Darija ili POEZIJA KAO EMANCIPATORSKI DISKURS

Poezija se esto odbacuje kao najmanje politina, odve apstraktna i najmanje drutveno angairana od svih knjievnih rodova, istie mladi bosanskohercegovaki teoretiar Damir Arsenijevi u tekstu Bosna pharmakos ka politikoj kritici kulture (Sarajevske sveske, broj 15-16, 2007). Naime, nerijetko se istie kako poezija slui nekim uzvienim ciljevima, kako je odvojena od povijesnih rasprava, i da je posljednje uporite transcendencije i estetike. No kada poezija ulazi u svijet, ona ulazi u politiki prostor, koji je i ideoloki i povijestan. Poezija sudjeluje u dijalogu koji se odvija u drutvu, obraa se drutvu i ideoloki je eksplicitna. Teoretiar Alasdair Macintyree istie kako pjesma moe i sama biti teorija, odnosno da moe predstavljati najadekvatniji izraz konkretne teorijske tvrdnje, ta ga stoga zanima to poezija moe rei o politici, a to je eksplicirao na primjeru Yeatsove poezije (tekst Poetry as political philosophy: notes on Burk and Yeats, u zborniku Ethics and Politics (New York: Cambridge University Press, 2006.) Poznata teoretiarka Martha C. Nussbaum u tekstu Pjesnici u ulozi sudaca razmatra promiljanja Walta Whitmana o pjesniku kao ujedinitelju doba i zemlje. Naime, Whitman naziva pjesnika-suca pravednim ovjekom, smjetajui time svoj ideal u tradiciju misli o pravnom i sudakom miljenju koja se moe pratiti unatrag sve do Aristotela. Whitman istie kako pjesnik nije neki hiroviti, muiavi stvor, ve osoba koja je najpodobnija za to da svakom predmetu ili kakvoi podjeljuje primjerenu veliinu, uredno odvagujui zahtjeve raznolike populacije, pogleda usmjerena na norme pravednosti (on je ujedinitelj svojega dobra i zemlje) i takoer na povijest (godine to u poganstvo skreu on zadrava vrstom mjerom). I pravednost i povijest uvijek su do neke mjere ugroene u demokraciji: pjesnik- sudac je njihov zatitnik. Upravo te Whitmanove teze postaju uporite za Nussbaumovu koja e na njegovu primjeru razraditi tezu izmeu iskustva knjievne imaginacije i brige za drutvenu jednakost, te propitati neka sudaka miljenja koja pruaju i dobre i loe primjere za onu vrstu suenja koju preporuuje Whitman (treba istaknuti kako je rije o knjizi Pjesnika pravda, knjievna imaginacija i javni ivot, 111-114 str., prevela Marina Miladinov, Deltakont, Zagreb, 2005.). Teoretiarka i pjesnikinja Dubravka uri takoer istie kako diskursi poezije i teorije nikad nisu suprostavljeni. U knjizi Poezija, teorija, rod (Orion art, Beograd, 2009.) ona razvija tu tezu kao osnovnu pretpostavku vlastitog promiljanja poezije. Poziva se pritom na Griseldu Pollock koja istie da su danas esto umjetnici i umjetnice istovremeno i teoretiari i teoretiarke. Naime, umjetnost i poezija nastaju esto pod snanim utjecajem teorije, kao to i teorija moe biti generirana zahvaljujui umjetnikoj ili pjesnikoj praksi. U knjizi Jezik, poezija, postmoderizam (Oktoih, Beograd, 2002.) uri pie i o teoriji Charlesa Bernsteina koji iznosi stajalite da je umjetnost uvijek povezana s ideologijom. Njega zanima, pie uri, kako formalna dinamika pjesme oblikuje ideologiju, tj. kako radikalni inovativni pjesniki stilovi mogu imati politiko znaenje. Ona spominje i Bernsteinov tekst Komedija i poetika politike forme u kojoj Bernstein pie da projekt partikularizacije, historizacije i ideologizacije tumaenja poezije mora se prvenstveno baviti stilskim odlikama rada. To zapravo znai da se formalna dinamika ne bi smjela tumaiti odvojeno od povijesnog i teatralnog poprita u kojem se nalazi. U tekstu Obuzdavanje faizma/ideologija prisvajanja