u željezničara Jugo­slavije; te ag itacija za kom unističku listu uoči izbora za K onstiluan tu .Sedm oga prosinca 1919. zagrebačko M jesno udruže­n je SKOJ-a organiziralo je u k inu »Balkan« javni p ro testn i zbor pro tiv daljeg zadržavanja u zatvoru M iljuša, ćop ića i drugova koji su stupili u š tra jk gla­đu. T rn je je toga dana bilo ob lijep ljeno lecima pod naslovom »P ro letarija tu Jugoslavije«, kojim a je Cen­traln i odb o r SKOJ-a obavijestio javnost o š tra jk u u- hapšenih kom unista, pozivajući radničku klasu i gra­đanstvo na organizirani p ro test p ro tiv nečovječnih po­stupaka policije.N astavak te akcije uslijed io je 29. veljače 1920, kad je zagrebačko M jesno udruženje SKOJ-a ponovo orga­niziralo javnu pučku skupštinu , najavivši je prethodno posebnim letkom . S kupština je sazvana s ciljem da sva kom unistička om ladina Zagreba p ro testira protiv odgađanja suđen ja zatvorenim kom unistim a zakazanog za 23. veljače. U rezoluciji, prihvaćenoj aklam acijom , om ladina zah tijeva da se optuženi sm jesta izvedu na sud ili puste na slobodu i omogući povratak u domo­vinu drugovim a koji su u toku 1919. bili p risiljeni da uslijed te ro ra režim a em igrira ju . Nakon skupštine, p red zgradom »Kola«, om ladina je fo rm irala povorku kojoj se do M arkova trga p rik ljučilo m noštvo od 10.000 dem onstranata . P red banskim dvorim a iz povorke se izdvojila delegacija om ladinaca ko ju je p rim io podban Potočnjak, a zatim su se dem onstran ti uputili pred Radnički dom u Ilicu 55 gdje je u ime SRPJ(K) Ka­m ilo H orvatin održao zaključni govor. Učestale dem on­strac ije om ladine, kojoj se priključivalo i građanstvo, i p ritisak javnosti p risilili su vladu da na početku trav­n ja 1920. oslobodi om ladince uhapšene u »Aferi Dia- m antstein«.Druga značajn ija po litička akcija, ko ju om ladina nije predvodila, ali je u njo j m asovno sudjelovala, pom a­žući p artijsk o j organizaciji kao organizatoru — bio je generalni š tra jk željezničara Jugoslavije. U tom š tra j­ku sudjelovala je sva radnička om ladina željezničke radionice, čak i ona ko ja je slijedila predstavnike gra­đansk ih političkih p artija . Stoga m eđu om ladinom u tom š tra jk u n ije zabilježen ni jedan slučaj sabotaže, odnosno štra jkolom stva.T reća akcija, ko ju je zajednički vodila cijela m jesna skojevska organizacija Zagreba, bila je pomoć Komu­

94

nističkoj partiji Jugoslavije u agitaciji za njezine kan­didate uoči izbora za Konstituantu. Tom sc prilikom omladina nije ograničila samo na teritorij svoje grad­ske organizacije već je obilazila i okolna sela. Posebno značenje te akcije bilo je u tome što se u njoj mani­festirala puna podrška SKOJ-a svojoj proleterskoj a- vangardi, odnosno što ta akcija nije samo neposredno koristila uspjehu Partije na tim izborima nego što je istodobno bila i dokaz da su u drugoj polovici 1920. otklonjeni svi nesporazumi između KPJ i njenoga pro­leterskog podm latka, nesporazumi koji su zbog pri­sutnosti centrum aša u SRPJ(K) sporadično izbijali sve do Vukovarskog kongresa.No nagli polet komunističkog omladinskog pokreta, koji je zabilježen potkraj 1920. i na području Trnja, prekinut je »Obznanom«, noću između 29—30. prosin­ca 1920, kojom je vlada svim klasnim organizacijama, pa i SKOJ-u, zabranila rad.

Omladinska organizacija na području T rn ja 1922— 1924

U pronalaženju novih oblika organizacije nakon »Ob­znane« Partija je sprečavala ekstrem nije zahtjeve, koji su bili usm jereni na stvaranje udarnih grupa u poje­dinim tvornicama, ali je dopuštala form iranje ilegalnih desetina koje su osnivali uglavnom skojevci. Zna se da je već u siječnju 1921. u Zagrebu bilo 20 ilegalnih desetina, ali nije poznat njihov broj na terito riju Tr­nja. Isto tako nije poznato je li već u drugoj polovici. 1921. form irana ćelija SKOJ-a u nekom poduzeću na području T m ja. Iz jednog sačuvanog izvještaja Oblas­nog sekretarija ta SKOJ-a za H rvatsku i Slavoniju Odjeljenju za veze Komunističke omladinske interna- cionale u Beču, od 6, XI 1921, kaže se da je Oblasni sekretarija t obnovio rad i govorio o početnoj reorga­nizaciji — osnivanju grupa i ćelija po poduzećima. V jerojatno je neka od tih grupa, odnosno ćelija, osno­vana i u Željezničkoj radionici, je r je skojevska orga­nizacija Željezničke radionice u čitavom m eđuratnom razdoblju bila jedna od najjačih omladinskih organi­zacija u Zagrebu, ali u spom enutom izvještaju te prve skojevske grupe nakon »Obznane« nisu locirane.No, ako i nije poznat sastav prvih skojevskih ćelija u T m ju nakon »Obznane«, pouzdano se zna da je već1923. skojevska organizacija na tom području vodila akciju za oživotvorenje odluka L jubljanske konferen­cije SKOJ-a od 20. do 22. V III 1922, priprem ajući teren za kom biniranje legalnih i ilegalnih oblika djelovanja.

BILJEŠKE

1 Danas Andrija 2aja, urednik Omladinske borbe god. 1923, ima spomen- -plodu u dvorištu istoimenog drvnog poduzeća koje je u Ulici Ivice Lo- vinćića b.b., a prije sc nalazilo na Tmju. Osim loga 2ajino jc poprsje postavljeno u zgradi Radničkog doma -Đuro Salaj« na Lcnjinovom trgu 2. '■ Janko MiSić (Slani kraj Samobora 2. II 1900 — Samobor 27. VII 1929) bio jc od 1923. do 1926. član biroa CK SKOJ-a i stalni suradnik mnogih omladinskih listova. Sa Zlatkom Šnajderom uređuje omladinsku rubriku Borbe. God. 1926. odlazi u Moskvu a 1929. pogiba u sukobu sa zagreba­čkom policijom.

Naime, jednom od odluka te konferencije usvojen je dvojni organizacijski sustav, koji sc sastojao u lome, da se uz ilegalni SKOJ osnuju i legalne prosvjemo- -borbene organizacije za radničku i intelektualnu om­ladinu. Zato je izmijenjen i Pravilnik, odnosno Statut ilegalne organizacije SKOJ-a. Najznačajnije dopune bi­le su u tum ačenju odnosa ilegalne i legalne organi­zacije:»Cl. 35. U legalnim organizacijama SKOJ moraju ima­ti sva važnija mjesta u upravnim odborima članovi ilegalnih organizacija SKOJ-a, koji nisu kompromiti­rani kod policije. Ako to nije moguće, članovi, koji stoje pod jakim našim utjecajem . Naročito centralne instancije m oraju biti u našim rukama. Oblasne i cen­tralne instancije vode de fakto O(blasni) S ek re ta ri­jati) odnosno I(zvršni) (odbor) SKOJ.Cl. 36. Članovi ilegalne organizacije moraju bili naj­aktivniji članovi legalne organizacije SKOJ-a i rade po obaveznim direktivama U(prava) M(esnih) U(druženja). odnosno O(blasnih) S (ek re ta rija ta )...«Za nas je ovdje značajan posebno čl. 36, je r nas upu­ćuje na trag tih organizacija i na teritoriju Trnja.Akcija za osnivanje legalnog Saveza radničke omladine Jugoslavije (SROJ) započela je već u svibnju 1922, kad je izabran Akcioni odbor, a osnivačka skupština odr­žana je 23. kolovoza 1922, dan nakon završetka Ljub­ljanske konferencije. U Zagrebu je 6. prosinca 1922. zabilježen pokušaj da se osnuje slična legalna organi­zacija, najprije pod nazivom Prosvjetni savez radničke omladine. Policija je, međutim, spriječila njezino osni­vanje, pa je organizacija djelovala pod imenom SROJ za Hrvatsku i Slavoniju. U upravni odbor te organi­zacije ušli su Mile Mesić, Andrija Zaja' i Ilija Suma- novac, a to su bili skojevci koji su bili povezani s radničkom omladinom Trnja i na Trnju radili.Drugi trag, koji ukazuje na postojanje organizacije SKOJ-a u Trnju, jesu dokumenti i oni indirektno upu­ćuju na djelovanje tih organizacija u toku 1923. Naime, posredstvom SROJ-a SKOJ je tada vodio anketu o ekonomskom položaju i zaštiti radničke omladine, s nam jerom da s rezultatima te ankete preko Radničke komore upozna širu javnost. S područja Trnja SROJ je dao podatke o položaju mladih radnika i šegrta u Radionici državnih željeznica, i te jc podatke iznio Janko Mišić,- tada rukovodilac Saveza radničke omla­dine Jugoslavije za Hrvatsku, u skupnom izvještaju na sastanku, što ga je u Zagrebu sazvala Radnička komora za Hrvatsku i Slavoniju, 13. rujna 1923. Mišić je u svom izvještaju, uz ostalo, rekao:»U Zagrebačkoj radioni državnih željeznica SHS ima preko 600 mladih radnika i šegrta. Nekvalificirani rad­nici plaćeni su sa 2.500—3.500 kruna mesečno. Prosto­rije su neopisivo gadne i nečiste, vazduh jc užasno smrdljiv, pun dima i prašine i nema nikakvih ventila­tora ili drugih kakovih higijenskih uređaja. U kovač- nicama vlada upravo paklena sparina. Voda, koju radnici m oraju piti, topla je i nečista. Mladi radnici vrlo mnogo obolevaju, a i nesrećni su slučajevi česti. Zdravstveno je stanje najgore u četvrtom odjelu za popravljanje lokomotiva. Surovi nadglednici tuku i ćuškaju šegrte, koji i svrstani, izmučeni radom, glađu i tiranijom , u redovima izlaze iz te robijašnicc.«

95

Osim toga, postoje pouzdani podaci da je 1923. na području T rn ja djelovala zajednička skojevska ćelija Radionice državnih željeznica i Tvornice ulja, prem da sc Tvornica u lja nije nalazila na te rito riju te općine, odnosno rajona. U loj su ćeliji bila tada svega četiri člana: M irko Bukovac (kasniji organizacijski sek re ta r CK. KPH) iz Tvornice ulja, dvojica m ladih radn ika iz Radionice i Milivoj Hiršl, student Ekonomsko-komer- cijalne visoke škole, koji je u tu ćeliju bio uk ljučen kao član Kluba studenata m arksista. Veza te ćelije s Mjesnim udruženjem SKOJ-a bio je Mijo O reški* D etaljnijih podataka o radu te ćelije nema, osim da su njezini članovi održavali redovne sastanke lje ti na livadama Zavrtnice, zimi u periferijsk im podrum im a i da su proučavali Buharinovu knjigu »ABC kom uniz­ma«.Kad je izvršeno ujed in jen je sindikalnih organizacija radnika kožarsko-prerađivačke industrije (1. kolovoza 1923), u C entralnu upravu Saveza kožarsko-prerađiva- čkih radnika Jugoslavije izabrani su i Paja Margano- vić i Mile Mcsić, obojica svojim revolucionarnim ra ­đam vezani uz područje T rnja.Od političko-propagandnih akcija u kojim a je m asov­no sudjelovala i om ladina T rn ja tih dana posebnu pažnju zaslužuje prvom ajska proslava (1923) i proslava Omladinskog dana (1924). U obje akcije došlo je do dvorenih sukoba s policijom.Prvoga m aja 1923. bio je zakazan zbor radn ika u kinu Olimp« (danas »Kozara«). Kako je istodobno s rad ­nicima došla i policija s nam jerom da po svaku cijenu spriječi održavanje toga zbora, Josip D ebeljak i Paja Vlarganović. kao glavni o rganizatori proslave, donijeli su odluku da se pođe u pravcu Zrinjevca i zatim p ro ­lije do Svetog S im una kraj Šestina gdje će se zbor moći neom etano održali. Time je postignut veći p ro ­pagandni učinak, je r su radnici u povorci, svrstan i u dvojne redove, m anifestirali zagrebačkim ulicam a, iz­vikujući parole protiv vlade i njezine policije koja im je onemogućila njihovu proslavu, a na k ra ju je i p la­nirani zbor ipak održan u Svetom Sim unu, pokraj sa­me crkve, u prisu tnosti mnogih trn jan sk ih radnika. Proslava O mladinskog dana 1924. im ala je sličan tok kao i prvom ajska proslava 1923, ali g ledana h is to rij­ski, više jc ukazala na snagu, o rganiziranost i sprem ­nost kom unističke om ladine da ne dozvoli iznenađenje kakvo se dogodilo nakon »Obznane« 1921. M inistarski je savjet, naime, 11. VII 1924. proglasio tzv. »malu obznanu«, a su tradan je m in istar un u trašn jih poslova Srškić telegrafski prenio područnim organim a — da se zbog akcije kom unista »na ugrožavanju državnog op­stanka . . . rasture sve kom unističke organizacije ma pod kojim imenom one postojale«. Time je definitivno zabranjen i Savez radničke om ladine Jugoslavije i sve legalne om ladinske organizacije na pod ruč ju Kraljevi­ne Srba, H rvata i Slovenaca. Ali sada — za razliku od 1921 — niukoliko nije sm anjen in tenzitet političke d je­latnosti m ladih kom unista. Već 13. V II 1924, uz p ro ­glas Centralnog odbora Nezavisne radničke p a rtije Ju ­goslavije, objavljen je i proglas Izvršnog odbora Sa­veza radničke om ladine Jugoslavije pod naslovom »Pro­leterskoj om ladini Jugoslavije«. U proglasu se ističe da je tim novim udarom više od 200 om ladinaca uhap­

šeno i »leži po buržoaskim tam nicam a širom zemlje«, te da je sam o u Dalm aciji 50 om ladinaca optuženo po Zakonu o zaštiti države.No, bez obzira na b ru talan policijski te ro r i zagreba­čka je organizacija SROJ-a, p rem da form alno zabra­n jena, odlučila da dokaže režim u da i dalje nastavlja borbu i da se hapšenjim a neprestano prorjeđivani nje­zini redovi konstan tno popunjavanju novim mladim borcim a koje očajan ekonom ski položaj naprosto sili na organiziranje. A dokaz je trebalo pružiti 7. ru jna1924. Taj se datum , kao i svake godine, slavio kao M eđunarodni om ladinski dan.4Nekoliko dana uoči proslave zagrebačka organizacija SROJ-a najavila je »veliku javnu skupštinu« letkom pod naslovom »Drugovi omladinci«, u kojem se na­glašava da »moram o u s tra ja ti kod našeg zahtjeva za slobodu zbora i dogovora«. Iz izvještaja zagrebačke policije vidi se da su tu skupštinu sazvali S tjepan Cvijić, Z latko Šna jder i Stavko Petrinec, ali da je za­b ran jena odlukom od 5. IX 1924. Ignorirajući tu od­luku policije, M jesna je organizacija SKOJ-a odlučila da m obilizira sve članove SROJ-a, a uz njihovu pomoć i sve m lade sim patizere i održi m iting na najpogod­n ijem m jestu , a zatim p rired i izlet u Sveti Simun. U svojoj izjavi au to ru M atija Uradin Borić iznio je svoja sjećan ja na tu proslavu ovim riječim a:»Pošlo je M jesna organizacija SKOJ-a bila obaviješ­tena o zabran i skupštine, održala je u Tuškancu sasta­nak kojem je prisustvovalo nekoliko pročelnika ćelija iz svakog rajona. Na sastanku je odlučeno da se unatoč zabran i održi m iting u gradu, ali da se m jesto m itinga ne od ređu je unap rijed , već da se izabere na sam dan proslave — prem a razm ješta ju policijskih zasjeda. Tada su određeni drugovi koji su u 5 ra jona trebali okupiti om ladinu i povesti je na m iting kada im se javi m jesto održavanja. Druga grupa drugova bila je o dređena da 7. IX od zore p ra ti svaki policijski odred i u tvrd i gd je se ko ji sakrio u zasjedu. U 9 sati je sko- jevsko rukovodstvo već raspolagalo podacim a o raz­m ješta ju policije i javilo zaduženim drugovim a po ra ­jon im a da om ladinu vode d irek tno na Jelačićev trg, je r je većina po lic ijsk ih snaga bila u zasjedi izvan stro­gog centra . Oko 11 sati s pet raznih stran a stiglo je na trg oko 1.000 om ladinaca. N ajp rije je bila otpjevana Internacionala , a zatim se jedan om ladinac (Antun M avrak) popeo na pijačnu k lupu i održao govor. Bila je razvijena i crvena zastava. M itingu je prisustvovala i sva ona m asa ko ja je u to vrijem e bila na tržnici. Pred završetak M avrakova govora iz Ilice je dotrčalo oko 100 policajaca koji su bru ta lno rastje ra li narod, ali je om ladina u okolnim ulicam a nastavila pjevanje revolucionarnih p jesam a i izbacivanje parola.Poslije podne istoga dana bio je organiziran izlet u Sv. Sim un, gdje su m ladi radnici i studenti nastavili proslavu kojoj su se pridužili i seljaci. Bilo je govora o značenju O m ladinskog dana, o političkoj situaciji, o po treb i saveza radn ika i seljaka u borb i p ro tiv buržo­azije itd . U toku zbora opet je razvijena crvena za­stava pod kojom su se seljaci sa srpom i čekićem u rukam a fotografirali s radničkom i intelektualnom o- m ladinom . Poslije završetka zbora i razgovora sa se-

96

(jacima omladina je u povorci pod islom zastavom krenula u grad.«U obje proslave radnička je om ladina Trnja bila mak­simalno angažirana. Jer, Trnje i Trcšnjcvka su lada imale najborbenije omladinske obram bene grupe za borbu protiv desničarskih omladinskih terorističkih ekspozitura, filijala pojedinih građanskih partija, ka­kva je, npr., bila Orjuna (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) i si. Te je grupe na području T rnja orga­nizirao osobno Paja Marganović, jedan od sedmorice legendarnih sek retara SKOJ-a. Osim toga, na području Trnja bio je razvijen radnički sport, a to je bio još jedan legalni oblik mobilizacije mladih radnika u klas­ni radnički pokret.

Ćelija Željezničke radionice kao inicijator reorganizacije SKOJ-a

Brojne političke akcije revolucionarne radničke i in­telektualne omladine, od zabrane Saveza radničke om­ladine Jugoslavije do k raja 1924, bile su dokaz da po­licija nije uspjela da razbije pokret. Ali sve jači poli­cijski p ritisak na sve klasne organizacije, kojim je vlada željela osigurati »klasni mir«, uvjerio je i Par­tiju i SKOJ da je u tadašnjim prilikam a za pokret u cjelini najkorisnija orijentacija na izgradnju mreže ilegalnih organizacija.U Hrvatskoj je takav kurs i prihvaćen na Oblasnoj konferenciji SKOJ-a za H rvatsku i Slavoniju, 25. siječ­nja 1925. Prem a odluci te konferencije bivše organi­zacije Saveza radničke omladine Jugoslavije trebalo je »preregistrirati«, odnosno iz njih odabrati najaktiv nije i provjerene omladince i uključiti ih u SKOJ, te

> I Mijo OrcSki bio jc 1923. elan MK SKOJ-a za Zagreb, a 1924. i njegov sekretar. Tc godine postaje i elan Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Hrvatsku a 1925. i elan CK SKOJ-a. Poginuo zajedno s MiSićem u Samoboru. 27. VII 1929.* Međunarodni omladinski dan ustanovljen jc na Međunarodnoj kon­ferenciji socijalistiekih omladinskih organizacija održanoj u Bernu 4—6. IV 1915. Taj je datum pošlivan punih 18 godina. Buduei da sc nakon rata komunistički pokret proširio na sve kontinente, pa i na Istok (Kina. Japan, Indija), gdje nedjelja nije praznik, Komunistieka omladinska intcmacionala uvela jc od 1933. nov datum proslave — 1. IX.’ U međuratnom razdoblju pojedine skojevske ćelije i komiteti uzimali su imena istaknutih revolucionara ili imena sovjetskih gradova s ćijim su omladinskim organizacijama dobivali i održavati vezu posredstvom Komunističke omladinske intcrnacionalcIme »Spartakus« ćelija radionice uzela jc u znak sjećanja na Karla Liebknechta i Rosu Luxemburg, osnivaćc »Sparlakusbunda« i KP Nje- maćke. koji su poslije uguSenja oružane borbe berlinskih radnika ubi­jeni 15. sijećnja 1919. Svake godine dan njihova ubojstva sva legalna i ilegalna komunistička Štampa u Jugoslaviji obilježavala je prigodnim Člancima a sve skojevske organizacije nakon Lenjinovc smrti (21. I 1924) organizirale su tzv. LLL (Lcnjin—Licbknccht—Luxemburg) nedjelje kao političke kampanje i smotre rezultata revolucionarne akcije mladih.• Koliko jc brojeva toga lista izaSlo nije pouzdano utvrđeno. Dok Ivan Sabolck. u svojoj knjizi »Historija rada i borbe tvornice željezničkih vozila 'Janko Grcdclj’*. tvrdi da jc izaSlo 10 brojeva, CaSparac u svojoj biografiji kaže da su iziSla svega tri broja toga lista: jedan 1925. i dva 1928.Podnaslov lista bio jc: Glasilo mladih radnika i naućnika Željezničke radione. Kao izdavać naznaćena jc komunistička omladina. U desnom gornjem uglu naslovne stranice bila jc parola »Proleteri sviju zemalja ujedinite sci«, a ispod tc parole slika lokomotive.

da se ta reorganizacija obavi na načelu osnivanja će­lija na radnim mjestima u poduzećima. Pobliže tuma­čenje za tu rcoganizaciju dala je Centralna uprava SKOJ-a svojim uputam a u veljači 1925. Prema tim u- putama ćelija u poduzeću organizacijska jc osnova Sa­veza, koja »ima pravo da sama prima nove članove iz dotičnog poduzeća«, a ulična jc grupa samo »pomoć­na organizaciona forma«, bez prava da prima nove čla­nove. Cilj lako postavljene reoganizacijc bio je i akti- viziranje preostalog članstva legalnih organizacija, ali u prvom redu izgradnja čvrste ilegalne kadrovske par­tije, odnosno skojevskih organizacija i izmjena soci­jalnog sastava članstva.U zagrebačkoj Radionici državnih željeznica u vezi s lim odlukama form irana je samostalna skojevska će lija. Ćelija radionice tada uzima simbolično ime »Spar­takus«1 i već 1925. broji više od 10, a 1928. čak 21 čla­na. S ekretar joj je sve do srpnja 1928. Vjckoslav Luka Gašparac, a instruk tor Zlata Miiller, tada studentica medicine i član Komunističke studentske frakcije (KOSTUFRE) te sekretar Mjesnog udruženja SKOJ-a. Neposrednu brigu o toj ćeliji vodio je i Mladen Conić, kao sekretar Mjesnog komiteta Partije. Naime, iz bio­grafije Vjekoslava Luke Gašparca koju jc pisao u Mo­skvi, a sačuvana je u arhivi Kominterne, vidi se da ga je Košić (a to je bio jedan od Conićevih pseudo­nima) u jesen 1925. predložio za delegata na oblasnoj konferenciji SKOJ-a na kojoj je izabran za člana Oblasnog sekretarijata SKOJ-a za Hrvatsku i Slavoniju. Koliki je ugled i povjerenje ćelija »Spartakus« uživala ne samo u zagrebačkoj partijskoj i skojevskoj organi­zaciji, već i u najvišim rukovodstvima, govori i poda­tak da je na zahtjev Mije Oreškog, koji je nakon odlaska Paje Marganovića na Sverdlovski univerzitet u Moskvu do polovice 1926. održavao stalnu vezu s tom ćelijom, Gašparac određen za stalnog kurira CK KPJ i CK SKOJ-a.Ćelija »Spartakus« bila je prva industrijska ćelija SK­OJ-a u Jugoslaviji koja je pokrenula vlastiti ćelijski list pod naslovom Mladi željezničar.» Takvim je listo­vima Komunistička omladinska internacionala u svim ilegalnim savezima pridavala veliko odgojno i mobili- zacijsko značenje. Kao najprikladnijim propagandnim sredstvom u vlastitoj radnoj sredini najviše se njime služio njemački savez i njegovo je iskustvo prenošeno i u ostale evropske saveze.Osim toga, ćelija »Spartakus« je i sama izdavala letke, a 1925. izdala je i jedan broj zidnih novina pod na­slovom »Crvena sirena«. Tekstove za te novine pisali su članovi ćelije radnici i članovi Kluba studenata m arksista. Najviše je pisala studentica Bosiljka Bujic u studentskom domu u Ilici 83, a satiričnu karikaturu uz prigodan članak na temu Radićevog ulaska u beo­gradsku vladu (kako Radić ljubi čizmu kralja Alek­sandra) izradio je student tehnike, član Kluba stude­nata marksista.Značajno je da se ćelija radionice u svom djelovanju nije ograničavala samo na vlastito poduzeće, vec je održavala vezu s pojedinim mjestima u unutrašnjosti. Gašparac je, npr., u Delnicama osnovao skojevsku ćeliju od 9 članova, a u Sušaku 1928. god. od 6 čla­

7 Zagrebačko Trnje 97

nova. U Gašparčevoj biografiji nalazimo podatak da jc ćelija »Spartakus« »uspostavila vezu i vršila agitaciju u nekoliko sela oko Zagreba«.Za ostala poduzeća s područja T rn ja nem a podataka jesu li tih dana u njim a postojale skojevske ćelije. Istina, u literaturi postoji podatak da je u to vrijem e osnovana ćelija SKOJ-a i u Parom linu, ali d r Zlata Miiller, od koje je taj podatak navodno dobiven, tvrdi da je njezina izjava pogrešno in te rp re tirana i da je to bila sam o grupa m ladih sim patizera koji su imali jake veze sa selima u okolici Zagreba. Tako je tih godina ćelija »Spartakus« cen tar revolucionarnog om la­dinskog pokreta na čitavom području T rnja.Iz godine 1926. postoje dokum enti iz kojih se vidi da je sek re ta r ćelije Gašparac bio i delegat na Trećem kongresu SKOJ-a. A iz 1927, kad se ćelija podijelila na dva odjeljka, ostao jc sačuvan jedan dokum ent (Plan rada ćelije za m jesec februar) koji vjerno ilu strira širinu i raznolikost njezina djelovanja. Tu nalazimo: »lzvršit(i) razdiobu Ćelije u dva od jeljka:

I. U a g ita c iji i p ro p a g a n d i:

1. Popisat(i) sve mlade radnike i naučnike, s n jim a u čvrstili veze i sistem atski ih obrađivat(i) pu tem štam ­pe, knjiga i predavanja, a napose ličnom agitacijom .2. Ispilat(i) slan je u udruženju esperan tista .3. Urcdit(i) stalne veze s m jesnom knjižnicom i orno- gućit(i) uporabu svakom članu.

II. U p o g le d u e k o n o m sk o -s in d ik a ln e b o rb e :

1. Popisal(i) sve m lade radnike koji su ispravni čla­novi sindikata iz kojih stvoriti rezervu naše ćelije.2. Popisat(i) sve mlade radnike, koji su zaostali preko 3 m jeseca sa sindikalnom članarinom i vodit(i), ak ­ciju da sc zaostala č lanarina nam iri ili da se ponovno upišu u sindikat.3. Isp ita t(i) i proučit(i) položaj m ladih radnika i nauč­nika u radioni i p riredit(i) teren za saziv konference mladih radnika.4. Na tem elju toga postavit(i) naše zahtjeve u pogledu položaja m ladih radnika i šegrta.5. Aktivirat(i) naše članove u sindikatu.5. U vrštenje naših ak tivn ijih članova u sindikalnu za­jedničku frakciju .

III. U p o g le d u šp o r ta :

1 Obrazovat(i) frakciju u S. K. Željezničar.2. Izradit(i) popis špo rtaša m ladih radnika i naučnika, koji su članovi sindikata.3. Ispitat(i) u kojim su sve klubovim a m ladi radnici iz radione.4. Putem frakcije isposlovat(i) od uprave k luba Željez­ničar da se osnuje špo rtska b iblioteka i da se period i­čno drže u klubu predavanja.

IV. V eze:

1. Jače aktivirat(i) našu ćeliju u D. (elnicama) slanjem naših delegata i dopisim a.2. Obrazovat(i) našu ćeliju u S. M.

Policijski snimak Zlate Miiller, instruk­tora ćelije »Spartakus« iz 1927. godine

3. Uhvatit(i) vezu sa Ložionom.4. Uhvatit(i) vezu sa Sušakom i Ogulinom.

V. Selo.1. Poradit(i) da se o snu ju naše ćelije u T. V.

VI. Štam pa.

1. Povećat(i) b ro j ra s tu ran ja »B«(iltena).2. M(ladog) B(oljševika) ras tu rit(i) u 50 prim jeraka

VII. U pogledu politiiko-prosvetnog rada:1. U od je ljku m ladih radnika održat(i) ova predavanja:a. Naše preduzeće i njegov značaj.b. Položaj radn ika i naučnika u preduzeću i naši za­daci.c. K apitalizam .d. Osnovna pro tuslov lja kapitalizm a.e. V anjski položaj Jugoslavije.f. Im perijalizam .g. Poslijeratne posljedice im perijalizm a i stvaranje Jugoslavije.h. Sovjetska Rusija. Uloga p ro le ta rija ta i soc. demo­kracije.i. Fašizam.j. Naši sind ikati i naš rad u njim a, k. P ro le ta rija t i njegovi saveznici.1. Uloga p a rtije i omladine.2. U odjelu naučnika:a. Položaj naučnika u današnjem društvu.b. Položaj naučnika u Sovjetskoj Rusiji.c. K apitalizam .d. Položaj m ladih seljaka.

e. Država.f. Uloga crkve i vjere.g. Uzroci ratova, militarizam.h. Značaj sindikata.i. Socijalistička organizacija rada. j. Uloga partije i omladine.

VIII. Dopisništvo:1. Napisat(i) h istorijat i rad naše ćelije u M.(ladom) B(oljševiku).2.: Redovito slanje dopisa u štampu.Uprava: Nović, Kraljević i Savić.I. Odeljak:Agitprop: Maksić Eksiko:Sekulić Sport: Travić Štampa: Stiglić Selo: Magdić Dopisništvo: Sekulić Politprosvet: Kraljević Veza: Nović Veza: Polić

A ntifrakcijski kurs ćelije »Spartakus« i njezin doprinos Titovoj »zagrebačkoj liniji«

Gotovo svi dokumenti Trećeg kongresa SKOJ-a svodili su se na parolu »u mase«, što je značilo pojačanu političku aktivizaciju i oživljavanje zanemarenog po­lja ekonomsko-sindikalne djelatnosti mladih. Da bi se postigao taj cilj, bila je nužna tijesna suradnja s Partijom i obustavljanje dotadašnjih frakcijskih borbi koje su joj smanjivale akcijsku sposobnost i odvra­ćale pažnju od aktualnih pitan ja političkog života zem­lje. Stoga je bilo razumljivo i oduševljenje m ladih ko­m unista odlukam a Trećeg kongresa KPJ i priznanjem koje je taj Kongres odao naporim a SKOJ-a u borbi za likvidaciju frakcija.Okružnicom CK SKOJ-a u lipnju 1926. izražen je princi­pijelan antifrakcijski stav komunističke omladine; taj stav karakterističan je za SKOJ u cjelini od prvih početaka frakcijskih borbi u KPJ sve do 1927. SKOJ je uvijek bio oslonac lijevih revolucionarnih snaga u Partiji i ta lijeva orijentacija SKOJ-a (koja nije iden­tična s grupaškom pripadnosti lijevoj frakciji) u pu­nom se svjetlu pokazala od 1923. u borbi za stavove ljevice u nacionalnom i seljačkom, pa i u sindikalnom pitanju. O tuda averzija desničara prem a SKOJ-u i nji­hovo konstantno nastojanje da om ladinu zadrže pod svojom kontrolom.I Treći kongres Partije i Treći kngres SKOJ-a istakli su u prvi plan neposredan zadatak mladih u tadašnjim prilikama rascjepkanosti sindikalnog pokreta — borbu za pravo i puno jedinstvo sindikata, koje će stvoriti »rad odozdo«, kad se u tu borbu uvuku i m ase neor­ganiziranih radnika. Kao oblik rada kojim bi se po­stigao taj cilj, Treći kongres je istakao potrebu osni­vanja ilegalnih frakcija (zajedničkih s Partijom i po­sebnih om ladinskih i u revolucionarnim i u reform i­

stičkim sindikatima), te legalnih omladinskih sekcija. Prijelazni, legalni oblik djelovanja u sindikatima bili bi sastanci i konferencije mladih radnika.Međutim, desničari na Prvom kongresu Nezavisnih sindikata, 12—17. lipnja 1927, kategorički istupaju pro­tiv omladinskih sekcija pod izgovorom da sc lako odvajaju mladi članovi od odraslih, da se razbija je­dinstvo, i da će te sekcije prije ili kasnije dobiti po­litički karakter, a lime i policija razlog za progone i raspuštanje sindikata.Predosjećajući da desničari žele rad omladine svesti na čisto prosvjetno djelovanje, SKOJ im je odgovo­rio pojačanim radom u sindikatima. Prva zagrebačka skojevska ćelija, koja je rad u sindikatima istakla kao jedan od svojih prioritetnih zadataka nakon Trećeg kongresa SKOJ-a, bila je ćelija »Spartakus« — i to u vrijeme kad ostale organizacije u gradu ne pokazuju naročit interes za to polje djelatnosti. U Rezoluciji plenuma Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Hrvatsku i Slavoniju, iz veljače 1927, govori se o ispitivanju eko­nomskog položaja mladih radnika na željeznici, a u već citiranom Planu rada ćelije »Spartakus«, iz istog mje­seca, nalazimo isti zaključak kao radnu obavezu. Govori se i o sazivanju konferencije mladih radnika i o ulasku članova ćelije u zajedničku (partijsku i sko- jevsku) frakciju u sindikatima. Gotovo nema točke u tom dokum entu u kojoj nije istaknuto značenje cko- nomsko-sindikalnog rada. A nije bez značenja ni činje­nica da je 1927. i 1928. član ćelije »Spartakus« Vjeko- slav Razdraz bio tajnik željezničarske podružnice Ne­zavisnih sindikata, a Gašparac 1928. član Mjesne uprave sindikata metalaca.No, na sredini 1927, nakon hapšenja sekretara Zlatka Šnajdera i odlaska Mije Oreškog u vojsku, u CK SKOJ-a su kooptirani novi članovi, među njima i Simo Stefanović Margetić. Od tog jc časa i SKOJ-u zaprije­tila opasnost da konačno postane žrtvom »lijeve« frak­cije čiji je najizrazitiji nosilac u redovima mladih bio Stefanović. Poslije listopadske provale u Beogra­du, kad je CK SKOJ-a gotovo prepolovljen morao preći u Zagreb, dužnost političkog sekretara preuzeo je Stefanović, a time je Biro bio onemogućen za bilo ka­kav ozbiljniji rad.Kao ilustracija tadašnjeg stanja u Birou CK SKOJ-a može se istaći i to da je desničarska m anjina u ta­dašnjem PB Parti je na plenumu u studenom 1927. god., podnoseći svoj izvještaj Egzekutivi Kominterne »o situaciji u partiji« — prvi put progovorila i o situaciji u redovima omladine. U frakcijskoj borbi — kaže sc u izvještaju — omladina se najviše zloupotrebljavala i njeno političko neiskustvo predstavljalo sc »kao re­volucionarna vrlina par excellence«. Na čelo omladine gurani su najizrazitiji predstavnici destrukcije, i zato su omladinske organizacije pune policijskih konfide- nata. Nesumnjivo da je desničarska m anjina iskoristila moment, kad je već imala dokaze, da upre prstom u »lijevu« frakciju u SKOJ-u.Prelazak Biroa CK SKOJ-a u Zagreb, u času kad su u njem u planuli najžešći frakcijski obračuni i u tadaš­njim prilikam a u zagrebačkoj partijskoj organizaciji, moralo je ostaviti tragova i na zagrebačkoj organizaciji SKOJ-a.

II. Odeljak: Proč. Savić

Skolić Pribičević Strdić Kešić Delić.«

99

Naime, u zagrebačkoj skojevskoj organizaciji oko sredine 1927, u vrijem e kad su u C entralnom kom i­te tu SKOJ-a počela frakcijska razračunavanja, izbila je kriza koja sc ogledala u učestalim sukobim a pojedi­nih članova M jesnog kom iteta. Od s rpn ja do prosin­ca 1927. sastav MK SKOJ-a m ijen jao se nekoliko puta. U kolovozu i ru jnu dvojica članova Mjesnog kom iteta sami su se proglasili kom esarim a i sami obavljali po­slove, sve dok po tkraj ru jna Oblasni sek re ta rija t SKOJ-a za H rvatsku i Slavoniju nije imenovao novi Mjesni kom itet sa zadatkom da sredi p rilike i sazove m jesnu konferenciju koja bi izabrala novi MK. No, kad su počele priprem e za saziv m jesne konferencije, iz Beograda je prešao u Zagreb Sim a Stefanović. On je za »lijevu« frakciju pridobio i tadašn jeg sek re ta ra MK M atu M aloka, inače dotada an tifrakc ijsk i n astro ­jenog radnika, a podržavao ih je Dušan Grković, tada sekretar M jesnog kom iteta Partije. Time su frakcijske to rbe prenesene i u zagrebačku organizaciju SKOJ-a. Ma planiranoj m jesnoj konferenciji trebalo je izaći s nrojeklom rezolucije o uzrocim a slabosti m jesne sko- jevske organizacije. Upravo na form ulaciji te rezolu­cije izbio jc o tvoren sukob izm eđu Sim e Stefanovića kojega su, i ne sluteći da se n jim e koristi »lijeva« rakcija, podržali i M arijan Rubeny, M ato M atok i Dude Borjan) s jedne s trane i rukovodstva ćelije »Spar- akus« (Gašparca i Razdraza), s druge. Prvi su tvrdili Ia je uzrok krize m jesne skojevske organizacije u slabom radu ćelija, drugi da je kriza rezu lta t pasivnosti Mjesnog kom iteta SKOJ-a i nedovoljne pom oći Mjes- log kom iteta Partije . S tefanović naziva istup predstav- lika ćelije »Spartakus« »bolesnom pojavom «. Ali Ga- parac i Razdraz o d b ija ju S tefanovićeve optužbe kao losioca »lijeve« frakcije, je r »ljevičari« igno rira ju rad i sindikatim a, a »Spartakus« je upravo radom na eko- lom sko-sindikalnom polju dokazao da više poštu je Klluke Trećeg kongresa SKOJ-a nego m išljen je jednog \oopliranog »lijevog« frakcionaša. U znak p ro testa , naj- iktivnija i n ajjača zagrebačka in d u strijsk a ćelija odbija Ja sudjelu je na M jesnoj skojevskoj konferenciji, zbog ;cga je konferencija m orala b iti odgođena. Tek kad ic Mjesni kom itet p rihvatio zah tjev ćelije »Spartakus« Ja se u izvještaju MK unese da uzroci krize ne leže ia bazi, u prosincu 1927. ponovo je sazvana M jesna ■sonferencija. U sačuvanom izv ješta ju s te konferencije <aže da su uzroci krize bili uglavnom: 1. nediscipli­na i trvenja u n u ta r MK SKOJ-a, 2. često m ijen jan je ljcgova sastava, 3. nedostatak pomoći od MK Partije , 1. slab socijalni sastav članstva, i 5. nedovoljna ideo- oška izgrađenost.Bila je to satisfakcija gledištim a ćelije Željezničke radionice.Dva m jeseca kasnije, na povijesnoj Osmoj konferenciji partijske organizacije Grković je pokušao da skine odgovornost za s tan je u m jesnoj skojevskoj organiza­ciji konstatacijom da je krizi pridonije la »izolovanost omladine od Partije«. Josip Broz je, m eđutim , u svom koreferalu otklonio svaku m ogućnost dem agoškog ob- ranašlva »lijeve« frakcije iz M jesnog kom iteta: »Veze između MK P artije i omladine« — rekao je Broz — »skoro n ije bilo i MK nije pomogao rad Omladine.« Zato je i u rezoluciji Osme konferencije posebno na­glašena potreba da P artija ak tivnim pom aganjem

100

Luka Gašparac, prvi sekretar SKOJ-a u Željezničkoj radionici

SKOJ-a o jača njegov rad te da se uspostave uzajam na p redstavništva »počevši od ćelija pa do M. K.«. Taj je zak ljučak ponovo is taknu t i u »Planu rada M. K. za m art, ap ril i m aj 1928. g.«Tim e je i ćeliji »Spartakusa«, č iji su članovi aktivno sudjelovali u tehničkim p rip rem am a za Osmu kon­ferenciju i u o siguran ju za vrijem e n jena održavanja, odano puno p riznanje za princip ije lan an tifrakcijsk i stav.No, slijedećih dana M jesni kom itet SKOJ-a, zapravo Sim a Stefanović, uz supotp is M ate M atoka, odbio je d a prizna zak ljučke Osme konferencije zagrebačke p a rtijsk e organizacije, je r da je navodno na toj konfe­renciji »bezrazložno i bez dokaza, kako u govorima tako i u 'd irek tivam a za sav jetovanje’ is ta k n u ta . . . leva opasnost kao opasnost koja p re ti i šte ti Partiji isto toliko koliko i desna«.Čak i kad je stiglo O tvoreno pism o K om interne i Ko­m unističke om ladinske internacionale, u kojem je osuđeno prenošenje frakcijsk ih borbi u rukovodstvo SKOJ-a, S tefanović se ne odriče svojih gledišta, iako je navodno »bezuslovno i u po tpunosti prim io pism o Kl«. T ri i pol m jeseca M jesni je kom itet odbijao da prizna od luke Osme konferencije. Tek 1.- lipn ja S tefa­nović je dao izjavu da uviđa kako je njegov stav bio pogrešan. Petoga lipn ja 1928. m jesna konferencija SKOJ-a »pozdravlja O tvoreno pism o Kominterne« i »sm atra da su se dosadašnji vođe, kako iz desnice tako i iz 'ljevice' pokazali nesposobnim a da rukovo­de P artijom i potpuno odobrava kurs prem a form ira­n ju radničkog boljševičkog rukovodstva«.Značajno je da ni jedna ćelija, a osobito »Spartakus« koja je po svom socijalnom sastavu bila izrazito rad­nička, n ije podržala Stefanovićeva gledišta od 26. ve­ljače do 5. lipn ja 1928. To se najbolje vidjelo za vri-

Dragutin Stojaković, policijski snimak iz 1929. godine

jeme prvom ajske proslave 1928, kad je i antifrakcij­ski dio Mjesnog kom iteta SKOJ-a dao supotpis na letak Mjesnog kom iteta Partije koji je pisao i Josip Broz. Omladina je taj letak raspačala po zagrebačkim ulicama, a Prvoga maja 1928. bila je pouzdan oslo­nac sekretaru Mjesnog kom iteta Partije Josipu Brozu.

- U uvodniku prvog broja Mladog ieljeznilara iz 1928. kaže sc: »Prije tri godine prestao jc izlaziti naš željeznički list omladinaca 'Mladi že­ljezničar' i 'Crvena sirena’. Naš list od onda nije izlazio. . . Danas prijeti opasnost vojne diktature, a to znači: pojačanje reakcije, uguši- vanje u krvi svakog pokušaja radnika i seljaka da si borbom osigu­raju svoj bijedni položaj. S druge strane generalska vlada juriša na naše tekovine, koje smo sa teškom borbom izvojevali i hoće da nas gura u još veću bijedu. Ona to čini zato, da ostane više za gene­ralske plaće, za naoružanje, za pripremu novoga rala, itd. Nas sile da mi mladi radnici radimo isto onako velike i teške poslove kao štoto rade odrasli, jači radnici, uz znatno niske plaće. U radu žureći sc, iko što pokvarimo, bivamo vrlo vrlo osjetljivo kažnjeni. U takvoj situ­aciji ponovno počinje izlaziti ‘Mladi željezničar’ — list Komunističke omladine, koji će biti idejni vod mladih radnika i naučnika sa željez­nice. U borbu za: poboljšanje našega položaja, veće plaće, više prava,bolji postupak itd. — a protiv kapitalizma i svake kapitalističke navalena nas, za konačno oslobođenje naše, za vlast radnika i seljaka. Mladi radnici i naučnici, širite svoj list, šaljite dopise, slike i karikature. Podupritc 'Mladi željezničar' ne dajte da sc uguši.«Drugi jc članak posvećen mladim radnicima i naučnicima. Govori sc a ekonomskom položaju šegrta i zahtijeva izgradnja naučničkog doma. Članak završava pozivom . . . »Dosta jc bilo gaženja nas i naših prava, pa sada ustanimo protiv tiranije na nama!! .. .Dolje beogradske ubojice i krvnici!Dolje beli teror!«1 Sjećajući sc Pajc Marganovića, Luka Gašparac kaže u svojoj izjavi: »Kao željeznički službenik imao sam besplatnu voznu kartu, a nisam bio mnogo kompromitiran. Paja me jc često zvao, davao mi pune ko­fere materijala i adrese raznih drugova u Beogradu, Splitu i drugim mjestima. Ja sam materijal odnosio i predavao ga obično lako što bih ga na izlaznoj stanici ostavljao u garderobu, a uzimao samo revers. Revers sam predavao drugu čiju sam adresu imao, a ovaj jc kasnije podizao kofer i rasturao materijal.«

U zapisniku Okružne konferencije SKOJ-a, održane potkraj kolovoza 1928. u Zagrebu, posebno sc ističe rad ćelije »Spartakus«, i kaže da u radionici skojevci zajedno s partijskom ćelijom raspačavaju 120 primje raka radničke štampe i da u posljednje vrijeme po­novo izdaju svoj list Mladi željezničar,7 Na Četvrtom plenumu CK SKOJ-a (12. VII 1928) Ga šparac je kooptiran u Biro CK SKOJ-a, a u dokumen lima se ističe kao prim jer praksa održavanja speci jalnih sastanaka šegrta u zagrebačkoj Željezničko radionici gdje je ćelija SKOJ-a povela u borbu šegrti »sa ekonomskim zahtjevima sa potpunim uspjehom« A na sjednici Biroa CK SKOJ-a 16. VII 1928. zabiljc ženo je »da se priprem a konferencija mladih radni ka i iz željezničkih radiona za celu zemlju«. A svt to bilo je priznanje u prvom redu ćeliji »Spartakus« Tih je dana, na prijedlog Mije Oreškog, donesena odluka da se Gašparac pošalje u Lcnjinsku školi u Moskvi, a Gašparčevo prezime uzeo je kao svo pseudonim Paja Marganović.8 Gašparca je na funkcij s uspjehom zamijenio Ivan Kiš, koji je dužnost sc kretara skojevske ćelije u radionici obavljao sve d< uvođenja Aleksandrove šestosiječanjske diktature. Značajno je da je do ru jna 1928. na Trnju stanovao Josip Debeljak, tada već organizacijski sekretar Cf SKOJ-a. Stanovao je zajedno sa ženom Barbarom i Paromlinskoj 19, gdje su živjeli Baričini roditelji. Ti je Debeljak održavao sastanke, pisao m aterijale z: pojedine skupove, letke i ostali propagandni materijal koji je umnožavan u ilegalnoj tehnici na Trešnjcvci U svojoj izjavi B arbara Debeljak spominje pokraj in sku konferenciju SKOJ-a, koja je održana 28. listopad; 1928. »Na tu konferenciju« — kaže — »dolazili si drugovi delegati sa svih strana Hrvatske. Za njih si bili priprem ljeni u police složeni leci, koje su trebal razdijeliti u svojem mjestu. Konferencija je završil; uveče i delegati su došli k mojoj majci po tc letki koje sam im ja davala.«Dio letaka delegati nisu podigli, pa su Barbara i Josi] taj m aterijal ostavili u majčinom stanu, a sami otišl u svoj novi stan koji su u međuvremenu iznajmili n; Kustošiji. Sutradan je policija pretresla stan u Pa romlinskoj 19, pronašla letke, opalograf, šapirograf pisaću mašinu, te uhapsila Barbarinu majku. Međutim Debeljaka nisu pronašli. Slijedećih dana on jc zajedne s Barbarom otputovao u Beč. Otuda on odlazi n; Četvrti kongres Partije u Drezden, a ona na Komu nistički univerzitet nacionalnih m anjina zapada i Moskvu.

Obnova ćelije SKOJ-a Željezničke radionice nakon uvođenja šestosiječanjske d iktature

Šestog siječnja 1929. godine kralj Aleksandar je izvršic državni udar i time označio i početak svoje apsolutis tičke vladavine. Narodno i državno jedinstvo, po Alek sandrovom shvaćanju, moglo se u tadašnjoj političko, krizi sačuvati samo vanrednim mjeram a — proširiva njem Zakona o zaštiti države, koji je do tada bic nam ijenjen prvenstveno komunistima, i stavljanjem

101

pod njegov ud ar svih građanskih stranaka »koje ima­ju obeležje versko ili plemensko«. Rukovođen idejom da »jedinstvo« sačuva »svim sredstvim a«, k ralj je dopunio i Zakon o štam pi i zabranio sve s tranačke li­stove. M andat za sastav nove vlade dobio je general Petar Živković. Terorom , kakav do tada nije bio poznat u našoj političkoj povijesti, trebalo je i u praksi realizirati ideju jugoslavenskog unitarizm a.Iako A leksandar nije poštedio ni jednu građansku stranku , iako se nem ilosrdno obračunavao sa svim nosiocim a »separatizma«, pogotovo m akedonskog i h r­vatskog, on ni čas nije zaboravio svoga glavnog klasnog protivnika. K om unističku p a rtiju Jugoslavije. Što nije mogao učiniti neposredno nakon uvođenja Obznane, nije želio propustili u ovoj, za njega posljednjo j šansi — da uspostavi specijalni Državni sud za zaštitu države i kom uniste fizički istrijebi. To nam potvrđuju već poznati podaci, je r je sam o u toku 1929. i 1930. p rošlo kroz jugoslavenske zatvore više od 10.000 po­litičkih krivaca, a specijalni Državni sud za zaštitu države održao je 83 procesa, na kojim a su osuđene 403 osobe na ukupnu kaznu od 1576 godina robije, a trojica na sm rt. Samo u toku 1933. godine održana su 34 procesa protiv kom unista, na ko jim a je od 247 optuženih 157 osuđeno na 340 godina robije. M eđu tih10.000 političkih krivaca bilo je više desetaka kom u­nističkih om ladinaca s područja T rn ja (Drago S to ja ­ković i dr.). R aspršene su i sve građanske om ladinske organizacije, ukoliko se po svojoj idejnoj o rijen taciji nisu poklapale s kursom nove Aleksandrove linije. Umjesto njih, režim je fo rsirao osnivanje svojih om la­dinskih ekspozitura, d irek tno ili posredno preko svoga Centralnog presbiroao ili povjerljivih po jedinaca iz biv­ših građanskih stranaka. Uz unitarističk i program i fašističke m etode, kojim a su se služile u š iren ju ideje o »troimenom narodu«, te su organizacije, p rem a r ije ­čima jednog od njihovih d irek tn ih osnivača, bile »i p re­više policijske a da bi mogle biti i nacionalne«. I dok čini napore da prisilnim m jeram a u om ladini »vas- k rsne ideju jugoslavenstva«, kojoj je dem okratsk i o ri­jen tirana om ladina redovno dodavala a tr ib u t »policij­ska« — dotle je prem a Savezu kom unističke om ladi­ne Jugoslavije režim p rim jenjivao iste m jere kao i prem a K om unističkoj partiji Jugoslavije, m etode koje su prem ašivale i sam u španjo lsku inkviziciju.Ali, bez obzira na nezapam ćen teror, bez obzira na či­n jenicu da je SKOJ bio oslabljen čestim provalam a i gubitkom najboljih rukovodilaca — revolucionarni om ladinski pokret ni u vrijem e o tvorene d ik ta tu re nije prekidao svoju djela tnost, m a koliko ona bila ogra­ničena sam o na određeni oblik revolucionarne p ropa­gande, niti je mogao biti razbijen.Na sjednici B iroa CK SKOJ-a, 24. siječn ja 1929, ras­pravljalo se o m etodam a rada u novoj situaciji koju je nam etnuo šesti siječanj. Povlačile su se paralele iz­među Vesnićeve Obznane iz 1920. godine i A leksandro­vog »manifesta« od 6. siječn ja 1929. godine. U prvom sudaru s režimom uoči nove 1921. godine P artija se n ije znala ni povući ni m obilizirati svoje snage, već je uzm akla bez borbe. Zato se iz poraza 1921. godine m o­ra ju izvući pouke koje bi politički rezu ltira le porastom revolucionarnog pokreta, i to — izbjegavanje »taktike

povlačenja« na ilegalne pozicije »uz m inim um žrtava«, čuvanje kadrova, ali sm jelost akcija; ta jnost rada, ali što šira veza s m ladim a, tj. d ruštvenim slojem radi kojega je SKOJ i osnovan. Hipnozu lažnog au to rite ta A leksandrove vojničke vlade razbiti prezirom prem a svim užasim a režim a sa sim bolom Glavnjače, ali uz ra ­dikalni p rijelaz na un u trašn je učvršćivanje Saveza na bazi tvorničkih ćelija. D em okratski centralizam , ali gvozdena disciplina i besprijekorno i brzo izvršavanje svih odluka viših instanci. U odnosu na nacionalno-revo- lucionam u om ladinu potlačenih nacija — akciona surad­n ja s članstvom lih organizacija, ali ne i pregovori s buržoaskim antikom unističk im vrhovima. To su, u k ra t­ko sažeti, zaključci spom enute sjednice Biroa CK SKOJ-a. koji su tada popraćeni Lenjinovom parolom: Baviti se našim svakodnevnim radom i biti uvijek sprem ni na sve!D etaljnije d irektive za rad skojevskih organizacija u H rvatskoj u novim uvjetim a dane su na pokrajin­skoj konferenciji u H rvatsko po tk ra j siječnja. Na njoj je posebno istaknu ta po treba rada na selu i neophod­nost da se, uz borbu pro tiv d ik ta tu re , ne zaboravlja ekonom ska bo rba radničke om ladine, štrajkovi, pokre­ti i dem onstracije nezaposlenih — bez obzira na za­b ranu k lasn ih sindikalnih organizacija i činjenicu da je u Jugoslaviji b ilo na snazi najreakcionam ije radnič­ko zakonodavstvo kakvo nije im ala ni jedna zemlja Evrope.SKOJ n ije prek idao kon tinu ite t svoje revolucionarne d je la tnosti ni u vrijem e otvorene d ik ta tu re a njegovo rukovodstvo je ostalo u zem lji i poslije travnja 1931. godine, kad su i posljednji članovi ĆK KPJ em igri­rali. M jestim ično razb ijan je SKOJ-a n ije značilo i n je­govu likvidaciju.U Zagrebu u to vrijem e rad i ilegalna tehnika SKOJ-a i CK SKOJ-a, te uz Mlađi boljševik, pokreće i svoj »časopis za teo riju i p raksu Mlađi lenjinist«. Prvi bro j izašao je u s rp n ju 1930. godine. U toj ilegalnoj tehnici š tam pane su velike količine letaka, koje su skojevci d ijelili p red tvornicam a ili ih noću bacali po ulicam a. Š iren je tih letaka, koje su izdavali revolucio­narn i s tuden ti s po tp isim a »kom unističkih sekcija« na našim sveučilištim a, bilo je 1929. gotovo isklju­čivi znak kon tinu ite ta revolucionarne djelatnosti m la­dih kom unista.Uoči Prvog m aja 1929. partijsk a i skojevska organiza­cija Zagreba organizirale su više letećih m itinga pred različitim tvornicam a. Jedan od tih m itinga održao je 27. travn ja p red R adionicom državne željeznice tadaš­n ji sek re ta r Pokrajinskog kom iteta SKOJ-a za H rvats­ku Grga Jankes, otvoreno rekavši radnicim a da govori u ime Kom unističke partije Jugoslavije i SKOJ-a. Za vrijem e njegova govora štitili su ga naoružani omla­dinci. Tom je prilikom Jankes, uz burno odobravanje p risu tn ih govorio o politici dik tatorskog režima, o ekonom skom položaju radnika i o značenju prvom aj­ske proslave. Za vrijem e Jankesova govora radnicim a su podijeljeni leci i M lađi boljševik.Prem da sada ni P artija ni SKOJ ne održavaju sim pa­tizerske grupe, mnogi neorganizirani m ladi radnici, usprkos m ogućim posljedicam a, dobrovoljno se pri­d ružuju akcijam a m ladih kom unista. Jedan od tih

102

radnika u Željezničkoj radionici bio jc, npr. Drago Stojaković (u toku NOB vojni i partijski rukovodilac, general JA), koji uoči prvom ajske proslave 1929. go­tovo javno dijeli radnicima komunističke letke.Iz mnogih dokum enata vidi se da je od 1931. u ve­ćini dem onstracija, koje su vodili uglavnom revolu­cionarni studenti Zagrebačkog sveučilišta, sudjelovala i radnička omladina Trnja. Međutim, organizacijsko obnavljanje SKOJ-a teklo je veoma sporo i sve do 1933. revolucionarni centar mladih ostaje sveučilište, dok radnička omladina, aktivna, ali nepovezana, malo gdje osniva vlastite organizacije.Ne može se reći da se Partija nije bavila omladinskim pokretom za vrijeme tzv. Privremenog rukovodstva. Ali tek 1933. CK KPJ zauzima odlučan kurs prema obnavljanju SKOJ-a. Na početku te godine rukovodstvo KPJ daje direktive organizacijama SKOJ-a da pojača­ju i ubrzaju »borbu za osvajanje većine radne omla­dine«, precizirajući pri tome i konkretne zahtjeve koje bi SKOJ morao isticati: protiv snižavanja nadnica, a za načelo — za jednak rad, jednaka plaća; za šesto- satni radni dan za omladinu od 16 do 18 godina, za pomoć mladim nezaposlenim radnicim a na račun d r­žave i poslodavca, protiv pro tjerivanja nezaposlenih radnika u zavičajna m jesta, za plaću i socijalno osigu­ranje svih šegrta, za posjećivanje šegrtskih škola u toku radnog vremena, itd.Prijelomna točka u obnavljanju SKOJ-a bila je proši­rena sjednica CK KPJ u drugoj polovici listopada 1933. godine. Na njoj je donesena odluka da se for­m ira centralno skojevsko rukovodstvo, koje će zami­jeniti tzv. predstavnike SKOJ-a u CK KPJ. Od p artij­skih organizacija na terenu zahtijevalo se da se što više angažiraju u pružanju pomoći SKOJ-u pri obnav­ljanju skojevskih organizacija. Svu političku odgovor­nost za rad SKOJ-a — kaže se u rezoluciji — snosit će KPJ. Značajno je da se sada posebno naglašava i važnost tzv. antim ilitarističkog rada i širenja anti­fašističke propagande. Nedostatak je rezolucije s te sjednice suvišno naglašavanje potrebe da se SKOJ orijentira na ekonomsku borbu radničke omladine, zatim ograničavanje na uske sindikalne granice, inaugu- riranje političkih problem a u kojima nema ni aluzije na nacionalno pitanje, na selo itd. Pa ipak je ta re­zolucija, i uza sve nedostatke, obilježila s tartnu točku organizacijskog jačan ja i novog poleta revolucionar­noga omladinskog pokreta u Jugoslaviji.U Zagrebu je obnova skojevskih organizacija započela 1933. godine. Prva obnovljena organizacija bila je u Radionici državnih željeznica. Nakon form iranja par­tijske organizacije, grupa iskusnijih radničkih aktivi­sta na čelu s Ivanom Krajaćićem i Adamom Vajgan- dom dala je inicijativu da se obnovi i skojevska orga­nizacija, te zadužila Dušana M amulu da kao predstav­nik partijske organizacije zajedno s Vinkom Jeđutom i Ivanom Sabolekom ponovo organizira nekada naj­jaču skojevsku organizaciju u gradu. Sa svojih 20 članova, sastavljena od najboljih i najuglednijih mladih radnika, ta je ćelija već 1933. proširila svoj utjecaj i djelovanje na sva odjeljenja Željezničke radionice. Braneći interese mladih radnika, opet kao prva i naj­aktivnija u gradu, ćelija je ubrzo proširila svoje dje­

lovanje i na čitav rajon Trnja tc je postala pouzdan oslonac Komunističke partije u izvršavanju brojnih revolucionarnih zadataka. Pri tome je posebno zna­čajno da se u loj ćeliji nikada nisu javljali avangardis- tički recidivi, koji su inače bili sporadična pojava u redovima intelektualne omladine. Na području Trnja između Partije i SKOJ-a u čitavom međuratnom raz­doblju postojala je tijesna suradnja i konstantna po­moć starijih mladima.Godine 1934. i u organizacijskoj formi potvrđeno jc ono što je već 1933. u praksi provedeno: radi širenja veza i utjecaja na širem teritoriju Trnja formiran je Rajonski komitet SKOJ-a. Brojna hapšenja, pa i ubojstva radnika nisu smanjila intenzitet revolucio­narne aktivnosti skojevaca Trnja, koji su i pogrebne povorke pretvarali u masovne demonstracije protiv režima (pokop Adama Vajganda).Akcije komunističke omladine na tom području po staju sve masovnijc i raznovrsnije, te nailaze na široki odjek u čitavom gradu. To je pokazala i zagrebačka proslava Prvoga maja 1934. U demonstracijama uoči Prvoga maja nošena je crvena zastava, a sudionicima povorke priključila se i radnička omladina Trnja koja još nije bila organizirana.Dijeljenje komunističkih letaka i ispisivanje parola po zidovima i pločnicima bilo jc gotovo svakodnevni zadatak te generacije mladih komunista. Skojevska organizacija Željezničke radionice ispisivala jc parole u za nju određenom rajonu, obično na potezu između Zrinjevca i današnjeg Lenjinovog trga. Parole su ispi šivane rukom kistom i bojom ili pomoću pokretnog drvenog valjka na kojem su bila nalijepljena gumena slova i pričvršćene drvene kutije s fileom za bojenje valjka neizbrisivim minijem.Posebna se pažnja posvećivala mladim još neopredi­jeljenim radnicima. Drugarskim ophođenjem, indivi­dualnim razgovorima, pomoći u radu ili rješavanjem njihovih osobnih problema te davanjem na čitanje naprednih listova i časopisa svakome od njih omogu ćavano je da se u dužem ili kraćem razdoblju racio­nalno opredijeli hoće Ii sc vezati uz revolucionarni omladinski pokret.Uz brojne ilegalne i legalne skojevske i partijske orga­ne, koji su redovno raspačavani i u radionici i na čitavom željezničkom čvoru, od 1934. ponovo je po krenut i ilegalni list pod naslovom Željezničar. To je sada zajednički organ Partije i SKOJ-a, koji »izdaje« — kako je označeno uz naslov — »Rajonski komi­tet željeznica Saveza kom.(unističke) Omladine i Kom.(unističke) Partije Zagreb«. Prvi broj toga lista izašao je potkraj 1934. a drugi u ožujku 1935. Dok su Proleter, Mlađi boljševik i slični ilegalni listovi, koji su se raspačavali na području Trnja, bili i informa­tivni i instruktivni organi za sve komunističke orga­nizacije, Željezničar je tematski bio okrenut prilikama u radionici i položaju željezničkih radnika. To je uoč­ljivo već iz naslova pojedinih članaka, npr.: »Kako se pljačkaju radnici u robijašnici državnih željeznica na Glavnom kolodvoru«, »Kako se radnike vara po­moću penzionog fonda« i si. Neki su članci bili po­svećeni akcijama koje su u to vrijeme poduzimale skojevska ili partijska organizacija. Tako je, npr., čla-

103

nak pod naslovom »U borbi protiv ra tne opasnosti i rata« bio poticaj da se i radnička om ladina T rn ja uključi u m irovni pokret om ladine koji je u Jugo­slaviji vodio SKOJ.Godine 1934. zagrebačka je organizacija SKOJ-a sa svojih 240 članova bila na jb ro jn ija u Jugoslaviji. Ali bez obzira na njezinu bro jčanu snagu, ona se jo š nije uspjela riješiti svoje dugogodišnje izolacije od širo­kih slojeva omladine. N eprestano na oprezu pred mogućnošću provala ili provokacija, ona nije uspjela probiti onu m ističnu barije ru sektašlva kroz koju su mogli proći sam o najprovjeren iji i »izabrani«. Ako bismo tražili izuzetke, našli bism o ih sam o u dvije organizacije — u dalm atinskoj, naročito sp litsko j i u tm janskoj.Radnička om ladina T rn ja već od 1933. godine m asovno se učlanjivala u Radničko plan inarsko društvo »Prija­telj priode« koje je već tada bilo pod isključivim vodst­vom kom unista. Prem da su u to društvo, koje je imalo oko 1200 članova, bili učlanjeni i sta riji radnici, ve- vinu članstva činila je radnička om ladina. U poseb­noj om ladinskoj sekciji, u kojoj je bio najak tivn iji tanko Gredelj iz Željezničarske radionice, skojevci su irganizirali redovna predavanja, č itan je naprednih li- tova i časopisa, posuđivanje knjiga progresivnih pi­

jaca. a posebno su njegovali individualni rad. Radnič­ka je om ladina činila većinu članstva i u ostalim sek- ijam a toga društva. Jedan od pokretača rada društva Prijatelj prirode« i p re tvaran ja toga društva u legalnu

iaz.il aktivnosti radničke om ladine Zagreba bio je ne- <adašnji skojevski ak tiv ist Razdraz, koji je tri godi­le bio tajnik toga društva. Uz n jega su posebno zapa­ženi: Antun M rak, A ndrija Ram ljak, Ivan Sabolek, Franjo Culjak, Jakob B auer, Ivan Š iftar, Milan Pri- lek i dr. Značajan pothvat, vezan uz to društvo , bila e izgradnja izletničkog dom a »Glavica«, koji su izgra- lili sami članovi dobrovoljnim radom . i)ruga organizacija, legalna baza za d jelovanje radnič- <e om ladine T rnja, bilo je kulturno-prosv jetno društ- o »Mladost«. Osnovano je 1934. na in icijativu Rajon- kog kom iteta SKOJ-a »Lenjin« sa svrhom da k u ltu r­ni um jetničkim priredbam a, različitim oblicim a p ro ­svjetnog rada, političkim odgojem , igram a i izletim a is- rgne om ladinu ispod u tjeca ja ulice, režim ske ili kle- ikalue propagande, te da jo j pruži osnovne inform a-

-ije o zbivanjim a u zemlji i svijetu . Kao i u »Prijate- ju priode«, i u tom e su društvu posto jale bro jne

sekcija za koje sc om ladina slobodno opred jeljivala aroma vlastitim afinitetim a. U društvenim p ro sto rija ­ma održavana su redovna ak tualna po litička p reda­vanja i m arksistički kružoci. U »Mladosti« su 1935. form irane tri skojevske ćelije i vezane uz Rajonski komitet »Lenjin«. Odavde su raspačavani kom unistički leci i ostali propagandni m aterija l, a uoči petom ajsk ih izbora 1935. članovi su kolektivno odlazili u predizbor- nu agitaciju.Sva ta radnička i intelek tualna om ladina, okupljena oko tih društava, ulazila je zajednički u sve politič­ke akcije. P rim jer za to bile su dem onstracije , 6. siječ­nja 1935. u povodu godišnjice proglašenja Aleksandro­ve d ik tature . Pod vodstvom skojevske i p a rtijske o r­ganizacije organizirane su dem onstracije u Nikolićevoj

Radnici alatnice Radionice državnih željeznica oko 1935. godine za vrijeme prekida rada

ulici p red kinom »Luxor«, u kojem se tada prikazivao sovjetski film »Celjuskinci«. Masa dem onstranata iz svih krajeva grada, posebno iz T rn ja , štićeni udar­nim grupam a om ladinaca, pošli su pod crvenom za­stavom od Nikolićeve u dva pravca: jedna grupa kroz Gajevu na Jelačićev trg, a d ruga grupa na Preradovi- ćev trg. Putem su izvikivali parole protiv režima, za uk idanje Zakona o zaštiti države, za dem okratske slo­bode, za oslobođenje političkih krivaca. O organizaciji tih dem onstrac ija govori sam a činjenica da usprkos policijskoj in tervenciji n itko od dem onstranata nije uhapšen.Drugi p rim je r pruža nam sačuvani izvještaj iz Zagre­ba upućen C entralnom kom itetu KPJ u kojem se govori o proslavi O ktobra i dem onstracijam a na Trnju,7. studenog 1935. Te se večeri, kaže se u izvještaju, okupilo oko 600 radn ika »koji su oko 10 m inuta sa dve crvene zastave prolazili u licam a, pevali revolu­cionarne pesm e i klicali razne parole. D em onstracija je pozdravljena od s trane građanstva. Kada su de­m onstran ti prolazili u licam a građanstvo je odobravalo: ’Živeli! Tako je !’ Ni jedna od posljednjih naših dem on­s trac ija u tom pogledu n ije tako dobro u sp je la ...« . Dalje se kaže da su istodobno izbile spontane demon­strac ije na predstav i film a »Pastir Kostja« uz klica­n je Sovjetskom Savezu.Skojevci T rn ja poveli su također dem onstracije pred n jem ačkim konzultaom na Zrinjevcu, 20. X 1935. Zbog sudjelovanja u tim dem onstracijam a bio je uhapšen Dušan Zlatić, b ravarsk i pom oćnik u Željeznič­koj radionici s ostalim om ladincim a T m ja.Godine 1935. zagrebačka je organizacija im ala oko 250 članova organiziranih u 38 ćelija. Dok se partijska or­ganizacija T rn ja pred sve većom fašističkom opasnoš­ću uključila u široku akciju za stvaran je narodne fronte, odnosno Jedinstvene radničke partije , skojev­ska se organizacija angažirala na s tvaran ju Saveza radne om ladine grada i sela. Ni m anja provala na pro-

104

1 jede 1935. nije sm anjila intenzitet revolucionarne ak­tivnosti te generacije mladih komunista. U loj su pro­vali uhapšeni Dušan Mamula i Dragutin Mance, ali ni jedan na policiji nije ništa priznao, pa je provala zau­stavljena. Na m jesto Mamule, koji jc osuđen na tri godine robije, u Rajonski komitet Partije kooptiran je Antun Mrak, a za sekretara Rajonskog komiteta SKOJ-a »Lenjin«, um jesto Mamule, postavljen jc Ivan Sabolek, a zatim Vinko Jeđut, dok su članovi bili Janko Gredelj i Andrija Humljak. Koliki je ugled uživala partijska i skojevska organizacija Trnja ne samo u gradu, već i u najvišim forumima Partije i SKOJ-a svjedoči podatak da je, npr., Ivan Krajačić, bio 1935. član Mjesnog i Pokrajinskog kom iteta KPJ za Hrvats­ku, Andrija Hum ljak član Mjesnog kom iteta SKOJ-a, a Vinko Jeđut i Ivan Sabolek delegati na mjesnoj, pokrajinskoj i Četvrtoj zemaljskoj konferenciji SKOJ-a. Jeđut je te godine izabran za člana Pokrajinskog ko­miteta za Hrvatsku, a Ivan Sabolek najprije za se­kretara Pokrajinskog kom iteta (zadužen za selo), a na Četvrtoj konferenciji za organizacijskog sekretara Centralnog kom iteta SKOJ-a. Ivan Sabolek, koji je u to vrijeme stanovao na T m janskoj cesti 76, priprem ao je referat za rad među radničkom omladinom, a bio je i jedan od autora rezolucije u 13. točaka na Pokra­jinskoj konferenciji SKOJ-a za H rvatsku u ljeto 1935.

Raspuštanje SKOJ-a 1936.

Ni velika provala, koja je potkraj 1935. zahvatila par­tijske i skojevske organizacije u Hrvatskoj, nije pore­metila kontinuitet revolucionarnog rada mladih ko­munista na području T rnja. Istina, uhapšeni su naj­prije Vinko Jeđut, Ivan Sabolek, Vinko Mušković, Franjo Mihl i Ivan Ribarić, ali je osuđen samo Sa­bolek na tri godine robije* dok su se ostali vratili na posao i nastavili svoju revolucionarnu djelatnost. Pot­kraj prosinca uhapšeni su i Andrija Hum ljak, Antun Mrak i Ivan Š iftar, ali ni ta provala nije proširena na ostale članove organizacije u Tm ju.No, ono što nisu učinile provale, učinila je jedna po­grešno in terpretirana odluka Šestog kongresa Komu­nističke omladinske internacionale. 0 čemu je riječ? Na Sedmom kongresu Kominterne, koji je održan u Moskvi od 25. srpn ja do 20. kolovoza 1935, raspravlja­lo se i o stan ju u m eđunarodnom omladinskom pokre­tu te ukazalo na opasnost koju fašizam nosi mladoj generaciji. Georgi Dimitrov, tadašnji generalni sekretar Kominterne, u svom referatu »Ofanziva fašizma i zada­ci Komunističke internacionale« zahtijevao je da se u komunističkim partijam a jednom zauvijek prekine s

> Nesmanjenu aktivnost skojevaca na Trnju potvrđuje i pismo Beli Mrak. 7. XII 1936. Sabolcku u kaznionicu. Ona piSc: .Nadalje ona tvoja muzička grupa iz tvoje ulice su Ijcpo napredovali, irnadu one male prostorije proSircnc i održali su čajanku i daju svojoj mladosti oduška. Budi hrabar i čvrst, pa kad izađc5, moči ćc5 s njima da vodiš radost života.« Zbog ovoga pisma Mrak jc bila pozvana na odgovornost, ali sc ona poziva na društvo .Mladost« o kojem da jc pisala, pa pro­tiv nj nije podignuta optužba. Sabolku su pisale u zatvor i Ljubica Gcrovac i Smilja Bodlović.

tutorskim mentalitetom u odnosu prema pokretima mladih i konačno shvati »ogromno značenje omladine u borbi protiv fašizma«. Problemi omladine, rekao jc Dimilrov, nisu samo problemi mlade generacije već »čitavog komunističkog pokreta«.Iz referata na kongresu izvučena su tri zaključka: 1. da se analogno antifašističkoj narodnoj fronti stvori i jedinstvena antifašistička fronta mlade generacije, 2. da se stvori i jedinstvena fronta radničke omladine, i 3. da se uz pomoć komunističkih partija u svakoj zemlji — iz temelja reorganiziraju savezi komunističke omladine.Detaljnija razrada lih zaključaka Sedmog kongresa Kominterne prepuštena je Šestom kongresu komu­nističke omladinske internacionale. I taj je kongres održan u Moskvi od 25. rujna do 10. listopada 1935 Na njemu su sudjelovala i tri delegata iz Jugoslavije: Boris Kidrič, Karlo Luter i Vjeko Ivanišcvić. O prvom i drugom zaključku gledišta delegata brzo su usklađena u zajedničkoj platformi za mobilizaciju širokih slo jeva mladih u borbu protiv fašizma — sažetoj u paroli: za slobodu, m ir i napredak. Tu je parolu trebalo samo dopuniti konkretnim političkim, ekonomskim i kultur­nim zahtjevima svakog saveza komunističke omladine — prema specifičnostima svake zemlje u kojoj pojc dini savez djeluje. No, u trećem zaključku o modali­tetim a kako reorganizirati savez komunističke omladi­ne, kako prom ijeniti njegovu metodu i sadržaj rada. delegati nisu odmah mogli naći zajedničku formulu. Dok su jedni mislili da su dovoljne neznatne organi­zacijske promjene, da bi savezi prenijeli težište svog rada u masovne omladinske organizacije, drugi su zahtijevali da se svi savezi komunističke omladine raspuste. I jednom i drugom ekstremu energično se suprotstavio sekretar Centralnog komiteta SKOJ-a Bo­ris Kidrič. On je obavijestio kongres da je u Jugosla­viji već prije loga skupa Četvrta zemaljska konferen­cija SKOJ-a zaključila da se karakter Saveza bitno izmijeni.Kidrič je također upozorio da je izmjena karaktera komunističkih omladinskih saveza dugotrajan i složen proces, a da će stvaranje jedinstvene antifašističke fronte mladih ovisiti isključivo o elastičnosti i umješno­sti komunističkih omladinaca. Oni će, rekao je, imati funkciju revolucionarne jezgre u legalnim, masovnim omladinskim organizacijama, čije će članove pridobi­vati za jedinstvenu antifašističku frontu, ali ih se ne smije sprečavati, ako žele ostati članovi svojih orga­nizacija i održavati veze sa svojim partijam a ili senio­rima, kao što ćemo i mi održavati veze sa svojim ko­munističkim partijam a i širiti simpatije za komunis­tički pokret. Kongres je usvojio zaključak za koji se borio Kidrič: da se komunistički omladinski savezi reorganiziraju i odbace svako sektašlvo i kopiranje Partije, ali da organizacijski oblici omladinskih saveza ne budu identični za sve zemlje, kao što je bilo do tada, već prilagođeni specifičnim prilikama svake zemlje i svakog pokreta. Zajednička bi bila samo čvrsta veza s »revolucionarnom avangardom proleta­rijata«, tj. s komunističkim partijam a.Petnaestoga studenog 1935. održana jc sjednica CK KPJ na kojoj se govorilo o provođenju tih odluka.

