Enver Kazaz

MAKOV I MEŠIN OBRAT

Četrdeset godina od objavljivanja Derviša i smrti Meše Selimovića i Kamenog

spavača Maka Dizdara dobar je povod za raspravu o stanju bošnjačkog i

bosanskohercegovačkog književnog kanona, principima njihovog izvođenja, kriteriologiji

koja je prisutna u njihovoj osnovi te modelima izvođenja kanonizacije u ovdašnjoj praksi

vrednovanja književnosti. I Derviš i Spavač, po općoj saglasnosti, uz Skenderove Sonete I-II,

najbolja djela bošnjačke književnosti, morali bi biti položeni u temelj estetičkih kriterija

prema kojima se izvodi kanonizacija. U momentu objavljivanja, danas već daleke 1966.

godine, ova djela značila su vrhunac modernizma u bošnjačkoj, a uz Andrićeve romane i

pripovijetke i bosanskohercegovačkoj književnosti, ali i na ukupnom južnoslavenskom

kulturnom prostoru.

Selimović je u svom djelu sintetizirao iskustva modernističkog romana interliterarne

južnoslavenske zajednice, suočio, preko paraboličkih aspekata svoje priče, tadašnje

jugoslavensko društvo sa totalitarnom ideološkom i političkom praksom, pokazao nasilje u

formiranju pojedinčevog identiteta u kontekstu postničeanske kulture drame ateizacije na

Zapadu, ispitao tu kultura sa stajališta telosa ka kojem je ona upravljena, a njenoj apsurdnosti

suprotstavio ideju trasncendentalnog statusa pisma u kontekstu svijeta kao egzistencijalnog

gubilišta. Istodobno s tim, ovaj romansijer je na planu strukturiranja naracije na bazi svog

antitetičkog mišljenja u maksimalnoj mjeri dramatizirao i intelektualizirao naraciju.

Na toj osnovi on je pokazao prostor ljudske svijesti i ukupan horizont ljudske psihe

kao topos i etičke, i emocionalne, i psihološke, i političke, i ideološke, i metafizičke, dakle,

ukupne drame uma, ali i drame ljudske akcije. Njegov roman pripovijeda priču o odisejskom

udesu čovjeka zapadnjački shvaćene moderne koji se našao u poziciji lukačevski shvaćenog

transcendentalnog beskućništva i stalno promjenjivog identiteta. Antitetčko mišljenje kao

osnov dramatizirane naracije i Dreviša i Tvrđave omogućilo je Selimoviću zasnivanje

bahtinovski shvaćene polifoničnosti romana. Ona, međutim, nije u Dervišu puka narativna

tehnika, već model konsturiranja junakovog sistema mišljenja i dehijerarhizacije društvenog

poretka, čime je ovaj romansijer, govoreći iz pozicije čovjeka koji se koprca u prostoru

apsurda egzistencije, doveo u pitanje utopijski karakter ne samo totalitarne ideologije nego i

ukupne megakulture zapadnocentrične moderne.

To i jesu elementi na osnovu kojih Derviš prevladava svaku kulturalnu granicu

izdižući se iz lokalne u prostor univerzalne kulture. Ali, politički aspekti Nurudinove

antitetički utemeljene dramatizirane ispovijesti o apsurdu i smrti i života, prevladavaju i

vremenske, a ne samo prostorne granice u kulturi. U današnjem postmodernom bipolarnom

svijetu kao konstruktu američke ideološke i svake druge moći, u kojem je američki

predsjednik Džordž Buš ideološkom naracijom o globalnoj prijetnji terorizma omogućio

promjenama zakona pretvaranje američkog demokratskog društva u društvo špijunaže, ucjene

i straha, hvatajući u tu svoju zamku i ukupan međunarodni politički poredak - raspala se

posljednja utopijska naracija Zapada, ona o parlamentarnoj demokratiji kao idealu slobode i

vrhunacu povijesnog napretaka i emancipacije čovječanstva.

Selimović je, ali ne samo on već i niz drugih romansijera, u političkim aspektima

svoje parabolično organizirane priče pokazao kroz Nurudinovu dramu raspad svih ideoloških i

političkih utopija, te se tim svojim antiutopijskim duhom ovaj roman smjestio na granicu

između megakulturnih koncepcija moderne i postmoderne. Otud njegova priča nije samo

bolna apsurdana ispovijest o totalitarnom poretku komunizma, već simbolička priča o

totalitarnoj prirodi svakog oblika ljudskog društva i totalitarnoj sadržini ukupne povijesti. Ta

sposobnost Derviša i smrti da misli sadržaj ukupnog vremena i čini ovaj roman

transkulturalnim esteskim fenomenom.

