domisljat svijet 1

Download domisljat svijet 1

Post on 28-Oct-2014

46 views

Category:

Documents

7 download

Embed Size (px)

TRANSCRIPT

O

I. UVOD: O PROBLEMIMA PISANJA KNJIEVNE POVIJESTI

O

To to je neto u sferi interpretacije dokazivo nemogue, ne sprjeava da se ono prakticira, kao to obilje povijesti, knjievnih povijesti i itanja dokazuje. J. Hillis Miller Kriza povijesti knjievnosti samo upuuje na obnovljenu nunost njezina pisanja. Uwe Japp Godine 1992. izala je iz tiska studija Davida Perkinsa naslovljena Je li knjievna povijest mogua?,1 u kojoj se autor zalae za potrebu i legitimitet knjievnoznanstvenog prouavanja knjievne povijesti. injenica je, naime i stoga je Perkinsova knjiga osobito znaajna da je knjievna povijest, kao to u svojemu tekstu Paradigma povijesti knjievnosti istie i Milivoj Solar, od ranih pedesetih godina 20. stoljea sve do prije dvadesetak godina bila donekle potisnuta iz sredita znanstvenog prouavanja knjievnosti prema periferiji, jer su nova kritika, tzv. imanentna interpretacija, formalizam i strukturalizam dali prednost sinkroniji, otprilike na isti nain na koji je struktural1 David Perkins, Is Literary History Possible?, Baltimore/London, 1992.

11

Domiljato stvoren svijet

na lingvistika nakon de Saussurea, zahvaljujui velikim dijelom upravo njegovu utjecaju, teite zanimanja prebacila s jezine povijesti na sinkronijsko funkcioniranje jezika kao komunikacijskog sustava. Veliku je ulogu pri tome, po Solarovu sudu, igrala i neka vrsta pobune protiv pozitivizma u prouavanju knjievnosti: Pozitivizam je shvaen kao historizam koji valja prevladati ili naprosto napustiti.2 Upravo navedene konstatacije o potisnutosti knjievnopovijesnog pristupa u prouavanju knjievnosti na knjievnoznanstvenu marginu osobito se izravno odnose na anglo-ameriko podruje knjievnog prouavanja koje se oduvijek oslanja na empirijsku i nominalistiku tradiciju miljenja te stoga rijetko posveuje panju knjievnoj povijesti, ponajmanje pak knjievnopovijesnim razdobljima i njihovim poetikama, dok mnogo vie panje poklanja pojedinanim knjievnim opusima i njihovim ponajee imanentno shvaenim stilskim obiljejima. Da se u tu struju, prema vlastitoj izjavi, uklapa i jedan od najuglednijih amerikih povjesniara knjievnosti i kulture, M. H. Abrams, vidljivo je iz njegove polemike s Wayneom Boothom. U tekstu Racionalnost i imaginacija u kulturnoj povijesti: odgovor Wayneu Boothu, Abrams na Boothov prigovor da on u svojim knjievnopovijesnim studijama, osobito u danas ve klasinom djelu Naturalizam i supernaturalizam (Naturalism and Supernaturalism), uza sve zanimanje za metode knjievne kritike ne kae ni rijei o tim metodama, opseno odgovara. U svojem odgovoru Abrams istie da se njegove studije temelje na njegovu osjeaju ispravnosti i pogrenosti, sumnje i sigurnosti, nedostataka i viaka, toga to je prikladno i to je neprikladno. Rijeju, na intuiciji takvih osoba koje imaju privilegiju prethodnog iskustva itanja i miljenja,3 na onome, zakljuuje ukratko Abrams, to bi Coleridge nazvao ukusom. Abramsov je2 3 Milivoj Solar, Paradigma povijesti knjievnosti, Granice znanosti o knjievnosti: izabrani ogledi, Zagreb, 2000, str. 248-249. M. H. Abrams, Rationality and Imagination in Cultural History: A Reply to Wayne Booth, Critical Inquiry 2.3, 1976, str. 448.