105

Kao sek re ta r CK SKOJ-a Boris K idrič je u obliku proglasa »Članstvu SKOJ-a i svim m ladim ljudim a u Jugoslaviji« izradio p latform u na kojoj čc sc povesti akcija za realizaciju odluka obiju internacionala. Na slijedećoj sjednici CK KPJ, 29. studenog 1935, taj Ki- dričev tekst jc i form alno odobren.Nakon loga je CK KPJ na početku 1936. poslao in­terno pismo partijsk im organizacijam a kojim je po­kušao detaljn ije ob jasnili novu organizacijsku s tru k ­turu i funkciju om ladinskih organizacija. »Ništa ne­legalno ne likvidiram o dok nije 'iz u m rlo '. ..« — kaže sc u pismu. Drugim riječim a — ilegalni kom iteti i ćeli­je bit će likvidirani tek onda kad njihov posao preuz­me legalni odbor.Čini se da tu d irektivu na terenu n itko nije shvatio. Već u siječnju 1936. u CK su stigli izvještaji iz H rvat­ske, Slovenije i S rb ije iz kojih se vidjelo da su di­rektive CK shvaćene kao zahtjev za raspuštan je svih organizacija SKOJ-a. Među prvim a su pale najveće o r­ganizacije u H rvatskoj, zatim u Sloveniji, Srb iji itd. Dio »najboljih« članova p rim ljen je u P artiju a ostali su »raspušteni«. Uzalud su CK KPJ i CK SKOJ-a slali na teren nove direktive, jednu za drugom , i upozora­vali preostala skojevska rukovodstva da su »užasno lo­še« shvaćene odluke Šestog kongresa K om unističke omladinske internacionale.Potkraj 1936. Tito, tada već organizacijski sek re ta r CK KPJ. ogorčen je stan jem u redovim a m ladih u Zagre­bu. S ituaciju je ocijenio kao »haos«, i dodao da je • d isciplina . . . strahovito popustila«. Pri »reorganiza­ciji prebrzo (se) radilo«, pa više n itko »nikoga ne sluša«. »Raspustili su SKOJ a da poslije nisu znali ti raspušteni om ladinci što i kako da rade.«Prema tome jedna pogrešno p ro tum ačena d irek tiva moskovskih kongresa donijela je neželjene posljedice koje su privrem eno — do Titova dolaska na čelo CK KPJ — usporile razvoj revolucionarnoga om ladinskog pokreta u Jugoslaviji.Kao jedna od prvih žrtava pogrešne in te rp re tac ije odluka Šestog kongresa K om unističke om ladinske in­ternacionale pala je i skojevska organizacija u T rn ju . Bosiljka-Beba K rajačić, koja je nakon hapšen ja Lea Matesa vodila tehniku CK SKOJ-a, kaže u svojoj iz­javi da je nakon Šestog kongresa K om unističke om ­ladinske internacionale iz Beča došao u Zagreb S tefan Mitrović (Filip) da prenese od luku o ra spuštan ju SKOJ-a. »Meni je dao u zadatak«, kaže, »da odem u kom itet SKOJ-a Željezničke radionice. S jećam se, bila je zima 1936. godine. Gacala sam po b la tu da uđem u neku kućicu na tadašn jo j periferiji. P ren ije la sam im direktivu: širom o tvoriti v ra ta SKOJ-a, p rek inu ti s praksom ilegalnih sastanaka, na legalnoj osnovi kroz legalan rad okupiti što širi krug m ladih itd. Im ate sindikat, legalnu organizaciju, o tvara jte m ljekarstva, brijačnice, zadruge kao sastaja lišta , ukratko : snađite se. Bio je to šok, ljudi utučeni. K ada su me p ratili od Glavnog kolodvora prem a T m ju , ni riječi nisu progovorili. Zanijemili. Osjećali su se kao da ih elim i­niramo.« No d irektiva je m orala biti provedena i SKOJ je u T rn ju zaista raspušten.Pa ipak, nikakva direktiva n ije mogla »eliminirati« mlade revolucionare kojim a je Program SKOJ-a bio

sastavni dio njihova života, njegov sm isao i cilj. Nakon k ra tk o tra jn e zabune i obaveznog pitan ja: što da se radi, m ladi su se instinktivno vezali uz Partiju , bez obzira jesu li bili njezini članovi ili nisu. A stariji, iskusniji revolucionari, kojim a je dugogodišnji ilegalni rad utisnuo sposobnost p rilagođavanja svakoj situa­ciji, kao da su i sam i osjetili besm isao te odluke, p ru ­žili su svu pomoć m ladim a ili svojim osobnim anga­žiran jem u legalnim om ladinskim organizacijam a ili p rivlačenjem om ladine na rad u URSS-ove sindikate. Time su ponovo zatalasali i nekadašnje članove SKOJ-a i sim patizere koji su po svojoj idejnoj o rijen taciji, a ne po form alnoj pripadnosti kom unističkoj organi­zaciji, nastavili sm išljenim kontinu iran im radom u svojim legalnim bazam a i legalnim organizacijam a Par­tije.P rem da jc baš u to vrijem e policija pokušala zabrana­m a onem ogućiti legalno d jelovanje »Mladosti«, nakon k ra tko tra jnog zasto ja, od veljače 1937. ono doživljava novi preporod . Tada je izabran novi odbor: za pred­sjednika Hanzi Hadžić, a za ta jn ika Vinko Jeđut. H adžića je na tu funkciju dovela Dina Zlatić, a Jeđuta je za rad te legalne organizacije zadužio R ajonski ko­m itet Partije . Od te godine u »Mladosti« se aktivira i Janko G redelj, izvanredan »masovik« i revolucionar posebnih organizatorsk ih sposobnosti. U odboru su i Slavko Blašković, Rudolf M arušić, Stevo Jovelić, Mi­lovan Mužević, Dinko Violoni, B ranko Škrin jar, Vlado Grgašević i d r .10 Sada društvo bro ji više od tisuću članova i postaje sabiralište napredne om ladine cije­log T rn ja . u koje redovno dolazi i om ladina iz ostalih dijelova grada. Uz politička i naučno-populam a preda­vanja tu su se održavale i priredbe, konferencije, ča­jan k e . . . U kratko — »Mladost« je postala legalni cen­ta r m ladih i nosilac kultum o-prosv jetnog i političkog života radničke om ladine T rnja.Značajno je da ni frankovci ni klerikalci, pa ni HSS- -ovci, na pod ruč ju T rn ja nisu imali većega u tjecaja na om ladinu ni nakon 1937, kad su sve opozicijske građanske političke partije , posebno frankovci, poja­čale b itku za om ladinu. Dapače, 1937. godine komu­nistička om ladina osvojila je i Sportsk i klub »Trnje« koji je do tog vrem ena bio u rukam a desnih HSS- -ovaca i frankovaca. N akon ra spuštan ja SKOJ-a, URSS- -ovi sind ikati postali su također bazom revolucionar­nog djelovanja radničke om ladine. Na izletima, organi­ziranim posredstvom RAPLAZU (Radnička plan inar­ska zajednica u okviru URSSJ-a), sudjelovalo je na tisuće radnika, a p riređ ivani su i b ro jn i koncerti. Me­đu aktiv istim a s pod ručja T rn ja u tom se društvu posebno isticao Janko G redelj.

Titova reorganizacija SKOJ-a i novi polet revolucionarnog om ladinskog p o k reta u T rn ju

Godina 1937. i za revolucionarni om ladinski pokret na p odručju T rn ja im a značenje prekretnice. To je, nai­me, godina Titova dolaska na čelo KPJ, koji već 1936, kao jedan od specijalnih zadataka CK KPJ, is­tiče po trebu reorganizacije SKOJ-a.

106

U proljeće 1937. Tito jc form irao Centralnu omladin­sku komisiju na čelu s Ivom Lolom Ribarom. U tu komisiju Tito je odredio i Lea Matesa i još jednoga mladog komunista iz Zagreba. Do danas nije pouz­dano utvrđeno tko je bio treći član te komisije, ali se pretpostavlja da je Tito odredio Dušana Mamulu, premda je Mamula u to vrijeme bio na robiji. Ako je ta pretpostavka točna, to bi bilo još jedno priznanje revolucionarnoj omladini T rnja za njezin udio u ko­munističkom omladinskom pokretu Jugoslavije, je r je Mamula radio u »Ventilatoru«.Tito je znao da je SKOJ moglo spasiti samo homo­geno partijsko i skojevsko rukovodstvo s jasno izgra­đenom koncepcijom o ulozi omladine u predstojećim sudbonosnim događajima. Znači, trebalo je učvrstili SKOJ organizacijski i idejno i dati mu novi sadržaj rada i novo rukovodstvo.U povijesnom Titovom članku objavljenom u svibanj­skom broju Proletera, pod naslovom »SKOJ na novom putu«, Tito se osvrće na prošlost te revolucionarne organizacije m ladih koja ima »sjajne tradicije . . . mno­gobrojne divljenja vrijedne prim jere herojstva i sa- mopožrtvovanja«. Tito kaže da je ona »iz svojih re­dova dala ne mali broj najboljih boraca, kao što su Zlatko Šnajder, Oreški, Mišić, Marganović, Kolombo i mnogi drugi. Ali SKOJ nije bio masovna organiza­cija. SKOJ je bio samo kopija partije. Nije bio pove­zan sa širokim masama omladine, nego je izolovano od te mase vodio borbu . . . kojoj su se mladi divili ali nisu u njoj sudjelovali«.Osnovne zadaće što ih Tito u tom članku stavlja pred mlade jesu: »1. Rad na razvoju i učvršćenju svih de­m okratskih, naprednih i kulturnih organizacija, 2. Djelatnost u korist saradnje svih naprednih omladin­skih organizacija, 3. Odgoj omladine u duhu borbe protiv fašizma, a za dem okratiju, napredak i mir, 4. Čuvanje legalnosti svih om ladinskih organizacija.«To je sum arno izložena Titova platform a na kojoj će se obaviti reorganizacija SKOJ-a. To su sm jernice za budući rad m ladih — sagledane kroz prizm u borbe za ostvarenje jedinstva radničke klase i narodne fron­te u Jugoslaviji. Umjesto izolirane sekte, Tito zahti­jeva široku antifašističku frontu mladih pokoljenja form iranu m eđusobno povezanim masovnim organi­zacijama, u kojim a se neće isključivim isticanjem po­litičkih ciljeva sadržajno osirom ašiti život mladih, već naprotiv pružiti i »mogućnost za zabavu, sport i ra­zonodu«.Značajno je da nema gotovo ni jednog Titovog pisma iz tih dana, u kojem govori o omladini, a da ne uka-

M Među stotinama aktivista »Mladosti« posebno su se isticali: Drago Stojaković (koji je u to vrijeme bio sekretar Rajonskog komiteta Par­tije), Dragica Hotko, Dina Zlatić. Antun Bibcr Tchck. Josip MuJcvić. Stjepan Skmjug, DuSko Zlatić, braća Rudo, Mirko i Đuro Posavcc, Franjo Mihl. Albert Uršić, Ivan Pivarić, Grgur Karlovčan, Mirko Frko- vić, Stjpan Mokosek, Ivan Sabolek, Drago Jakovčcvić, Marija 2nidarcc, Oto Zunko, Geno Bajer. Branko Skrinjar, Stankir. Tibor Zclinka, Boris Štipan. Valent Jedvaj, Ratko Cvctković, Antun Mrak, Franjo Kolar. Đuro Trbojević, Franjo Suk, Josip Hadclan, Ivica Sutlović, Milan Bihlcr. Edo Grgeč, Ivan Lazić, Stjepan Krznarić. Vesna Arapović. Josip Miiir. Rudolf Mancc, Branko Ivančević, BoSko PiSkurić, Dudo Ccrmak. Lea Albahari, Salamon Albahari i dr.

zuje na potrebu borbe protiv šovinizma. Pa i u spo­menutom članku ističe da »omladina treba i može da odigra krupnu u lo g u ... u međusobnom približavanju naroda Jugoslavije«.Time je i revolucionarnoj omladini Trnja konačno pružen dokaz da jc Partija ne »eliminira«, te kako se od nje očekuje da postane glavni oslonac pokreta u sudbonosnim događajima koji će ubrzo uslijediti. Premda 1937. još nisu bile obnovljene skojevske or­ganizacije na Trnju, one de facto djeluju u svim le­galnim organizacijama. U SKOJ se primaju novi čla novi, ali im se sve do 1939—40. ne govori da su čla­novi ilegalnih komunističkih organizacija. (Taj »staž« priznat će im se tek poslije oslobođenja.) Bitno je, međutim, da revolucionarni omladinski pokret sada poprima dimenzije kakve u svojoj dvadesetogodišnjoj prošlosti nikada nije imao. Obilje organizacijskih for mi, koje su poput valova širile pokret, danas je gotove nemoguće registrirati. Svuda, gdje god je bila prisni na Partija, gdje god je vođena politička akcija ili š trajk , bila je i omladina. Akcije postaju zajedničke i gotovo ih je nemoguće razdvajali.U sklopu »Mladosti« 1937. formiran je odbor za pomoć španjolskim dobrovoljcima, koji jc najprije bio anga­žiran na slanju boraca u Španjolsku, a zatim na prikup­ljanju m aterijalne pomoći dobrovoljcima. »Mladost« je postala centrala za prikupljanje pomoći sa čitavog područja Zagreba. Tom je akcijom rukovodila Dina Zlatić. Poslije Ivana Krajačića, s područja Trnja od­laze u Španjolsku i tri člana upravnog odbora »Mla­dosti«. U tom odboru svojim zalaganjem posebno se isticao Janko Gredelj.Od 1938. u agitaciji za osnivanje Stranke radnog na­roda, koju je na području T m ja vodio Antun Biber Tehek, Partija u omladini nalazi najbolje agitatore. U Narodnoj pomoći, koja na području T m ja broji više od tisuću članova, radi omladina; u novoosno­vanim komunalnim organizacijama opet je angažirana omladina, a, osim u URSS-ove sindikate, mladi komu­nisti ulaze i u Hrvatski radnički savez, te i od njega stvaraju novu rezervu Partije.No, ni policija nije prestajala svojim napadima na revolucionarni omladinski pokret. Naprotiv, što se taj pokret više širio, što je omladina bila aktivnija, to su i napadi bili sve žešći. Ali unatoč brojnim pojedinač­nim hapšenjima, sve do okupacije na području Trnja nije zabilježena ni jedna veća provala, što posebno svjedoči o organizacijskoj čvrstoći i snazi toga pokreta. Pred učestalim napadima policije »Mladost« i »Trnje« međusobno se vežu u svim akcijama i jedno društvo služi drugome kao rezerva u slučaju policijske za­brane.Od 1939. do 1940. posebna se pažnja posvećuje ideo­loškoj izgradnji članstva. U tu svrhu organizirani su brojni kursovi na kojima se proučavala H istorija SKP (b), KPJ, m aterijali o konspiraciji itd. Cak i na par­tijskim kursovima prisutna je omladina. Na jednom od tih kursova pri Željezničkoj radionici 1940. preda­vao je Milutin Baltić.Uoči rata na području V rajona, koji je tada obuhva­ćao i područje Trnja, prema izjavi Marka Belinića,

107

bilo je 97 članova KPJ, a b ro j članova SKOJ-a bio je znatno veći, i nemoguće ga jc danas u tvrditi. N aro­čito jc bila aktivna skojevska organizacija Zanatske škole radionice na čelu s Ivanom Lazićem. (U toj su se organizaciji isticali i Milovan Mužević, Zvonko Snc- ler. Eduard K ancir i dr.).Do VI konferencije SKOJ-a 1940, sek re ta r Pokrajinskog kom iteta SKOJ-a za H rvatsku opet je Dušan Mamula, a u Mjesnom kom itetu S tjepan Skrnjug, koji je uoči rata bio sek re ta r Petog rajonskog kom iteta SKOJ-a. Među stotinam a političkih akcija u kojim a je sudje­lovala om ladina T rn ja uoči napada H itlerove N jem a­čke na Jugoslaviju po masovnosti i učinku, osim prvo­majske proslave 1940, mogu se izdvojiti lipan jske de­m onstracije 1940. koje su se kreta le s T rn ja i bivše Varaždinske ceste i T rešnjevke. U n jim a je istaknut rta lit jcv za povratak španjolskih dobrovoljaca. Tom je prilikom policija upotrijeb ila vatreno oružje, pa je radnik M arijan Bulković teško ran jen i u bolnici je

Potkraj kolovoza 1940, prem a izjavi A ntuna B ibera IVlieka, Mjesni kom itet Partije o rganizirao je dem on­stracije protiv ra ta i skupoće i p ro tiv vezivanja Jugo­slavije za osovinu Rim—Berlin, kao i p ro tiv pojača- iog terora režima nad klasnim radničk im pokretom . Tada su priređene dem onstracije na Jelačićevom trgu, ili ih je policija razbila. Nove dem onstracije određene -u za 7. ru jna 1940. Za početak d em onstracija izabrano e m jesto ispred kina »Trnje« na T m jansko j cesti (da- tašnje kino »Romanija«). N ajp rije je održan k ra tak n iting na kojem je govorio Stipe Ugarković, a zatim e nekoliko tisuća ljudi, većinom om ladine s transpa- entim a, krenulo T rn janskom i današn jom ulicom Pro- eterskih brigada. Policija je bila iznenađena bro jem aidionika u povorci pa sc, nakon sukoba s dem on­strantim a kod M artinovke, m orala povući, a dem on­stranti su nastavili pu t prem a Trešnjevci. Tada je lolicija zauzela nove položaje na Savskoj cesti, ali

n ije usp jela spriječiti p rijelaz dem onstranata na Treš- njevku, iako je upotrijeb ila i vatreno oružje.Policija je b lokirala sve glavne prilaze Trešnjevci, ali su kod podvožnjaka, u blizini nekadašnje ženske kaz­nionice, kom unisti na prijed log Teheka napali iz ku­kuruza policijsku konjicu kam enjem . K onjica se po­vukla, a dem onstran ti su neom etano nastavili p u t pre­ma Trešnjevačkom trgu. Čitav južni dio grada bio je te večeri neko vrijem e zahvaćen dem onstracijam a. M eđutim , na Trešnjevačkom trgu došlo je do najžešćih ok rša ja s policijom . Videći da je blokirana, policija je upotrijeb ila vatreno oružje. U tom e jo j je pom a­gala i Mačekova »Zaštita«. Tada je ran jen i jedan od organizatora tih dem onstracija Antun Biber Tehek te jedna kolporterka koja je prodavala novine na T rešnjevačkom trgu.U jeku najžešćih sukoba s policijom radnicim a se prik ljučio i pokojni Rade K ončar, prem da m u je to kao visokom p artijskom rukovodiocu bilo izričito zabra­njeno. Njegova p risu tnost, kaže Antun Biber Tehek, ulijevala je dem onstan tim a h rab ro st kao prisu tnost generala u prvim borbenim redovim a.D em onstracije su počele oko osam sati navečer i tra ­ja le su gotovo do pola noći. To su poslije p rvom aj­skih d em onstracija bile najm asovnije i najduže de­m onstracije u to vrijem e u Zagrebu. U tim je dem on­strac ijam a ran jeno i nekoliko policajaca.Posljednje veće dem onstracije , organizirane na pod­ruč ju T rn ja , izbile su tri dana nakon što je vlada Cvelković-Maček potp isala T ro jn i pak t, 28. ožujka 1941. Tada su bile form irane dvije kolone dem on­s trana ta : jedna na T rešnjevci, druga na T m ju s ci­ljem da se ob je spoje na Jelačićevom trgu. Međutim , do Jelačićevog trga se probila sam o kolona s T m ja, dok je trešn jevačku policija u sp jela zaustaviti kod podvožnjaka na Savskoj cesti i kod Sam oborskog ko­lodvora.

Ti njansko općinsko područje na zapadu međaši s Trešnjevkom, Savskom cestom >đ žel jezničke pruge do Save.

Sindikalni pokret radničke klase Trnja u međuratnom razdoblju

Uvod

Pojačana industrijalizacija T rn ja u m eđuratnom raz­doblju imala je za posljedicu intenzivan kvantitativan rast radničke klase, pa je i sindikalna aktivnost na tom području bila veoma intenzivna i raznolika. Sindikalni pokret — osobito njegov revolucionarni dio pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije, od­nosno poslije 1937. pod vodstvom Komunističke par­tije H rvatske — povezivao je ekonomsku borbu s po­litičkom borbom . Strukovna, ekonomska borba tim prokom unističkim sindikatim a bila je dio klasne borbe usm jerene na rušenje tadašnjih društvenih odnosa i uspostavu novih, socijalističkih. Radi toga su se revo­lucionarni sindikati veoma aktivno angažirali u vođe­nju svakodnevnih borbi radnika za bolje radne i mate­rijalne uvjete i u jačan ju klasne svijesti.Pod udarom režima imena revolucionarnoga sindikal­nog pokreta m ijenjala su se, ali im je cilj ostajao isti. Na T m ju su ti sindikati imali čvrsto uporište, i često su upravo radnici T rnja bili predvodnici akcija koje su zatim pokrenule i široke radničke mase ne samo Zagreba nego i Hrvatske, pa i Jugoslavije. To se odnosi osobito na željezničare čiji se sindikalni život odvijao s južne strane pruge, tj. na T m janskoj cesti.To je utoliko značajnije što su i u T rnju m jesto za djelovanje nalazile ili pokušale naći i ostale sindikalne organizacije što su djelovale na suprotnim pozicijama. Odnosi se to na sindikate pod utjecajem socijaldemo­krata, odnosno socijalista, i na sindikate pod protek­toratom građanske stranke — Hrvatske seljačke (re­publikanske) stranke (Hrvatski radnički savez i Savez hrvatskih privatnih nam ještenika), te na sindikate pod vodstvom režimske partije (Jugoslavenski radnički sa­vez). Jer, sindikalni pokret, gledajući u cjelini, u me­đuratnom razdoblju bio je razdrobljen, politički hete­rogen, nejedinstven. U njem u su djelovale snage izrasle iz same klase, uvijek u borbi za klasne radničke inte­rese, kakvi su bili komunistički orijentirani sindikati od Centralnog radničkog sindikalnog vijeća, preko

Nezavisnih sindikata i na kraju Ujedinjenog radničko! sindikalnog saveza Jugoslavije (URSSJ), popularno! URS-a. I socijaldemokratski, odnosno socijalistički sin dikati, kao Opći radnički savez, te dijelom Ujedinjen radnički sindikalni savez (koji su u svoje ruke u tri desetim godinama preuzeli komunisti) bili su pod vod stvom snaga što su nekad pripadale radničkoj klasi ali koje su se sve više udaljavale od nje i predstavljali same sebe, a ne i klasu. Posredstvom sindikalnih orga nizacija pokušale su svoje utjecaje na radničku klasi ostvarili i snage izvan radničke klase. Buržoazija ji posredstvom svojih političkih stranaka, bilo da su si nalazile u opoziciji (kao Hrvatska seljačka stranka) bilo da su bile na vlasti (Jugoslavenska radikalna za jednica), također pokušavala okupiti radnike i poi svojim vodstvom osnovali i imati sindikate (Hrvatsk radnički savez, Savez hrvatskih privatnih namještenika Jugoslovenski radnički savez). Sindikalni način organi ziranja radnika bio je zanimljiv i za crkvu i krugovi oko nje, pa su i te snage imale svoje sindikalne orga nizacije (Jugoslavenski strukovni savez, odnosno Rad nički strukovni savez, koji su na tlu Hrvatske djelovat do 1929. godine, kad su se stopili s Hrvatskim radnič­kim savezom). Dok su komunistički sindikati vod i I svakodnevnu, upornu borbu za bolje radne i materi jalne uvjete svih radnika, bez obzira na to jesu li on članovi njihovih organizacija ili nisu, povezujući tu bor bu s ostalim društvenim i političkim zahtjevima ko munističkog pokreta što ga je predvodila Komunistički partija Jugoslavije (bilo da je bila u legalnosti, bik da je bila ilegalna), sve ostale snage u sindikalnon pokretu, svaka sa svoje strane, nastojale su onemogu ćiti i pridobiti radnike za ciljeve onih snaga koje si iza njih stajale. Socijaldemokratski, socijalistički sindi kali dokazivali su radnička prava, nastojeći zakonskirr mogućnostima postići da ih prizna građanski sisten vlasti, ali su uzmicali od borbe, od beskompromisni klasne borbe za rušenje starog i uspostavu novog dru štva, pa su time više štetili nego koristili klasi. Hrvat ska seljačka stranka nastojala je u razdoblju 1921— —1941 (s prekidom u vremenu od 1929. do 1935) steći utjecaj na radnike, a njezine ekspoziture među rad­

109

nicima i nam ještenicim a — H rvatski radnički savez i Savez hrvatsk ih privatnih nam ješten ika — razbijale su klasnu borbu, otupljivale njezinu oštricu, pokušavajući istodobno suzbiti i kom unističke u tjecaje. Slično je pokušavao i režim u razdoblju 1936— 1941. posredstvom Jugoslovenskog radničkog saveza. Nisu od toga odu­stajalo ni klerikalne snage i njihovi sindikati.Ovaj k ratk i uvod u složenost sindikalnog pokreta me­đuratnog razdoblja u Zagrebu, H rvatskoj, Jugoslaviji, bio je nužan kako bi se lakše mogla prikazati borba i djelovanje sindikata u T m ju i opisati položaj rad ­nika u najvećim trn jansk im tvornicam a.

Sindikalni pokret T rn ja u vrijem e legalnog d jelovanja K om unističke p a rtije Jugoslavije (1919— 1920)

1

S početkom prvoga svjetskog ra ta zam ro je svaki sindikalni rad, pa se to osje tilo na pogoršan ju polo­žaja radnika i njihovoj obesprav ljenosti u odnosu na privatnog poslodavca ili državu u povojničenim poduzećima. No u lje to 1917. pod p ritiskom radnika — i onih koji su čitavo vrijem e rad ili u poduzećim a, i onih koji su se vraćali kao invalidi s fron tova — socijaldem okratsko vodstvo m oralo je obnoviti rad Općega radničkog saveza u kojem su se okupljale razne vrste radnika. Uslijed kočenja vodstva, rad ORS-a je imao prilično reform ističk i i opo rtun ističk i ka­rakter, što je bilo u pro tivnosti sa zah tjev im a radnika koji nastoje da borbom poboljšavaju svoj položaj. Zato se u ORS-u već u toku 1918. počela form irali ljevica, koja u siječn ju 1919. osniva u Zagrebu K artel strukovnih saveza, jezgru iz koje će se na K ongresu u jedinjenja sindikalnog pokreta Jugoslavije, u travn ju1919. u Beogradu — istodobno s nastankom S ocija listi­čke radničke p artije Jugoslavije (K om unista) — stvo­riti glavnina sindikalnih organizacija u sklopu C entral­nog radničkog sindikalnog vijeća Jugoslavije koje se opredijelilo za politički p rogram , organizaciju i akciju SRPJ(K). ORS je, m eđutim , svakodnevno gubio svoje članstvo i sm anjivao se bro j njegovih akcija, što je bilo paralelno s opadanjem članstva u Socijaldem o­kratskoj stranci H rvatske nakon što je njezin vođa V itom ir Korać preuzeo, 20. X II 1918, stolicu m in istra za socijalnu politiku i tako postao sluga režim a. Vilim H aram ina — nastan jen u T m jansko j ulici — nije kao sek re ta r ORS-a i pom agač K oraća uspio odvratiti radnike T rn ja od ulaska u revolucionarne sindikate, pa se ta tendencija ispoljila čak i kod radn ika g rad­skih poduzeća. Učlanjeno u ORS-u, 3. I I I 1919. rad ­ništvo G radske p linare i e lektrične cen trale podnijelo je upravi zahtjev za osam satno radno vrijem e, nedje­ljni počinak i povišenje zarade za 88%. S por se toliko zaoštrio da se za trenu tak činilo da će oba gradska poduzeća prijeći pod d ik ta tu ru pobunjenog radništva i činovnišlva, pa je G radska općina m orala znatno poboljšati plaće gradsk ih radnika i om ogućiti kupo­vanje hrane u gradskoj aprovizaciji po nabavnoj cijeni.

110

M eđutim povišenje zarada gradskih radnika provedeno je povišenje c ijena plina i stru je , pa je u doba inflacije ta m jera bila vrlo nepopularna. Uz to. G radska je općina uočila opasnost od daljn jeg revolucioniranja svojih gradskih radnika, pa je radnike podijelila na one koji su imali stalno zaposlenje, i predstavljali elitu, i na m nogo b ro jn ije dnevničare, koje je često m ijenjala, ne dajući im nikakva dugotrajn ija prava u odnosu na m irovinu i zarade. Takvom politikom podjele radnika gradskih poduzeća G radska općina je u spjela onem ogućiti jed instven istup radnika, a uz to je pazila da se m eđu zaposlenim a ne nađe koji istaknuti kom unist ili povratn ik iz ruske revolucije. Zato i radništvo G radske p linare nije bilo zadovoljno mlakom politikom ORS-a. To se odrazilo u napuštan ju ORS-a i uključivanju u Savez kovinarskih radnika iz sklopa CRSVJ, te u pokušaju radništva kom unalnih službi da ponovo stupi u š tra jk u veljači 1920. R adništvo Gradske p linare je, 16. V III 1920, podnijelo zahtjev za nadopunu kolektivnog ugovora po kojem bi se nadnice im ale k re ta ti od 75 k runa za nekvalifi­cirane radnike do 105 k runa za m ontere i specijaliste. Zahtijeva se i 14-dnevni plaćeni dopust te p rim anje i o tp u štan je radn ika u sporazum u s radničkim povje­renicim a. Radništvo je ponovo podnijelo zahtjeve 10. IX 1920. i u ime plinare pregovarao je s radnicim a ing. F ran jo K roupa.

2

N eispunjavanje obećanja predstavnika ORS-a i m ini­s tra Koraća — pa čak i onih najm in im aln ijih zahtjeva koje su radnici već postigli š tra jkom — sve je više revolucioniralo radničku klasu u toku 1919. godine. Kako bi zadržao svoje članstvo i prikazao se borcem za radnička prava, ORS organizira u Zagrebu, 6. II 1919, generalni š tra jk rad i donošenja naredbe o uvo­đen ju 8-satnog radnog dana i naredbe o radničkim povjerenicim a, a koje su već bile priprem ljene za objav­ljivanje. Radništvo Zagreba je izm eđu 9 i 10 sati prije podne izašlo iz tvornica, ogorčeno dem onstrira jući pro tiv zasta rje lih socijalnih ustanova. Korporativno su na Preradovićev trg i u M etropol kino došli i radnici Željezničke radionice. Budući da su p rosto rije kina bile prem alene da prim e sve dem onstran te , skupština se održala na Sveučilišnom trgu, gdje se okupilo oko15.000 ljudi. Radništvo je zahtijevalo ispunjen je obeća­n ja danih na M arkovom trgu 29. listopada 1918, je r »svuda u redovim a p ro le ta rija ta vlada neizm jerna bi­jeda. Izgladnjelost, sušica i ostale bolesti, nezdravi stanovi, sve veća i veća nezaposlenost sve to više i više ždere p ro leterija t« (Sloboda , 8. II 1919). U ime željezničara govorio je V atroslav Krčelić, predsjednik Saveza željezničara, koji je na Kongresu u jed injenja, 20—22. IV 1919, ušao u Centralno sindikalno vijeće Jugoslavije zajedno sa Slavkom K aurićem i Vjekosla- vom Kokoljem . Ban je , 18. II 1919, objavio zahtijevane uredbe i tim e je radnička klasa zavarana nadom da se od buržoazije mogu postići reform e i m irnim pu­tem — bez revolucije. To je uv jeren je bilo presudno godinu dana kasnije, u vrijem e štra jk a željezničara.

Viktor Koleša, jedan od organizatora sindikalnog pokreta u Željezničkoj radionici

Ipak treba priznati da je radništvo u Hrvatskoj dobilo te uredbe pola godine p rije nego ostalo radništvo Jugoslavije (11. IX 1919), i da su one omogućile skla­panje brojnih kolektivnih ugovora.Ali jaka inflacija u toku 1919. sve je više pogoršavala položaj radničke klase. Na javnoj pučkoj skupštini u zgradi Hrvatskog sokola 30. III 1919. Stjepan Tur­ković protestirao je protiv slobodne trgovine i kuće- vlasničkog izrabljavanja stanara. Skupština je zaključi­la da se upute pozdravni brzojavi revolucijama u Ma­đarskoj i u Rusiji. Sve su češće i protestne skupštine protiv skupoće i na njim a govori Svetozar Delić.

3

U toku 1919. željezničari i radnici Željezničke radio­nice i Ložionice postaju nosioci tarifne i štrajkaške aktivnosti na T m ju . Poznati ljevičar Vjekoslav Ko- kolj i osnivač K artela strukovnih saveza pokrenuo je odmah nakon ra ta sa Stjepanom Turkovićem list Hrvatski željezničar. Nakon Kokoljeve tragične sm rti (prehladio se na pu tu u Beograd a pokopan je u Za­grebu uz sudjelovanje velikog bro ja radnika), funkcio­nar Saveza željezničara i CRSVJ Slavko Kaurić po­kreće list Željezničar, koji je mnogo pridonio radika- lizaciji željezničkog pokreta.Zbog neispunjenih obećanja povišice, radnici Željez­ničke radionice, Ložionice i nadglednici pruga stupili su22. V III 1919. u jednodnevni uspješni štrajk .Radnici Željezničke radionice u Zagrebu učlanjuju se u ru jnu 1919. u Savez saobraćajnih i transportnih rad­nika koji je radio u sklopu CRSVJ-a. Željezničari su

osnovali taj savez u Zagrebu je r na njihov memoran­dum od 5. III 1919, u kojem zahtijevaju poboljšanje radnih odnosa i plaća na osnovi iskaza egzistencijal­noga životnog minimuma, ministarstvo saobraćaja nije odgovorilo. I dok sc u memorandumu molilo povišenje plaća na temelju obrazloženog prijedloga, nakon osnut­ka Saveza saobraćajnih i transportnih radnika zahtjev postaje oštriji, pa je Davidovićeva vlada, 27. X 1919, potpisala protokol sporazuma. Protokolom su detaljno regulirani radni uvjeti, radno vrijeme, nadnice i ostali elementi vezani uz rad željezničara. Određeno je da nadnica kvalificiranog radnika ne smije biti manja od 18 dinara, odnosno nekvalificiranog manja od deset dinara. Prema protokolu tri delegata Saveza imala su savjetujući glas pri izradi zakona i pravila za že­ljezničare, kao i pri svim ostalim pitanjima koja su se odnosila na unapređivanje i usavršavanje željezni­čke struke, te je taj oblik »miješanja u poslove up rave« jako smetao vlastodršcima. Iako je protokol bio objavljen 15. XI 1919. u Službenim novinama, nikada nije stupio na snagu. Ministar saobraćaja i kasniji au tor zloglasne Obznane Milorad Drašković izjavio jc već na početku 1920. da je protokol iznuđen i u praksi neizvodljiv. Međutim, željezničari zahtijevaju provo đenje protokola u život, je r su inflacija i nestašica namirnica, zbog pretjeranog izvoza i neuredne isplate zasluženih zarada, danomice pogoršavale položaj željez­ničara.Sve to dovodi do usijanja odnose između željezničara i željezničkih uprava. No tek kad m inistar saobraćaja postaje Anton Korošec iz Slovenske ljudske stranke, postalo je željezničarima jasno da samo borbom — a ne dogovorom — mogu poboljšati svoj položaj. Ko­rošec je prvog ožujka 1920. objavio da je protokol ukinut i da će se radni i platni odnosi regulirati pre­ma novom privremenom pravilniku za zanatlije i rad­nike u službi željezničkih direkcija kojim je radno vrijeme produženo a zarade za četvrtinu smanjene. Ta objava potaknula je željezničare diljem Jugoslavije na akciju. Po odobrenju CRSVJ, Savez saobraćajnih i transportnih radnika odlučio se na generalni štrajk željezničara, i u pola noći između 15. i 16. travnja1920. obustavljeni su svi vlakovi i prestao je rad u svim ložionicama i radionicama, pa jc 15. IV uzet po­slije rata kao Dan željezničara Jugoslavije. Zagrebačka se buržoazija silno prepala revolucije, kad su željez­ničari m irno ali solidarno napustili svoja radna mjesta, te je na obje zagrebačke željezničke stanice poslalo konjaništvo, a osobita je pažnja posvećena zaštiti Željezničke radionice i ložionice. Novosti su pisale: »Ka­ko su pojedini vlakovi dolazili na stanicu, strojari su pogasili vatru u lokomotivi i sa ostalim osobljem m ir­no otišli sa kolodvora. Pred svakim kolodvorom je ogromna masa stražara, vojske, infanterije i kavalc- rije, a pogotovo građanstva.« Štrajk je očito imao silan odjek, je r je njime bio zakočen čitav privredni život grada, otežano snabdijevanje i dolazak radnika iz oko­lice u Zagreb. Budući da su dani tekli a željezničari se nisu vraćali na posao, pristupilo se militarizaciji željezničara. U Zagrebu je bilo pozvano na vojnu vježbu 147 željezničara — uglavnom strojovođa — s kojima se mislilo pokrenuti najpotrebnije vlakove. Međutim željezničari su se sklonili na Zagrebačku

111

goru u sela M arkuševac, Granešinu. Šestine i Cučerje i redarstvo je uspjelo uhvatiti »samo 15 strojovođa, 10 ložača i 33 vlakovođe«. Prem a sjećanju Vjekoslava Razdraza iz Željezničke radionice, š tra jkaši su po­sebnim kuririm a bili obavještavani o toku š tra jk a i snabdijevani hranom . No pritisak vlasti je jačao. Započelo se s izbacivanjem obitelji š tra jk aša iz stanova u željezničkoj koloniji. Ipak su željezničari Zagreba os­tali u š tra jku solidarno sve dok š tra jkašk i odbor Saveza saobraćajnih i transpo rtn ih radnika nije, 29. IV 1920, objavio završetak štra jka . Istom tada se »zagrebački željezničarski zeleni kadar skupio i g rupa od 150 ljudi vratila se je 30. IV 1920. oko pola deset prije podne u Zagreb i p rijavila na posao« (N ovosti, 30. IV 1920).K ulminaciju je štra j željezničara nesum njivo dostigao 24. IV 1920, kad su zagrebački željezničari izdali pro- iilas u kojem su tvrdili da je čitava a taka saobraćajn ih vlasti usm jerena na slam anje revolucionarnog sind ikata Saveza saobraćajnih i transpo rtn ih radnika, odnosno na progon kom unista. U proglasu je rečeno kako je š tra jk pokrenut iz p rijeke nužde i da nem a političku pozadinu. Međutim krvoproliće na Zaloškoj cesti, u L jubljan i, is­toga toga dana dalo je do ista š tra jk u i politički ton, pa iko se tome doda hajka na željezničare — š tra jk aše — iakon završetka š tra jka , može se u stv rd ili da je š tra jk i/naeio završetak tadašn jeg revolucionarnog razdoblja i Ia od tada buržoazija počinje otvoreno prelaziti u sontraolenzivu. U Zagrebu je čak form irano G rađan­sko sindikalno vijeće radi obrane građansk ih slojeva

uvedena stroga cenzura štam pe, i n ije slučajnost do se štra jk željezničara poklapa s izbacivanjem jedi- ioga kom unističkog gradskog načelnika u Zagrebu u neđuratnom razdoblju Svelozara Delića iz g radske vijećnice.Posljedice š tra jk a bile su porazne. U Zagrebu je sao­braćajna direkcija započela o tp u šta ti željezničare s 25 i 30 godina službe. Od 42 m ašinovođe u Zagrebu je bilo otpušteno 22. Sam o 14. VI 1920. o tpušteno je iz 'agrebačke ložionice 30 radnika, a o tp u štan ja je bilo i etapam a čitavu godinu. Radnici ložionice zaprije tili su novim štra jkom , ako uslijede d a ljn ji otkazi, ali su dobili odgovor da će Željeznička radionica u Zagrebu biti zatvorena, ako radnici nastave zaštićivali š tra jkaše. Nepodržavani od ostalih v rs ta radnika, koje su raz­dirali sukobi un u ta r SRPJ(K), a osobito odvajan je desnice od ljevice na Drugom p artijskom kongresu u Vukovaru, odrazilo se i u stagnaciji sindikalnog rada u Zagrebu. Potrajalo je neko vrijem e dok su se prilike sredile i radništvo opredijelilo . Ali su u m eđu­vremenu došli Obznana i Zakon o zaštiti države, pa se trebalo prilagoditi novim oblicim a borbe, kojom je m ajstorsk i sve do 1928. rukovodio sek re ta r Pokra­jinskog sindikalnog vijeća za H rvatsku i S lavoniju Ivan Krndelj. Treba istaći da je K rndelj zbog š tra jk a že­ljezničara m orao napustiti Bosnu. Boraveći u Slavon­skom Brodu, na početku studenog 1920. dolazi na skupštinu Saveza saobraćajn ih i transpo rtn ih radnika, koja se održavala u Zagrebačkoj pivovari, i to je prvi javni K rndeljev istup u Zagrebu. Uskoro nakon toga zabranjen je rad Savezu saobraćajn ih i transpo rtn ih radnika, a dozvoljen je sam o rad provladinom Savezu

željezničara Jugoslavije i njegovim sekcijam a po s tru ­kam a (U druženja m ašinovođa, U druženja činovnika I i II kategorije itd.).

4

Radnici Zagrebačkog parom lina učlanili su se u Savez živežarskih radnika, tako postali članovi CRSVJ i zajedno s ostalom radničkom klasom Zagreba sudje­lovali u prvom ajskoj proslavi 1919. uz generalni dvo­dnevni š tra jk svih zagrebačkih radnika, izuzev rad ­nika kom unalnih službi. Uoči Prvog m aja radnici pa­rom lina sklopili su kolektivni ugovor, p rem a kojem su novoprim ljeni kvalificirani radnici p rim ali 15 kruna dnevno, a nekvalificirani 12 kruna. Zarade starijih radn ika regulirale su se p rem a sposobnostim a, ali je pokretom izborena za sve povišica od pet k runa dnev­no. Ugovorom od 30. IV 1919. garan tirano je i osam- satno radno vrijem e i p raznovanje Prvog m aja. No već16. kolovoza 1919. radnici Zagrebačkog parom lina pokreću desetodnevni š tra jk zahtijevajući veće nad­nice. Na zahtjev uprave m lina in tervenirala je i poli­cija, ali to n ije um anjilo radničku borbenost. Š trajk je završen sporazum om i povećanjem nadnica. Ali zbog toga što je uprava kršila sporazum , došlo je na po­četku 1920. ponovo do uspješnoga dvomjesečnog š tra j­ka i nadnice koje su se do tada kreta le između 23 i 38 k runa bile su znatno povišene.S indikalna ak tivnost ostalih v rs ta radnika na Trnju, za vrijem e legalnog djelovanja K om unističke partije, slijedi opći trend . Radnici Tvornice papira bili su učlan jen i u ORS-u, ali neka n jihova akcija nije zabi­lježena u štam pi. Zbog slabe sindikalne aktivnosti i n erevolucionarnosti ORS-a po tk ra j 1921. radnici tvor­nice zarađivali su svega 70 k runa dnevno, a radnice sam o 40 kruna. S laba kon ju n k tu ra bila je uzrok da je tvorn ica često obustav lja la rad i uz to na jrad ije za­pošljavala sezonske radnike iz M eđim urja, koji su i stanovali u krugu tvornice, u barakam a, bez dodira s revolucionarnim radničk im pokretom Zagreba.I ostali radnici T rn ja naravno sud jelu ju u tarifnim pokre tim a i š tra jkovim a koji su u toku 1919. i 1920. bili to liko bro jn i da ih suvrem ena štam pa nije mogla reg istrira ti. V rijem e je to revolucionarnog gibanja, kad su radni slojevi zahtijevali i borili se za pravo slobod­nog organ iziran ja i bolje radne i m aterija lne uvjete. T rn jan i sud je lu ju u generalnom š tra jk u 20. i 21. srp­n ja 1919, koji je na poziv SRPJ(K) i CRSVJ zahvatio c ijelu zem lju u znak p ro testa pro tiv vojne interven­cije kapita lističk ih zem alja u Sovjetskoj Rusiji i Ma­đarskoj. U tom š tra jk u sudjelovali su ne sam o sindi­kalno organizirani već i neorganizirani radnici, te je š tra jk bio potpun.Svakako da u srp n ju 1919. radnici T rn ja sudjelu ju i u pokretu lim ara, kovača, elek tričara i ostalih rad­n ika u građevinarstvu, koje u to vrijem e još uvijek stagnira, te je velik bro j radn ika ovih struka neza­poslen. Svoju snagu, svoje zahtjeve i svoju borbenost radništvo T rn ja pokazalo je u 1920. godini s kulm i­

112

nacijom u Štrajku željezničara, kad je na Trnju organi­zirano zamro svaki rad.U svibnju 1920. ponovo štra jku ju bravarski, stro jar­ski i električarski radnici. Taj je štra jk u Zagrebu trajao punih šest tjedana i završio se s povećanjem nadnica. U ru jnu 1920. štra jku ju uspješno građevinski radnici, ali treba priznali da je zbog inflacije i uspr­kos povišenju nominalnih nadnica realna zarada rad­nika neprestano opadala, i u odnosu na onu prije prvoga svjetskog rata bila znatno manja. Radništvo jc bilo teško pogođeno i monetarnom politikom države. Krunske novčanice, unošene iz Austrije, obezvrijedile su u toku 1919. vrijednost krune, a prilikom m arki­ran ja krune u studenom 1919. oduzeto je 20°/o vrijed­nosti krune, pa je time za petinu sm anjena i radnička zarada. Radništvo je pogođeno i odredbom da je vri­jednost krune u odnosu na dinar 4:1, te je radništvo, koje je prim alo zaradu u krunam a, bilo manje pla­ćeno od radnika u krajevim a s dinarskom monetom. U tome vjerojatno treba i tražiti jedan od razloga izrazito velikoj revolucionarnosti radničke klase i se­ljaštva Hrvatske u toku 1920. godine.Radnička klasa Zagreba osjećala se na početku 1920. toliko prevarenom da je na gradskim izborima izabra­la u gradsko zastupstvo 20 kom unističkih zastupnika između kojih je izabran i komunistički načelnik Sve­tozar Delić. Delić je u toku čitavoga prvog svjetskog rata — a i nakon njega — vodio radničko-konzumnu zadrugu »Napred« koja je više pomogla radničkoj klasi u prehrani, nego legalna gradska aprovizacija postav­ljena na spekulantskim osnovama. Ta je zadruga prodavala hranu gradskim radnicim a u zgradi Gradske plinare, pa je tako Delić dolazio u d irektan kontakt s radnicim a T m ja. Trodnevno načelnikovanje Delića nije moglo dati neke rezultate, ali je poznato da je Delić odredio da Gradska štedionica dade milijun kruna za gradnju radničkih stanova, i da je ta odluka prisilila i buržoasku gradsku upravu nakon Delića da gradi radničke stanove Na kanalu i ostalim gradskim područjim a. Odredio je također da cestovni odsjek izradi plan čišćenja cesta na periferiji, je r je očito uvidio zapostavljenost T m ja i Trešnjevke u odnosu na ostale gradske predjele. Ali je i Delić, kao bivši socijaldem okrat, izbjegavao prim jenu revolucionarnih metoda, pa je uoči gradskih izbora odgovarao radniš­tvo plinare, električne centrale i vodovoda od štrajka, iako to radništvo s nadnicam a od 24 do 32 krune nije moglo pokrivati sve veće životne troškove.Banska naredba o zabrani okupljanja, donesena 17. travnja 1920. zbog štra jka željezničara, ali i radi onemo­gućavanja radničkoj klasi Zagreba da podrži Delića, obezoružala je radničku klasu, pa je već i Prvi maj protekao u Zagrebu kao obični radni dan. Ta je na­redba ostala na snazi sve do polovice studenog 1920, a već je po tkraj godine bila donesena Obznana koja je onemogućivala djelovanje kom unista u legalnim sindi­katima. Sindikalne organizacije CRSVJ bile su za­branjene, njihova imovina zaplijenjena a prostorije zapečaćene. Radnička klasa ostala je bez svojih revo­lucionarnih sindikata, pa je nastupila i oseka u š tra j­kaškim i tarifnim akcijama.

D jelovanje Nezavisnih sindikala (1 9 2 1 — 1 9 2 9 )

1

Godina 1921. Na početku 1921. činilo se da je režim svojom zabranom rada i raspuštanjem organizacija CRSVJ zadao nepopravljivi udarac revolucionarnom sindikalnom pokretu. Tada ni u jednoj od trnjanskili tvornica i radionica nije više bilo organizacije CRSVJ, pa se činilo da neće bili ni radničkih štrajkova. Ipak, i bez sindikalne organizacije, ali dakako u manjem broju i ne tako uspješno, radnici su predvođeni ko munistima — ali i sami — pokretali akcije za pro­mjenu svoga položaja. Cini se da su se i trnjanski radnici uključili u štrajkove pekarskih radnika u ožujku 1921, zbog niskih plaća, u develotjedni štrajk soboslikarskih i ličilačkih radnika, i u štrajk kro­jačkih radnika u svibnju 1921. Zatim je, 4. VI 1921, dignuta Obznana sa sindikalnog pokreta uz ograni­čenje njegova djelovanja na čisto ekonomske akcije. I već 9. lipnja željezničari i tramvajci održavaju u Trnju protestni zbor.

2

Godina 1922. Komunisti su ponovo radili intenzivnije u sindikatim a tek na početku 1922, nakon osnivačke konferencije Nezavisnih sindikala za Hrvatsku i Sla­voniju u Zagrebu. To međuvrijeme iskoristili su ORS i novoosnovani Hrvatski radnički savez (HRS). koji je pod svoje idejnopolitičko i akciono vodstvo preuze­la 1922. Hrvatska (republikanska) seljačka stranka. ORS se potkraj 1921. ubacio među radnike Zagrebač­kog paromlina d.d. i počeo zapravo ometali borbu radnika. Naime, u listopadu 1921. uprava Zagrebačkog paromlina počinje negirati kolektivni ugovor sklopljen sa Savezom živežarskih radnika iz sklopa CRSVJ. Rad­nici su pružili otpor, na što je uprava po nalogu kon­cerna, kojemu je mlin pripadao, otpustila sve mlinare i zaposlila nove uz znatno niže nadnice i na temelju individualnih ugovora. Budući da se Inspekcija rada nije htjela m iješati u taj spor, ORS je istupio s kompromisnim prijedlogom koji je išao više u korist poslodavaca nego radnika. ORS vodi akcije u Zagre­bačkom paromlinu i 1922, te su zarade u dva navrata povišene za 10%>, što je bilo nedovoljno s obzirom na inflaciju, a osim toga se ti sporazumi nisu odnosili na sezonske radnike kojih je u mlinu bilo mnogo. Videei mogućnost za obezvređivanje radničkih tekovina, steče nih u revolucionarnom poslijeratnom periodu, upra­va mlina je potkraj 1922. ukinula radnicima i pri­m anja u brašnu a zatim, pozivajući se na krizu zbog obustavljanja izvoza brašna u evropske zemlje, za­tražila je od M inistarstva socijalne politike da mlin­sku industriju uvrsti među sezonska poduzeća kako bi mogla uvesti 10 i 12-satno radno vrijeme. Iako je mi­nistarstvo taj apsurdan zahtjev odbilo, u praksi je radništvo Zagrebačkog paromlina doista radilo 12 sati uz naplatu dva prekovremena sata. Međutim svijest

g Zagrebačko Tmjc 113

AiL'i'chaOka tvornica papira obavještava Gradsko pogla- \ aiNivo da je reducirala strance u poduzeću, ali da ne može zaposliti novu domaću činovničku radnu snagu.

> radničkoj so lidarnosti — usprkos pogoršan ju rad- tili uvjeta — nije kod m linara u trnu la . God. 1923. mlinari š tra jk u ju u znak solidarnosti sa š tra jkašim a tekih osječkih m linova koji su p ripadali istom kon- crnu. Osim loga, n apušta ju reform ističk i ORS i p re ­uze nezavisnom Savezu radnika živežarske industrije obrta , a m anji dio HRS-u.

sličnom politikom ublažavanja borbenih akcija po­kušao je i HRS, nastojeći okupiti radn ike iz d je la t­nosti od posebnog društvenog in teresa kao što su bile Plinara, Željeznička radionica i Zagrebačka tvornica papira, te je i uspio steći određene pozicije, razjedinju- juči radničke redove i om etajući jed instveni istup radnika u Nezavisnim sindikatim a.Rad kom unista bio je još više otežan u kolovozu 1921. Zakonom o zaštiti javne bezbednosli i po re tka u d r­žavi, koji je definitivno zabranio svaki kom unistički rad. Posljedice pojačanog bijeloga te ro ra dugo su se osjećale. ORS i HRS u to vrijem e i ne pokreću ta­rifne i š tra jkaške akcije, pa iz toga vrem ena u štam pi i nem am o mnogo podataka o sindikalnom radu i po­ložaju radnika u tvornicam a T rn ja . Znam o da su potkraj 1921. radnici u Zagrebačkoj tvornici papira zarađivali svega 70 kruna, a radnice 40. Ipak su za­bilježeni neki m anji štra jkovi. U prosincu 1921. š tra j­kali su radnici S to larske i kolarske industrije d.d. na M iram arskoj cesti. Radnici su posredstvom svojih radničkih povjerenika zahtijevali povećanje nadnica.

na što je poslodavac odgovorio lock-outom i otpustio sve radnike, te uz pmoć policije zapošljavao sam o one radnike koji su p rista ja li na s ta re zarade.U Prvoj h rvatskoj tvornici limenih i b ravarskih pro­izvoda d.d., koja je tek u to vrijem e prerasla zanatske okvire, u siječn ju 1922, izbio je štra jk za povećanje rad­n ičkih nadnica. Poslodavac jc uspio organizirati štraj- kolomce pa je š tra jk propao. Od 22. VII do 5. V III1922. š tra jkao je 81 radnik u Zagrebačkoj tvornici papira. Budući da š tra jk nije bio potpun, i uspjesi su bili mali.Poslodavci — na čelu s državom — često se služe i veoma nečasnim m etodam a kako bi se riješili sindi­kalno borbenijih radnika i kom unista. Jasno da se nakon čistke kom unista u Željezničkoj radionici, a u specijal­nim uvjetim a te ro ra na koje su se kom unisti istom prilagođavali, nisu mogle pokretati akcije predvo­đene kom unistim a. U svibnju 1922 — a u vrijeme krunidbe regenta A leksandra — šef Željezničke ra­dionice pokušao je organizirati š tra jk kojem u daje anlidržavnu notu i p ri tom e optužuje za š tra jk ko­m uniste.Čitavu tu godinu redarstvo progoni M eđusavczni sindi­kalni odbor za H rvatsku i Slavoniju pa 7. veljače do­nosi od luku o njegovoj zabrani i izgoni njegove članove iz Zagreba. M eđutim , 19. veljače 1922. u Zagrebu po­činje izlaziti Borba i u n jo j se mnogo piše o položaju radnika. Is ti ka rak te r im a i Radnička štam pa odnosno od 1924. Organizovani radnik, koji od 1922. uređuje Ivan K rndelj. Već tada istaknuti sindikalni funkcio­n a r Ivan K rndelj dobiva izgon iz Slavonskog Broda, kao jedan od organizatora velikog š tra jk a u Tvor­nici vagona. Došavši u Zagreb, K rndelj se naravno od­m ah povezao s radnicim a Željezničke radionice, te je svakako njegov članak »Pustoš na željeznicama« (.Rad­nička štam pa, 28. I 1922) u kojem piše da je nakon željezničarskog š tra jk a 1920. o tpušteno sa željeznice če­tiri tisuće željezničara, »a njihova dugogodišnjim služ­bovanjem stečena prava su pogažena«. Angažiranjem K rndelja i trn jan sk i radnici su se novčanim prilozi­m a prik ljučili akciji pom aganja š tra jkaša u Tvornici vagona, a borba radn ika za poboljšan je njihova polo­žaja postala je u Zagrebu organiziran ija i šira. Zagreb od 1923. do 1927. ponovo prednjači u radničkom po­k re tu Jugoslavije. Nezavisni sind ikati i K rndelj, kao sek re ta r Pokrajinskog sindikalnog vijeća Nezavisnih sind ikata za H rvatsku i Slavoniju, vodili su prem a sjećan jim a Franca Klopčića (V jesnik, 24. IX 1980) b itke za nadnice i imali su veliki u tjecaj na radničke mase.

3

Godina 1923. Radom Nezavisnih sind ikata radničke borbe za poboljšan je ekonom skog položaja dobile su novi polet. Radništvo T rn ja m asovno sudjelu je na prvo­m ajskoj proslavi 1923, defilirajući zagrebačkim ulica­ma. U kolovozu iste godine Savez radnika m etalne in­d u strije i o b rta Jugoslavije (Nezavisni sindikati) s uspjehom sklapa kolektivni ugovor u tvornici »Alat«, izborivši veće nadnice, slobodu sindikalnog organizi-

114

srrsj?

ike radionice. U radionici jc na početku ■ bilo 1650 zaposlenih, a od toga je oko

dolazilo iz obližnjih mjesta. Radne pro- zagušljivc i pune otrovnih plinova a

»d jc 1923. radno vrijeme bilo produ- sali, sekcija radioničkog osoblja Save­

za željezničara Jugoslavije izdala je, 8. IV 1923, pro­glas u kojem se kaže da željeznički radnici gladuju, je r kilogram brašna stoji 30—32 krune, a nadnica kvali­ficiranih radnika kreće sc između 80 i 120 kruna, ne­kvalificiranih od 62 do 80 kruna. Podneseni su za­htjevi M inistarstvu saobraćaja u kojima je rečeno: »Ne tražimo nemoguće, već ono što nam je za život nužno. Tražimo ono što drugi već imaju. I to tražimo zato, da očuvamo radnu snagu, kako ne bi propala prije vremena, i kako time i država i društvo ne bi kroz to izgubili svoju najveću vrednost.«Međutim akcija je uspjela tek kad su se u nju uklju­čili željezničari učlanjeni u Sekciju željezničara, koja je bila u sastavu Saveza radnika metalne industrije i obrta Jugoslavije (Nezavisni sindikati), i kad je u kolovozu 1923. poveden kraći štrajk.U slijedećem razdoblju u Željezničkoj radionici ima­ju vodstvo članovi Nezavisnih sindikata, a reform is­tički Savez željezničara, pod vodstvom socijalista, i nacionalistički HRS onemogućavaju jedinstven istup radnika. Uspjeh Sekcije željezničara u sastavu Saveza radnika metalne industrije bio je vidljiv i na skup­štini željezničara u listopadu 1923, te na skupštini željezničara, 11. XI 1923, u kinu Balkan. Isticana je potreba akcionog jedinstva, bez obzira na partijsku pripadnost, i sloboda organiziranja, a položaj radnika stavljen u prvi plan. Skupštinam a Nezavisnih sindi­kata u kinu Metropol, gdje se govori o skupoći i osta­lim aktualnim pitanjim a koja su mučila radničku kla­su, prisustvuje i velik broj trn janskih radnika, a na­kon povratka u svoje radionice radništvo započinje upornu i dugotrajnu borbu s poslodavcima s pro­mjenljivim rezultatima.Radništvo tvornice »Lux« sklopilo je, 25. listopada 1923, kolektivni ugovor kojim su utvrđene satnice u raspo­nu od sedam do jedanaest dinara, te su to bile vrlo povoljne zarade u odnosu na ostale metalce u Zagrebu. U štra jku radnika keramičkih poduzeća štra jku je i radništvo »Pilota«. Na pregovorima. Savez građevinskih radnika (Nezavisni sindikati) i radništvo zastupa Ivan Krndelj, te je, 16. V III 1923, sklopljen povoljan ko­lektivni ugovor.Tamo gdje je radništvo bilo sindikalno neorganizi­rano, ili organizirano u ORSu- ili HRS-u, položaj se radništva pogoršavao. U Zagrebačkoj tvornici papira od 1922. do 1935. nije bilo štrajkova što se odrazilo na zaradama. Od 220 zaposlenih u ožujku 1923. samo su petorica radnika zarađivala više od 40 dinara dnevno. Prosječna nadnica nekvalificiranih radnika kretala se između 24 i 27,50 dinara, a radnica između 15 i 21 dinar. Uprava je postepeno izmijenila radnike tako

Godina 1924. Kriza kredita 1924, izazvana dcflacionom politikom vlade, prouzrokovala je propast niza nesolid­nih privrednih poduzeća pa jc naglo porasla nezapo­slenost radnika u Zagrebu, a zarade su počele opadati. Radništvo sa sve većim povjerenjem gleda u akcije Nezavisnih sindikata, pa i trnjanski radnici sudjeluju u proslavi Prvog maja i u demonstracijama protiv profašisličke organizacije Orjune, koja jc u Trbovlju napala goloruke radnike. Prvomajskoj skupštini u kinu Balkan prisustvovalo je 5000 radnika, a u protestnom generalnom štra jku protiv Orjune sudjelovalo je oke; 20.000 radnika.

Zahtjev radnika u željezničkim radionicama 1923. godine za poboljšanje položaja

Željezničkim radnicima

Tc dvije akcije svojom su silinom izazvale reakciju vlade i ukazom Pašić-Pribičcvićeve vlade, 12. srpn ja 1924, ponovo je zabranjen ne sam o rad NRPJ, već i rad Nezavisnih sindikata. Iako je zabrana k ra tk o tra j­na, u drugoj polovici 1924. nisu zabilježeni u Zagrebu veći štra jkovi na što je svakako u tjecala krizna situa­cija u privredi. Zbog deset tisuća nezaposlenih radnika u Zagrebu, radnici koji su imali zaposlenje nisu sc usudili štra jka ti.U tako teškim vrem enim a ponovo se jav lja ju radnici Željezničke radionice u Zagrebu. Sekcija željezničara iz sastava Nezavisnih sind ikata odlučno je zatražila ispunjenje obećanja da će u toku ru jna i listopada1923. biti isplaćene veće nadnice. M inistarstvo sao­braćaja oteže s isplatam a u toku čitave 1924. godine, pa radnici na pro testn im skupštinam a 17. ru jna , 23. listopada i 6. studenog izražavaju svoje nezadovoljstvo. Vlasti su čak išle tako daleko da su izdvojile željez­ničke radnike iz općeg Zakona o zaštiti radn ika i do­zvolile b iran je radničkih povjerenika tek za 1925. Vik­tor Koleša, kao predstavnik Nezavisnih sind ikata u Željezničkoj radionici, dobio je na izborim a za rad ­ničke povjerenike u 1925. godini 612 glasova nasupro t HRS-u koji je dobio sam o 276 glasova, iako ga je podržavala D irekcija saobraćaja . V ik tor Koleša — ka­snije i član CK KPJ — rukovodio je akcijom za po­boljšanje položaja željezničara tako usp ješno da su i usprkos intervenciji policije — koja je surađivala s direkcijom željeznica — radnički zahtjevi bili ispunje­ni. Radnička klasa Zagreba p ra tila je s velikom paž­njom tok te borbe, je r je država uz G radsku općinu bila najveći i najm oćniji poslodavac u gradu.

5

G odina 1925. Položaj radnika u Željezničkoj radionici pogoršavao se i sa sve većom in tenzifikacijom rada. Iz Izvještaja vijeća radničk ih povjeren ika za 1925 (O tf’a n izo va n i radn ik , 25. II 1926) znam o da je po tk ra j 1925. u Željezničkoj radionici radilo 811 kvalificiranih, 222 nekvalificiranih radnika i 78 polukvalificiranih. Osini toga, u Željezničkoj je radionici rad io 151 šegrt i oko 40 polaznika Željezničke zanatske škole. Ako uzmemo da je ukupan broj zaposlenih bio oko 1300 radnika, tada je uslijed krize i financijsk ih teškoća M inistarstvo saobraćaja reduciralo u Zagrebačkoj že­ljezničkoj radionici oko 300 radnika, koji zbog preko- bro jnosti m etalaca nisu nigdje mogli naći posao. Veli­ka ponuda m etalaca djelovala je na snižavanje zarada u radionici i na neredovite isp late plaća. U slijed svih tih fak tora opala je i proizvodnja i radni učinak, pa je M inistarstvo saobraćaja uvelo sistem prem ija . M eđutim sistem prem ija pokazao se zbog svoje kom pliciranosti veoma nepraktičnim , je r je zbog nedostatka alata, m ate­rijala i stro jeva u radionici dolazilo često do zasto ja za koje radnici nisu bili krivi. Budući da sistem p rem ija nije povećao učinak. M inistarstvo, u travn ju 1925, uvodi sistem reguliran ja plaća prem a tržnoj cijeni radne snage u Zagrebu, te je upravo ta odluka i dovela do jačan ja uloge radničkih povjerenika, je r radnici nisu dozvo­

116

lili da u kom isijam a budu njihovi predstavnici po­stavljeni odozgo.Svojim jed instvenim stavom radništvo je uspjelo da um jesto novih o tkaza u toku 1925. do odobrenja kre­d ita rad i sam o šest sati tjedno. Isto tako radništvo je odbilo prihvat p ravilnika prem a kojem bi dnevnice b ile snižene za polovicu, pa je D irekcija saobraćaja m orala popustiti i s vrem enom isp latili sve zaostale zarade.No usprkos tako značajnim rezultatim a, rad u Željez­ničkoj radionici n ije bio lagan. Krov radionice bio je toliko trošan da je kroz njega curila kiša. U nekim su rad ionicam a radnici radili na propuhu ili pod ved­rim nebom , a u nekim odjelim a — gdje se radilo s vatrom — zrak je bio zagušljiv. Zbog slabe ishrane, stanovanja u vlažnim i nehigijenskim stanovim a, a često još uvijek u Koroševom selu južno od Željezničke radionice, bilo je m nogo ozljeda radnika. U toku 1925. p rijav ilo se na bolovanje 42«/o zaposlenih, a na poslu je bilo čak 220 nezgoda. Zahtjev radničk ih povjerenika i V ik tora Koleše da se o prilikam a u radionici orga­nizira anketa, M in istarstvo saobraćaja odbilo je » . . . je r da n ijesm o u Sovjetskoj Rusiji«.Mnogo bolje nije bilo ni u ostalim m etalskim radio­nicam a T m ja . U Prvoj hrvatskoj tvornici lim enih i b ravarsk ih proizvoda poslodavac H irschl je po tkraj1924. zapošljavao 50 odraslih radnika i 25 šegrta, a radilo se u ako rdu za tjednu zaradu od sto do 270 dinara , od šest sati u ju tro do 22 sa ta uvečer. Uslijed tako velike eksp loatacije, radnici su se organizirali u Savezu radn ika m etalne industrije i o b rta i, 27. VII1925, poslodavac je m orao sklopiti kolektivni ugovor kojim su znatno poboljšani radni i p latni uvjeti. Poslo­davac je uskoro zatim , p rije teći lock-outom, prinudio radn ike da bojeći se gubitka zarade u teško vrijem e krize — dobrovoljno p ris tan u na sniženje zarada, i u Organizovanom radniku ta je tvornica zbog toga na­zvana »mučionicom«.U tvornici lu ste ra »Lux« poslodavac je iskoristio kri­znu situaciju i o tkazao kolektivni ugovor izjavom da će poslovni red i individualno sklopljeni ugovori nado­m jestiti kolektivni ugovor. Radnici su odbili te uvjete, našto je poslodavac, 14. XI 1925, otkazao posao svim radnicim a. Intervencijom Radničke kom ore otkazi su povučeni, ali je radništvo m oralo p ris ta ti na sm anji­vanje zarada i na sve veći in tenzitet rada, te 1928. go­dine u tvornici rad i m anje radn ika nego 1923, a radno je vrijem e 12 sati, kao da je poduzeće zanatskog ka­rak te ra .U sprkos slaboj š tra jkaško j i tarifno j aktivnosti u toku1925. godine, radništvo je svoju naklonost Nezavisnim sind ikatim a izrazilo u obilježavanju Prvog m aja. Iako je policija zabran ila svaku proslavu, pa čak i obustavu rada, radništvo Zagreba — pa i Željezničke radionice — nije ta j dan došlo na posao a crveni karanfil se i opet pojavio na ulicam a Zagreba kao radnički simbol. Ivan K rndelj, kao gradsk i zastupnik, na svakoj sjed­nici b ran i i zastupa in terese radničke klase Zagreba. Iz njegovih interpelacija gradski zastupnici — koji nisu čitali radn ičku štam pu — saznaju kakav je bio položaj radnika u zagrebačkim tvornicam a. Na sjed-

nici 5. X 1925. Krndelj je govorio o nepravilnom ubi­ranju poreza na radničke nadnice u gradskim podu­zećima.

6

Godina 1926. Te godine kriza je popustila i kapitalizam se relativno stabilizirao, ostvarujući goleme estraprofite eksploatacijom radnika. Ustanove za zaštitu radnika stvorene po Zakonu o zaštiti radnika iz 1922: Radničke komore i njihove ekspoziture te Inspekcije rada nisu imale većeg utjecaja na poboljšanje položaja radnika, je r su bile u rukam a socijalista koji su zazirali od borbe i tako su išle na ruku buržoaziji. Žestoko ogor­čen radom zagrebačke Radničke komore Ivan Krndelj je čak prekinuo svaku suradnju između Nezavisnih sindikata i komora, što nije bilo mudro, je r su time u Radničkoj komori jačali utjecaji reform ista i soci­jalista.Zaoštravanje klasne borbe ispoljavalo se i u nepresta­nom om etanju rada Nezavisnih sindikata u Zagrebu. Njihove su skupštine zabranjivane a sindikalni ruko­vodioci hapšeni, čak i oni koji su bili u gradskom zastupstvu. Bijeli te ro r sve više jača, pa su na Prvi maja 1926. vlasti preuzele takve m jere opreza » . . . kao da stoje pred građanskim ratom«, kako je zapisao nepoznati novinar Borbe.Sindikalni je pokret rascjepkan, a mnoge dileme raz- diru i Nezavisne sindikate. Sve to otežava djelovanje Nezavisnih sindikata pa se to unekoliko odrazilo i u stagnaciji štrajkaškog i tarifnog pokreta i na Trnju. Borba radnika zaposlenih na željeznicama, koju su vodili na čelu s radnicim a Željezničke radionice Za­greb, za obnovu rada Saveza transportnih radnika i službenika u 1926. do 1928. izazvala je oštre sukobe ne samo u Savezu radnika metalne industrije i obrta Jugoslavije, već i između desnice i ljevice u KPJ i u Nezavisnim sindikatim a. Podružnice željezničara bile su organizacije kvalificiranih m etalskih radnika (to­kara, strojobravara, bravara, limara, ljevača itd.) pa se zbog toga Centralna uprava Saveza radnika metalne industrije i obrta protivila da se metalski radnici zapo­sleni u željezničkim radionicama izdvoje iz Saveza, a takvo su stanovište zastupali i komunisti Zagrebačke željezničke radionice. Ali je upravo djelatnost zagre­bačke podružnice željezničara bila prim jer pravilne primjene teorije o stvaranju jedinstvene fronte odozdo, neposrednim akcijam a koje mogu ujediniti sve rad­nike u zajedničku borbu, bez obzira na mnogobrojnost grupa i kategorija. Željeznička radionica u Zagrebu vodila je niz akcija s kojim a bi se svaki sindikat mo­gao ponositi. Cazi piše da je na zborovima zagrebačkih željezničara od 1000 do 1300 zainteresiranih sudionika ona gradila zahtjeve, predlagala platform e za akcije, podnosila izvještaje i tako u nizu p itan ja prisilila na suradnju ostale vrste reform ističkih sindikata.A položaj radništva bio je doista težak. U Zagrebačkoj tvornici papira, prem a pisanju Borbe, radilo je potkraj1926. godine oko 150 radnika; radnici su zarađivali tjedno od 170 do 230 dinara, a radnice samo 130 do

150 dinara. Direktor Sibccher nije dozvoljavao sindi­kalno organiziranje radnika i svaki pokušaj osnivanja organizacije imao jc za posljedicu otkaz.No bilo je i pozitivnih tendencija. U 1926. godini 60 radnika i radnica Zagrebačkog paromlina ulazi u orga­nizaciju Saveza živežarskih radnika (Nezavisni sindi­kati), suprotstavljajući se lako organizaciji HRS-a. Na izborima za radničke povjerenike izabrani su samo predstavnici Nezavisnih sindikata i oni bez štrajka uspijevaju izboriti kolektivni ugovor i potvrditi od­redbe iz Zakona o zaštiti radnika koje jc uprava kršila (osamsatno radno vrijeme, slobodu sindikalnog organi­ziranja i pravo biranja radničkih povjerenika, prizna­vanje Prvog maja kao radničkog praznika). Zarade nisu povišene, je r se uprava pozivala na kriznu situ­aciju u trgovini brašna, te se iz kolektivnog ugovora vidi da je dnevnica kvalificiranih radnika bila 44 di­nara, a nekvalificiranih 30—35 dinara, ali da jc uz to za grube fizičke poslove korištena ženska — i znatno m anje plaćena — radna snaga.U pokretu su i metalci. Savez radnika metalne indu­strije i obrta Jugoslavije i uprava Prve hrvatske tvor­nice limenih proizvoda sklopili su u lipnju 1926. kolek­tivni ugovor sa sličnim odredbama kao u kolektivnom ugovoru radnika Zagrebačkog paromlina. Ali zbog ote žanog plasmana robe narednih godina, tvornica zapada u teškoće, sm anjuje broj radnika i snizuje plaće na 80— 120 dinara tjedno, a 1929. tvornica mijenja vlasnika i počinje se baviti izradom okova.

7

Godina 1927. Sekcija željezničara, u kojoj su bili okup­ljeni radnici Željezničke radionice, tada je intenzivno radila, pozivajući na suradnju HRS i URSSJ — koji je tada bio pod vodstvom socijalista — na jedinstvu akcije. Radnici Željezničke radionice i ložionice pro­veli su te godine nekoliko protestnih štrajkova (u ožujku, 7. svibnja, 15—16. srpnja), zahtijevajući ispu­njenje obveza prem a radnicima, je r jc na početku 1927. ponovo došlo do krize u kreditiranju radionice. Potaknut neprestanim radničkim zahtjevima, radionicu je posjetio i izvjestitelj m inistra saobraćaja. Radnici su ukazali na to da je u posljednje tri godine zarada triput reducirana, i da je bilo otpuštanja kvalificiranih radnika sa satnicom od 6 do 7 dinara i na njihovo mjesto zapošljavani novi radnici sa satnicom od 4.50 dinara. Šegrti — čim bi položili ispit — otpuštani su. a uslijed velike nezaposlenosti metalaca u Zagrebu obično su uvećavali arm iju nezaposlenih. Viktor Ko­leša, Adam Vajgand, Marko Zovko, Dragutin Saili, Stjepan Stankir, S tjepan Pećnik, Stjepan Malarić i ostali istaknuti revolucionari žestoko su se borili za poboljšanje položaja radnika, ali često je ta borba bila uzaludna. Usprkos štrajku, 7. V 1927, reducirane su u radionici ponovo zarade, te je nezadovoljstvo rad­nika raslo.Direkcija saobraćaja je radi razbijanja jedinstvenosti željezničara potkraj 1927. isforsirala u radionici osni­vanje socijalističkog Saveza željezničara, ali prilikom izbora za radničke povjerenike za 1928. taj je savez

117

dobio sam o dva radnička povjerenika, Kolešina grupa 11, a HRS tri. Takav odnos snaga ukazivao je na ras­položenje radnika Željezničke radionice.Na intenziviranje klasne borbe m etalaca i željezničara svakako d jelu je i Josip Broz koji u to vrijem e radi kao sek re ta r Oblasnog sek re ta rija ta radnika m clalskc industrije i obrta i ta jn ik zagrebačke podružnice, ali i kao sek re ta r C entralne uprave Saveza radnika kožar­sko prerađivačke industrije i član M jesnog radničkog sindikalnog vijeća.U Oif-anizovanom radniku, 3. XI 1927, Broz je objavio članak »Iz. Radionice Državnih željeznica u Zagrebu« u kojem je oštro napao p ro turadničke postupke ne­koga poslovođe i pozvao radnike u organizaciju Nezavi­snih sindikata, a u Izvještaju Mjesnog kom iteta KPJ li veljači 1928. spom inje štra jk 80 radnika ložionice kao p rim jer borbenosti radnika. Broz također piše i j organiziranju tu rp ijašk ih radnika tvornice Faber u Savez radnika m etalske industrije i ob rta . Trećeg listo­pada 1927. održan je sastanak s radništvom te tvornice i govorio im je tadašnji sek re ta r Saveza Đ uro Đaković. Nešto kasnije Josip Broz. kao član Mjesnog radnič­koga sindikalnog vijeća, zahtijeva od kožarske pod­ružnice na Zavrtnici (Tvornica rem enja nalazila se na Zavrtnici sjeverno od željezničke pruge te ne p ripada r in ju , ali su u loj tvornici radili mnogi T rn jan i) da sudjeluje u plaćanju stanarine za sindikalne p rosto rije znaj mijene u gostionici B istrički na Zavrtnici.Broz počinje voditi i veću brigu o ženam a, te je 18. studenog održan u Zagrebu sastanak više od 100 rad- lica iz najvećih zagrebačkih tvornica na kojem je zovorio Đuro Salaj. Na T rn ju je u to v rijem e već bilo tekoliko tekstilnih tvornica i bilo je poznato da su lekvalificirane radnice Mavre Sauerb runa na Zavrt- lici 18 prim ale dnevnu zaradu od 10 do 20 d inara, i kvalificirane desetak dinara više. Sauerb run je više

godina bio d irek to r tekstilne tvornice u Dugoj Resi i vješt eksp loatiran ju radnika.Još su u lošijem položaju bile radnice novoosnovanih tvornica čarapa. U izvještaju M jesnog kom iteta KPJ o radu za 1927, podnesenom na V III konferenciji u veljači 1928, Broz spom inje eksploataciju radnika u tvornicam a »Zvono« i »Silk« kao p rim jer izrabljivanja radnica niskim nadnicam a. U tim tvornicam a, u koji­ma je bio angažiran poljski kapital i m ontirani istro­šeni stro jev i iz Poljske, radilo se 12 do 16 sati. U »Zvonu« je radilo 200 radnica za nadnicu od 10 do 15 d inara. In tenzite t je rada bio tako visok da su mnoge radnice sam e napuštale posao. U 1928. radništvo je bilo sindikalno organizirano u nezavisnom Savezu rad­nika šivačko-odjevne industrije i obrta , i m eđu spisim a R adničke kom ore u Zagrebu nalazimo mnoge molbe za zaštitu , a osobito pro tiv globa koje su često bile tako velike da su prem ašivale zaradu.Prilike u tvornici pokućstva »Javor« opisala je Borba 12. I I I 1927. kao strašne. Intenzite t rada je u toj tvor­nici iz godine u godinu sve više povećavan tako da se nadnica zapravo prepolovila. R adništvo n ije bilo orga­nizirano, je r je uprava o tpušta la radnike koji su htjeli osnovati sindikat. Tek nakon velike svjetske krize rad ­ništvo se učlan ju je u Savez drvodjeljsk ih radnika, ali je tada bro j radn ika u toj tvornici već tako mali da n ije bilo moguće povesti sam ostalni štra jk .U 1927, nakon duljeg vrem ena, nalazimo opet podat­ke o radništvu G radske plinare. Radni odnosi u plinari bili su uređeni sta tu tom , ali se taj dokum ent kosio sa Zakonom o zaštiti radnika, zabran ju jući štra jk kao sredstvo borbe. Mnogi radnici bili su u privrem enom radnom donosu, iako su radili u plinari više godina, a sta lnost se davala tek na p reporuku uprave samo pojedinim radnicim a. S tatu tom iz 1924. još je više is­taknu ta razlika između kvalificiranih i nekvalificiranih

Željezničari nastanjeni u vagonima, u tzv. »Koroščevom selu«, 1920. godine

118

Kotlovnica Zagrebačke gradske plinare u međuratnom razdoblju

radnika. Prvi su bili obespravljeni. Umjesto da im dade stalno nam ještenje, općina je uvela praksu otpu­štanja starijih radnika i zapošljavanja novih mladih radnika iz zagrebačke okolice. Samo u Gradskoj pli­nari bilo je oko stotinu takvih radnika. Radilo se pod teškim uvjetim a i za slabu plaću. Za kopanje kanala za plin radnik je prim ao satnicu od tri do sedam dinara a često se radilo dnevno 10 do 14 sati bez nado­plate za prekovremeni rad. Radnici su otpuštani za najm anju sitnicu, a osobito se pazilo da ne bude rad­nika sklonih komunizmu. Na sjednici gradskog zastup­stva, 14. listopada 1927, Krndelj je postavio pitanje bezrazložnog o tpuštanja šestorice radnika iz Gradske plinare zbog njihova političkog uvjerenja. No buržo- aska gradska vlast branila je svoje stanovište šutnjom i na slijedećoj sjednici, 21. XI 1927, Krndelj ponovo pokreće to pitatnje.Usprkos svemu, 1927. je bila godina uspjeha Nezavis­nih sindikata. Akcije Nezavisnih sindikata radništvo je podržavalo i na prvomajskom zboru sudjeluje više od četiri tisuće radnika. Posebno značenje te godine ima svakako plenum Mjesnog sindikalnog vijeća u Zagrebu, u listopadu 1927, na kojem se zagrebačka podružnica oduprla nastojanju desnice u vrhovima Nezavisnih sindikata i desnice u KPJ da razbiju jedin­stvo.