Na sličan način transkulturalan je i Makov Kameni spavač. U svom konstruiranju

bosanskohercegovačkog povijesnog identiteta, Mak jeste pošao od tradicije bosanskog

srednjovjekovlja i kosmogonije bosanskih krstjana, ali se u ciklusu Slovo o nebu, prije svega

u pjesmama kao što su Sunčani hristos, Vrata itd. to povijesno vrijeme suočilo sa

metafizičkim beskrajem, pa Kameni spavač jest poezija susreta vremenitog i vječnog,

povijesnog i metafizičkog, tradicionalnog i modernog koncepta čovjeka unutar postupka

arhazacije modernih iskustava i modernizacije arhaičnih. Baš onako kako su se npr. u

Modroj rijeci susrele politeističke koncpecije smrti sa onim monoteističkim. Pri tom je,

pokazuje Mak u svojim intertekstualnim obuhvatima ukupne kulture u ovoj pjesmi,

monoteizam izdigao u beskraj kosmosa politeističku strogo definiranu prostornost smrti iz

različitih mitskih figura podzemnog svijeta. Zato su rijeke Stiks i Leta postale modrom

rijekom u kojoj se njenom širinom, dužinom i duljinom sabire ukupan prostor i ukupno

vrijeme zagledani u metafizičku vječnost i kosmičku beskrajnost.

Uronjen u lokalnu historiju, Kameni spavač je arahaizacijom modernog i

modernizacijom arhaičnog sveljudskog iskustva suočio zapadnu materijalistički koncipiranu

kulturu moderne sa nužnošću transcendiranja materijalizma i nužnošću povrataka

metafizičkom konceptu mišljenja, što ga je moderna izgubila padom svetih i mitskih jezika u

modernistički logocentrizam i prostor političke funkcionalizacije svetog.

Baš kao što je Selimović u Dervišu ostvario modernistički koncept metatekstualnosti

kroz dramu pisanja kao dramu samospoznavanja stalno promjenjivog Nurudinovog identiteta,

i Dizdar je u ciklusu Slovo o slovu, pogotovo u pjesmi bbbb, samoosvjestio poeziju na bazi

modernističke metatekstualnosti krenuvši od sumnje u riječ kao mitsko tvorbeno prapočelo,

da bi je iz biblijsko-mitskog vratio u vremenito područje.

Tako se u Kamenom spavaču tragizam povijesti, kroz anšatajnovski shavaćeno

ovremenjenje prostora i oprostorenje vremena, pretočio u hajdegerovski shvaćen odnos bitka

i vremena, da bi sve to bilo uzdignuto u metafizički beskraj i bezvrijeme, tj. vječnost. Kao što

je Selimović na bazi antitetički postuliranog mišljenja dramatizirao Nurudinovu ispovijest s

ciljem ostvarivanja polifoničnosti romana, tako je i Dizadar dosegao polijezičku prirodu

poezije kombiniranjem različitih funkcionalnih stilova, da bi u končnici ukrštajući modernu i

tradiciju kao megakulturne koncepte ukrstio i njihove jezike u stalnom kretanju poezije od

lokalno povijesnog do univerzalno metafizičkog.

Imajući u vidu da su ovo tek nacrti jednog od niza mogućih čitanja ova dva djela, oba

pisca postaju u kontekstu bošnjačke i bosanske literature, u okvirima eliotovski shvaćenog

susretu individualnog talenta i tradicije, književni zakonodavci, Selimović u romanu, a

Dizadar u poeziji. Oba pisca, također, kako je to napomenuto, matičnu literaturu i kulturu čine

transkulturalnim fenomenima, potvrđujući nužnost redefiniranja zapadnocentričnog

književnog kanona, pri čemu je centar smješten u viskodiferencirane literature tzv. velikih

jezika, a rub je u nediferenciranim literaturama tzv. malih jezika. Konačna posljedica jest

uvođenje bošnjačke i bosanskohercegovačke literature i kulture, nakon Andrićevog dobijanja

Nobelove nagrade, u poredak zapadnocentričnog književnog kanona. To znači da su sa

Selimovićem i Makom, a poslije i sa Skenderovim sonetima, bošnjačka i bosanska

književnost modernizma nakon Andrićeve nagrade prešle iz statusa lokalnih u područje

globalno važnih kulturnih fenomena. Na planu bošnjačkog i bosanskohercegovačkog

književnog konteksta to je značilo postavljanje novih, globalno relevantnih estetskih

standarda.