mistifikacija, estetizacija i autoritet u Poundovoj pjesnikoj praksi, Bernstein se, pak, bavi poezijom Ezre Pounda. On smatra kako pravovjerna teorija kulture i kritika nisu na odgovarajui nain razmatrale faistike ideje prisutne u njegovoj poeziji. Bernsteinova teza je samo naizgled paradoksalna njegov faizam nije onemoguio kanonizaciju njegove poezije u amerikoj knjievnosti, ve je, naprotiv, doprinijeo njenom prihvaanju. uri upozorava na jo jedan znaajan Bernsteinov tekst Drugi svjetski rat i postmoderno pamenje. U njemu taj ameriki teoretiar razvija tezu kako je Drugi svjetski rat doveo u pitanje autoritet u svim oblicima i glasovima: prava Oca, Zakona, Nacije i Nacionalnog Duha, Tradicije itd. Nijedna istina vie nije razumljiva sama po sebi, a to nisu niti povlateni pojmovi i drutvene konstrukcije poput patrijarhata, autoriteta, racionalnosti, poretka i kontrole. Shvaanje da bijeli heteroseksualni mukarci, krani na Zapadu, nemaju iskljuivo pravo da izraze najvie vrijednosti ovjeanstva, pojavilo se i prije Drugog svjetskog rata. Naime, kao suprotnost nadpovijesnoj i nadljudskoj perspektivi izraenoj u ranijim poetikama, u novijoj amerikoj poeziji pjesnici sve veu panju poklanjaju ideolokoj funkciji jezika. Oni, pie uri, upotrebom radikalnih modernistikih postupaka istrauju drutvene dimenzije jezika koji proizvodi realnost, a osim toga oni podrivaju i autoritarne jezike strukture. Bernstein u tekstu Vrijeme izmjeteno iz kretanja: gledati naprijed da bi se sagledala prolost upozorava pak da je poezija uvijek odreena geografijom, etnikom pripadnou i seksualnim opredijeljenjem, ali istie i kako se ne moe govoriti o nekom zajednikom glasu regije ili grupe, jer grupe su uvijek sastavljene od podgrupa, pa ne moemo govoriti o homogenosti. Amerika teoretiarka Rachel Blau DuPlessis u knjizi Gender, races, and religious cultures in modernist american poetry 1908-1934.(Cambridge University Press, 2001.) primjenjuje metodu socijalne filologije. Ona je pisala da socijalna filologija reaktivira pomno itanje, koje su razvili angloameriki novi kritiari, da bi se u poeziji istraili tekstualni tragovi i diskurzivne manifestacije razliitih ideolokih pretpostavki, subjekatskih pozicija i drutvenih koncepata koji se tiu roda, rase i religiozne kulture. DuPlessis pokazuje, istie Dubravka uri u tekstu Socijalna filologija Rejel Blau Duplezi i materijalistika itanja poezije (Pro femina, broj 43/45 2006, Beograd, 221-230 str.) kako moderni pjesnici i pjesnikinje konstruiraju narative kulture i oko pojma subjektivnosti artikuliraju drutvene rasprave, a to ine unutar teksture poezije, koristei pjesnika sredstva. DuPlessis istie kako je poezija skladite i izraz subjektivnosti, mjesto gdje se apsorbiraju i artikuliraju drutvene subjektivnosti, gdje se proizvode zamjenice, persone i govorne pozicije. Poezija nuno ne konstruira beavnu konzistentnu subjektivnost, izmeu govornika i govornice u pjesmi i pjesnikovog/pjesnikinjinog artefakta. Mlada teoretiarka iz Novog Sada Maja Solar u intervjuu za asopis Tema istie kako poezija nikada nije bila strogo odvojena od politike, a jo je manje bila ista i uzviena u neke transcendentne sfere. To je samo jedan diskurs koji je dugo prevladavao. Svako mjesto govora je ve politiko mjesto. Sam in selekcije, od strane onih koji imaju mo, je ve politiki. (Tema, broj , 2009., Zagreb, 5 str.). To je i intencija ovog rada: pokazati na nekim primjerima poetske prakse kako upravo poezija predstavlja emancipatorski diskurs, odnosno kako pjesniki stihovi mogu imati politiko znaenje. U svom radu Prema politici