8

Godina 1928. I u 1928. radništvo Željezničke radionice prednjači u sindikalnoj borbi Zagreba. Bori se i pro­tiv novog pravilnika o pomoćnom osoblju državnih saobraćajnih ustanova, koji je izdala vlada, a stupio je na snagu 1. siječnja 1928. Pravilnikom je snižena plaća željezničara za 10 do 30%, i pogoršani radni uvjeti a uprava je sam a određivala cijenu akordnom radu. Uki­nuta je i naknada za radno vrijeme izgubljeno kriv­njom direkcije, a pomoćnom osoblju produženo je radno vrijeme za dva sata bez posebne naplate. Preko­

vremeni rad plaćao se samo 25% više umjesto 50%, i ukinuto je pravo radnika da glasaju o prekovremenom radu. Ukinuto jc i plaćanje utrošenog vremena za putovanje, obustavljeni su godišnji odmori i uskraćena službena odjeća. Pravilnik nije priznao pravo udruži­vanja željezničara u sindikate, ni radničke povjerenike i uvodi vojničku disciplinu. Po vojnom sistemu kate­gorizira radnike na pojedine vrste i stupnjeve a stal­nost daje nakon pet godina rada. Likvidirana je i svaka samouprava u osiguranju željezničara. Sve te m jere vlada je opravdavala potrebom racionalizacije i komercijalizacije željeznica. Zagrebački željezničari izabrali su usprkos pravilniku svoje radničke povje­renike, i u toku siječnja dolazi do jednosatnog pro­testnog štrajka 800 radnika Željezničke radionice i do štra jka 80 radnika Ložionice. Zagreb je postao sredi­šte otpora željezničara čitave Hrvatske protiv pravil­nika i formirani su akcioni odbori koji su imali ruko voditi tom borbom. Jedan takav odbor bio je u Željez­ničkoj radionici a drugi u Ložionici. Izdan je proglas u kojem je ukazano na to kako sc socijalni i materi jalni položaj željezničara sve više pogoršava, usprkos neprekidnom povećavanju državnog budžeta, te su pozvani na suradnju i ostali državni službenici i činov- nici. Protestna skupština sazvana za 6. veljače, odi žana je 12. veljače i sudionici na skupštini bili su tako borbeno raspoloženi da je napadani pravilnik povučen, a odustalo se i od redukcije plaća. Odobren je i izbor radničkih povjerenika u svim željezničkim radioni­cama, ložionicama i sekcijama, a plebiscitom je utvr­đena obustava rada na Prvi maj u željezničkim radio­nicama.Treba istaći da je sekcija željezničara zagrebačke pod­ružnice Saveza radnika metalne industrije i obrta imala posebnu podršku Pokrajinskog radničkog sindi­kalnog odbora i njegovog lista Organizovani radnik. Josip Broz i Ivan Krndelj imali su u loj borbi posebnu ulogu, a treba spomenuti i Blagoja Parovića, Viktora Kolešu, Dragutina Sailija i mnoge ostale funkcionare koji su pridonijeli uspješnosti te borbe i ojačali svoje redove tako da je mogla započeti anlifrakcijska borba pod vodstvom Josipa Broza.No i dalje je vođena posebna briga o položaju rad­nika. Prema odluci zbora sekcija željezničara, 26. lip­nja 1928, povedena je akcija za povišicu plaća koja je bila podržana štrajkom . U toku godine podnesen je prijedlog, koji je usvojen i na beogradskoj konferen­ciji radničkih povjerenika svih željezničkih radionica i ložionica 1. prosinca 1928, i koju su u ime zagre­bačkih povjerenika potpisali Viktor Koleša i Dragutin Saili. Posebna delegacija predala je rezoluciju general­nom direktoru željeznica i m inistru saobraćaja, ali je d iktatura zakočila uspješnost borbe i dovela do višegodišnjeg pogoršanja položaja željezničara i pro­gona dotadašnjih revolucionarnih funkcionara Neza­visnih sindikata.Sve do svoga hapšenja oko sredine 1928, Josip Broz usko surađuje s aktivistima iz Željezničke radionice S tjepanom Malarićem i Franjom Pećnikom, a 24. trav­nja govori na godišnjoj skupštini sekcije željezničara Saveza metalskih radnika. Stoga ne čudi da se pozivu Pokrajinskog radničkog sindikalnog odbora u Zagrebu da prisustvuju protestnim zborovima 26. lipnja 192b.

119

ZAGREB, 5U PI LOVA ?.TELEFON <t6-1't

Ali bore se i ostali radnici. U »Pilotu« je te godine vođen šestom jesečni š tra jk , čak i u vrijem e, kad je vlada, 21. VI, nakon a ten ta ta u N arodnoj skupštini u Beogradu, zabran ila rad Nezavisnih sind ikata i obu­stavila izlaženje Orgatiizovanog radnika i Borbe. Spon­tanim dem onstracijam a u Zagrebu lih dana i p ros­vjeda zbog hapšenja radn ika i radničk ih funkcionara, pa i T ita, p risu stvu ju mnogi trn jansk i radnici.Pokušalo se i dalje rad ili na organiziranju radnika, usprkos teškim uvjetim a. Neki radnički dopisnik (vje­ro ja tno K rndelj) piše u Organizovanom radniku o pri­likam a u koje je dospjelo radništvo u grafičkom podu­zeću S tjepana K uglija na K analu zbog svoje neorgani­ziranosti. R adno je vrijem e bilo 9 sati, a plaćalo se pola sata m anje, dok su radnice prim ale satnicu od d in ar i pol. Radilo se i subotom poslije podne, pa je in tenzite t rada brzo iscrpljivao radnike.Borbenost željezničara svakako je djelovala na izbija­nje š tra jk a radnika na u tovaru i istovaru na oba za­g rebačka kolodvora 19. s rp n ja koji je ponovljen i 20. srpn ja .M eđutim pod udarom bijelog te ro ra š tra jkaška aktiv­nost u drugoj polovici godine slabi, umnogom e zbog hapšen ja i osude Josipa Broza na pet godina tamnice, te prelaska niza istaknu tih zagrebačkih kom unista — m eđu n jim a i K rndelja — u ilegalnost. P ritisak žan­darm erije sve se više osjećao kao nagovještaj teškog vrem ena koje je i nastup ilo proglašenjem šestosije­čan jske d ik ta tu re .

Reklama Tvornice čarapa »Silk«, Supilova ul. 7, i/ 19.10. godino

'bog zatvaran ja Nezavisnih sind ikata , odazvalo oko 1200 radnika Željezničke radionice i ložionice.(osip Broz je uoči hapšenja bio s Josipom Vajgandom , <omunislom iz Željezničke radionice, na sastanku će- i je u gostionici »Paromlin«, pa je i prvi članak koji je Tito napisao nakon izlaska s rob ije bio nekrolog losipu V ajgandu objavljen u Proleteru za srpan j 1934.0 Vajgandovoj sudbini pisao je Broz i u svom izvje­štaju iz Beča, u kolovozu 1934.)1 godine 1928. radnici T rn ja istupa ju borbeno i jed in ­stveno. U toku 1928. željezničari š tra jk a ju u nekoliko navrata u borbi p rotiv pravilnika koji je uprava na­metnula s ciljem um anjivanja njihovih zarada i prava, lako je svaka proslava bila zabran jena, Nezavisni sin­dikati uspjeli su socijalističke zborove u povodu Prvog maja pretvorili u snažne pro teste pro tiv sistem a i režima. Ulicama su se kretale mase radn ika izjašn ja­vajući se za nepom irljivu klasnu borbu , p ro tiv reak- :ije i terora, protiv socija lista i reform ista . Posebno su se u tom e istakli radnici Željezničke radionice koji su proveli referendum za proslavu, kad je uprava željeznica dopustila proslavu, ako se za n ju izjasni polovica za­poslenih radnika. Tako je opet podružnica Saveza rad ­nika m etalne industrije i o b rta izborila jo š jednu po­bjedu.

P re tv aran je URSSJ-ovih s ind ika ta u organe k lasne b orbe (1929— 1941)

1

Jedanaestog s iječn ja 1929. vlasti su zabranile rad Ne­zavisnih sind ikata , a sve kolektivne ugovore proglasile nevažećima. P restale su rad iti i inspekcije rada a funk­cije Radničke kom ore znatno su sm anjene usprkos reform ističkom vodstvu i njegovoj sklonosti suradnji s buržoazijom . Sve je to pojačalo nasrta j kapitalista na tekovine radničke klase a da ona n ije pružala oz­biljn iji o tpor. Položaj radništva naglo se pogoršavao, iako je sve do 1931. in d u strija u H rvatskoj poslovala bez gubitaka. Pojačavao se in tenzitet rada, praćen sve većim o tp uštan jim a radnika. Sam o u Zagrebu je u siječn ju 1930. bilo 12.411 nezaposlenih, a taj se broj svakodnevno povećavao dolaskom poljoprivrednih rad­nika sa sela koje je već više godina po tresala agrarna kriza. M eđutim financijski slom Prve hrvatske štedio­nice i ostalih privatn ih zagrebačkih banaka oko sre­dine 1931. dovodi do m asovnog zatvaran ja mnogih zagrebačkih tvornica. Sada Zagreb napušta ju svi oni nezaposleni radnici koji su jo š im ali na selu rodbine i nešto zemlje. Nezaposlenička pomoć bila je k ratko­tra jn a i mala, a nezaposlene je G radska općina i poli­c ija tre tira la kao skitnice i pro tjerivala u njihova za­vičajna m jesta. Ulice su u sprkos tom e bile prepune nezaposlenih loše odjevenih radnika i radnica piše zagrebački kom unist, sindikalni funkcionar građevin-

120

skill radnika i jedan od organizatora ilegalnih sindi­kata 1929. Ivan Tomanić u svojem izvještaju. U tadaš­njim novinama često nalazimo podatke da je negdje u nekom kutu pronađen mrtav skitnica, odnosno ne­zaposleni radnik koji nije mogao naći posla. Neki ta­kav radnik dolazio je svake noći da spava na gomili šljake koju su izbacivale lokomotive i još je uvijek bila topla, pa je stradao od otrovnog monoksida.No i položaj zaposlenih radnika naglo se pogoršava. U toku velike svjetske krize uvjeti rada i plaće pogor­šani su za 50%. Kilogram kruha stajao je pet dinara a mnoge radnice u tekstilnoj industriji primale su satnicu od jednog dinara. U tvornici čarapa »Zvono« uprava je nakon zabrane Nezavisnih sindikata branila svako sindikalno organiziranje. Radnice, ne mogavši podnositi pogoršane radne uvjete zatražile su od Radničke komore intervenciju Inspekcije rada, ali je uprava tvornice samo platila globu i dalje kršila od­redbe Zakona o zaštiti radnika. Npr., otkazni rok u »Zvonu« bio je samo tri dana, iako je zakon propisi­vao 14 dana. Radilo se u akordu, a norm a je bila tako visoka da se u pravilu radilo deset i više sati. Osim toga, vlasnik Kohn je u »Zvonu« strane radnike plaćao znatno više od domaćih radnika iste kvalifikacije. Bu­dući da je uprava odbijala svaki zahtjev i prijedlog radnika, odnosi između radništva i poslodavca toliko su se zaoštrili da je uprava posum njala kako je požar 1931, u kojem je tvornica izgorjela, podmetnulo radni­štvo. Ta ie sum nja svakako apsurdna, je r je bez posla i bez zarade ostalo oko stotinu radnica koje nisu mogle naći novi posao zbog krizne situacije u privredi. Uspr­kos tome šef zagrebačke Javne burze rada nije tim radnicama htio isplatiti nezaposleničku pomoć, je r da radnice rade » . . . samo za lak cipele i svilene čarape«, te je čak i reform istička Radnička komora u Zagrebu osudila taj postupak a šefa burze okarakterizirala kao » . . . savršenog nepoznavaoca prilika radnika, koji pri­like radnika posm atra gore od ma kojeg najreakcio- nam ijeg poslodavca«.Slične prilike vladale su i u češkoj tvornici pamučne robe Holzner koja je uselila u zgradu tvornice »Alat«, iznajmivši drugi i treći kat »Zvonu«. U Holzneru se radilo u akordu, a tjedna zarada se kretala u rasponu od 50 do 150 dinara, je r su globe bile vrlo velike. Uz globe eksploatacija se neometano povećava i ostalim rafiniranim metodama, je r uprava ne dozvoljava dje­lovanje URSSJ-a među radništvom. To je i omogućilo ekspanziju tvornice, i do 1936. broj zaposlenih je po­većan za 70 radnica.Poslodavci pokušavaju čitav teret krize prevaliti na leđa radništva, te jako snižavaju zarade i racionaliza­cijom rada pojačavaju eksploataciju radnika. Zahtijeva­ju i reviziju radničkog zakonodavstva, ali je radnička klasa protestnim akcijam a uspjela da spriječi reviziju, vjerojatno stoga što su poslodavci i tako toliko kršili Zakon o zaštiti radnika da je u vrijeme velike svjetske krize postojao samo na papiru. Zakon o radnjam a 1931. unio je nešto reda u radne odnose, ali je taj zakon znatno reakcionam iji od Zakona o zaštiti radnika koji je radnička klasa dobila u vrijeme, kad buržoazija još nije imala tako usavršen teroristički aparat.Navodim prilike u Zagrebačkoj tvornici papira. Rad­ništvo je bilo za vrijeme velike svjetske krize organi­

zirano u URSSJ-u. No uprava jc 1931. započela progo­niti radničke povjerenike i snižavati im zarade (Franjo Carević). Radništvo je plaćalo visoke globe a na svaku intervenciju Inspekcije rada i Radničke komore upra­va jc prijetila obustavom rada u tvornici. Radnici su bili često prem ještani na slabije plaćena mjesta, pa jc, tako prema prijavi URSSJ-a, radnik Lukačić umje­sto dnevnice od 46 dinara zarađivao samo 32 dinara. Cini se da je tako niz zagrebačkih tvornica smanjivao u doba krize izdatke za plaće radnika, iako je to bilo protivno zakonu. Radnici su pristajali na te promjene, je r je u doba krize bilo najvažnije zadržati radno mjesto. Slabo plaćeno i slabo hranjeno radništvo započelo je i slabije raditi, te direktor tvornice Frcund optužuje potkraj 1931. godine radnike da kvare strojeve, ali da krivce nije moguće pronaći, »jer sc ovi uspješno kriju iza solidarnosti radničke klase« i kaže da je takva situacija nastala nakon sindikalnog organizira­nja radnika. Radnička komora, odnosno njezin pred stavnik Eduard Fleischer, pokušala je obraniti radnike napisavši u svom izvještaju da jc glavna svrha pošlo davca da se »radnici i radničke organizacije prikažu u lošem svijetlu bez ikakvih temeljitih dokaza, a ako se malo ove štete ispitaju, mora sc dobiti sumnja, da te štete nisu nikako prouzrokovali radnici, već može lako da postoji kakova podvala na njihov račun«. For­sira se zapošljavanje stranih radnika, iako oni nemaju dozvolu za boravak. Uprava jc pokušala uvesti i rad nedjeljom, ali je poslodavčev prijedlog propao, jer je radništvo i lako radilo 76 sati tjedno, pa su i ne­sreće u toj tvornici s više od 200 radnika bile česte. Kako bi izbjegla plaćanje prekovremenog rada, uprava je prešla na tjedne zarade od 500 dinara. Radnici koji nisu pristali na takvo paušaliziranje zarada dobili su otkaz. Jedan od najboljih socijalističkih pisaca toga vremena Branko Tadić nazvao je Zagrebačku tvornicu papira u Radničkim novinama, 10. IV 1931, robijašni- com. Na prije tn ju tvornice da će tužiti pisca, autor je odgovorio: »Bilo bi mi vrlo žao, kada bi tvornica odustala od nameravane tužbe, je r samo time daje mi mogućnost, da u široku javnost iznesem ono, c čemu ona do sada pojma nema.« Takve prilike morale su, usprkos čestim otpuštanjim a i izmjenama radnika priprem iti teren za veliki štrajk 1935. godine.U Zagrebačkom paromlinu Inspekcija rada kaznila je upravu zbog uvođenja 12-satnog radnog vremena, ali je na to uprava u tri navrata otpustila grupe po 25 radnika i sm anjila zarade zbog skraćenoga radnog vremena za 25 do 30%. Strah od gubitka zarade pri silio je radnike mlina da odustanu od sindikalnog organiziranja i tarifnih pokreta, a samo jc nekoliko radnika bilo organizirano u Radničkom strukovnom savezu, sindikatu vjerske orijentacije, koji jc bio pro­tiv klasne borbe. U vrijeme najvišeg dometa krize, radništvo mlina radi samo četiri sata, ali su za toliko um anjene i zarade.Zbog objavljivanja podataka o položaju radnika u Željezničkoj radionici u Zagrebu, u travnju 1930, Di­rekcija saobraćaja zabranila je u radionici djelovanje Ujedinjenog saveza željezničara, pa je jasno u kakvim su radnim uvjetima radnici radili. U travnju 1931. za­rade i akordni cijenik ponovo su sniženi za 15% do 20%, što je bilo više nego za ostale državne činovnike,

121

gdje se redukcija zarada kretala oko 10°/o. Zna se da se od 1924. do 1938. p rosječna satnica kvalificiranih radnika u akordu u radionici snizila od 7,43 na 4 10 dinara, tc su m etalci u radionici bili slabije plaćeni i od ostalih metalaca u Zagrebu.

2

Godine 1929— 1934. Iako su revolucionarni, prokom uni- stički sindikati bili zabranjeni, radnici su pronašli načine za organiziranu sindikalnu akciju . U T rn ju su u tome prednjačili posebice radnici Željezničke ra­dionice. Oni su uspjeli i na početku 1929. održati iz­bore radničkih povjerenika, te su opet pobijedili kan­didati s liste Nezavisnih sind ikata , m eđu ostalim a V iktor Koleša, Adam Vajgand i D ragutin Saili, istak­nuti aktivisti, članovi i rukovodioci K om unističke par­tije. Pod njihovim rukovodstvom održan je pred Željez­ničkom radionicom , već 27. travnja 1929, m iting u čast Prvog m aja u p risu tnosti oko dvije tisuće radnika, što je imalo velikog odjeka m eđu zagrebačkim rad ­ništvom. Policija je pokušala uhapsiti glavnog govor­nika Grgu Jankesa, ali u tom e lom prilikom nije uspjela.Hapšenje D ragutina Sailija i drugova i em igriran je Viktora Koleše u SSSR prekinulo je na neko v rije­me aktivnost m etalaca iz Željezničke radionice. No uskoro su se izgradili novi ljudi koji su nastavili rad drugova što su napustili Željezničku radionicu, pa su radnici Željezničke radionice i opet prednjačili u radničkom pokretu T rn ja . Izgrađuju se ličnosti kao što je bio S tjepan Debeljak Bil, koji rad i od jeseni 1927. u Ložionici, te sud jelu je u svim akcijam a koje su arganizirali Nezavisni sindikati. On se 1930. vratio s jdsluženja vojnog roka iz K raljeva i uskoro se po­vezuje s kom unistim a. T reba posebice istaći da su

radnici Željezničke radionice već na početku 1930. sam ostalno odlučili da uđu u Savez željezničara, koji je radio u sklopu URSSJ-a, a vodili su ga tada ko­m unisti. Zato oni nisu podržali d irektivu vodstva KPJ o radu u ilegalnim sindikatim a. Zahvaljujući lom stavu. Savez željezničara postaje u Zagrebu najjača i naj­ak tivn ija organizacija s m asovnom bazom. Uz metalce i ostale s truke radnika ulaze u pojedine saveze URSSJ-a, pa su tako željezničari zauzeli jake pozicije i u za­grebačkoj podružnici Saveza drvodjeljaca, Saveza ši- vačko-odjevnih radnika, Saveza kožarsko-prerađivačkih radnika, Saveza građevinskih radnika, i to već u proljeće 1933. godine. U 1934. ojačali su svoje pozicije i u Savezu m etalskih radn ika i Savezu živežarskih rad ­nika, koji su imali svoje članstvo u Zagrebačkom paro­mlinu, Zagrebačkoj tvornici papira. Tvornici asfalta A. Resa, Tekstilnoj tvornici »C. D. Gaon« i u ostalim tvornicam a.Zbog kom unističke ak tivnosti bio je po tk ra j 1933. za­b ran jen rad U jedinjenog saveza željezničara — ali su se željezničari iz Željezničke radionice odm ah uklju­čili u Savez m etalskih radnika u sklopu URSSJ-a, i ta­ko dobili još veću m ogućnost m asovnog djelovanja. U sprkos zabran i skupova na otvorenom , oni su 15. ru jn a 1934. uspjeli o rganizirati m asovnu skupštinu na kojoj su zahtijevali redovito isplaćivanje nadnica i u tom e su uspjeli. M itingu je prisustvovalo oko dvije tisuće radn ika i policija n ije u sp jela ra s tje ra ti radni­ke. Počinje se izdavati i list Željezničar.Na javno ak tiv iran je željezničara svakako d jelu je pov ratak Josipa Broza T ita s robije. On nalazi da s ta r i članovi K om unističke partije Jugoslavije u radio­nici ne rade, bojeći se provale, te izvještava oko sre­dine 1934. da će se »stvoriti organizacija od novih ljudi«. Do ru jn a se s tan je popravilo i u radionici sve veću ulogu dobiva om ladina, te je drug Tito sve za­dovoljniji ak tiv iz iran jem radničkog pokreta.

Zagrebačka tvornica papira oko 1931. godine

Godina 1935. U razdoblju od 1929. do 1933. štrajkovi su malobrojni. S prestankom krize ponovo jača štra j­kaški pokret i od obram benih sve više dobiva navalni karakter. U odnosu na 1934, kad je u Zagrebu vođeno samo nekoliko štrajkova, u 1935. štrajkaški val jača i u Zagrebu je prem a izvještajima Inspekcije rada vođe­no te godine 26 štrajkova. Pa iako jc štrajkaški val započeo tarifnim akcijam a u zanatskim poduzećima, tek borba radnika u velikim poduzećima počela je davati osnovni ton ekonomskoj borbi radnika. Posebnog je odjeka imao veliki, dvomjesečni štrajk radnika Zagrebačke tvornice papira i Jugobatesa — — tvornice papirnatih vrećica. Š trajk je trajao od 15. srpn ja do 24. ru jna 1935. i bio je jedan od naj­dužih radničkih štrajkova u Zagrebu, kako spominje Ante Dobrila Pepo — jedan od organizatora ustanka u Podravini — koji je za vrijeme štra jka kao kurir raznosio letke i proglase. Taj je štra jk organizirao Savez m etalskih radnika iz sklopa URSSJ-a u kojem su vodeću ulogu već tada imali komunisti. Radnici su posredstvom organizacije zatražili kolektivni ugo­vor kako bi se zaštitili. Neposredan povod štrajku bio je ponovni prem ještaj grupe radnica na slabije plaćena m jesta gdje se u akordu moglo zaraditi samo 1,86 dinara na sat. Na njihovo negodovanje dan im je otkaz, što je deprim iralo sve radnike koji su se već češće puta žalili da je postupak prem a njima oso­ran, uvredljiv i često prijeteći. Prisiljeni nuždom rad­nici su podnijeli svoje zahtjeve, 11. srpnja, u kojima zahtijevaju da m inimalna satnica ne bude m anja od3,50 d inara i da se točno utvrde ostali radni odnosi prem a Zakonu o radnjam a. Međutim, uprava je tvorni­ce odm ah zatražila odgodu pregovora, što su radnici shvatili kao nam jerno zatezanje i priprem u da se eventualni š tra jk radnika učini bezefektnim, te su

i stupili u štrajk. Štrajk je bio potpun i ubrzo je dobio politički karakter, je r u njemu nije sudjelovalo samo 197 radnika i radnica Zagrebačke tvornice papira i 88 radnika Tvornice Bates, već i radništvo nekih ostalih tvornica, a štrajk je podržala većina zagrebačkih radnika. Petog kolovoza štrajkaši su se sukobili sa štrajkolomcima koje jc uprava tvornice pokušala u tri velika autobusa dopremiti do tvornice, tvrdeći da su to građevinski radnici firme Ncugcbaucr.Š trajk se u međuvremenu odužio. Štrajkaški odbor formirao je stalne štrajkaške straže, a iz. sjećanja Marka Belinića, Ivana Horvata i Mirka Vancaša vide se svijest štrajkaša o potrebi da istraju u toj teškoj borbi, i solidarnost ostalih radnika — osobito meta­laca — koji su novčanim prilozima omogućili pre­hranu radnika u radničkoj kuhinji. Pregovori su za­počeli tek 8. kolovoza i radništvo je u cjelini odbilo uvjete koje jc izdiktirala uprava tvornice na prvim pre­govorima. Pregovori su sc nastavili narednih tjedana, je r su predstavnici tvornice dugo odbijali sklapanje kolektivnog ugovora, nastojeći da sc radni i placu odnosi reguliraju individualnim ugovorima. Poslije svakih pregovora, pregovarački je odbor izvještavao radništvo o toku pregovora, pa su zajednički donošeni zaključci o daljnjim akcijama, uz čvrstu odluku da se borba vodi do kolektivnog ugovora. Zagrebačka partijska organizacija pozvala je u pomoć i seljake okolnih sela, koji su pomagali štrajkaše, pa su propala očekivanja uprave tvornice i policije da štrajkaši neće izdržati u dugom štrajku. Pod vodstvom Saveza me­talaca radništvo Zagrebačke tvornice papira i Batesa uspjelo je afirm irati svoju organizaciju i sklopiti,23. IX 1935, povoljan kolektivni ugovor na godinu da­na. Ugovorom su precizirane plaće, a akordni je posao kalkuliran na bazi od 25°/« više na satnu plaću. Ali uprava Zagrebačke tvornice papira teško se mirila s novonastalom situacijom, te jc na sve načine pokuša­vala izigrati kolektivni ugovor.

Čekanje na ručak u radničkoj kuhinji (fotografija Toše Dabca)

123

Radnička kuhinja Zagrebačke tvornice papira u vrijeme sn a i ka 1935. godine

Štrajkaši Zagrebačke tvornice papira 1935. godine

Štrajkom od 26. kolovoza do 9. ru jn a usp jelo je iz­borili kolektivni ugovor u organizaciji Saveza g ra­đevinskih radnika iz sklopa URSSJ-a i za radnike Tvornice asfalta A. Resa.U R adničkim novinama, 30. V III 1935, nalazim o uz­roke štra jk a 65 radnika Tvornice asfalta A ntuna Resa koji jc započeo 26. kolovoza 1935. Š tra jk je započeo u tvornici u kojoj su uslijed prenapornog rada radn i­ci gubili svijest, š tra jk aš im a u tvornici p ridružili su se i ostali radnici zaposleni na be ton iran ju i asfalti- ran ju ulica te se lako našlo u š tra jk u oko 200 radnika. Radništvo je zatražilo povišicu zarada za 30°/o, a š tra jk je vodio URSSJ. U Tvornici Res je bilo sam o 40 do 60 stalnih radnika, a poslove na terenu obavljali su sezonski radnici koji često nisu bili p rijav ljen i ni socijalnom osiguranju, pa prem a tom e i posve ne­zaštićeni u slučaju nesreće na poslu ili bolesti. Radno vrijem e bilo je neograničeno i radilo se do potpune fizičke iscrpljenosti. Kolektivnim ugovorom ustanov­ljene su m inim alne satnice od 3,75 dinara , p ravo slo­

bodnog organiziranja u sindikatim a, dodjela jednog radnog odijela godišnje a noćni rad na zagrebačkim u licam a plaćao se 25% više.M eđutim lam o gdje je radništvo bilo organizirano u ORS-u ne vode se tarifn i pokreti. Tako je radništvu Tvornice M oster i 1935. snižena zarada za 15 do 20% s pozivanjem na nedostatak narudžbi. Ali treba istaći da je radništvo T rn ja bilo uključeno i u ostale akcije koji je vodio URSSJ te godine (š tra jk pekarskih rad­nika, š tra jk brijačko-frizerskih radnika itd.).Npr., radnici Željezničke radionice bili su uključeni u dem onstracije , u siječn ju 1935. godine, na godišnji­cu proglašenja šestosiječanjske d ik tature , u Nikoliće- voj ulici, ispred kina »Luksor« (dvorana Istra). Bili su aktivni i u dem onstracijam a nezaposlenih radnika pod parolom »Tražimo kruha i rada«.

4

Godina 1936. U toku 1935. agresivno se počeo obnav­lja ti HRS. On u 1936. postaje glavna p rep reka jed in­stvu radničke klase i sindikalnog pokreta, je r su soci­ja lističk i sind ikati uglavnom ostali bez članstva. Jedna od prvih akcija HRS-a u T m ju bila je uperena p ro tiv kom unista u Tvornici asfalta A. Resa, u ožujku1936. Zbog nepridržavanja kolektivnog ugovora iz 1935, Savez građevinskih radn ika i kom unisti u njem u organizirali su, 17. ožujka 1936, štra jk . Na to je HRS o rganizirao štra jko lom ce, pa se š tra jk završio, 16. travn ja 1936, neuspješno za radnike usprkos velikim žrtvam a. Takvo d jelovanje vodstva HRS-a nastavilo se i u slijedećim godinam a.M eđutim , često su radnici — članovi HRS-a — na poziv kom unista i njihovih sim patizera paralizirali n asto jan ja vodstva, pa su provođene zajedničke ak­cije, a često se događalo i to da su pojedine akcije pod vodstvom HRS-a vodili zapravo kom unisti. Takav je bio u sv ibn ju 1936. godine š tra jk 800 soboslikarskih i ličilačkih radnika u kojem su sudjelovali i mnogi T rn jan i, te š tra jk bravarsk ih radn ika obrtn ih i in­d ustrijsk ih poduzeća u kolovozu 1936, kad je kolek­tivni ugovor po tp isao i HRS i Savez m etalaca. Z načajan je pok re t gradsk ih radnika. U ru jn u 1936. iz­bio je veliki š tra j cjelokupnoga gradskog radništva pod vodstvom HRS-a. R adništvo ni ta j pu t n ije dobilo p riznanje sta lnosti pod određenim uvjetim a, ali je š tra jk gradsk ih radnika izazvao toliku bu ru u Gradskoj općini da je načelnik E rb er m orao dati ostavku. Nai­me, lijevo o rijen tiran i g radski zastupnici Božidar Adžija i ostali zahtijevali su da se ispune obećanja d ana radnicim a nakon prvoga svjetskog rata , i da nakon pet godina rada gradski radnici dobiju stal­no zaposlenje i au tom atsku povišicu. O položaju gradsk ih radnika rasprav lja lo se i na IV kongresu URSSJ-a, koji je održan u Zagrebu 1938, kad je Josip K raš zahtijevao prom jenu kom unalne politike prem a gradsk im radnicim a.Akcije koje vodi sam HRS obično im aju slab uspjeh. U Zagrebačkom parom linu radništvo je povelo borbu za kolektivni ugovor koji je i potpisan, 27. V II 1936,

124

Pročelje Tvornice laka »Moster« u međuratnom razdoblju

s neznatnim povišenjem zarada. Taj je ugovor pro- dužavan i slijedećih godina ali je zbog jednogodišnjeg tra jan ja i sve većih cijena bio sve nepovoljniji za radnike.U Zagrebačkoj tvornici papira je u jesen 1936. Savez m etalskih radnika vodio obram beni štra jk radi za­štite kolektivnog ugovora iz 1935, ali se on ni po do­metu ni po snazi a ni po rezultatim a — ne može usporediti sa štra jkom iz 1935. Nakon toga štra jka uprava nije htjela ponovo zaposliti sve radnike. Po­ložaj radništva se ponovo pogoršava i Josip Cazi1939. objavljuje u zagrebačkom Glasu članak o po­ložaju radnika u toj tvornici koja je zapošljavala 200—500 radnika i radnica.

5

Godina 1931. Uredba o utvrđivanju minimalnih nad­nica, zaključivanju kolektivnih ugovora, pom irenju i arbitraži od 13. veljače 1937. otežala je borbu za po­višenje zarada i poboljšanje radnih uvjeta. Broj štra j­kova zbog toga opada, ali Mjesno m eđustrukovno vi­jeće URSSJ-a veliku pažnju posvećuje održavanju jav­nih radničkih skupština na kojima se ističu ekonom­ski, politički i socijalni zahtjevi. Skupštini je 4. srpnja1937. prisustvovalo deset tisuća radnika Zagreba. Iako se na toj skupštini raspravljalo o ekonomskom po­ložaju radnika, imala je i političko značenje, je r je pokazala pravu snagu prokom unističkih sindikata URSSJ-a u Zagrebu, a u tom su sindikatu i radnici najvećih tm janskih tvornica. Prokomunistički list Radnik, pokrenut godinu dana prije, donosi niz po­dataka o položaju radnika, ali je u Zagrebu te godine organizirano svega 12 štrajkova a od toga su samo dva bila na području Trnja.Jednodnevni štra jk radnika Tvornice »Pilot« vodio je URSSJ-ov Savez građevinara, te je oko sredine godine potpisan povoljan kolektivni ugovor. Radništvo Pas- pine tvornice baterija »Croatia« također se organiziralo

u URSSJ-u, te je tarifnim pokretom uspjelo izboriti povoljan kolektivni ugovor za svojih 250 radnika i radnica, medu kojima je bilo prilično simpatizera komunista. U »Mosteru« je pokret, u svibnju 1937, vodio HRS te je bio potpisan prvi kolektivni ugovor po kojem su satnice nekvalificiranih radnika utvrđene u rasponu od 4 do 6 dinara, a radnica od 3,75 do4,50 dinara. Radnici su dobivali i jedno radno odijelo godišnje, a utvrđeno jc i da se prekovremeni rad plaća po zakonu.Trnjanski radnici sudjeluju i u nekim skupnim štraj­kovima zagrebačkih radnika od koje neke vodi HRS. neke URSSJ-ovi savezi, a neke čak HRS i URSSJ zajedno. Ipak treba istaći da je tc godine većina rad­ničkih povjerenika na Trnju bila izabrana s liste URSSJ-ovih saveza.

6

Godina 1938. Nova privredna kriza, nastala vanjskopo­litičkom situacijom i jačanjem fašizma, odrazila se i na položaju radnika, čija realna nadnica počinje uslijed porasta cijena opadali, a nezaposlenost rasti. Na četvrtom kongresu URSSJ-a, održanom u Zagrebu17. i 18. travnja 1938, manifestirala se ideja jedinstva radničke klase i detaljno je proanaliziran položaj rad­ništva raznih privrednih grana. Budući da je list Radnik na sredini 1938. zabranjen, zagrebački komu­nisti pokrenuli su Radnički list sa sličnom svrhom. Štrajkova je i te godine malo, a vode ih URSSJ ili HRS. Š trajk radnika Tvornice »Siemens«, koji je or­ganizirao, 9. VII 1938, Rade Končar posredstvom URSSJ-ovog Saveza metalskih radnika, proširio se i na Paspinu »Croatiju« i završio se uspješno.URSSJ još uvijek ima premoć među radničkim po­vjerenicima, iako s jačanjem HSS-a dolazi i do jačanja HRS-a. Zanimljiv je slučaj »Mostera«, gdje je rad­ništvo nezadovoljno mlakošću HRS-a prišlo URSSJ-ovoni Savezu građevinskih radnika, te sve do zabrane toga s indikata sklapa kolektivne ugovore za 140 radnika te tvornice.Š trajk radnika u Zagrebačkom paromlinu, 1. i 2. srp­nja 1938, organizirao jc HRS i 70 radnika dobilo jc 3% povišice. HRS je bio 1938. godine osnovan i na željeznici, pa je tako stvorena sekcija željezničara u HRS-u. Međutim većina članova u toj sekciji bili su simpatizeri komunista pa tu radi i Stjepan Debeljak Bil, Vlado Mutak, Mijo Brlić i Ivić i tako se HRS stao naglo širiti kao kamuflaža partijskog rada, iako partijsko rukovodstvo na željeznici nije odobrilo taj stav. Godinu dana kasnije sekcija sc pretvorila u Savez hrvatskih željezničara, u travnju 1940, a na godiš­njoj skupštini ispali su iz centralne uprave stari HRS-ovci i za predsjednika bio izabran Mijo Brlić. Takvom kamuflažom željezničari su uspjeli izboriti do drugoga svjetskog rata znatne platne povišice i poboljšati radne uvjete. Njihov rad počeo je sve više upadati u oči banovinskim vlastima, pa je protestna skupština Saveza hrvatskih željezničara — zakazana za 10. prosinca 1939 — bila zabranjena. Međutim, že-

125

Ijczničari izvan Zagreba došli su ne znajući za za­branu, pa je povorka krenula od zgrade H rvatskog sokola prem a Radničkoj kom ori p ri čem u je došlo do sukoba s policijom.Prema sjećanjim a F ranje Culjaka Iskrenog, kom u­nisti su dobili u tjecaj i u K onzum noj zadruzi, koja je radila u Vrhovčcvoj ulici 11, u Bolesničkom fondu željezničara i u upravi Zadruge za š tedn ju i zajmove. U partijskom vodstvu na željeznici uvijek su postojali drugovi zaduženi za sindikalni rad. Na konferenciji partijske organizacije na željeznici, koja je održana u studenom 1940. na K raljevcu, u stanu Josipa Flaj- šera, a u prisu tnosti Rade Končara, sek re ta ra CK KPH, za sindikalni rad bili su zaduženi Josip F lajšer, S tje ­pan Pećnik i F ran jo Culjak, pa se i borba za eko­nomska prava nalazi u prvom planu p a rtijske borbe.

7

iotHiui 1939. Zbog povećanog izvoza prehram benih iroizvoda u N jem ačku, skupoća i oskudica u osnov- lim nam irnicam a poslale su ozbiljan problem . Cijene .livljaju. pa su sc i sindikalne organizacije, osobito jne pod rukovodstvom KPH, uključile u borbu protiv -kupoćc i an tiradničke politike tadašn jeg režima. . kolektivne ugovore sve se češće uvrštava odredba da .e plaće povisuju au tom atsk i s porastom troškova .ivota isplatom skuparinskog dodatka. Š trajkovi po- iovo postaju obram beni, je r nasto je da zadrže stan- lard i prava radnika stečena u ran ijem periodu, a nidući da se gotovo svi štra jkovi vode uz in tervenciju lolicije, sve više poprim aju i politički karak te r, ive su aktivniji i tekstilci. U travn ju i sv ibn ju 1939. it raj kuje 200 radnica T ekstilne tvornice »Ivančica«.

RSJ-ov Savez tekstilaca vodio je taj š tra jk s velikom lorbenošću i odlučnošću. Nakon 15 dana š tra jk a sklop-

šadnički povjerenici Tekstilne tvornice »Ivančica« poslije .trajka 1938. godine

ljen je kolektivni ugovor kojim su plaće povišene za 30°/o i priznato šest radničkih povjerenika. Utvrđene su i satnice između 3,75 i 4,50 dinara.U Tvornici čarapa »Silk«, nakon 65 dana pregovora URSSJ-a i HRS-a sklopljen je, 27. V II 1939, kolektivni ugovor kojim su plaće povišene za 8°/o, a ponešto su poboljšani i radni uvjeti.Do štra jkaškog pokreta dolazi i u Tvornici tu rp ija »Faber« koja odbija sklapanje kolektivnog ugovora, znajući da je radništvo toliko specijalizirano da zbog uže specijalizacije ne može naći zarade u ostalih po­slodavaca. Taj pok re t vodi HRS, i zahvaljujući upor­nosti radnika, a ne vodstvu HRS-a, taj je š tra jk u s iječn ju 1940. završen s uspjehom .Mnogi radnici ulaze u Savez industrijsko-zanatskih rad­nika, koji su 1937. osnovali kom unisti i priključili URSSJ-u. Radništvo Tvornice »Jugobates d.d.« ušlo je u laj Savez, istupivši iz neodlučnog Saveza grafičkih radnika, te je reg istriran jed an š tra jk 1939. zbog loših radn ih i m aterija ln ih uvjeta.God. 1939, 9. V, sk lopljen je, nakon šestotjednog š tra j­ka, kolektivni ugovor u H rvatskoj industriji katrana, a p rosječna je satn ica u tvrđena na 5,50 dinara. Velika skupoća često je obezvređivala tek sklopljene ugovore, i stoga je u toku te godine satnica poveća­n jem skuparinskog doplatka u toj tvornici još dvaput m ijen jana.Zbog nesnosnih uv jeta rad a i sam ovolje poslodavca, u prosincu 1939. započeli su štra jk a ti radnici Tvornice čokolade »Grič«. Vlasnik je na to otpustio sve radnike, ali su se nakon ponovnog puštan ja tvornice u pogon sporovi nastavili i u toku ožujka i travn ja 1940. rad ­n ištvo te tvornice stupa dvaput u š tra jk koji vodi HRS.M eđutim HRS, postavši režim ski sindikat, počinje od jeseni 1939. sve češće sk lapati kolektivne ugovore za razne s truke ignorirajući URSSJ. Kako bi oslabili taj prokom unističk i sind ikat, hapšeni su najpoznatiji sin­d ikalni funkcionari, te je pokrajinsk i odbor URSSJ-a u Zagrebu upu tio banu Subašiću predstavku zbog tih progona. U skoro zatim bio je zabran jen i p rokom u­nistički Glas — list sindikalno organiziranih radnika, pa je njegovu ulogu preuzeo R adnički p rija telj koji je im ao nakladu od 40.000 prim jeraka.Zahvaljujući svojoj u tem eljenosti u radničkoj klasi Zagreba i T rn ja , kom unisti i n jihovi sim patizeri po­sredstvom M jesnog m eđustrukovnog vijeća URSSJ-a postižu velike usp jehe u pok retan ju m asovnih rad­ničkih dem onstracija . Takve su bile dem onstracije 3. i 10. prosinca 1939, kad su radnici m asovno de­m onstrira li p ro tiv ra ta i skupoće i p rotiv profašistič- kog režima.

8

Godina 1940. Po tkraj te godine URSSJ je bio zabra­njen. M eđutim upravo te godine podružnice URSSJ-a vrlo su ak tivne u š iren ju svog u tjeca ja m eđu razne vrste radnika, i URSSJ predvodi u b itkam a za bolje

radne i m aterijalne uvjete, prisilivši i organizacije HRS-a da u tom vremenu postupaju slično.Tako je HRS vodio šestotjedni štra jk u Tvornici ka­trana koji je uspješno završen u lipnju 1940.Za radništvo tekstilne struke radne je odnose HRS regulirao, 1. V III 1940, jedinstvenim kolektivnim ugo­vorom za čitavu struku, ali je laj ugovor bio vrlo nepovoljan za radnike, je r je zaledio nadnice, a mi­nimalna satnica od 3,50 dinara nije bila dovoljna za pokriće sve većih životnih troškova.Napad na URSSJ-ove sindikate postaje sve otvoreniji. Kako bi um anjili komunističke utjecaje, vlasti te godi­ne nisu dozvolile ni biranje radničkih povjerenika. S istim ciljem i socijalisti, koji su zadržali neka važna mjesta u centrali URSSJ-a, počeli su također napad na komuniste u URSSJ-u. Tako je isključen iz URSSJ-a Pokrajinski Savez m etalskih radnika u kojem je djelovao Josip Cazi. Savez je imao značajnu ulogu u Tvornici »Ventilator«, koja u to vrijeme doseljava na Radničku cestu i tako postaje trnjanska.Međutim u »Ivančici« Željezničkoj radionici i u mnogim ostalim tvornicam a trn jansko radništvo ostaje vjerno prokomunističkim URSSJ-ovim sindikatim a do njegove zabrane. U kolovozu 1940. štra jka dvije tisuće radnika Željezničke radionice zahtijevajući svoja prava. Že­ljezničari se uporno i žestoko bore za dodatak na skupoću i četrnaestu plaću, a radi povišice od 4°/o organizira se 1. ru jna 1940. novi tarifni pokret.Mjesni međustrukovni odbor URSSJ-a, iza kojeg je bila ilegalna KPH, pozvao je radništvo da Prvoga maja dođe na m iting na Kazališni trg. Na trg su se slile povorke radnika iz Trnja, Sigečice, Kanala i Trešnjevke, gdje su se form irale grupe. Radništvo se oprlo navali policije te je taj dan proslava Prvog maja u Zagrebu bila »krvava«. Radništvo — pa i radništvo Željezničke radionice — zaustavilo je taj dan stroje­ve, a stali su i tram vaji. Radnici su prvi put od 1918, na poziv Partije, izašli masovno na ulice i pokazali sm jer kojim radnička klasa treba poći u daljnjoj borbi.Režim je uskoro nakon prvom ajskih dem onstracija u Zagrebu donio Uredbu o rješavanju radničkih sporova (4. svibnja 1940). Pooštrene su m jere za pokretanje štrajkova. Uskoro nakon toga bio je uhapšen i velik broj sindikalnih funkcionara-komunista i deportiran u koncentracioni logor u Lepoglavu.No i 7. ru jna ponovo su organizirane dem onstracije u radničkim četvrtim a T m ju i Trešnjevci i policija je uhapsila oko 80 dem onstranata.

9

Godina 1941. Još je u toku ljeta 1940. postalo očigled­no da će režim Cvetković-Maček zabraniti URSSJ, pa je na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ donesena odluka o osnivanju »odbora radničkog jedinstva« u kojima bi se okupljali radnici pod vodstvom komu­nista, bez obzira na sindikalnu pripadnost.Ti su odbori odmah nakon zabrane rada URSSJ-ovih sindikata, a uz podršku radničkih povjerenika, počeli

Radništvo »Mostera«. »Katrana« i »Rosa« u borbi /a pove­ćanje nadnica 19. rujna 1940.

voditi protestne akcije zbog zabrane URSSJ-a, ali i tarifne pokrete i štrajkove.Već 2. siječnja održan je na području Trnja protestni miting pred »Croatiom«, a 4. siječnja pred »Pilotom«, u Supilovoj ulici, u tvornicama »Faber i sin«, »Holzner«. »Ivančici« i »Resu«. Zbog sudjelovanja na mitingu svaki radnik »Silka« morao je platiti globu od 10 dinara.Radnici Trnja protestiraju ponovo U. siječnja 1941, zbog zabrane URSSJ-a i skupoće, očito pokazujući tako svoju privrženost klasnoj, borbenoj organizaciji URSSJ-u, koji se od reformističke, socijalističke orga­nizacije na početku loga razdoblja pretvorio u komu­nističku bazu i školu partijskih kadrova. Demonstra­cije u povodu zabrane URSSJ-a pretvorile su sc u političke akcije zagrebačkih radnika, jer se njima

127

zahtijevao m ir i sloboda, uk idanje koncentracionih logora, pak t sa SSSR-om, sm anjen je skupoće, osigu­ran je rada i pravo na slobodno sindikalno organi­ziranje.Učestale su i akcije druge vrste. U povodu M eđunarod­nog dana žena, 8. m arta , održan je m iting pred »Ivančicom« i »Croatiom«.Dolazi do tarifn ih pokreta u »Resu«, »Mosteru«, »Sil- ku«, »Pilotu«, »Holzneru« i »Ivančici« i većinom za­vršavaju uspješno, usprkos pokušaju vodstva HRS-a da razbije sve akcije ukazivanjem na nepodesnost momenta.HRS sada više koči nego pomaže te akcije, te se u ožujku 1941. boji da bi došlo do š tra jk a u Zagrebač­kom parom linu » ... je r je radništvo veoma nezado­voljno i zam oreno dugim čekanjem i p ravednijom re­gulacijom skuparinskog dodatka«.U veljači 1941, na zahtjev vodstva HRS i banske vla­ti, uprava Zagrebačke tvornice p ap ira o tkazala je ko­lektivni ugovor koji je po tpisao URSSJ u ru jn u 1940. To je dovelo do š tra jk a u tvornici, a so lidarno su se priključili i radnici »Ivančice«, »C. D. Gaona« i nekih ostalih tvornica. Na radništvo su navalili odredi Mače-

kove Z aštite koji su kundacim a i pendrecim a pokušali radnike n a tje ra ti na posao, a nekoliko radnika je uhapšeno.Kad je 8. i 10. ožujka došlo do pro testnog štra jk a u »Gaonu«, zbog otkaza radničkim povjerenicim a, š tra j­kašim a su se p rik ljučili i radnici Zagrebačke tvornice papira.Iako je URSSJ zabran jen , radništvo u m nogim trnjan- skim tvornicam a b ira i u 1941. radničke povjerenike loga o p red jeljen ja , a u Paspinoj »Croatiji« povjerenici su izabrani ak lam acijom svih radnika protiv volje HRS-a i vlasti.Prem a tom e, radnici su T rn ja u razdoblju od 1929. do 1941. posredstvom URSSJ-a vodili o štru klasnu borbu s poslodavcim a, ali i s režim om i njegovim organim a vlasti. O rganizirani u URSSJ-ovim sindikatim a, postali su važan dio radničkog pokreta Zagreba i H rvatske. N astavljajući pozitivna, velika iskustva iz vrem ena rada CRSVJ i Nezavisnih sindikata, trn jansk i su rad ­nici u sprkos pokušajim a HRS-a ili Jugorasa, postigli dob ru organiziranost i jed instvenost u akcijam a. Zato ne čudi da su mnogi članovi URSSJ-a u toku revolu­cije bili prvaci u b itkam a i u NOP-u u Zagrebu i izvan njega.

U ovoj su kući održavani ilegalni partijski sastanci prije ra la i za vrijeme okupacije kojima su prisustvovali drugovi E. Kardelj i narodni heroj Rade Konćar. God. 1928. održani su sastanci Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije kojima su prisustvovali drugovi Tito i Đ. Đaković.Tako piše na spomen-ploči što je postavljena na jednokatnoj kući 21. XI 1948. god. u Kašinskoj ulici br. 12. Kad su se održavali ilegalni partijski sastanci, bila je to gradska periferija — Trnje — daleko od centra. Sada tu prolazi najmodernija avenija, Ulica proleterskih brigada, u novoizgrađenom zagrebačkom urbanom središtu. Sastanci su održavani u prvom katu, u stanu vlasnika kuće supružnika Sime i Ane Bezjak. Njihov je sin Rudolf prvih dana rata, sa sedamnaest godina, otišao u partizane i u borbi poginuo. Otac Šime umro je 1971. godine.

128

Radnička kulturna i sportska aktivnost do 1941. godine na području Trnja

Do 1918. godine

Ta je aktivnost vezana za najveći radnički kolektiv na trnjanskom prostoru — u Željezničkoj radionici. Od početka našeg stoljeća jav lja ju se jednostavni, popu­larni oblici ku lturne razonode: pjesm a u željezničar­skoj kantini, glumačka grupa. Dvadeset četvrtog siječ­nja 1901. sastaju se radnici radi osnivanja obrazovnog i pjevačkog društva, a od 1904, uz sindikalnu aktivnost, priređuju se i zabave. Prednjači omladina. U ožujku 1907. omladinci su priredili zabavu u Gradskoj stre­ljani (današnje kino »Sloboda«), s dobrim uspjehom. Prihod od 112 kruna nam ijenili su sindikalnoj knjižnici. Izleti u druga m jesta također se jav lja ju kao oblik kulturne razonode. Tako su 1907. godine priređeni izleti u Brežice i Samobor. U Brežicama je bio susret sa slovenskim željezničarima. Bio je to, dodajmo, još jedan oblik veza između radnika M ađarskih državnih željeznica i Južnih željeznica koje smo zabilježiti u vezi sa sindikalnim organiziranjem željezničara. Popularno­sti plesa, kao kulturne razonode i rekreacije među željezničarskom omladinom, u predratnom razdoblju pridonijela je plesna škola u željezničarskoj kantini. Sportski je interes vezan ponajprije za bicikle koji postaju popularni m eđu radnicim a u toku 90-ih godina i sve više na početku stoljeća. Vožnja biciklom nema još sportski nego praktični i rekreativni značaj — bi­ciklom se ide na posao i na izlete. — Treba podsjetiti i na naziv K oturaške ceste. — Fotografije i opisi poka­zuju da su od sredine prvog desetljeća skupine bicikli­sta, s okićenim biciklima, bile atraktivan dio prvom aj­skih povorki.Biciklisti su se najprije sportski organizirali. Već 1907. spominje se K oturaški klub Strojarnice državnih že­ljeznica, kao sudionik priredbe u povodu spomenutog susreta hrvatskih i slovenskih željezničara u Breži­cama.Usporedo s biciklizmom širi se i in teres za nogomet, koji se godinama igra i bez posebne organizacije. Nakon duljih priprem a, koje započinju 1912. godine, dogovora i pregovora s upravom željezničke radionice,

Q Zagrebačko Trnje

osnovan je Željezničarski sportski klub »Viktoiija . i to upravo 1. svibnja 1914. Da klub nc bi imao smet nji u radu, prvim predsjednikom kluba postao je upra­vitelj Željezničke radionice.Trebalo je da klub ima sportsku i odgojnu funkciju za omladinu. Uz kvalitetnu nogometnu sekciju, imao je biciklističku sekciju, a također i kulturno-prosvjetnu sekciju.»Viktorija« je osnovana, kako vidimo, neposredno uoči prvoga svjetskog rata. Rat je poremetio djelatnost kluba. No treba istaći da sva djelatnost nije zamrla. I dalje je djelovala kulturno-prosvjetna sekcija koja je priređivala dobrotvorne priredbe. Ta je sekcija bila i jedina organizacija koja je željezničarima preostala nakon što su željeznice i željezničari na početku rata stavljeni pod vojnu upravu.

Od 1918. do 1941. godine

1

Sport. Velike neizgrađene površine T rnja uvjetovale su da su se i u međuratnom razdoblju na prostoru Trnja izgrađivala i zadržala nogometna igrališta kao privlačna meta okupljanja radničke omladine u doko­lici. Oko 1930. na M iramarskoj cesti bilo je igralište Sportskog kluba »Željezničar« i »Viktorije«, te Sport­skog kluba »Sparta«. Tu se, na Miramarskoj 22, nala­zilo i zagrebačko klizačko društvo, te tenis igralište. Na Koturaškoj cesti imao je svoje igralište Prvi hrvat­ski građanski športski klub, a kod kupališta Gospo- darić postojao je veslački klub »Uskok«.Najveću privlačnost imao je svakako nogomet za koji nisu bile potrebne veće investicije. U taj sport uključilo se i radništvo T m ja nakon prvoga svjetskog rata, oso­bito nakon što je zakonsko ograničavanje radnog vre­mena na osam — odnosno za zanatske radnike na deset sati — omogućilo radnicima da dio svoga slobod­nog vremena posvete nekom sportu » . . . je r se samo

129

Nogometaši zagrebačkog »Željezničara« 1942. godine

tako mogu stvarati pokoljen ja ljudi i žena, zdravih i životno radosnih, sposobnih da podignu m oć zem lje na najveću visinu i da ju svojim grudim a zaštite od sva­kog napadanja sa strane« (tu je m isao izrekao p red ­sjednik R adničke spo rtske zajednice Milan Milanović Baja na sastanku oko sredine četrdesetih godina).Put do stvaran ja radničkog spo rta i n jegova om asov­ljenja bio je težak i dug. Prvih godina nakon prvoga svjetskog ra ta djelovalo je u Zagrebu dvanaest rad ­ničkih sportsk ih klubova. M eđutim nakon Obznane neka su radnička spo rtska društva u Zagrebu b ila za­branjena. Ali osta la zakam uflirana n astav lja ju s radom la bi nakon osnutka Crvene spo rtske internacionale1921. u Moskvi postala isk riš ta revolucije (»Proleter«, »Sloga«, »Pekarski«, »Željezničar«, i drugi), a 1924. nsnovana jc i Kom unistička spo rtska frakcija Jugo­slavije.

Priredba kulturno-prosvjetne sekcije SK »Željezničar«1923. godine

Za područje T m ja svakako je najzanim ljiviji rad ŠK »Željezničar«, Taj je klub nastavak »Viktorije«, čiji su se članovi u toku ra ta osuli na sve sirane, a onih nekoliko što je ostalo igralo je u kom biniranim sasta­vima »Hrvatskog akadem skog športskog kluba« (HASK) i »Prvog hrvatskog građanskog športskog kluba«. M eđutim već 1919. željezničari im aju ponovo svoj klub. On sada nosi ime »Željezničar«, a prvi kred it dala mu je Željezničarska konzum na zadruga. Početak je bio loš, je r je na prvoj javnoj utakm ici sa »Slavenom« u Koprivnici »željezničar« izgubio sa 0:7, a igralo se s posuđenom loptom i bez kopački. Uprava Željezničke radionice om etala je razvoj radničkog sporta . Pročel­nika nogom etne sekcije u »Željezničaru« Alberta Vilo- vića p rem ješta zbog zanem arivanja dužnosti u Kopriv­nicu, nadajući se da se n itko neće prihvatiti te duž­nosti. Ali usp rkos neobično teškim uvjetim a — a i bez svojeg igrališta — »Željezničar« rad i i dalje, i u sezoni 1921/1922. p rob ija se u prvi zagrebački razred. Dvije godine kasnije, već ga nalazim o u prvoj zagre­bačkoj ligi, a 1925. godine nalazi se na tu rne ji po G rčkoj, gdje m om čad preda je gradonačelniku Atene na d a r Album grada Zagreba.U to vrijem e K om unistička p a r tija i SKOJ u ilegal­nosti traže nove oblike rada. K om unisti D ragutin Saili i S tjepan Pećnik, rukovodioci ilegalne KP u Željeznič­koj radionici, i Vjekoslav Razdraz, aktivan član kul- lu rno-prosv jetne sekcije »Željezničara«, djelovali su posredstvom »Željezničara« na željezničare, im ajući u n jim a suborce i po tpo ru u sindikalnim i ostalim akci­jam a.Sretn im stjecajem okolnosti oko 1925. bio je po tpred­sjednik radničkog sportskog kluba »Amater« zuboteh- n ičar Milan Milanović Baja. Povezavši se sa sekreta­rom pokrajinskog sindikalnog vijeća za H rvatsku i S lavoniju Ivanom K rndeljom , on osniva Blok radnič­k ih klubova, te su od 1926. do 1928. u Zagrebu održana tri tu rn ira zagrebačkih radničk ih klubova s ciljem em ancipacije radničkog spo rta i po tpunog odvajanja am aterskog radničkog spo rta od onog profesionalnog zagrebačke buržoazije. U tom su bloku bili: »Amater«, »Grafičar«, »Zagreb«, »Pekarski«, »Sloga« i »Željezni­čar«, koji je svakako bio najak tivn iji.»Željezničar« n ije im ao sam o nogom etnu sekciju. On svoj sadržaj p roširu je raznim sekcijam a, te je svatko tu m ogao naći svoje m jesto. Godine 1921. osnovana je i b ic ik listička sekcija, i tu je klupski p rvak Makso K am natn in osvojio prvenstveno na prvoj zagrebačkoj o rganiziranoj trci. L jubo Kranželić osvojio je 1931. om ladinsko prvenstvo Jugoslavije, a M irko K ošar 1932. K uglaška sekcija osnovana je 21. VII 1921, i 1937. osvaja prvenstvo Jugoslavije. Šahovska sekcija osno­vana je 7. X 1932. te je još iste godine organiziran klup­ski tu rn ir . Poslije 1936. ta sekcija presta je s organizira­nim radom . Sekcija stolnog tenisa, osnovana 18. ru jna 1928, rad ila je do ra ta i dala nekoliko državnih repre- zentativaca. L akoatletska je sekcija bila oform ljena 1. X 1935. i rad ila do rata . Sk ijaška radi kao turisti- čko-zim skosportska od 1928. do 1941. godine.Prem a zborn iku »Lokomotiva — 1914— 1945«, akcije naprednoga sindikalnog članstva i P artije u Željeznič­koj radionici gotovo je nemoguće odvojiti od »Željez­

130

ničara«. Partija u ilegalnosti nastojala je sve do dru­goga svjetskog rata borbu za ekonomska i socijalna prava radnika proširiti i intenzivirati posredstvom »Že­ljezničara«, a kasnije i »Prijatelja prirode« i »Mladosti«. Dobrovoljnim radom svojih članova i simpatizera »Že­ljezničar« je uspio uz M iramarsku cestu urediti svoje nogometno igralište, a svoje prostorije željezničari su imali u Tm janskoj 1, u prostoriji radionice, gdje je prije bila kantina.Rad Bloka radničkih klubova privukao je pažnju po­licije. U listopadu 1928. rad Bloka je bio zabranjen, zbog toga što je priređivao razne kulturno-umjetničke priredbe i izlete u prirodu koji su služili kao sastanci za proučavanje marksizma i gajenje proleterske svi­jesti. Da su se partija i SKOJ koristili »Željezničarom« potvrđuje i očuvani plan rada ćelije »Spartakus« iz ve­ljače 1927. Tamo je utvrđeno da u »Željezničaru« tre­ba form irati skojevsku ćeliju i ispitati u kojim se klubovima nalaze mladi radnici Trnja. Josip Broz, kao sekretar Mjesnog kom iteta u Zagrebu, također je ista­kao važnost takvoga djelovanja, pa je »Željezničar«, u kojem su tada bili najaktivniji Dragutin Saili, S tje­pan Pećnik, Vjekoslav Razdraz i Stjepan Stankir, često organizirao zabave na kojima se omladina poslije rada odm arala i plesala, ali i organizirala protestne sastan­ke i skupštine.U siječnju 1929. zabranjen je rad Nezavisnih sindikata, pa su prestala djelovati i mnoga radnička društva. Uprava Radionice državnih željeznica u Zagrebu uspo­stavila je najuži kontakt s drom Josipom Bedekovićem, upraviteljem zagrebačke policije, koji je uz pomoć špijuna stavio željezničare pod stalnu prism otru. U to teško vrijeme ranija orijentacija kom unista na rad posredstvom »Željezničara« pokazala se ispravnom. I kad su u ru jnu 1929. započele svečanosti proslave 15- -godišnjice postojanja prvoga zagrebačkog radničkog kluba, tj. »Viktorije«, na igralištu »Željezničara« oku­pili su se sportaši cijelog Zagreba, a bilanca je poka­zala da je SK »Željezničar« bio najsvestranije, naj- kompletnije i najbolje organizirano sportsko društvo u Zagrebu.Uskoro nakon toga vodeći građanski klubovi formi­raju takmičenje po Iiga-sistemu. Vrhunski klubovi po­činju kupovati talentirane igrače m anjih i siromašnih klubova periferije i počinju se izdvajati. Taj je sistem jako ugrozio »Željezničara«, koji je dotle igrao u p r­vom razredu, je r su dva vrsna igrača napustili klub, a i povlačenje kom unista u duboku ilegalnost utjecalo je na slabljenje borbenog duha i gajenje drugarskih tradicija.Međutim nije prošlo ni dvije godine a »Željezničar« ponovo počinje pokazivati svoju snagu. To je osobito došlo do izražaja u sukobu s državnim prvakom »Con- cordijom«, 1. i 29. ožujka 1931. Iako uslijed makina­cija Nogometnog saveza Jugoslavije, koji je štitio pro­fesionalce, »Željezničar« nije ušao u ligu do 1940, njegov je predvodnički položaj među ostalim radnič­kim klubovima Zagreba neprikosnoven. Oko 1932. on već ima i ping-pong sekciju, te čitaonicu, a veoma je aktivan i u Sportskoj zajednici željezničarskih klu­bova Kraljevine Jugoslavije.

Viktor Krčelić, predsjednik biciklističke sekcije sportskog kluba »Željezničar« u doba njezinog osnutka

To je već i vrijeme kad Milan Milanović pokreće osni­vanje Radničke sportske zajednice. U tu su zajednicu ušli klub »Sava« (nastavljač zabranjenog »Amatera«), »Pekarski«, »Grafičar« i novi radnički sportski klub »Metalac«, osnovan u proljeće 1929. Osnivanjem te zajednice zaustavljena su negativna usmjeravanja rad­ničke omladine prema građanskim klubovima i ona se vraća radničkim udruženjima u kojima sc gaji « . . . klasni duh i osjećaj«. »Željezničar« nije formalno bio član zajednice, ali je faktički bio idejno povezan sa zajednicom.U prostorijam a »Željezničara« članovi sc okupljaju gotovo svaki dan. Domar je kluba radnik Željezničke radionice Ivan Kreačić, čiji su sinovi Otmar i Miro Kreačić prednjačili u stolnoteniskoj sekciji. Utjecaj »Željezničara« bio je veoma velik, te jc tjelesni odgoj uveden kao nastavni predmet i u Obrtnu školu Željez­ničke radionice, a Đildo Kranjc, dugogodišnji nogo­m etni trener, izabirao je između učenika najbolje nogo­metaše i sastavljao ekipe.Djelatnost »Željezničara« bila je ograničena vječitom nestašicom novca. Na godišnjoj skupštini Jugoslaven­skog nogometnog saveza 1933. pokušali su radnički klubovi postati ravnopravni građanskim profesional­nim klubovima, te su i oni zatražili novčanu pomoć. Po direktivi Partije, radnički su klubovi pristupili Udruženju prvorazrednih i trećerazrednih klubova, a

131

za realizaciju te direktive bili su zaduženi delegati »Metalca« Milosavljević, Pajić i B ranko Resimić, od­nosno Milan Milanović, Vidalić i Đuro Fujs. Radnički klubovi takm ičili su sc uglavnom na sportsk im tere­nima T rnja, a svakako uvijek uz izvanredno zalaganje T rnjana. Igralište »Željezničara« bilo je definitivno uređeno tek 1937, kad je uz nogom etno igralište u re­đena lakoatletska staza i izgrađena baraka s tušcvim a. Izgradnju je pomogla uprava radionice, ali su radnu snagu sačinjavali uglavnom njezini radnici na dobro­voljnoj osnovi. Tako su željezničari učinili za T rn je ono što nije učinilo M inistarstvo socijalne politike koje nije po odluci Radničke kom ore od 17. XI 1930. dalo sredstva za izgradnju radničkoga sportskog sta­diona u Zagrebu.Izm eđu 18. i 20. svibnja 1939. p roslavljena je 25-godiš- njica »željezničara«. U to vrijem e klub im a nogom etnu, biciklističku, lakoatletsku, kulturno-prosv jetnu , šahov­sku, z im skosportsku i tu ris tičku sekciju . Članova je bilo 697 od kojih 240 po tpornih.U svakom slučaju »povijest 'Ž eljezničara ' bila je velika i lijepa, usp ješna i bogata« (Novosti), ali usko pove­zana s radničkim pokretom željezničara i Željezničke radionice. Uoči drugoga svjetskog ra ta »Željezničar« je imao 835 članova i mnogi željezničari, koji se sam i nisu bavili sportom , sm atrali su svoje članstvo u »Že­ljezničaru« obvezom, je r je taj klub u mnogo čem u bio povezan s njihovim životom i radom . K om unisti

su se spo rtašim a koristili i za političke akcije, te je tako skojevac A ntun F rn tić — na nogom etnom tu rn iru Željezničarskih sportsk ih klubova 1932. u Nišu — is­p itao raspoloženje željezničara u čitavoj Jugoslaviji i u tvrd io njihovo nezadovoljstvo tadašn jim političkim i ekonom skim položajem . Od kom unista za rad u že ­ljezničkoj radionici bio je zadužen D ragutin Sontaki. T rn jan i — zaposleni izvan željeznice — bavili su se sportom i u ostalim radničkim klubovima. Tu je na p r­vom m jestu klub »Metalac« u kojem su ak tivno radili Ivica Lovinčić, Josip Cazi i ostali. »Metalac« je imao i žensku sekciju , a članice »Hazene« su se na sastan­cim a često dogovarale i za razne političke akcije, oso­b ito u vrijem e španjolskog ra ta , kad je fašistička opas­nost počela p rije titi i našoj zemlji. »Željezničar« je također im ao hazenašku sekciju (vrsta rukom eta za žene) ali je ona rad ila sam o od 1924. do 1928. god.

2

Planinarska društva. Izm oreni teškim radom u toku tjedna, radnici T rn ja su se odm ah nakon prvoga svjet­skog ra ta započeli baviti p laninarstvom . Prem a sjeća­n ju Ivana Megle, ondašnjeg šefa računovodstva u Že­ljezničkoj radionici, već Savez željezničkih i tran sp o rt­nih radn ika Jugoslavije imao je plan inarsku sekciju. N akon Obznane p rosto rije saveza u Petrin jskoj ulici 40 bile su zapečaćene, ali je i sportsk i klub »Željezni­čar« im ao p lan inarsku sekciju gotovo od samog po­četka.U početku se p lan iran jem bavilo oko 25 željezničara, i tu je veom a ak tivan Vjekoslav Razdraz. Posjećivale su se p lan ine u okolici Zagreba, a v lastitom inicijati­vom i d jelom ično sredstv im a zagrebačkog društva »Sljeme« izgrađeno je na planini Lazu, u Julijsk im Al­pam a, prvo željezničarsko p lan inarsko sklonište.K asnije se željezničari u č lan ju ju u društvo »Prijatelja prirode«. Od 1933. ulazak je radničke om ladine T m ja u to radničko plan inarsko d ruštvo m asovan. U d ru ­štvu je b ila osobito ak tivna om ladinska sekcija čije su vodstvo tada već preuzeli skojevci. Na čelu s Jan- kom G redeljom , skojevci su u tom e društvu organizira­li redovna p redavanja a čitali su se i napredni listovi i časopisi. R adnička se om ladina obrazovala u sekciji vodiča, u kojoj su se proučavale topografske karte što je dobro došlo borcim a u toku NOB-a, te u fotosekciji, skisekciji, glazbenoj i pjevačkoj, a mogle su se posu­đ ivati i knjige. U d ruštvu je tr i godine bio ta jn ik V jekoslav Razdraz, radnik Željezničke radionice. Uz n jega su posebno zapaženi: Antun M rak, A ndrija Hum ­ljak , Ivan Sabolek, Drago Stojaković, Fran jo Culjak, Jakob B auer, Ivan Š iftar, M ilan Pribek, Zvonko Bak- ran, Adolf Vajs, Josip M ajstorović, F ran jo Vokun i Josip Stanislav.N akon zabrane »Prija te lja prirode« 1936. radništvo Zagreba, a i T rn ja , pronašlo je nove oblike rada. Osno­vana je zadruga za gradn ju izletišta i o dm arališta »Izlet­nički dom«, u ko ju su ušli bivši članovi »Prijatelja prirode«, pa je tako izbjegnut tadašn ji policijski nad­zor i nad radom kom unistički o rijen tirane omladine.

Branko Resimić, rađnik-pisac i tajnik Radničkog sportskog kluba, za vrijeme rada u bravariji Jurković u rujnu 1936.

Zadruzi za rad nije bilo potrebno odobrenje zagreba­čke policije, već je samo bila registrirana na sudu koji je potvrdio i njena pravila.U Radniku od 31. siječnja 1938. nalazimo oglas da za­druga svake nedjelje priređuje izlete na Glavicu, koja se nalazila na zapadnom dijelu Medvednice iznad Gor­njeg Stenjevca, a gdje je »Prijatelj prirode« već 1934. započeo krčiti Šikaru i osposobljavati zemljište za dom koji je otvoren 1937. godine. Zadruga »Izletnički dom«, u koju je bilo učlanjeno oko 200 željezničara, dovršila je gradnju doma na Glavici, te su se na Glavici — kako piše Franjo Vokun u sjećanjim a (Večernji list, 5. XI 1980) — kalili mnogi omladinci. Tu su se čitale marksističke brošure, održavali tečajevi i ilegalni sas­tanci, je r je dom sm atran domom radničke klase Za­greba.Sve do drugoga svjetskog rata radi i Radnička plani­narska zajednica (Raplaza), osnovana 1937. godine, po­sredstvom koje djeluju Josip Kraš i Rade Končar, a u kojoj su veoma aktivni Janko Gredelj, Anton Mrak, Ivan Š iftar i Zvonko Bakran.

3

Kulturno-prosvjetna društva. Savez željezničara i trans­portnih radnika imao je prosvjetno-zabavnu sekciju. Nakon Obznane ona je prestala s radom, a prostorije Saveza u Petrinjskoj ulici 40 bile su zapečaćene.U SK »Željezničaru« također postoji prosvjetna sekcija i ubrzo njeno značenje za Trnje postaje vrlo veliko, je r je dom ar kluba bio ujedno i knjižničar prve tm jan- ske biblioteke u sastavu kluba na Tm janskoj 1. (Prvi trnjanski učitelj Ivan Tomašić također je u osnovnoj školi T m ja form irao biblioteku iz koje su mogli posu­đivati knjige stanovnici T m ja, ali je njegovim odla­skom sa škole nakon prvoga svjetskog rata ta biblio­teka ponovo zatvorena za javnost.)Svake je godine davano i nekoliko dram skih pred­stava te velika novogodišnja zabava čiji su prihodi često išli u dobrotvorne snage. Osobito je bila uspjela »Nušićeva večer«, 12. studenog 1939. godine.U radničkom planinarskom društvu »Prijatelja priro­de« također su form irane glazbena i pjevačka sekcija, a budući da je tri godine ta jn ik toga društva bio Vje­koslav Razdraz jasno je da je vodstvo društva veliku pažnju posvećivalo radništvu T m ja, nastojeći privući T m jane u razne sekcije toga društva u kojem se nje­govala napredna, a posebno revolucionarna književnost. S pretvaranjem T rnja u industrijsku zonu četrdesetih godina, na tome području nije više bilo moguće dje­lovati samo posredstvom željezničkih društava, pa se sve više pokazivala potreba da se osnivaju i druga tm janska društva.Među njim a treba na prvom m jestu spomenuti Kul- turno-umjetničko društvo »Mladost«. Osnovano 1934. godine, na inicijativu rajonskog kom iteta SKOJ-a »Le­njin«, to je društvo razvilo svoju prokomunističku aktivnost do takvih razm jera da su ga vlasti na početku

Poprsje Vinka Jeđula Ćuka, u Tmjanskoj cesti, jednog od organizatora društva »Mladost«

1941. zabranile. »Mladost je postala izvor i rasadnik naših najboljih kadrova predratnog omladinskog revo­lucionarnog pokreta«, kaže Franjo Mihl, skojevac i radnik Željezničke radionice u deceniju pred rat i di­rek tor ZET-a u poslijeratnom periodu. Osnivači »Mla­dosti« su bili Ivan Pivarić, Stevo Jovelić, Albert Uršić. Vinko Mušković a prostorije društva nalazile su se u Tm janskoj ulici 60. Budući da policija nije htjela odo­b riti pravila, za predsjednika društva bio je izabran neki klerikalac Hohnjec, koji nije ni shvatio pravi karak ter društva. Društvo je imalo gitaro-mandolinsku sekciju, pjevački zbor, sekciju recitatora i književnih stvaralaca, te sekcije za različite sportske discipline, a prem a sjećanju Apolonije Lugarić postojala jc i žen­ska šahovska sekcija. Imali su i vlastiti džez. te su često organizirali zabave i izlete s omladinom, proši­rujući tako aktivnost »Željezničara« na svu omladinu Trnja. Zbog privlačnog programa, »Mladost« se brzo širila pa su na njene zabave dolazili i omladinci iz

133

čitavog Zagreba, a prem a sjećanju Josipa B rnčića »Mla­dost« je im ala oko tisuću članova. U sprkos čestim poli­cijskim racijam a u društvu , rad je bio dobro organi­ziran i vrlo konspirativan, te je »Mladost« uspjela održati niz političkih i naučnih predavanja. Prem a sjećanjim a obućarskog radnika i p redsjednika »Mla­dosti« Hanzija Hadžića, od veljače 1937. do sv ibnja 1941, u »Mladosti« je o d ijalektičkom m aterija lizm u govorio Dinko Violoni, o prirodnim naukam a G rgur Karlovčan, a o raznim aktualnim tem am a Vlado Grgašević, Vinko Jeđut, Dina Zlatić, B ranko Skrin ja r, K atica M rak, Mi­lan i Milica Napijalo, Milan i H erm ina Sam ardžić, i ostali.Uoči drugoga svjetskog ra ta po tp redsjedn ik društva bio je Slavko Blašković, b ravar Željezničke radionice, a tajnici su bili Vinko Jeđu t i M ilan M arušić. U radu društva osobito su se instakli: S tjepan Skrn jug , Vinko Jeđut, Dragica Hotko, Duško i Dina Zlatić, Tea Alba­hari, Slavica Bašić, Jovo M amula, Stevo Jovelić, Albert Uršić, Slavko Blašković, b raća Posavec i ostali.Naročito je intenzivan rad »Mladosti« nakon osn ivanja S tranke radnog naroda u čem u je značajnu ulogu im ao Antun B iber Tehek. P rosto rije »Mladosti« nalazile su se tada u V rbanjskoj 5, gdje je 1959. podignuta spo- mcn-ploča. članovi »Mladosti« često su odlazili i na savski nasip, tc su se tu dogovarali o p o k re tan ju š tra j­kova. dije ljen ju le taka i ugovarali pa rtijsk e i skojev­ske sastanke. Uoči zabrane, u »Mladosti« je bilo 15 čla­nova KPH, 30 skojevaca i nekoliko sto tina sim pati­zera Partije. U »Mladosti« je 1936. bio osnovan i odbor za slanje dobrovoljaca u Španjo lsku (»Mladost« je dala tri španjo lska borca), a organizirano je i p rik u p ljan je Crvene pomoći u kojoj je naročito ak tivan bio Ratko Cvetković. Provala grupe skojevaca iz »Mladosti« 1936. godine (Vinko Jeđut, Ivan Pivarić, V inko M ušković i F ran jo Mihl) sam o je m alo otežala rad d ruštva koje i dalje radi. Skojevci »Mladosti« raspačavali su po Tr- n janskoj cesti list Srp i čekić, a za vrijem e Jevtićevih izbora svi izborni p lakati od D irekcije željeznica do Gradske p linare bili su prem azani m asnom crvenom bojom i ispisani kom unističkim parolam a.Članovi su se pozdravljali sa »zdravo« i oslovljavali sa »druže«. Pri izletim a na Ponikve, S ljem e i T rakošćan članovi »Mladosti« vezivali su na štapove crvene m ara­me. Pomagali su štra jkove i sudjelovali u raznim de­m onstracijam a, te valja zabilježiti da su gotovo svi bili sudionici velikih dem onstracija 1940. godine. »Mladost« je tako dobro rad ila da su po jedinci — pre­ma p isan ju »Biltena općinskog odbora socijalističkog saveza Trnje« od 10. V 1962 — slani i u ostale dije­love grada kao organizatori i in s truk to ri.Nakon zabrane »Mladosti«, njezini članovi prelaze u Sportsko društvo »Trnje« i kasn ije m nogi sud jelu ju u NOB-u. Iz d ruštva su poginuli u toku revolucije: S tjepan Skrnjug, Zdenko Tibor, Boris Š tipan , Valent Jedvaj, Dragica H otko, V inko Jeđut, G rgur K arlovčan, Vlado Grgašević, Duško Zlatić, Antun M rak, F ran jo Kolar, Đuro Trbojević, F ran jo Suk, Josip H adelan, Ivica Sutlović, Milan Bizler, Edo Grgeč, Ivan Lazić, S tjepan K rznarić, Vesna Arapović, Josip Mance, B ran­ko Ivanić, Boško Piškurić, Rudi, M irko i Đ uro Posa­vec, Dudo čerm ak , Lea i Salam on Albahari, a mnogi su

Kršio Hcgedušić, Igra djece špekulama na periferiji Zagreba. Naslovna strana almanaha »Periferija 1933«.