Oba djela, međutim, svojim značajem nisu ostala samo u domenu književnosti, nego

se njihov uticaj prenosi i na cjelinu kulturnih praksi, ali i drugih društvenih diskursa. Zato i

Derviš i smrt i Kameni spavač vrše presudan uticaj kako na kulturni bošnjački i

bosanskohercegovački identitet, tako i na druge identitarne prakse u BiH, i onu političku, i

ideološku, i etičku itd., pa bi se gotovo moglo reći da ovi književni tekstovi ponekad postaju i

mitskim mjestima u postupcima konstruiranja i interpretiranja bošnjačkog kulturnog i

nacionalnog identiteta.

Kada se ima u vidu Makova i Selimovićeva estetska gesta i prevladavanje lokalnih

kulturnih mjerila za račun modernistički shvaćene univerzalnosti esteskih kriterija, postavlja

se pitanje da li je to ostavilo traga u postupku kanonizacije bošnjačke i bosanskohercegovačke

književnosti i da li se kanon izvodio iz perspektive Selimovićevog i Dizadrevog eliotovski

shavćenog književnog zakonodavstava, ili je, pak, kulturni, politički i ideološki kontekst

tražio drugačije postavljenu kriteriologiju u konstruiranju književnog kanona.

Bošnjačka književnost, nažalost spada u literature sa samo djelimično izvedenom

kanonizacijom. Svi dosadašnji pokušaji njenog kanoniziranja, od Isakovićeve čuvene

antologije Biserje, preko projekta Muslimanska književnost u dvadeset i pet knjiga i Alefovih

antologija bošnjačke književnosti, što ih je uređivao Enes Duraković, do aktuelnog

Preporodovog projekta Bošnjačka književnost u 100 knjiga, ustvari, su nastojali pomiriti u

sebi kriteriologiju panoramskog predstvaljanja ove literature sa postupcima njene

modernistički koncipirane kanonizacije. Razlozi za takvo kombiniranje kriterija

panoramičnosti i kanonizacije nalaze se koliko u književnoj toliko i u široj društvenoj praksi.

Akademska zajednica nije uspjela do danas izvesti historiju bošanjačke literature, pa

su svi projekti, zapravo, bili u poziciji da vrše funkciju njene zamjene. Zato namjesto kanona

kao «skupine književnih djela kojoj je (obično) akademska kulturna institucija pripisala

središnju važnost za jednu kutlurnu zajednicu,»1 bošnjačka akademska zajednica operira sa

antologijama i projektima bošnjačke književnosti predstvaljene u 100 ili 25 knjiga kao

književnohistorijskim panoramama koje vrednuju spistaljeske opuse i pojednična književna

djela kroz smjenu stilskih formacija. A to znači da namjesto estetičke strogosti koju kanon u

sebi podrazumijeva, bošnjačka književnost se u dosadašnjoj praksi vrednuje preko kriterija

panoramičnosti, tj. kriterija književnohistorijske vertikale, čime, zapravo, akademska

zajednica pokazuje nemoć da realizira bilo koju formu historije bošanjačke književnosti.

Budući da «tvorba je kanona u neku ruku pretpostavka svake književnokritičke škole,

jer ona preko njega legitimira svoje estetičke i ideologijske sklonosti,»2 nužno je ispitati i

književno teorijske modele ovdašnje književne znanosti, da bi se moglo podrobnije

prosuđivati o načinima na koje je ona legitimirala svoju estetiku i svoju ideologiju u

nastojanjima da izvede kanonizaciju literature. Preovlađujući tzv. imanentni metodi u

proučavanju književnosti, uz još uvijek jak uticaj tradicionalnog obrasca pozitivizma, te tek

sporadično uspostavljanje postrukturalističkih postupaka kontekstualizacije u tumačenju

literature, nisu uspjeli estetsko nametnuti književnohistorijskom u postupku kanonizacije

književnosti. To jest i razlog što su ovdašnje antologije književnosti više zasnovane na

1 Vladimir Biti: Pojmovnik suvreme književne teorije, Matica hrvatska, Zagreb, 1997, str. 170. 2 Isto, str. 170.

kiriteriju književnohistorijske panoramičnosti, nego na strogosti estetskog koje bi literaturu, u

skladu sa idejom atutonomnosti književnosti i esencijalističkim postulatima tzv. imanentnih

metoda u njenom proučavanju, emancipiralo od političke i ideološke funkcionalizacije.