nade: poezija posle rata Damir Arsenijevi razvija tezu o repolitizacijskom potencijalu poezije koja, kako istie daje glas i uspostavlja vezu izmeu alternativnih modela subjektivacije (feministike, gej, lezbejske, kvir) i novih, meusobno uspostavljenih solidarnosti, istovremeno se suprostavljajui njihovom iskljuivanju (Pro Femina, god. X, broj 43/45, 2006, Beograd, 199 str.). Naime, Arsenijevi konstruira pojam poezija razlike, a takva poezija predstavlja kritiki glas u odnosu na dominantnu ideologiju, jer rije je o tome da pjesnici i pjesnikinje koji zauzimaju poziciju izgovora iskljuenog elementa, izgrauju i novu zajednicu, ali istovremeno, istie autor, stvaraju i politiku nade koja predstavlja otpor dominantnom modelu reetnizacije i modelu manipulacije traumom, koja u bosanskohercegovakom kontekstu, kojim se Arsenijevi bavi, biva ili poricana ili mitologizirana ili pak medikalizirana. Poezija kao emancipatorski diskurs je, istie, poezija koju piu prije svega pjesnikinje, koje razvijaju svoj poetski glas, grade drutveni prostor za ene, ali i za, to predstavlja presedan u bosanskohercegovakoj poeziji, homoseksualce. Nije nevano istaknuti i svojevrsne pokretae tog alternativnog modela to su nevladine organizacije, razne meunarodne agencije, koje u svojim programima imaju za cilj promicanje ljudskih prava, dakle prava i tih iskljuenih. Poezija razlike se opire i poeziji reetnizacije, u kojoj se inzistira na etnikoj homogenosti, i promovira otpor dominantnom etnonacionalizmu u kojem je osnova podravanje fantazme etnonacionalnog jedinstva, odnosno etnika podijeljenost. Potrebno je ponovo upozoriti na Charlesa Bernsteina koji je u tekstu Vrijeme izmjeteno iz kretanja: gledati naprijed da bi se sagledala prolost istaknuo kako postoji potreba za pisanjem koje pomjera granice onoga to se moe identificirati, to ne samo da proizvodi razliku, ve je pronalazi, to dovodi do nomadske sintakse elje i preobilja koji prkose anru (roenju, rasi, klasi) da bi ga smjestili negdje drugdje (tekst nalazimo u njegovoj knjizi A poetics, Harvard university Press, 1992.). O poeziji razlike govori i bosanskohercegovaka pjesnikinja koju spominje i Damir Arsenijevi, ejla ehabovi. Ova autorica istie kako za nju biti spisateljicom ne znai zauzeti predvieno i konstantno mjesto unutar dominantne kulture (iz intervjua koji sam sa ejlom ehabovi vodila za asopis Tema, broj 7-8, 2009, 59 str, op.a.). U svojoj poznatoj pjesmi Neu da budem poetesa ehabovi ironizira sam izraz poetesa, jer smatra da se njime oduzima glas enskom autorstvu. U istom intervjuu ona je slikovito opisala bosanskohercegovaku pjesniku scenu: knjievna je sijela usporedila sa svadbenim stolovima: na vrhu stola sjede starjeine, a oko njih mlade nade, te pokoja poetesa to se zatekla na repu dogaaja (Tema, broj 7-8, 2009, 60 str.). No ona naglaava, poput Arsenijevia, kako mimo tih svadbenih stolova, postoji kultura koja pretendira na legitimitet. Zanimljivo je i to da ova autorica govori o vanosti enskih identiteta koji se oblikuju prizivanjem sjeanja na bol, na solidarnost koja nastaje iz bola, i time zapravo istie vanost artikulacije traume u pjesnikom diskursu. Na ovom mjestu potrebno je podsjetiti i na rodonaelnicu projekta o disidentskom potencijalu enskog pisma u Bosni i Hercegovini, pokojnu profesoricu Nirman Moranjak Bambura, koja u svom radu, Signature Smrti i Etinost enskog Pisma (Sarajevske sveske 2, 2003.) razmatra subverzivnost enskih pjesnikih glasova. Naime, Damir Arsenijevi posebno istie njezin utjecaj na radove mlaih teoretiara i teoretiarki.