članovi »Mladosti« zauzeli važne položaje poslije rata, i dali veliki doprinos izgradnji socijalističkog društva. B ro jn i T rn jan i, osobito oni iz Zagrebačke tvornice p ap ira — rad ili su u »H rvatskom društvu Međimu- raca«, osnovanom 1936, i to u njegovoj lijevoj frakciji. Partijskom organizacijom u tvom e društvu rukovodili su V inko N eđeral i S tjepan Malek, a društvo je imalo pjevačku, šahovsku i d ram sku sekciju.

N apredna om ladina T m ja okuplja la se, osim u »Mla­dosti«, i u H rvatskom pjevačkom društvu »Martinov­ka«, koje je im alo pjevački zbor i zbor usnih harmo- nikaša, te u pjevačkom društvu »Triglav« od kojeg se kasn ije izdvojio »Slavuj«. U »Martinovki«, koja je im ala p rosto rije na sjeveroistočnom ulazu na igralište G rađanskog, u K upskoj ulici, Oto Žunko i M ilan Bizler organizirali su 1940. i 1941. esperan tske tečajeve, legali­ziravši tako sa sta jan je om ladine u nepovoljnim politič­kim prilikam a.Prem a s jećan ju ing. O ta Žunka postojali su i u HSS-u razni ogranci u kojim a su također djelovali kom unisti i skojevci, ostvaru jući tako tijesnu povezanost napred­noga revolucionarnog pokreta sa stanovnicim a T m ja.

134

Ta veoma intenzivna aktivnost revolucionarne omla­dine na području T rnja razvila se organski kao izraz shvaćanja i raspoloženja proleterskog stanovništva Trnja, ali je uoči rata sve više dobivala organizatorski i planski karakter. Prema sjećanju političkog radnika Slavicc Bašić, Franjo Suk je, kao sekretar Mjesnog komiteta Partije, u jesen 1938. osnovao partijsku ko­misiju za komunalna p itanja i društvenu djelatnost. Pod nazivom m arksističkog kružoka članovi URSSJ-a i simpatizeri kom unista sastajali su se s komunistima u stanu Franje Suka i Josipa Mokoseka u Školskoj cesti 36, te je na te sastanke dolazio i Mladen Iveković, tada član Agitpropa CK KPH i član redakcije ilegalnog Vjesnika radnog naroda. Pokušaj HRS-a da pomoću »Prve hrvatske čitaonice i knjižnice ’T rnje’«, osnovane1940. na Tm janskoj cesti 49, veže stanovništvo Trnja uz svoju ideologiju bio je zakasnio, je r se stanovništvo Trnja već opredijelilo za borbenu klasnu akciju, što je i dokazalo u toku drugoga svjetskog rata. Partijska ćelija »Spartakus« već je u svom planu za veljaču1927. iskazala potrebu osnivanja sportske biblioteke, dakle u vrijeme kad su građanski političari potpuno zapostavljali Trnje.U ljeto 1936. form irana je i na području Martinovke prva čitalačka grupa a vodio ju je učenik IV muške realne gimnazije Vlado Grgašević, koji je stanovao na Cvjetnoj cesti. Prema sjećanju sadašnjeg predsjednika Općinskog odbora SUBNOR-a Trnje i predratnog tr ­njanskog ilegalca Ota Žunka, u toj su prvoj grupi radili braća Mirko i Rudi Posavec, a kasnije i treći brat Đuro i svi su poginuli u ratu . Aktivni su bili i Edo Grgeč, Milan Bizler i ostali omladinci, i potkraj1938. nekoliko članova te grupe prim ljeno je u SKOJ. Ta se grupa na Martinovki povezala s ostalim omladin­cima na T m ju, a na sastanke grupe dolazili su S tje­pan Skrnjug i Joža Vlahović. Na Martinovki se nalazilo i pjevačko društvo, sa sekcijom usnih harmonikaša, te je i ovdje bilo moguće djelovanje kom unista uspr­kos HSS-ovskog vodstva u društvu.Na području T m ja održano je i nekoliko analfabet- skih tečajeva, je r je velik postotak radništva, koje se naselilo na T m ju u međuratnom razdoblju, bio nepi­smen tako da su se mogli zapošljavati samo na naj­grubljim i najslabije plaćenim poslovima.Na T m ju je djelovalo i društvo »Samopomoć«, kao ogranak »Trešnjevačke samopomoći«, koje se bavilo pomaganjem nezaposlenih i oboljelih radnika na prin­cipu uzajam ne solidarnosti, a povremeno je organizi­ralo i zabave.

4

Proleterska književnost na Trnju. U listovima koje iz­daju željezničari nalazimo često opise života željezni­čara i T rnjana koje svakako valja ubro jiti u socijalnu- -proletersku književnost. Listovi H rvatski željezničar (1905— 1919), koji uređuje Stjepan Turković, Željezni­čar Vjekoslava Kokolja i Slavka Kaurića (1919—1920) i Željezničar socijalista Bogdana Krekića (1921), zatim kasniji ilegalni partijsk i listovi (Mladi željezničar —

1925—1928, 1934) ali i mnogi prokomunistički listovi nepresušni su, i još uvijek nedovoljno istraženi dio radničkog pokreta i radničke književnosti Trnja.Ta vrsta književnosti oživjela jc osobito za vrijeme velike svjetske krize, a paralelno sa socijalno angaži­ranim um jetnicima u grupi »Zemlja«. Na Trešnjevci se pojavljuje 1932. list Glas Trešnjevke, koji od broja 12 do 14, u siječnju 1933, mijenja ime u Glas, i postaje tjednik za komunalna, socijalna i kulturna pitanja čitave periferije pa i Trnja. Glas jc neprestano vodio bitku sa cenzurom, je r je donosio vijesti sa Sigečice Kanala i ostalih dijelova periferije, i postao prema izjavi Ivice Furlana, nosioca »Spomenice 1941«, nji hova nada za budućnost. Urednik Glasa bio jc Butko vić Bambula, ali je na orijentaciju lista djelovao Au­gust Cesarec. Nakladom Glasa objavljen je 1933. »Al­manah periferije«, o kojem do nedavno nismo mnoge znali. Na poticaj suradnika Muzeja revolucije iz Za­greba Rudija Polšaka javili su se suradnici Almanah;] Stanko Dvoržak i jedan od urednika Vlado Mađarevk (Večernji list. 1. V III, 15. VIII, 22. VIII i 29. VIII 1980). Oni su potvrdili da je Almanah iz 1933. prvi legalni komunistički časopis poslije uvođenja šesto siječanjske diktature. Almanah su uredili August Cesa­rec, odnosno Stevo Galogaža, i u njemu su pisala tri autora s Tm ja. Jedan je Ivan Sabolek, radnik Željez­ničke radionice, koji je stanovao u Tm janskoj 76, dru gi je Grgur Karlovčan, koji je dolazio na sastanke »Mladosti«, a treći je Slavko Kovačić, vlasnik tiskare »Grafika« u Gundulićevoj ulici, koji je pod pseudoni mom »Zlabravec« objavio u spomenutom Almanahu pjesm u »Tam prek štreke«. Možda i bolje nego Miro slav Krleža »Zlabravec« je u toj pjesmi sažeo život toga proleterskog stanovništva u nekoliko redaka, pa radi toga donosimo dio te pjesme;

Tam prek štreke pri kanalu,Kaj črez beli Zagreb teče.Vidiš starce, decu malu Raskapaju gradsko smeće.

Malo dale su barake.To su stani ove bjede Tu su brige svakojake.Tu se jako slabo jede.

Sad, kad počne huda zima,Sneg bu pokril ovo smeće.Vekše zlo sad dojde k njima,Al’ pomoć im nitko neće.

Dalje se u pjesmi govori o siromašnoj djeci Trnja, te je možda upravo to potaknulo Krstu Hegedušića, člana »Zemlje«, da za taj Almanah — čije su teme kako je rekao Rudi Polšak »natopljene životom« — izradi na­slovnu stranicu na kojoj su prikazana bosa djeca u igri. Policija je ubrzo zabranila Almanah, ali on je već bio sklonjen u studentsku sobicu Stanka Dvoržaka i odatle tajno raspačavan čitaocima tako organizirano da ni jedan prim jerak nije pao policiji u ruke.Drugi pokušaj izdavanja sličnog sveska pod nazivom »Kladivcem i perom«, čiji su autori bili tada već po­

135

znati radnik-pisac B ranko Resimić i Ivan Sabolek, nije uspio, je r ga je policija zaplijenila, a au to re i štam para pozvala na sudsku odgovornost.Branko Resimić kasnije ob jav lju je niz č lanaka sa soci­jalnom problem atikom u raznim radničkim listovima. Očuvana je i njegova književna ostavština, ko ja nam omogućava da proučim o m nogostruki in teres toga sa­mouka, koji je u poslijeratnom razdoblju prikupio veliko obilje g rađe za b iografiju Josipa B roza i d rugih metalaca.Slično se i Ivan Sabolek odužio željezničarim a, napi­savši u poslijeratnom razdoblju prvu m onografiju o radionici željezničkih vozila »Janko Gredelj«, potak-

nuvši i ostale sudionike radničkog pokre ta i revolu­cije, vezane uz T rnje, da d a ju svoje priloge za izradu zbornika »Lokomotive 1914— 1964« i zbornika »Željez­ničarskog plan inarskog društva«.U svakom su slučaju sportska, plan inarska i ostale ku lturno-prosv jetne ak tivnosti T m jan a do 1941. veoma značajne i sadržajno bogate, to više što ih nisu pom a­gali ni grad ni država. One su služile za okupljan je T rn jana i razv ijan je p ro leterske svijesti i zato imale izvanredno veliko značenje, je r su odgojile čitavu ple­jad u ljud i koji su u toku ra ta dali golem doprinos pobjedi revolucije i izgradnji socijalizm a u poslijerat­nom periodu.

Općina Trnje u narodnooslobodilačkoj borbi

i socijalističkoj revoluciji

i

Karakteristike N O P-a na području Trnja

Složenost pojava i b rojnost izuzetnih zbivanja na pod­ručju Zagreba za vrijeme drugoga svjetskog rata već tri decenija zaokuplja pažnju istraživača radničkog pokreta i socijalističke revolucije. Od prvih entuzijasta koji su se bavili tim istraživanjima (Slava Ogrizović, Ivan Sibl, Stjepan Cerjan, Emil Ivane i ostali) do mo­nografija kakva je npr. knjiga Narcise Lengel-Krizman, koja ukazuje na pravce ali se ne bavi pojedinim doga­đajima, dug je put. Objavljena su i sjećanja četrde­setak boraca iz Zagreba, ali priprem anje novog zbor­nika sjećanja ukazuje na to da još uvijek mnogo toga nije rečeno i istraženo, i da se naše spoznaje m oraju neprestano povećavati, dok je to još moguće s obzi­rom na kratko trajnost ljudskog vijeka.Trnje do sada nije posebno obrađivano pa, usprkos njegovom izvanrednom doprinosu oslobodilačkoj borbi, nije uočen prilog koji su stanovnici T m ja dali narod- nooslobodilačkom pokretu. Radništvo Tvornice željez­ničkih vozila »Janko Gredelj« — kao nastavak Željez­ničke radionice iz međuratnog i ratnog razdoblja — na­stojalo je da ukaže na taj doprinos, te je izgradilo mali spomen-muzej u krugu tvornice na Tm janskoj cesti 1, a 1979. je i u zgradi Skupštine općine Trnje otvorena spomen-soba Stjepanu Debeljaku Bilu, rad­niku te tvornice i jednom od organizatora ustanka u Hrvatskoj. Međutim, to je još uvijek nedovoljno s obzirom na žrtve i doprinos, a nedovoljan je i broj spomen-ploča, je r još uvijek mnoga m jesta revolucio­narnih zbivanja na T m ju nisu obilježena. Kako bi se naglasio izvanredan doprinos radništva Tvornice »Jan­ko Gredelj« narodnooslobodilačkoj borbi, ratni period toga poduzeća obrađen je u posebnom poglavlju, na tem elju sjećanja dijela onih 450 sudionika narodno- oslobodilačkog ra ta iz te tvornice i još nekoliko de­setaka komunističkih simpatizera koji su se borili s ne­prijateljem sabotažnim akcijam a u tvornici sve do k raja drugoga svjetskog rata.Koliko je Tm jana sudjelovalo u NOR-u, a koliko je T m ja poginulo u drugom svjetskom ratu? Točan od­govor na to pitanje ne možemo dati. Danas na pod­

ručju T rnja živi velik broj doseljenika u poslijerat­nom vremenu, pa se anketom Saveza udruženja bo raca narodnooslobodilačkog rata dobivaju podaci i za te obitelji, koje u vrijeme rata nisu živjele na Trnju Anketom, koju je proveo Općinski odbor Saveza bo raca do 1965. godine, dobiven je podatak da je s Trnja poginulo 1507 osoba, a 904 osobe su ratni invalidi Od palih, 404 bi bili stanovnici T m ja i za vrijeme rata, ali sva njihova imena ne znamo, je r popis palili u ratu, u prilogu ovog rada, donosi samo 299 imena Od 404 osobe ubijeno je, prem a anketi, u Jasenovcu 89 osoba, a u Dachau, Auschwitzu i ostalim logorima 64. Direktnim terorom ubijeno je u Maksimiru i na Rakovom potoku kod Samobora 39 Trnjana.1 Osim toga i Zemaljska komisija za ratne zločine prikupila je podatke o zločinima okupatora za vrijeme rata. I ti su podaci nepotpuni, je r ne obuhvaćaju podatke o onim Trnjanim a koji su se odmah nakon oslobođenja nastanili u drugim dijelovima Zagreba, ili č ik u dru gim gradovima Jugoslavije. Zemaljska komisija dobila je podatke da je života lišeno 240 Tm jana, od toga je 54 muškarca i sedam žena strijeljano, 30 muškaraca i dvije žene obješene, 11 muškaraca i tri žene zaklane, 26 m uškaraca i šest žena ubijeno batinama, a 69 muš­karaca, 14 žena i dvoje djece stradali u logoru. Pov­rede tijela mučenjem zadobila su za vrijeme rata 124 Trnjana.2U 1959. godini bilo je predloženo da se podigne spo men-dom palim borcima Tm ja. To je odluka potvrđena na sjednici 8. svibnja 1961, s tim da dom ima biti sa­građen do 1956. godine. Ukidanjem rajona interesi Tr­nja izgubili su se u Zagrebu kao cjelini i na Trnju jc izgrađeno mnogo lijepih zgrada — među kojima i Rad­ničko sveučilište »Moša Pijade« — ali nijedna zgrada nije posvećena palim borcima Trnja.Oko 1958. formirana jc u Socijalističkom savezu Tr­nja posebna Komisija za ideološki i politički rad na čelu s Bernardom Stullijem, koji je upravo u to vri­jem e imenovan za direktora Arhiva Hrvatske. Ta je komisija u toku nekoliko godina uoči Osmog marta i

Dana Republike organizirala razgovore s borcim a i intenzivno rad ila na označavanju značajnih m jesta T rn ja posebnim spomen-pločama.T radicija o klasnoj i oslobodilačkoj borb i živi na T rn ju i u vrijem e, kad je T rn je bez svoje općine, a posebno ic njegovana u organizacijam a Saveza boraca. U novije vrijem e interes stanovnika T rn ja za njihovu p rošlost rasle, a jezgra te zain teresiranosti i dalje je organiza­cija boraca, koja je jedna od najvećih i najjač ih na pod ruč ju Zagreba. U 1979. godini ona na području trn janske m jesne zajednice »Proleter« im a 800 članova. Na kanalu 30, a do te razlike dolazi uslijed intenzivne visokokatne stam bene izgradnje na pod ruč ju K ruga i zadržavanja s ta rih prizem nica u okolini Radničke ceste »Đure Đakovića«.N arodnooslobodilačka borba u Zagrebu im a drugačije oblike nego NOB u m alim m jestim a, gd je posto ji jaka agrarna osnovica za p rehanu i stanovništvo nije po t­puno ovisno o zaradam a iz najam nog rad a i o nabavi hrane, odjeće i obuće u državnoj režiji.Zagreb je bio sred ište kvislinške države, i do oslobo­đenja nije bio ni trenu tak slobodan grad, ali je ipak imao sve karak te ristike nepokorenog grada. N arodnooslobodilački pok re t u Zagrebu zahvatio je sve tvornice, sve ulice i gotovo sve kuće. Posebno na pod- i-učju pro leterskog Trn ja , gdje je bilo m alo buržoazije i gdje je zbog toga bilo i v rlo m alo p rista lica okupa- lora. Na T rn ju nep rija te lj nije im ao gotovo nikakvog jslonca u au tohtonom stanovništvu, tj. u onom sta ­novništvu koje je godinam a eksp loatirano u željeznič­kim halam a i tvornicam a stranog velekapitala, i ob ra­dovalo se u slobodno vrijem e na spo rtsk im teren im a i j ku lturn im društv im a »Mladost« i »Željezničar«. Kon- fidenli ubacivani u toku ra ta bili su brzo razo tkriveni i brzo su gubili m ogućnost za akciju , činjenica je da se bo rba s dob ro organiziranim i nao­ružanim neprija te ljem n ije m ogla voditi fron talno , a ikcijc u darn ih partizansk ih , odnosno skojevskih g rupa ale su plaćane previše krvavim odm azdam a. Ali je likvidacijom talaca nakon takvih akcija ok u p a to r o t­krio svoje zločinačko lice. U bistvim a i te ro rom p robu­đene su u svim antifašističk im dijelovim a stanovništva Trnja o tporne snage, pa od sim patizera p o sta ju ak tivni skojevci, kom unisti i borci, koji brzo popun javaju pro ­rijeđene redove u organizacijam a narodnoooslobodilač- kog pokreta.

U vrem enu izvanrednog s tan ja u ra tn im uvjetim a, d je­lovanje po jed in ih organizacija NOP-a ima uspona i padova, je r se bo rba na ob je s trane vodi svim raspolo­živim sredstv im a i snagam a, ali nakon svake akcije NOP je na T m ju jači i bro jn iji.N akon rasp lam savanja u stanka na području H rvatske, Zagreb je jo š uvijek glavno nep rija te ljsko uporište ali i m jesto odakle u partizanske jedinice svakodnevno stižu novi borci, lijekovi, oružje, grafičke boje i ostalo. Radilo se oprezno i v ješto u nasto jan ju da se nepri­ja te lj ne izazove na nove represalije, je r je borba bila duga i teška, a svaki ideološki izgrađeni borac drago­cjen. P rikrivenim sabotažam a i diverzijam a okupatoru se zadaju udarci na najosjetljiv ijim m jestim a, potkapa se m oral i s tvara osjećaj nesigurnosti. Iz Željezničke radionice izlaze »popravljene« lokom otive i vagoni, ko ji se nakon nekoliko dana ponovo kvare, te se tako o m eta saobraćaj, snabdijevanje, odvoženje sirovina i ostalog m aterija la u H itlerovu N jem ačku. Radom na- rodnooslobodilačkih odbora, odbora Jedinstvene narod- nooslobodilačke fron te i ostalih an tifašističk ih orga­nizacija u ko jim a sud je lu ju m uškarci i žene, omladinci i starci, radnici i in telektualci, o tp o r u nepokorenom zagrebačkom T m ju neprestano jača i širi se.Ova m onografija pokazuje dokle su stigle naše spozna­je o bo rbam a an tifaš is ta i kom unista u T m ju u toku rata . Ona u jedno om ogućuje živim stvaraocim a revo­lucionarne prošlosti T m ja da dobronam jernom k riti­kom i v lastitim sjećan jim a obogate naše spoznaje, i pridonesu da drugo izdanje ove m onografije bude bolje i postane povijesni udžbenik za buduće stanov­nike T rn ja .

BILJEŠKE

' Prema spomenutoj evidenciji od stanovnika Tmja u 1965. ubijeno je u logorima interniraca 464 osobe, u faSistićkim logorima 124, u deportaciji £ctiri, na prinudnom radu 7, terorom 448, u ratnom zarobljeništvu kao pripadnici NOV-a 13, a kao pripadnici bivSe jugoslavenske vojske 7 osoba, tc u borbama od travnja do 7. VII 1941. .pet osoba. U NOB-u je poginulo 337 osoba, prilikom bombardiranja 79, a nestalo je 19 osoba (Bilten Općinskog odbora socijalistićkog saveza Trnje, br. 76, sijećanj i veljaća 1965, str. 57). Tc jc podatke obradio posebno osnovni Centar za doku­mentaciju, pa je vjerojatno zapoćeo prikupljati i sjećanja Tmjana,

> Arhiv Hrvatske, Zemaljska komisija za ratne zločine, kut. 28.

140

Položaj trnjanskog stanovništva za vrijeme drugoga svjetskog rata

i

Na početku drugoga svjetskog rata Trnje je još uvijek bilo gradsko predgrađe, ali i dio grada u kojem su bile smještene tvornice važne za život u gradu i za ratnu privredu (Gradska plinara, skladišta ulja. Zagrebački paromlin. Tvornica čarapa Silk (Jadran), tekstilne i kemijske tvornice itd.). Zbog toga su već 1941. na pri­lazima T rnja postavljene straže, a ustaške patrole i policajci neprestano kruže Trnjem.Potkraj 1941. ustaška vojnica useljava u nekoliko tr- njanskih zgrada, pa je iz svojih prostorija u Trnjan- skoj ulici 3. bio izbačen i Prvi hrvatski željezničarski športski klub (ranije »Željezničar«). Njemačka vojska zaposjela je 10. siječnja 1943. i osnovnu školu u Škol­skoj ulici, te novije škole u K oturaškoj i Rapskoj, a tada su nastanjene vojskom čak i prostorije Tvornice R adijator na Zelinskoj cesti 22. Na području T m ja postojala je čak i posebna policijska stanica u blizini Paromlina na Koturaškoj cesti. Od većih zgrada slo­bodno ostaje samo Dječje sabiralište Općine grada Zagreba na Radničkoj cesti 18. koje se iz dana u dan sve više puni djecom što su ostala bez hranitelja.Ali za razliku od građanskih dijelova Zagreba Trnje nije u vrijeme rata doživjelo velik porast stanovništva. Njegova socijalna izoliranost, nepostojanje higijenskih uređaja i slabi stanovi nisu privlačili im igrante koji su se sklonili u grad pred partizanima. Zato je na Tm ju i dalje prevladavalo autohtono, proletersko sta-

BIUESKE

1 Mnoge su obitelji zapale već u toku 1941. u strahovitu bijedu. Iz jednog spisa Tmjanskc osnovne Školo, iz prosinca 1941, vidi sc da su djeca mno­gih roditelja nezaposlena i veoma slabog imovnog slanja. Ućcnica Ivanka Plapinca imala jc oca na umoru, bolesnu mater, a osim nje obitelj jc imala jo5 troje djece.1 Posebno je pitanje bilo snabdijevanje potroSačkim kartama ćlanova obitelji onih radnika koji su bili zatočeni u logorima ili su otiJli u parti­zane. Pomoću Ingc Majcr, Boiene Brlcćić. Hcrminc Wcslcrmaycr i ostalih simpatizera Partije karte su ilegalno uzimane iz Potrošačkog ureda i di­jeljene onima kojima su bile potrebne.

novništvo, koje se međusobno povezalo u teškim me đuratnim vremenima, te se i sada uzajamno pomaže, još više zbijajući svoje redove, klasno angažirano na antifašističkoj djelatnosti. V jerojatno je i u Trnje došlo nešto novih stanovnika, ali o lome nemamo kon­kretnih podataka. V jerojatno su našli utočište u svojih rođaka, i v jerojatno su to bili ljudi kojima su ustaše i Nijemci u ofenzivama spalili kuće u Lici i Gorskom kotaru. Znade se da je 1944. gradonačelnik uputio pri- došlicama poziv da — ako mogu — napuste grad, ali nam odziv na taj proglas nije poznat.Na T m ju se već 1941. osjećao veliki nedostatak os­novnih životnih namirnica, a i zbog velike nezaposleno­sti i odlaska hranitelja u vojsku životni su uvjeti bili veoma teški.1 Po naredbi o racioniranju najvažnijih prehram benih i ostalih proizvoda od 9. svibnja 1941, po osobi se dobivalo 20 dkg kruha dnevno, s izuzet­kom fizičkih radnika koji su primali 40 dkg. Međutim i tih količina nije bilo, i ljudi su često nailazili na prazne pekare u Tm janskoj 60, Miramarskoj 7 i Paro­mlinskoj 87. Zbog toga je ubrzo količina kruha za prvu kategoriju ograničena na 15 dkg, a za drugu na 20 dkg, što nije pogađalo okupatore i kvislinge, je r su se oni snabdijevali u specijalnim magazinima.2 Zbog otpora seljaka da daju viškove žitarica okupatoru, koji ih je uglavnom otprem ao u Njemačku, započele su po­teškoće s prehranom gradova već 1941. Do listopada1941. mnogi Trnjani se individualno snabdijevaju braš­nom i mesom u okolici Zagreba. No tada su započela ograničavanja i zabrane unošenja prehrambenih arti­kala u grad, izuzev povrća, a ustaše su pokušali da orgniziranu prehranu zadrže u svojim rukama. Tek u 1944 _ kad ustaške vlasti nisu mogle osigurati ni naj- minimalniju prehranu Zagrepčana — ta je zabrana ukinuta i dopušteno unošenje hrane u grad do 40 kg po osobi.Iz dana u dan u gradu raste nestašica. Postojale su točkice za tekstil i obuću, ali su obične trgovine, gdje se ta roba prodavala, bile prazne, ili jc roba bila tako skupa da je radnik nije mogao kupiti.

141

Na nogam a su se sve više susretali drvenjači, a cipe­le su bile prava rije tkost.U gradu je sve bilo podređeno d irigiranoj privredi. Osnovane su zajednice i središnjice za drvo i ugalj, za tekstil i za kožu, za željezo i ostale m etale, za m a­snoće, za šećer itd. Ali su te državne ustanove raspola­galo s tako malo robe da se krug potrošača i eventual­nih dobitnika sirovina sve više sužavao, što je bilo praćeno zatvaranjem i ograničavanjem rada u sve većem bro ju trn jansk ih tvornica i s pojavom sve m anje roba.Oskudica hrane i robe razvila je k rijum čaren je do ne­vjero jatn ih razm jera. No cijene u toj »slobodnoj p ro ­daji« bile su lako visoke da roba n ije bila p ris tupačna radnicim a koji, osim svoje zarade, n isu im ali nikakvih dobara da bi ih mogli p roda ti ili zam ijen iti za hranu . U gradu okruženom stražam a i bunkerim a radničko je stanovništvo čitavo vrijem e ra ta vodilo tešku bo rbu za goli život. U sprkos opasnosti od pu tovanja , rad i nabave hrane putovalo se mnogo, iako su često m ukom nabav­ljenu h ranu oduzim ali ustaše bez ikakve odštete.U proljeće 1944. uprav ite lj Javnog u reda rada u Za­grebu ing. Mladen Baković proveo je anke tu o polo­žaju šegrta na N jivicam a i Pilama. R ezultat anke te bio je porazan i ukazao na strahov ito teške prilike u kojim a je živjela m lada radna snaga Zagreba. Gladni i gotovo goli, bosi i p rom rzli nakon duge zime, m ladi p ro leteri T rn ja pružali su više nego b ijednu sliku, pa rezultati te ankete nisu nikada bili ob jav ljen i, kao ni mnogo toga što je osta lo skriveno u spisim a G radskog poglavarstva onog vrem ena.Kako bi pokazala svoju brigu za T rn je , g radska je uprava na sredini 1944. usvojila regulaciju Zavrtnice i V araždinske ceste i obećala izgradnju p o trebn ih kom u­nalija. M eđutim dalje od obećanja n ije se išlo.U H istorijskom arhivu u Zagrebu sačuvan nam je po­pis k ara ta podije ljen ih p o tk ra j 1942. za prvo polugo­dište 1943. Prem a tom iskazu, karte za živežne nam ir­nice dobilo je na T rn ju 18.861 osoba. Redovne ka rte za kruh im alo je 12.949 osoba, a uvećane 5992, pa su to vjero jatno bili fizički radnici. U kupno je karte za kruh im alo 18.941 osoba, pa je to v je ro ja tno bio i broj stanovnika T rn ja u to vrijem e.K arte za tekstil p rim ilo je 18.959 osoba. Od toga je bilo 7998 m uškaraca, 8102 žene i 2859 djece. Stanovništvo T rn ja prim alo je k arte u tm jan sk o j školi na tri određena dana i u ta tr i dana m orala je biti silna gužva.Osim toga, u 1943. m lijeko je bilo ograničeno na tru d ­nice 1,4 1 i teške bolesnike (1/2 1 dnevno). M lijeko se na T rn ju dijelilo u N jivicam a 17, Školskoj 27, T rnjan- skoj 47 i Zavrtnici 15, a i za te m ale količine m lijeka trebalo je čekati satim a, je r je pristizalo neredovito. Zbog sve intenzivnijih partizansk ih d iverzantsk ih ak­cija na prugam a, Zagreb je sve više p osta jao opkoljeni grad. U gradu su se p referira le vojničke i u staške potrebe, a um irovljenici i radnici bili su prisiljen i na višesatno čekanje u repovim a za m alo kruha ili b raš­na. č e s to se »rep« form irao odm ah nakon ponoći, je r onaj tko bi došao kasnije zatekao je praznu trgovinu.

U srp n ju 1943. najav ljen je sistem izm jene prehrane stanovništva u gradu, je r su radnici u tvornicam a radili sve slabije. Popisane su tvornice koje su pokušale or­ganizirati poseban sistem p reh rane a im ale su više od 50 radnika (Nova H rvatska, 18. V II 1943). Međutim i to n ije funkcioniralo, pa se sve više prelazi na pla­ćanje radn ika u natu ri, koji zatim robu zam jenjuju za hranu.U jesen 1943. dolazi do s tvaran ja Podravske republike na sjeveru i do velikoga slobodnog te rito rija na jugu. K oličina nam irnica, koje dolaze u grad, još je više sm anjena. O skudijevalo se čak i u soli, je r su se svi izvori soli nalazili u partizansk im rukam a. Na uobiča­jen i način sol se uopće n ije m ogla nabaviti, a na crnoj burzi u Dubravi njena se c ijena fo rm irala na oko 500 kuna kilogram , ili se mogla nabaviti sam o zam jenom za od jeću i obuću.U 1944. započela su saveznička bom bard iran ja Zagreba. U tim bom bard iran jim a, 7. V II 1944. i 13. II 1945, ran jeno je na Radničkoj i M iram arskoj cesti gotovo dvije sto tine ljud i a desetak je Ijudio poginulo. Si­tuac ija nakon tih b o m bard iran ja pokazala je kaotično s tan je u gradu. G radska društvovna skrb jedva je usp je la organizirati snabdijevanje postradalih , i Rad­na služba ni nakon osam dana n ije raskrčila ruševine. P ostradala p od ruč ja (željeznička kolonija) ostala su bez p itke vode, rasv jete i telefonskih veza, pa se stanov­n ištvo snalazilo kako je znalo i um jelo.P oslradali su se p rehran jivali u cen tralno j kuhinji, a om ladina izm eđu 19 i 26 godina m orala je prekopava­ti ruševine i o tp rem ati ran jene na određena m jesta. O sobito je teška b ila za stanovništvo Zagreba zima 1944/45. U g rad je za tu zim u ušlo sam o 200 vagona drveta, a i to su dobile državne ustanove i ustaške ob ite lji. Pokušala se organizira ti sječa drva na Med- vjednici, ali su taj pokušaj om etali partizani.U listopadu 1944. gotovo po tpuno zakazuje organizira­na preh rana , je r je i u s taška vlast ograničena na upo­r išta , a to su uglavnom naselja gradskog tipa. Nijemci i us taše nabav lja ju sebi h ranu p ljačkom i prodorim a n a oslobođena područja , ali su i ti prodori sve rjeđi, je r se i okupatorova snaga sve više sm anju je i ogra­ničava na obranu .P o tk ra j godine rad ilo je u Zagrebu sam o još nekoliko tvornica, pa i te sam o nekoliko sati dnevno. Stanov­n ištvo oskudijeva u s tru ji, vodi, ogrjevu i hrani. Tram ­vajsk i i au tobusni p rom et ograničen je.In s tru k to r Povjerenstva CK KPH za Zagreb Norbert V eber op isu je situaciju u Zagrebu na početku listo­pada 1944. ovako: »Prehrana je u očajnom stanju. R ade sam o dvije tram vajske linije.« I dalje » . .. banda vrši rep resalije i lun ja po kućam a kao kerovi, tako da nisi siguran kad će ti upasti u kuću«. Oko sredine listopada počeli su se u gradu kopati bunkeri a tram ­vaj je po tpuno ukinut.U izvještaju, 7. XI 1944, N orbert Veber piše: »Situacija u Zagrebu je sve više bezglava.« Nijem ci su pomalo počeli n apušta ti grad i o tprem ati svoje obitelji u N jem ačku. G radsku m onotoniju narušavaju neprestane uzbune, zbog približavanja savezničkih bom bardera. U jednom takvom napadu bio je pogođen i savski željez­

142

nički most, ali bez veće štete, je r se njime i dalje mo­gao odvijati promet, iako su bombe pale kraj mosta i nanijele prilično m aterijalnih i ljudskih žrtava. Sve se češće vide u gradu obješeni taoci. Vlada se strahom i nasiljem, a i racije su sve surovije, pa se nad grad nadvila prije tn ja sm rti od koje nitko nije bio siguran.

2

Pogoršanje životnog standarda prate i statistički po­kazatelji, iako su »konkretni slučajevi bijede« znatno ilustrativniji.Prema službenoj statistici za podmirenje troškova života radnika samca trebalo je u kolovozu 1939. go­dine 782,06 dinara, a u ožujku 1945. godine 10.377 kuna, pa su prem a tome troškovi života uvećani više nego trinaest puta. Za pokriće osnovnih troškova ži­vota četvoročlane obitelji trebalo je već u kolovozu1939. godine više od 1300 dinara.Porast životnih troškova bio je tako alarm antan da su službeni organi na početku 1944. prestali objavljivati indekse cijena robe i nadnica.Zarade su strahovito zaostajale za izdacima. U 1941. troškovi su porasli na 48,89%, u 1942. za 112,93°/o, u1943. za 162,89% a u 1944. godini za 581,50«/«. Za 1945. pronašla sam podatke samo za prva tri mjeseca, kad je ukupno poskupljenje bilo 14,59®/0. Treba istaći da su to izračunali službeni organi i prem a maksimira- nim cijenama, i da su stoga pokazatelji znatno ubla­ženi u odnosu na stvarnost kad se hrana morala nabav­ljati na crnoj burzi.Cijeli se dohodak, pa i više od njega, troši na hranu. Prema službenim statistikam a — koje su naravno ne­realne — u 1939. radnik je trošio na hranu 38«/«, za odjeću i obuću 25%, za stan 20®/o, za ogrjev i svjetlo 7°/o kućnog budžeta, a za ostale potrebe ostajalo mu je 10%.U veljači 1945. radnik troši prem a istom izvoru na hranu 57%, na odjeću i obuću 26%, na stan 1«/«, na ogrjev i svjetlo 6%, i na ostale potrebe 10% kućnog budžeta (sapun, novine, cigarete i si.). Uistinu 1945. radnik troši sve na hranu, a zamračenim i zapuštenim ulicama lutaju omršavjeli i izmučeni radnici u gotovo poderanoj odjeći i drvenim cokulama.Zarade radnika bile su veoma različite, ali u pravilu gotovo sve nedovoljne za život. Veliki postotak nekva­lificiranih radnika imao je minimalne satnice i te su do 1. lipnja 1941. bile četiri dinara, a od tada sedam kuna. U lipnju i srpn ju 1941. trebalo je isplatiti jednu plaću kao ra tnu pripomoć. Ali su mnogi poslodavci odbijali isplatu, je r da nije ukalkulirana u proizvodne troškove, pa mnogim radnicim a nije ni isplaćena. Tako se već u početku javljaju mnogi nesporazumi i su­kobi između rada i kapitala, a najavljeno zajedništvo interesa i uprava pod kontrolom države nisu rnogli vratiti radništvu poljuljanu vjeru.Naime, realna je nadnica neprestano opadala zbog ve­likog poskupljenja hrane i roba, iako je Pavelić izdao naređenje da ni jedno poduzeće ne smije obustaviti

rad. U mjesec dana nakon proglašenja tzv. ND11 troš­kovi života porasli su za 128,8%, a do žetve još za 129,1%. Uz to, mnoge trgovine Židova i Srba opljačka ne su preko noći, a vlasnici mnogih tvornica napuš taju Zagreb i bježe. Nestašica sirovina, koja jc postoja la već od ljeta 1939, sada je postala kronična, te jc i više nego radna snaga ograničavala proizvodnju na minimum. Novopostavljeni povjerenici bili su osobe političkog povjerenja, ali u stručnom pogledu nevješu i više štetne nego korisne za proizvodnju.Na početku 1942. kvislinškoj je vlasti postalo jasno d; mora poduzeti neku zamašniju mjeru kako bi umirila radništvo. U radnim sudovima nagomilali su se radničk zahtjevi za zaštitu, koje sudovi nisu rješavali zbot navodne »nenadležnosti« za rješavanje individualni! sporova, a naravno da je ustaški orijentirani Hrvatsk radnički savez — došavši pod vodstvo ustaša — oklije­vao da poduzme bilo kakvu akciju za zaštitu radnički! prava. Mnoge su tvornice samoinicijativno zatražili dozvolu za otpuštanje radnika i zatvaranje pogona, al to država, radničke komore i Hrvatski radnički sa vez koče sve do vremena kad su važna poduzeća, tj poduzeća prilagođena ratnoj proizvodnji i potrebni ratnoj privredi povojničena, a druga — osobito obrt nička — obustavljaju proizvodnju zbog nestašice siro vina ili mobilizacije poslodavca i radnika. Radnici i povojničenim poduzećima bili su oslobođeni vojnićk« službe, ali su morali potpisati izjavu da su suglasni * time da potpadaju pod vojnu disciplinu, da neće sabo tirati i da će prijaviti svakoga tko krade ili sabotiri (Hrvatski narod, 19. XI 1941). A štrajk je bio zabra njen još u studenom 1941, i to je sredstvo borbe rad nika za bolje nadnice proglašeno neprijateljskim ak tom, a zatim je u prosincu iste godine bilo naloženc m inistarstvu oružanih snaga da odredi vojničke mjert za suzbijanje takvih pojava.Te odredbe oduzele su radnicima svaku mogućnost da se bore za poboljšanje svojeg položaja djelotvomijiir sredstvima. Ured za određivanje cijena i nadnica utvrđivao je nadnice radnika i cijene hrani. Međutim dok je radnik primao uredbom utvrđenu nadnicu hrama se prodavala u švercu po cijenama nedostiž nim za radnike, a aprovizacione trgovine bile su obič­no prazne. Ured za cijene i nadnice rješavao je molbe veoma sporo, pa je i tamo gdje je poslodavac bio vo­ljan dati veću nadnicu trebalo čekati veoma dugo na odobrenje koje je prethodilo isplati. Malokad je Ured za cijene i nadnice odobravao povišenje zarada za cijelu privrednu granu. Povišenja nadnica bila su obič­no izražena u obliku skuparinskog doplatka i neznatna u odnosu na brzinu rasta skupoće (tako su tekstilci u ožujku 1942. dobili povišenje skuparinskog doplatka od 125 na 150 kuna).Na početku svibnja 1942. država je donijela niz zakon­skih m jera »o uređenju radnih odnosa i stručnih po­strojbi«, kako bi dala novi impuls proizvodnji na osnovi ustaške kontrole i ustaške propagande o kultu rada i sličnim velikim frazama. Međutim radništvo je već imalo iza sebe jednu godinu gladi, progona i živo­ta u strahu, pa su započeli i odlasci radnika i omladi­naca u partizane, a oni koji su ostali, zbog roditelja ili djece, nastojali su sabotirati proizvodnju i sve se

143

više uključivali u su radn ju s drugovim a na oslobođe­nom području.Vjekoslav Blaškov, povjerenik Radničke kom ore, piše u to vrijem e da nove zakonske m jere o uređen ju radnih odnosa i s tručnih postro jb i » . . . nisu u našoj javnosti bile zapažene onako, kako bi to bio slučaj u norm alnim životnim i d ruštvenim prilikam a«. Iako je država preuzela na sebe uređenje radnih odnosa i ukinula sve kolektivne ugovore i m eđusobna pogađa­nja, p rivreda Zagreba — a i T rn ja — posta je sve ka- otičnija i sve se m anje i slabije proizvodi, a ustašk i sastanci s radništvom čisti su prom ašaj, je r »velikim i lijepim riječima« radništvo više ne vjeruje. Zanim ­ljivo je da su ustaše priznali kako je do tadašn ja p ri­vredna politika omogućila velike zarade nesavjesnim spekulantim a na šte tu najširih slojeva po trošača, te da » ... sta tistika dokazuje, da je cijeli dosadašn ji su­stav cijena i nadnica išao na šte tu radnika, pošto rad ­nici i nam ještenici, kao i ostali činovnici n ijesu bili u stan ju svojim plaćam a pokriti brzi hod po rasta život­nih troškova« (Arhiv In s titu ta za h is to riju radničkog pokreta H rvatske, R adnička kom ora, kut. 732/3 — čla­nak V. Blaškova, Značajni korak sm išljenom gospo­darstvu).U tvrđene su i nove plaće, ali su one već u to vrijem e bile premale. Uz to. Ured za oblikovanje c ijena i nad­nica donio je od luku o jed instvenim plaćam a radn i­ka, po tkraj siječn ja 1943, za čitavu Nezavisnu Državu H rvatsku, što je destim uliralo radnike u s trukam a gdje su uvjeti rada bili teži, a i ob ite ljsk i dodaci bili su samo simbolični. Blaškov se požalio predsjedn iku vla­de da je takvim plaćam a zadan udarac HRS-u, je r da radništvo neće više vjerovati » . . . u ob jek tivnost d r­žavnih vlasti i u dobru volju da se m alom čovjeku a pogotovo radniku — pomogne«. Prividno je organizi­rana prehrana radnika posredstvom radničko-nabav- ljačkih zadruga i radničk ih kuh in ja uz veće tvornice, ali taj sistem n ije funkcionirao, te je na k ra ju 1943. radništvo već ne sam o gladno već i golo i boso. Od o r­ganizirane p reh rane bili su izuzeti radnici koji su s ta ­novali izvan gradskih m itnica, a tih je bilo nekoliko tisuća, osobito u gradskoj službi. G radonačelnik Zagre­ba W erner mogao je od red iti posebne zarade radn ika gradskih opskrbnih poduzeća, ali je on oklijevao da plaća gradske radnike onako kako su to zasluživali s obzirom na važnost g radskih poduzeća i težinu rada. G radonačelnik, kao i upravitelj Državnog u red a za cijene i nadnice ing. Radoslav Lorković nalazili su se u upravnim odborim a mnogih velikih kapita lističk ih poduzeća od kojih su G radska općina i G radska šte­dionica svakako bile najveća, te su štitili poslodavačke interese na šte tu radničke nadnice.Takvo kočenje po rasta plaća uz pogoršan je p reh rane i sve težih i po život opasnih radnih m jesta uslijed učestalih uzbuna stvara sve veće nezadovoljstvo. Rad­nici u 1943. nem aju više ni godišnje odm ore, je r su oni bili u tvrđeni ran ijim kolektivnim ugovorim a, a u gradskim službam a jo š uvijek velik bro j radnika nem a sta tu s sta ln ih radnika. Zarade sezonskih radnika uvijek su zaostajale za plaćam a sta ln ih radnika, pa je na početku lipn ja 1943. W erner m orao odobriti poviše­nje zarada tih radnika za 33°/«. K ako bi izbjegli odla­

zak u vojsku, u gradske službe sve se više uvlače po ustašk im vezama rođaci i p rija te lji okupatora. Slične m alverzacije s radnom snagom zapažene su i u svim povojničenim poduzećima. S oslobođenog područja donosili su svojim drugovim a ponešto hrane radnici nastan jen i u okolici Zagreba, pa se tako životarilo, je r W ernerova od redba da gradski radnici p rim aju 30 dkg k ruha dnevno često n ije mogla biti ispunjena zbog oskudice žitarica. Osim toga ta j je k ruh često bio ta­ko loše kvalitete da se n ije mogao jesti.Pod pritiskom radništva i sve očitijeg nezadovoljstva koje je raslo u toku čitave druge polovice 1943. godine, kad se na jugu H rvatske stvara veliki oslobođeni te­rito rij, u staše su započeli izrađivati p rijedlog o povišici radničk ih plaća. Donose se povišice prem a pojedinim v rstam a radnika, ali su sada i one nedovoljne, te se sve češće jav lja ju zahtjevi radnika za isplatom u na­tu ri, tj. u robi ko ju bi mogli sam i zam jenjivati za hranu . Više ne pom ažu ni isplate pom oći (jednu takvu radništvo je dobilo oko sred ine 1944. u iznosu od 8000 do 25.000 kuna, d rugu po tk ra j 1944), a Radnička kom ora na čelu sa savezničarom Blaškovom pokreće niz p itan ja iz socijalne problem atike i daje obećanja ko ja ne m isli ispuniti. Za one radnike koji su bili sp rem ni n a rad ikaln ije m jere donesena je u veljači1944. od luka o zabrani sam ovoljnog napuštan ja posla pod p rije tn jo m trom jesečnog zatvora i prisilnog rada u tra ja n ju od jedne godine. To je pro tegnuto i na služ­benike i s tručne radnike G radske općine.

3

O rad u Željezničke radionice i ostalih privrednih po­duzeća T m ja te o akcijam a radn ika tih tvornica govori se u posebnom poglavlju, pa se ovo poglavlje odnosi općenito na k re tan ja u privred i i k re tan ja radne snage u toku ra ta .Male o b rtne radionice T m ja nastavile su rad u toku ra ta sam o ako ob rtn ici nisu bili m obilizirani. Pa i tada neke su radionice m orale biti zatvorene, je r nije bilo sirovina za rad ni dijelova za popravke.Velika in d u strijsk a poduzeća m orala su nastaviti rad, je r je u staška v last jo š u sv ibn ju izdala naredbu da ni jedno poduzeće bez dozvole ne sm ije obustaviti rad. M eđutim , velika su poduzeća bila pretežno dionička i zbog velikog ud je la židovskog kapitala već su u lip­n ju 1941. b ila stav ljena pod up ravu U reda za obnovu privrede, odnosno kasn ije pod Državno ravnateljstvo za ponovu, a ono je neka poduzeća posredstvom H rvat­skog rad iše prodalo u stašk im sim patizerim a a neka definitivno zatvorilo.U svim poduzećim a bili su postavljeni u stašk i povjere­nici. Oni su većinom bili bez po trebnih m oralnih i struč­n ih kvalifikacija, te su nasto jali iskoristiti svoj položaj za brzo bogaćenje.Ili zbog nestašice sirovina ili zato š to proizvode robu koja n ije b ila po trebna u ra tu , proizvodnja je sve više opadala pa je zavladala velika nesigurnost na poslu. U tvornice je uveden sistem prisilnog organiziranja u H rvatskom radničkom savezu, a za najm anji prekršaj

144

Radništvo Industrije katrana za vrijeme drugoga svjetskog rata

radnik bi bio upućen na rad u Njemačku, mobiliziran ili čak predan policiji. HRS, kao fašistička i pošlo- davačka organizacija, nije štitio ni najelem enlarnija radnička prava, obećanja uprava pojedinih tvornica i ustaških funkcionara da će se radnicima osigurati sta­rost specijalnim zakladama i izgraditi stanovi nisu mog­la prom ijeniti njihovo m išljenje o karakteru kvislinške države.5 Odvlačenje prirodnih bogatstava zemlje u H itlerovu Njemačku danomice je osiromašivalo našu privredu, a istodobno je prehrana zagrebačkog stanov­ništva organizirana tako loše da je razotkrila svu ne­sposobnost ustaških vlasti na socijalnom i privrednom polju. U radništvo se ubacuju isprazne parole: »U radu je spas«, kakve su se nalazile i nad ulazima u koncentracione logore, pa je čak i zaklada doglavnika Slavka viteza K vatem ika u Zagrebu nosila tu parolu. Obveza radne službe ljepši je naziv za prisilni rad mladih pod vodstvom ustaša, a vrbovanje radnika za Njemačku postaje sve grublje i intenzivnije. Pone­kad su radnici, zatečeni na ulici poslije redarstvenog sata, jednostavno pripajani transportnim vlakovima koji su otprem ali radnike u Njemačku i u kojima je trebalo popuniti kvotu. Vidjevši da je radništvo pro- zrelo sluganski karak ter nove države, ustaše su zapo­čeli vladati terorom i prijetnjam a. Na radu ostaju samo radnici koji su morali prehranjivati brojnu obi­telj ili ostarjele roditelje, odnosno koji su radili u velikim tvornicama T rnja radi izvršavanja sabolažnih

* Tako je. npr.. Hrvatski vclcobrt katrana obećao 19«. Anti Pavcliću tla će osnovati zakladu od 350 000 kuna za potporu bolesnih i nemoćnih namještenika i radnika, a ta je suma upravo bila smijcSna u odnosu

zadataka, le ustaški konfidcnli ubacivani namjerno me­du radništvo kako bi razotkrili antifašističke aktivno­sti. Tako se radništvo podijelilo na dva tabora — su ­protna po interesima i načinu rada. I dok je anlilašista i simpatizera komunista sve više, ustaških pristalica sve je manje.U jesen 1942. izvršena je partizanska diverzija na dale­kovodu prem a Karlovcu, a uz to NOV sve češće ones­posobljava rudnike u okolici Zagreba pa je otežan rad Gradske električne centrale. Potrošnja se električne s tru je već na početku 1943. racionira uz smanjenje od 20%>. Tako je, npr., Tvornici turpija Faber ograničena s tru ja za tri mjeseca na 10.500 kWh, H IK u na 3100 kWh, »Ivančici« na 30.000 kWh, Tvornici keksa kohek Ivanu na 17.000 kWh, Tvornici Kugli na Radničkoj 21 na 11.500 kWh, Resu na 7200 kWh, Tvornici lakova i boja na 18.000 kWh, Tvornici papira na 32.500 kWh Paspi na 21.000 kWh itd. Ograničenje struje auto­m atski jc smanjilo proizvodnju. Obrtnici su se tako­đer morali uklopiti u tu restrikciju, pa jc to dovelo do velikog usporavanja privrednog života. Industrija lakova i boja, Faber, Ventilator, Paspa i Ivančica za tražili su izuzeće, je r da jc njihov rad potreban u jav- nokorisne svrhe, ali sc čini da laj njihov zahtjev nije uvažen.U siječnju 1944. donesena je odluka da tvornice koje troše više od 300 kWh mjesečno rade samo tri dana u tjednu, a potrošnja električne energije u svim za­grebačkim poduzećima reducirana je na polovicu. Ta odluka dovela jc u pitanje radničke zarade, je r radnici nisu mogli živjeli ni sa šestodnevnim zaradama a ka­moli s tri dnevnice. Zbog loga je uskoro ta odredba prom ijenjena s time da tvornice — ako imaju sirovine — rade svaki dan.

| 0 Zagrebačko Trnje 145

U ru jnu 1944. došlo je do polpunc obustave rada u ugljenokopim a u Rcichenburgu zbog nedostatka radne snage. Gradska općina prikupila je sve rudare izbjeg­lice u Zagrebu — osobito one iz L jubije — te ih je o svom trošku poslala na rad u laj rudnik. Donesena ji i odluka da zagrebačke tvornice rade noću, kad je napon stru je viši s tim e da radništvo za rad u lako otežanim uvjetim a ne prim a nikakve nadoplate. Zbog nestašice stru je , sve je teže i snabdijevanje vodom koje ima samo noću, i to u nižim katovim a.

Iz dana u dan električne energije i sirovina sve j< m anje, a zbog sve većega oslobođenog te rito rija Za greb postaje sve izoliranije područje sa strahovite velikim socijalnim problem im a. U staški su uredi pre plavljeni izbjeglicama koji m ole pripom oć, h ranu odjeću, stan i ostalo. A za obitelji partizansk ih borac« brinu se NOO-i, te je tako u gradu uspostavljeno dvo vlašće an tagonističkih i nep rija te ljsk ih raspoloženil snaga, pri čem u kvislinške snage iz dana u dan slabe a an tifašističke jačaju .

[rujanska 102. Vlasništvo Stjepana Hribara u prisavskom dijelu Trnja. Široka ilarolipska prizemnica debelih zidrova što od vlastitog tereta utonu u »jeskovitu rahlu zemlju. Kućerina s mnogo soba do ceste s vlažnim podrumom ta svojoj sjevernoj strani.tužno je uz Hribara susjed Jura Fureža imao uzak narijelko oletvan koš, u ;oji je spremao okomušan kukuruz dopremljen s njive preko Save skelom, j. brodom, kako nazivahu Trnjani svoju lađu za prijevoz konjskih zaprega ljudi učvršćenu kotačićem o čelično uže razapeto na obje riječne obale.

J toj jc kući sve do rata bila gradska policija koja je u podrum privremeno atvarala ovdašnje uhićenike dok nije došla »Crna marica« i odvezla ih u louzdaniji zatvor u Petrinjskoj ulici.3ila je u njoj i gostionica s nemilim događajem. Tu su se okupljali kradljivci obe iz željezničkih vagona. U prepirci oko diobe plijena sm rtno je stradala teka mlada žena.

Partijska organizacija na području Trnja u toku rata

1

Područje T m ja pripadalo je uoči okupacije industrij­skom rajonu kojim je od početka siječnja 1941. ru­kovodio član Mjesnog kom iteta Marko Belinić. On se sjeća da je tada na tom području bilo 97 članova Partije i da su djelovale ćelije u tvornicama i ulič­ne organizacije na Sigečici, Martinovki, Njivicama i na Tm janskoj cesti. Željezničari su imali vlastitu par­tijsku organizaciju i bili direktno pod Mjesnim ko­mitetom.Od svibnja 1941. do kasne jeseni 1941. Trnje je uglav­nom potpadalo pod Drugi rajonski komitet. U njem u su se nalazile i neke tvornice koje danas ne pripadaju T m ju (»Kontakt« na Radničkoj cesti 55, »Gaon« i »Metal« na Horvaćanskoj cesti 29), a Zagrebačka tvor­nica papira pripadala je Trećem rajonu (Medveščaku). Sekretar toga kom iteta bio je, prem a sjećanjim a An­tuna Roba i Mirka Vanića, Blaž Mesarić, a članovi Rudolf Kroflin, S tjepan Malek, Jelka Brkljačić i Joža Gmajnić.Drugi rajonski kom itet bio je jedna od najaktivnijih partijskih organizacija u Zagrebu, zahvaljujući sva­kako jakom utjecaju željezničke partijske organizacije, a i tome što su se u njegovu vodstvu nalazili uglav­nom radnici.Prema sjećanju Marka Belinića, svakodnevno su se održavale veze sa svim članovima Partije i svaki par­tijac je dobivao dnevno akcione zadatke. Sastanci ra- jonskog kom iteta održavali su se obavezno svakih osam dana a po potrebi i češće. Sastajalo se u raznim stanovima i proučavala se m arksistička literatura »Stra­tegija i taktika revolucionarne borbe«, »Revolucionar­na vlada i revolucionarna armija«, »Što da se radi«, »Dvije taktike socijaldemokracije«, »Dvanaest uslova za boljševizaciju«, »O konspiraciji«. H istorija SKP(b),

BIUESKE

1 Josip Hadelan i Franjo Sulc bili su na početku 1942. otpremljeni u logor u Gospiču. Partizani su ih zamijenili, ali su ponovo uhvačeni. Hadelan je uspio pobjedi i poginuo je u obruču kod Oborova, prilikom održavanja partijske konferencije.

Proleter, Srp i čekić itd. Osobito je bio aktivan mark sistički kružok na Školskoj cesti 36 pod rukovodsivon Josipa Mokoseka, koji nakon okupacije dobiva novi zadatke. U priprem i ustanka Franjo i Nikola Suk Josip Hadelan1 i metalski radnik Franjo Savić prc bacuju oružje u Kerestinec, braća Ivan i Josip Vrbar bili su zaduženi za rad među seljacima u Jakuševcu a Ivan Skomrak za sela oko Savskog Marofa. Od čla nova toga kružoka osnovana je i prva udarna grupa sastavljena od Franje i Nikole Suka, te Albina Lugarić; koji je formirao skladište oružja u prostorijam a »Stan dard oila« gdje je radio.Raditi na tim poslovima nakon okupacije bilo je veo ma opasno a i radilo se u veoma teškim uvjetima. Vezt su se često prekidale uslijed hapšenja, pa je do dana: gotovo nemoguće rekonstruirati točan sastav partij skih organizacija u kontinuitetu. Znade se, na prim jer da su se sastanci ilegalaca održavali na Trnju na Škol skoj 36 (stanovi Franje Suka i Mokoseka), Školsko 30 (stan Franje Mezdića), Školskoj 29 (stan Albin; i Apolonije Lugarić), Školskoj 17 (stan Franje Cuku lina), Drinskoj 23 (stan Dragice Abel), Ličkoj 32, Ruj ničkoj 1, Tm janskoj 6 i 47, na Trnjanskom nasipu 1 kod M artina Starešine, gdje je prema sjećanju Slavia Bašić i drugova s T rnja spavao i Tito. Za održavanje sastanaka osobito je bio pogodan stan Slavicc Bask na Krugama 8 gdje su dolazili Rade Končar i Aleksan dar Ranković.Znade se da je, nakon hapšenja većine partijskoj kružoka iz Školske ceste, rad toga kružoka ponove oživio u partijskoj ćeliji Janka Glumpaka.

2

Od 1938. do 17. IV 1940. radila je u Murtcrskoj 25, na Sigečici, tehnika CK KPH kojom je rukovodio Pa vie Pap Siljo, a koju je organizirao u suradnji s Radom Končarom i Ankom Butorac. U toj je štam­pariji štam pan i organ CK KPJ Proleter.

147

Kraće vrijem e za okupacije u krugu Tvornice »Venti­lator« prešlam pavan je Vjesnik, list N arodnooslobodi- lačke fronte H rvatske. Ma početku siječn ja 1942. p ro ­radila je om ladinska tehnika u Plitvičkoj 15, u stanu braće Branislava i Milivoja Rokovca. Ta jc š tam parija p restala raditi zbog hapšenja braće Rokavec, 31. srpn ja1942. te je Milivoj stradao.- Osim toga radila je na području T rn ja kraće vrijem e štam parija u Karašič- koj ulici.Ali T rnje je bilo i značajan pomagač u sk lan jan ju ko­m unističkih letaka, je r je front o tpo ra na ovom po­dručju bio veoma razvijen. Postojala su m nogobrojna sprem išta zabran jene literature .Prema sjećanju ing. B ranka Tučkorića, najoriginalnije sklonište ilegalne tehnike bilo je stvorišle s ta rih me- lala Dragutina K arašija, između K oturaške i Paromlin- ske ceste. Baraka toga stovarišta bila je naslonjena na lokalnu policijsku stanicu i pred očim a policije tu se m anipuliralo ilegalnim m aterija lom još i 1943. go­dine.I istu svrhu služi i baraka u kojoj su se svlačili spor- laši »Željezničara« i gdje su dozvolom čuvara igrališ- la Ivan Kolaković i V jekoslav Janić sakrili 1941. lupu letaka s pozivom na borbu pro tiv okupa to ra i >siali m aterijal.Prema sjećanju Lutve Ahmetovića, željezničari su imali sklonište kod Ju re A sančajija, ložača u Željezničkom svratištu u T rn ju , kod željezničara Ju re Hećimovića i kod Josipa Mokoseka i H adelana na Školskoj cesti.

3

Desetog travnja 1941. Nijem ci su gotovo trijum falno ušli u nebranjeni grad. T ri delegacije kom unista, ne­posredno uoči okupacije upućene kom andi če tv rte irm ijske oblasti radi podjele o ruž ja i naoružanja za­grebačkih radnika za borbu s fašistim a, nisu naišle na odaziv, pa stoga nisu mogli biti realizirani ni zaključci CK KPJ o borbi, doneseni u Hercegovačkoj ulici 65, na sastanku na kojem su zagrebački p ro le ta rija t p red ­stavljali Antun Rob i Vlado M ulak, sek re ta r partijsk e organizacije na željeznici. Banska vlada n ije h tje la pustiti na slobodu ni političke zatvorenike i tako je pala u tuke ustašam a gotovo čitava kom unistička avangarda Zagreba, pa i d r B ožidar Adžija, A ndrija Žaja, Ivan K rndelj i August Cesarec, koji su svojim političkim radom bili vezani i za Trnje. Zahvaljujući p roustaškim HSS-ovskim elem entim a u policiji K ra­ljevine Jugoslavije, ustaše su došli i do kom pletnih policijskih kartona, te su odm ah imali popise svih an tifašista što im je omogućilo hapšenje kom unista već prvih dana okupacije. K vislinšku tvorevinu »Ne­zavisnu Državu H rvatsku« podržao je mali b roj Tr- njana. Tu slugansku državu prihvatili su uglavnom p rouslaški o rijen tiran i građani, okupljeni već ran ije u društvim a »Križarsko bratstvo«, »Hrvatski radiša«, »Hrvatski junak«, »August Senoa«, »Prosvjetno društvo Međimuraca«, »Hrvatski skaut«, »Katolička akcija« itd. Poznalo je da je »Križarsko bratstvo« odgojilo ne­koliko poznatih ustašk ih krvoloka i na sam om T rnju.

Skladište ilegalne komunističke štamparije Na kanalu

U staška vlast našla je značajnu podršku i u odredim a Mačekove G rađanske zaštite, te su upravo članovi Za­š tite započeli s hapšenjim a an tifašistički o rijen tiran ih građana, još na dan ulaska n jem ačkih trupa u Zagreb. Za vrijem e okupacije Zagreb — a pogotovo Trn je kao njegov izrazito radničk i dio — osjeća strahovit p ritisak okupatora . Proglašenjem ustaške države zapravo je p rok lam irana sloboda progona i terora , a svugdje se osjećala a tm osfera s trah a i opće nesigurnosti. Čak i za p rekoračenje redarstvenog sata moglo se otići u logor. Svakim danom sve je više ograničavano kretanje, a kontrole na prilazim a T rn ju bile su veoma oštre. Tr­njan i nisu im ali svoju m itnicu za izlazak iz grada pa su se služili m itnicom na Savskoj 200 i Glavnim ko­lodvorom , zatim na k ra ju R adničke ceste, a ponajviše skelom kojom su odlazili u prekosavska područja. N akon prvih diverzija, ustaške su vlasti uvele na T rn ju sta lne parole, koje su se svakodnevno pojača­vale a izvanrednu pasku ustaške policije po tvrđuje i polic ijska stan ica uspostav ljena na K oturaškoj cesti iza Zagrebačkog parom lina.Jedan od prvih zakona, koje su ustaše donijeli, bio je Zakonska odredba za obranu naroda i države od 17. trav n ja 1941. Ta je odredba veoma slična Zakonu o zaštiti države iz 1921. godine. Na tem elju toga zakona form irali su se 1941. izvanredni prijek i sudovi koji su hitnim postupkom obično sudili na sm rt. Često su izvršavane sm rtne kazne i nad osobam a protiv kojih nije bilo nikakvih dokaza, već sam o prijava nekoga ustaškog doušnika. M eđutim i osuda na nekoliko m jeseci logora također je često značila sm rtnu pre­sudu, a ponekad su i saslušan ja završavala letalnim ishodom.Među prvim a našli su se u Zagrebu na udaru Židovi. Već 8. svibnja 1941. oglasom je određeno njihovo ise­ljen je iz sjevernih dijelova grada. Srbim a i Židovima bilo je odm ah zabran jeno k retan je noću i uopće iz­lazak iz gradskog područja. Izvanrednom zakonskom odredbom od 28. lipnja 1941. i zapovijedi o zatočenju Židova u zb irališta pod vedrim nebom započelo se s

148

njihovim sistematskim istrcbljcnjcm . Na prostoru Za­grebačkog zbora, na Savskoj cesti i na Zavrtnici 7 i 9, okupljeno je tih dana mnoštvo Židova, koji su uskoro zatim otpremljeni u novoosnovane logore. Tako su stradali vlasnici četiriju židovskih trgovačkih radnji na Trnju. Racije i pljačkanja židovske imovine pokazale su Zagrepčanima kako nova vlast misli vladati. Na pri­jelazu u Trnje, kod Glavnog kolodvora, policija je pre­tresala svakog prolaznika. Ako jc bio iole sumnjiv, uhapšen je, a ako je imao oružje bio je strijeljan. Život u trnjanskom getu i sve teži radni uvjeti u tvornicama uz svakodnevno pogoršanje životnog standarda opre­dijelili su stoga odmah od početka T rnjane na borbu protiv okupatora. No prošle su još četiri godine dok je došlo do oslobođenja, a u lom vremenu razvijali su se specijalni oblici borbe pod rukovodstvom Komunis­tičke partije i SKOJ-a u narodnooslobodilačkom po­kretu.

4

Petnaestog travnja 1941. CK KPJ izdao je u Zagrebu letak s pozivom na borbu, a na Majskom savjetova­nju u Zagrebu dani su i konkretni zadaci za dizanje ustanka. Tome je sastanku prisustvovao i Rade Kon- čar, koji upravo u to vrijeme održava ilegalne partij­ske sastanke u Karašičkoj ulici 33, gdje je podignuta i spomen-ploča. Bio je i Pavle Pap Šiljo, koji je od1937. do 1940. rukovodio ilegalnom štam parijom CK KPH u M urterskoj ulici 25. Treće je lice, vezano usko uz Trnje, na tom sastanku Dragutin Saili, dugogodišnji partijski sekretar u Željezničkoj radionici, i prvi pred­sjednik Gradskog NOO-a Zagreba nakon oslobođenja. U toku rata neprestano je bio vezan za Zagreb, kao sekretar OK Zagreb i član Povjerenstva CK KPH za Zagreb i sjevernu Hrvatsku.Nakon napada Hitlerove Njemačke na Sovjetski Sa­vez, CK KPJ izdao je, već 22. lipnja 1941, letak s po­zivom na ustanak, a dan kasnije i CK KPH. Te su letke raspačavali neki radnici Paspine tvornice »Croa­tia« i Franjo Mikulčić, a na tom je zadatku uhvaćen i Stjepan Škm jug. trnjanski omladinac, kojega su ustaše, već 27. lipnja 1941, likvidirali u prvoj grupi ubijenih u Zagrebu za okupacije.No borba se nastavljala, a režim sve otvorenije poka­zuje da misli vladati ubistvima i terorom. Devetoga srpnja 1941. ubijen je poznati politički radnik i sta­novnik Cvjetnog naselja d r Božidar Adžija, kao jedan od duhovnih začetnika za ubislvo Ljudevita Tiljaka koji je 4. srpnja 1941. izvučen iz bare u Petruševačkoj šumi kraj Radničke ceste. No na teror se odgovara terorom.

1 Milivoj Rokavcc rođen jc u Virovitici, 25. XI 1921. U vrijeme hapšenja bio jc student Ekonomskog fakulteta. Bio je suđen 5. I 194J. ne mjesec

* Limena kutija za eksploziv bila je izrađena u bravarskoj radionici sim patizera Ivana Brumcna na Paromlinskoj cesti. Tako jc i diverziji na Glavnoj pošti. 14. IX 1941, Trnje dalo svoj prilog.4 I. Sibl. Iz ilegalnog Zagreba, i M. Belinić, Rad SK Hrvatske u Zagrebu i okolici. Zagreb 1941—1945, Zagreb 1972 , 48.

Nekoliko dana nakon loga Antun Vrabec i Mart-arelić pokušavaju zapaliti sjenjak vojnoga skladišta na Va­raždinskoj cesti.Borbena grupa ćelije Tvornice »Ventilator« pokušala jc dići u zrak vlak s benzinom, dva kilometra od Sav­skog mosta na beogradskoj pruzi, ali taj pokušaj nije u cijelosti uspio, je r je prije naišao putnički vlak. Usprkos lim prilično nevješlim pokušajima oni poka­zuju buđenje duha otpora u vrijeme, kad su ustaše i Nijemci bili na vrhuncu svoje moći.Rad Drugoga rajonskog komiteta, pod koji je p r i­padalo Trnje, ozbiljno je potresao neuspjeli pokuša j bijega komunista iz Kcrcstinca. Prema sjećanju Josipa Mokoseka, koji jc djelovao u »Croatiji«, za kcrcsiincć- ku akciju od 13. na 14. srpnja partijska ćelija na Školskoj cesti imala jc dati tri člana. No veza nije bila uspostavljena, je r su sve bili blokirali ustaše i ustašk i agenti. Drugovi koji su se uspjeli probiti iz logora bili su pohvatani, te jc 17. srpnja 1941. strijeljana grupa ud 44 komunista među kojima Ivan Krndelj i A ndrija Žaja.Zbog toga prom ašaja smijenjen je čitav Mjesni ko­mitet Zagreba, ali rad ćelija nije bio prekinut. Om i dalje rade u strogoj konspiraciji na organiziranju diverzija, osnivanju prvih partizanskih grupa u nepo­srednoj okolici Zagreba i na otvaranju prvih kanala kojima su sc anlifašisti prebacivali u partizane. Tim se kanalima otprem a i oružje.No i ustaše — osobito nakon napada na stražu ustaške sveučilišne vojnice pred đačkim domom u Runjanino- voj ulici 4. kolovoza — organiziraju u drugoj polovici1941. pravu hajku na komuniste. Uhapšeni se drže veo­ma hrabro i sve do velike provale potkraj 1941. partij­ske su se organizacije dobro držale.Radi hrabrog držanja i izvanredno plodne revolucio­narne aktivnosti treba spomenuli Stjepana Maleka Latu. koji je stradao kao član Drugog rajonskog ko­miteta (trnjanskog) i član Mjesnog komiteta SKOJ-a. te član Drugoga kotarskog odbora Narodne pomoći. Lata je rođen 16. XII 1913. u Prologu i poput mnogih Mcđimuraca radio je u Zagrebu, a u Hrvatskom društvu Međimuraca stekao je marksističko obrazovanje. Na­kon okupacije, odmah sc uključuje u rad diverzantskih grupa te pali stog sijena u Kustošiji, a održavao je i vezu s grupam a koje su digle u zrak zagrebačku te­lefonsku centralu.3 Pao je policiji u ruke prilikom za­sjede koju je ona postavila za Blaža Mesarića Ćelu. Naime, Stjepan Malek čekao je na Strojarskoj cesti svoju sestru M ariju Kvakan-Hotko, koja je motala do­nijeti oružje iz skrovišla što ga je na Pilama 13 sagra­dio Mato Kvakan. O njegovom hapšenju Ivan Sibl piše:1 »Napali su ga i savladali iznenada. Sada agenti više ne pitaju za legitimaciju. To se pokazalo opasnim, jer često im se dešavalo da čovjek umjesto legitimacije iz­vadi revolver i počne pucati. — Jednostavno te izne­nada napadnu i svladaju ili čak odmah pucaju i ustri­jele čovjeka na ulici. — Latu, su, dakle, svladali. Bio je bijeli dan i na ulici je bilo dosta ljudi (prema sje­ćanju Marka Belinića Malek jc bio uhapšen 1. X 1941. upravo u vrijeme kada su radnici izlazili iz Žel jezničke radionice, opaska urednika). — Lata sc počeo tuci i otimati i pri tom izvikivali revolucionarne parole: Zi-

149

vjela KP Jugoslavije! Dolje fašistički krvnici!' i d ru ­g e . . . Agenti su ga udarali šakam a u lice i d ršcim a revolvera po glavi. Padao je, posrtao i opet padao, ali nije p resta jao izvikivati parole. Krv m u se cijedila niz obraze, kapala jc po reverim a kaputa. Agenti su jm gurali p rem a autom obilu koji je čekao. O kupilo se mnogo ljudi. Lata jc i izvikivao parole zato da se okupe ljudi. H tio je izvršiti posljednji podvig za po­kret. Znao je da je s njim svršeno i m islio je da treba učiniti još nešto. . . . S igurno su njegove parole, je r jc bio krvav i izudaran, a ipak borben i nesavladiv, djelovale mnogo jače od onih papirnatih paro la koje su napisane na lecima, ili od onih koje je nekada za­jedno s nam a ispisivao po zidovima i pločnicima.« S tjepan Malek bio je pet mjeseci u istražnom zatvoru. Tada ga je p rijeki sud osudio na sm rt i strije ljan je u Zagrebu, na Dotrščini, 18. II 1942. S ahran jen je p o ta j­no pod imenom Dragutina Kosa. Na m jestu gdje je s ta ­novao (Kruge 28, sada Ulica p ro letersk ih brigada 226) SSRN »Proleter« podigla je 1960. spomen-ploču, kao sjećanje na toga izvanrednog revolucionara i kom u­nista. Osim toga Natko Devčić, zborovođa H rvatskog društva M eđim uraca, sačuvao je riječi jedne Malekove pjesm e pod naslovom »Seljaku«.

5

U prosincu 1941. došlo je do velike provale u zagrebač­ku p artijsku organizaciju. S tradao je i Janko G redelj, uhvaćen na izlasku iz ilegalne partijsk e š tam p arije u Klaićevoj 17. Bio je uhapšen velik bro j trn jan sk ih ko­munista iz Željezničke radionice i ak tiv ista iz organi­zacija N arodne pomoći. Sva kom prom itirana lica — kako bi izbjegla hapšenje — odlaze u partizanske je- Jinice. T rn jansk i kanal za odlazak u partizane išao je u to vrijem e preko Anice M okosek, ali je i ta j kanal bio zatvoren nakon što je Josip M okosek u proljeće1942. bio uhapšen i 22. V 1942. o tp rem ljen u Jaseno­vac, odakle jc zam jenom otišao u partizane. Ankica Mokosek također se prik ljučila partizan im a.Hapšenja po tkraj 1941. im ala su tako m asovne raz­mjere da je na početku 1942. trebalo prići ponovnom form iranju m nogih p artijsk ih ćelija. U ožujku 1942. bio je uhapšen i ub ijen cijeli Treći ra jonsk i kom itet na Peščenici, pa se ak tivnost T rn janskog kom iteta — koji je bio jedan od o tporn ijih — protegla i na to područje, a neko je vrijem e Drugi ra jonsk i kom itet rad io i s prvim iz istog razloga.Ma čelo novoga Mjesnog kom iteta po tk ra j 1941. dolazi Lutvo Ahmetović, koji je p rije okupacije stud irao u Zagrebu ekonom iju, te je bio dobro upoznat s revolu­cionarnim pokretom u Zagrebu. On je letkom , 20. X II 1941, pozvao sim patizere kom unista da se prik ljuče » ... svetoj Narodno-oslobodilačkoj borbi naših junač­kih partizana«. M eđutim do lje ta 1942. usp jele su u partijske organizacije Zagreba jo š dva prodora: prvi žbog neopreznog p rikup ljan ja N arodne pomoći, a drugi nakon uspješnog rušen ja e lek tričnog transfo rm a­tora na željeznici. S m atra se da je u to vrijem e bilo u Zagrebu m anje aktivnih kom unista nego oko sredine1941. godine.