A to znači da je antologičar bošnjačke književnosti nužno bio u poziciji da svojom

antologijom potvrđuje postojanje književnosti kojoj je bilo uskraćeno pravo čak i imenovanja,

a kamo li identitarnog samosvješćenja kroz književnohistorijsku valorizaciju. Time je on

prinuđen da iz strogo imanentnog područaja ulazi u prostor političkog i ideološkog, u sferu

borbe za dokazivanje postojanja nacionalnog identiteta. Zato su antologičari bili u situaciji da

pomiruju nepomirljivo - ideju autonomnosti literature sa njenim političkim, ideološkim i

nizom drugih društvenih funkcija.

Na toj osnovi antologije bošnjačke književnosti potvrđuju stav o kulturološkoj

zasnovanosti ovdašnjih nacija, pri čemu se u antologiji vidi neka vrsta telosa ka kojem je

usmjerno kretanje nacionalnog identiteta u vremenu.

Ako je upotreba kriteriologije panoramičnosti u predstvaljanju bošnjačke književnosti

i razumljiva stoga što je ona bila izravnim odgovorom ideološkom i političkom negiranju

bošnjačke književnosti kao samosvojne književnohistorijske i kulturne cjeline unutar

južnoslavenskih književnosti, onda ralozi za nju prestaju onog trenutka kada se bošnjačka

nacija u potpunosti institucionalizirala, postala, skupa sa drugim bosanskim nacijama, nosilac

međunarodnog političkog suvereniteta i time međunarodnim političkim subjektom. Istodobno

s tim procesom nestale su sa scene i političko-ideološke negacije bošnjačke književnosti, što

znači da je akademska zajednica morala preći u novu fazu deskribiranja ove literature i njene

međunarodne znanstvene afirmacije.

Pitanje kako je moguće danas na slavističkim katedrama u svijetu izučavati bošnjačku

književnost, ako ona ima napisanu samo jednu jedinu žanrovsku povijest, onu romana

dvadesetog vijeka, direktno je povezano sa problemom međunarodnog reprezentiranja

bošnjačkog kulturnog identiteta. Odgovor na pitanje zašto danas niti jedna katedra slavistike

u svijetu ne izučava totalitet bošnjačke književnosti i bosanskohercegovačke interliterarne

zajednice ne treba tražiti samo na tim katedrama, nego i u stanju domaće akadameske

zajednice. Ali, taj dogovor nalazi se i u manipulativnoj prirodi nadležnih institucija države

koje nisu sposobne izdvojiti niti onoliko novca za znanstvene projekte književne historije

koliko iznose dnevnice za jedan dan poslanika u bilo kojoj od mnogobrojnih skupština ili

ministara u bilo kojoj od bezbrojnih što katonalnih, što federalnih, što državnih vlada, a

političari se pri tom licemjerno kunu da štite nacionalne interse, da bi naoružani tom

zakletvom što efikasnije opljačkali vlastite nacije.

Ovako poredane stvari posvjedočuju puni paradoks. Derviš i Spavač su još daleke

1966. godine kada su objavljeni, bošnjačku literaturu učinili međunarodno važnim

fenomenom. To su, zapravo, ona djela koja jednu literaturu zbog svoje velike vrijednosti

uključuju u poredak svjetske književnosti. I Derviš i Spavač su i u bošnjačku i u

bosanskohercegovačku književnost uveli univerzalnost estetičkih kriterija i učinili ovdašnje

kulturne identitete bitnim subjektima na globalnom kulturnom planu. Nakon što su

Hasanaginica ili lirski korpus sevdalinke tokom 19. vijeka kao fenomeni literarne tradicije

uveli ovdašnju književnost u Geteov koncept svjetske literature, Selimović i Dizdar su u 20.

vijeku bošnjačku i bosanskohercegovačku književnost skupa sa Andrićem i Kulenovićem

priključili svojim djelima borhesovskoj vavilonskoj knjižnici.

Na drugoj strani, bosanskohercegovačka interliterarna zajednica također je ostala bez

esteski strogo definiranog kanona. Negirana u vrijeme komunističke ideologije u periodu u

kojem je ova ideologija forsirala postojanje jugoslavesnke književnosti, potom pod tom istom

ideologijom afirmirana kao homogena cjelina, bez prava da se osvijetle njene unutarnje

nacionalne razlike, ova interliterarna zajednica je, izuzimajući svega nekoliko antologijskih

projekata, prije svih onu čuvenu, izvanrednu antologiju bosanskohercegovačkog pjesništva

koju je uradio Slobodan Blagojevićeve, ostala bez žanrovskih kanona utemeljnih na strogosti

estetske kreteriologije. Iako se u višetomnom projektu priloga za istoriju književnosti naroda