12

Uvod: o problemima pisanja knjievne povijesti

razlog za tu knjievno-metodoloku utnju, kazuje on na kraju, to su pravila koja lee u podlozi takvog [klasifikatorskog knjievnopovijesnog] diskurza sloena, neuhvatljiva, nesustavna i predmetom inovativne modifikacije; oituju se u intuitivnoj strunosti povjesniara, a specifikacija ovih pravila ne bi trebala prethoditi praksi, ve je slijediti.4 Otprilike u isto vrijeme kad se odvija polemika izmeu Abramsa i Bootha, objavljuje istaknuti yaleski dekonstrukcionist Harold Bloom svoju omanju, vidljivo nietzscheovski inspiriranu studiju, naslovljenu Tjeskoba od utjecaja, koja oito pretendira biti povijeu knjievnosti, ali takvom u kojoj bi izuavanje pjesnikog utjecaja kao tjeskobe i uvanje namjernog krivog itanja [misprision] trebalo pomoi naem oslobaanju od ovih apsurdnijih mitova (ili dotrajalog traa) knjievne pseudopovijesti.5 Bloomov je koncept knjievne teorije/povijesti zamiljen kao borba koja se odvija samo meu monim pjesnicima, velikim figurama, u kojoj mlai pjesnik, efeb, vodi trajnu, neumoljivu i bespotednu bitku za prevlast nad izabranim jakim prethodnikom, sluei se pri tome itavim nizom tzv. revizionistikih strategija (ratio) kako bi nadvladao odabranog jakog suparnika te se uspostavio kao novi, kanonski otac. Povijest pjesnitva, prema tezi ove knjige, deklarativno izjavljuje Bloom u uvodu, dri se nerazluivom od pjesnikog utjecaja, budui da snani pjesnici stvaraju tu povijest pogreno itajui jedni druge, kako bi raistili imaginativni prostor za sebe.6 Pozabavit emo se odmah na poetku ovom imanentnom teorijom knjievne mijene koja se uklapa, te je stoga i ostala utjecajnom, u anglo-amerika prouavanja knjievne povijesti. Meu revizionistike strategije koje mlaem pjesniku stoje na raspolaganju pripada prema Haroldu Bloomu sljedeih est: 1. clinamen: pjesniko krivo itanje odnosno iskrivljeno itanje u4 5 6 Ibid. Harold Bloom, The Anxiety of Influence: A Theory of Poetry, London/ Oxford/New York, 1973, str. 69. Ibid., str. 5.

13

Domiljato stvoren svijet

pravom smislu (misprision)7; 2. tessera: dopunjavanje ili antiteza; 3. kenosis: sredstvo od-kidanja slino obrambenom mehanizmu kojim se nae psihe slue u borbi protiv kompulzivnih ponavljanja; pokretanje prema diskontinuitetu s prethodnikom; 4. demonizacija: pokret prema personaliziranom Protu-sublimnom kao reakciji na prethodnikovo Sublimno; 5. askeza: pokret samooienja kojemu je cilj postizanje stanja samoe: za razliku od kenosisa, kasniji pjesnik ovdje ne prolazi kroz revizionistiki proces pranjenja ve liavanja; on se liava dijela vlastite ljudske i imaginativne nadarenosti da bi se odvojio od drugih, ukljuujui prethodnika, i to na takav nain da i prethodnikova pjesma mora proi kroz askezu; 6. apophrades, ili povratak mrtvih: kasniji pjesnik u svojoj zavrnoj fazi svoju pjesmu opet dri toliko otvorenom prethodnikovu djelu da bi se moglo povjerovati da smo se vratili u naukovanje kasnijeg pjesnika. No efebova pjesma sada se dri otvorenom prethodniku dok je ranije bila otvorena. Zaudnost se sastoji u tome to imamo dojam da je kasniji pjesnik napisao prethodnikovo karakteristino djelo. U jednoj je kritici ove utjecajne studije engleskog romantizma knjievni povjesniar Christopher Ricks, dodue, na jednom mjestu prigovorio da ga ovakvo shvaanje knjievnih odnosa vie podsjea na hrvaki dvoboj negoli na povijest knjievnosti, ali je Bloomova teorija povijesti knjievnosti kao imanentne mijene i do danas ostala zanimljivom knjievnim povjesniarima.8 Odsutnost interesa za knjievnu povijest u smislu njezina usustavljivanja i periodizacije u anglo-amerikih prouavatelja knjievnosti osobito se oituje u prikazima knjievne produkcije prve polovice engleskog 17. stoljea, gdje i u najnovijim povijestima engleske knjievnosti i dalje nailazimo na iste one davno ustanovljene, a knjievnopovijesno gledano nasumi7 8 Termin Bloomov, za specifini oblik krivog itanja ili iskrivljavanja. Usp. kasnije u ovoj raspravi o imanentnim teorijama knjievne mijene.