150

Veza MK KPH Zagreb s T ro jansk im kom itetom bio je u 1942. Janko Zrinjšćak, član ćelije »Ventilator«. Pre­m a njegovim sjećanjim a, sek re ta r Drugog rajonskog kom iteta bio je u to vrijem e obućar Ivan šim ecki, a članovi građevinski radnici M ato Kvakan, Mišo Ko­vač i M ijo Krošel. U uvjetim a sta ln ih ustašk ih patrola bilo je, prem a Zrinjšćakovom sjećanju, neobično teško raditi. Tako se jednom Z rinjšćak probijao s dva druga od Dubrave prem a Savi, negdje ispod aerodrom a Bo- rongaj, nam jeravajući zatim krenuti na zapad do Školske ceste, i tako izbjeći ustaške patrole na pri­lazima T rn ju . O djednom ih je zaskočila u staška pa­trola. Budući da su bili puni o ružja i krivotvorenih legitim acija, Z rinjšćak se s drugovim a pokušao povući p rem a Savi, ali su m orali prihvatiti borbu , te su svla­dali ustaše.U toku 1942. osnovan je na T m ju poseban odbor za o tp rem an je m aterija la u partizane. M eđutim nakon hapšenja njegov je rukovodilac postao provokator, pa je to zakočilo ak tivnost toga odbora, je r su ćelije bile na vrijem e obaviještene o loj m etam orfozi. Uglavnom se radilo kako se moglo u otežanim uvjetim a, p ri če­mu se m ijen jao i b ro j ćelija i b ro j kom unista koji su osobito aktivni u odborim a N arodne pomoći i u narodnooslobodilačkim odborim a. Budući da je ko­m unista bilo malo, izbjegavale su se otvorene akcije. Čak i sastanci trn jan sk ih funkcionara u pravilu su sa­da održavani izvan T m ja — u željezničkoj koloniji u M aksim iru ili u Dubravi. S tom praksom započelo se kad su u staše na Savskim ku tim a opkolile kuću u ko­jo j je Šim ecki im ao održati sastanak . Kom unisti su se m orali p rob iti iz kuće, te su sva tr i u staška agenta ub ijena, što je dovelo do velike racije na T rn ju p ri­likom koje su uhapšeni neki an tifašisti.U periodu od ru jn a do studenog 1942. godine na po­d ru č ju Drugoga ra jo n a djelovalo je 12 članova KPH u sedam ćelija, te tr i k ružoka s devet članova. U tom razdoblju nije bilo ra jonskog kom iteta, budući da je veći dio njegovih članova pao nakon provale krivnjom sek re ta ra kom iteta M esarića, koji nije izdržao to rtu ru na policiji. Provala je također pokosila veći dio par­tijsk ih ćelija. U to vrijem e na području Drugoga ra ­jo n a d jelu je sedam odbora Narodne pomoći sa 38 pod­odbora i tr i povjerenika, četiri NOO-a, i šest odbora AFŽ-a sa sedam pododbora. Te organizacije narodno- oslobodilačkog pokreta ukupno su bro jale 781 antifa- š ista. Unatoč velikom hapšenju u lje to 1942. godine, koje je pogodilo organizacije NOP-a na području Drugoga ra jona, položaj se u studenom 1942. godine prilično stabilizirao. Radi ak tivnosti radnika u tvorni­cam a i po jed in ih v rsta radnika u raznim odborim a d aje se pregled rada ćelija u 1942. godini.Prva ćelija KPH na T rn ju obuhvaćala je Tvornicu »Ventilator« i im ala je dva člana KPH i jedan kružok od tri člana. U ljeto 1942. godine ćelija je b ro jala četiri člana, ali je sek re ta r ćelije i član Rajonskog kom iteta pao nakon denuncijacije nekoga šegrta ustaše, koji ga je prokazao da je u tvornici raspačavao Vjesnik. Ubrzo zatim bila su uhapšena jo š dva člana Partije, nakon hapšenja devet an tifašista u tvornici, koje je prokazao poslovođa, ustašk i doušnik. Svi uhapšeni su se dobro držali na policiji, te tako u tvornici n ije došlo do većih provala. N aknadno je prim ljen jo š jedan kandidat u

CiRtfklfA Imll9n

članstvo Partije. Od ostalih antifašističkih organiza­cija u tvornici je djelovao jedan odbor Narodne po­moći od četiri člana sa četiri pododbora koji su zajed­no brojali 16 članova. Ta ćelija rukovodila je radom jednog NOO-a sa četiri člana i pododborima u podu­zećima: »Bizjak«, »Rapid«, »Elektra«, »Maul«, »Paspa« i »Iskra«. U tvornici je također djelovao i jedan odbor AF2-a s tri člana i dva pododbora sa sedam članova. Postojala je također i borbena grupa s dva člana. Će­lija je ukupno rukovodila radom oko 100 antifašista. Druga ćelija obuhvaćala je stolarske radnike i imala jednog člana KP i jedan kružok od tri člana. Sekretar ćelije, predratni član Partije, na policiji se loše držao i provalio ostalu dvojicu članova ćelije i novog sekretara Rajonskog komiteta. Sve troje su se dobro držali. Će­lija je obuhvaćala jedan odbor Narodne pomoći sa tri člana i tri pododbora sa devet članova; jedan NOO sa četiri člana, koji su djelovali u stolarskim poduze­ćima i radionicama: Patačić, Faber, Bothe, Kontić i Marković.Treća ćelija obuhvaćala je građevinske radnike. Imala je dva člana. Nitko nije uhapšen. Ta je ćelija obu­hvaćala jedan odbor Narodne pomoći od četiri pod­odbora i 16 članova; NOO s tri člana, jedan odbor AFŽ-a s pet pododbora i 18 članova. Ćelija je obuhva­ćala poduzeća Pilot i Pogod, a NOO je imao ulične pododbore među kućanicama. Ukupno je bilo obuhva­ćeno oko 150 antifašista.Četvrta ćelija (tvornička) imala je tri člana i jedan kružok od tri člana. Sekretar ćelije i sekretar Kotar­skog odbora Narodne pomoći Josip Srbljin uhapšen na vezi. Ćelija je obuhvaćala jedan odbor Narodne pomoći sa četiri člana i 10 pododbora, koji su okup­ljali oko 40 članova, a djelovao je i jedan povjerenik. Postojao je također i ‘jedan odbor AFŽ-a s tri člana. Ćelija je obuhvaćala ukupno oko 130 antifašista u poduzećima: Kontakt, Industrija katrana, Centroter- ma, Akumulator, Kalorifer, Diminić, Franjetić, Res, Me-Ba, Bačić, Munja i 17 pekarskih radnika.Peta ćelija (tvornička) imala je samo jednog člana KP. Sekretar ćelije Mijo Tortić izmakao je hapšenju. Prokazao ga neki ustaški doušnik. U posljednji čas saznao je da mu policija na tragu te je otišao u par­tizane. Drugi se član ćelije uplašio i otišao kući u Slavoniju ne predavši nikom veze, te je tako ćelija ostala neko vrijeme bez veze. ćelija je obuhvaćala je­dan odbor Narodne pomoći sa četiri člana i sedam pododbora sa 27 članova. Također je djelovao i NOO s tri člana i odbor AFŽ-a s također tri člana. Ćelija je ukupno obuhvaćala 145 antifašista u poduzećima: Uljara, Holzner, Silk, Ivančica, Bjelajec i Novoteks i u nekoliko ulica.Šesta ćelija (tvornička) imala je jednog člana KP. Ranije je ćelija imala četiri člana, ali su zbog pro­vale tri članice ćelije uhapšene istog dana. četvrta (Duga) izbjegla je hapšenje, je r tog dana nije bila došla na posao. Budući da ju je policija tražila na sve strane, odlučila je otići, nakon mjesec dana stroge ilegalnosti, u partizane. Ali kako su u to vrijeme sve veze bile prekinute, odlučila je otići u svoje rodno mje­sto i odatle u partizane. Duga je imala brata koji je radio u policiji i zamoli ga za pomoć, ali joj brat na sa­

stanak dovodi policiju. Tom prilikom pao je i Josip Srbljin, sekretar četvrte ćelije. Na policiji se odličnu držala i nakon nekog vremena otpremljena je u logor. Josip Srbljin i rajonska tehničarka, koja je uhapšena prvog dana, pušteni su nakon dva mjeseca i otišli u partizane. Ćelija je obuhvaćala jedan odbor Narodne pomoći sa četiri člana i sedam pododbora sa 28 čla nova. Ukupno jc bilo obuhvaćeno 95 antifašista u poduzećima: Gaon, Klaonica, Kožara. A. G. B. i će šljara.Sedma ćelija (tvornička) imala je dva člana. Ranije jc brojala tri člana. Sekretar ćelije Franjo Fabijanić stil pio je u vezu sa svojim suscljaninom redarstvenin stražarom, želeći od njega kupiti revolver. Prilikon kupoprodaje u nekoj gostionici upali su agenti i uhap sili Fabijanića. Kasnije je strijeljan, ne odavši ni koga. Drugi član ćelije, odmah nakon hapšenja Fabi janića, bježi iz Zagreba, ne javljajući se nikom. ; treći se uplašio i izjavio da više ne želi surađivati i NOP-u, te je isključen iz Partije. Ćeliju su našku ii. voditi dva novoprimljena člana iz kružoka. Ćelija jc obuhvaćala oko 50 antifašista u poduzećima: Papirni ca, Golub i Jugobates.U jesen 1942. godine ponovo je formiran Rajonski ko mitet, ali ubrzo dolazi do nove provale i hapšenja sekretara Ivana Karlića i člana Drugog rajonskoc komiteta Branka Mučnjaka, koji su 20. veljače 1943 godine strijeljani na Dotrščini.

6

Zbog provale u siječnju 1943. bio je uhapšen cijeli Drugi rajonski komitet, te je tek nakon tri mjeseca form iran novi. Stanje jc bilo tako loše da je u rujnu1943. novi instruk tor povjerenstva CK KPH Ivo Ma rinković zatražio od partizana grupu komunista koja je imala srediti prilike u partijskim organizacijama Zagreba.Provedeno je novo teritorijalno razgraničenje partij­skih organizacija u Zagrebu, a i promjene naziva rajona. Šesti rajonski komitet obuhvatio je dio Trnja i dio Centra, a Sedmi rajonski komitet željeznicu. Međutim i dalje je bilo provala, pa su se pri većim hapšenjima na željeznici očuvane partijske ćelije po­nekad povezivale s Rajonskim komitetom Trnja.U toku 1943. godine u Drugom rajonu dolazi do znat­nog nedostajanja rukovodećeg kadra, lako da prema izvještaju Mjesnog komiteta KPH Zagreb, iz kolo­voza 1943, na području Drugoga rajona djeluje samo jedna ćelija od četiri člana. Rajon je podijeljen na tri terena.Prvi je teren imao jedan matični NOO koji je u po­duzećima Rapid i Elektra obuhvaćao nekoliko sim­patizera.Drugi je teren obuhvaćao poduzeća: Ventilator, Ccntro- term u i Pilot. U tim je poduzećima djelovao jedan NOO koji je okupljao 25 antifašista.Treći teren obuhvaćao je poduzeća: Uljaru, Ivančicu, Kožaru, Iskru, Bjelajec. U svakom od lih poduzeća postojao je po jedan NOO koji su ukupno obuhvaćali

92 anlifašisla. Iako jc na području trećega terena po­stojalo nekoliko NOO-a, bili su potpuno odsječeni, te je kao glavni zadatak partijske organizacije postavlje­no povezivanje odsječenih odbora i p roširen je rada na poduzeća koja još nisu bila obuhvaćena. Uz to ie partijskom rukovodstvu Drugog rajona postavljen zadatak da obuhvati razna društva npr., sportska i pjevačka na području T rnja, te da lako dođe u kontakt s p ristašam a bivše H rvatske seljačke stranke. U ru jnu 1943. godine položaj se još više pogoršao. Ve- jina članova Partije, ako nisu bili uhapšeni, o tišla je .1 jedinice N arodnooslobodilačke vojske, lako da na Dodrućju Drugoga rajona, u ru jnu 1943. godine, djelu je jedna ćelija od tri člana. Na području rajona djelovala >u dva m atična NOO-a i četiri ulična NOO-a, koji su jbuhvaćali poduzeća: Sel (jedan NOO), Pilot (jedan MOO), a ti su odbori okupljali i sim patizere u Rapidu, ćem pru i u jednom uredu Prehrane. O stala dva NOO-a lila su ulična.

7

’o tk raj 1943. i u prvoj polovici 1944. kom unisti su na kućnim konferencijam a« objašnjavali politički stav i iniju Partije, situaciju na fronlovim a i planirali rad.

Na Šestom rajonu održano je deset takvih konferen­c ija sa 165 an tifašista. Čitavo to vrijem e radi se u velikoj ilegalnosti i u nasto jan ju da se izazove što m anje nep rija te ljsk ih p ro tuudara . Usprkos tome na sredini 1944. ponovo je stradao Mjesni kom itet, pa je tek u kolovozu 1944. form iran novi. Jako su bile ošte­ćene i ćelije u Željezničkoj radionici i Ložionici gdje jc ostao sam o jedan član.Značajno je da je organizacioni sek re ta r MK KPH Zagreb bio zadužen ne sam o za rad M jesnog odbora AFŽ-a već i za Šesti ra jonski kom itet, te je područje T rn ja i d ije la Centra svakako bilo srž ilegalne partijske aktivnosti u Zagrebu. M eđutim zbog odlaska velikog bro ja kom unista u partizane, sve je leže bilo raditi posredstvom p artijsk ih organizacija, pa jc sloga u drugoj polovici 1944. osnovan Mjesni odbor JNOF-a u koji su ušli svi članovi M jesnog i sekretari rajonskih kom iteta. Budući da nisu sačuvani cjeloviti izvještaji o radu MO JNOF-a, na današnjem stupn ju istraživa­nja nije moguće p ra titi organizacione prom jene na po­d ruč ju T rn ja u to vrijem e, je r se sastav odbora, zbog intenzivnog odlaženja u partizane, neprestano m ijenjao. M eđutim kom unisti d je lu ju u raznim antifašističkim organizacijam a, i kontinu ite t svih mogućih oblika rada pokazuje da se o tp o r na T rn ju nije gasio i da je svakim danom broj an tifašista i aktivnih poma­gača NOP-a rastao.

.eskovačka ulica, Cvjetna cesta br. 42, postolarska radionica Augusta Rumbaka i sieni višekatnica takozvanih »Raketa«.ć novosagrađenom gradu pročelja su potpuno ravna — bez ukrasnih svodova i vojekakvih istaka i rupa, nema kopriva ni korova uz trošne daščane ograde .cdlastih drvarnica — bremenitih dvorišnih šupa. Na ulazu u predvrt, na oletvanim .’ralima ne piše: »Čuvaj se, oštar pas!« U neboderskom gradu nema gradskih lolubova. na prometnim avenijama, među alejama jalovog drveća, na širokim nilevarima prolaznicima dimnjačar ne donosi sreću. Među vitkim belonsko- Maklenim kućerinama ulicu nam ne pretrči zloslutna crna mačka. Točno smo in urbanističkom planu sazdali goleme silose za ljude.

152

Revolucionarni omladinski pokret na području Trnja u toku rata

1

Organizator svih akcija antifašističke omladine na području Trnja bio je SKOJ. Organizacija SKOJ-a Trnja, Martinovke i željeznice potpadala je zajedno sa skojevskim organizacijama Centra i Maksimira pod istočno rukovodstvo grada. Kako je Trnje bio gotovo potpuno radnički kvart, tako je i antifašistički orijentiranu omladinu Trnja sačinjavala uglavnom radnička omladina, organizirana još i prije rata u klasnim sindikatim a i radničkim društvima. Ustaše su stoga s velikom sumnjičavošću pristupali radničkoj omladini Trnja, to više što je obveznu ustašku orga­nizaciju za omladinu »Ustaška mladež« ta omladina razbijala iznutra, odazivajući se sve rjeđe i s velikom nevoljkošću pozivu ustaša na radne i ostale akcije. SKOJ je bio nosilac svih akcija Komunističke partije među omladinom, a kako je omladina svojom angaži­ranošću bila brojnija od odraslih aktivista opterećenih obitelju, nakon okupacije i proglašenja ustaške NDH gotovo cjelokupna omladina Trnja potpuno prihvaća pozive Komunističke partije i SKOJ-a na oružanu bor­bu za nacionalno oslobođenje.I kad je letak s pozivom na ustanak »Hrvatskom na­rodu«, štam pan u šest tisuća prim jeraka, izašao iz štam parije u Klaićevoj ulici 17, omladinci Stjepan Skrnjug, Ivan Sikić, Ivan Sutlarić i Vilim Krznarić dijele po gradu letke.Uhvaćeni su dva dana nakon što su Nijemci napali na SSSR i kratkim postupkom pokretni prijeki sud osu­dio je sve te omladince — izuzev maloljetnog Krzna- rića — na sm rt. Opraštajući se s m ajkom pri izlasku iz sudnice Skrnjug je rekao majci: »Draga mama, oni nas strijeljaju zato da uplaše ostale, da ne bi nasla- tavili borbu. Mama, nemoj plakati, je r ovo što se danas dešava meni, su tra će stići ovu gospodu ovdje. Ne žalosti se, je r časno ginem za svoj narod. O ovom svemu pisat će naše knjige. Nije nam žao um rijeti,

BILJEŠKE

1 E. Ivane. Nepokorena mladost, Zagreb 1961, 64.

žao nam je što umiremo prije pobjede.«1 Istodobni Skrnjug je uspio došapnuti majci gdje se nalazi skri veno oružje i kome ga treba predati. Treba istaci da je ta grupa prva grupa strijeljanih u Zagrebu i da ji pokazala kako će ustaše htjeli održati red i mir u svojoj nazovi državi.Skrnjug je rođen u Krapinskim Toplicama, ali jc živio na Trnju. Kao dijete trnjanske periferije, poka zao je put kojim treba poći nepokorena mladost. S tri­jeljan je istog dana kad je i suđen (27. lipnja 1941) a poslije rata Školska ulica dobila je njegovo ime i na kući gdje je živio postavljena je spomen-ploča.Već li prvi dani okupacije pokazali su skojevcima Zagreba da se treba boriti. U svibnju 1941. Narodna studetska omladina posredstvom Vicka Raspora, Mili voja Gluhaka (Trnjanina) i Milana Borošaka traži su radnju s vrhovima studentske organizacije HSS-a ali je odbijena, pa skojevci, boreći sc za ekonomske in­terese omladine u tvornicama, na širokoj antifašističkoj osnovi šire krug svojih simpatizera. To je osobite došlo do izražaja u Željezničkoj radionici, odnosno n njenoj Zanatskoj školi. Oko sredine 1941. postojala je jedna skojevska grupa sastavljena od radničkih omladi naca na Radničkoj cesti. Ta jc grupa bila jezgra u koje su se razvili novi aktivi na Sigečici, Kanalu i drugdje, i svaka od tih grupa radila jc s mnogo inči jative i oduševljenja, ali s nedovoljno opreznosti. Odmah od početka okupacije SKOJ jc trpio velike gu bitke upravo zbog te neopreznosti, iako su bili po znati načini rada u ilegalnim uvjetima, propisana konspiralivnost i opreznost u čuvanju vlastitog života Mladenačkim žarom i entuzijazmom izvršavani su postavljeni zadaci.U prvim danima okupacije među omladinom Zagreba odjeknula je akcija krojačkog šegrta Vinka Megle, u svibnju 1941. godine. Vinko Megla, kao član Mjesnog komiteta SKOJ-a Zagreb, svim svojim bićem posvctic se radu na organiziranju oružane borbe. Jednog dana susreo je nekoga svoga nekadašnjeg poznanika, sada ustašu, koji se hvalio kako je klao Srbe po Bosni, te pozvao Meglu da stupi u ustaše. Megla je rekao da

15.1

prista je i dogovorio se s tim ustašom Petrovićem da sc su tradan nađu u njegovom stanu. S utradan je Me­gla pošao na Kanal u slan loga ustaše. Kako nije mogao nabaviti oružje, ponio je u rukavu skrivenu de­belu željeznu šipku. Kad je došao kod ustaše, on je još ležao u krevetu. Prvom zgodnom prilikom , koja mu sc ukazala, priskočio jc krevetu i snažno udario ustašu po glavi. Udario ga je još nekoliko pu ta po glavi, ali nije stigao uzeti njegov pištolj, je r je neka žena privučena jaucim a ustaše provirila kroz prozor. Megla ga je još nekoliko puta snažno udario i dao se u bijeg. To je najv je ro ja tn ije bio prvi ubijeni ustaša u Zagrebu.Od radničke om ladine form irano je u Zagrebu desetak udarnih grupa, od toga sam o na željeznici tri. Tc su grupe bile sastavljene od tri do četiri člana. Jedna od istaknutih om ladinskih udarnih grupa bila je udarna grupa iz Tvornice »Ventilator«, koju je predvodio m la­di radnik Rudolf Kroflin. G rupa je, 7. ru jna 1941, k re­nula u potragu za ustašk im doušnikom Ivanom Majer- holdom koji je kao pred ra tn i skojevac poznavao veliki b roj zagrebačkih kom unista, te je p redstav ljao za par­tijsku organizaciju Zagreba veću opasnost od mnogih ustaških agenata. On je na ulici prokazao sek re ta ra PK SKOJ-a za H rvatsku Jožu Vlahovića, Radu Vlkova i S tjepana Bencekovića. S tjepan Benceković bio je sekretar MK SKOJ-a Zagreb i kao takav i član MK KPH Zagreb, i poslije njegova hapšenja . 22. kolovoza 1941, sek re ta r je postao S tjepan Malek Lata. U ud a r­noj grupi za likvidaciju M ajerholda sudjelovali su To- mo Vrabec i Josip Vidan iz Tvornice ulja. Potonji — koji danas živi u Zagrebu — priča: »Nama je 1941. pokazala nešto što n itko n ije predviđao, naim e, da stari radnički kadrovi, koji su imali ob itelji, nisu bili toliko sprem ni za ulične borbe, koliko m ladi. Oni su navikli da se na sindikalnim sastancim a bore za bolje plaće, bolje uvjete rada, a 1941, kad su došli N ijem ci i ustaše, došli su i novi uvjeti borbe. T rebalo je s o ru ­žjem na ulice. Za to su najsp rem niji bili m ladi. Po svojoj p rirodi oni su bili h itriji, snalažljiviji i m ašto­vitiji. Kad smo nas tro jica . Rudo, Tomo i ja , pronašli agenta M ajerholda i došli za n jim na Zrinjevac gdje je šetalo mnogo m ladih, n ije bilo d jevojke koja se za nama ne bi okrenula. Bili sm o m ladi, zgodni i elegant­ni. N itko po našem izgledu i veselom ponašanju ne bi rekao da ju rim o nekog čovjeka koji je donio sm rt mnogim kom unistim a i rodoljubim a. Bili sm o svakog časa sprem ni zapucali, pa i bacili bom be, koje smo nosili ispod odjeće.«U nedjelju, 7. ru jna u ju tro K roflin, V idan i Vrabec ugledali su M ajerholda na Trgu Kulina bana (danas Trg žrtava fašizma). P ratili su ga do zatvora u Pet­rinjskoj ulici, a potom do kavane »Splendid« na Zri- njevcu, gdje je na korzu bilo mnogo mladeži. Rudolf Kroflin, iako ga je M ajerhold poznavao, sjeo je sa svojim drugovim a u kavanu i predložio tro jk i da na M ajerholdov stol bace bom bu, ali to nisu sm jeli uči­niti bez odobrenja. Zbog loga je K roflin poslao Josipa Viđana na T rn je Blažu Mesariću,* koji se veoma ob ra­dovao što su našli izdajnika i da je ovaj pu t sam , bu­dući da su ga uvijek p ratili agenti, ali im je zabranio da bace bom bu, kako ne bi stradali nedužni građani. »Pošto mi je Blaž rekao da ne sm ijem o baciti bom bu

Posljednji snimak Rudolfa Kroflina na ustaškoj policiji 1941. godine

na M ajerholda, dok je u kavani 'Splendid ' — prisjeća se Josip Vidan — saopćio mi je dalje da će našu grupu zam ijeniti drugom udarnom grupom , je r da sm o mi od ju tra u akciji, pa sm o um orni i gladni. O dmah mi se to n ije svidjelo. Spom enuo je grupu 'Z idara ' koja je već bila u prip rem i da nastavi akciju . Bili su to m ladići iz Sigečice.® V ratio sam se iz T m ja na Zri­njevac i rekao Kroflinu i V rabecu da ne sm ijem o baciti bom be i da će nas zam ijeniti druga udarna gru­pa. To ih je, kao i mene, pogodilo. Bili sm o tužni, bolje reći očajni, je r mi sm o taj dan M ajerholda ot­krili, pa sm o ga mogli i likvidirati. T reba nas shvatiti.« M ajerholda su u O zaljskoj ulici istog dana uvečer likvidirali Arnold H orvat i N ikola Perković, a su tradan je i V ladim ir B akarić u Vončininoj ulici bio obavije­šten od Blaža M esarića da je udarna grupa trn janske om ladine likvidirala toga najopasnijeg ustaškog do­ušnika.L ikvidacija M ajerholda predstav lja la je velik udarac za ustaše, te su uzvratili hapšenjem oko šezdeset om ­ladinaca s T rešnjevke. Za odm azdu je u Rakovom po­toku strije ljan o oko 50 talaca pa su tu stradali i istak­nuti p a rtijsk i radnici Nikola Šakić (član KP, progla­šen N arodnim herojem ), Nikola Babić (student agro­nom ije, Narodni heroj). Kata Brodarić (član KP od 1936), Dragica Hotko (službenik K astnera i Ohlera, član MK SKOJ-a I i IV rajonskog kom iteta), Rudolf Domany (radnik, radi od 1940. u partijsko j tehnici), M ijo M esarić (građevni radnik, član KP od 1928) i ostali.«MK SKOJ-a obavijestio je udarne grupe da ne čekaju d irektive rukovodstva nego da sam i s tupa ju u akcije, ako im se ukaže pogodna prilika. To je potaknulo u darne grupe s T rn ja na dug niz zapaženih akcija. Tako je, 12. ru jna 1941, u Zvonimirovoj ulici udarna

154

grupa sa Svetica, u kojoj je sudjelovao i mladi radnik iz Tvornice papira Adam Brumnić, napala bombama autobus pripadnika njemačkih okupacionih snaga na uglu Zvonimirove (današnje Socijalističke revolucije) i Harambašićeve ulice. Bio je to prvi oružani napad na Nijemce u Zagrebu. Međutim grupa je nakon ak­cije provaljena i Adam Brumnić je uhapšen u svom stanu, mučen u zloglasnom »Sing-singu« na Ksaveru, a potom, 19. studenog, strije ljan na osnovi presude njemačkog ratnog suda.Posve slučajno pao je u ruke ustaša i Stjepan Malek Lata, član Drugoga rajonskog kom iteta i član MK SKOJ-a. Njegovo hapšenje predstavljalo je nenadokna­div gubitak za skojevsku i partijsku organizaciju Trnja. Međutim već 30. ru jna 1941. udarna grupa u sastavu Ivan Sibl, Lazo Vračarić i Nikola Perković, od kojih su posljednja dvojica stanovali na Sigečici, napali su tri njemačka avijatičara koji su bili u »Union« kinu (današnji Mosor). Napad je izvršen na uglu Zvonimi­rove i Rusanove ulice, ali je Perković ranjen, uhvaćen i kasnije strijeljan.Partijsku direktivu da se »okupator ne sm ije ni na jednom m jestu osjećati sigurnim« ostvarivale su tako u Zagrebu omladinske udarne grupe koje su djelovale u teškim ilegalnim uvjetim a čitavu 1941. i 1942. godinu. Udarne grupe bile su ponajviše »trojke« i rjeđe »čet­vorke«, a svaka je grupa imala svoga komandanta. Tri su grupe imale također svoga komandanta. U sas­tav udarnih grupa uzimali su se najbolji i najborbe- niji omladinci i omladinke. Pravilo je bilo da čim se koji skojevac prim i u udarnu grupu, istodobno pre­staje sa svakim radom u skojevskoj organizaciji. To je zapravo bila m jera opreza, kako bi se u slučaju hapšenja očuvala mreža udarnih grupa i skojevskog aktiva. Unatoč zabrani, te su se veze ponekad ipak održavale, pa je zbog toga bilo i većih padova. Članovi udam ih grupa imali su pištolj i bombu, kom prom iti­rani članovi obavezno su nosili oružje, dok su ostali omladinci nosili oružje samo u akcijama.Stradao je i student prava Vlado Grgašević. Uhvaćen i odveden u ustaško redarstvo u Zvonimirovoj. 2, Vlado Grgašević je skočio s četvrtog kata da bi, donekle iz­liječen, bio ipak 14. prosinca 1941. strije ljan s grupom talaca. I Grgašević je bio Trnjanin i njegovom je smrću skojevski pokret T m ja mnogo izgubio.

2

Navedeni prim jeri predstavljaju samo mali dio akcija omladine T m ja u borbi za nacionalno oslobođenje. Po­sebno su impresionirale akcije slijepih skojevaca, koji su u jesen 1941. godine bili sm ješteni u Dom slijepih

1 Blaž Mcsarić jc kao sekretar Drugog rajonskog komiteta dao nalog Kroflinovoj grupi da likvidira Majerholda. Međutim za Majcrlioldom jc tragalo i nekoliko drugih grupa i {lanova Partije.> U toj grupi bili su Ivan Sibl. Arnold Horvat »MoSa« i Nikola Perković. Mcsarić je bio upoznat s lom grupom posredstvom Antuna Roba.4 Dragica Hotko — koja jc stanovala na Trnju — rekla jc Bebi Krajaćić ulazeći u kamion koji ju jc odvezao na likvidaciju: »Ako ti uspije da ostanei živa. upamti lica tih bandita koji su me mučili i tukli.«

na Radničkoj cesti 14. U domu je formirana ilegalna četvorka slijepih skojevaca u kojoj su bili Ivan Sir, Franjo Tonković, Stanislav Sarić i Ivan Cvilindcr. Nitko, pa čak ni ostali štićenici u domu. nije znao da li mladići bez vida tu u centru ustaške države pomažu narodnooslobodilački pokret, i to veoma uspješno. Ivan Sir, radio je kao telefonist u Hrvatskom dojav- nom uredu »Croatia«. Kad god im sc ukazala prilika, pripadnici četvorke dolazili su u posjetu Siru i lom su prilikom znali iznosili veće količine papira, indiga, matrica i štam parskih boja. Ustaše su ubrzo primije­tili da nestaju veće količine štamparskog materijala, te su potkraj 1942. godine proveli istragu. Međutim, iako su pažljivo kontrolirali rad i ponašanje svih zapo slenih u »Croatiji«, važnoj agcncijskoj ustanovi za obavještavanje naroda o »plementoj« ustaškoj politici, ni najiskusniji ustaški agenti nisu posumnjali na eru picu slijepih mladića, koji su povremeno dolazili u posjet svom kolegi Siru, telefonistu u dojavnom uredu A ti slijepi mladići bili su još prije rata članovi SKOJ-a. Oni su u pocijepanim odijelima i s harmonikama na leđima bez problema prolazili pored ustaških siražara na ulazu u dojavni ured. Neki od tih stražara su ih na najgrublji način zadirkivali i zahtijevali da im sviraju, što su oni obično i činili. Tako su prolazili pored sira­žara i ulazili u telefonsku centralu do Sira. Kad su dolazili do Sira, oni su, kad im se ukazala prilika, otvarali harmonike i u njihovu unutrašnjost stavljali pakete ciklostil-papira, indiga ili matrica, materijal koji je bio rijedak i posebno važan za rad ilegalnih štam parija. S napunjenim harmonikama nesmetanu su prolazili kraj stražara i odnosili materijal u speci jalna skladišta.Međutim, nakon nekog vremena ustaše su obratili pažnju na slijepe mladiće, a kad jc podvornik u skla dišlu prim ijetio slijepog telefonista Sira da u torbu stavlja cijeli paket ciklostil-papira, sumnja je bila i dokazana. U Dojavnom uredu i Domu za slijepe po­čele su istrage i saslušanja. Kao prvo, trebalo je uklo niti m aterijal koji se nalazio na tavanu doma. Taj zadatak preuzeo je na sebe Stanko Sarić koji ga jc skrivečki odnio u stan svog oca, predratnog žandara i pokušao u peći zapaliti. Međutim od zapaljenih mat rica počeo se dizati veliki dim te su morali ugasiti vatru. Tako je velik dio materijala spašen, budući da ga ustaše nisu nikada pronašli.Ustaška istraga i ispitivanja nisu ništa otkrili. Ivan Sir je i dalje radio na telefonskoj centrali, a njegova tri druga uspjela su tajnim kanalima otpremiti sa\ m aterijal u partizane. Istrage i batinjanja u policiji nisu pokolebali hrabre skojevce. Kako više njegovi drugovi nisu smjeli dolaziti u centralu, Sir se povezao s telefonistom Markom Jurićem i dalje sabotirao. Jed­nom su prilikom njih dvojica specijalni i dobro čuvani kabl, koji je spajao telegrafisla iz Dojavnog ureda i odašiljač na Bijeničkoj cesti, vješto zapetljali među ostale provodnike s teško primjetnim kratkim spojem, tako da jc svaka veza bila onemogućena. U slučaju opasnosti slijepi skojevac je mogao jednim pokretom ruke otkloniti »kvar«, i kad je kontrola prošla, bila je veza ponovo prekinuta. Takva sabotaža Ivana Sira nije bila nikada otkrivena. Nitko, osim pojedinih sko­jevaca, nije u toku rata saznao za revolucionarno dje-

155

lovanjc slijepih mladića, koji su bili dobri učenici i studenti.Nakon oslobođenja, ta je grupa slijepih in telektualaca bila m eđu najzaslužnijim a za osnivanje Saveza slije­pih Jugoslavije. Fran jo Tonković je profesor na Fakul­tetu za defektologiju, Ivan S ir je penzioner, a S tanko Sarić je novinar i pisac rom ana i eseja.Skojevci su bili osobito aktivni i u p rikup ljan ju Na­rodne pomoći. Zlata Flcgo, tadašn ji sek re ta r sveučiliš­nog odbora Crvenog križa, stanovala je u T m jansko j 30, te je na tu adresu stizao san itetsk i m aterija l, h ra ­na, pap ir i ostalo, što je zatim otprem ano gerilskim grupam a oko Zagreba posredstvom Dragice Kocković i ostalih.

3

Treba ukazati na to da organizacija SKOJ-a u Zagrebu nije im ala do k ra ja 1942. istu organizacionu s tru k tu ru kao partijska organizacija. Zbog specifičnosti rada, um jesto terito rija lnog principa prihvaćena je podjela rada po sek torim a i to: sek to r za radničku , sek to r za srednjoškolsku i sek to r za studen tsku om ladinu. Me­đutim , ta s tru k tu ra — barem na T rn ju — nije bila k ruta — i radnički, srednjoškolsk i i studen tsk i om la­dinci često su zajedno radili, kao što su zajedno i rasli pod jednakim ili vrlo sličnim uvjetim a, u istim kućama i ulicama.Svaki član m jesnog skojevskog rukovodstva bio je zadužen za rad sam o s jednim sek torom , a sek re ta r Mjesnog kom iteta SKOJ-a bio je i član M jesnog komi- leta KPH, dok je u svim rajonskim kom itetim a KPH jedan od članova bio zadužen za rad s om ladinom na Todmčju svoga rajona.Sektor radničke om ladine organizaciono se d ijelio na kvartove. Organizacionu shem u skojevske organizacije j Zagrebu jasno nam ilu strira izvještaj koji je, 12. travnja 1942. godine, bio upućen u Pokrajinsk i kom itet SKOJ-a za H rvatsku (PK SKOJ-a) a govori o stan ju u '.agrebačkoj skojevskoj organizaciji.»Stanje Mjesne organizacije SKOJ-a Zagreb je slije­deće: Rukovodstvo b ro ji 3 člana, od toga 2 in te lek tu ­alca i jedan radnik. O rganizacija je podije ljena na tri rektora i to: radnički, srednjoškolsk i i studentsk i. Rad- lički sek tor podijeljen je na 7 kvartova i jedan radio- nički sektor. Ti kvarlovi povezani su u istočno i za- ladno rukovodstvo grada. Tim rukovodstvim a ruko- tode članovi MK. U istočno rukovodstvo ulaze kvar­lovi: M aksimir, M artinovka, T rnje, C entar i Željeznica. U zapadno spadaju Trešnjevka, G ornja Ilica, Ciglenica i K uslošija. Istočno rukovodstvo b ro ji 3 člana, i to sekretari triju kvartova, a zapadno rukovodstvo bro ji 1 člana.« Prem a navedenom izvještaju radnički sek to r abuhvaćao je ukupno 205 skojevaca i 107 članova Sa- ieza mlade generacije (SMG).U tom sc izvještaju navodi i pregled s tan ja u zagre­bačkoj skojevskoj organizaciji:»Kako se vidi iz sam ih podataka, česti padovi, izm jena i dopuna u rukovodstvim a doveli su do opadan ja kva­liteta rukovodećeg kadra. Jedan dio drugova je slab u

ideološko-političkoj izgradnji, a i organizacionim spo­sobnostim a. G ubitak s ta rih kadrova osjeća se mnogo i to najviše u radničkim kvartovim a (Trešnjevka, T r­nje, Kustošija). Znači, baš lam o gdje je SKOJ bio m asovna organizacija om ladine i to više legalna, nego ilegalna. U naletu reakcije padali su ti kadrovi masov­no, pa čak i čitava rukovodstva. Preostali dio tih kad­rova odlazi u partizane ili pojedinačno pada u zatvor, tako da nam se n ije nijedno rukovodstvo moglo održati šest m jeseci, već svega tri do četiri m jeseca najviše. Popunjavalo se uvijek sa m lađim drugovima, koji su im ali m anje iskustva. U tom e su uglavnom i razlozi jo š uvijek nedovoljne m asovnosti SMG. Tamo gdje je radnička om ladina više g rupirana (šegrtske škole i šegrtski domovi) im adem o više uspjeha. U šegrtskom dom u od 30 om ladinaca, 25 ih je u SMG. U šegrtskim školam a antifašističko raspoloženje je 99%, a to se i vidi po tom e što naučnici uopće ne posjeću ju prisilne ustaške sastanke. Ukoliko i netko ode koji pu ta , to je poslije s tvar viceva na račun laži koje govore ustaš­ki doušnici o boljševicim a i partizanim a.Na srednjim školam a stan je je slično. T eror koji vrše ustaše preko svojih eksponenata — profesora i d irekto­ra ili p reko obavješta jne službe (u kojoj sud jelu ju za to određeni đaci i profesori) je sve jači. Oni p ra te svaki p ok re t naših drugova u sam oj školi, a ponekad i van škole. Tko n ije vršio radnu službu, ta j se ne može upisati u viši razred. Našoj organizaciji nije uspjelo obuhvatiti masovno srednjoškolsku om ladinu, ali ni u stašk im banditim a n ije uspjelo da je uvedu.Zadnji padovi uzrokovani su uglavnom nekonspirativ- nim v ladanjem naših drugova, a ponekad i nediscipli­nom. Dešava se da kad su provaljeni ne će se sklo- nu ti, ili odu kod nekog rođaka na 8 dana, a kad se v ra te padnu policiji u ruke. To su glavni razlozi ogrom ­nih padova u zadnje vrijem e na srednjim školama. Palo je 18, a p rovaljeno 40. Neki od tih otišli su u partizane, a neki žive ilegalno u Zagrebu. Od 18 koji su pali, 8 je strije ljano , je r su većinom bili članovi u d arn ih grupa. Te provale zahvatile su i srednjoškol­sko rukovodstvo, tako da su dvije drugarice pale. O stala tr i člana su provaljena. Dva od n jih su otišla u partizane, a jedna drugarica je osta la ilegalno živjeti u Zagrebu. Ona je u jedno i sek re ta r MK.«Ipak se čitave 1942. om ladina bori, iako njezine udar­ne grupe trpe velike gubitke. Iako je 5. travnja 1942. u borbi kod podvožnjaka, koji vodi iz Mihanovićeve u M iram arsku ulicu, jedan om ladinac ubijen, a dva teško ran jena , već je Prvi m aj proslavljen desetm inut- nim d ije ljen jem letaka u 17 sati, p ri čem u je pred tvornicam a podije ljeno oko 600 letaka.U m jesto u u staške vojne form acije om ladina se radije o p red je lju je za odlazak u partizane, pa je pojačan rad odbora koji se bavio tim poslovima.

4

Potkraj 1942. provedena je reorganizacija SKOJ-a u Zagrebu. U m jesto tadašn je podjele na sektore, sko­jevska je organizacija prilagođena partijsko j, pa je to

156

i dovelo do jače povezanosti lih dviju organizacija. Skojevske su organizacije, naime, uslijed provala često imale velike gubitke zbog čega su sc gubile i veze, a preostali skojevci su se u praksi već u toku 1942. ve­zali uz partijske organizacije, pa je teško i lučiti što je partijsko a što skojevsko.Od studenog 1942. pa sve do siječnja 1945. u Zagrebu se zbog intenzivnog odlaska skojevaca u partizane i velikih provala osjeća nedostatak iskusnih omladin­skih rukovodilaca. Radi toga se oni šalju u Zagreb s oslobođenog teritorija. To je već vrijeme kad omladina masovno radi unutar ostalih antifašističkih organiza­cija. Ona sudjeluje u akcijama Narodne pomoći, po­hađa razne stručne tečajeve u Narodnoj zaštiti, ženska omladina sudjeluje u organizacijama Antifašističke fronte žena. U skladu s politikom Komunističke par­tije o potrebi osnivanja Narodnooslobodilačke fronte, pristupilo se u Zagrebu osnivanju Saveza mlade gene­racije, ali je zagrebačka antifašistička omladina već bila angažirana u SKOJ-u ili nekim drugim organiza­cijama NOP-a pa je osnivanje tih odbora teklo prilično sporo. Od veljače 1943. omladina djeluje u Ujedinje­nom savezu antifašističke omladine Hrvatske (USA- OH-a).

5

Jedan od specijalnih oblika antifašističkog djelovanja omladine bio je i u toku rata spori, usprkos zatvara­nju svih antifašističkih radničkih klubova i čišćenju preostalih sportskih klubova od komunista.Na Trnju je i u toku rata bilo sportskih aktivnosti. Ubacivanjem nekih ustaških omladinaca u SK »Željez­ničar«, željezničari su uspjeli izbjeći sudbinu raspuš- tanja ostalih radničkih klubova u Zagrebu. Klub mije­n ja ime u »Prvi hrvatski željezničarski sportski klub« i glavnu riječ vodi ustaški glavešina Ivan Zdunić, ali su članovi upravnog odbora antifašist ing. Vlado Stul- hofer,5 upravitelj Željezničke radionice, i nešto kasnije Vinko Vrbka, član jedne od diverzantskih grupa. U ekipi koja je radila na početku okupacije Vjekoslav Janić, Velimir Hesky, Zvonimir Vrabec, Branko Vuletić bili su članovi KP još od prije rata. Pod njihovim utje­cajem i ostali igrači opredijelili su se u toku rata za NOB. Kadrovsko i političko pojačanje sportskom klu­bu predstavljao je dolazak sedmorice radnika nogo­metaša iz Splita, koji su morali napustiti Split zbog talijanske okupacije, i koji su upravo u pogodnom mo­mentu zamijenili Janića i ostale kom prom itirane že­ljezničke sportaše koji su morali bježati iz Zagreba. No usprkos tome oni koji su ostali bili su neobično hrabri. Tako su na jednu nogometnu utakm icu 1943. igrači »Željezničara« istrčali u crvenim dresovima, op­ravdavajući to tim što su klubski dresovi svi poderani i da su samo takve mogli pronaći u trgovinama. Djelujući kao sportaši, antifašistički su omladinci mo­gli prikriveno rad iti na zadacima oslobodilačkog po-

> Kod Slulhofcra su bile pohranjene i knjige izdvojene iz knjižnice .2elje- znićara. kao revolucionarne.

krela. Ipak su mnogi pali kao žrtve ustaša, ili u bor­bama s okupatorima.Od poginulih članova »Željezničara« u toku rata treba navesti neka imena da ostanu zabilježena i nezabo­ravljena. To su: Drago Balić, iz prvog odjela radionice, obješen 1945. u Vrapču; Vilim Blašković, strojobravar, poginuo u Bosni 1944; Mato Cobović, bravar, poginuo kod Oborova u jesen 1944; Radivoj Fišbajn, skladištar, ubijen u Jasenovcu 1945; Viktor Fošnarie, strojobravar u režijskom odjelu radionice, obješen 13. 11 1945; na­rodni heroj Janko Gredelj, ubijen 24. XII 1941; Veli­m ir Hesky, stolar, ubijen u Lepoglavi oko sredine travnja 1944; Eduard Hesky, radnik, ubijen u Jase­novcu; Vinko Jeđut, kvalificirani radnik, poginuo u ljeto 1944. na Kalniku; Jovo Košutić, radnik montaž­nog odjeljenja radionice, ubijen 4. VII 1941; Ivo Krea­čić, stolar, ubijen u Novoj Gradiški 1943; Josip Kubla, alatničar, ubijen u Zagrebu 1944; Ratimir Lorenein. stolar, ubijen u Jasenovcu 1943; Viktor Marčelja. tr­govački pomoćnik, ubijen na početku 1943; Antun Ma tečić, strojobravar, ubijen u Jasenovcu 1945; Ivan Ma- lošić, strojobravar, ubijen u Jasenovcu 1945; Antun Mrak, bravar, strijeljan u Rakovom potoku 1941; Gojko Pavić, službenik, ubijen 1942. od čelnika; Stje­pan Pećnik. strojobravar, ubijen u Jasenovcu 1942; Božidar Lala Perlain, službenik, poginuo 14. XII 1942; M arijan Peuc, kvalificirani radnik, ubijen oko sredine travnja 1945. u Lepoglavi; Simo Potrebić, vodoinsta­later, ubijen u Zagrebu u ljeto 1941; Vlado Povrženić, kovinotokar, ubijen u Jasenovcu 1943; Samuel Rendeli, stolar, ubijen u Zagrebu 1941; Gotfrid Ribić, bravar, ubijen 1941. u Jasenovcu; Ivan Ropret, bravar, poginuo kod Ivanić Grada 1944; Ivan Roter, bravar, ubijen u Jasenovcu 1945; Dragutin Sontaki, stolar, ubijen u Staroj Gradiški 1943; Ladislav Stritof, autoprijevoznik, obješen u Remelincu 10. II 1945; Antun Tuđen, tokar, poginuo kod Donje Stubice 1943. godine; Rafael Viš- njić, strojobravar, poginuo u Dubravi 1942; Zvonimir Vrabec Bek, kovinotokar, ubijen 13. XI 1942. u selu Sm rijeka kod Kraljevice i Branko Vuletić, radnik, strijeljan 23. VI 1941.

6

Pokušaj ustaša da djeluju posredstvom svojih druš­tava kao što je »Sigečica«, hrvatsko kulturno, prosvjet­no i glasbeno družlvo, »Dubravka«, Hrvatsko-pjevačko družtvo i Družtvo katoličkih muževa te »Sloboda«, h r­vatsko obrtničko i radničko pjevačko družlvo. nije naišao u Trnjana na gotovo nikakav odaziv, pa se ta društva što rat dulje traje pomalo gase. Hrvatsko pje­vačko, glasbeno i prosvjetno družtvo namještenika gradske plinare »Zora« već 1942. nije moglo prirediti ni jedan koncert, je r nije bilo pjevača, a to se odnosi i na željezničarsko pjevačko društvo »Sava«. Ustaše nastoje podržavati razne kultove, te se na području Trnja forsira zaklada Ivana Peštaja, vođe HRS-a, koji je um ro uoči rata i koji jc bio poznat po svojim gru­bim ispadima protiv klasne radničke organizacije URSSJ-a. Međutim radništvo bojkotira te sastanke i ta društva.

157

Jednako lako ni osnivanje ustaških čitaonica u tvor­nicam a nije uspijevalo radnike p risiliti da č ita ju us­taške propagandističke knjige. Radnici su iz tih bi­blioteka uglavnom posuđivali K arla Maya i osta lu za­bavnu literaturu , a ustaške knjige vraćali nepročita- nc. Takve su biblioteke postojale u »Cvrslnici«, Željez­ničkoj radionici, Tvornici čokolade »Grič« na Pilama a osnovane su i u »Jadranu«, Zagrebačkom parom linu i d rugdje.Ustaška su društva bila i »Uskok« i H rvatski veslački klub »Trnje«, sm ješteni na Veslačkoj cesti, ali za vri­jem e ra ta nisu imala većeg značenja. Na loj je lokaciji b ila sm ještena V odoprivredna služba na Savi od koje su kao žrtve fašističkog tero ra poginuli P etar Bjelo-

bradić, S tjepan Cakarić, Ivan i Vid Jurm an. Ivan Ku- sić, Ju ra Lolić, ing. Miroslav Oppenheim , Nikola Pejno- vić, S tjepan Posiljević, Josip Raženj i Valent Vid p a im je d irekcija za Savu u Veslačkoj 25 podigla 29. XI 1969. spomen-ploču.Mislim da ovo poglavlje možemo zaključiti riječim a ing. O ta Žunka, sadašnjeg p redsjednika SUBNOR-a T rnje, da je bio svjedok « . .. kako je jedna generacija om ladinaca s M artinovke nesta la dijelom u zatvorim a, dijelom po različitim fronlovim a diljem Jugoslavije«. U toku ra ta poginula su tri b ra ta Posavca, svi između 18 i 24 godine. O m ladina je dala golem doprinos slobodi ko ju uživamo, pa se je » . .. i prolilo mnogo krvi m ladih T rn jana dok je došla sloboda«.

Tu ispred Ilovske ulice, na mjestu gdje je hotel »Internacional«, bilo je skladište građevnog materijala između dva rata vlasnika arh. Lava Kalde. Kod njega jc radio poznati revolucionar Kamilo Horvalin koji je tridesetih godina stradao u SSSR-u.Vrativši se iz ruskog zarobljeništva i oktobarske revolucije, Stjepan Cerjan se također zaposlio kod Kalde. Bio je njegov skladištar. Tu su mu se rodila dva sina: Stjepan s nadimkom Puba i mlađi Željko. Otac je sinovima govorio sve najljepše o velikoj oktobarskoj revoluciji pa je Puba već u početku drugoga svjetskog rata bio skojevac. Kako su mladići s tog dijela Tm ja stasali, razumije se, odlazili su u partizane. Završio se ral za oslobođenje naše zemlje, predratna su djeca postala prvoborci — nosioci Spomenice 1941. god. Sada su nastavili ljepše gradili svoj grad Zagreb u Trnju. Gdje su nekad bile ove radničke kućice-potleušice — dižu se uvis neboderi.

158

Odbori Narodne pomoći, narodnooslobodilački odbori i odbori Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte na području Trnja u toku rata

i

Rukovodstvo Komunističke partije već jc prvih dana okupacije nastojalo realizirati svoju raniju ideju o form iranju širokoga antifašističkog fronta u kojem bi bile objedinjene sve antifašistički orijentirane sna­ge, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili političku pripadnost. Budući da su vodstva starih građanskih stranaka, zbog program a komunista o korjenitoj pro­mjeni društvenih odnosa, odbijala svaku suradnju s Komunističkom partijom , komunisti su se okrenuli k m asama i direktno angažirali sve antifašističke snage. Taj proces bio je i na Trnju postepen, i posredstvom odbora Narodne pomoći a zatim i narodnooslobodilač- kih odbora sve veći postotak trnjanskog stanovništva uključuje se u NOP. Odbori Narodne pomoći imali su zadatak da razvijaju revolucionarnu svijest građana i djeluju na njihovom uključivanju u antifašističku borbu. Oni su prikupljali novac, sanitetski, tehnički i ostali m aterijal za potrebe partizanskih jedinica. Je­dan od njihovih prvih zadataka, još iz međuratnog vremena kad su djelovali kao Crvena pomoć, bio je pomaganje obiteljim a uhapšenih komunista a kasnije partizanskih boraca.S vremenom su se ti odbori specijalizirali za određenu vrstu djelatnosti: za pomoć španjolskim borcima-po- vratnicima, za pomoć logorašima i zatvorenicima, te za prikupljanja narodnooslobodilačkog fonda. Sve te funkcije odbori Narodne pomoći obavljali su savjesno i dobro, iako su zbog neopreznosti prilikom rada i prevelikog angažiranja — ne vodeći računa o konfiden- tima — mnogi članovi pali u ruke policiji i stradali u logorima.Zagrebačka organizacija Narodne pomoći pomagala je španjolskim borcima u traženju stanova pri prolazu kroz Zagreb. Tako se Pavle Vukomanović sjeća jedne noći u ljeto 1941, kad je morao prenoćiti u nekom stanu u Držićevoj ulici, ali je spao s nogu dok jc tamo stigao, je r je prošao nekoliko veza.Od ljeta 1941. Zagreb je bio podiljenjen u šest kotara Narodne pomoći. Ti se kotari nisu potpuno poklapali s partijskim rajonim a što je izazivalo velike neprili­ke. Područje Trnja pripadalo je uglavnom Drugom

kolaru koji je imao više od 30 odbora i pododbora, i tvorničkih i uličnih. Prema sačuvanim podacima od listopada do prosinca 1941, ulični su odbori postojali na Njivicama, Kanalu, Martinovki, Sigečici. Školskoj, Paromlinskoj i Tm janskoj cesti, i bilo je 936 prilagača, koji su već tada davali pomoć. Konzumna zadruga že­ljezničara — s filijalom na Trnju — pripadala je Trećem kotaru (Medveščaku).

2

Oko sredine 1942. prvi put se i na zagrebačkom po­dručju javljaju narodnooslobodilački odbori (NOO-i). U vrijeme nastajanja bili su povezani s pojedinim partijskim aktivima ili odborima Narodne pomoći, pa ih je teško danas i uočiti, jer su u njima djelovali isti aktivisti. U svakom slučaju ti odbori i njihove funkci­je modificiraju se iz mjeseca u mjesec, ali zbog ile­galnosti nikada nisu razvili sve one forme koje su imali NOO-i na oslobođenom teritoriju. Zajedničko im je to da su osnivani odozdo i da su malo-pomalo preuzimali mnoge zadatke, koje su ranije obavljali ko­m unisti posredstvom rajonskih komiteta i ćelija, čini sc da su prvi nastali tvornički i teritorijalni NOO-i, i tek kasnije da je formiran Kotarski NOO na nivou Drugog rajonskog komiteta KPH Zagreb.Budući da Narodna pomoć nestaje kao samostalna organizacija na početku 1943, čini sc da su se i svi njezini odbori preimenovali u NOO-e. Tako kompleksan razvitak onemogućava detaljniju rekonstrukciju, iako se znade da su postojali najniži NOO-i, a da su više forme bili matični NOO, kotarski NOO i Mjesni NOO Zagreb, međusobno povezani samo jednim članom. To je bilo dobro za slučaj provale, ali je bilo loše kad jc u provali stradao član za vezu, jer se nova veza mogla uspostaviti samo odozgo.Na području Trnja NOO-i su bili veoma razvijeni. L Mjesnom komitetu KPH za grad Zagreb od jeseni1942. do jeseni 1943. rade kao članovi Slavko Parfanl.

159

Vinko Neđeral i Janko Zrinjšćak,' sva tro jica povezana s T rnjem još iz m eđuratnog vremena. V jerojatno oni pomažu u prvoj reorganizaciji NOO-a na T rn ju , kad su NOO-i preuzeli i funkciju prikup ljan ja N arodne pomoći.

3

Djelatnosti ilegalnih NOO-a u T rn ju , odnosno njihove akcije, još uvijek nisu dovoljno istražene. Postoje brojna sjećanja, ali su često nepotpuna i s velikim vremenskim prazninam a koje nije moguće popuniti, jer nema pisanih dokum enata.Zbog loga i ne znam o zaduženja pojedinih ak tiv ista li NOO-ima T rnja, iako je jednom anketom Socijalistič­ki savez u T rn ju prikupio 1963. imena odborn ika u NOO-ima T rnja.2 Taj popis donosim o abecednim re­dom, s tim e da će sc o NOO-u željeznice govoriti u posebnom poglavlju, a i imena odbornika u pojedinim trn jansk im tvornicam a spom inju se u prikazu rada lih tvornica u toku rala. V jerojatno ni taj popis nije potpun, te će njegovo objavljivanje možda potaknuti na daljn ja istraživanja još žive aktiviste, je r sam o oni mogu obogatiti naše poznavanje razvoja narodne vlas­ti na Trnju.

U Drugom kotarskom NOO-u (Trnje) djelovali su p re­ma spom enutom izvoru rađenom na osnovi sjećanja sudionika: Mijo Ban, Slavica Bašić, M ilan Beneški, Dragutin Biliški, Marko Devčić, M irko Folnović, Dra­gica Hotko, Slevo Jovelić, Ivan Kota, Mato Kvakan, Tomo Lepen, Feliks Lukman, Vinko N eđeral Fabi- jan, S tanko Ostojić, S tjepan Pećevar, Pero Prpić i Au­gust Teški. Već na prvi pogled jasno je da su tu na­vedena i imena onih koje su radili u odboru N arodne pomoći, je r su stradali u vrijem e kad NOO-a nije ni bilo.Na T rn ju su bili veoma razvijeni terito rija ln i NOO-i, vjero jatno u funkciji m atičnih NOO-a, ali možda i NOO-a.U NOO-u Trnjanska cesta radili su Jelena Čeperinko, Vjenceslav Deak, K lara Dobrin, M ijo Dvor, F ran jo H ot­ko, Adam Jerković, Slevo Jovelić, Franciska Jurčec, Zvonko Kolman, Danica i Tomo Lepen, Anka Miku- lić, Gabro Mislović, Milica N apijalo, S tanka Novak, Ma­tilda Pongrac, H erm ina Sam ardžić, Nikola Šum an, Dragica Surina, Anđa Vukclija i S tanko Zelenko.U NOO-u »Kanal« rade Meho i Sofija Bašić, Drago Biliški, Jan ja i Pero Fajdetić, Anđela H orvat, M ijo Jakšić, Barica i Josip Malekoci, Ivan M etelko, Stevo Milošević, M arija Novosel, Pepica Santck, Anica žeželj i K alica Zupanić.U NOO-u »Sigečica« radili su Josip i Stefica Cvija, Dragica Delić, Maca Kenđel, Drago Kolić, Magda K ra­ljić, Jožica Lisak, Ljubica Pajalić i Ana Špoljarić. U NOO-u »Martinovka« sudjelovali su: Mijo Ban, Ana i Sime Bezjak, Milan Bešenski, M arija Grgeč, Anica Hećimović, V iktor Kralj, Drago Kujek, Danica Mrav-

Spomen-ploča Ladislavu Parfantu na pročelju Kemijskog kombinata na Radničkoj cesti 32

Ijević, S tjepan Papeš, Dobrila Pavičić, B arica Pavlinić, G abrijcla Pazman, M ijo Sekula, Fran jo S tančić, Nikola Siljevinac i Mato Zanić.U NOO-u »Vrbik« radili su: Ludmila Adžija, Rezika B erm anec, M ato Danić, M arko Devčić, Josip Duda, Anka Friščić, Vlado Grgašević, Leopold Grbac, Ljubica Jozef, F ran Jurjev ić , S tanko Ostojić, S tjepan Pećaner, Roko Regvard, A ndrija Trošelj, F ran jo Uroić i Drago Zver.U NOO-u »Trnjanski nasip« radili su u toku rata: Tomo Bradović, Tomo Dobrilović, M arica Hadelan, H am dija Hadžić, Apolonija Lugarić, Fran jo Mezdić, Ankica i Josip Mokosek, M arija M olnar, Franciska Pintar, Ivan Smolković, S tjepan Skrnjug, Nikola Suk i Ju lijana Trečić.U NOO-u »Njivice« nalazim o M ariju Aleksić, Dragu Blagusa, Dragicu čiča , M artina Krčm areka, M ariju i M atu Kvakan, S tjepana Maleka, Vinka Neđerala, Ma­riju M ort, Josipa Novaka, Blaža Sekulića i Jelku Sin- ković.U NOO-u »Kruge« radili su A ndrija Bašić, Slavica Ba­šić, obitelj G lavati i Pero Prpić.U NOO-u »Savski kuti« nalazim o B ranka i Luku Blaš- kovića, Vida Ju rm ana , Ivu M ršića, Antuna R um baka i A ntuna Simeka.S astav NOO-a, a i b ro jno s tan je NOO-a, često su se m ijen jali i prilagođavali m om entalnoj situaciji i po tre­bam a. H apšenjem ili odlaskom u partizane neke grupe ak tiv ista prestao bi djelovati i čitav NOO, odnosno njegov pododbor.Prem a istraživanjim a Dušana Koraća, do Prvog zasje­d an ja AVNOJ-a 26. XI 1942, djelovala su na području Drugog rajonskog kom iteta KPH četiri NOO-a koji su u svojim organizacijam a okupili 781 antifašista. Prvi NOO bi bio u »Ventilatoru«, sastavljen od četiri člana i taj NOO im ao je pododbore u tvornicam a (i u »Paspi«). Druga partijsk a ćelija (stolara) imala je NOO od četiri člana koji su djelovali i u Tvornici tu r­p ija Faber. T reća p artijska ćelija im ala je NOO od tri člana koji su djelovali i u »Pilotu«, a imali su i ulične pododbore m eđu kućanicam a. Tvornička par­

160

tijska ćelija imala je također NOO od tri člana koji su djelovali među radništvom »Jadrana«, »Ivančice«, »Bjelajca« i drugdje.

4

NOO-i su prošli više reorganizacija i u toku 1943. i u toku 1944. godine. Prema Koraću, od ru jna do stu­denog 1943. drugi KNOO sastojao se od tri člana a obuhvaćao je tri terena. Na prvom je bilo 28 uličnih NOO-a s 538 antifašista. Drugi je teren imao je 17 NOO-a s 420 antifašista, ali je u kratkom vremenu izgubljeno stotinu aktivista i simpatizera. Treći je te­ren bio tvornički s više od stotinu radnika.3 Na početku 1944. mreža ilegalnih NOO-a u Zagrebu je potpuno izgrađena. Postojali su stručni i namješte- nički NOO-i u posebnom Osmom kotaru, a radnički su NOO-i bili vezani uz pojedine kotarske NOO-e. Tr­nje i dio Centra nalazili su se u siječnju 1944. u Šestom kotaru i imali su četiri NOO-a, a u veljači osam. Od toga su samo dva bila ulična, a ostali su NOO-i bili tvornički (»Katran«, »Pilot«, Tvornica papira i Kla­onica), i imali su povjerenike u pojedinim tvornicama. Željeznica je im ala posebni Sedmi KNOO, i u siječnju ima jedan NOO, a u ožujku 1944. čak šest NOO-a (po pojedinim odjelima). Sačuvani izvještaji govore da je u tom kotaru » . .. rad veoma težak radi jakog terora, špijuna i stalnih hapšenja«. Odbori na Koturaškoj cesti pripali su Četvrtom KNOO-u. Ne zna se točno kad je form iran Šesti rajonski NOO Trnje. U Koraća či­tamo: »Vinko Neđeral form irao je RK KPH Trnje u drugoj polovini 1943. godine, a odm ah iza toga doni­jeta je odluka da se form ira i NOO Trnje, koji je po­krivao područje između Savske ceste i Branimirove ulice, uključujući tvornice ’Penkala’, ’Union’ i ’Gaon’, a zatim se protezao Kanalom prem a istoku sve do Žitnjaka. Željeznička radionica je teritorijalno spadala pod Trnje, ali je im ala svoj posebni NOO. U Rajon- skom NOO Trnje radili su Stevo Jovelić, predsjednik, Slavica Bašić, Drago Biliško, Mijo Ban i Tomo Le­pen. Taj RNOO je im ao pet kotarskih NOO-a: 1. kotar obuhvaćao je područje M artinovke, 2. ko tar područje Tm ja, 3. ko tar područje Kanala, 4. ko tar područje Klaonice i, 5. ko tar radionice JDŽ. Za prvi ko tar bio je zadužen Drago Biliški, za drugi Slavica Bašić, za tre ­ći Mijo Ban, za četvrti Miro Kolman, za peti Tomo Lepen. Na području M artinovke djelovali su NOO-i u poduzeću Parnih kotlova, čiji je predsjednik bio Mijo Ban, zatim Mješoviti ulični NOO s predsjednikom Franjom Stančićem, m ješoviti ulični NOO s njegovim rukovodiocem Milanom Bešenskim, te napokon NOO-i u Tvornici tu rp ija i ’Croatiji’ u kojoj je istodobno djelovao i odbor AFŽ-a pod vodstvom Rezike Ber-

BIUESKE

1 Vinko Neđeral jc prije rala bio aktivan u draSlvu »Mcditniiraia«. i u trnjanskom sportskom klubu »Trnje« te jc poznavao situaciju na Trnju. Parfant je prije rata radio u »Katranu«, a ZrinjSđak je radio među ic- ljezničarima 1 u »Ventilatoru«.1 Bilten općinskog odbora Socijalističkog saveza Trnje. br. 66 od 5. I 1964. > D. Korai, Narodna vlast, n. dj., 79.

manec. Drugi odbor AFŽ-a, čiji je rukovodilac bila Klara Dobrin, djelovao jc u poduzeću 'Izolit'. Treći ulični mješoviti NOO kojim jc rukovodio Vinceslav Dcak i odbor omladine kojim je rukovodio Drago Zvcr djelovali su također na tome području.Drugi kotar Trnje obuhvaćao je I mješoviti ulični od­bor (rukovodilac Stanko Zelenko, II mješoviti ulični odbor (rukovodilac Slavica Bašić Maca), Mješoviti ulič­ni odbor u naselju Palić-Njivicc (rukovodilac Martin Krčmarek), Mješoviti odbor Savski nasip (rukovodilac Ivan Smolković), Mješoviti odbor u Karašićkoj i Sume- tličkoj ulici (rukovodilac Hermina Samardžić), I od­bor AFŽ-a T rnjanski zavoj (rukovodilac Ada Vulelija), II odbor AFŽ-a u Sprečkoj i Bosutskoj ulici (rukovo­dilac Franciska Jurčec), III odbor AFŽ-a u Školskoj ulici (rukovodilac Franciska Pintar) i IV odbor AFŽ-a u naselju Palić-Njivice (rukovodilac Marijan Kvakan). Treći kotar Kanal obuhvaćao je NOO-e u poduzeti ma: ’Pilotu’ (rukovodilac M artin Krčmarek), ’Venti­latoru', ’K atranu’ (prije ’Res’), ’Selu’ (rukovodilac Mi­jo Jakšić, obješen od ustaša). Tvornici papira (ruko vodilac Božo Sorić), ’Golubu’ (rukovodilac Božo Sorič), ’Silku’ (sada ’Jad ran ’, rukovodilac Anđela Horvat), ’Ivančici’ (sada ’Pobjeda’, rukovodilac Marija Novosel). ’Perunici’ (sada ’Chromos’), ’Vrpci’, ’Unionu’, Penkali (rukovodilac Marija Novosel), Tvornici ulja, zatim jt obuhvaćao Mješoviti odbor (rukovodilac Magda Kra­ljić), Ulični odbor AFŽ-a (rukovodilac Marija Novosel) i Tvornici AZB (sada ’Zora’). Četvrti je kotar obuhva­ćao radnike gradske klaonice, a peti radionice JDŽ.« Ti podaci govore da su još potrebna velika istraživanja0 radu NOO-a na području Zagreba.Na rukovodećim dužnostima u NOO-ima i RK KPH izmjenjivali su se Vojo Žegarac (1944. otišao u parti­zane), Tomo Lepen, Drago Biliški, Feliks Lukman, Ste vo Jovelić, Pero Prpić, Mato Folnović, Marko Anić i drugi.U svibnju 1944. uklopljeni su u NOO-e i odbori AFŽ-a1 zato su prestali djelovati kao samostalne organizacije Stoga se u navedenom popisu aktivista prema Bil­tenu nalaze i mnoga ženska imena.

5

Do kolovoza 1944. NOO-i su preimenovani u odbore Jedinstvene narodonooslobodilačke fronte (JNOF). Uza sve dotadašnje zadatke NOO-a, odbori JNOF-a su pri kupljali podatke o radu tvornica i o mjestima na ko jim a bi neprijatelj mogao pružiti o tpor u vrijeme oslo bađanja grada. Odbori JNOF-a su prema tome pripre­mali preuzimanje vlasti, zadržavši i sve funkcije ra­nijih NOO-a. Usprkos teškim uvjetim a rada, te su reorganizacije pridonijele jačanju masovne baze i trnjanski odbori uspješno su prikupljali materijalnu sredstva i novac prodajom obveznica Zajma narodnog oslobođenja i od onih Tm jana koji nisu pripadali antifašističkim organizacijama, ali su bili simpatizeri NOP-a.U proljeće 1945. došlo je do većih hapšenja u trnjan- skim odborima. Prvog ožujka 1945. bila je uhapšena

J l Zagrebačko Trnje 161

Slavica Bašić, a zatim i Ankica Klancir, Ada Vulelija, Anka Mikulčić, M arija Golub i drugi. Usprkos ncdo- sla jan ju vodećih kadrova, zadaci se i dalje obavljaju uspješno.

6Odbori Narodne pomoći, NOO-i i odbori JNOF-a im a­li su na T rn ju mnogo zadataka. Č injenica je da su gotovo svi radili u kontinu ite tu sve do oslobođenja. Njihov najvažniji zadatak bilo je svakako prebaciva­nje dobrovoljaca u partizane. Prem a sjećanju Feliksa Lukmana — koji je u svibnju 1944. o tišao na slobodni terito rij, predavši svoje veze sek re ta ra ra jonskog ko­m iteta T rn ja Petru Prpiću Ljubi — trn jan sk a je skela služila za prebacivanje Zagrepčana u partizane, pa je stoga i most, izgrađen na k ra ju T rn janske ceste :i na m jestu p ris ta jan ja skele, dobio ime »Most slobo- :1c«. Prebacivanje se m oralo obavljati veoma vješto i u dogovoru s NOO-ima p reko Save, pa su i ustaške draže oko Bundeka i na K analu bile nekoliko puta napadnute kako bi se osigurao usp jeh akcije.

Za odlazak u partizane u 1942. jedno od zbornih m jesta za kanal Zagreb-Žitnjak-Ivanja Rijeka bilo je na V araždinskoj i na Radničkoj cesti, a za kanal Zagreb-Remelinec — gdje je pu t vodio preko Sav­skog m osta ili skelom — zborna su m jesta bila na Cvjetnoj cesti i na Vrbiku. U 1943. svaki dan u tjed­nu o tprem a dobrovoljaca u partizane obavljala se drugim kanalom , i u to vrijem e zborna se m jesta ugovaraju izvan T rn ja , je r je T rn je zbog svog central­nog položaja i udaljenosti od rubova grada (izuzev juga) bilo sve nepovoljnije za organiziranje ilegalnog izlaska iz grada. 0 odlasku u partizane uz pomoć željezničara govori se u poglavlju o Željezničkoj radionici.Svakako da su oslobodilački odbori radili sinhroni- z irano s p a rtijsk im organizacijam a i pod vodstvom kom unista. Sto se više bližimo k ra ju ra ta antifašistički fron t posta jao je sve širi. U na izgled pokorenom gradu živio je nepokoreni duh njegovih stanovnika, te se tako uz ustašku form irala i narodna vlast, koja je djelovala ilegalno sve do oslobođenja, radeći u in­teresu NOB-a i NOP-a.

Trnjanski su bogataši Fočići svoju zemlju isparcelirali na uske jeftine potkućnice '.a gradnju radničkih kuća. Taj se predio dotadašnjega udaljenog predgrađa Tm ja prozvao Fočićevim sokakom, sada Plivskom ulicom, a ubuduće bit će to samo '.cleni okoliš uokolo nove zgrade Radne organizacije INA. Preko noći nicale su Dajte do bajtice, nabrzo zbijeni lim i daske primali su nove stanare — gradilo se Trn je u vremenu između dva rata, ni grad ni selo — jedinstveno naselje Tmjana. Brišemo donedavne nazive skupnih uličica gdje su stanovali prvosjedioci: Kunst, Buretić, Pećar, Bezjak, Jurčić, Salković, Kovačić i Prebeg. Iz Like su ovamo došli Mažurani, zakupili prostrano šljunčano zemljište, razdijelili ga na komadiće,

irodali gradskim radnicima na svom seobenom putu otišli još dalje u svijet.

162

Antifašistička fronta žena u Trnju u toku rata

Zahvaljujući društvu »Mladost«, žene Trnja bile su klasno osviještene. S ilegalnim radom započele su djelovati već u drugoj polovici 1941. Apolonija Luga­rić iz Školske 29, Ankica Mokosek iz Školske 36 (u svibnju 1942. m orala otići u partizane) i Slavica Ba­šić iz Kruga 8 i kasnije Karašićke ul. uključile su se veoma intenzivno u rad Komunističke partije.Izrazito antifašističko raspoloženje žena Trnja naj­bolje ilustrira Slava Ogrizović u svojim sjećanjim a1 na sastanak u Vrbiku, u kasnu jesen 1941, koji je organizirao Inicijativni odbor Antifašističkog fronta žena Hrvatske (AFŽ). To je bio prvi sastanak toga ka­rak tera na tom području i tu čitamo: »Slijedeće večeri gazila sam žurno prtinom i pazila da ne previdim oz­naku tram vajskog stajališta. Kad sam stigla do sta ja­lišta i rasvjetnog stupa, priđe mi dosta niska žena i nagovori me:— Bojala sam se da nećeš doći, je r ne vozi tramvaj. Bilo bi nam jako žao da nisi došla. Znaš, to je prvi put da netko dolazi k nama.Začuđeno sam je pogledala i oprezno upitala:— Im ate li šećera? — Bila je to njezina lozinka.— Ma da, to sam ja tebi m orala reći, a ti si meni morala odgovoriti da su ti potrebna jaja. Ali ja sam te odm ah prepoznala, pa mi to nije trebalo. Dođi, kod kuće već čekaju.U to je vrijem e već bila vrlo oštra konspiracija u radu, pa sam se sada malo nelagodno osjećala kad smo prtinom zakrenule u tamu. Žena je veselo čavr­ljala, sva sretna da napokon i k njim a netko dolazi. Išle smo dosta dugo naseljem malih kućica, kad je pred jednom stala i rekla veselo:— Evo nas! Uđi!

BILJEŠKE

1 S. Ogrizović, Zagreb se bori, Zagreb 1977, 65—67.

Mala kućica imala je dvije sobe i kuhinju. Uvela me jc u spavaću sobu, gdje jc bilo nekoliko žena i tri muškarca.— Eto, ipak je došla! — veselo je uskliknula, pa se obratila meni: — Sjedni, drugarice.Nelagodan osjećaj se povećao. Nije još bio običaj tla se svi oslovljavaju s »drugarice« i »druže«, niti da jedni drugima govore ti. Osim toga, činilo mi se da svi ti ljudi znaju zašto sam došla.Dok smo skidale kapule i sjedale, ulazili su muškarci i žene. Svi su mi srdačno i razdragano stiskali ruku S ituacija je postajala sve neugodnija. U to se vrijeme nije smjelo sastajati više od pet-šest ljudi, koji su morali dolaziti u razmacima od pel-deset minuta, a ovamo su stizali muškarci i žene sve u grupama. Da maćica je sjela do mene i sjala od ponosa. Sagnula sam se i tiho je upitala:— Kad će se ovi ljudi razići, da održimo sastanak;— Kako razići? Pa još ih mora doći!— Tu se trebalo sastali samo pet-šest žena.— Znam, ali to bi bilo šteta! Kad netko prvi put dolazi k nama na Vrbik, treba da prisustvuje što više ljudi, da svi čujemo što se događa i što mi moramc raditi.— Ti si sve te ljude pozvala? — upitala sam začuđeno— Pa naravno! I još će ih doći. Možda neće svi ni u kuću stati!I zaista, ova je soba bila pretrpana, druga soba puna a ljudi su još uvijek nadolazili. Pred kućom se čuc žamor, otresanje snijega s cipela, dozivanje.Bilo je jasno da je cijeli ovaj dio Vrbika obaviješten o mom dolasku. Nije li obaviještena i policija? Jesu li svi ovi ljudi povjerljivi? Prošla mi je tijelom neka ledena struja. Možda među tim posjetiocima ima kon fidenata, a možda je došao i koji policijski ag en t.. Sta da radim?Ljudi su se gurali da mi stisnu ruku, a meni su moz­gom letjele misli: treba li da se hitno izgubim ili da održim sastanak sa svim ovim ljudima?

163

Ocjenjivala sam situaciju: ako je policija obaviješ­tena, onda me već čekaju negdje u zasjedi, ili će sva­kog časa provaliti u kuću i sve nas pohapsiti. Ako jc tako, onda ne bi vrijedilo ni da odm ah odem. A ako policija ništa ne zna, može jc sada netko obavijestiti. T rebalo je tu mogućnost razm otriti. U blizini nem a telefona, je r u ovom radničkom naselju nikom nije ni bio potreban telefon. Prem a tome, do najbližeg telefo­na zacijelo je dosta daleko. Znači, mogu održali sa­stanak i otići p rije nego što stigne policija, je r i oni m oraju dovlc doći pješice. Ako bi sada naglo otišla, bilo bi to pravo dezerterstvo. Osram otila bih ne sam o sebe, nego i rukovodstvo pokreta, i to pred ljudim a koji su stvarno sretn i da je i k n jim a netko došao. Odlučila sam da održim sastanak. Bila sam sva napeta, koncentrirana na vrata, da vidim tko dolazi. Ipak sam rekla mirno:— Da počnemo, drugovi i drugarice.Svi se um ire i počnu iz hodnika i d ruge sobe prilaziti i zbijali se još bliže, da što bolje čuju. Tako su nas, koji smo sjedili na krevetim a, gotovo zgnječili.Počela sam govoriti. Objasnila sam ra tn u i političku situaciju, ocrtala uk ra tko što rade okupatori i ustaše, te što su naši neposredni zadaci u borb i p ro tiv n jih za oslobođenje.No to nije bilo vrijem e da se sam o lijepo govori, tre ­balo jc odm ah prijeći i na organiziran je i rad. Rekla sam da treba skuplja ti novac za Crvenu pom oć, koja se upotrebljava za drugove po logorim a, zatvorim a i za njihove obitelji. T rebalo je skup lja ti odjeću, obu­ću, lijekove, h ranu i za tu robu naći sk lad ište dok se ne o tprem i partizanim a. T rebalo je gd jekada p rim iti na noćenje nekog ilegalca ili ran jenog druga, ko ji bi u okršajim a na ulici stradao .Kako sam objasn ila ko ji zadatak, up ita la bih:— Tko je sprem an da se prihvati tog zadatka?Javljali su se svi do jednoga. Savjetovali sm o se i izabirali one koji će sab ira ti novac i stvari, odredili gdje će pohranili. Dogovarali su se tko može prihva­titi ilegalca ili ran jen ika i tako sm o rad ili brzo i konkretno.Ljudi su bili ushićeni, a taj je u sh it prelazio i na mene, posve sam zaboravila n a opasnost. Ipak , čim smo sve dogovorili, digla sam se da odem .\ o ljudim a se činilo da jed an sa t ko ji sam tu p ro ­vela nije dovoljan. Sa svih su s tran a p ita li gotovo razočarano:— Zar već odlaziš?Svi su se još jače natisnuli i ja sam b ila fo rm alno nepokretna. U m eni se ponovo jav io oprez, š to im, naravno, nisam sm jela pokazati.— Tek je devet sati, a izlaz je do jedanaest! — reče netko. — Ma kako daleko stanuješ, možeš stići za je ­dan sat kući.Svi su me gorljivo počeli nagovarati i m oliti da još ne odem. Onda su počela padati p itan ja , kao da m oj odlazak uopće ne dolazi u obzir.— Kako je u R usiji?— Kad će Rusi pobijediti?— Drugarice, zar ne da će ra t brzo završiti?