BiH, što ga je osamdesetih godina prošlog stoljeća pokrenuo i pred sam krvavi rat djelimično

završio sarajevski Institut za književnost, nalazi dobar nacrt za uspostavljanje tradicionalnog

obrsaca književne historije, akademeska zajednica u BiH nije u mogućnosti relaizirati

interkulturnu povijest bosanskohercegovačke književnosti. Vladajuće nacionalističke

ideologije u BiH vide u takvom jednom projektu opasnost po svoj koncept homogenih, etnički

potpuno čistih identiteta. Pogubnost takvog ideološkog stava ponajbolje se vidi u činjenici da

se bosanskohrvatski i bosanskosprski kulturni identiti marginalizairaju za račun vladajućih

pannacionalnih ideoloških fantazmi. Zagrebocentrična i Beogradocentrična panhrvatska i

pansrpska koncepcija nacionalnih identieta, negira hibridnost srpskog i hrvatskog kulturnog

identiteta, a samim tim negira samosvojnost bosanskosrspkog i bosanskohrvatskog kulturnog

identiteta. Na toj osnovi ideološka moć vrši potpunu destrukciju bosanskohercegovačke

interliterarne zajednce, povlačeći stroge granice među literaturama koje tvore tu zajednicu i

autokolonizira bosanskosprsku i bosanskohrvatsku kulturu za račun pannacionalne ideološke

fantazme.

No, to ne znači da bi povratak u strogo estetsko područje, u ideju estetske autonomije

spriječio ideološku moć da autokolinizira bosanskohercegovački hibridni, poliloški utemeljen,

višeslojni kulturni identitet. Jer, imanentni metodi nisu se mogli oprijeti diktatu ideologije,

štaviše neki od njihovih zastupnika bili su ideolozima agresije na BiH, a znatan broj drugih

pristupio je u današnjoj tranzicijskoj BiH ideološkim centrima moći, izravno politizirajući

svoju akademsku funkciju.

Književni kanon «postaje teorijskim problemom istom onog trenutka kada škole

prestanu njime postavljati univerzalističke zahtjeve odnosno tražiti da se postojeći kanon

nadomjesti novim.»3 U otvaranju teorijske rasprave o književnim kanonima u BiH bi se,

zapravo, magao tražiti odgovor kako prevladati postojeće stanje. Jer, novi teorijski pristupi

kanonu pokazuju svu raznolikost poststrukturalističke kontekstualizacije u tumačenju

književnosti. Strogi estetski postuliran kanon je decentraliziran nizom koncepcija

alternativnih kanona koji otvoreno upućuju na svoju kontekstualnu zasnovanost i odustaju od

univerzalističkih zahtjeva. Alternativni kanoni prokazuju da kanon sa ambicijom

jednistvenosti i univerzalnosti negira hibridnu, kontekstualnu, slojevitu prirodu književnih

tekstova. Otud takvi kanoni insistiraju na afirmaciji mnogostrukih identiteta položenih u

književnost. Decentriranje književne institucije na toj osnovi otvara prostor marginaliziranim

identitetima da ukažu «na povijesnu varijabilnost ne samo estetičkih vrijednosti, već i samog

pojma književnosti.»4

Kritika univerzalističke prirode ortodoksnog shvaćanja kanona uslovila bi teorijsko

samoosvješćenje bosanskohercegovačkih akademskih instituacija, koje više ne bi mogle u

interpretiranju književnosti konstruirati predstave o esencijalistički koncipiranim nacionalnim

identitetima, već bi morale uvidjeti njihovu hibridnost i povijesnu dijalektičnost, ali i preći na

deskribiranje niza marginalnih identiteta prisutnih u književnim tekstovima. Na taj način bi

decentrirana, relitivistička koncpecija kanona, potvrdila njegovu kulturotvornu funkciju.

Prihvati li se Bitijeva tvrdnja da «uza svu njegovu problematičnost koju ne treba niti jednog

trenutka zaboraviti, kanon je u sadašnjim okolnostima nužnost, dapače uporište književnog

sistema», onda je neophodno bosanskercegovački valadajući model kanonizacije lišiti njegove

vjekovne frustracije – puke borbe za dokazivanje postojanja nacionalnih literatura kao

sastavnica bosanskohercegovačke interliterarne zajednice. Paradoksalno, tu su frustraciju

prevladali davno i Mak, i Meša, i Skender, i Andrić, ali i bosanskoherecgovačka interliterarna

zajednica u cjelini.

3 Isto, str. 170. 4 Isto, str. 170.