14

Uvod: o problemima pisanja knjievne povijesti

ne i nedostatno izdiferencirane, kategorije koje onoga koga zanima knjievna povijest toga razdoblja vie zbunjuju nego to mu pomau. Ponajvie iz tih razloga u ovoj studiji rije je o jednom povijesnom razdoblju baroku preko kojeg se i do danas u anglo-amerikim povijestima knjievnosti u smislu njegova imenovanja i cjelovita tumaenja gotovo u potpunosti prelazi a da se pri tome ostale knjievnopovijesne kategorije, poput renesanse, neoklasicizma, romantizma i drugih, uobiajeno javljaju u smislu u kojem se one rabe i u kontinentalnoeuropskim knjievnopovijesnim taksonomijama. Barok, po naem sudu dominantna poetika engleske seentistike knjievnosti, u anglo-amerikim prouavanjima spominje se kao zasebna poetika razdoblja izuzetno rijetko, poesto na izoliranim i vrlo neobinim mjestima,9 te u potpunosti neusustavljeno.10 Zanimljivo je ovdje naglasiti razliku, primjerice, izmeu

U Povijesti engleske knjievnosti Michaela Alexandera (A History of English Literature, Houndmills/Basingstoke/New York, 2004, str. 147), tako nas, primjerice, uz ime Andrewa Marvella (a da o baroku ni na kojem drugom mjestu nema niti jedne rijei), autor izvjeuje da je Marvellova tmurna religiozna pjesma The Coronet u baroknome stilu, koji uvijek resi svojevrsno zaigrano razmetanje [displayfulness], da bismo na desnoj margini nali i sljedeu definiciju baroka: Termin u povijesti umjetnosti za kieni stil koji dolazi nakon klasicizma kasne renesanse. 10 U Povijesti engleske knjievnosti Johna Pecka i Martina Coylea (A Brief History of English Literature, Basingstoke, 2002, str. 93-94), u natuknici o Johnu Donneu nailazimo na jedini spomen baroka, u velikoj mjeri izvan konteksta, i to u sljedeoj formulaciji: ini se kao da stara tradicija barata ustaljenim idejama, no za Donnea je pojam udomaenih obrazaca neto to pripada prolosti. Razlozi za takvu promjenu sloeni su. Neto slino dogaalo se irom Europe u procesu uzmicanja srednjovjekovnog svijeta pred modernim svijetom; termin barok (od talijanske rijei za grubo ili hrapavo, ali takoer sa znaenjem ekstravagantno), koji se nairoko rabi u pogledu glazbe i arhitekture 17. stoljea, moe se takoer primijeniti na Donneovo pjesnitvo. 9

15

Domiljato stvoren svijet

anglo-amerikog s jedne strane i njemakog stanja knjievnopovijesnih prouavanja baroka s druge strane. U njemakoj se knjievnoj povijesti do danas javlja izrazito zanimanje za ovo razdoblje, o emu svjedoe brojne studije, ukljuujui one najnovijeg datuma. Tako godine 2004. iz tiska izlazi studija o baroku Winfrieda Freunda naslovljena Avantura barok: kultura u doba otkria,11 a samo u posljednjih petnaestak godina prethode joj, da spomenemo samo one vanije, Gerhard Ho