Nisam mogla otići. N isam više ni htjela. Ponovo sam sjela i započeli sm o razgovor, a da o policiji ili mogu­ćem hapšenju više nisam ni mislila. P itan ja su dovi­kivali iz ove i druge sobe, iz hodnika i kuhinje, a tada sam prim ijetila da su vanjska vrata otvorena, da i p red kućom sto je ljudi, koji viču:— Glasnije, drugarice, da te i mi čujemo!— Koliko im a p a r tiz a n a ? . . . Hoće li nam Rusi po­slati o ru ž je ? . . . Hoće li Rusi za tr i m jeseca biti pod Berlinom ?Svi su žarili optim izm om i bili uv jereni da će ra t uskoro završili. Svi su vjerovali, upravo osjećali, da ćem o m i r a t dobiti, da ga ne možemo izgubiti, iako su vidjeli njem ačku vojnu m ašineriju . P itali su:— K ako partizan i r a tu ju ? . . . K ako su sada po takvoj zimi, sm ješten i po š u m a m a ? .. . Cime se h r a n e ? .. . Tko rukovodi p a r tiz a n im a ? ... Kako su naoružani? U m eni je nape tost po tpuno popustila, zaboravila sam na oprez.O djednom netko poviče:— D rugarice, sada će b iti deset sali! Ako daleko stanuješ, m oraš poći.Vrijem e je tako brzo prošlo da sam se i sam a začudila. Odm aknuli su se, pustili da se obučem i izađem. Neko su m e vrijem e svi p ratili, dok ih nisam zamolila da se raziđu, je r sm o već blizu Savske ceste . ..«Osobito je b ila ak tivna u rad u žena Slavica Bašić, nazvana »Crvenkapa« i »Maca«. U njenom stanu, u Karašićkoj 33a, održavao je ilegalne sastanke Rade Končar, i ovdje je sve do k ra ja ra ta organizirano upućivanje rodoljuba u NOB i p rikup ljan m aterija l i oružje za borce. To sasta ja liš te n ije nikada bilo provaljeno i služilo je svojoj svrsti sve do oslobođenja, te je 1959. o dbor Saveza boraca T rn je podigao na ovoj kući spomen-ploču.Na T rn ju u Dugim Pilam a 31. stanovala je i Dragica Hotko, rođena u Zagrebu 6. ru jn a 1914. Od 1937. bila je član SKOJ-a, a od 1939. član MK SKOJ-a KPH. Uoči ra ta b ila je član MK SKOJ-a za grad Zagreb i član PK SKOJ-a. Iako se kao trgovačka nam ještenica kod K astnera i O hlera u Ilici b r. 4 više angažirala na rad u u ra jonskom kom itetu C entra, njezin ilegalni rad nakon početka okupacije vezan je i uz prikup lja ­n je N arodne pom oći n a p od ruč ju T rnja, te se radi loga sasta je sa S tjepanom M alekom Latom. Bila je uhapšena 22. kolovoza 1941 — u vrijem e kad su ustaše zbog K erestinca divljale zagrebačkim predgrađim a — i poslije 18 dana istražnog zatvora s tr ije ljan a je, 11. IX 1941, u Rakovom potoku. N jezino im e nalazimo na spomen-ploči podignutoj na ulazu u Na-Mu u Ilici 4. 2ene Zagreba h rab ro su p ro testira le zbog loših radnih i životnih uvjeta. Na tržnici, u Branim irovoj ulici, p ro testira lo je 23. ožujka 1942. 8000—10.000 žena pro­tiv ra ta i p ro tiv gladi a tu je svakako bilo i mnogo T rnjanki.Sve razv ijen ija ilegalna djelatnost ukazala je na po­treb u p roširivanja masovne baze i uključivanje što većeg b ro ja žena u ak tivnost AF2-a. Na inicijativu M jesnog odbora AF2-a žene su počele osnivati odbore po tvornicam a, a da za to p artijske organizacije nisu ni znale. Takav je slučaj bio u Paspi, tvornici baterija.

164

Policijski snimak Dragice Hotko s kraja 1940. godine

Od jeseni 1942. odbori AFŽ-a osnivani su na područ­ju svake partijske jedinice. Potkraj 1942. na područ­ju Drugog rajona bilo je šest odbora i sedam podod­bora sa 41 članom, a možda i više, je r su se odbori AFŽ-a osnivali odozdo. Potkraj 1943. ukinuti su ma­tični odbori i osnivani kotarski, i to tako da je po­dručju jednog kotara odgovaralo područje rajonskog komiteta. Osnivač mnogih odbora u Trnju, rukovo­dilac rajonskog odbora AFŽ-a, zadužena za odbore u Njivicama a zatim i predsjednica kotarskog NOO-a odbora T rn ja bila je prem a sjećanju Steve Jovelića, Slavica Bašić.Posredstvom odbora AFŽ-a pronalazili su se sigurni stanovi za ilegalce i prebacivan velik broj Zagrepčana na oslobođeno područje.Prema sjećanjim a Slavice Bašić, kod skele na Savi stanovala je p rim alja Ju lijana Prečec, i do veljače 1945 — kad je otišla u partizane — to je bio siguran kanal za prebacivanje u Žum berak i u Zagorje, oso­bito 1943, kad se popunjavala 13. proleterska brigada. Odbori AFŽ-a održavali su brojne sastanke. Sastanci su održavani u Jankovačkoj ulici kod Stanke i Ignja-

1 Bilten općinskog odbora Socijalističkog saveza Trnje.

ca Zelenka, u Tm janskoj 60 kod Jelke Cepcrinko, na Trnjanskom zavoju kod Agneze i Nikole Lipaka, u Ličkoj 32 kod Klare Dobrin, u Gackoj ulici kod Stan­ke Novak, na Dugim Pilama 31 kod Marije Hotko, u Jankovačkoj ulici 22 kod Matilde Pongrac i u Jelas- poljskoj 10 kod Hermine Samardžić. Kao sastajalište ilcgalaca služio je i stan Marije Raušević Na kanalu, koja je u ra tu i stradala. Na radu se istakla i Paula Humek, koja je 1945. poslala prvi direktor tekstil­nog poduzeća »Zora« u Rapskoj ulici. U veljači i ožujku 1944. žene sudjeluju u takozvanim »kućnim političkim konferencijama«, a nakon toga rade u sklo­pu NOO-a kao članovi i kuriri. Pohađale su i razne ilegalne tečajeve i uopće obavljale niz tehničkih po­slova, osobito na prenošenju ilegalnog materijala. Mnogo žena s T rnja aktivno se uključilo u NOB i pre­ma Biltenu? od 15. III 1963, u NOB-u je pod oružjem s područja tadašnjeg Trnja poginulo 199 žena, od toga samo 1941. godine 58 žena. Aktivni suradnici NOP-a bile su 242 žene, a od anketiranih 57 žena pri­padalo je radničkoj klasi.Žene T rnja bile su osobito aktivne u teritorijalnim NOO-ima i na njihova je leđa padao najveći posao oko prikupljanja odjeće i obuće za partizane i prenošenja raznog m aterijala i vijesti.

165

U bivšoj Sanskoj ulici, između upravne zgrade radne organizacije INA i Ulice proleterskih brigada, daščana straćara pripremljena za rušenje 1968. god.Iz kuće su iznijeli sav koristan namještaj, hrpu starudije prije putovanja.Poskidali prozorska okna i crvotočna vrata. Iščupali stare hrastove okvire iz šuplja zida. Bila je to ipak topla i draga nam hiža. Uokolo su već srušene susjedne kuće, ostale su nabacane hrpe trulih otpadaka, humak zemlje od oronule žbuke, odbačena krpena lutka bez jedne noge u blatu, islužena dječja igračka.Svi su stanari iz Sanske ul. otišli nekamo u nepovrat. Odveli su i svog psa domočuvara, a na dojučerašnjem ognjištu ostala je predući na mjestu bivšeg toplog doma samo stara mačka.

166

Željeznička radionica i Ložionica i NOP

1

Partijska organizacija željezničara bila je već uoči drugoga svjetskog rata jedna od najjačih i najaktivni­jih u Zagrebu. Prema sjećanju Vlade M utaka, sekretara željezničkog partijskog rukovodstva u to vrijeme, gotovo svakodnevno kontaktiralo se s Radom Kon- čarom i Pavlom Papom Siljom, a i mjesečni doprinos Crvenoj pomoći bio je veći od doprinosa svih ostalih organizacija u Zagrebu. U Zagrebu nije bilo ni jedne dem onstracije u kojoj ne bi sudjelovali komunisti Željezničke radionice, a osobito je bio vrijedan njihov doprinos pri prenošenju ilegalne štam pe u razna mjesta izvan Zagreba.Komunistička organizacija željezničara bila je direkt­no povezana s Mjesnim kom itetom a za vezu su bili zaduženi članovi MK Antun Rob i Antun Milković. Rade K ončar i Pavle Pap bili su veza između ruko­vodstva željezničke partijske organizacije i CK KPH. Potkraj 1939. form irano je na prijedlog Pavla Papa novo partijsko rukovodstvo u kojem je Vlado Mutak Mrki bio politički sekretar, Janko Gredelj Tata organizacioni sekretar, zadužen i za vojna pitanja, a članovi Karlo Korošec Brzi, zadužen za rad par­tijske organizacije na Direkciji željeznice i na kolo­dvoru Sava, S tjepan Debeljak Bil, zadužen za rad u ložionici i radionici i Boško Miloš, zadužen za omladinu.To rukovodstvo radilo je složno i jedinstveno, pa je okupaciju zemlje dočekalo kao »jaka, dobro organizi­rana i za akciju potpuno sprem na organizacija«, a mnogi su članovi pohađali i partijsk i kurs na kojem je predavao Milutin Baltić.Željeznička partijska organizacija rukovodila je ra­dom 12 ćelija sa oko 75 do 80 članova i oko 50 do 60 kandidata. Najveći broj ćelija i članova bio je u Željezničkoj radionici, pa je ta partijska organizacija — nezavisno od rajona — bila neposredno vezana uz

BILJEŠKE

1 Trnje, travanj 1979.

MK KPH. Komunisti Željezničke radionice bili mi avangarda komunističkog pokreta u Zagrebu. U NOB-u jc sudjelovalo 650 radnika, a prema spomen-ploči 11 dvorištu Željezničke radionice (danas tvornica »Janko Gredelj«) poginulo je u toku rata 157 boraca i sim­patizera. Iz redova radnika Željezničke radionice izašla su dva narodna heroja, četiri generala, 21 nosilac Spomenice 1941.' Stjepan Paljan je to iskazao u svo­jim sjećanjim a ovako: »Oko 160 ljudi ugradilo je svoje kosti u temelje naše zajednice.« Željeznička partijska organizacija dala je niz istaknutih revolu­cionara kao što su: Ivan Krajačić, Dragutin Saili, Vlado Janić, Vinko Jeđut, Josip Culjak, Vjekoslav Janić, Drago Stojaković, Antun Fm tić i ostali. Zahvaljujući takvom predratnom radu, Partija je na željeznici imala mnogo simpatizera, te je već prvih mjeseci nakon početka okupacije primljeno u Partiju više novih ljudi. Odmah se započelo s prikupljanjem oružja i ostalog m aterijala potrebnog za diverzije. Form irano je i nekoliko udarnih grupa, za koje jc u ime rukovodstva bio zadužen Janko Gredelj, a djelova­le su veoma uspješno. Unatoč najstrožoj konspiraciji, već prvih dana okupacije uhapšen je velik broj ak­tivista, budući da su funkcionari u Savezu hrvatskih željezničara i HRS-u prokazali ustaškoj policiji sve lijevo orijentirane željezničare koje su poznavali iz vremena klasnih borbi prije rata. Uslijed hapšenja pojedinih članova, u partijsko rukovodstvo željezniča­ra u toku 1941. kooptirani Sukrija Bijedić, Alojz Ber- gant i Josip Radošević.Udarne su grupe bile formirane u svim odjeljenjima. Organizirani su i »express kursevi« u rukovanju oruž­jem za članove svih ćelija. Rad je bio znatno otežan, je r su nakon početka okupacije sva važna mjesta u svim odjeljenjim a dodijeljena pripadnicima ustaškog pokreta a bilo je i ubačenih »radioničkih špijuna«. Unatoč svim tim mjeram a ustaških vlasti, odmah od početka okupacije pristupilo se organiziranoj sabotaži, tako da je već u ljeto 1941. proizvodnja u Željeznič­koj radionici smanjena za oko pedeset posto.

167

Partijska ćelija na Glavnom kolodvoru, nekoliko dana nakon početka okupacije, počela je akciju d ijeljenjem letaka njem ačkim vojnim transportim a. Za vrijem e dok su vojnici napuštali vagone u njih su ubacivani leci. Kako su te akcije učestale, Nijemci su pojačali stražu, ali su tada leci stavljani u gusjenice tenkova koji su se nalazili u transpo rtu . P artijska ćelija na Glavnom kolodvoru izvela je i niz sabotaža u drugim oblicima, kao što je, npr., un ištavanje m aterija la za ustaške uniform e, dem oliranje u n u trašn josti vagona itd. U tim akcijam a posebno su se isticali Ladislav Mekinc, M arijan Frgačić i Blaž Kos.Prema sjećanju Sukrije Bijedića, »Naočigled bro jn ih Nijemaca i ustaša, njihove sile i terora , nevidljiv aparat koji je organizirala i kojim je rukovodila Par­tija radio jc ilegalno. U darne grupe, izvršavajući svoje zadatke i vršeći razne sabotže i diverzije, sm a­njivale su produktivnost, slabile su obram benu i p ri­vrednu moć okupatora i nanosile golemu m aterija lnu i političku šte tu NDH. O kupator i njegovi sluge bili s u uznem ireni, nesigurni i obezglavljeni.«Stjepan Paljan sjeća se da je u lipn ju 1941 — kad je na željeznici bilo oko 70 članova P artije — bila po­zvana radnička delegacija od 14 ljudi, te da im je .lireklor željeznica NDH Marković u prisu tnosti Voki- : a , m inistra saobraćaja, rekao: »Mi sm o vas pozvali, i e r znadem o da ste Staljinova djeca. M aknete li p r­s t o m mi ćemo vas postrije lja ti. Da li vam je jasno?« D a je p rije tn ja bila veoma realna pokazalo se mjesec dana kasnije, kad pri bijegu iz K erestinca stradavaju Antun M rak, član partijskog rukovodstva toči ra ta , i Ivan Siftar.Međutim prije tn jam a se o tpo r nije dao slom iti, već su davale nove poticaje. »Pasivnim otporom , unoše­njem dezorganizacije a onda i otvorenim sabotažam a, Hanovi udarn ih grupa i ostali napredni i rodoljubivi radnici sveli su proizvodne kapacite te R adionice i Lo- žionicc na oko 40 posto predratn ih« , č itam o u zbor­niku »Lokomotiva 1914—1946«.Zbog loga neprija te lj poduzim a neprestane i sve žeš­će akcije p rotiv kom unista na željeznici. Specijalne m jere prisilile su mnoge kom uniste iz Željezničke radionice i Ložionice da se povuku u ilegalnost i da prvom prilikom odu u partizane. Zbog toga tada jako oscilira članstvo u Partiji. Prem a sjećanju F ran je Cu- 1 jaka Iskrenog, po tkraj 1941. u željezničkom čvoru Zagreb bilo je 28 članova P artije u sedam ćelija (pet u željezničkoj radionici, jedna u Ložionici i jedna na Zapadnom kolodvoru »Savi«), te oko 600 ak tivn ih sim ­patizera od kojih su mnogi bili povezani u poseb­nim grupam a aktivista. Sekretari ćelija u Željezničkoj radionici bili su D ragutin S tojaković, A ntun M rak, Franjo Culjak, Dušan Mamula i drugi, a u Ložionici Valent Ivić. S ekretari su se često m ijenjali.Potkraj lipnja 1941. partijska organizacija Željezničke radionice organizirala je usp ješno bijeg Vinka Je- đu ta iz bolnice, kam o je bio prebačen iz kerestineč- kog logora. Jeđut je redovnom vezom upućen u Moslavinu, gdje je bio jedan od istaknutih organiza­tora ustanka.Ljeto i jesen 1941. protekli su u jeku velike hajke na kom uniste i njihove sim patizere na željeznici. Na po­

četku srp n ja 1941. uhapšen je sek re ta r partijskog rukovodstva radionice Vlado M utak, v jero jatno na tem elju prijave ustaškog agenta M ajerholda, a ubrzo zatim i Boško Miloš. Uhapšeni kom unisti su se na policiji dobro držali, te ih je veći dio pušten na slo­bodu, a m eđu n jim a i M utak. M eđutim , u studenom1941. ustaše su opkolili radionicu i počeli »čišćenje«, te su mnogi istaknuti kom unisti m orali p rijeći u ile­galnost (Drago Stojaković, Janko Gredelj, Vilim Blaš­ković, Vjekoslav Janić, V ladim ir G ruba i ostali).* M utak i Anton F rn lić pobjegli su kroz obruč polica­jaca i agenata i k ra tko vrijem e nakon toga prebacili su se u partizane.3 Nakon toga je sek re ta r radničkog p artijskog kom iteta bio S tjepan Debeljak iz Ložionice, a zatim K arlo Korošec, organizator i sudionik u mno­gim diverzijam a na željezničkom čvoru. Njega je na dužnosti sek re ta ra partijskog rukovodstva zam ijenio s ta ri kom unist F ran jo Culjak, a nakon njegova odlaska na politički rad na terenu Varaždina, za sekretara dolazi Velim ir Hesky. On je bio sek re ta r sve do svog h apšen ja na početku 1943. Tada je na dužnosti se­k re ta ra do sred ine 1943. Zvonko Kovaček. U srpnju1943. na m jesto sek re ta ra radioničkog partijskog ru ­kovodstva dolazi R udolf M arušić, a po tk ra j 1944. i1945. godine Pero Prpić. Te česte prom jene sekretara posljedica su h apšen ja ili odlaska u partizane.Zbog velikih hapšen ja p o tk ra j 1941, rad ilo se u 1942. m nogo opreznije . Za vezu sa željezničkim kom itetom b io je od MK KPH za Zagreb zadužen Lutvo Ahme- tović, a poslije odlaska Ahmetovića iz Zagreba Janko Z rinjšćak, koji je b io zadužen i za Drugi ra jonsk i ko­m itet. S ek re ta r je S tjepan D ebeljak, koji je od srpn ja1941. vodio p a rtijsk u organizaciju u Ložionici, ali je još od 1939, uz pom oć D ragutina Sailija i V alenta Ivića, rad io na učvršćenju p a rtijske organizacije. Debeljak svakodnevno izvještava o akcijam a na željeznici i Vla­du Popovića, sek re ta ra CK KPH, a prem a p isan ju Vla­d im ira Fučijaša D ebeljakova je ideja i uspostavljanje kanala za odlazak u partizane odijevanjem u željezni­čarske uniform e. N jegova je zam isao i dizanje u zrak glavnog elektro-redukcionog transfo rm ato ra na ulazu u glavni kolodvor s istočne s trane, 21. svibnja 1942. U pro ljeće 1942. Debeljak je m orao napustiti Zagreb i prijeć i na rad u B aniju.Zbog nekoga ubačenog provokatora u lje to 1942. po­novo je došlo do velikih hapšen ja na željeznici. Stoga je u lipn ju 1942. form irano novo p artijsko rukovod­stvo koje je im alo osam ćelija i 22 člana. Od osam ­deset članova P artije u Zagrebu, na željeznici se u si­ječn ju 1943. nalazi u pet ćelija 35 partijaca, ali ima mnogo aktivista.No ubrzo zatim , 15. listopada 1943, p artijsku organi­zaciju na željeznici zadesio je težak udarac. Pri hap­šen ju sek re ta ra željezničkoga partijskog rukovodstva S tjepana Globana pronađene su bilješke s imenima aktivista. Došlo je do hapšenja oko 30 članova Partije i cijeloga partijskog rukovodstva te još tridesetorice aktivista.Na početku s iječn ja 1944. pet članova željezničke par­tijske organizacije obješeno je kod M raclina (Josip G lavaš, M ušan Zahirović, S tjepan Bujanović, Josip Kubla i Josip Stunković).

168

Iako jc partijska organizacija bila jako oslabljena, povećao se broj aktivista organiziranih u raznim anti­fašističkim organizacijama i oni uspješno rješavaju zadatke koji se pred njih postavljaju.

Antun Vrabec čak i član Partije. Iako je partijska će­lija u zadruzi prestala djelovati 1941. godine nakon otpuštanja ing. Ljube Fausta s posla, namještenici za­druge ipak su pomagali NOP hranom, odjećom i sani­tetskim m aterijalom, te ih jc nekoliko i stradalo.

2

Na inicijativu partijske organizacije osnovani su u svim odjelima odbori Narodne pomoći i kasnije narod­nooslobodilački odbori. Prikupljanje Narodne pomoći bilo je vrlo opasno. Blagajnici Narodne pmoći bili su i Karlo Korošec i Ivan S iftar (član Partije od 1935. Radio je u petom odjelu, i strije ljan je u Rakovom potoku 1941). Kasnije nalazimo na toj funkciji Rudolfa Reifa iz šestog odjela (član Partije od 1939, ubijen u Jasenovcu 1942), te S tjepana Paljana. Potkraj rujna1941. uhapšeni su, zbog prikupljan ja Narodne pomoći, Nikola M ardjetko i još 14 željezničara. Od uhapšenih je Stjepan Slibar bio osuđen na sm rt, a ostali su se na policiji držali hrabro, te su pušteni zbog nedostatka dokaza. U 1942. bilo je već mnogo željezničarskih obi­telji bez hranitelja, zbog odlazaka željezničara u par­tizane. Radi toga je prikupljan je pomoći bilo veoma važno. Form iraju se bro jn i odbori Narodne pomoći i samo u petom odjelu Željezničke radionice (kolnici) bila su četiri odbora, a u ljevaonici jedan. U kolovozu ili u ru jnu 1942. form iran je u Plješivičkoj 13 (Du­brava) Matični odbor Narodne pomoći na željeznici u koji su ušli Vlado Berlan, Karlo Skok, S tjepan Jakop- čin. Predsjednik je bio Vinko Vrbka, koji je tada radio u Ložionici kao pregledač kola.Na prikupljan ju Narodne pomoći osobito se istakao Josip Franjković iz odjela m ontaže lokomotiva. On je prikupljenu pomoć predavao Vjekoslavu Razdrazu, a kad je on bio uhapšen, povezao se s Rajkom Višnjićem Rafaelom iz IV odjela (Višnjić je poginuo 1942. u Dubravi). U Franjkovićevoj kući kod aerodrom a (Brc- kovljanska 7) pohranjivan je m aterijal koji se zatim otprem ao dalje na oslobođeni terito rij. No 3. ožujka1943. bio je i Franjković uhapšen i 18. travnja otprem ­ljen u S taru Gradišku, zatim je u prosincu bio u Pisaro- vini zam ijenjen i upućen u tehničku radionicu Jedana­estog korpusa u Podlapaču.Broj osoba koje su sudjelovale u Narodnoj pomoći povećavao se iz godine u godinu. Prema sjećanjim a Franje Culjka u davanju Narodne pomoći sudjelovalo je 1941. godine 645 osoba, 1942. godine 818, 1943. godine 1425, a 1944. godine 3130 željezničara.Prilično pomoći dolazilo je i iz Željezničke konzumne zadruge koja se nalazila u Vrhovčevoj 11. Predsjednik zadruge bio je partizanski sim patizer Đuro Brlić, a

3

Odbori Narodne pomoći pretvorili su sc kasnije u NOO-e. Njihov je zadatak bio da populariziraju narod- nooslobodilačku borbu, da mobiliziraju rodoljube za borbu protiv okupatora sabotažama i kočenjem rada na svim radnim mjestima, da prikupljaju sanitetski i ostali materijal za jedinice Narodnooslobodilačke voj­ske, da skrivaju komprom itirane drugove od ustaša i prebacuju ih u partizane. Za rukovodioce i i/vršioce akcija odmah su postavljani novi ljudi, koje ustaška policija nije poznavala, ali za koje jc partijska organi zacija znala da će savjesno izvršiti povjereni im za­datak. To je znatno pridonijelo tome da je hapšenja bilo sve manje i manje, a ako je do njih i dolazilo, nisu imala težih posljedica za rad NOO-a u Željezničkoj radionici.NOO-i u radionici imali su jaku masovnu bazu, pa su unatoč svim opasnostima i teroru — kojemu su bili izloženi radnici u radionici — djelovali veoma uspješ­no. Prema podacima objavljenim u Biltenu općinskog odbora Socijalističkog saveza Trnje, od siječnja 1964, postojao je centralni NOO Željezničke radionice i po­sebni NOO-i u pojedinim odjelima. Iako su navedeni i funkcionari odbora Narodne pomoći, treba istaknuti imena onih koji su radili u odboru. To su Martin Cu- kerić, Velimir Hesky, Ivan Japundžić, Vinko Jeđut, Franjo Kolar, Zvonko Kovaček, Martin Kovačićek, Vje­koslav Kovačićek, Dušan Krist, Rudolf Marušić, Vlado Mutak, Stjepan Paljan. U ljevaonici su se naročito is­takli kao članovi NOO-a M artin i Vjekoslav Kovačićek i Josip Greger. U putničkoj i teretnoj kolnici nalazimo Dragutina Belšu, Vladu Burića, Jakoba Sinkića, Mušana Zahirovića, Matu Folnovića, Vladu Novosela i Josipa Fleischera. U tokam i su djelovali kao povjerljivi akti­visti Ivan Kučanda, Pero Mađarac, Antun Udovčić. Vlado Povrženić, a u montaži lokomotiva Marko Bar- tulić, Dionis Gyory, Slavko Blašković, Ivan Tkalec. Mišo Pavlić, Alojz Lenji. Stjepan Glavati. Drago Vrčck. Ivan Kostanjevec. Drago Korbelja. Iz ostalih sektora treba spomenuti Tomu Salopeka, Franju Horvala. Jo­sipa Relju itd. Ti NOO-i dali su svojim djelovanjem veliki doprinos narodnooslobodilačkoj borbi. U Ložio­nici bio je veoma aktivan Jurjević.

4

Skojevci Željezničke radionice u Zagrebu bili su udar­na snaga Partije. Oni su pisali parole po gradskim ulicama, trgali ustaške plakate, bacali letke u hodnike pojedinih zgrada, lijepili naljepnice označene srpom i čekićem na tramvaje, željezničke vagone i automobile te pisali prijeteća pisma ustašama. Skojevci i antifa-

169

šistička om ladina prikupljali su m aterija lnu pom oć za obitelji uhapšenih kom unista i ak tiv ista i sanitetski m aterijal za borce. Omladinci su vršili sabotažne ak ­cije, te su po raznim odjelim a Željezničke radionice razrezivali transm isijsko rem enje, trgali elektroinsta- lacijc i sipali pijesak u ležaje strojeva i elek trom otora . Iz njihovih redova form irane su i udarne grupe, pa su akcije Janka Gredelja, Ede K ancira, Ivana Lazića i ostalih uzrokovale veliku iznem irenost i nesigurnost ustaša.Već u početku okupacije SKOJ je na željeznici izgubio prilično članova, pa su se u toku 1941. p rom ijen ila tri sekretara (Ivan Lasić, Milovan Mužević, od lipnja do ru jna 1941, i Ivan Palčec). U jesen 1941. provedena je reorganizacija skojevske organizacije na željeznici pa su prim ljeni novi članovi i fo rm irani aktivi, g rupe i tro jke u svim odjelim a radionice. Sekretari g rupa bili su vezani uz Palčeca (Milovan Mužević, zadužen za tehniku, Zvonko Vrabec. S tjepan Nesek, Ivica Ilijaš, Stipe Majerović, Antun Petrišić, M arijan Peuc, Emil Ružić, Edo Kancir i ostali). S ek re ta r organizacije SKOJ- a u ložionici bio jc S tjepan Vlahek.Od ru jna 1941. do siječnja 1942. skojevska organizacija na željeznici nije bila vezana uz M jesni kom itet SKOJ-a izrada Zagreba, već uz p artijsku organizaciju na željez­nici koja joj je davala zadatke om etan ja p rom eta že­ljeznicom. Ilegalnu štam pu prim ali su skojevci od Iva­na Očaka Ice, angažiranog već uoči ra ta u sportsk im društvim a Trnja. U to vrijem e skojevci se okup lja ju i dogovaraju u K arašičkoj ulici 33a, gdje su kao pod­stanari stanovali Ivan Lasić i Vilim Blašković, ali i na raznim drugim m jestim a. U darna grupa Em erika Krištofića, koji je postao skojevac oko sred ine svibnja 1941, i rukovodio ćelijom u kojoj su bili Drago Vrček i Ivan Kirinić, sasta ja la se na K rugam a 8 i na savskom nasipu. Ta je grupa (Krištofić i Vlado Kirinić) zapa­lila zastavu uz sam u zgradu ustaškog redarstva kod osnovne škole na Školskoj cesti 1. N am jeravali su onesposobiti i veliki rezervoar s p itkom i tehničkom vodom na T m jansko j cesti, pa su dio i uspjeli razva­liti, ali su se m orali povući p rije nego je akcija dovr­šena. U siječnju 1942. g rupa je p lan irala i a ten ta t na ustaškog povjerenika u radionici Sm iljanca, ali se on nije pojavio na predviđenom m jestu pa je akcija od- itođcna.4 Krištofićeva je grupa prikup lja la i razni ma- icrijal za po trebe boraca. Prem a K rištofićevom sjeća­nju. mnogo m aterija la dobili su od o b rtn ika Markovića iz. Jankovačke 10 i Tončeka K lobučara.Potkraj siječnja 1942. skojevska organizacija željeznice povezana je uz skojevsko rukovodstvo Zagreba. M arko Kom ar — koji je radio u Željezničkoj o b rtno j školi — i V iktor Fošnarić bili su jo š u jesen 1941. prebačeni u gradsku skojevsku organizaciju i oba su strada la .1 U partizane odlazi na početku 1942. velik bro j skoje­vaca sa željeznice. U Prim orsko-goranski NOP odred otišao je, 4. II 1942, Milovan Mužević (poginuo 1943. u Bosni), Zvonim ir šn e le r (poginuo 1945. u Karlovcu), Boris M ajer Marić, Josip Domjan i Miloš Mišon. Svi su, osim M ajera, poginuli. Ta je grupa u toku 1941/ ,1942. izvela u Željezničkoj radionici nekoliko sabotaž- nih akcija a uz to je nabavljala san ite tsk i m aterija l od d ra M iljenka Krausa. O tišao je i Ivan Lasić, prvi sko- jevski sek re ta r na željeznici na početku okupacije. On

je bio član SKOJ-a od 1938, a od 1940. i član Kom uni­stičke partije . U jesen 1941. bio je uhapšen i mučen. Ipak se izvukao te se sklonio u Split, ali je i tam o bio uhapšen i 13. listopada 1941. s trije ljan u Šibeniku. Ivan Lazić, govoreći o skojevskoj organizaciji u Že­ljezničkoj radionici, piše: »Ova skojevska organizacija odgojila je i dala revoluciji niz svjetlih likova. Među n jim a posebno zauzim a drug Lasić Ivan, koji je sve očaravao svojom blagom ljudskom naravi, služio pri­m jerom hero jstva p red klasnim neprija te ljem sve do posljednjeg tren u tk a svog života ok tobra 1941. ispred cijevi ta lijanskog okupa to ra u Šibeniku.«Kako bi se popunila prazna m jesta u ćelijam a i tro j­kam a, u zim u 1941/42. prim ljen i su u SKOJ Vilim Blašković (otišao 1942. u NOV i poginuo u Bosni 1944), M irko Jeć, E m erik K rištofić i ostali. Po taknuti p rim ­jerom ubijenog Ivana Lasića, bili su u radu vrlo ak­tivni.U travn ju 1942. Ivan Palčec postao je član MK SKOJ-a pa su rađu je s Ivicom Kranželićem , a od lipn ja 1942. s Em ilom Ivancom , a viša partijsk a veza bili su Lutvo Ahmetović i Joža M anolić. Palčec je bio uhapšen 20. V III 1942. i po tk ra j ru jn a o tp rem ljen u logor u S taroj G radiški* Zajedno s Palčecom bio je uhapšen i Edu­a rd K ancir iz IV odjela, član SKOJ-a od 1940. Kancir je pušten, ali je stavljen pod sta lnu pasku. U prosincu 1942. odlazi na oslobođeni te rito rij i poginuo je 1944. na srijem skom frontu . U partizane odlazi i Zvonimir Šneler iz IV-og odjela, član SKOJ-a od 1939. Iako m alo­bro jn i, skojevci su uspijevali o rganizirati niz sabotaž- n ih akcija. One često n isu bile velike, ali su uvijek dem onstrira le p risu tn o st skojevaca, š te ta se nanosila uvijek na drugom sredstvu i na drugom m jestu, pa se krivci nisu mogli p ronaći, n iti se mogla dokazati sa­botaža. Ivan Sabo se prisjeća: »U uvjetim a veoma niske produktivnosti (oko 30°/o p redratne) i ručne iz­rade svih p o trebn ih dijelova može se sagledati š ta je za n ep rija te lja značilo onesposobiti lokomotivu, pa m akar to bilo sam o za jedan ili za nekoliko dana.« I dalje: »Skojevci su u tim akcijam a učestvovali svim svojim bićem . T reba istaći onu neograničenu odanost, d isciplinu i požrtvovnost članova SKOJ-a.«Skojevci su bili osobito aktivni u Željezničkoj zanat­skoj školi. Ta je škola im ala četiri razreda i osposob­ljavala je p rak tičnom obukom kvalificirane tokare, s tro job ravare i ostale radnike po trebne za norm alno odvijan je željezničkog saobraćaja. Prem a sjećanju ing. S tjepana Neseka, uv jeti školovanja u radionicam a uz fizička kažnjavanja, ned jeljn i rad po kazni zbog zakaš- njavanja na posao, kao i obavljanje teških poslova u radnim brigadam a (na otvorenom p rosto ru zimi, u kotlovnici uz veliku buku i slično) sam i za sebe djelo­vali su kao teško podnosiv teret. Poslije dolaska ustaša na vlast, kom unistički om ladinci bili su javno ozna­čeni i razm ješten i u školskim učionicam a tako da su sjedili m eđu ustašk i o rijen tiran im om ladincim a. Milan Mužević — koji je radio i u d ruštvu »Mladost« — objasn io je svojim p rija te ljim a Zvonimiru šneleru , E duardu K anciru i Ivici U ijašu da se m ora p ristup iti razb ijan ju bo jkota i tako s tvoriti norm alni uvjeti za rad m eđu om ladinom Željezničke radionice. To su uspjeli borbom za priznanje Zanatskoj željezničkoj školi ranga gimnazije. Predstavku su potpisali gotovo

170

Spomen-muzej Tvornice željezničkih vozila »Janko Gredelj« na Trnjanske

svi učenici. Djelovalo se i na druge načine i izvanre­dan je uspjeh postignut uspostavljanjem drugarskog odnosa prem a svakom omladincu, poštivanjem nje­gove ličnosti i brigom za njegove poteškoće. Tako su mnogi om ladinci u školi otrgnuti od ustaškog utjecaja, te su postali antifašisti i s vremenom se aktivno uklju­čili u borbu za oslobođenje. Neki su i poginuli (Viktor Renko, Slavko Ježić — otišao 1943. u partizane i 1944. poginuo na srijem skom frontu, Ivan Domjan — 1942. stupio u NOV i 1944. poginuo u Bosni itd.). Kad je ustaški povjerenik Smiljanec poveo grupu ustaški or-

4 U listopadu 1942. KriStofić jc bio uhapien. Usprkos nedostatnim dokazi­ma bio jc osuđen na tri godine logora, tc jc bio na prisilnom radu u Staroj CradiSci. Lepoglavi. Linzu. Poslije rala radi kao diplomirani cko-

’ Komar jc uhvaćen i strijeljan potkraj 1941. a FoSnarić jc ubijen u Vrapću, u oiujku 1945.4 Palčec je radio u mlinu u Staroj Gradiici sve do kraja 1944. kad jc puStcn.7 I Dragutin Vrćck jc uoči rata radio u -Mladosti«, a skojevac jc postao u rujnu ili u listopadu 1941.

ganizirane omladine iz škole u akciju protiv srpskog živ­lja, skojevci su djelovali tako da su sc sudionici tc akci­je zastidjeti svog postupka, pa su ustaše gubili vezu s omladinom, a ustaški omladinski list Iskra ubrzo jc prestao izlaziti.Aktivnost napredne omladine i skojevaca bila je lako velika da su ih često opominjali stariji radnici na opreznost (poslovođa Mlinarić i ostali), te se nakon Lasićevog odlaska i ubistva radi znatno opreznije, i Eduard Kancir u 1942. uvodi stroge mjere konspira- tivnosti. Ipak je bilo nekoliko provala i svaki put sc broj skojevaca smanjio, ali su prazni redovi ubrzo popunjeni novim članovima iz redova napredne anti­fašističke omladine.U 1942. i 1943. rukovodstvo skojevske organizacije pre­uzeo je Ivan Lazić, ali je i on u kolovozu 1943, po od­redbi MK, otišao u partizane. Tada je sekretar postao Dragutin Vrček, koji je već potkraj 1942. bio kraće vrijeme na toj funkciji.7 Međutim zbog svakodnevnog očekivanja novih hapšenja i ustaškog terora, rad Vr- čeka je bio veoma otežan. Sedamnaestog siječnja 1944. uhapšeni su u četvrtom strojobravarskom odjelu Vrček,

171

Ivan Sabo, S tanko Brezovac, Albert Ježić, V iktor Ren- ko i Dušan Milić, Vrček jc bio osuđen na godinu dana logora, ali se Sabos uspio izvući, te je zajedno sa S tan­kom Brezovcem i Albcrlom Ježićem rukovodio skojev- skom organizacijom do oslobođenja. Izvršena jc pod­jela dužnosti, tc je Brezovac bio zadužen za organizi­ran je sabotaža u montaži lokomotiva, a Ježić za ras- pačavanjc propagandnog m aterijala. I tako je usprkos izvanredno nepovoljnim uvjetim a u svakom razredu Zanatske škole postojala po jedna skojevska grupa. Na početku 1945. u četvrtom je razredu bilo pet sko­jevaca, u trećem četiri, a u drugom dva, dok se u prvom razredu istom tražio pogodan m aterija l za ak­tiviranje.Prema Sabovim sjećanjim a, ustaše su uveli strahovit teror u Željezničkoj radionici u nasto jan ju da osigu­raju m inim alnu proizvodnju i popravak lokomotiva. Uvjeti za ilegalni rad bili su 1944. i 1945. vrlo teški. M eđutim, dok jc na početku okupacije svaki napredni omladinac bio pod prism otrom jednog člana u staške mladeži, u 1944. svaki je ustašk i sim patizer bio izoli­ran i bo jkotiran ne sam o od skojevaca nego i od ve- Jine om ladinaca. U 1944. više i n ije bilo ustaške m la­deži, jer se usprkos pism enim pozivima i obaveznosti omladinci više nisu odazivali ustašk im pozivima. Nisu nc odazivali ni pozivu za noćne patro le, koje su im ale kružiti Trnjem , usprkos dodatn im bonovim a za ish ra­nu. slobodnim danim a od nastave i si.Danas je veoma teško i nab ro jiti sve ak tivnosti ko ji­ma su se bavili skojevci i napredni om ladinci. Cilj je u svakom slučaju bio postignut. Razvijala se i budila politička svijest o po treb i borbe protiv o kupa to ra a nakon loga nanosila se okupato ru š te ta gd je se god moglo, usporavajući i gotovo onem ogućavajući normalni rad Željezničke radionice.

Željeznička radionica s m nogobrojnim kadrom raznih profila m etalaca postala je za vrijem e drugoga svjet­skog ra ta jedno od izvorišta za proizvodnju raznih bom bi i a la ta za diverziju, pri čem u treba istaći da je većina tih diverzija opreza rad i v ršena izvan radionice, a u radionici se isti usp jeh postizao sabotažama. K om unisti Željezničke radionice i Ložionice predvo­dili su u diverzantskim i sabotažnim akcijam a u Za­grebu.N akon što CK KPH nije uspio nabaviti o ružje za revo­lucionarno radništvo Zagreba od kom ande IV arm ij­ske oblasti, nabava oružja postala je prvorazrednim p itan jem već prvih dana okupacije. Diverzije se u uvje­tim a okupacije n isu mogle vršiti bez oružja i o ružju vičnih ljudi. Na željeznici su udarne grupe bile osno­vane već u pro ljeće 1941. Za n jih je od partijskog rukovodstva bio zadužen Janko Gredelj. U priprem am a za borbu održavani su tečajevi za vršenje diverzija i sabotaža i za rukovanje oružjem . Oni koji su završili te tečajeve proširivali su zatim svoje znanje na ostale diverzantske grupe.O dm ah na početku okupacije G redeljeva je grupa jed ­ne noći, u p r isu tnosti člana MK KPH Zagreb Ante Milkovića, o tvorila vagon vojnog tran sp o rta na Za­padnom kolodvoru, i uzela nekoliko m itraljeza, pušaka, ručnih bom bi, m unicije i skrila u kanal u Zagorskoj ulici. Pod rukovodstvom G redelja pokrenute su i izvr­šene mnoge d iverzantske akcije u Zagrebu. Pa i nakon odlaska u tehniku CK, po d irektivi CK KPH, Gredelj svakodnevno održava vezu sa željezničkim čvorom. Pri­sustvu je sastancim a ćelija, sasta je se s vođam a udarn ih grupa i na n jih prenosi svoje iskustvo. Zbog sm jelosti,

5

Učenici Željezničke zanatske škole u Zagrebu oko 1923. godine

172

odvažnosti, prisnosti i drugarslva Janko Gredelj je bio veoma cijenjen i omiljen među članovima Partije i među radnicima.Gredelj je s Ilijom Engelom Spancem i s nekom dru­garicom upao, 24. XI 1941, u ustašku zasjedu u Klai- ćevoj ulici. Došlo je do borbe i Gredelj je štitio od­stupnicu svojim drugovima. Pao je izrešetan mecima desetorice ustaša. »Prišli su m u tek kada je nemoćan i sav obliven krvlju potpuno klonuo. Našli su ga kako leži u lokvi krvi, a pokraj njega dva prazna pištolja. Cim su došli do njega, razjareni krvnici počeli su ga mučiti. Iako teško ranjen Janko nije progovorio ni ri­ječi«, piše u m emoarima Sukrija Bijedić. Gredelj je umro u Vinogradskoj bolnici, a 5. VII 1951. proglašen je narodnim herojem, te je njegovo ime dobila Željez­nička radionica, u krugu tvornice podignuta mu je i bista, a spomen-pločom je obilježeno i m jesto borbe. Radnici Željezničke radionice specijalizirali su se za izradu zapaljivih bombi, načinjenih od kalijevog klo- rata, benzina i neke jake kiseline. Pomoću tih bombi, koje su djelovale nekoliko sati nakon sastavljanja, bio je zapaljen velik broj vagona za vrijem e kretanja na pruzi i u Željezničku radionicu su se često vraćali samo skeleti izgorjelih vagona.Kasnije su se zapaljive boce kom binirale s nekim eks­plozivom pa su se tako prekidale i pruge. Jednu takvu akciju izveo je Karlo Korošec, željeznički činov­nik, oko sredine 1941. kod Brežica.*Sipanje pijeska ili željezne piljevine u ležajcve imalo je masovne razm jere, i izvanredno velik uspjeh u one­mogućavanju neprija te lja da izvozi p rirodna bogatstva naše zemlje u Hitlerovu Njem ačku.10 U ru jnu 1941. došao je s generalnog popravka m otor od 75 KS koji je služio za pogon pilane. Električar Ahmet Kapetanović iz drugog odjela m ontirao ga je tako da m u u lje n ije dolazilo pa je m otor morao ubrzo opet na popravak. Nakon toga Bijedić i Kolar ubacili su u isti m otor željeznu pilovinu pa je došlo do k rat­kog spoja. Ustaše nikada nisu o tkrili krivce te sabo­taže.Uskoro zatim Vlado Grule, sto lar u petom odjeljenju i kom unist od 1933, daje inicijativu za uništenje tkanine za tapeciranje vagona. U darna je grupa razrezala tka­ninu, a Grule je već u s rpn ju 1941. otišao u partizane i 1943. poginuo je u Lici.U petom odjeljenju Dušan K rist onesposobio je u više navrata nekoliko električnih m otora i benzinske mo­tore za vodocrpke koji su doprem ljeni iz Njemačke.

• Ivan Sabo jc 1940/41. sudjelovao u Štrajku učenika Obrtne Škole, te je zbog toga morao napustiti tu Školu i upisao sc 1941/42. u 2cljcznitku zanatsku Školu. U revolucionarni rad uključio ga jc Ivan Lazić i u pro- Iječe 1943. primljen je u SKOJ. Sve do oslobođenja Sabo jc bio i se­kretar skojevske organizacije u Osmom rajonskom komitetu (željeznica). ’ KoroScc jc poginuo na početku 1942. u Zagorju.11 Zbog diverzije na IV odjelu sipanjem pijeska u zupčanike načli su sc na listi sumnjivih joS 1941. Slavko BlaSković, Drago Stojaković, Janko Gredelj i MiloS Božo, te su sc svi — osim MiloSa — pravodobno sklonili u ilegalnost. Obavijest o pripremanju hapSenja primili su od Ivana Krajačića, koji je nakon povratka iz Španjolske radio u Zagrebu.11 Franjo Kolar je radio u drugom odjelu. Bio je uhapScn 7. III 1943, kao sekretar ćelije, te je poslije mučenja ubijen u Maksimiru.

Stjepan Debeljak Bil pred Ložionicom zagrebačkog ko­lodvora četrdesetih godina (sjedi na lokomotivi n bijelom)

Kolar i Krist uništili su u rujnu 1941. i veliku pilu za rezanje drva na pilani. Bijedić i Franjo Kolar onespo­sobili su u trećem odjeljenju nekoliko parnih čekića.11 Prema sjećanju Sukrijc Bijedića Crnog, u Željezni­čkoj je radionici bilo nekoliko udarnih grupa a svaka je imala Iri do pet članova i svi su bili u tečajevima osposobljeni za razne akcije. Tečaj za obuku oružjem bio je organiziran u Bednjanskoj ulici, a tečaj za diver­zije održan je kod Vlade Mutaka u Pazinskoj ulici Udarne su grupe napadale i uslaške provokatore. Udar­na grupa Franje Kolara, Slavka Glavatija, Mate Mat- kovića i Sukrije Bijedića pokušala je više puta likvi­dirati ustašu Orsaga. Nisu uspjeli, ali su zato kod igrališta na Miramarskoj cesti ubili jednog Nijemca. Jedna od najvećih diverzija, koju su izvršili željezni­čari, bila je svakako m iniranje glavnog elektro-reduk- cionog transform atora na ulazu u Željezničku stanicu s istočne strane. Ta je diverzija izvršena 21. svibnja1942. Akciju je dugo priprem ao željeznički komitet a izvršili su je sekretar partijske ćelije u Ložionici Alek- sa Dragosavac, te komunisti Ivan Kranjčević i Sadik Sadiković. Nakon tc diverzije — izvedene s 12 kg eks­ploziva i s duplikatom ključa transform atora koji je izradio Valent Ivić — čitav je željeznički čvor bio 18 sati bez električne struje. Nakon diverzije izvršioci

173

su upućeni u partizane, ali su pali u ruke ustaškoj zasjedi, te su Dragosavac i Sadiković s trije ljan i, a Kranjčević upućen u logor. Ta je diverzija uzrokovala hapšenje 58 ak tivista na željeznici, i mnogi su se m o­rali povući u ilegalnost i prijeći na slobodni terito rij (Ivić, Novak, Veseli, Debeljak Bil i ostali). Željez­nički je kom itet p lanirao i un išten je G radske plinare, ali se od loga odustalo kako ne bi s trada la djeca u obližnjem dječjem domu.Te je godine uništen u ljevaonici jedan granik. Ustaše su odm ah uhapsili nekoliko radnika, m eđu n jim a i kom unista M atu B istričevića koji je s tradao u logoru. U ljevaonici su uništavani razni m odeli (kalupi), a prilikom lijevanja m esinga ubacivano je željezo i ob­ratno, i tako stvarani neupotrebljivi dijelovi.Ustaške su vlasti nasto jale um an jiti sabotaže in filtri­ran jem svojih agenata, ali su oni veoma brzo razo t­kriveni i sabotaže su i dalje izvođene s jo š većim in­tenzitetom. Sve je to dovelo do toga da je p rodukcija radionice u 1943. bila svega 30 do 40 posto od p red­ratnih kapaciteta, a po tk ra j 1944. i na početku 1945, kad je znatno po rastao broj diverzija partizansk ih je- Jinica, i kad jc u radionici fo rsirana proizvodnja i po­pravak još i m anje. M jesečno je popravljano svega četiri do pet lokom otiva, 30 putn ičk ih i 70 te re tn ih ragona. Osim niza sabotaža, padu produkcije p rido ­nosile su i česte uzbune zbog opasnosti od zračnih napada, je r se radnici nakon završetka uzbune nam ­jerno nisu žurili na svoja radna m jesta , a veoma često >e nisu uopće ni vraćali.Potkraj svibnja 1944. na Glavnom kolodvoru izvršena je diverzija i stradalo je nekoliko njem ačkih vojnika, » 16. kolovoza na istoj lokaciji m in iran je vojni trans- nortni vlak i tom prilikom ran jeno nekoliko n jem ačkih lo jnika i ustaša. Nekoliko dana kasnije, 23. kolovoza, ponovo je na Glavnom kolodvoru m in iran vojni tran s­portni vlak, a 4. listopada eksp lodirao je pakleni stro j na željezničkom nasipu u Branim irovoj ulici. Eksplo­zijom u Željezničkoj radionici, 2. ru jn a 1944, un išteno je šest kovinolokarskih strojeva.1 u slijedećoj godini željezničari n astav lja ju s u sp ješ­nim diverzijam a. Tako je, 12. veljače 1945, na željezni­čkom nasipu kod Savske ceste un ištena jedna lokom o­tiva, a 19. veljače takva je akcija ponovljena.Navedene akcije željezničara odnose se sam o na one na području T rn ja ili u njegovoj neposrednoj bli­zini. Međutim , željezničari su izvršili jo š niz usp ješn ih akcija u ostalim dijelovim a grada, a osobito na o sta ­lim kolodvorima.

9

Željezničari su osobito velik prilog NOP-u dali organi­ziranjem prebacivanja Zagrepčana an tifašista i kom u­nista na oslobođeni terito rij.Područje T rn ja bilo je geto om eđeno sa sjevera že­ljezničkog prugom , sa zapada zatvoreno Savskom ce­stom , a na istoku Heinzelovom ulicom, dok ga je na jugu zatvarala Sava. Na njegovim prilazim a (dva pod­vožnjaka, jedan po thodnik i jedan željezni m ost preko

pruge) postavljene su straže, koje su provjeravale izlaz i ulaz na to područje. Pa iako T rn je nije imalo d irek­tan izlaz iz grada, upravo je T rn je — odnosno njegovi stanovnici i radnici — najviše pridonijelo sigurnoj otprem i Zagrepčana na oslobođeni terito rij i njihovom uključivanju u NOB.Naime, ubrzo nakon početka okupacije grad je bio okružen v išestrukim obručem kontro ln ih punktova i bunkera uz strogu kontro lu saobraćajnica, pa je pu t­n ik bio izložen učestalim kontrolam a. U vlaku je tako­đe r posto jala kontrola, ali je kontro la željezničara bila m an je stroga, pogotovo ako su bili u željezničar­skim uniform am a.Prem a s jećan ju A ntuna B ibera, koji je za vrijem e rata bio neko vrijem e veza izm eđu MK KPH Zagreb i oslo­bođenog te rito rija , sve do polovice 1942. odlazak u partizane bio je ovakav: »Jedan (način, dodatak MKD) je bio taj što bi drug dobio krivotvorenu propusnicu i legitim aciju, norm alno kupio k a rtu i sjeo u putnički vlak. Dobio bi upu te gdje će se jav iti i lozinku, ili bi ga o tp ra tio kurir. Kao 'javke ' radili su najrazličitiji ljudi. Bili su to seljaci, radnici, penzioneri, domaćice. Lozinka je bila znak raspoznavanja, je r nisu uvijek išli isti kuriri. A lozinke su bile vrlo različite i često su m ijen jane. N a ta j je način o tišao u partizane i Vla­d im ir B a k a rić . . . Drugi način bio je kom pliciraniji. Ugroženi d rug dobio bi od željezničara uniform u ili sam o dio uniform e. G djekad sam o sta ru k a p u . . . Ti bi drugovi, noseći dnevnik, putovali kao ložači, kočni­čari, m ehaničari i slično. P rije odlaska m orali su za­pam titi gdje im je rad n a jedinica, gdje se sada vraćaju u bazu itd. N aravno da su m orali naučiti bar najosnov- nije podatke o poslu, na kojem su navodni b i l i . . . Na laj način, noseći dnevnik, o tišao je kao ložač u p arti­zane i Leo Mates.Treći način odlaska u partizane vlakom organizirali su željezničari. Oni su im ali vezu u N ovskoj, Moravicama i jo š nekim stanicam a. Kad bi bilo po trebno da iz Zagreba ode veća g rupa od 20 do 30 ljudi, ili da se pošalje veća količina m aterija la , naši željezničari bi javili vezi u Novskoj ili nekom drugom m jestu, da pokvare m osnu vagu i zatraže popravak, pošto su te popravke vršili isključivo ljud i iz zagrebačke Željez­ničke radionice. U dogovoru s M jesnim kom itetom , vagon s m aterija lom za popravak vage prikopčao bi se kom poziciji određenog dana kad je trebalo da se ot­p rem i ko ja veća grupa. To odašiljan je je dobro funk­cioniralo i r ije tko kada bi došlo do nespo razum a.. .«12 P rem a sjećan ju F ran je Sontakija, oko sredine 1942. upućen je u partizane vagon pun ljud i za koje je pro­pusnice pisala trešn jevačka radnica Štefica Barić. Svi su s re tno stigli na odredište.Dušan K rist, ko ji je stanovao u Jošavskoj ulici 9 i bio zadužen za raspačavanje p artijske štam pe na Tr­n ju , sjeća se da se prebacivalo u partizane putnim nalozim a koje su već žigosane dobivali od zam jenika šefa a la tnice ing. P e tra Segvića. Taj inženjer zaposlio se u a latnici u sv ibnju 1941. nakon što su ga u Novom Sadu o tpustili M ađari. Bio je partijsk i vezan s ing. Borisom Prikrilom i Ivanom Očakom, te je Bijediću davao putne naloge koji su za željezničare imali vri­jednost pu tne karte . Tako je bio prebačen u p arti­

174

zane i Vojo H ofšteter koji je poginuo 1943. u Slavo­niji. Osim Bijedića, na prebacivanju ilegalaca u parti­zane radio je i Marko Bratunić, radnik, koji jc stano­vao u Jarunu 29 i u čijoj kući su ilegalci nalazili kra­tak predah na dugom putu u partizane.Zvonko Kovaček iz ljevaonice bio jc zadužen za preba­civanje ilegalaca iz Zagreba pomoću teretnih vagona. On je na tom poslu radio sve do hapšenja. Otpremljen je u S tan i Gradišku, te se ondje utopio 1944. prilikom pokušaja bijega.Uz željezničke legitimacije se iz Zagreba ne samo iz­lazilo već i ulazilo. Dr Josip Hrnčcvić, tada sekretar Oblasnog kom iteta KPH za Zagrebačku oblast, ušao jc u kolovozu 1943. u Zagreb s legitimacijom »Hrvat­skih državnih željeznica« pod imenom M atije Sarče- vića, željezničkog kontrolora.

7

Od raznih ostalih aktivnosti željezničara i radnika Že­ljezničke radionice treba spom enuti još neke, je r su od izvanrednog značenja za NOP.Prema sjećanjim a M ihajla Pavlića, koji je već 1939. bio u partijskoj ćeliji s Jankom Gredeljem i Savom Zlatićem i još u ljeto 1941. završio diverzantski kurs u prostorijam a željezničke menze u Palmotićevoj ulici, kanali za odlazak u partizane uspostavljeni su i preko Borčeca i preko Sopnice. U Borčec su otprem ani i akum ulatori, napunjeni za partizane u Željezničkoj radionici, je r je proizvodnja akum ulatora u Paspinoj tvornici stavljena pod najstrožu kontrolu.Istim putem otprem an je i sanitetski m aterijal nabav­ljan u Domu zdravlja željezničara u Petrinjskoj ulici. Ing. Petar Segvić sjeća se da su po nacrtu kirurga dra Igora G asparinija u alatnici Željezničke radionice ra­đene i igle za proboj kostiju kojim a se vršila eksten- zija. Do kra ja 1942. poslovođa Kralj je s većim brojem radnika uspio izraditi ilegalno više od stotinu takvih igala od mješavine krom a i nikla, koje su zatim Sego- vić i Gasparini15 otprem ali na oslobođeni teritorij. Željezničari kom unisti bili su inform irani o svemu što se događa na željezničkom čvoru u Zagrebu. Prema sjećanju ing. Borisa Prikrila, u lipnju 1941. Ivan Očak, koji je tada radio u drugom odjelu, osnovao je grupu u kojoj su bili Petar Segvić Pjer, Franjo Dominko Cezar i Dušan Doder. Ta je grupa prikupljala podat­ke o kretan ju transporta , o popravcima lokomotiva i vagona, o m jeram a za isporuke, o izgradnji okloplje- nih vagona, o okružnicam a m inistarstva, o personal­nim prom jenam a, o m jeram a protiv sabotaže i ostalom. Grupa je izrađivala i krivotvorene dokum ente za ile- galce. Nakon što je Očak otišao u partizane, vezu je preuzeo Franjo Culjak Crni, a kad je 1942. godine i Culjak otišao u NOV zamijenio ga je Cezar.

11 A. Biber, Zagrepčani odlaze u partizane. Zbornik 40 godina, 7, Beograd 1961, 25.n Dr Gasparini oklijevao jc s odlaskom u partizane. UhapScn je, otprem­ljen u Jasenovac i ubijen.

Drago Stojaković prisjeća sc da je i Ivan Krajačić nakon povratka iz Španjolske, uzeo iz Željezničke ra dionice nekoliko najpovjerljivijih ljudi radi rada i obavještajnoj službi. Na lom su poslu tada angažiran Ante Lazić, Jovica Vukclić, Slevica Košulić i Slavki Blašković i oni su bili preteče one druge grupe koj; radi do oslobođenja.Željezničari ne bi imali toliko uspjeha da nisu imal brojne pomagače i saučesnike, koji nisu bili partijsk organizirani ali su bili antifašisli. Tako su Ivo i Ankic; Hećimović s Jukom Asančajićem vodili na Trnjansko 11 konačište željezničara. Bilo je posve neupadljive da u konačište dolaze brojni željezničari, pa se lo ko rislilo za održavanje partijskih sastanaka, a tu navrać; i Lutvo Ahmetović. Asančajić kasnije odlazi u partizani i gine, a Hećimović — iako neko vrijeme uhapšen - pomaže kuririm a sve do kraja rata.Iako je sm rtna kazna danonoćno visjela nad glavon svakog komunista, svakog simpatizera i svakog akti vista NOP-a u Trnju, iz dana u dan NOP je imao sv< više pristaša a neprijatelj se osjećao sve nesigurnijin i sve ugroženijim.

8

Djelovanje komunista, skojevaca i antifašista po odje lima Željezničke radionice bilo je veoma značajno z; uspjeh NOP-a, ali još uvijek nije dovoljno istraženo

Iz Prvog odjela Željezničke radionice (administracija poginulo je sedam drugova, od kojih u logoru dva, dol su tri obješena u Vrapču, uoči samog oslobođenj; (Drago Balić i Josip Fošnarić).

Iz Drugog odjela (alatnice) poginulo je 15 drugova. 01 loga šest u logorima. Od 180 zaposlenih u tome odjeli 60 ih je sudjelovalo u NOR-u, a iz rata se mnogi nisi vratili. Radnici odjela bili su izrazito antifašističk raspoloženi. Prema sjećanju Matije Matkovića. nepo sredno nakon ulaska Nijemaca u Zagreb sasla'i su si u nekoj tavanskoj sobici ispod Podvožnjaka (Bijedi ćev stan): Janko Gredelj, Slavko Glavati, Nikola Vodo pija Krampus, Dušan Krist i Ahmct Kapetanović formirali udarnu grupu. Prva akcija Bijedića i Mat kovića u srpnju 1941. bilo je oštećenje elektromotor; koji je davao stru ju strojevima. Zabili su nabijač n; ankeru i kad je Mato Milić ukopčao motor nastao ji kratki spoj i razbuktala sc vatra. Lokomotive su ošte ćivali ubacivanjem komada željeza u zupčanike pre nosnike. U Glavatijevoj grupi radio je i Josip Paljan koji je 1928—1932. izučio zanat u Zanatskoj željezni čkoj školi. On je već prije rata prikupljao Crvenu po moć za obitelji španjolskih boraca, i prenosio napred nu štam pu u Podravinu, povezan sa Vojislavom Kuče kovićem u Mučnoj Rijeci i Karlom Surbekom u Soko lovcu. Za naprednu štam pu i knjižnicu bio je do trav nja 1941. u tome odjelu zadužen i Ivan Očak.U studenom 1941. došlo je u Drugom odjelu do velikil' hapšenja. Bili su uhapšeni i M atija Matković i Miške Plepenić zbog dijeljenja letaka. Matković je na Trgu N (danas Trg žrtava fašizma) bio suočen sa Stjepanom

17:

Peć ni kom koji jc uskoro zatim i ubijen. Nakon 27 dana zatvora, Matković jc pušten, zbog nedostatka dokaza, i ponovo zaposlen u alatnici gdje se osjećao veliki nedostatak stručnih radnika. Iako je taj odjel napustilo 1941. godine 11 kom unista i isto toliko 1942. godine, g rupa Slavka G lavalija bila je i dalje vrlo ak ­tivna. U ožujku ili u travnju 1942. Glavati, Vodopija i M atković un ištavaju čitav njem ački san ite tsk i vlak koji je sta jao kod Ložionice. Za desetak m inuta ta je g rupa dem olirala šest vagona i N ijem ci n ikada nisu o tkrili krivca. Ista jc grupa na Parom linskoj cesti, kod Tvornice pokućstva, ubila njem ačkog podoficira, a bavila se i ostalim ak tivnostim a o kojim a je već govoreno.Na početku 1943. partijsk a je o rganizacija donijela od­luku o likv id iran ju njem ačkog agenta, p rovokatora i kulturbundovca Ivana H esheim era, tokara . Prvi poku­šaj nije uspio, je r se Slavko Glavati ran io pri monli- ran ju bombe kojom je trebalo ub iti toga agenta. Ra­njavanje je p rikazano upravi kao ozljeda na radu , te Glavati ponovo sastavlja bom bu i slav lja pred vrata Hesheimerovog slana na Trgu N. Bombu je prim ijetio poštar, te ju je Gestapo dem ontirao, pa je i laj pokušaj propao. No uporni Glavati tada ipak likvidira H eshei­mera, 6. III 1943, na uglu Branim irove i Palmotićeve ulice, na m jestu gdje je tada bio mali tran sfo rm ato r i gdje se danas nalazi Željeznička in dustrijska škola. Nakon loga. Glavati i Matković odlaze u Zum berak u partizane, i Glavati gine 1944. Zbog a ten ta ta bio je u Željezničkoj radionici uhapšen F ran jo Kolar i ubrzo zatim strije ljan u M aksim iru. Nakon toga odlazi u partizane velik broj radnika iz radionice, osobito oni koji su bili poznati kao an tifašisti.Poslije odlaska G lavalija, rukovodilac udarne grupe postao je Fran jo Capari. U lipn ju 1943. on p reuzim a i partijsku grupu u kojoj su bili A ntun Bahunek, Nikola Vodopija (poginuo u Jasenovcu 1944), S tjepan Vuglek, Fran jo Vlaić i Josip Paljan.Nakon neuspjelog a ten ta ta na novog poslovođu ala t­nice N ikolu Rukavinu, dolazi u D rugom odjelu do no­vih hapšenja, pa i Capari odlazi 19. ru jn a 1943. u NOV, a slijede ga uskoro zatim i ostali kom unisti.

Iz Trećeg odjela (tokarnice i kovačnice) s tradao je u toku ra la 21 drug od toga pe t u logorim a, a šest je ubijeno na drugim m jestim a. 0 doprinosu radn ika toga odjela NOP-u već je m nogo govoreno u ovom poglav­lju, što jc i razum ljivo, je r je tu sve do p relaska u ilegalnost rad io Janko G redelj.Iz toga su odjela, m eđu ostalim a, ub ijen i D ragan Đor- đević (1941. u M aksim iru), Savo Gajić (stradao u Lici 1941), Josip Gočić (ubijen u M aksim iru 1941), Josip Kelcmen (Jasenovac 1941), S tanko Komavli (Zagreb 1943), Milan M iletić (1941. u Bosni), M ilan M irić (Jase­novac 1942), A ntun Tuđen (poginuo 1943. kod Donje Slubice), Vinko Uroić (Jasenovac 1944), Mile V raneš (M aksimir 1941).

Iz IV odjela (montaže lokom otiva) s trada la su u toku ra ta 44 druga, od toga 12 u logorim a. U tom su odjelu radili Vinko Jeđu t (poginuo na Kalniku 1944), Slavko Ježić i E duard K ancir (oba poginula na srijem skom frontu 1944), Ivan Lasić (s trije ljan 1941. u Šibeniku),

Dušan M amula (ubijen 1941. u G ornjoj Dubravi), S tje­pan Pećnik (jedan od osnivača p a rtijske organizacije u Željezničkoj radionici, ubijen 1942. u Jasenovcu), Vi­k to r Renko (ubijen 1944. u S taro j Gradiški), Zvonimir šn e le r (stradao u Karlovcu 1945), Antun M atečić, ak­tivan član »Željezničara« od 1925. i ostali. U tom su odjelu radili i sek re ta r partijske organizacije Franjo Culjak i Drago Stojaković.Prem a sjećanjim a Josipa Kovačića Važnog, koji je također m nogo rad io u »Željezničaru«, taj je odjel bio osobito ak tivan u raspačavanju ilegalne štam pe za čitavu radionicu. Sve do hapšenja , 3. ožujka 1943, Kovačić je p rim ljenu štam pu raspačavao u svim odje­lim a Željezničke radionice i Ložionice. Odjel je gotovo čitav o tišao u partizane.Prem a sjećanjim a V jekoslava Razdraza, koji je radio u tom odjelu i jo š 1924. godine postao skojevac, poli­c ija je u od jel m ontaže lokom otiva ubacivala razne doušnike ali n ije u sp jela e lim in irati rad p a rtijske orga­nizacije. Razdraz je , 3. ru jn a 1941, bio uhapšen zbog sum nje da je p rikup ljao N arodnu pomoć. Uspio se opravdati tim da n ije p rikup ljao novac za N arodnu pom oć već za p osm rtn i fond željezničara, te je nakon šest m jeseci zatvora pušten . Ponovo je uhapšen na početku 1943. i upućen u starograd išk i logor, gdje je ostao do 17. I 1945, kad je u P isarovini zam ijenjen za njem ačke oficire.

Iz Petog odjela (kolnice) poginulo je u ra lu 40 radnika, od toga 17 u logorim a. M eđu nastradalim a nalazimo sta re pa rtijc e Josipa F la jše ra (Jasenovac 1942), Vladu Grula (Lika 1943), E dvarda H eskyja (uhapšen 1942, a ub ijen u Lepoglavi u travn ju 1944. Hesky je bio stup »Zeljezničareve« prve m om čadi četrdesetih godina, te ra tn i s ek re ta r p artijskog kom iteta željezničkog čvora), Ivana Kovačića (ub ijen u norveškom logoru 1943), An­tuna M raka (skojevac od 1930, a p a rtijac od 1932, ub ijen u Rakovom potoku 1942), D ragutina Sontakija (član P artije od 1935, ub ijen 1943. u S taro j Gradiški), Ivana Š ifta ra (Rakov potok 1941) i ostale.U tom e je o d je lu na poticaj F ran je C uljka form irana ud a rn a grupa ko ju je prvo vodio Nikola M ardjetko, a zatim Vinko Vrbka, koji je upravo 1941. završio večer­n ju sred n ju tehničku školu i poslije ra ta postao inže­njer.

Iz Šestog odjela (ljevaonice) stradalo je u ra tu sedam drugova, ali su gotovo svi radnici ljevaonice radili za NOP i pom agali narodnooslobodilačku borbu. U tom e je od jelu rad io Velim ir Hesky, Edvardov brat. Hesky je rođen 3. V 1911. u Rijeci i od 1920. je živio u Zagrebu kao is ta rsk i izbjeglica. Uhapšen je 1942, kao sek re ta r p a rtijsk e organizacije na željeznici, i stradao je oko sredine trav n ja 1944. u Lepoglavi.U ljevaonici su vršene b ro jne sabotaže kvarenjem mo­dela ili izradom pogrešnog odljeva. U kolovozu 1943. S tjepan Paljan je s M atom Bertičevićem onesposobio desettonsku dizalicu u tom e odjelu, a Zvonko Kovaček je bio veoma ak tivan u rad u na prebacivanju ilegalaca u partizane. Prem a sjećanju M artina Kovačićeka, upra­vitelj ljevaonice bio je za vrijem e ra ta Perisutti, de­mobilizirani o ficir bivše jugoslavenske vojske i veliki naganjač radnika. M eđutim radnici su bili suborci Ada­

176

ma Vajganda i S tjepana M alarića — istaknutih boraca za radnička prava — pa su bili vješti borci. Martin Kovačićek je unosio u radionicu ilegalni m aterijal i u proljeće 1942. postao kandidat Partije. U odjelu jc form iran i NOO, a članovi su se sastajali u Kovačićc- kovom stanu, u Kupskoj 21, ili u stanu Vjekoslava Kovačićeka, u Glinskoj 10. U prvoj polovici 1944. Mar­tin Kovačićek je postao član Partije, istodobno kad i Dominik Uroić, te je uključen u ćeliju Rudolfa Maru- šića i Vjekoslava Dorčića. Razvili su se razni oblici ilegalne aktivnosti, a osobito prebacivanje oružja iz domobranskog magazina na slobodni teritorij uz po­moć Ivana Cara, m odelstolara. Prema Kovačićekovim sjećanjima, ta je ćelija uspješno radila do 1945. i 1946. je Kovačićek postao sekretar osnovne partijske orga­nizacije u ljevaonici.

Iz Sedmog odjela (stovarišta) poginula su tri radnika u partizanim a a dva u Jasenovcu. Među prvima su Stjepan Haram ina (u NOV-u od 1942), Mušan Zahirović (skojevac od 1926) i Milan Hacek, a u drugoj skupini Radivoj Fišbajn i Adam Ivanuša.0 stradalim radnicim a Ložionice nemamo podataka. Međutim m iniranje transform atora izveli su radnici Ložionice na inicijativu S tjepana Debeljaka Bila. Na­kon te diverzije, u Ložionici je uhapšen velik broj rad­nika, ali je grupa Blaža G ranatira osta la netaknuta. Uspostavljena je veza s Nikolom Korakom, Franjom Burićem, Mišom Jurjevićem i Zagorskim, a na T rnjan­skom zavoju 30, u G ranatirovom stanu, održavaju se partijski sastanci sve do ru jna 1943, kad je došlo do velike provale u partijsku organizaciju Ložionice. U­

hapšeni su Iverić, ing. Knežević i Zagorski. Da bi iz­bjegao mučenja, Zagorski sc ubio skočivši s petog kata. Sekretar partijske ćelije za strojovođe i lo/ačc bio jc u to vrijeme Pero Smut, a na početku 1944. on vodi i NOO.U siječnju 1945. ponovo dolazi do novih hapšenja. U- hapšeni su Mihajlo Jurjcvić, Stjepan Vuglck, Pctričić, Zovko, Sever, Novak i ostali, tc su Korak, Smut i Gra- nalir prešli u ilegalnost, a uskoro zatim preko Ivanje Rijeke na slobodni teritorij. Sve partijske dužnosti u Ložionici preuzeo je Franjo Burić koji nije bio kom­prom itiran i dalje je uspješno radio do oslobođenja. Sabotažnih akcija u Ložionici bilo jc u toku čitavog rata. Obično je zanemarivano čišćenje lokomotiva pa su imale slabu vučnu sposobnost, a često su kotlove čak zabetonirali kamencem, pa su lokomotive ostajale na otvorenoj pruzi.Ovdje navedena zbivanja donesena su prema sjećanji­ma boraca i sudionika NOP-a u Željezničkoj radionici i Ložionici. Sjećanja nisu jednaka ni po sadržaju ni po obimu, i često osim ponavljanja ima i nekih nepo­dudarnosti, je r svaki navodi svoja sjećanja sa svoga borbenog m jesta i položaja. Zbog loga mnogi dogadaji još nisu valorizirani, iako su vjerojatno svi navedeni, pa ih lako treba i gledati, pri čemu je ostavl jena široka mogućnost da se upoznaju neslaganja o ocjeni nekog događaja i da se javnosti objave nova gledišta, pogledi i tako stvore zaključci koji će ostati budućim generaci­jam a. Uključivanje svih sudionika u tu problematiku bio bi značajan doprinos proslavi 40-godišnjicc NOB-a i socijalističke revolucije.

12 Zagrebačko Trnje 177

Visoko i ponosno uspravno stoji nova desetokatnica od stakla, čelika i betona, /grada političkih organizacija SRH, prva kuća na izdignutoj obali Save, prethodnica neboderskih višekatnica slobodnog Zagreba.Pogled s prometne Avenije bratstva i jedinstva ka prizemnim kućercima na presušenom negdašnjem Uičkom potoku, što je na početku našeg stoljeća dovodio bujićnu vodu od Tuškanca, Martinovkom i Vrbikom na vrtlarska imanja trnjanskih zemljoradnika Marka Cekovića i prvih vrtlara u tome dijelu T rnja Antuna i Tcrczijc Baltner, koji su s kćerkom Jozefinom ovamo doselili iz Osijeka. Vrlo napredan vrtlar Baltner upošljavao je stručne radnike čak iz Slovenije. Za svoje povrće imao je stalno prodajno mjesto prije ra ta na Jelačićevu trgu. Jozefina je bila tada mlada prodavačica te se zatim udala za Vinka Soršaka koji zdušno nastavljaše tastovu vrtlarsku tradiciju. Soršakovi u staklenicima još i sada uzgajaju cvijeće i prodaju ga na Trešnjevačkoj tržnici.

NOP i položaj radništva u trnjanskim tvornicama za vrijeme drugoga svjetskog rata

Metalske i elektrotehničke tvornice

1

Metalci i kom unisti Željezničke radionice i Ložionice usmjeravali su ponašanje radništva i stanovništva či­tavog T m ja, pogotovo metalaca. Metalci su uvijek bili avangarda radničkog i komunističkog pokreta.To je pokazalo i radništvo Tvornice »Ventilator« na Radničkoj cesti 32.Vlasnik »Ventilatora« bio je ing. Pavao Koporčić koji je studirao u Pragu i bio antifašist. On je u svojoj tvornici skrivao kom uniste i omogućio štam panje i sklanjanje ilegalne štam pe u prostorijam a tvornice, pa tu dolazi M arijan Krajačić, Pavle Pap Šiljo, pa i Tito, a radio je tu neko vrijem e i sin Đure Đakovića Stipe.U »Ventilatoru« je bilo mnogo komunista, pa ustaše drže tu tvornicu pod strogom kontrolom za čitavo vrijeme okupacije. Od vremena do vremena vrše se racije, pa je prilikom jedne takve racije bio uhapšen i narodni heroj Rudolf Kroflin koji je radio kao ko- vački radnik.' Već 1942. Koporčić je bio proglašen za nepouzdanog, ali je neki podmićeni ustaša uništio nje­gov dosje u policiji pa Koporčić živi u Zagrebu do oslobođenja.Prema sjećanju Josipa Bahorića, odmah nakon početka okupacije, pod rukovodstvom Josipa Cazija form irana je grupa koja je p rikupljala oružje od simpatizera, vozila ga u »Ventilator« automobilom ing. Koporčića, i vršila diverzije. U toj su grupi bili: Andrija Gržinić, Rudolf Kroflin, Ivan Sabol i Tomo Vrabec. Vrabec i

BILJEŠKE

1 Rudolf KroHin (LcniSte kod Tuhclja, 5. VI 1916. - 14. XII 1941). Radio kao kovaćki pomoćnik u »Ventilatoru«. UhapSen 11. VII 1939. za Štrajka metalskih radnika, bio je nakon okupacije ćlan Drugog rajonskog komiteta KPH za Zagreb i organizator udarnih grupa TcSko ranjen, 14. IX 1941, u Vrbanićcvoj ulici podlegao je mućenjima.

Bahorić zapalili su i vojnički senjak ali jc požar bit primijećen i ugašen. Na početku srpnja 1941. Bahorić Gržinić i Ante Milković, član MK KPH, htjeli su na gaznom minom minirati vlak s naftom, ali je naišat brzi vlak pa jc stradao samo poštanski vagon.Radnici »Ventilatora« spasili su već 1941. jednog bje gunca iz Kerestinca. Bio je to Joža Turković, ranjer pri bijegu, koji se sklonio u Stupniku kod nekoga se ljaka. Obaviješteni o tome, radnici »Ventilatora« po slali su u Stupnik tvorničkog šofera Alojza Valečić; koji je Turkovića dopremio u Zagreb. Turković se i Zagrebu liječio do ozdravljenja, a zatim otišao u NOV Prema sjećanju Lutve Ahmetovića u međutvornićko ćeliji »Ventilator« bili su Grga Starčević, metalac, Got lib i Janko Zrinjšćak. U takvoj klimi rad komunist: bio jc zamjetljiv i ne jenjava za čitavo vrijeme rata U 1943. formiran je u »Ventilatoru« ilegalni NOO i kojem rade Živan Bijelić, Aleksandar Binički, Miro slav Korbar, Mato Kveštek, Ivan Sokol, Tomo Vrabec i ostali. Intenzivno se čitavo vrijeme rata prikuplj: Narodna pomoć od 30 radnika, a 10. ožujka 1942. uhap šcn je Stjepan Slefanovac Tomo, jer je još 1942. po čeo prikupljati Narodnu pomoć od Marohnića, Ivan: Kiša, Dragutina Ronija i Matije Fonovića i predavat Eduardu Heskom Gladnom i Otmaru Hočevaru. Bio jc osuđen na dvogodišnji logor, i 19. travnja 1943. otpra ćen u S taru Gradišku gdje je i ubijen. Iz »Ventilatora« stradali su mnogi radnici, bilo kao žrtve ustaša, ili u partizanskim redovima. Prema spomen-ploči. postav ijenoj na ulazu u tvornicu, život je u ratu izgubio 21 radnik »Ventilatora«. Na prvom mjestu je istaknui narodni heroj Rudolf Kroflin, a zatim su nanizana ova imena: Miško Balen, Drago Belušić, Ante Bezek, Drage Blažičko, Tadija Boban, Drago Broz, Stipe Đaković Baltazar Ivančok, Ivan Karlić, Zvonko Kavurić, Stje­pan Kletuš, Antun Langeneker, Dušan Mamula, Drago Margetić, Adolf Pondeljak, Mato Radonić, Stevo Šafa- rić, Milan Sodrić i Stjepan Stefanović.Zarade su u »Ventilatoru« bile određene kolektivnim ugovorom od 1. X 1940, ali su, 20. IX 1941, ustaše iz-

179

IZ T V O R N I C E -VENTILATOR-KQIf '.LI I’O D ZAm A •' K O M U N I S T I Č K E PARTIJE HRVATSKE STO’f K B R A N I K U SL O B O D E U BORBI PRO TIV FA; i Z \ 1941 - AM-5 ZA N A C I O N A L N O I SOCIJALNO OSL< <■ DIF.NIP N'AsIH N A R O D A POLOŽILI SVOIE ZIVQ

N \ R O D N I HEROJ KROFLIN RUDOLF

BALLN o .ISKO - BELLI ŠIĆ D R A G O • BEZEK A N R L A/ IC KO D R A G O • BORAN TA DUA - BROZ DR 1GIAKOVI.Č STIPE ■ I V A N C Q K B A L T A Z A R • KARE IV A N • K A V U R I Ć Z V O N K O • K L E T U S STJEPAN I. \ N G E M KL a A N T U N • M A M U L A D U s a N ■ v CiETK D R A G O ■ P O N D E L JA K ADOLF • R A D O N , M A T O ■ SAFARIĆ S T E V O T O D R I Ć MILAN - s T A l ’i

STIFPAN - STEFA NOV IĆ S T I f P A N

Spomen-ploča na zgradi »Ventilatora« na Radničkoj cesti 32

dali jedinstveni kolektivni ugovor za sve tvornice te vrste, pa su iste zarade imali radnici »Ventilatora« i radnici tvornice »Radiator« Thiera Polanda u Zelinskoj22. U sprkos višekratnom povišenju skuparinskog do­platka, zarade su bile slabe. Na početku 1943. s tro jo ­b ravar u »Ventilatoru« im ao je satn icu od 55 kuna. To je nom inalno bilo mnogo, ali je stvarna vrijednost te zarade bila m inim alna.

2

Tvornica turp ija A. Faber i sin zapošljava po tkraj1941. godine 55 radnika ali se postepeno ta j b ro j — zbog nestašice sirovina sve više sm anjivao. Na isteku1942. reducirana je tvornici i s tru ja na 10.500 kW h za tri m jeseca, pa je i to djelovalo na sm anjivanje pro­izvodnje. O ak tivnostim a radn ika te tvornice na sadaš­njem stupn ju istraživan ja nem a podataka.

3

Tvornica b a te rija i galvanskih e lem enata Josipa i Ru- dolfa Paspe, poznatija pod nazivom »Croatia«, rad ila je na K oturaškoj cesti 69 čitavo vrijem e rata , ali su u njoj izrazito jak i ljevičari, pa se mnogo rad i za NOV. V jero jatno nisu slučajno prvi poziv na u stanak CK KPJ od 22. VI 1941. raspačavali upravo neki radn ik te tvornice i F ran jo Mikulčić.Na početku okupacije radništvo te tvornice nalazilo se u tarifnom pokretu, je r je kolektivni ugovor, ko ji

je sklopio, 20. V III 1940, Savez industrijsko-zanatskih radn ika sa satn icam a od 4,5 d inara, bio sada nepo­voljan. I bez službenih pregovora, vlasnik je sam po­visio zarade nekvalificiranim radnicim a za 10°/o, a kva­lific iran im radnicim a za 15%, a zatim se uporno bo­rio za b rašno i o stale sirovine po trebne za proizvod­n ju b a te rija , p rije teći vladi o tpustom 200 radnika. U jesen 1941. zarade rad n ik a bile su regulirane jed in­s tvenim kolektivnim ugovorom , a u 1942. tvornica b a te rija in teg rirana je s elek tro tehničkom radionicom »Paspa« i zaključeno je da treb a sagraditi svlačionicu za radnike, blagovaonicu i da treba uopće poboljšati h igijenske i zaštitne uv jete rada u tvornici.U ožujku 1942. započelo se ipak s o tpuštan jim a radni­ka zbog nestašice sirovina. Prva redukcija zahvatila je 30 udanih žena.N a sred in i 1942. p roizvodnja ba te rija stavljena je pod nadzor, te tako isk ljučena civilna po trošn ja i mo­gućnost p rebacivanja akum ulatora i ba te rija partiza­nim a. Na čelo »Veleobrta Paspe« postavljen je po­v jerenik, i sve je bilo podređeno ra tno j proizvodnji. Radnički povjerenici izgubili su još 1942. svaki utjecaj na regulaciju zarada i položaja radnika, pa 1944. ime­novani predsjedn ik radničk ih povjeren ika Ju rica Hanž podnosi ostavku, iako je to bilo prilično opasno, je r se sm atralo sabotažom .U Paspi sve više jača NOO, form iran u to vrijeme. U tom odboru rad i M arija Lasić, M arija Poznić i još tr i aktivista, čija im ena n ije bilo moguće usta­noviti. Prem a sjećanju M ilana A ndrašića o radu pete partijsk e ćelije Četvrtog ra jona, u prikup ljan ju Na­rodne pom oći osobito je aktivna bila M arija Poznić, radnica »Croatie«.

180

Kemijske tvornice T rnja

1Na području T rnja bilo je nekoliko kemijskih tvornica. Gradska plinara. Plinara jc u toku rata radila punim kapacitetom sve do listopada 1944. Dnevno jc proizvo­dila najviše oko 22.000 m3 ugljenog plina, a od listopada1944. proizvodnja, zbog nedostatka ugljena sm anjuje sc na 15.000 m3 ali i dalje ima trend pada. Unatoč zimi,23. XI 1944, proizvedeno je samo 11.000 m3 plina, u prosincu dnevna proizvodnja ne prem ašuje 9000 m3, a 25. III 1945. prije podne plina je gotovo nestalo. Iako je plin bio važno energetsko sredstvo, na teme­lju Oblasne odluke ing. Horvatić je odredio, 27. IX 1944, znatno sniženje plinskog tlaka i obustavljanje rada u drugoj peći. Kako se vidi iz dnevnika proizvod­nje plinare u H istorijskom arhivu u Zagrebu, 26. XI1944. počeo se obustavljati i rad treće peći, pa je proizvodnja reducirana na trećinu predratne. To je vrijeme čestih uzbuna, a za vrijem e bom bardiranja,22. II 1944, proizvodnja je posve obustavljena. Plinska mreža pretrp jela je neke štete i od bom bardiranja u studenom 1944. česte uzbune i nestašica specijalnog ugljena sve više koče proizvodnju plina, pa se redu­cira i plin i radništvo. Kućanstva u 1944. dobivaju plin samo četiri sata dnevno, pa to izaziva velike poteškoće u priređivanju hrane. Osim toga, tlak je plina bio tako slab da se na plinskim štednjacim a jedva kuhalo. Sm anjen je i broj radnika. Od 150 radni­ka, zaposlenih po tkraj 1941. na proizvodnji plina i 109 radnika zaposlenih na održavanju instalacione mreže u gradu, ostalo je na poslu po tkraj ra ta samo 70 starijih radnika, a ostali su ili mobilizirani u dom obranstvo ili prebačeni u druge industrijske pogone.Kao i prije G radska plinara ima i u ra tno doba za­jedničku upravu s E lektričnom centralom i Gradskim vodovodom s prostorijam a u Gundulićevoj ulici. Po­ložaj radništva je i sada određivan »odozgo«, s tom razlikom da plaće nije određivalo gradsko zastupstvo — je r se ono i ne sastaje — već gradonačelnik W erner sam u dogovoru s užim odborom.Sve do 1944. na snazi je bio kolektivni ugovor koji je sklopio HRS s upravom još 17. II 1941. Umjesto po­višenja plaća, zarade su se povećavale skuparinskim dodacima nakon što ih je odobrio Ured za kontrolu cijena i nadnica. Povremeno je radništvo dobivalo i neku pripomoć, ali je položaj bio veoma težak, je r je snabdijevanje u gradskoj aprovizaciji bilo nedovoljno i neredovito.P artijska organizacija u Plinari postojala je od 1937. i u prvoj su ćeliji bili Mihajlo M artinović, Vilim Zaić i Mato Hećimović.U toku ra ta u toj su partijskoj organizaciji radili: Mirko Antolić, Antun Bere (član KP od 1942), Paško Dumić (član KP od 1943), Mato Hećimović (član KP od 1937), Blaž Kalinski (član KP od 1941), Milan Laškarin (član KP od 1942), Ivan Lukež (član KP od

Lukež, Mraz i Mrkša pred spomen-ploćom svojih palili drugova u Plinari

1941), Mihailo Martinović (uhapšen još 19. II 1935. zbog komunizma i osuđen od Suda za zaštitu države, a za­tim opet uhapšen 4. X 1940. zbog raspačavanja blo­kova za španjolske dobrovoljce), Ivan Mrkša (član KP od 1944), Antun Perković (član KP od 1939), Jo­sip Starešina (član KP od 1939), Josip Spičck (član KP od 1939, Stjepan Terihaj (član KP od 1944), Vilim Zaić (član KP od 1939), Stjepan Županić (član KP od 1943) i ostali.Većina tih komunista i stanuje u Trnju (Martin Sta­rešina na Trnjanskom nasipu, Antun Perković u Novim Krugama 23, Mihajlo Martinović u Rapskoj 2 itd.), i iako potječu iz raznih krajeva Hrvatske, svoju su komunističku aktivnost vezali uz to područje. Zapažena je djelatnost komunista Gradske plinare na raspačavanju ilegalnih letaka i prikupljanju Narodne pomoći. Osobito je istaknuta ličnost Mihajla Martino- vića, člana Četvrtog rajonskog komiteta, ubijenog od ustaša 1942. godine, i Josipa Starešine, koji je uhva­ćen na bijegu iz Kerestinca i ubijen zajedno s Ivanom Krndeljom i ostalima na Dotrščini. Ubijeni su i Antun Bere (obješen 1944) i Antun Perković (1944), dok su Blaž Kalinski i Alojz Vidiček poginuli u partizanima. U zgradi Gradske plinare, na Radničkoj cesti Đure Đakovića 1, njima je postavljena spomen-ploča. Dje­lovanjem komunista širio se krug komunističkih sim­patizera i osnivani su kružoci i oni se kasnije pre­tvaraju u narodnooslobodilačke odbore koji prikuplja­ju pomoć za partizane i šire antifašističku propa­gandu. U Plinari je NOP pomagalo potkraj rata oko 35 radnika, što je veoma mnogo, kad se zna da je Plinara u to vrijeme imala samo 70 stalnih radnika. U partijsku ćeliju Gradske plinare primani su i rad­nici iz Vodovoda i Električne centrale i oni su zatim

181

u svojim poduzećim a osnivali NOO-e, iz kojih su se Formirale sam ostalne partijske ćelije. K om unisti Pli­nare djelovali su isto lako i u Tvornici akum ulatora »Munja«, pa je G radska p linara bila jezgra kom unis­tičke aktivnosti m eđu određenom vrstom gradskih rad­nika, ali opreznosti radi sk ladišta oružja i sastanci nisu održavani na području T m ja već izvan toga ra ­jona (u stanu Terihaja u Boškovićevoj 7b, u stanu Alojza Vidičeka u Hatzovoj 27, u stanu Ivana M rkše u V randučkoj 11a, u stanu Ivana Lisca na Heinze- lovoj 30, u stanu M irka Antolića na Ja ru n u i velikom broju drugih m jesta). Veoma aktivni bili su revo­lucionari Lukež, M raz i M rkša.Djelovanje kom unista i njihovih sim patizera u Pli­nari osjećalo se na svakom koraku. Svi su radnici morali biti članovi HRS-a i slušati govore zajedniča­ra Vjekoslava Blaškova, ali je nezadovoljstvo radnika raslo. Iako su još po tk ra j 1941. štra jkov i bili zabra­njeni. u studenom 1943. došlo je do pokre ta u kojem je sudjelovalo gotovo cjelokupno radništvo gradsk ih poduzeća. Naime, radništvo je zatražilo da radničk i povjerenici postavljeni od u staške vlasti podnesu os­tavke, je r da poslodavac i tako sve odluke donosi sam, te da » ... ove odluke na upravo izazovan način vrie- tlaju radništvo i pogađaju njihove m ateria lne i druš- tvovne interese«, pišu tada radnici u predstavci H r­vatskoj radničkoj kom ori u Zagrebu. R adništvo se žali na velike razlike u plaćam a izm eđu radn ika i nam ješ­tenika i na beneficirani položaj posljednjih , p ri čem u treba ukazati i na to da je i svrstavanje radn ika grad­skih poduzeća u šest kategorija otežavalo jed instveni istup radnika. G radonačelnik W erner pokušao je da s nešto hrane um iri radništvo, ali je ono i dalje nezado­voljno, je r kad » . . . se sadašn je zarade usporede sa realnim cienam a živežnih nam irn ica na trž ištu , onda m oram o otvoreno reći, da su radnici g radsk ih prirad- nih poduzeća radili za oko 35 p u ta m an ju realnu nad­nicu nego što je to bilo u god. 1939«. Najvišu nadnicu od 238 kuna imalo je sam o 5% radnika, većina je bila na najm inim alnijoj nadnici od 114 kuna, a jo š je uvijek bilo radn ika koji nisu dobili sta lnost. Takva je nadnica omogućavala k upn ju litre m lijeka. V je­koslav Blaškov, iz vodstva HRS-a, n ije više ni p ri­jetnjam a, a kamoli p ropagandnim govorim a, uspijevao um irili radnike gradsk ih poduzeća, pa je B laškov od predsjednika vlade d ra Nikole M andića zatražio da se m ijen ja politika prem a gradsk im radnicim a i osudi postupak gradskog načelnika W em era (bivši m esar), je r se sam o tako može spasiti » . . . naše društvo od očaja i rasula«.Radnike je osobito vrijeđalo to š to su se od polovice1942. plaće u n u ta r po jed in ih skupina određivale p re ­ma raznim fak torim a a osobito prem a »pouzdanosti«, tj. po političkom k rite riju . N edefiniranost po jed in ih k rite rija omogućavala je velike razlike u prim anjim a, ali su i isplate svakih 14 dana (prije svakih sedam dana), slabo snabdijevanje, zak idanja na ob iteljskim doplacim a radnika koji su stanovali izvan grada i ostalo pogađali sve radnike. Stoga usprkos te ro ru bro j sim patizera i kom unista u Gradskoj p linari raste. Od tri odbora N arodne pom oći sa 30 ak tiv ista u 1941.

godini, u 1942. već rad i sedam odbora sa šezdeset ak­tivista, a 1944. i 1945. pom aganje NOP-a veoma je po­većano. Učestali su odlasci u partizane, a uređaji Pli­nare često su se kvarili i zbog sabotaža i zbog istro­šenosti u ređaja .Pokret o tpo ra iz dana u dan jača. I kad su ustaše na­redili, 5. sv ibn ja 1945. u 23 sata, da se u kom ornim pećim a spali njihova kom prom itira juća dokum enta­cija, rukovodilac proizvodnje spriječio je izvršenje te naredbe izjavom da će čitava P linara s tradati. Ustaše prije te oružjem i riječim a, ali plinarci ne popuštaju, štiteći narodne in terese grada u kojem rade. I kad su se ustaše povukli, zapalivši doprem ljenu arhivu u dvorištu Plinare, radnici P linare je gase i spašavaju dragocjenu dokum entaciju o zločinim a okupatora.

2

Osim P linare na Radničkoj cesti rad ile su u toku rata još tr i kem ijske tvornice.»Industrijsko građevno poduzeće A ntuna Resa« na Radničkoj cesti 27. rad i sve do k ra ja 1943. i proizvodi više b ru sn i p ap ir nego što asfa ltira ceste. Na zahtjev radn ika izvršena je, 6. V III 1941, rev ir:jc kolektivnog ugovora, a nakon toga postavljeni su radnički povjere­nici odozgo. Plaće je kasn ije određivao U red za cijene i nadnice, pri čem u su najlošije prolazili radnici u o d je ljen ju asfa lta koji u ožujku 1942. nisu dobili po­višicu od 25%, iako ju je dobilo radništvo ostalih od jeljen ja . I p ri povišici na sredini 1943. radnici te tvornice n isu dobili m aksim um od 24 kune na sat, već sam o 18 do 20 kuna. Osim toga, u to vrijem e snabdijevanje je radn ika toliko otežano da je uprava zatražila propusnice za sedam radn ika koji bi iz unu­tra šn jo sti donosili h ran u za radništvo.

3

»H rvatska ind u strija k a tran a d.d.« (HIK) na Radničkoj cesti 29. dočekala je p roglašenje ustaške države s veom a nezadovoljnim radništvom koje je upravo u to vrijem e štra jkalo . K ako bi se radništvo um irilo, up rava je uv idjela da m ora poboljšati plaće, te je 17. IX 1941. po tp isan kolektivni ugovor za 73 radnika i dvije radnice. Velika in flacija ubrzo je obezvrije­d ila dobivene povišice, pa su novi pregovori vođeni 27. veljače 1942. i nadnice povišene za približno 25%. M jere o u ređ en ju radnih odnosa i stručn ih postro jb i u svibnju 1942. po tpuno su onemogućile vođenje po­jed inačnih bo rb i za povišenje zarada. Zarade se tada za tu tvornicu regulira ju zajedno s Resom, pri čemu uprave nasto je da radnici p rim aju što m anje, je r je š tra jk kao sredstvo borbe b io zabranjen. Nezadovoljst­vo radn ika odrazilo se na niskoj proizvodnosti. Od1943. posto ji i ilegalni NOO K atran u kojem rade M irko Kanceljak, R ajm ond š ik ić , S tjepan Tajbor i S tipe Ugarković, p a je uz sabotaže organizirano i pom aganje NOP-a.

182

Mosterova tvornica laka i boja na Radničkoj cesti 43. i Heinzelovoj 58 posluje sada pod nazivom »Tvornica laka i boja«. Zbog slabih zarada, radništvo se od travnja do ru jna 1941. nalazi u tarifnom pokretu, i kolektivnim ugovorom, 27. IX 1941. poboljšane su plaće za 44 radnika i 19 radnica u tvornici laka i 47 radnika i 8 radnica u tvornici boja. Međutim o ka­kvim je plaćama riječ najbolje pokazuje podatak da su kvalificirani radnici prim ali 560—900 kuna tjed­no, a nekvalificirani znatno manje.To poduzeće država na početku 1942. »prodaje« ing. Lorkoviću. Zbog niskih zarada, radništvo je posred­stvom HRS-a ponovo zamolilo povišicu plaća, ali je uprava to odm ah odbila. Na pregovorima u Hrvatskoj radničkoj komori uprava je izjavila da se radi na jedinstvenom kolektivnom ugovoru za sva poduzeća te vrste, i odbila svake daljn je pregovore. Međutim, radništvo je bilo nezadovoljno dobivenim zaradama, i u svibnju 1943. izviještena je Radnička komora da u odjeljenju um jetnog gnojiva radnici samovoljno istu­paju iz posla, i da se u roku od šest mjeseci izmije­nilo na radu oko 120 radnika. Uprava se žali i na nisku proizvodnost, a radnički povjerenici izjavili su predstavniku HRS-a Oriću kako oni ne mogu dje­lovati na radništvo da m anje izostaje s posla i boije radi. U siječnju 1944. rad je ograničen, zbog nestašice sirovina a zatim i obustavljen.Na ponašanje radnika te tvornice svakako djeluje to što je u tome poduzeću uoči ra ta radila Vikica Dym, udana kasnije za ing. B ranka Tučkorića, koju su obje­sili ustaše, 4. XI 1944, kao sek retara MK Zagreb, i kojoj je na zgradi te tvornice podignuta spomen-ploča. Tu je radio i Zvonko Fink, šef knjigovodstva, koji je prikupljao Crvenu pomoć, a čiji rad nastavlja La- dislav Parfant,1 boraveći ilegalno u Zagrebu do trav­nja 1943. Parfant je akciju prikupljan ja Narodne pomoći organizirao i u tvornici Antuna Resa, a vjero­jatno i u H rvatskoj industriji katrana, pa ta poduzeća već tada pokazuju izraženu tendenciju integriranja, što je i provedeno poslije rata, u Kemijskom kombinatu, [legalni NOO u sastavu: Jerko Bakarić, Ivan Cvetko, Ivan ćirković, Josip Hitil, Josip Jeršek, M arijan Kut- nić. Vid Novak, Julio Premužek, Andrija Srećec i Josip Veselić radi i u Mosteru, pa je pomaganje NOP-a intenzivno i kontinuirano.

4

5

Na T m ju se nalazilo i skladište S tandarda i Shella. U prvom je poduzeću u toku ra ta radio Albin Lugarić čiji je stan služio za konspirativne sastanke a žena mu je bila aktivistkinja AFŽ-a.

1 I Parfantu jc podignuta spomen-ploča na zgradi Kemijskog kombinata u Ulici Đ. Đakovića 43. Parfant je bio član Mjesnog komiteta KPH za Zagreb, i ubijen je 5. IV 1943. upavSi u us talku zasjedu.

U 1944. u Shelu postoji NOO kojim rukovodi Mijo Jakšić, kojega su objesili ustaše neposredno prije oslo­bođenja grada.

Prehram bene tvornice Trnja

Osim sitnih pekara na T m ju, u toku drugoga svjet skog rata rade samo dva poduzeća prehambene struke: Zagrebački paromlin d.d. i Tvornica čokolade, bombo na, marmelade i jestivih ulja »Grič« Ivana Kohcka na Pilama I br. 10.

1

Zagrebački je parom lin od 1941. do 1945. radio za vojsku i gradsku aprovizaciju, i bio je više-manjc ipak u stalnom pogonu. Mlinom je upravljao povjere­nik i meljava je bila već 1941. preudešena na melja­vu kukuruza, a u 1943. i na meljavu soje, prosa i sačme od kukuruznih klica, pa i za ljuštenje graška.Mlin je poslovao s dobitkom, i 1943. je na proizvodne troškove izdano više od 24,000.000 kuna. Zbog ne­dostatka rezervnih dijelova, mlinska postrojenja su se u toku ra ta veoma istrošila, pa je nakon rata trebalo izvršiti rekonstrukciju i ponovo preorijentirati mlin na m irnodopsku proizvodnju.O položaju radništva u mlinu za vrijeme rata ne zna­mo mnogo. Radništvo nije rado napuštalo zaposlenje u mlinu, je r se dio zarade dobivao u brašnu, a ono se uvijek moglo zamijeniti za drugi oblik hrane, obu­će ili odjeće. Primajući deputat u brašnu, mlinarski radnici nisu imali krušne karte već su ih morali de­ponirati u upravi mlina.Broj radnika varira, i u srpnju 1943. rade u mlinu 124 radnika. Zarade su bile regulirane kolektivnim ugovorom, te je i 15. IV 1942. potpisan kolektivni ugovor da bi se uskoro nakon toga zarade određivale zakonskim odredbam a odozgo. Ložači i strojari imali su posebni kolektivni ugovor sve do kraja rata. U1943. položaj m linarskih radnika se počeo naglo po­goršavati, a povremene povišice plaća nisu mogle po­kriti skupoću životnih troškova.U mlinu je pod rukovodstvom Tome Brodarica i Drage Aleksića djelovao Kotarski odbor Narodne po­moći, te su i radnici paromlina pomagali novcem i m aterijalim a NOP.

2

U Tvornici »Grič« radilo je 90 radnika i proizvodnja se sve više usmjeravala na proizvodnju marmelade. Vlasnik toga poduzeća bio je režimski čovjek, pa je uspijevao nabavljati sirovine za proizvodnju i u vri-

183

jem e kad su slične tvornice presta le raditi. Položaj radnika bio je reguliran kolektivnim ugovorom, 28. V 1941, a nakon toga su povrem eno radnicim a davane poviSice. Potkraj 1942. i to poduzeće pogađa redukci­ja stru je , kasnije posvem ašnja nestašica sirovina obu­stavlja i rad toga poduzeća.

T ek stiln e tvorn ice Trnja

1

Tekstilna industrija T rn ja životari u toku ra ta zbog nestašice sirovina. Radi se gotovo isključivo za vojsku, pod strogom paskom policijskih agenata i doušnika. Tekstilna idustrija »Ivančica«, na Zavrtnici 18, za­pošljavala je po tk ra j 1941. godine 94 kvalificirana, 40 polukvalificiranih i šest nekvalificiranih radnika, od­nosno 68 radnika i 72 radnice. Prem a evidenciji iz loga vremena, 105 radnika n ije im alo nikakav posjed, pa je očito da su sa 128 djece ti radnici živjeli veoma teško. Ni kolektivni ugovor od 10. lipn ja 1941. ni kolektivni ugovor za čitavu tekstilnu stru k u iz 1942. tisu osiguravali radništvu norm alnu egzistenciju , pa su troblem i p rehrane iz m jeseca u m jesec sve više rasli. U 1944. radnici zah tijevaju da im se dio zarade is- tlaću je u tkanini, je r je kuna bila po tpuno obezvri- leđena.Tvorničko zem ljište, koje n ije bilo po trebno za proiz­vodnju, dano je radnicim a da na n jem u urede svoje vrtove, je r je radništvo gladovalo. U tvornici se pre- ađuje čak i konoplja, je r je uvoznih sirovina također

ive manje.Radništvo je veoma nezadovoljno zaradam a i odnosom tprave. Zato n ije slučajnost š to je u toj tvornici m je­sečno p rikupljano oko 3000 kuna pom oći od sam o 32 radnika, i što su deset radn ika i jed n a radnica iz »Ivančice« izgubili život u toku rata . Radnici »Ivan­čice« ukonačavali su ilegalce i općenito pom agali NOP. N ajistaknutija ličnost u tvornici b io je svakako Ivan Curi. Rođen u Sisku, 8. IX 1908, on je već 1935. bio liapšen zbog kom unizm a. Rukovodi p rikup ljan jem Na­rodne pomoći u tvornici do k ra ja 1941, kad je o tišao u partizane i poginuo.Mijo Spoljar Miškec, rođen u B istri 1. V 1921, bio jc već 24. IV 1939. hapšen zbog š tra jk a u »Ivančici«. Također je p rikupljao N arodnu pom oć od radnika. Uh­vaćen od ustaša , bio je osuđen u veljači 1944. n a de­vet mjeseci logora, i ta m u je kazna produljena, 3. XI 1944, još na da ljn jih devet m jeseci a zatim je ubijen. S istog razloga uhapšen je, a zatim ubijen, i Geza Tota, rođen u Velikoj Kanjiži 10. V 1907. On je organizirao prikup ljan je pomoći u Tekstilnoj tvornici »Čvrsnici«, te je osuđen na 18 m jeseci logora, tj. na sm rt. Na p rikup ljan ju Narodne pom oći b io je u »Ivančici« angažiran velik bro j ljudi. Iz policijskog dosjea Mije S poljara vidi se da su prilozi p redavani Vladi Gluhaku, Ivanu Curlu, D ragutinu Ivančiću (koji

je o tišao 1942. u partizane), A ntunu Nađu do odlaska u partizane, Slavku R ibariću (1943. uhapšen i ubijen), Ivanu Novoselcu i F ran ji S tanišiću. Anka Podkrajc prikup lja la je za partizane odjeću i obuću, a radnice su organizirale i šivanje odjeće za partizane.Iz tvornice je nastradao i Nikola Sekula, rođen u Du­bravi kod Otočca 1911. godine. On je jo š 1935. bio hap­šen zbog nagovaran ja radnika u tvornici H ahn i Net- te l u Branim irovoj ulici da ne šiju odjeću za N je­m ačku. K asnije se jako angažirao na ak tiv iran ju Adži- jine S tranke radnog naroda i budući da je stanovao u U gljanskoj 20, bio je veoma aktivan na području T rn ja .Osim njih , stradali su i S tjepan Lacković, Mato Ma- tijašić, V ilma Mužević, Ivan Novak i Tomo Zdelar, pa im je kolektiv »Pobjede«, ko ja se danas nalazi u pro­s to rijam a »Ivančice«, podigao 1959. na ulazu u tvor­nicu spomen-ploču.

2

Tvornica b raće H olzner u Radničkoj cesti 20 postaje odm ah nakon početka okupacije vlasništvo Ivana Pandžića, i dobiva novi naziv »Čvrsnica«. Tvornica je rad ila također za vojne po trebe, i zapošljavala je u listopadu 1941. godine devet kvalificiranih i 67 nekva­lific iran ih radnika, tj. 26 rad n ik a i 50 radnica. I to su bili p ro leteri, je r je sam o 16 radn ika posjedovalo kućice i nešto zem lje. P laća im se u vrijem e listo­padske anke te k re ta la u rasponu od 500 do 3800 kuna.U 1942, zbog nestašice sirovina, dolazi do ograničenja rad a na 40 sati. O kupator n ije zadovoljan produktiv- nošću rada, i oko sred ine 1942. provedena je istraga zbog sabotaže i nerada. Radnički povjerenik Julka Antonović rek la je tada istražnoj kom isiji: »Kako nas p laća ju tako ćem o i raditi« , što je bilo veoma h rab ro , je r se i za m anje riječi odlazilo u logor. Radnici su bili veom a solidarni, i Geza Tota iz »Ivanči­ce« organizirao je i u toj tvornici p rikup ljan je N arodne pomoći. U studenom 1941. dolazi do kraće obustave rad a u znak so lidarnosti zbog nepravilnog o tpusta dv iju radnica. No nestašica sirovina d jelu je dalje na redukc iju rada, te je , unatoč o tpustu im ućnijih rad ­n ika u studenom 1942, rad ograničen na 30 sati tjedno. Oko sred ine 1943. dolazi do d a ljn jih redukcija i o t­pušteno je ponovo 70 radnika, te nako toga tvornica životari sve do k ra ja ra ta .

3

M ehanička tkaonica »Zora« u R apskoj 52 im a u lis­topadu 1941. godine 51 radn ika i 19 radnica. Tvornicu je u kolovozu 1941. p reuzeo Đ uro Uroić, i im ala je također rad iti za vojne po trebe. Zbog nedostatka si­rovina, tvorn ica rad i sa sve slabijim iskorištavanjem kapaciteta. Po tkraj 1942. sm jela je tvornica za tri

184

mjeseca potrošiti samo 28.000 kWh električne energije, a kriza sirovina i zatim kriza energije u 1944. godini još više ograničavaju proizvodnju.

4

Tvornica čarapa »Silk« u Supilovoj 7 prodana je 1942. Marku Mašinu, te posluje pod novim nazivom »Ja­dran«, tvornica čarapa i bojadisaona. Zbog velikih potreba čarapa za vojne i civilne potrebe, u tvornici u listopadu 1941. radi 86 kvalificiranih, 15 polukvali­ficiranih, i osam nekvalificiranih radnika, odnosno 33 radnika, 64 radnice i 12 osoba ispod 18 godina. U1942. broj radnika je čak nešto veći nego 1941, je r je »Jadran« bila jedina tvornica čarapa na tome područ­ju Hrvatske. Međutim potkraj 1942. i ta tvornica ot­pušta 30 radnika, a zatim su slijedili sve češći prekidi rada, je r Zajednica za tekstil nije mogla osigurati »Jadranu« potrebne sirovine.Radništvo »Jadrana« bilo je poznato po revolucionar­nosti. Nakon zabrane URSSJ-a potkraj 1940, svi su radnici potpisali p ro testno pismo banu, pa su zbog toga svi m orali platiti globu od deset dinara. Za vrijeme rata u tvornici je 35 radnika davalo priloge za Narodnu pomoć. Iz tvornice su se iznosile gotove čarape, prodavale, i u tržak slao partizanim a. Odbor je bio sastavljen od Andrije, Anđele i Mije Horvata, S tjepana Jam brovića i M atije Šege, a sastanci odbora održavali su se kod Mije H orvata u Supilovoj 13, Va- lenta Jurasa u M režničkoj, a često i na Savici kod Save u ljetnim danima.Prema sjećanjim a M atije Sege, koji i sada stanuje na području T m ja, već 1941. organizirana je među rad­nicima Tvornice ulja. Gradske plinare. Ivančice i Silka partijska ćelija, a Šego i Miško Horvat bili su prvi kandidati. Šego kaže da je u tvornici bio organiziran i NOO, i da je tvornica »bila nepresušno vrelo kadrova za ilegalni rad i borbu«.U vrijeme partijske kandidature Sego je dobio za­datak da izlijepi ilegalne plakate u T m janskoj ulici, od Savskog nasipa do Paromlina. Sego piše: »Na plakatima je preko petokrake zvijezde pisalo: 'Živjela velika O ktobarska revolucija’. Po povratku s posla stavio sam plakate u n jedra i biciklom se odvezao do Savskog nasipa, te počeo lijepiti plakate, ali su me prim ijetila tri policajca na konjim a i pojurila za mnom. Ipak, uspio sam im biciklom preko S trojarske ulice i današnjeg Lenjinovog trga umaći u grad.« I dalje: »Ilegalne letke dijelili smo tako da bi jedan od nas trojice išao naprijed i osm atrao, drugi je išao pozadi, a treći ulagao letke u poštanske sanduči­će, a gdje nije bilo njih ostavljali bismo letke na ulaznim vratima. Obavezno smo išli u one ulice ko­je su bile najgušće naseljene, kao područje Kanala, Trnjanske, Jankovačke, Bosutske, Sprečke i drugih ulica. Mnogi su se radnici poslije hvalili u tvornici kako im netko šalje letke poštom.«U veljači 1942. Sego je bio uhapšen i osuđen na tri godine robije a poslovođa Silka je uspio uništiti tašnu punu Seginih letaka. Sega je oslobođen tek početkom1945. zamjenom za njemačke zarobljenike u Pisarovini.

Tvornice papira na Trnju

Na području Zavrtnice i Radničke ceste nalazilo si nekoliko poduzeća tc struke. Zbog golemih količi na papira i papirnatih vreća, koje su bile potrebni ustaškoj adm inistraciji, tvornice papira rade čitavi vrijeme rata. Na Zavrtnici 17 nalazila se Zagrebački tvornica papira, koja m ijenja ime u »Hrvatska indus trija papira«, »Golub«, tvornica papirnate robe d.d. »Bales d.d.« izrada papirnatih vrećica. Nalazeći se n; istom prostoru, radništvo tih triju tvornica dolazi i česte međusobne kontakte i proživljava istu sudbinu Sve tri tvornice bile su vezane uz židovski kapital s time da je Zagrebačka tvornica papira imala većim dionica ostalih dvaju poduzeća. U Zagrebačkoj tvornic papira od 50.000 dionica u vrijednosti od 10,000.001 kuna najviše dionica imala je obitelj Freund i Ljubi Cuković iz Srbije, te d r Vjekoslav Kisovec. Dionici inozemaca i Židova zaplijenjene su odlukom Mini starstva narodnog gospodarstva, odjela za obrt, vele obrt i trgovinu već 16. V. 1941. u korist države, pa ji tako ta tvornica, čija jc vrijednost 31. XII 1942. pro cijenjena na 229,877.828 kuna, postala državna. Dio nička glavnica »Goluba« bila je samo milijun kuna pa je sa Zagrebačkom tvornicom papira i ta tvornic; postala vlasništvo države. Isto je bilo s »Balcsom« H rvatska industrija papira imala je potkraj 1941. go dine 525 radnika, »Bates« 90 radnika, a »Golub« sami 30 radnika. U sve tri tvornice postavljeni su radničk povjerenici koje je predložio proustaški HRS. Railniš tvo je sve do zakonskog uređivanja nadnica na sre­dini 1942. bilo plaćeno na temelju kolektivnih ugo vora koje je sklapao HRS. U Zagrebačkoj tvornici pa p ira takav je ugovor načinjen 25. kolovoza 1941, a i »Golubu« i »Batesu« te Tvornici papirnate robi (prije St. Kugli) 18. IX 1941. Prema tim kolektivnin ugovorima satnica nekvalificiranih radnika kretala st oko 12 kuna, a kvalificiranih radnika 18 kuna. Tvornice su radile prilično neredovito, ovisno o siro vinama, pa je radništvo neprestano živjelo u strahu oi

Radnici Zagrebačke tvornice papira pokraj uništeno: stroja 1942. godine

185

o tpuštan ja , je r je takvog »čišćenja« bilo već oko sre­dine 1941. godine.Državni povjerenik u Zagrebačkoj tvornici pap ira bio jc d r A. Hondl, ali su tvornicu faktički i dalje vodili Zidovi, izuzeti od progona, s ing. K anceljakom , tehnič­kim ravnateljem . Zam jenik državnog povjerenika Rubčić bio je nezadovoljan tom poštedom Zidova, pa je u pism u povjereniku H rvatske radničke kom ore Vjckoslavu Blaškovu opisao prilike u tvornici, sabo­taže, nedolazak radnika na rad i iznio m išljen je da jc tvornica puna neprija te ljsk ih elem enata i da treba poduzeti radikalne m jere radi san iran ja tvornice.U Zagrebačkoj tvornici pap ira uoči ra ta bilo je, za­hvaljujući radu Ivice Lovinčića, do ista m nogo sim pa­tizera kom unista. U ilegalnom NOO-u, form iranom 1943, bili su Meho Bašić, Ivan Brčić, F ran jo Fabijan- čić. Marko Grlić, M arko Korenić, Ivan Krček, Slevo K rkanić, Josip M esaroš, Josip Tonković, F ran jo Voj­voda i ostali a NOP je pom agalo 55 radnika.Mnogi radnici su poslije 1943. otišli na oslobođeni te ri­torij, a nekoliko ih je i poginulo u borbam a, te su im 1959. godine radnici Zagrebačke tvornice papira postavili spomen-ploču. Za vrijem e ra ta prilično je radnika bilo hapšeno i p roganjano, a neki su radili pod stalnim nadzorom ustašk ih vlasti.

Drvna in d u str ija

Tvornica pokućstva Javor d.d., u Parom linskoj 77, u kojoj je p rije ra la radio A ndrija Žaja, i u čijoj je blizini stanovao Ivan Tom anić im a već p o tk ra j listo­pada sam o 17 radnika. Drvna m asa se sve teže dobav- Ij u Zagreb, pa to poduzeće u 1942. obustav lja konti­nuirani rad.Prazna su i stovarišta drva i ugljena. G rad oskudi­jeva u drvu, je r partizani na oslobođenom te rito riju nisu dozvoljavali da se drva sijeku i o tp rem aju u ne­p rija te ljska uporišta , a uz to su i sm etn je u saobraćaju bile tolike da se prevozio sam o m aterija l za ra tne potrebe.

G rađevinarstvo

U toku ra ta gradilo se malo, i to uglavnom za po trebe rata . Većina građevinara — koji su u m eđuratnom razdoblju radili u Zagrebu — vratili su se u m ala m jesta i na sela, a velik bro j b io je m obiliziran u dom obrane. Prodavaonice građevnog m aterija la na M iram arskoj cesti 20 (Julio D eutsch i ostale) opustje ­le su, čekajući bo lja vrem ena.

U takvim p rilikam a i Tvornica keram ičkih proizvoda »Pilot d.d.« posluje u nepovoljnim uvjetim a, pa je i nezadovoljstvo radnika veliko. Kako bi prim irili rad­ništvo uoči proslave jednogodišnjice NDH, radništvu su »poklonjene« higijenske p rostorije za ručavanje, p rosto rije s tuševim a i svlačionice, ali su istodobno radni odnosi u ređeni posebnim zakonim a i radništvu je oduzeta i posljednja m ogućnost borbe za bolje zarade. Nakon toga su nadnice zakonskim putem ne­koliko p u ta povisivane, ali uvijek nedovoljno s obzi­rom na porasle troškove života i sve težu nabavu hrane. S toga u s rp n ju 1944. radnici mole da budu uvršten i u Sred išn jicu aprovizacionih poduzeća radi o psk rbe dodatn im količinam a brašna, je r su faktički bili gladni.U takvoj sred in i m ogao je kandidat za člana KP Ivan Jand riček p rikup lja ti u »Pilotu« i m eđu građe­vinskim radnicim a N arodnu pomoć, te je uspješno rad io do oslobođenja grada. U ilegalnom NOO-u bili su osim Jandričeka: Janko Fijelić, Mićo Ivanović, Đuro i Tomo Jagić, Josip Ju rak , Alojz Kovač, Andri­ja K rčm arek, V alent K ujek, S tjepan Licitar, Drago Ložnjak, V ik tor Lojen, Josip M aršić, Franjo, Miško i S tanko Nonka, Benedikt Novak, D ragutin Petrović, Ivan Podhraški, Ivan S aurer, Mijo Sever, Leopold Slosen, nekoliko Vrbanovića, Rudolf Vrdoni i ostali. D jelovanjem an tifašista angažirano je na pom aganju NOP-a oko 1500 građevinskih radnika Zagreba, koji su se i sam i u teškim ra tn im uvjetim a jedva probi­ja li kroz život.T rn janska parna ciglana d.d. u toku ra ta stupa u likvidaciju, pa j e '1941. poveden likvidacioni postupak.

S k lad iš ta

Na S tro ja rsk o j cesti 6 posto jalo je skladišno i otprem - ničko društvo »Siod d.d.«. Na početku okupacije iz- v lašteno je u korist države, i tu je radilo oko 19 sta l­nih i više desetaka sezonskih radnika. 0 prilikam a radn ika u tom e poduzeću i u »Renovi« na M iram ars­koj 16 nem am o podataka, p rem da možemo pretposta­viti da je i radništvo tih poduzeća bilo također pove­zano s NOP-om posredstvom uličnih odbora.I na k ra ju ovog poglavlja možem o reći da je u go­tovo svakoj tvornici T m ja posto jao odbor Narodne pomoći, odnosno ilegalni NOO. I dok su ustaše služ­beno držali upravu u tvornicam a, kom unisti i njiho­vi sim patizeri u tvornicam a prikuplja li su N arodnu pom oć za borce i njihove obitelji, prikuplja li podatke i om etali proizvodnju, te je neprija te lj održavao pro­izvodnju sa sve većim naporom , usprkos prije tn jam a i učestalim hapšenjim a sum njivih.

186

Oslobođenje zagrebačkog Trnja 8. svibnja 1945.

Borbe za oslobođenje Zagreba vodila je 28. udarna slavonska divizija, proslavivši tako dvogodišnjicu svoga osnutka. Divizija je 5. svibnja osvojila Petrinju a tada nastavila prem a Zagrebu. Borbe su se vodile kod Lekenika, Turopolja i Kravarskog. Uz pomoć tenkova, razbijena je obram bena linija ustaša ispred Zagreba. Partizanske su se jedinice odm arale na liniji Mraclin — Uče — Kravarsko. Došlo je ponovo do borbe u Mraclinu, je r se grupa ustaša i Nijemaca probila do Velike Gorice. Preciznom vatrom artiljerijske brigade i borbom prsa u prsa ustaše su se m orali povući u Veliku Goricu koju su partizani oslobodili u noći 7. na 8. svibnja.S tjepan Cerjan, Trnjanin, sjeća se tih borbi ovim rije­čima: »Ujutro 8. m aja jedinice naše divizije, potpomog­nute tenkovima i a rtiljerijskom vatrom počele su pro­bijati put prem a Zagrebu. Bilo je to zaista pravo pro­bijanje, kroz gomile vojski svih mogućih vrsta. Domo­brani, ustaše, Nijemci, grupice četnika, sve se to iz­miješalo. Negdje nam je pružen o tpor, negdje su nam nam se sklanjali s pu ta i sakrivali po jarcim a, baram a i šikarama, a najčešće bježali put velikih mostova, koji su preko Save vodili u Zagreb. Još jednom pokušali su ustaše tenkovima da nas odbace od Zagreba, kako bi omogućili izvlačenje jedinica i kako bi dobili vre­mena za rušenje mostova. Trebalo je rad iti brzo i energično. Prvo što je naredio kom andant divizije bilo je da se snažnom artiljerijskom vatrom parali­zira rad neprijateljskih tenkova. Zatim se svim a r­tiljerijskim oružjim a tukla cesta u pravcu Zagreba, kako bi se o tjeralo sve što bi sm etalo brzom nastupa­n ju naših tenkova. S tenkovima pošla je 21. brigada. S njom se nalazio kom andant divizije narodni heroj Radojica Nenezić. Cesta je predstavljala strašnu sliku. Na njoj su i lijevo i desno ležala izmrcvarena tjelesa

BILJEŠKE

1 Taj je most izgladila 1939. godine Brodska tvornica žcljcznićkih vozila i stajao je oko 7.«00.000 dinara (Narodno blagostanje, 2*. XI 1936, 783).

životinja i ljudi, razbijena kola i automobili, napuštani i uništeni dijelovi artiljerijskog oružja. S \e je to bih djelo naših artiljeraca. Cestom su nastupali tenkovi a lijevo i desno od ceste širio se naš s tre ljač k i s tro j Desno krilo približavalo sc Otoku kraj sela B undcka gdje je bio odašiljač Radio-slanice Zagreb. K apetan Jure Devčić sa 4 do 5 partizana odvojio se iz s tre lja č ­kog stroja. Potrčali su prema slanici, iznenada upali i osvojili je. Netko od osoblja slanice ukopčao je aparat, kapetan Jure Devčić govorio je preko mi­krofona:— U ovom momentu preko Savskog mosta prelaze jedinice Narodnooslobodilačke vojske u Zagreb. Gra­đani grada Zagreba, dočekatje dostojno svoje oslo bodioce!Kod Velike Mlake iz sela Hrašćc opet nas je dočekala žestoka vatra, ali na nju kao da sc nije nitko osvrtao Ni jedan od boraca nije ni glavu sagnuo, a kamo li da je legao.Desno od nas već smo nazirali Zagreb, a ravno ispred nas veliki luk novog mosta,' našeg prvog cilja. Među borcima nije se moglo čuti ništa drugo nego samo:— Naprijed! Naprijed!Sve je to smelo ustaše. Partizani su posjedali na ten kove. Tenkovi načičkani partizanima, jurili su u Za greb. Za nekoliko minuta prvi tenk prešao je most iza njega drugi i treći. Ustašama nije uspjelo minirali most. Zadatak je bio izvršen. Odmah iza tenkova sti­gao je drugi balaljon koji se prebacio preko mosta i zauzeo položaj lijevo i desno od njih. Među prvima koji su bili na mostu bio je komandant divizije R Nenezić i komandant brigade Blaž. Majstorović Subara’8. svibnja u 11 sati i 45 minuta mnogi građani Zagreba prvi puta ugledali su one koje su tako željno očekivali. Tenkovi, puni partizana, ulazili su bez otpora u Za­greb. Iz kuća na Savskoj cesti, izlazili su građani, grlili borce, nudili ih cigaretama, pićem, hranom i voćem. Iz grada trčali su građani ususret. Zaustavljali su bor­ce i pitali za braću, muževe, očeve, sinove, sestre i kćeri. Masa naroda povećala se. Tenkovi su polako

187

prolazili kroz špalir razdraganih građana, obasipani darovima, p itan jim a, poklicima.Dok su borce 2. i 3. balaljona 21. brigade pozdravljali građani grada Zagreba I. balaljon 21, 17-a i B rdska brigada još su do kasno poslije podne vodili borbe sa razbijenim dijelovim a ustaških jedinica, koje su na­stojale da se probiju prem a Zagrebu ili dalje na Za­pad, desnom obalom Save prem a Sam oboru.390 m rtvih, oko 400 ran jen ih i 390 zarobljenih nepri­jateljskih vojnika, dakle u jednom danu skoro 1200, sa ogrom nom količinom raznog ratnog m aterija la bila je bilansa naših borbi loga dana. Bio je to naš dopri­nos u borbi za konačno oslobođenje zem lje, a napose grada Zagreba. Bio je to ujedno najljepši način pro­slavljan ja druge godišnjice 28-e U darne Slavonske di- ■ izi je.«-'rim sjećanjim a Stjepana Cerjana, reproduciran im 1951. ia Radio-Zagrebu u povodu deselogodišnjice ustanka laroda Jugoslavije, nije po treban kom entar. Slavon- .ku divizija — sastavljena dobrim dijelom i od Zagrep­čana, pa i T rn jana, kao što pokazuje slučaj C erjana, jslobodila je borbom Zagreb s južne strane. Stoga bi >e i Savski most trebalo da zove »Most oslobođenja«, sao što se most izgrađen 1959. zove »Most slobode«, er se na tom m jestu nalazila skela kojom su Zagrep­čani odlazili u partizanske jedinice i na oslobođeni erito rij za vrijem e rala.V iprem e za oslobođenje Zagreba počin ju teći od po- ovice 1944. godine.viakon što su NOO-i u kolovozu 1944. pretvoren i u >dborc JNOF-a, oni su uza sve one zadatke koje su an ije obavljali NOO-i, imali i zadatak da priprem e tslobođenje Zagreba uz najm an ja razaran ja . Povjer- jivim kanalim a oslobodioci Zagreba saznali su za mje- ;ta na kojim a bi neprija te lj mogao pružiti o tpor, i mali su točne podatke o radu svake tvornice, pa je i tslobodenje Zagreba teklo gotovo planski.,’eć nekoliko dana nakon oslobođenja prve tvornice ta T rnju počinju raditi na čelu s određenim povjere- ticima, pa se nabavlja ugljen na p linaru , žito za Zagre- >ački parom lin i život se svaki dan sve više norm ali- :ira.Treba posebice naglasiti da je prvi p redsjedn ik Pri- remenog gradskog narodnog odbora za grad Zagreb

takon oslobođenja bio D ragutin Saili, član KPJ od 919. i sek re ta r partijske organizacije u Željezničkoj adionici u Zagrebu do 1929. dakle Zagrepčanin koji e bio životom i dugogodišnjim d jelovanjem vezan za n o le te rsko i radničko Trnje.

! Slava Ogrizović, Ljudi i događaji koji sc nc zaboravljaju, Zagreb 1953. 232— 1.

188

Dragutin Saili, dugogodišnji radnik Željezničke radionice i prvi predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora grada

Zagreba 8. V 1945. godine

Prva partizanska straža na Savskom mostu poslije oslobođenja Zagreba 8. svibnja1945. godine

Prvi miting u oslobođenom Zagrebu 1945. godine

Prilozi

Izbor korištene literature

Opća djela

Clndrić P., Grički milenij. Kulturno-povijesna panora­ma, Zagreb 1965.Fleischmann A., Razvitak Zagreba od najstarijih vre­mena do danas, Zagreb (s. a.).Horvat R., Prošlost grada Zagreba, Zagreb 1942. Kampuš I.-Karaman I., T isućljetni Zagreb. Od davnih naselja do suvremenog velegrada, Zagreb 1975. Maruševskl O., Zagrebačke teme objavljene u deset godišta časopisa »Kaj« (1968— 1977), Zagreb (1979) i Kaj, 3—5/1977, 142—147.Szabo G., S tari Zagreb, Zagreb 1941, drugo izdanje, Zagreb 1971, predgovor, bilješke i tum ačenja F. Bun- taka.

Pregled istorije Saveza kom unista Jugoslavije, Beograd 1963.Zagreb jučer, danas, sutra, I—II, Zagreb 1965 (Zbirka članaka o povijesti grada).Zagreb, Enciklopedija Jugoslavije 8.Izbor knjiga o Zagrebu, Zagreb 1974. Šapirografirano. U Gradskoj knjižnici izradili S. Vuković-Mottl i D. Stiglić.

U rbanistički radovi

Buntak F.( Zagreb u vrijem e H erm anna Bol lea, Život um jetnosti, 26—27, 1978, 118—121.Cvitanović Đ., A rhitektura m onumentalnog historiciz- ma u urbanizm u Zagreba, Život um jetnosti, 26—27, 1978, 127—160.Dobronlć LJ., Prilog za poznavanje najstarijih posjeda zagrebačkog Gradeca, Zbornik naučnih i knjilevno-

■umjetničkih priloga bivših đaka i profesoru zagreba­čke klasične gimnazije o 350-godišnjem jubileju 1607— — 1957, Zagreb 1957, 601—619.Dobronlć Lj., Periferija Zagreba u 19. stoljeću. Iz sta­rog i novog Zagreba, II, 1960, 271—291.Dobronlć Lj., Radnička naselja u Zagrebu u loku de­vetnaestog stoljeća. Iz starog i novog Zagreba, III, 1963, 117—129.Dobronlć Lj. Topografija zemljišnih posjeda zagreba­čkog Kaptola prem a izvorima XVIII i XIX stoljeća. Rad JAZU, 286, Zagreb 1952, 171—256.Gorenc M.( Ostaci antiknog groblja u Držićevoj ulici i počeci urbanizacije užeg područja grada Zagreba, Iz starog i novog Zagreba, II, 1960, 9—28.K olado Z., Problemi urbanističkog razvoja Zagreba, Iz starog i novog Zagreba, III, 1963, 281—301. Marinovlć-Uzelac A., Socijalni p rostor grada, Zaercb 1978, 131—137.Maroević I., Život i djelo arhitekta Ive Zemljaka, Iz. starog i novog Zagreba, V, 1974, 229—255.Mohorovićić A., Analiza historijsko-urbanističkog raz­voja grada Zagreba, Rad JAZU, 287, Zagreb 1952, 27— —51.Prem erl T., Zagrebačka moderna arhitektura između dva rata. Iz starog i novog Zagreba, V, 1974, 191—206. Timet T., Prilog poznavanju stambene izgradnje Za­greba, Iz starog i novog Zagreba, III, 1963, 271—279. Timet T., Stambena izgradnja Zagreba do 1954. godine, Ekonomsko-historijska analiza, Zagreb 1961. Vikić-Belančlć B., Obilježje i kronologija grobova novo- otkrivene antikne nekropole u Držićevoj ulici u Za­grebu, Iz starog i novog Zagreba, II, 1960, 29—46.Vinski Z., Ranosrednjovjekovni arheološki nalazi u Zagrebu i njegovoj okolici, Iz starog i novog Zagreba, II, 1960, 47—65.Žuljlć S., Zagreb i okolica. Utjecaj gradskog organiz­ma na regiju, Geografski glasnik, 26, 1964, Zagreb 1966, 65—178.

195

Hrvatska, Razvoj arh itek tu re i urbanizm a između p r­voga i drugoga svjetskog rala. Enciklopedija likovnih um jetnosti, 2.Zagrebačka m oderna a rh itek tu ra između dva rata , 30. XII 1976. — 15. I 1977, Muzej grada Zagreba (katalog izložbe).

Djela o revolucionarnom radničkom pokretu

Sentić M., Lengel-Krlzman N., Revolucionarni Zagreb 1918—1945. K ronologija, Zagreb 1979.Ugarković S., Očak I., Zagreb grad hero j. Spomen-obi- lježja revoluciji, Zagreb 1979.

Kom unistički pokret i socijalistička revolucija u H r­vatskoj, Zagreb 1969.Žene H rvatske u radničkom pokretu do aprila 1941, Zagreb 1967.

Do 1918.

B untak F., Dem onstracije na zagrebačkim ulicam a u proljeće 1903, Iz starog i novog Zagreba, I II , 1963, 177 —236.B untak F., Zagreb u tisuću devet sto tina i sedm oj godini, Iz starog i novog Zagreba, IV, 1968, 251—282.Cazl J., Počeci m odernog radničkog pokreta u H rvat­skoj. Od prvih radničkih d ruštava do osn ivanja Soci­jaldem okratske stranke (1880— 1895), I—II, Zagreb 1958, Cecić V., Od prve proslave do prve zabrane (Iz h isto ­rije Prvog svibnja u Zagrebu i u H rvatskoj), Zagreb jučer, danas, sutra, I, Zagreb 1956, 176—191.Cecić V., Prva proslava Prvog m aja u Zagrebu. Crveno proljeće. Svjedočanstva o Prvom m aju, Zagreb 1958, 35—44.

Cecić V., Put zagrebačke žene do socijalizm a, Zagreb jučer, danas, sutra, I, Zagreb 1956, 192—206.Dobronlć Lj., Radnička naselja u Zagrebu u toku de­vetnaestog stoljeća. Iz starog i novog Zagreba, III, 1963, 117—129.

Gross M., B orba zagrebačkih radnika za sindikate (1890 — 1895) Iz starog i novog Zagreba, I, Zagreb 1957, 238 —265.

Gross M., Socijaldem okratska s tranka H rvatske i Sla­vonije i Narodni pokret 1903, H istorijski zbornik, 1954, 33—84.

Gross M., Socijalna dem okracija u H rvatskoj i politika »novog kursa«. Radovi Filozofskog faku lte ta Odsjeka za povijest, 2, Zagreb 1959, 5—38.

H rabak B., Socijaldem okrati H rvatske, Slavonije, Sre- m a i Is tre u »prevratu« 1918. godine, Zbornik H istorij­skog institu ta Slavonije i Baranje, 9, Slavonski Brod 1972, 111— 143.K napič-Krhen C., Neki podaci o ekonom skom položaju radnika u Zagrebu 1880— 1900. godine, Putovi revolu­cije, 7—8, 1966, 103—109.K napič-Krhen C., Prilog upoznavanju nekih važnijih događaja iz radničkog pokreta u Zagrebu do osnivanja Socija ldem okratske stranke (1883— 1894), Kaj, 3/1973, 102— 110.K orać V., Povjest radničkog pokreta u H rvatskoj i Slavoniji, I. Zagreb 1929, II, Radnički sindikati, Zagreb 1930.Kovačevlć I., Ekonom ski položaj radničke klase u H r­vatskoj i Slavoniji 1867— 1914, Beograd 1972.Kovačev V., Ideološke i političke borbe u radničkom pokretu H rvatske i S lavonije 1917—1919, I—II, Istorija radničkog pokreta, Zbornik radova, 3, Beograd 1966, i 4, 1967.M ateljan-Spoljarić S., Iz radničkog pokreta u Zagrebu 1860. do 1914. Iz starog i novog Zagreba, I II , Zagreb 1963, 131— 142.Novak M., Socija ldem okratska s tran k a H rvatske i Sla­vonije i generalni štra jk , Zagreb 1951.O štrić V., O snivanje prve radničke stranke u H rvatskoj (u povodu 70-godišnjice Socijaldem okratske stranke H rvatske i S lavonije 1894), Putovi revolucije, 5, 1965, 141— 164.O štrić V., »Složni — bit ćemo moćni!« U povodu stote ob ljetnice Zagrebačkog obrtničko-radničkog društva za m eđusobno podupiran je i naobraženje, Kaj, 3/1973, 3— 19.P rib ić B., O zdravstveno-socijalnim prilikam a radništva u Zagrebu prvih godina XX stoljeća. Liječnički vjesnik, 2/1968, 159—164.S tru g ar V., Jugoslavenske socijaldem okratske stranke 1914— 1918, Zagreb 1963, 187—246.Tom ac E., R eorganizacija socijalističkih sindikata u H rvatskoj u razdoblju 1906—1910. godine. Putovi re­volucije, 7—8, 1966, 110—134.Tom ac E., Socija ldem okratska s tranka H rvatske i Sla­vonije u aneksionom razdoblju (Od pada vlade Hrvat- skosrpske koalicije do početka veleizdajničkog pro­cesa), Putovi revolucije, 9, 1967, 27—83.V idm ar J., Prilozi građi za povijest 1917— 1918. s oso­b itim obzirom na razvoj radničkog pokreta i odjeke o ktobarske revolucije kod nas, Arhivski vjesnik, 1, Za­greb 1958, 11— 173.V idm ar J.f Prilozi građi za h isto riju radničkog pokreta i KPJ 1919. godine, A rhivski vjesnik, 2, Zagreb 1959, 7— —226.

G rađa za povijest sindikalnog pokreta u H rvatskoj za godine 1917— 1919. Od obnove sindikalnog pokreta do K ongresa u jed in jen ja , Zagreb 1955.Isto rijsk i arhiv K om unističke p artije Jugoslavije, IV, Socijalistički pokret u H rvatskoj i Slavoniji, Dalmaciji i Is tri 1892— 1919, Beograd 1950.

196

Pola vijeka oktobarske revolucije. Uzroci — tokovi — odjeci — značenje, Zagreb 1967.Spomenica Trnjanske škole

Od 1918. do 1941.

Barić P., Tiha noć. Zapisi jedne borbe, Zagreb 1955. Belinlć M., Do naših dana, Zagreb 1966.Broz Tito J., Sabrana djela, tom prvi, maj 1926 — avgust 1928; tom drugi, avgust 1928 — m art 1935; lom treći, mart 1935 — novembar 1937; tom četvrti, decem bar 1937 — avgust 1939; tom peti, septem bar 1939 — septem bar1940. Beograd 1977. i 1978.Cazl J., Na političkoj liniji KPJ. Ujedinjeni radnički sindikalni savez i rad kom unista u njemu 1935—1940. Zagreb 1978.Cazi J., Nezavisni sindikati (1921—1929), I, Zagreb 1962, II, Zagreb 1964, III, Zagreb 1967.Cazl J., S puta reform izm a na put klasne borbe. URSS i rad komunista u njemu 1929— 1934, Zagreb 1977. Cerjan S., KPJ i Savez komunističke omladine Jugo­slavije u razvitku radničkog i naprednog sporta od 1919. do 1945. godine. Povijest sporta, 4, 1970, 292—310. Cerjan S., Neki pogledi na razvitak naprednog radni­čkog sportskog pokreta u Hrvatskoj od 1919. do 1941, Povijest sporta, 6, 1971, 525—554.Čuvaj B., Od policije rastjeran i igrači Proletera i Ama- teura kolektivno prelaze u Savu (1929—1938) i Borac (1938—1941), Povijest sporta, 23, 1975, 2015—2030. Čuvaj B., Sportski klub Jarun — zbog političkih raz­loga 18 godina neregistrirani »divlji klub« (1921—1939), Povijest sporta, 21, 1975.Calić D., Zapisi sveučilištarca, Zagreb 1960.Đaković Đ., Život i djelo. Građa za m onografiju. Sla­vonski Brod, 1979.Fučljaš V., Skrom an čovjek velikog srca (Stjepan De­beljak Bil, narodni heroj), Podravski zbornik 1978, 25—31.Jankes G., Zapisi ilegalca, Beograd 1960.Janjatović B., O nekim aspektim a djelovanja KPJ u zagrebačkim sindikatim a i preuzim anju vodeće uloge u URSSJ-u u razdoblju 1933—1941. godine, zbornik Re­volucionarni radnički pokret u Zagrebu između dva svjetska rata, Zagreb 1968, 255—285.Janjatović B., Sindikalni pokret u borbi KPJ za jedin­stvo radničke klase H rvatske m eđuratnog razdoblja, zbornik Osma konferencija zagrebačkih kom unista i razvoj KPJ — SKJ kao moderne partije radničke klase, Zagreb 1979.Janjatović B., Sindikalni pokret u Hrvatskoj u raz­doblju 1933—1936. s obzirom na politiku KPJ, I—II, Časopis za suvremenu povijest, 1—2/1969, 7—54 i 1/ /1970, 105— 134.Jellć I., Demonstracije u Zagrebu 1939—1941, Iz starog i novog Zagreba, IV, 1968, 321—334.Jellć I., Društveno-politička kretan ja u Zagrebu uoči sloma Kraljevine Jugoslavije, Zagreb u NOB-i i socija­lističkoj revoluciji, Zagreb 1971, 17—31.

Jellć I., Komunistička partija Hrvatske 1937—1941 Zagreb 1972.Jellć I., Prvomajske dem onstracije u Zagrebu 1940 H istorijski zbornik, XVIII, 1965, 189—201.Kirlć L., Osnivanje sportskog kluba »Metalac« u Za­grebu 1929. godine, Povijest sporta, 38, 1979, 3250— —3254.Kolar-Dimitrijević M., Djelatnost Ivana Krndclja u gradskom zastupstvu Zagreba od 1925. do 1928. godine, Iz starog i novog Zagreba, V, 1974, 177—188.Koprivlca S., Socijalistička radnička škola u Zagrebu i neke uspomene na prikaz razdoblja 1919—1924, Pu­tovi revolucije, 1—2, 1963, 201—205.Krndelj I., Građa za monografiju, Priredili I. Karabe- gović, A. Ramljak, Sarajevo 1977.Paver J., Izložba Tito — Partija — Zagreb 1927—1937 Zagreb 1977.Petrović S., Sedam sekretara SKOJ-a, Beograd 1962. Rajčević V., Osma konferencija zagrebačke partijske organizacije i SKOJ, zbornik Revolucionarni radnički pokret u Zagrebu između dva svjetska rata, Zagreb 1968, 71—81.Rajčević V., Revolucionarni omladinski pokret u Hrvat­skoj 1919—1928, Zagreb 1979.Sabolek I., H istorija rada i borbe tvornice željezničkih vozila »Janko Gredelj« 1878—1961, Zagreb 1961.Sabolek I., Iz historijata revolucionarnog radničkog pokreta u Glavnoj radionici državnih željeznica u Za­grebu, Putovi revolucije, 1—2, 1963, 403—418.Stlllnović M., Bune i otpori, Zagreb 1969.Trbojević M., Članci i sjećanja (Događaji iz historije KPJ—KPH), Zagreb 1959.Vidmar J. I., Prilozi građi za historiju radničkog po­kreta i KPJ 1919. godine. Arhivski vjesnik, 2, Zagreb1959, 7—226.Vidmar J., T. Cubelić, D. Korać, Uz izložbu »Borbeni put KPJ u Zagrebu 1919—1959« u Muzeju grada Zagreba, Iz starog i novog Zagreba, II, Zagreb 1960, 319—344. Vlajčić G., Osma konferencija zagrebačkih komunista (25. i 26. veljače 1928. godine), Zagreb 1976.Vlajčić G., Prilog historiji zagrebačke organizacije SKOJ-a (1927—1928), Iz starog i novog Zagreba, IV, Za­greb 1968, 301—317.

Četrdeset godina. Zbornik sećanja aktivista jugoslo venskog revolucionarnog radničkog pokreta, Beograd1960, I—IV.Lokomotiva 1914—1964, Zagreb (1964)Metalci Jugoslavije, I—II, Zagreb 1967.Oktobar u Jugoslaviji 1918—1945. Izbor dokumenata . . . VIII m jesna konferencija zagrebačke organizacije KPJ (Građa). Pripremio M. Trbojević, Zagreb 1959. Planinar, Zbornik u povodu dvadeset godina rada pla­ninarskog društva »Željezničar« u Zagrebu 1950— 1970, Zagreb 1970.Politički vjesnik. Vjesnik radnog naroda 1940—1941. Kritičko izdanje, Priredio V. Slopar, Zagreb 1965.

197

Radnički sportski pokret Jugoslavije. Zbornik, Zagreb 1972.Revolucionarni radnički pokret u Zagrebu između dva svjetska rala, zbornik radova, Zagreb 1968.S rp i čekić. 1940— 1941, Zagreb 1951.Tekstilci Jugoslavije, Zagreb 1966.

Od 1941. do 1945.

Ivane E., Nepokorena m ladost, Zagreb 1961.Kapun, Feletar, Fišer, Zapisi i sjećanja, Čakovec 1978. Korać D., N arodna vlast u Zagrebu i okolici 1941— 1945, Zagreb 1978.Lengel-Krlzman N., NOP u Zagrebu 1941— 1945 godine, Zagreb u NOB-i i socijalističkoj revoluciji, Zagreb 1971. 33—61.Lcngel-Krizman N., O nekim p itan jim a organizacije i djelovanja NOO-a i odbora JNOF-a u Zagrebu za vri­jeme NOB-c, Radovi Sveučilišta In stitu ta za hrvatsku povijest u Zagrebu, 4, 1973, 197—221.Lcngel-Krizman N., O rganizacija i rad Pokrajinskog i Mjesnog odbora Narodne pomoći u Zagrebu 1941— — 1942, Časopis za suvrem enu povijest, I—11/1969, 93— — 113.Lengel-Krizman N., Organizacioni razvoj i neki oblici djelovanja zagrebačke skojevske organizacije od 1941. do 1945. Revolucionarni om ladinski pokret u H rvat­skoj 1941. do 1945. Zagreb 1972, 178— 185.Lengel-Krizman N., Pregled d jelovanja SKOJ-a u Za- •irebu 1941— 1945, Iz starog i novog Zagreba, IV, 1968, 343—354.Lengel-Krizman N., Prilog proučavanju d jelovanja za­grebačke partijske organizacije 1941—1945, Časopis za 'suvremenu povijest, II—III/1971, 53—72 i III/1972,63—83.Lengel-Krizman N., Revolucionarni om ladinski pokret u toku rala, Zagreb u NOB-i i socija lističko j revoluciji, Zagreb 1971. 137—161.Mutak V., Partijska organizacija željezničara u Zagrebu 1941, zbornik Ustanak naroda Jugoslavije 1941, II, Beo­grad 1963, 699—700.Ogrizović S., Zagreb se bori, Zagreb 1977.Raos I., Zagreb, Zagreb 1969 (tekstovi).šib i I., Zagreb tisuću devetsto četrdeset prve, Zagreb1967.Ugarković S., P artijska tehnika u okupiranom Zagrebu, zbornik Ustanak naroda Jugoslavije 1941, I, Beograd 1962, 81—87.

Ilegalne akcije u gradovim a, Beograd 1963.Oslobođenje Zagreba. Izbor knjiga i članaka, Zagreb 1974. šapirografirano. Izd. G radske knjižnice u Za­grebu, Radničke biblioteke »Božidar Adžija«. Priredili M. Haram ina i D. Štiglić.Sa zagrebačkog om ladinskog fronta, Zagreb 1952. Slobodni Zagreb, Zagreb 1965.

Zagreb 1941— 1945, zbornik sjećanja, Zagreb 1972. Zagreb u NOB-i i socijalističkoj revoluciji, zbornik radova, Zagreb 1971.2ene H rvatske u NOB-i, I—II, Zagreb 1955.

Radovi iz ekonom ske h isto rije i slično

Rićanić R., Ekonom ske prom jene u Hrvatskoj izazvane stvaran jem Jugoslavije 1918, Prilozi za ekonom sku po­vijest H rvatske, I, Zagreb 1967.Blćanić R., Razvoj industrije u Zagrebu, Iz starog i novog Zagreba, I, Zagreb 1957, 266—277.Despot M., Ind u strija g rađanske H rvatske 1860—1873 Zagreb 1970.Despot M., In d u strija g rađanske H rvatske za banova­nja Ivana M ažuranića 1873— 1880, A d a historico-oeco- nomica Iugoslaviae, II, 1975, 97— 113.Despot M., In d u strija Zagreba u drugoj polovici XIX stoljeća. Iz starog i novog Zagreba, V, 1974, 165—175. Despot M., Josip Tomor, zagrebački trgovac, obrtnik i m anufakturista . Iz starog i novog Zagreba, II I 1963 107— 115.Despot M., Odraz privrede u zagrebačkoj stručnoj pu­blicistici druge polovine 19. stoljeća, Iz starog i novog Zagreba, II, 1960, 239—253.Despot M., S tančić N., Počeci industrije i radničkog pok re ta u H rvatskoj 1848— 1919. Vodič po izložbi, Za­greb 1969.D obronlć LJ., Zgrade i pogoni nekih zagrebačkih tvor­nica devetnaestog sto ljeća u očim a suvrem enika. Iz starog i novog Zagreba, IV, 1968, 225—240.G ašparević F., In d u strija Banovine H rvatske, Zagreb1940.G om ičić-Brdovačkl J., Razvitak željeznica u Hrvatskoj do 1918. godine. Građenje, organizacija i financijski odnosi, Zagreb 1952.K aram an I., Privreda i društvo H rvatske u 19. stoljeću, Zagreb 1972.K em M., Razvitak industrije u starom Zagrebu, Pri­vreda Zagreba, VI/1959.Kolar-D im itrijević M., Radni slojevi Zagreba od 1918. do 1931, Zagreb 1973.K ukoleća S. M., In d u strija Jugoslavije, Beograd 1941. Lakatoš J., In d u s trija H rvatske i Slavonije, Zagreb 1924.Lakatoš J., Privredni a lm anah Jugoslavenskog Lloyda, Zagreb 1929.Lisac A. Lj., M linarstvo Zagreba od n a js ta rijih vre­m ena do početka XX stoljeća. Zbornik H istorijskog zavoda JAZU, Zagreb 1977, 217—290.Llsac A. Lj., Pekarstvo i m linarstvo Zagreba, Zagreb 1977.Llsac A. Lj., Razvoj industrije pap ira u Zagrebu, Za­greb 1961.Nlck A., Zdravstvena zaštita radničkih naselja u Za­grebu u fazi industrijskog razvoja između dva svjetska

198

rata (1920—1940), Zbornik radova Naučnog društva za istoriju zdravstvene kulture Jugoslavije, Beograd 1966.Pavlaković V., Industrija Jugoslavije, Zagreb 1922. Plinara općine slob. i kr. glavnog grada Zagreba 1862— —1932, Zagreb.Ružlć S., Zagreb — najjači industrijski centar u zem­lji, Privreda Zagreba, VI/1959.Sabolek I., H istorija rada i borbe tvornice željezničkih vozila »Janko Gredelj«, Zagreb 1961.Statistika industrije Kraljevine Jugoslavije, Beograd 1941.Sto godina željeznica Jugoslavije 1848—1949, Beograd 1951.Sandor F„ Schonsteln M., Plinara slobodnoga i kr. glav­noga grada Zagreba. Spomen-knjiga prigodom 50-godiš- njice opstanka zagrebačke plinare, Zagreb (1912). Slmončlć Z., Osnovne karakteristike industrijskog raz­vitka na području Hrvatske u m eđuratnom razdoblju (1918—1941), Acta historico-oeconomica lugoslaviae, I, 1974.

Ostalo

Bilten općinskog odbora Socijalističkog saveza Trnje — Zagreb 1962—1965.Gradski vjesnik, Stručno i službeno glasilo općine grada Zagreba, 1930— 1933.Godišnjak banske vlasti Banovine H rvatske 1939 — 26. kolovoza 1940, Zagreb 1940.Izvještaj Gradskog poglavarstva o sveopćoj upravi slobodnog i kralj, glavnoga grada Zagreba, 1913—1918, Zagreb 1927.Izvještaj Gradskog poglavarstva u sveopćoj upravi slo­bodnog i kralj, glavnoga grada Zagreba, 1919—1925, Zagreb 1929.

Izvještaji Komore za trgovinu, obrt i industriju u Za­grebu 1922—1939.Mali statistički priručnik grada Zagreba 1931, 1932, 1934, 1935. Izdanje Gradskoga statističkog ureda. Kalendar Gradske štedionice općine si. i kr. glavnoga grada Zagreba za 1933. godinu, Zagreb 1933.Trnje. List općine Trnje, 1977—1980.Zapisnici sjednica gradskog zastupstva u Zagrebu 1913—1940. Korišteni su također i razni arhivski ma­terijali iz H istorijskog arhiva u Zagrebu (fond Grad­ske općine i gradskih poduzeća), te materijali u Ar­hivu Institu ta za historiju radničkog pokreta Hrvatske (fond Radnička komora, sjećanja, zbirke itd.).

K arte i slično

Dobronlć Lj., S tare numeracije kuća u Zagrebu, Za greb 1959.Općina Trnje, K arta m jesnih zajednica, mjerilo 1:5000, Zagreb, s. a.S tari planovi Zagreba, Zagreb 1961 (Urbanistički za­vod grada Zagreba. Uvod Z. Kolači ja, tekstovi Lj. Do bronić, devet planova od 16. st. do 1911).Ulice, ceste, trgovi i šetališta u slob. i kr. glavnom gradu Zagrebu godine 1929. s podjelom grada na ori jentacione kotare, Zagreb 1929.Zagreb. Plan grada sa novim popisom ulica, Zagreb 1947.Telefonski imeniciHartmanov sveobći popis stanova sa podpunim adresa rom oblasti, ureda, obrtnika i trgovaca kralj, slobod noga i glavnoga grada Zagreba, Zagreb 1902.Almanah grada Zagreba za 1931, izdanje Albrecht, Za­greb (1930).

Trnjanski listovi do oslobođenja

Chromos. Stručni list Grafičke tvrtke za unapređenje grafičko tehničkog rada. Zagreb, 1/1930—11/1931. Dalje ne izlazi.Glas Trešnjevke. Tjednik za komunalna, socijalna i kulturna p itanja periferije. 1/1932—11/1933. Od broja 12 ima naziv Glas.Hrvatski teljezničar. Glasilo hrvatskih željezničara, Za­greb, 1/1905—IV/1908. i 11 brojeva 1911. Urednik S tje­pan Turković.Hrvatski ieljezničar. Tjednik. Zagreb, 1/1917—IV/1920. Urednik Vjekoslav Kokolj. U 1919. m ijenja ime u Že­ljezničar a urednik mu je Slavko Kaurić.

Plin. Revija Udruženja jugoslavenskih plinara i plinar- skih stručnjaka. Tromjesečnik, Zagreb, 1/1927. Dalje ne izlazi.Vjesnik Plinara općine slob. i kr. glav. grada Zagreba. Zagreb, 1/1934— IV/1937, kad mijenja naziv u Plin i izlazi do 1941.

Mnogo podataka o Trnju ima u raznim zagrebačkim listovima i stru­kovnim glasilima duljeg ili kračeg izlaženja. Navedeni pregled pokazuje siromaštvo informativnih glasila trnjanskih poduzeča u odnosu na da­našnjicu, kad svaka tvornica i poduzeče ima svoj informativni list ili bilten.

199

Spomen- obilježja

revoluciji na području Trnja

.APOMENA

Na karti su naznačene granice Opčine Trnje i mjesne zajednice u vrijeme izdavanja mono­grafije. Nazivi mjesnih zajednica uzeti su iz tradicionalnih naziva pojedinih područja, ali četiri mjesne zajednice imaju imena po poznatim ličnostima revolucije i herojima od kojih su dvojica Trnjani (Janko Gredelj i Stjepan Skr­njug).Spomenobiljcžjc imaju i .Trnjanski krijesovi. koji se svake godine pale na dan oslobođenja Zagreba Oni su sječanje na staru skelu kojom su se Zagrepčani prebacivali na oslobođeni te­ritorij i kojom su sc prvi oslobodioci Zagreba prebacili 8. svibnja 1945. u Zagreb. Po tom do- gađaju jc i Most slobode dobio svoje ime.

200

Spomen-ploča prve organizacije ko­munista u Zagrebu

»U ovom poduzeću osnovana jc u martu 1919. god. prva organizacija komunističke partije u Zagrebu.Kroz sve godine ilegalnog djelovanja KPJ i za vrijeme narodno-oslobodi- lačkc borbe partijska i skojevska or­ganizacija bili su organizatori i učes­nici revolucionarnog pokreta radnič­ke klase i narodne revolucije.U toj borbi položilo je svoje živote 137 članova ovog kolektiva.Za trajnu uspomenu na ove drugove ovu spomen-ploču postavio je Grad­ski komitet SKH povodom prosla­ve 40-godišnjice osnivanja KPJ i SKOJ-a.«

Ta je ploča postavljena na Trnjan- skoj cesti 1, na ulazu u Tvornicu že­ljezničkih vozila »Janko Gredelj« ko­ja se prije rata nazivala Državna željeznička radionica u Zagrebu. Plo­ča je podignuta 1959. godine, ćelija je osnovana između 19. i 24. III 1919.

1

2Spomen-ploča palim radnicima Že­ljezničke radionice

»Spomen-ploča poginulim partizani­ma i žrtvama fašista iz Željezničke radionice u Zagrebu: Abdagić Nazif, Abraham Ivan, Aničić Đuro, Arbanas Josip, Balaž Franjo, Balić Drago, Bauer Jakob, Belošević Josip, Ben- čić Franjo, Benčić Ivan, Bergant Vjekoslav, Bikanec Drago, Blašković Vilim, Bogdanović Cedo, Bošnjak Franjo, Bulat Malo, Bunjevac Mi­lan, Cobović Mato, Crnogorac Pe­tar, Cukić Petar, Cvetković Mijo, Cesnik Vinko, Colić Boško, Cućuz Vojin, Dančević Josip, Demić Petar, Domjan Ivan, Dragišić Mladen, Dvor- nić Ilija, Đorđević Dragan, Fišbajn Radivoj, Flajšer Josip, Fošnarić Vik­tor, Gačić Stojan, Gajić Savo, Gla­vati Slavko, Globan Stjepan, Gočić Josip, Gredelj Janko, Gregurić An­tun, Gruičić Stevo, Grula Vladimir, Hacek Milan, Halamić Vilim, Hapač Vjekoslav, Haramina Stjepan, Havi- dić Josip, Hesky Edvard, Hesky Ve- limir, Hočevar Otmar, Horvat Gu­stav, Horvalić Franjo, Ilijaš Franjo, 9vačić Josip, Ivanuša Adam, Jakuš Josip, Jeđut Vinko, Ježić Slavko, Kancir Edvard, Kautzman Ervin, Ke- lemen Josip, Kirinić Vladimir, Kle- čić Stjepan, Kolar Franjo, Komar Marko, Koma vi i Stanko, Kosanović

202

Milan, Kostanjevac Ivan, Kostelić Juraj, Košutić Jovo, Kovaček Zvon­ko, Kovačić Ivan, Kozjak Franjo, Kr­čmar Stjepan, Križanić Josip, Kubla Josip, Kučen Božo, Kunodi Sigmund, Lazić Ivan, Lazić Antun, Lauter Dra­go, Lenac Ivan, Lepen Tomo, Lorencin Katimir, Mamula Dušan, Marušić bdo, Matašić Tomo, Malcčić Antun, Mate- šić Dušan, Matić Stjepan, Međurečan Franjo, Mihelić Ivan, Miletić Milan, Miloš Boško, Mirić Grga, Mirić Mi­lan, Mišir Josip, Mrak Antun, Mure tić Mato, Mužević Milovan, Nikšić Božo, Novak Josip, Novaković Vasi- lije, Novosel Franjo, Novosel Vladi­mir, Odanović Momčilo, Orešković Mato, Pečenec Ivan, Pećnik Stjepan, Perković Antun, Perlain Božidar, Peuc Marijan, Pintar Andrija, Pod- gornik Julio, Potrebić Simo, Povrže- nić Vlado, Prene Josip, Prišlin Josip, Reif Rudolf, Rendeli Samuel, Renko Viktor, Rešković Petar, Ribić Got- fried, Ropret Ivan, Rotter Ivan, Ru­kavina Marijan, Ružić Antun, Se- Ijan Franjo, Sontaki Dragutin, Spaić Svetozar, Saban Franjo, Sifter Ivan, Sneler Zvonimir, Stefanović Stjepan, Toni August, Trbojević Dušan, Tr- šinski Milan, Trohan Simun, Tuđen Antun, Uroić Vinko, Višnjić Rajko, Vodopija Nikola, Volf Mihajlo, Vo­zila Ivan, Vrabec Zvonko, Vraneš Mile, Vrček Stjepan, Vujičić Lazar, Vukolić Stevo, Vukelić Nedeljko, Za- hirović Mušan, Zlatić Duško, Zubo- vić Vlado, Znidarec Janko.

3Janko Gredelj

Brončano poprsje, rad akad. kipara Mirka Bračuna. Poprsje je postav­ljeno pred upravnom zgradom Tvor­nice željezničkih vozila »Janko Gre­delj«.

Janko Gredelj (Zagreb, 28. IV 1916. — Zagreb, 24. XII 1941).Radio je kao kovinotokar u Željez­ničkoj radionici u Zagrebu. God. 1937. postao je član SKOJ-a, a 1938. član KPH. Isticao se radom u kul- turno-prosvjenom društvu »Mladost« i u planinarskom društvu »Prijatelj prirode«. Organizirao prikupljanje pomoći za španjolske borce. U par­tijsko rukovodstvo na željeznici iza­bran je 1939. godine.Nakon početka okupacije bio je vo­đa udarnih grupa na željeznici, po­sebno u Željezničkoj radionici. Su­djelovao je u napadu na gestapovce u Bukovačkoj cesti, te u nekoliko akcija na zagrebačkom Zapadnom

kolodvoru gdje je provalom u va­gon pribavljeno 60 pušaka, pet puš- komitraljeza, deset tisuća metaka i nekoliko ručnih bombi. Nakon hap­šenja u ljeto 1941. i puštanja na slobodu zbog nedostatka dokaza povlači se u ilegalnost, te na po­četku jeseni radi u štampariji CK KPH u Klaićevoj 17. U vrijeme štampanja Vjesnika broj 9 ustaše su opkolili štampariju, tc je Gredelj teško ranjen i za vrijeme saslušanja ubijen revolverskim hicem.Za narodnog je heroja Janko Gre­delj proglašen 5. srpnja 1951, a osim tvornice njegovo ime nosi i Mjes­na zajednica. Ploča Grcdelju podig­nuta je i na kući u Klaićevoj 17.

4

Vinko Jeđut

Brončano poprsje. Bista je postav­ljena u dvorištu ispred dvorane kul- tumo-umjetničkog društva »Vinko Jeđut« na Tmjanskoj cesti 3.

Vinko Jeđut (Breška Poljana kod Ivanić-Grada, 1914 — Kalnik, 1944). Radio je u Željezničkoj radionici kao kvalificirani radnik, član je SKOJ-a od 1933. a KPJ od 1935. godine. Od 1939. bio je član željez­ničkog rukovodstva. Sudjelovao je 1934. pri osnivanju »Mladosti«. Ljeti1941. interniran je u logor Keresti- nec, ali je uz pomoć željezničke partijske organizacije (braće Očak) oslobođen iz bolnice. Odlazi na oslo­bođeni teritorij, i u jesen 1942. iza­bran je za sekretara Okružnog ko­miteta KPH za Čazmu.

5Spomen-ploča posvećena diverziji na željezničkom transformatoru

»Pod rukovodstvom Komunističke partije Jugoslavije komunisti partij­ske organizacije ložionice Zagrebač­kog glavnog kolodvora uništili su na ovom mjestu električni transfor­mator dana 21. IV 1942.Ovom akcijom neprijatelju je zadan osjetljiv udarac.Ovu spomen-ploču podižu u slavu palih drugova organizacija SB 'Le- njinov trg’ i kolektiv Ložionice JZ Zagreb.21. IV 1957«

Ploča je podignuta između Branimi- rove i Strojarske ceste kraj pruge.

6Spomen-ploča posvećena partijskim sastancima u međuratnom periodu

»U ovoj kući održavani su ilegalni partijski sastanci prije rata i za vrijeme okupacije, kojima su prisu­stvovali drugovi E. Kardelj, M. Đilas i narodni heroj R. Končar.1928. g. održavani su sastanci Cen­tralnog komiteta Komunističke par­tije Jugoslavije kojima su prisustvo­vali drugovi Tito i Đuro Đaković.U čast II. kongresa Komunističke partije Hrvatske ovu ploču podiže partijska organizacija IV. rajona. Zagreb, 21. XI 1948.«

Ploča je podignuta u Kašinskoj uli­ci 12.

7Spomen-ploča Andriji 2ajl

»Ova spomen-ploča posvećuje se drugu i prvoborcu klasnog radničkog pokreta Andriji Žaji, u znak priz­nanja i zahvalnosti za njegov nese­bični rad na dobrobit radničke kla­se, a koji je poginuo prilikom bije­ga iz Kerestinca 1941. g.«Radni kolektiv »Andrija 2aja«.

Ta se ploča nalazi sada u ulici Ivice Lovinčića b.b. u dvorištu poduzeća »Andrija 2aja«. Prije izgradnje grad­ske vijećnice nalazila se na Paro­mlinskoj cesti 77, gdje je bila Tvor­nica pokućstva u kojoj je Andrija 2aja radio.Andrija 2aja, drvodjeljski radnik (Donji Rebić k. Udbine, 3. XII 1901 — Zagreb, 14. VII 1941). Clan KP od 1919, član zagrebačkog MK KPJ od 1923, od 1924. član PK KPJ za Hr­vatsku i Slavoniju. Radio mnogo s Ivanom Tomanićem. Na kongresu SDRJ u Zagrebu izabran za člana upravnog odbora, i 16. V 1929. osu­đen zbog komunizma na izgon iz Zagreba. Mnogo puta hapšen. Dok je radio na Tmju stanovao je u Iločkoj 33. i Krapinskoj c. 3. Član je CK KPH od 1937. a uhapšen je na Su­šaku 16. XII 1939. i interniran u Lepoglavu. Ponovo uhapšen 31. III1941. zbog komunizma i banovinska policija predala ga je ustašama, te je poginuo na bijegu iz Kerestinca.

Spomen-ploča Stjepanu Maleku Lati

»Na ovom mjestu uhvaćen i kasnije 17. II 1942. ubijen u Maksimiru član II rajonskog komiteta KPJ i sekre­tar Mjesnog komiteta SKOJ-a Za­greb Stjepan Malek Lata.«

Ploču postavio u Ul. proleterskih brigada 226 SSRN »Proleter« god. 1960.

Stjepan Malek Lata (Prclog, 16. XII 1913 — Zagreb, 17. II 1942). Malek je bio veoma aktivan u partijskoj or­ganizaciji Drugoga rajona i SKOJ-u. Stanovao je na Krugama 28 i radio mnogo sa Slavicom Bašić na orga­niziranju žena. Uhvaćen od ustaša bio je 23. XII 1941. predan prijekom sudu i ubijen.

8

9Spomen-ploča Ivanu Metelku

»U ovoj zgradi je stanovao Metelko Ivan, koji je kao sekretar II rajon­skog komiteta KPH na partijskom zadatku mučki ubijen 20. IV 1943. godine.U periodu N.O. rata njegov stan je služio za održavanje ilegalnih sa­stanaka, sakupljanje oružja i materi­jala i upućivanje rodoljuba u NOB. U čast 40 god. KPJ i SKOJ-a spo­men-ploču postavlja Općinski odbor Saveza boraca NOR Trnja (SSRN Sigečica).«

Ploča je postavljena 6. IX 1959. u Držićevoj aveniji br. 11.

Ivan Metelko (Šmarjet kod Novog Mesta. 1912 - Zagreb, 20. IV 1943). Bio je tekstilni radnik i član KP od prije rata.

10Spomen-ploča pallh radnika Gradske plinare

»U borbi za bolju budućnost radnog naroda, kao žrtve fašističkog terora, dali su svoje živote radnici Gradske plinare: Bere Antun, Kalinski Blaž, Martinović Mihajlo, Perković Antun, Starešina Martin, Vidiček Alojz.

U spomen palim drugovima podižu ovu spomen-ploču radnici ovog po­duzeća.Smrt fašizmu — Sloboda narodu.«

Ploča jc podignula na ulazu u zgra­du Gradske plinare na Radničkoj cesti Đure Đakovića br. 1.Među poginulima osobito sc isticao Mihajlo Martinović (Zaton, 19. IX 1904 — logor, 6. VII 1942), član KPH od 1939. Za vrijeme okupacije bio je član Četvrtog rajonskog ko­miteta KPH za grad Zagreb a uhap­šen je potkraj 1941.

11Spomen-ploča poginulih radnika Tvor­nice »Ventilator«

»Za sjećanje na drugove iz tvornice ’Ventilator’ koji su pod zastavom Komunističke partije Hrvatske sto­jeći na braniku slobode u borbi pro­tiv fašizma 1941—1945. za nacional­no i socijalno oslobođenje naših na­roda položili svoje živote.Narodni heroj Kroflin Rudolf, Ba- lcn Miško, Bclušić Drago, Bezek An­te, Blažičko Drago, Boban Tadija, Broz Drago, Gjaković Stipe, Ivančok Baltazar, Karlić Ivan, Kavuric Zvon­ko, Kletuš Stjepan, Langeneker An­tun, Mamula Dušan, Margetić Drago, Pondeljak Adolf, Radonić Mato, Sa- farić Stevo, Podrić Milan, Stabek Stjepan, Stefanović Stjepan.«

Ploča jc podignula na ulazu u Tvor­nicu »Ventilator« na Radničkoj cesti Đure Đakovića 32.

Među poginulima osobito se isticao Rudolf Kroflin (Lenjišće kraj Klanj­ca, 15. IV 1916 — Zagreb, 30. IX 1941). Radio u Tvornici »Ventilator« kao kovački radnik, a uoči rata postao član KPH. Nakon početka okupacije bio član Drugog rajonskog komiteta KPH za Zagreb te organi­zira udarne grupe. Teško ranjen, 14. rujna 1941. u Vrbanićevoj ulici, pri­likom borbene akcije podlegao je mučenjima.Za narodnog heroja proglašen je 14. prosinca 1949.

12

Spomen-ploča VlktoriJI Tučkorlć

»Radniku Kombinata i organizacio­nom sekretaru MK KPH Zagreb Vik-

203

toriji Tučkorić, koja je 28. X 1944. pala u borbi za slobodu.Ovu spomen-ploču postavljaju rad­nici Kemijskog kombinata povodom 30. obljetnice oslobođenja.Zagreb, 22. XII 1975.«

Spomen-ploča podignula je na pro­čelju stare zgrade Kemijskog kom­binata (Tvornica laka i boja Mo­ster) na Radničkoj cesti Đure Đa­kovića 43. istog dana kad i spomen- -ploča Ladislavu Parfantu.Viktorija Tučkorić (Drvar, 1912 — Sv. Nedelja, 4. XI 1944) bila je član Saveza bankarskih, osiguravajućih, trgovačkih i industrijskih činovnika Jugoslavije, te je zbog revolucionar­nog rada bila pet godina na robiji. U prosincu 1941. odlazi u partizane, ali se na početku 1942. vraća u Za­greb gdje je odmah uhapšena. Po­slije godinu dana logora, ponovo radi kao kurir MK KPH za Zagreb i 1944. postaje organizacioni sekretar MK KPH za Zagreb. Konspirativno ime bilo joj je Majda.Uhapšena je ponovo 28. X 1944. i ustaše su je objesili.

13

Spomen-ploča Ladislavu Parfantu

»Radniku Kombinata i članu MK KPH Zagreb Ladislavu Parfantu, koji je 5. IV 1943. pao u borbi za slobo­du.Ovu spomen-ploču postavljaju radni­ci Kemijskog kombinata povodom 30. obljetnice oslobođenja.Zagreb, 22. XII 1975. godine.«

Ploča je podignuta na pročelju Ke­mijskog kombinata na Radničkoj ce­sti Đure Đakovića 43.

Ladislav Parfant (Sevnica, 6. III 1918 — Zagreb, 5. IV 1943). Organi­zirao je odbor Narodne pomoći u tvornici asfalta »Antun Res«. Član KPJ postao je 1941. godine, a od1942. bio je član Mjesnog komiteta KPH za Zagreb. Sve do travnja1943, kad je naišao na ustašku za­sjedu. živio je u Zagrebu ilegalno i radio na osnivanju udarnih grupa.

14

Spomen-ploča poginulih radnika Tvor­nice »Ivančica«

»U čast 40-godišnjice SKJ-e i SKOJ-a radni kolektiv ’Pobjeda’ podiže spo­men palim drugovima u NOB-i.

Curi Ivan, Ribarić Slavko, Spoljar Mijo, Lacković Stjepan Trupković Franjo, Zdclar Tomo, Tota Gezo, Novak Ivan, Matijašić Malo, Muže­vić Vilma, Sckula Nikola.«

Spomen-ploča postavljena je 1959. na zidu pred ulazom u »Pobjedu« na Zavrtnici 18. Prije se tu nala­zila Tekstilna tvornica »Ivančica«, čiji radnici su bili vrlo aktivni u URSSJ-ovom Savezu tekstilaca i u toku rata u prikupljanju Narodne pomoći.

15Spomen-ploča poginulim radnicima Zagrebačke tvornice papira

»Članovima ovog kolektiva palim u borbi za slobodu i žrtvama fašistič­kog terora u znak zahvalnosti po­diže ovu spomen-ploču prigodom proslave 40-godišnjicc osnutka KPJ.

3. VII 1959. Radni kolektiv Zagrebač­ke tvornice papira.«

Ploča je postavljena na zgtadi da­našnje Tvornice papira na Zavrtnici br. 17.

16

Božidar Daklć

Narodni heroj Božidar Dakić (1909 — 1942). Poprsje. Rad akademskog kipara Stanislava Šimića. Brončana bista postavljena je na dječjem igra­lištu na Trgu Dakića br. 1 kod Les- kovačke ulice.

Božidar Dakić Jakov (Klipino Brdo kod Vojnića, 3. I 1909 — Dotrščina kod Zagreba, veljača 1942). Partijac od 1936, bori se u Španjolskoj. Posli­je okupacije Zagreba radi ilegalno u Zagrebu kao član MK KPH za Za­greb i rukovodi udarnim grupama. Uhapšen je u studenom 1941. i 1942. strijeljan. Proglašen je za narodnog heroja 27. IV 1946.

17Moša Pljade

Spomenik. Rad kipara i člana Ju­goslavenske akademije Antuna Au- gustinčića 1962. godine.

Brončani kip postavljen jc pred Rad­ničko sveučilište »Moša Pijade« u Ulici proleterskih brigada 68.

18

Spomen-ploča posvećena desetogodiš­n jih oslobođenja

»Povodom desetogodišnjice oslobođe­nja Narodni odbor grada Zagreba zaključio je na svečanoj sjednici da izgradi Dom radničkog sveučilišta. Gradnja je dovršena rujna 1961.«

Taj je tekst urezan na Narodnom sveučilištu »Moša Pijade« u Ulici proleterskih brigada 68.

19Spomen-ploča posvećena palim stu­dentima Filozofskog fakulteta u Za­grebu

»U borbi za oslobođenje naših na­roda položili su svoje mlade živote studenti Filozofskog fakulteta: Albahari Moša, Bakić čačko, Bako- vić Rajka, Barić Branko, Bogdanović Josip, Bubalo Branko, Cekurić Emi- ca, Čavlov Ante, ćorković Andrija, Fabijanić Ante, Gregurić Zvonko, Ha- bunek Ivo, Ilić Veljko, Kević Jovo, Kirac Neven, Kulušić Josip, Lozar Marijana, Ljubić Željko, Marković Slobodan, Mikuš Boris, Nenezić Lu­ka, Novosel Josip, Rendić Josip, Sve- ćenski Branko, Strk Ivan, Suljić Jo­sip, Trinajstić Davor, Trstenjak Zvon­ko, Uvodić Ljubo, Valdec Zvonko, Višić Mir.Ovu ploču podižu im o desetogodiš­n jih narodne revolucije studenti i nastavnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu.«

Ploča je postavljena 1951. na Trgu Maršala Tita 14 gdje se tada nalazio Filozofski fakultet. Oko 1960. pre­nesena je na novi Filozofski fakul­tet u Ulici Đure Salaja br. 3.

20Spomen-ploča društvu »Mladost«

»Ovdje je 1934. na inicijativu par­tijske organizacije Željezničke radio­nice osnovano i do 1949. djelovalo

204

omladinsko kulturno-umjetničko dru­štvo 'Mladost', koje je bilo žariSte revolucionarnog rada među tmjan- skom omladinom na čelu s Dragicom Hotko, Vinkom Jcđutom, Ratkom Cvetkovićem i drugima. Ovdje su upu­ćivani drugovi u redove Španjolskih dobrovoljaca.«

Ploču je podigla u Vrbanjskoj 5, 6. IX 1959. godine, Radionica željeznič­kih vozila. Izgradnjom prilaza Mostu slobode srušena je i kuća gdje se ploča nalazila.

21Spomen-ploča Radi ICončnru

»U ovoj je zgradi stanovao i održa­vao ilegalne sastanke 1940. i 1941. godine narodni heroj Rade Končar. Ovdje su u periodu 1941—1945. godine organizirane udarne grupe, sakupljan materijal i oružje i organizirano upu­ćivanje rodoljuba u NOB.U čast 40. god. KPJ i SKOJ-a spo­men-ploču postavlja općinski odbor Saveza boraca Trnje.«

Ploču je podigla, 6. IX 1959, u Kara- šićkoj ulici br.33a SSRN »Bosutska«. Rade Končar (Končarev Kraj, 28. X 1911 — Šibenik, 22. V 1942). Već 1934. postao je član KPJ. Nakon iz­laska s robije, radi od kraja 1937. u Siemensu u Zagrebu, i tu formi­ra partijsku organizaciju i vodi ve­liki Štrajk 1938. godine. Od 1938. je član MK KPH Zagreb, od XII 1939. politički sekretar CK KPH, a od23. X 1940. i član Politbiroa CK KPJ. Kao metalac mnogo surađivao s ko­munistima Tmja. Uhapšen na or­ganiziranju ustanka u Dalmaciji i strijeljan. Za narodnog heroja pro­glašen u kolovozu 1942.

22Spomen-ploča posvećena Ilegalnoj Štampariji u Tmju

»U ovoj kući od 1937. do 1939. radila je ilegalna tehnika CK KPH kojom je rukovodio narodni heroj član CK KPJ i član CK KPH drug Pavle Pap Šiljo. S tehnikom su najuže

surađivali narodni heroj član Polit­biroa CK KPJ i sekretar CK KPH drug Rade Končar Brko i narodni heroj i član CK KPH Anka Butorac. U povodu 25 godišnjice oslobođenja grada Zagreba spomen-ploču podiže Općinski odbor za proslavu 25 godina oslobođenja grada Zagreba.Zagreb, 29. XI 1970.«

Ploča jc podignuta u Murtcrskoj ulici 25 na Dan republike 1970.Pavle Pap Šiljo (Perlcz, Tamiški srez9. I 1914 — Skradin, 15. VIII 1941) postaje još kao student 1933. član SKOJ-a i PK SKOJ-a za Srbiju, a zatim i član CK KPJ. God. 1939. bio je instruktor CK KPJ u Zagrebu. Na putu u Dalmaciju uhapšen u Vo- ćanima i strijeljan.

23Spomen-ploča palih radnika 1 namje­štenika Vodoprlvredne službe na Savi

»U toku Narodno oslobodilačke bor­be poginuli su ili stradali kao žrtve fašističkog terora radnici Vodopriv- redne službe na Savi: Bjclobradić Pe­tar, Cakarić Stjepan, Jurman Ivan. Jurman Vid, Kusić Ivan, Lolić Jura, Oppenhcim ing. Miroslav, Pejnović Nikola, Posiljević Stjepan, Raženj Jo­sip. Valent Vid, Vuger, Josip.U znak sjećanja na poginule drugove a povodom 50-godišnjice Saveza ko­munista Jugoslavije ovu spomcn-plo- ču podiže kolektiv

Direkcije za Savu Zagreb, 29. XI 1969.«

Ploča se nalazi na zgradi u Veslač­koj 25, gdje je sada »Jugonafta« Rije­ka, podružnica Zagreb.

24Spomen-ploča poginulim komunisti­ma I skojevcima Cvjetnog naselja

»U Narodno oslobodilačkoj borbi 1941—1945. poginuli su s područja os­novne organizacije ’Cvjetna’ slijedeći drugovi-ce: Dr Adžija Božidar, Ing. Kavurić Zvonko, Renar Izidor, Kol- baba Boris, Grgašević Vladimir, Čer-

mak Rudolf, Blažić Andrija, Spalj Mile, Spalj Branko, Spalj Luka, Hruš- kar Julijana, Dorčić Katica, Blašković Luka, Vurušić Vcnceslav.Ovu spomen-ploču podiže Savez bora­ca o(snovnc) o(rganizacije) Cvjetna«.

Ploča jc postavljena na zgradi Mjes­ne zajednice »Cvjetno naselje« u Cvjetnoj ulici 2.

25Spomen-ploča Stjepanu Skrnjugu

»U ovoj kući živio je i radio član Mjesnog komiteta SKOJ-a grada Za­greba IV rajona KPJ sve do pogi- bije u borbi protiv okupatora i do­maćih izdajnika dana 27. VI 1941 godine

Stjepan Skrnjug. Spomen-ploču podižu povodom 30. godišnjice oslobođenja Društvcno-po- litičkc organizacije MZ 'Stjepan Skr­njug’.«

Ploča je podignuta 1975. godine na pročelju kuće u Ulici Stjepana Skr- njuga 8.

26Spomen-ploča posvećena marksistič­kom kružoku školske ulice

»Ovdje jc prije rata osnovan jedan od marksističkih kružoka Trnja koji jc djelovao na čelu s Josipom Hadc- lanom i Franjom Šukom i drugovi­ma koji su dali svoje živote u narod­noj revoluciji.U toku rala ovdje su održavani broj­ni ilegalni sastanci naprednih orga­nizacija.U čast 40. god. KPJ i SKOJ-a spo­men-ploču postavlja Općinski komi­tet SKH Trnje (SSRN Školska).«

Ploča jc postavljena 6. IX 1959. u Ulici Stjepana Skrnjuga 36 (prije Školska ulica, jer se tu nalazi najsta­rija škola u Trnju).Franjo Suk dobio je na tom područ­ju i svoju ulicu, a Josip Hadelan bio je veoma aktivan u uličnoj partijskoj ćeliji i u tvornici »Nosis«.

205

Zgrada druStvcno-polilifkih organizacija na obali Save -*•

Popis Trnjana poginulih u toku N O B-a

Abraham Ivan Adjegić Narif Adžija Božidar Albahari Lea Albahari Mošo Aničić Đuro Arbanas Josip

Balaš Franjo Balen Miško Balić Drago Beliško Simo Belošević Josip Belušić Drago Benčić Franjo Benčić Ivan Benko V iktor Bermanec Đuro Bero Antun Bezek Ante Bezjak Rudolf Blašković Luka Blašković Vilim Blažičko Drago Blažić Andrija Boban Tadija Bogdanović Cedo Boner Jakob Borovšek Franjo Boško Milan Bošnjak Franjo Božić Miško Bregant Vjekoslav Brodarić Katica Brodarić Leonard Broz Drago Bukovac Mirko Bulat Mato Bulat Mato Burić Savo

Cerinski Franjo Ciglar Valent Cobović Mate Crnogorac Petar Cukić Petar Curi Ivan Cvetko Julka Cvetković Anđela Cvetković Antun Cvetković Mijo Cvetković Ratko Španjolac

ćalić Boško Čanković Marko ćerm ak Rudolf Cernjul Stjepan Cesnik Vinko Cičić Vojin

Dom j an Ivan Dončević Josip Dorčić Katica Dragosavić Aleksa Drenc Josip Dužanec Božo Dužanec Ivo

Đaković Stipe Đorđević Drago Đurašević Đuro Đurašević Jovo Đ ureta Franjo

Fišlajn Radivoj Flajšer Josip Fošnović Viktor Franković Milan

Gačić Josip Gačić S tojan Gajić Savo Gazdić Mica Glamočan Adela Glavati Stanko Globan Stjepan Grabarić Franjo Gredelj Janko Gregorić Kaja Gregorić ? Grgašević Vlado Grgeč Edo Grgeč Olga Grula Vladimir

Habuš Josip Hacek Milan Hadelan Frane Hadelan Josip Halamić Vilim H aram ina Rudolf H aram ina Stjepan Hasančaić Rudolf Hesky Eduard Hesky Velimir Hočevar O tm ar Hopić Slavko Horvat Franjo Horvat Gustav Horvat Mijo Horvatić Franjo Hotko Dragica Hruška Julija Hubla Josip

Ilijaš Ivan Ivanček Baltazar Ivančić Josip Ivanuša Adam

Jajćanin Milan Jakšić Fabijan Jakuš Josip Javidić Josip Jeđut Vinko Jošić Slavko

Kadoić Stevo Kala Franjo Kalinski Blaž Kancir Eduard Karlić Ivan Kavurić Zvonko Kelemen Josip Kirinić Vladimir Klečić Stjepan Kletuš Stjepan Kolar Franjo Kolbaba Boris Kos Blaž Kosanović Milan Kostanjevac Ivan Kostević Đuro Košutić Jovica Kovaček Zvonko Kovačić Ivan Kozjek Franjo Križanac Josip K rm ar Stjepan Kroflin Rudolf Kubla Josip Kučen Božo Kuharić Drago Kujck Valent Kunadi Sigismund Kvakan Mato

Lacković Stjepan Langenkcr Antun

Lauter Drago Lazić Antun Lazić Ivan Lebelj Tomo Lenac Ivan Levnaić Jozo Lorencin Ratom i r

Mahnić Paula Malek S tjepan Mamula Dušan Mamula Jovo Mance Drago Margetić Drago M arinić Pero Markić ?M arković Ivica M artinović Mihajlo M arušić Edo M atašić Tomo Matej Mate Matešić Antun Matešić Dušan M atijašić Mato Medved Josip M edveščak Rudolf M eđurečan Fran jo Mekinc Ladislav M esarić M iško Metelko Ivan Mihelić Ivan Mijić Grga Miličić M arko Miljuš Milan Mirić Milan Molnar A ndrija Mrak Antun M uretič Tomo Mužević Milovan Mužević Vilma

N apijalo Milica N cdjeral Vinko Novak Ivan Novak Josip Novaković Vasilije Novosel Josip Novosel V ladim ir

Palčec Ivan Paul K atica Pavlinić Božo Pečenec Ivan Pečnik Antun Pećnik S tjepan Perković Antun Perlajn B ožidar Perovcc Drago Pcuc M arijan P in tar Andro Podgornik Julio Podrić M ilan Poje Josip Pondelak Adolf Posavec Duka Posavec M irko Posavec Rudolf P otrć D ragutin Potrebić Sim o Površenić Vlado

Radonić M ato Rajf Rudolf Rankov Radivoj Rehar Iz idor Rendeli Sandor Renko V iktor R ibarić Slavko Ribić Božo Ribić G otfrid Rišlin Josip

Rok Janko Rokavec Milivoj Ropre Ivan R oter Ivan Rukavina M arijan Ružić Alojz

Sadiković Sadik Sam ardžić Milan Saso D ragom ir Sekula Nikola Sekulić Nikola S enjan Fran jo S isek Josip Slović F ran jo Sontaki D ragutin S rb lin Ivan S tahić Milan Stanković Alojz S tarešina M artin Š tipan Boris Sušilo F ran jo Svetko Adolf

Saban F ran jo Seneber Zvonim ir šeneberger M ato Š ifta r Ivan š in ik ić Mile Širanović Nikola Šk m ju g S tjepan Špalj B ranko Spalj Luka šp a lj Mile šp iran ec Valent Spoljarić M ijo Stefanović S tjepan š tib re c Joža Suk F ran jo šv ig ir E m ilija

NAPOMENA: Ovaj jc popis dobiven od Pere Prpića, a radio ga jc So­cijalistički savez Tmja oko 1958. godine, jer Je gotovo identičan popis objavljen u Biltenu Socijalističkog saveza Trnje, br. 25, od 21. XII 1959. U ovaj popis nisu unesena imena onih koji su radili u tmjanskim tvornicama, a stanovali izvan trnjanskog područja, iako su zapravo i oni bili Trnjani. S njima bi Trnje imalo vite od 500 poginulih u toku NOB-a.Razlike između imena u ovom popisu i imena u tekstu potječu odatle Sto su posljednja dobivena po sjedanju pojedinaca.

Terzić Aldo Toni August Tota Geza Trbojević Dušan Tm ski Ivan Trohan Šimun Tršinski Milan Trupković F ranjo Tuđen Antun Tuđin Rada Turković Josip

Uroić Vinko

Vajgand Adam Vidiček Alojz V išnjić Rajko Vlahek S tjepan Vodopija Nikola Volf M ihajlo V rabec Zvonko Vračarić Braco Vraneš Mile V rban Ivan V rbetić Josip Vučković Milan Vujičić Lazar Vujnović Janko Vukelić Nedeljko Vukelić Stevo V urušić Venceslav

Zagorac M ara Zahirović Mušan Zdelar Tomo Zdešić B ranko Zlatić Dušan

2a ja A ndrija Žbulj Ivan 2ilavčić Jozo 2nidarić Janko

210

Kazalo osobnih imena

Abdagić Nazif 202 Abel Dragica 147 Abraham Ivan 202, 207 Adam Josip 72 Adjegić N arif 207Adžija d r Božidar 9, 90, 124, 148, 149, 205, 207 Adžija Ludmila 160 Ahmetović Lutvo 148, 150, 168, 170, 175, 179Albahari Lea 107, 134, 207 Albahari Mošo 204, 207 Albahari Salamon 107, 134 Albahari Tea 134Aleksandar (Karađorđević) kralj 86,97, 101, 102, 114Alijagić Alija 71, 79, 80Aleksić Drago 183Aleksić M arija 160Amruš d r Milan 51Andrašić Milan 180Andrijević d r Stanko 51Aničić Đuro 202, 207Anić M arko 161Antolić Mirko 181, 182Antolić Vlado, arh. 24Antonović Julka 184Arapović Vesna 107, 134Arbanas Josip 202, 207Arzenjak Fran jo 61Asančajić Jure (Juko) 148, 175Augustinčić Antun 204

Babić, ing., vidi Broz Josip Tito Babić Nikola 154 Babići 27Badovinac Nikola 51 Bahorić Josip 179 Bahunek Antun 176 Bajer Geno 107 Bakarić Jerko 183 Bakarić Vladimir 154, 174

Bakić ćaćko 204Baković ing. Mladen 142Baković Raj ka 204Bakran Zvonko 132, 133Balaž Franjo 202, 207Balen Miško 179, 203, 207Balić Drago 157, 175, 202, 207Balkovska Marija 86Balkovska Marija-Maja 86Balkovska Ruža 86Balkovski, obitelj 86Baltic Milutin 107, 167Baltner Antun 178Baltner Jozefina 178Baltner Terezija 178Ban Mijo 160, 161Barić Branko 204Barić Stefica 174Bartolčići 27Bartulić Marko 169Bašić Andrija 160Bašić Meho 160, 186Bašić Slavica, Crvenkapa, Maca 134,135, 147, 160, 161, 162, 163, 164,165, 203Bašić Sofija 160 Batt Stjepan 61 Bauer Jakob 104, 132, 202 Bedeković Janko 88 Bedeković d r Josip 131 Begić M ustafa 80 Bela IV 13Belinić Marko 9, 107, 123, 147, 149 Beliško Simo 207 Belošević Josip 202, 207 Belša Dragutin 169 Belušić Drago 179, 203, 207 Benceković Stjepan 154 Benčić Ivan 202, 207 Benčić Franjo 202, 207 Beneški Milan 160, 161 Benko Viktor 207 Benšić Baltazar 14 Bere Antun 181, 203

Bcrganl Alojz 167 Bergant Vjekoslav 202, 207 Berlan Vlado 169 Bermanec Đuro 207 Bermanec Ivan 89 Bermanec Rezika 160, 161 Bero Antun 207 Bešenić Tomislav 61 Bešići 27Bertičević Mato 176Bezek Ante 179, 203, 207Bezjak 162Bezjak Ana 128, 160Bezjak Rudolf 128, 207Bezjak Simun (Sime) 87, 128, 160Biber Antun Tehek 9, 107, 108, 134174, 175Bihler Milan 107Bijedić Šukrija Crni 167, 168, 173 174, 175Bijelić Živan 179 Bikanec Drago 202 Biliški Dragutin 160, 161 Binički Aleksandar 179 Bistričević Mato 174 Biškupci 27 Bizler Milan 134, 135 Bjelobradić Petar 158, 205 Blagus Drago 160 Blašković Branka 160 Blašković Luka 160, 205, 207 Blaškov Vjekoslav 144, 182, 186 Blašković Slavko 106, 134, 169,173, 175Blašković Vilim 157, 168, 170,202, 207Blažek Stjepan 75 Blažičko Drago 179, 203, 207 Blažić Andrija 205, 207 Boban Tadija 179, 203, 207 Bocak Dragutin 87 Bodlović Smilja 105 Bogdanović Čedo 202, 207 Bogdanović Josip 204

211

Boner Jakob 207Borjan Bude 100B ornem issa V ladim ir 73, 74Borošak Milan 153Horovšek F ran jo 207Boško Milan 207B ošnjak Fran jo 202, 207Božićević 66Božić Miško 207Božo Miloš 173B račun M irko 202Branko, vidi Cvijić S tjepan ŠtefekBralunić M arko 175Brčić Ivan 86, 186Brezovac S tanko 172B rkljačić Jelka 147Brlcčić Božena 141Brlić Đuro 169Brlić Mijo 125B rodarić K atica 154, 207B rodarić Leonard 207B rodarić Tomo 160, 183Broz Drago 179, 203, 207Broz Josip Tito 7, 71, 83, 84, 85, 8688, 89, 90, 100, 101, 106, 107, 118, 119,120, 122, 128, 131, 134, 136, 147,179. 203Broz Pelagija 83 B rudniak Gejza 73 Brum en Ivan 149 B rum nić Adam 155 Bubalo Branko 204 Bujanović S tjepan 168 Bujić Bosiljka 97 Bukovac M irko 96, 207 Bukšeg Vilim 58, 59, 61 Bulat Mato 202, 207 B untak Fran jo 73 Bunjevac Milan 202 B uretić 162 Burić Fran jo 177 Burić Savo 207 Burić Vlado 169 Butković Bam bula 135 Butković D ragutin 91 Butković M arijan 108 B utorac Anka 81, 83, 147, 205

Capari Fran jo 176Car Ivan 177Carević Fran jo 121Cazi Josip 9, 117, 125, 127, 132, 179Cekovići 27Ceković M arko 178Cekurić Em ica 204Celišćak Josip 89Cerinski Fran jo 207Cerjan S tjepan Puba 139, 158,187, 188C erjan željko 158 Cerovski 27Cesarec August 79, 93, 135, 148

Ciglar Valent 207Ciliga Ante 80Cim erm ančić Josip 65Cobović M ate 157, 202, 207Crnogorac P etar 202, 207C ukerić M artin 169Cukić Petar 202, 207Culjak F ran jo Iskreni, Crni 104, 126,132, 168, 169, 175, 176Culjak Josip 167Curi Ivan 184, 204, 207Čuvaj (Slavko) 64Cvetko Ivan 183Cvetko Ju lka 207Cvetković Anđela 207Cvetković Antun 207Cvetković M ijo 202, 207Cvetković R atko Spanac 107, 134,205, 207Cvija Josip 160Cvija Stefica 160Cvijić Đ uro 73, 76, 79, 80, 83, 93Cvijić S tjepan S tefek 87, 96Cvilinder Ivan 155

Cagljević S tanislav 89 Cakarić S tjepan 158, 205 Calić Boško 207 Canković M arko 207 Cavlov Ante 204Čeperinko Jelena (Jelka) 160, 165Cerm ak Dudo 107, 134Cermak Rudolf 205, 207Černjul S tjepan 207česn ik V inko 202, 207č iča Dragica 160Cičić Vojin 207čolaković Rodoljub 71Čolić Boško 202Čonić Mladen 97Corković A ndrija 204Čućuz Vojin 202Čuković Ljubo 185Čukulin F ran jo 147

Čirković Ivan 183Čopić V ladim ir 72, 80, 82, 93, 94

Dakić B ožidar Jakov 9, 204 Dančević Josip 202 Danić M ato 160Deak Vjenceslav (Vinceslav) 160, 161 Debeljak-Sabljić B arbara 82—83, 86, 101Debeljak Josip 86, 96, 101 D ebeljak S tjepan Bil 9, 88, 91, 122, 125, 139, 167, 168, 173, 174, 177 Delić 99Delić Dragica 160

Delić Svetozar 53, 73, 75, 111, 112, 113Demić P etar 202 D eutsch A. 45 Deutsch, arh. 38 D eutsch ing. Ljudevit 43 Devčić Ju re 187 Devčić M arko 160 Devčić N atko 150 D imitrov Georgi 105 Dobrila Ante Pepo 123 Dobrilović Tomo 160 Dobrin K lara 160, 161, 165 Dobronić L(elja) 19 Doder Dušan 175 Dokmanić 66 Domany Rudolf 154 D om inko F ran jo Cezar 175 D om jan Ivan 171, 202, 207 Dom jan Josip 170 D omnjakovići 27 Dončević Josip 207 Dorčić K atica 205, 207 Dorčić V jekoslav 177 D orotići 27 Dragišić Mladen 202 D ragosavac Aleksa 173, 174 Dragosavić Aleksa 207 Drašković M ilorad 71, 79, 111 Drenc Josip 207 Družeta Antun 82 Dubski ing. J. 92 Duda Josip 160 Duffek B. 58 Duga 151 Dumić Paško 181 Dužanec Božo 207 Dužanec Ivo 207 Dvor Mijo 160 Dvom ić Ilija 202 Dvoržak S tanko 135 Dym Vikica 183

Đaković Đ uro 71, 83, 86, 87, 88, 118 128, 179, 203Đaković S tipe 179, 207, 203 Đilas M(ilovan) 203 Đorđević Dragan (Drago) 176,202, 207Đurašević Đ uro 207 Đurašević Jovo 207 Đ ureta Fran jo 207

Egersdorfer Vatroslav 34 Engel Ilija Spanac 173 E pstein Jacques, 29 Epstein 2iga 29 E rb er 124 E rb er Rudolf 54 E tbin K ristan 60

212

Fabijanić Ante 204 Fabijanić Franjo 151, 186 Fajdetić Jan ja 160 Fajdetić Pero 160 Fakin Franc 80 Faust ing. Ljubo 169 Fijelić Janko 186 Fink Zvonko 183Fišlajn Radivoj 157, 177, 202, 202Flego Zlata 156Fleischer Eduard 121Fleischer (Flajšer) Josip 126, 169,202, 207Fočići 27Fočići. obitelj 162Folnović Mato 161, 169Folnović Mirko 160Fonović M atija 179Fošnarić Josip 175Fošnarić V iktor 157, 170, 171, 202Fošnović Viktor 207Franić Ivan 72Frankl Ivan 34Franković Milan 207Franjković Josip 169Freund, obitelj 185Frgačić M arijan 168Friedfeld Mavro 37Frigan Vjekoslav 51Frišćić Anka 160Frković Mirko 107Fm tić Antun 132, 167, 168Frojnd (Freund) M. 47Fučijaš Vladimir 168Fujs Đuro 132Furež Jura 146Furlan Ivica 135

Gačić Josip 207Gačić Stojan 202, 207Gajić Savo 176, 202, 207Gajšek Vilim 89Galogaža Stevo 135Gasparini d r Igor 175Gašparac Vjekoslav Luka 97Gašparac Luka 98, 99, 100, 101Gazdić Mica 207Geipel Christian 43Georgijević, vidi Broz Josip TitoGerovac Ljubica 105Gjaković Stipe, vidi Đaković StipeGlamočan Adela 207Glavaš Josip 168Glavati, obitelj 160Glavati Slavko 173, 175, 176, 202Glavati Stanko 207Glavati Stjepan 169Globan Stjepan 168, 202, 207Gluhak Milivoj T m janin 153Gluhak Ivo 9Gluhak Vlado 184

Glumpak Janko 147Gmajnić Joža 147Gočić Josip 176, 202Golub Marija 162Gorupić Dragutin 58Gollib, 179Grabarić Franjo 207G ranatir Blaž 177Grbac Leopold 160Gredelj Janko Tata 9, 91, 104, 105,106, 107, 132, 133, 150, 157, 167, 168,169, 170, 172, 173, 175, 176, 202, 207Greger Josip 169Gregorić 207Gregorić Kaja 207Gregurić Antun 202Gregurić Zvonko 204Gregurkovići 27Grgašević Vlado (Vladimir) 106, 134,135, 155, 160, 205, 207Grgeč Edo 107, 134, 135, 207Grgeč Marija 160Grgeč Olga 207Grković Dušan 83, 100Grlić Marko 186Grospić d r Ferdo 54Gruba Vladimir 168Gruičić Stevo 202Grula Vladimir (Vlado) 173, 176,202, 207Gržetić Ana 86, 89 Gržetić Ivan 83, 86 Gržinić Andrija 179 Gučić Andrija 14 Gvory Dionis 169

Habunek Ivo 204Habuš Josip 207Hacek Milan 177, 202, 207Hadelan Frane 207Hadelan Josip 107, 134, 147, 148,205, 207Hadelan Marica 160 Hadžić Hamdija 160 Hadžić Hanzi 106, 134 H ajdenjak, vidi Hristov Antonija Halamić Vilim 202, 207 Hanž Jurica 180 Hapač Vjekoslav 202 Haramina Rudolf 207 Haramina Stjepan 177, 202, 207 Haramina Vilim 110 Haraminčići 27 H artm an Lavoslav 45 Hasančaić Rudolf 207 Havidić Josip 202 Hebrang (Andrija) 86 Hećimović Anica (Ankica) 160, 175 Hećimović Ivo 175 Hećimović Jure 148 Hećimović Mato 181 Hećimović Nikola 82, 86, 87

Hcgcdušić Krsto 134, 135 Hcinzcl Vjekoslav, arh. 53, 54 Henč Slavko 61 Hcshcimcr Ivan 176 Hesky Eduard Gladni 157. 176, 179 202, 207Hesky Velimir 157, 168, 169, 176202, 207Hirschl 116Hiršl Milivoj 96Hitil Josip 183Hoče var Otmar 179, 202, 207Hoffman d r Josip 51Hofštcter Vojo 175Hohnjcc 133Holjac Janko, arh. 51Hondl d r A. 186Honigsberg, arh. 38Hopić Slavko 207Horvat Andrija 185Horvat Anđela 160, 161, 185Horvat Arnold Moša 154, 155Horvat Franjo 169, 207Horvat Gustav 202, 207Horvat Ivan 123Horvat Lavoslav 24Horvat Mijo Miško 185, 207Horvatić, ing. 181Horvatić Franjo 202, 207Horvatin Kamilo 73, 76, 78 79 8194, 158Hotko Dragica 107, 134, 154, 155160, 164, 165. 205, 207Hotko Franjo 160Hotko M arija 165H ribar Stjepan 146Hristov Antonija 55Hristov Juraj 55Hrnčević d r Josip 175Hruškar Julijana 205, 207Hubla Josip 207Hudetz, obitelj 42Humek Paula 165Humljak Andrija 105, 132

Ilić Veljko 204 Ilijaš Franjo 202 Ilijaš Ivica 170, 207 Ivačić Josip 202 Ivane Emil 139, 153, 170 Ivančak Baltazar 179, 203, 207 Ivančević Branko 107 Ivančić Dragutin 184 Ivančić Josip 207 Ivanić Branko 134 Ivanišević Vjeko 105 Ivanović Mićo 186 Ivanuša Adam 177, 202, 207 Iveković Mladen 135 Iverić 177 Ivić 125Ivić Valent 168, 169, 173, 174

213

Jagić Đ uro 186Jagić Tomo 186Jajčan in Milan 207Jaklin Josip 58Jakopčin S tjepan 169Jakovčević Drago 107Jakšić Fabijan 207Jakšić Mijo 160, 161, 183Jakuš Josip 202, 207Jam brović S tjepan 185Jandriček Ivan 186Janić V jekoslav 148, 157, 167, 168Janić Vlado 167Jankes Grga 87, 102, 122Janjatović d r Bosiljka 9Japundžić Ivan 169Javidić Josip 207Jeć Mirko 170Jedvaj Valent 107, 134Jeđut Vinko 103, 105, 106, 133, 134,157, 167, 168, 169, 176, 202, 205, 207Jelačići 27Jelavić Fran jo 82Jerković Adam 160Jeršek Josip 183Ježić Albert 172Ježić Slavko 171, 176, 202Jošić Slavko 207Josip II 14Jovelić Stevo 84, 106, 133, 134, 160, 161, 165Jozef L jubica 160 Jurak Josip 186 Juras Valent 185 Jurčec Franciska 160, 161 Jurčić 162 Jurić Marko 155 Jurjević F ran 160 Jurjević M ihajlo 177 Jurjević Mišo 169, 177 Jurm an Ivan 158, 205 Jurm an Vid 158, 160, 205

Kaclerović Triša 82 Kadoić Stevo 207 Kala Fran jo 207 Kalda 92Kalde Lav, arh . 158Kalinski Blaž 181, 203, 207Kam auf Janko 51Kam natin Makso 130K am puste 27Kanceljak, ing. 186Kanceljak M irko 182Kancir E duard 108, 170, 171, 176,202, 207Kapetanović Ahmet 173, 175 Kardelj E(duard) 128, 203 Karlić Ivan 151, 179, 203, 207 Karlovčan G rgur 107, 134, 135 Kautzm an Ervin 202

Kavurić Slavko 65, 73, 80, 110,111, 135Kavurić ing. Zvonko 9, 179, 203, 205, 207Kelemen Josip 176, 202, 207 Kenđel Maca 160 Kepert D ragutin 38 Kerošević Ju re 82 Kešić 99 Kević Jovo 204Khuen-Hćdervdry (Dragutin), ban 35, 51Kidrič B oris 105, 106 Kirac Neven 204 Kirin-M arkulin 27 Kirini 27Kirinić Vlado 170, 202, 207 Kisovec d r Vjekoslav 185 Kiš Ivan 101, 179 K lancir Ankica 162 Klaus I. 43Klečić S tjepan 202, 207 K letuš S tjepan 179, 203, 207 K lobučar Tonček 170 Klopčić F ranc 114 Klun Milan 75 Knežević ing. 177 Kocković Dragica 156 K ohn 45, 121 Kohn braća, 45Kokolj V jekoslav 65, 110, 111, 135Kolaković Ivan 148K olar F ran jo 107, 134, 169, 173, 176,202, 207K olar-Dim itrijević d r M ira 9, 10, 28K olbaba B oris 205, 207Koleša V ik tor 82, 83, 84, 111, 116,117, 119, 122Kolić Drago 160Kolm an M iro 161Kolm an Zvonko 160K olm ar E dm und 51Kolom bo Josip 107K om ar M arko 170, 171, 202Komavli S tanko 176, 202K ončar Rade Brko 9, 91, 108, 125,126, 128, 133, 147, 149, 164, 167,203, 205K oporčić ing. Pavao 179Koprivica-Oštrić Stanislava 9K orać Dušan 160, 161K orać V itom ir 58, 65, 76, 110Korak N ikola 17K orbar M iroslav 179K orbelja Drago 169K orenić M arko 186K orošec A ntun 111K orošec K arlo Brzi 91, 167, 168,169, 173Kos Blaž 168, 207Kos D ragutin, vidi Malek StjepanLataKosanović Milan 202, 207

Košić, vidi Conić Mladen K ostanjevac Ivan 169, 202, 207 K ostelić Ju ra j 202 K ostenjak S tjepan 80 Kostević Đ uro 207 K ošar Mirko 130 Košutić Jovo 157, 202, 207 K ošutić Stevica 175 K ota Ivan 160 Kovač Alojz 186 Kovač Miško 150Kovaček Zvonko 168, 169, 175, 176,202, 207Kovačević Nikola 72 Kovačić 162Kovačić Ivan 176, 202, 207Kovačić Josip Važni 176Kovačić Slavko Zlabravec 135Kovačićek M artin 169, 176, 177Kovačićek V jekoslav 169, 177Kozjak F ran jo 202, 207K rajačić Bosiljka Beba 106, 155K rajačić Ivan 9, 87, 88, 89, 103, 105,107, 167, 175K rajačić M arijan 179K ralj 175K ralj F ran jo 89K ralj V iktor 160K raljević 99K raljić Magda 160, 161Kranželić Ivica 170K ranželić Ljubo 130K ranjc Đildo 131K ranjčević Ivan 173, 174K ranjec G abrijel 80, 83K raš Josip 81, 83, 124, 133K raus d r M iljenko 170K rbek d r Ivan 31, 52, 54K rček Ivan, 186K rčelić V. 62Krčelić V atroslav 110Krčelić V ik tor 131K rčm ar S tjepan 202K rčm arek A ndrija 186K rčm arek M artin 160, 161K reačić Ivan 131, 157Kreačić Miro 131K reačić O tm ar 9, 131K rekić Bogdan 135K rist Dušan 169, 173, 174, 175K rištofić E m erik 170, 171K rizm an F ran jo 31Križanac Josip 207Križanić Josip 202K rkanić Stevo 186Krleža Miroslav 26, 80, 135K rm ar S tjepan 207K rndelj Ivan 32, 53, 77, 82, 83, 87,112, 114, 115, 116, 117, 119, 120, 130,148, 149, 181K roflin Rudolf 9, 147, 154, 179,203, 207Krošel Mijo 150

214

Kroup ing. Franjo 110Krznarić Stjepan 107, 134Krznarić Vilim 153Kubla Josip 157, 168, 202, 207Kučanda Ivan 169Kučeković Vojislav 175Kučen Božo 202, 207Kučinić V iktor 72Kugli, braća 45Kugli, obitelj 42Kugli S(tjepan) 45Kuharić Drago 207Kujek Drago 160Kujek Valent 186, 207Kulmer, grof 27, 38Kulmer Miroslav, grof 32Kulmer. obitelj 14Kulušić Josip 204Kun Bela 94Kunadi Sigismund 202, 207 Kunst 162 Kusić Ivan 158, 205 Kutnić M arijan 183 Kvakan Mato 149, 150, 160, 207 Kvakan-Hotko M arija 149, 160, 161 Kvaternik Slavko, vitez 145 Kveštek Mato 179

Lacković Stjepan 184, 204, 207Langeneker Antun 179,203, 207Lasić Ivan 170, 171, 176Lasić M arija 180Laškarin Milan 181Lauter Drago 202, 208Lazić Ante 175, 202, 208Lazić Ivan 107, 108, 134, 170, 171,173, 202, 208Lebelj Tomo 208Lenac Ivan 202, 207Lenji Alojz 169Lenjin (V. I.) 97Lepen Danica 160Lepen Tomo 160, 161, 202Levnaić Jozo 208Licitar S tjepan 186Ličina Stevo 56Liebknecht Karl 97Lipak Agneza 165Lipak Nikola 165Lisac Ivan 182Lisak Jožica 160Lisinski (Vatroslav) 26Lojen V iktor 186Lolić Ju ra 158, 205Lorencin Ratim ir 157, 202, 208Lorković ing. Radoslav 144, 183Lovinčić Ivica 90, 132, 186Lozar M arijan 204Ložnjak Drago 186Lowy d r Salamon 87Lugarić Albin 147, 183

Lugarić Apolonija 133, 147, 160, 163,Lukačić 121Lukež Ivan 181, 182Lukman Feliks 160, 161, 162Luter Karlo 105Luxemburg Rosa 97

Ljubić Željko 204

M ađarac Pero 169 Mađarević Vlado 135 Magdić 99 Magić Stjepan 80 Mahnić Paula 208 Majdič Vinko 35 M ajer Inga 141 M ajer Marić Boris 170 M ajerhold Ivan 154, 155, 168 Majerović Stipe 170 M ajstorović Blaž Subara 187 M ajstorović Josip 132 Maksić 99Malarić Stjepan 117, 119, 177Malek S tjepan Lata 134, 147, 149,150, 154, 155, 160, 164, 203, 208Malekoci Barica 160Malekoci Josip 160Mališić M artinović Jovan 86Mamula Dušan 103, 105, 107, 108,168, 176, 179, 202, 203, 208Mamula Jovo 134, 208Mance Dragutin (Drago) 105, 208Mance Josip 134Mance Rudolf 107Mandić d r Nikola 182Manolić Joža 170M arčelja V iktor 157M ardjetko Nikola 169, 176Marganović Pajo 96, 97, 101, 107Margetić Drago 149, 179, 203, 208Marinić Pero 208Marinković Ivo 151Markić 208Marković 168, 170Marković Ivica 208Marković Slobodan 204M arkulin 49M arkulini 27M arohnić 179Maršić Josip 186Martinović Mihajlo 181, 203, 208Marušić Drago 89Marušić Edo 202, 208Marušić Milan 134Marušić Rudolf 106, 168, 169, 177Mašin Marko 185Matašić Tomo 202, 208Matečić Antun 157, 176, 202Matej Mate 208Mates Leo 106, 107, 174

Matešić Antun 208Matešić Dušan 202, 208Matić Stjepan 202Matijašić Mato 184, 204, 208Matković Mate 173Matković Matija 185, 176Matok Malo 100Matošić Ivan 157Mavrak Antun 96May Karl 158Mažuran 162Medved Josip 208Medvešćak Rudolf 208Međurečan Franjo 202, 208Megla Ivan 132Megla Vinko 9, 153, 154Mekinc Ladislav 168, 208Mesarić Blaž Celo 147, 149, 150,154, 155Mcsarić Mijo 154 Mesarić Miško 208 Mesaroš Josip 186 Mesić Mile 81, 82, 95, 96 Metelko Ivan 160, 203, 208 Mezdić Franjo 147, 160 Mihelić Ivan 202, 208 Mihl Franjo 105, 107, 133, 134 Mihota Anka 72 Mijić Grga 208 Mikulčić Anka 162 Mikulčić Franjo 149, 180 Mikulić Anka 160 Mikuš Boris 204Milanović Milan Baja 130, 131, 132Miletić Milan 176, 202Miličić Marko 208Milić Dušan 172Milić Mato 175Milković Ante 172, 179Milković Antun 167Milojković Života 74Milosavljević 132Miloš Boško 9, 167, 168, 202Milošević Stevo 160Miljuš Milan 208Miljuš Simo 73. 76, 77, 78, 79, 93, 94Mirić Grga 202Mirić Milan 176, 202, 208Mislović Gabro 160Mišić Janko 87, 95, 97, 107Mišir Josip 107, 202Mišon Miloš 170Mitrović Stefan Filip 106Mlinarić 171Mlinarić Rudolf 82Mohorići 27Mokosek Ankica (Anica) 150,160, 163Mokosek Josip 135, 147, 148, 149, 150, 160Mokosek Stjepan 107 Molnar Andrija 208 Molnar Marija 160

215

Mort M arija 160 M oster B ernard 42 Mošinski Adolf 51Mrak Antun 104, 105, 107, 132, 133,134, 157, 168, 169, 176, 202, 208Mrak Beli 105Mrak Katica 134Mravljević Danica 160Mraz 181, 182Mrazović M alija 51M rkša Ivan 181, 182Mršić Ivo 160Mučnjak B ranko 151M uretić M ato 202M uretić Tomo 208Mušković Vinko 105, 133, 134M utak Vlado Mrki 91, 125, 148, 167,168, 169, 173Mužević Josip 107Mužević Milan 170Mužević Milovan 106, 108, 170,202, 208Mužević Vilma 184, 204, 208 Miiller d r Zlata 83, 97, 98

Nad Antun 184 Napijalo Milica 134, 160, 208 Napoleon (Bonaparte) 14 Neđeral Vinko Fabijan 134, 160, 161, 208Nenezić Luka 204 Nenezić R adojica 187 Nesck ing. S tjepan 170 Nikolić Jelena 83 Nikolić Zora 83 Nikšić Božo 202 Nonka F ranjo 186 Nonka Miško 186 Nonka S tanko 186 Novak 174, 177 Novak Bencdikl 186 Novak Ivan 184, 204, 208 Novak Josip 160, 202, 208 Novak S tanka 160, 165 Novak Vid 183 Novaković Vasilije 202, 208 Nović 99Novosel F ran jo 202 Novosel Josip 204, 208 Novosel M arija 160, 161 Novosel V ladim ir (Vlado) 169, 202, 208Novoselac Ivan 184 Novoseli 27

Očak, b raća 202 Očak Ivan Ico 170, 174, 175 Odanović Momčilo 202 Ogrizović Slava 139, 163, 188 Oppenheim ing. M iroslav 158, 205

Oreški, b raća 87Oreški Mijo 89, 96, 97, 99, 101, 107Orešković M arko 89Orešković M ato 202Orić 183Orsag 173Oršić, grof 27O stojić S tanko 160O štrić V lado 9

Pajalić L jubica 160 Pajić 132Pajk V jekoslav 83Palandžić Dušan 72, 75, 76, 78, 79Palčec Ivan, 170, 171, 208Palešćak Ana 32Palešćak S tjepan 32Palešćaki 27Paljan Josip 175, 1?6Paljan S tjepan 167, 168, 169, 176Pandurović Nikola 82Pandžić Ivan 184Pap Pavle Š iljo 147, 149, 167,179, 205Papeš S tjepan 160 Paralo Nisim 83Parfan t Ladislav 160, 161, 183, 204Parfan t Slavko 159Parović Blagoje 83, 119Paspa Ivan 46Paul K atica 208Pavelić (Ante) 143, 145Pavičić D obrila 160Pavić G ojko 157Pavlić M ihajlo 175Pavlić Mišo 169Pavlinić B arica 160Pavlinić Božo 208Pavlović N. 39Pazm an G abrijela 160Pečenec Ivan 202, 208Pećnik Antun 208Pećaner S tjepan 160Pećar 162Pećevar S tjepan 160Pećnik F ran jo 119Pećnik S tjepan 72, 83, 84, 117, 126,130, 131, 157, 169, 175, 176, 202, 208Peičić d r Teodor 54Pej nović Nikola 158, 205P erisu tti 176Perković A ntun 181, 202, 203, 208Perković N ikola 154, 155Perlain B ožidar Lala 157, 202, 208Perovec Drago 208Peštaj Ivan 157Petričić 177Petrinec Slavko 96Petrišić Antun 170Petrović 154Petrović D ragutin 89, 186

Petrovići 27Peuc M arijan 157, 170, 202, 208 P ijade Moša 204 P in ta r A ndrija (Andro) 202, 208 P in tar Franciska 160, 161 P iškurić Boško 107, 134 Pivarić Ivan 107, 133 Plapinc Ivanka 141 Plepenić Miško 175 Pless K arlo 80 Podgornik Julio 202, 208 Podhraški Ivan 186 Podkrajc Anka 184 Podrić Milan 203, 208 Poje Josip 89, 208 Pokrivka M atija 27 Polić 99Politzer S tjepan 82 Polšak Ruda 135 Pondeljak Adolf 179, 203, 208 Pongrac M atilda 160, 165 Pop-Ivanova M alina Ruža 87 Popović Vlado 168 Posavec, braća 134, 158 Posavec Đ uro (Duka) 107, 134,135, 208Posavec M irko 107, 134, 135, 208Posavec Rudolf (Rudi) 134, 135, 208Posiljević S tjepan 158, 205Potočnjak 94Potrć D ragutin 208Potrebić Simo 157, 202, 208Povrženić Vlado 157, 169, 202, 208Poznić M arija 180Prebeg 162Prečec Ju lijana 165Predojević Gavro 82Prem užek Julio 183Prene Josip 202Preradović Petar 93Pribek M ilan 104, 132Pribičević 99Pribićević (Svetozar) 72P rikril ing. B oris 174, 175P ris te r Eduard 37, 38Prišlin Josip 202Prpić Pero 160, 161, 168, 208Prpić P etar L jubo 162Puškarić F ran jo 77, 78

Radić (Stjepan) 97 Radonić M ato 179, 203, 208 Radošević Anđelko cand. arh. 32 Radošević Josip 167 Radošević M ijo 73, 74 Rajčević d r Vojo 9 R am ljak Andrija 104 Rankov Radivoj 208 Ranković Aleksandar 147 Raspor Vicko 153 Rauch Pavle, ban 59, 64

216

Raušević Marija 165Razdraz Vjekoslav 99, 100, 104, 112,130, 131, 132, 133, 169, 176Raženj Josip 158, 205Regvard Roko 160Rehar Izidor 208Reif (Rajf) Rudolf 169, 202, 208Relja Josip 169Renar Izidor 205Rendeli Samuel 157, 202Rendeli Sandor 208Rendić Josip 204Renko Viktor 171, 172, 176, 202, 208 Reputin 41Resimić Branko 132, 136Rešković Petar 202Ribar Ivo Lola 107Ribarić Ivan 105Ribarić Slavko 184, 204, 208Ribić Božo 208Ribić Got fried 157, 202, 208Rišlin Josip 208Rob Antun 147, 148, 155, 167Rok Janko 208Rokavec Branislav 148Rokavec Milivoj 148, 149, 208Roni Dragutin 179Ropret Ivan 157, 202, 208Rotter (Roter) Ivan 157, 202, 208Rubčić 186Rubeny M arijan 100Rubido (Sidonija), contessa 26Rudo, braća 107Rukavina M arijan 202, 208Rukavina Nikola 176Rumbak Antun 160Ružić Alojz 208Ružić Antun 202Ružić Emil 170

Sabljić, obitelj 80 Sabljić-Debeljak B arbara 80 Sabo Ivan 170, 172, 173 Sabol Ivan 179 Sabol Valent 87Sabolek Ivan 72, 97, 103, 104, 105,107, 132, 135, 136Sadiković Sadik 173, 174, 208Saili Dragutin 9, 72, 73, 74, 79, 82,83, 84, 87, 93, 117, 119, 122, 130, 131,149, 167, 168, 188Salaj Đuro 118Salković 162Salopek Tomo 169Samardžić Herm ina 134, 160,161, 165Samardžić Milan 134, 208 Saso Dragomir 208 Sassler Mavro 48 Sauer Oskar 43 Sauerbrun Mavro 43, 118

Saurer Ivan 186 Savić 99Savić Franjo 147 Sekula Mijo 160 Sekula Nikola 184, 204, 208 Sekulić 99Sekulić Blaž 84. 86. 160 Sekulić Nikola 208 Seljan Franjo 202, 208 Sever 177 Sever Đuro 80 Sever Mijo 186 Sibecher 117 Siebenschcin Josip 37 Sinković Jelka 160 Sisek Josip 208 Sitari 27 Skok Karlo 169 Skom rak Ivan 147 Slović Franjo 208 Smode Stjepan 83 Smolković Ivan 160, 161 Sm ut Pero 177 Sokol Ivan 179Sontaki Dragutin 132, 157, 176,202, 208Sontaki Franjo 174 Sorić Božo 161 Soršak Vinko 178 Spaić Svetozar 202 Srblin Ivan 208 Srbljin Josip 151 Srećec Andrija 183 Srkulj d r Stjepan 53, 54 Srškić 96 Stahić Milan 208 Stamboliski 80 Stančić Franjo 160, 161 Stanić 66Stanislav Josip 132Stanišić Franjo 184S tankir Stjepan 87, 107, 117, 131Stanković Alojz 208Starčević Grga 179Starčević Mate 54Starešina Josip 181Starešina Martin 147, 203, 208Stefanović Sima Margetić 99, 100Steiner d r Makso 37Štipan Boris 107, 134, 208Stojaković Dragutin (Drago) 101,102, 103, 107, 132, 167, 168, 169, 173,175, 176Strdić 99Stulli Bernard 139 Stunković Josip 73, 76, 168 Šuman Nikola 160 Supanc Ivan 88 Sušilo Franjo 208 Sutlarić Ivan 153 Sutlović Ivica 107, 134 Svećenski Branko 204 Svctko Adolf 208

Saban Franjo 202, 208Safarić Stevo 179, 203Saina Josip 83Sakić Nikola 154Salamun Stjepan 83Santek Pepica 160Sarčević Matija, vidi d r JosipHrnčevićSarić Antun 88Sarić Stanislav 155Savić Stanko 155, 156Sćerbeci 27Sćerbec Josip 27Sego M atija 185Segvić ing. Petar Pjer 174, 175Selig Đuro 56Seneber Zvonimir 208Seneberger Mato 208Sibl Ivan 139. 142, 155Siftar Ivan 104. 105. 132, 133, 168169, 176, 202. 208Sikić Ivan 151, 153Sikić Rajmoi'd 182Siljevinac Nikola 160Šimecki Ivan 150Simek Antun 160Simić Stanislav 204Simončić-Bobetko Zdenka 9Sinikić Mile 208Sinkić Jakob 169Sir Ivan 155 156Siranović Nikola 208Sivak Antonije 56Skorić Drago 81, 82, 85Skotić 99Skrinjar Branko 106, 107, 134Skrnjug Stjepan 107, 108, 134, 135149, 153, 160, 205, 208Slibar Stjepan 169Slosen Leopold 186Šnajder Zlatko 95, 96, 99. 107Sneler Zvonko 108, 170, 176, 202Sodrić Milan 179Spalj Branko 205, 208Spalj Luka 205, 208Spalj Mile 205, 208Spiček Josip 181Spičeki 27Spiranec Valent 208Spoljar Mijo Miškec 184, 204Spol jarić Ana 160Spoljarić Mijo 208Stabek Stjepan 203Stefan 92Stefanovac Stjepan Tomo 179 Stefanović Stjepan 179, 202, 203, 208 Stibrcc Joža 208 Stiglić 99Stritof Ladislav 157 Strk Ivan 204 Stulliofer ina Vlado 157 Subašić (Ivan), ban 126

217

Suk F ran jo 107, 134, 135, 147, 205, 208Suk Nikola 147, 160 Suljić Josip 204 Sumanovac Ilija 95 Surbek Karlo 175 Surina Dragica 160 Svare Flora 49 Svare Maks 87 Svigir Em ilija 208

Tadić Branko 121 Tajbor S tjepan 182 Taller d r Lujo 73 Terihaj S tjepan 181, 182 Terzić Aldo 208 Teški August 160 Thurn, grof 44 Tibor Zdenko 134 Tiljak Ljudevit 149 Tito, vidi Broz Josip Tito Tkalčević 66 Tkalec Ivan 169Tomanić Ivan 31. 82, 83, 85, 86, 121, 186, 203Tomašić Ivan 27, 2S. 52, 133 Toni August 202, 208 Tonković F ran jo 155, 156 Tonković Josip 186 Tortić M ijo 151 Tota Geza 184, 204, 208 Tdmora Josip 16 Travić 99Trbojević Dušan 202, 208Trbojević Đ uro 107, 134Trećić Ju lijana 160Trinajstić Davor 204Trinka Janos 208Trnski Ivan 208Trohan Sim un 202, 208Trošelj Andrija 160Trsten jak Zvonko 204Tršinski Milan 202, 208Trupković F ran jo 204, 208Tučkorić ing. B ranko 148, 183Tučkorić V ik torija M ajda (vidiDym Vikica) 203—204Tuđen Antun 157, 176, 202, 208Tuđin Rada 208Turković Josip (Joža) 179, 208Turković S tjepan 58, 59, 65, 66, 72,74, 111, 135

Udovčić Antun 169 Ugarković Stipe 108, 182 Uradin M atija Borić 96 Uroić 49Uroić Dominik 177 Uroić Đ uro 184

Uroić F ran jo 160 Uroić Vinko 176, 202, 208 Uršić Albert 107, 133, 134 Uvodić L jubo 204

V ajdići 27V ajgand Adam 83, 88, 89, 103, 117,122, 177, 208Vajgand Josip 120Vajs Adolf 132Valdec Zvonko 204Valečić Alojz 179Valent Vid 205Val j in (Blaž) 83Vancaš M irko 123Vanić M irko 147Veber N orbert 142Vejvoda F ran jo 186Veseli 174Veselić Josip 183Vid Valent 158Vidan Josip 154Vidatić 132Vidiček Alojz 181, 182, 203, 208 V ilder Većeslav 66 Vilović A lbert 130 Violoni Dinko 106, 134 Višić M ir 204Višnjić R ajko Rafael 157, 169,202, 208Vlahek S tjepan 170, 208 Vlahović Joža 135, 154 Vlaić F ran jo 176 Vlkov R ade 154V odopija N ikola K ram pus 175, \16, 202, 208Vogrinc Ivan 73 Vokić 168Vokun F ran jo 132, 133Volf M ihajlo 202, 208V ončina Ivan 51Vozila Ivan 202Vrabec A ntun 149, 169Vrabec Tomo 154, 179Vrabec Zvonim ir (Zvonko) Bek 157,170, 202, 208 Vračarić Braco 208 V račarić Lazo 155 V raneš 86V raneš Mile 176, 202, 208V rban Ivan 147, 208V rban Josip 147Vrbanović, ob itelj 186Vrbetić Josip 208Vrbka V inko 157, 169, 176Vrček D ragutin (Drago) 169, 170,171, 172Vrček S tjepan 202 V rdoni Rudolf 186 Vučković Milan 208 Vuger Josip 205

Vuglek S tjepan 176, 177 Vujičić Lazar 202, 208 Vujnović Janko 208 Vukelić Jovica 175 Vukelić N edeljko 202, 208 Vukelić Stevo 208 V ukelija Anđa 160 Vukolić Stevo 202 Vukomanović Pavle 159 Vulelija Ada 161, 162 Vuletić Branko 157 V urušić Venceslav 205, 208

W agner C hristian 43 W eiss A leksandar 37 W erner 144, 181, 182 W esterm ayer H erm ina 141

Zagorac M ara 208 Zagorski 177Zahirović M ušan 168, 169, 177,202, 208 Zaić Vilim 181 Z delar Tomo 184, 204, 208 Zdešić B ranko 208 Zdunić Ivan 157 Zelenko Ignjac 165 Zelenko Stanko 160, 161, 165 Zelinka T ibor 107 Z em ljak Ivan, arh . 21 Zlatić Dina 106, 107, 134 Zlatić Dušan (Duško) 104, 107, 134, 202, 208 Zlatić Savo 175 Zovko M arko 78, 117, 177 Z rinjšćak Janko 150, 160, 161,168, 179Zubović Vlado 202 Zver Drago 160, 161

2a ja A ndrija 9, 81, 82, 148, 149, 186,195, 203, 2082anić Mato 1602arić prof. Slobodan 92bulj Ivan 2082egarac Vojo 1612erjavić Ladislav 802eželj Anica 1602ilav£ić Jozo 2082ivković P e ta r 1022nidarec Janko 202, 2082nidarec M arija 1072orga Jakob 852um er M arija 832unko ing. Oto 107, 134, 135,1582upančići 272upanić K atica 1602upanić S tjepan 181

218

Sadržaj

Predgovor ...................................................................... .

Uvod 9

TRNJE DO 1941. GODINE . . ,,

Vlado OštrićTrnjanski p rostor do sredine XIX stoljeća . 13

Vlado OštrićUrbanizacija T r n j a ......................................................... 17

Urbanizacija Tmja od sredine XIX st. do 1918. godine 17Urbanizacija Tmja u međuratnom razdoblju 21

Mira Kolar-DlmltrijevlćStanovništvo T rn ja do 1941. godine 27

Zdenka Slmončlć-BobetkoPrivredni razvoj T rn ja do 1941. godine 33

Privredni razvoj Tmja od 1850. do 1918................................... 33Privredni razvoj Tmja u međuratnom razdoblju 40

Mira Kolar-DlmltrijevlćGrad Zagreb i T rnje do 1941. godine . 51

Vlado Oštrić, Stanislava Koprivica-Oštrić, Mira Kolar-DlmltrijevlćTrnje u socijalističkom radničkom pokretu do 1918. godine . . . 57

Trnjansko radništvo u zagrebačkom radničkom pokretu do prvoga svjetskog rata 57Trnjansko radništvo u zagrebačkom radničkom pokretu za vrijeme prvoga svjet­skog r a t a 64Položaj trnjanskog radništva i stanovništva do 1918. g o d i n e ..................................... 66

Stanislava Koprivica-OštrićTrnje u organizaciji i djelatnosti KPJ u Zagrebu u razdoblju između dva rata 71

U v o d ......................................................................................................................................... 71Trnje u organizaciji i djelatnosti KPJ u Zagrebu u razdoblju legalnosti (1919—1921) 71Trnje u razdoblju izgradnje ilegalne partijske organizacije u Zagrebu (1921—1929) 77Razvoj KPJ u Zagrebu i na Tmju u razdoblju od 1929. do 1941. godine . . . . 86

Vojo RajčevićRevolucionarni om ladinski pokrcl na području T rn ja (1918— 1941). 93

Političko gibanje mladih potkraj prvoga svjetskog r a t a ..................................................... 93Osnivanje prve komunističke omladinske organizacije u Trnju 1919....................93Radnička omladina Tm ja u zajedničkim političkim akcijama s intelektualnomo m la d in o m ........................................................................................................................... 94Omladinska organizacija na području Trnja 1922—1924 95Ćelija Željezničke radionice kao inicijator reorganizacije S K O J - a ..................................97Antifrakcijski kurs ćelije »Spartakus« i njezin doprinos Titovoj »zagrebačkoj liniji« 99Obnova ćelije SKOJ-a Željezničke radionice nakon uvođenja šestosiječanjske dikta­ture ......................................................................................................................................................101Raspuštanje SKOJ-a 1936 ...............................................................................................................105Titova reorganizacija SKOJ-a i novi polet revolucionarnog omladinskog pokreta u T m j u ................................................................................................................................. 106

Bosiljka Janjatović, Mira Kolar-DlmltrijevlćSindikalni pokret radničke klase T rn ja u m eđuratnom razdoblju 109

Uvod ................................................................................................................................................109Sindikalni pokret Trnja u vrijeme legalnog djelovanja Komunističke partije Jugo­slavije (1919—1920) 110Djelovanje Nezavisnih sindikata (1921—1 9 2 9 ) ....................................................... 113Pretvaranje URSSJ-ovih sindikata u organe klasne borbe (1929—1941) . . . . 120

Mira Kolar-Dim itrijević, Vlado OštrićRadnička ku ltu rna i sportska aktivnost do 1941. godine na području T rn ja 129

Do 1918. godine . . . 129Od 1918. do 1941. godine 129

OPĆINA TRN JE U NARODNOOSLOBODILAČKOJ BORBII SOCIJALISTIČKOJ R E V O L U C IJ I .............................................................. 137

Mira Kolar-DimitrijevićK arakteristike NOP-a na području T rn ja 139

Mira Kolar-DlmltrijevlćPoložaj trn janskog stanovništva za vrijem e drugoga svjetskog ra ta 141

Slobodan ŽarićP artijska organizacija na području T rn ja u toku ra ta . 147

Slobodan žarićRevolucionarni om ladinski pokret na području T rn ja u toku ra ta . . . . 153

Slobodan žarićOdbori N arodne pomoći, narodnooslobodilački odbori i odbori Jedinstvene narodnooslobodilačke fron te na području T rn ja u toku r a t a ................................ 159

Slobodan žarićA ntifašistička fron ta žena u T rn ju u toku ra ta . 163

Mira Kolar-DlmltrijevlćŽeljeznička radionica i Ložionica i NOP . 167

Mira Kolar-DimitrijevićN O P i po ložaj ra d n iš tv a u trn ja n sk im tv o rn ic am a za v r ije m e drugoga sv je t­skog r a t a ....................................................... . . . 179

Metalske i elektro tehničke tvornice 179K em ijske tvornice T rn ja . . . ]g|Prehram bene tvornice T m ja 183T ekstilne tvornice T rn ja . . . 184Tvornice pap ira na T rn ju 185Drvna i n d u s t r i j a ............................ 186G ra đ e v in a r s tv o ................................... 186S k l a d i š t a .......................................... 186

Mira Kolar-DimitrijevićO slo b o đ e n je z ag reb a čk o g T rn ja 8. sv ib n ja 1945. 187

P R IL O Z I 191

S k ra ć e n ic e ■ 193

Iz b o r k o r iš te n e l i t e r a tu re 195

T rn ja n s k i lis tov i do o s lo b o đ e n ja 199

S p o m en -o b iljež ja r e v o lu c iji n a p o d ru č ju T rn ja 200

P o p is T m ja n a p o g in u lih u to k u NOB-a 209

K azalo o so b n ih im e n a 211

ZAGREBAČKA OPĆINA TRNJE U RADNIČKOM I KOMUNISTIČKOM POKRETU I SOCIJALISTIČKOJ REVOLUCIJI

IZDAVAČSkupština općine T rn je

ZA IZDAVAČARcfika Suvalić

OPREMIOM arijan Jevšovar

TEHNIČKI UREDNIKMilena Mihalinec

LEKTOR I KOREKTORDrago Dujmić

KAZALO OSOBNIH IMENAZlatko M atijević i Šonja Sigctlija

STROJOSLACARIVišnja Pavlina i S tefan ija Skrlec

METEURZeljko H erceg

TISAKGrafički zavod H rvatske, Zagreb Naklada 3000 p rim jeraka

I mm'm\ fRG I i

.