Poetska praksa

U Beogradu je upravo pjesnikinja i teoretiarka Dubravka uri formirala rad jedne drutveno i teorijski subverzivne pjesnike radionice. Naime, ona je pokretaica projekta kole poezije u okviru Aina (Asocijacije za ensku inicijativu) u Beogradu. Ta kola je pokrenuta 1997. godine, najprije je to bila ljetna pjesnika kola u Centru za enske studije, a kasnije je u okviru te inicijative nastala pjesnika radionica. Program rada na tim radionicama obuhvaao je upoznavanje s poetikama i poezijom pjesnikinja i pjesnika 20. stoljea, razvijanje umjetnike samosvijesti i autorefleksije, razmiljanje o poeziji na nivou pjesnikih modela, a program je ukljuivao i predavanja i predstavljanja goi iz inozemstva, razmatranje odnosa suvremenih teorija i suvremene poezije, te vizualnih umjetnosti i teatra i rad na poeziji kao izvoakom anru. Kao produkt rada te Ainove kole je zbornik pjesnikih i autorefleksivnih tekstova autorica koje su tu kolu pohaale, pod nazivom Diskurzivna tela poezije poezija i autopoetike nove generacije pesnikinja (Asocijacija za ensku inicijativu, Beograd, 2004.). U uvodnom tekstu, voditeljica te kole Dubravka uri uoava kako se pjesnike prakse nove generacije uspostavljaju u odnosu na etiri umjetnike pozicije poezija kao polje visoke kulture, kao polje prikazivanja svakodnevnice, kao polje istraivanja hipoteze subjektivnosti i identiteta, a odreuje se u smjeru izvoenja politikog i feministikog aktivizma. uri razdvaja poeziju kao koncept lirske pjesnike prakse i kao pjesniku praksu. Lirska pjesnika praksa stvara pjesniki subjekt kao konzistentno i koherentno ja koje prethodi pjesnikom glasu, a zatvorena je u sistem knjievne tradicije nomadizma i postmodernizma, dok je terminom pjesnika praksa oznaen koncept poezije u kojoj subjekt nije konstruiran kao konzistentan i koherentan, ve kao hibridan i nomadski. Upravo ova druga praksa karakterizira rad veine pjesnikinja u ovom zborniku. uri je i sistematizirala moduse po kojima mlade pjesnikinje oblikuju enskost: kao divlje ensko podruje, osloboeno u nesputanosti i uivanju u novoj postfeministikoj enskosti u nastajanju, kao lutajui subjekt koji iskuava izgnanstvo i tumara prostorima drugosti, te kao subjekt koji uranja u popularnu kulturu i istrauje moduse svog virtualnog postojanja. Tako pjesnikinja Natalija Markovi razvija pojam divlja enskost uz koji vee ne samo enski senzibilitet, ve i antimilitarizam, odsustvo agresije, nasilja, ak i ruenje svih postojeih institucija drutva, bunt protiv mizoginog drutva. Jelena Savi pak pisanje poezije usporeuje s kuhanjem, njezinu poziciju moemo odrediti kao alternativnu, osvijeteno feministiku. Ona istie: malo postfeminiziram, pogenderbalansiram, glbt-iziram i pospem jo nekih NGO ideja preko, pa se sve to neko vreme krka na laganoj vatri. Za najmlau generaciju pjesnikinja poezija predstavlja odmak od povratka tradicionalnim vrijednostima, istraivanje generacijskog i individualnog identiteta. Osim toga, oni se otvaraju ka kritinim, iluzionistikim, i deziluzionistikim poljima iskustva kroz imaginaciju. Pjesnici izlaze iz geta (potrebno je na ovom mjestu podsjetiti na pjesmu Muza u getu mlade pjesnikinje Jelene Marinkov) i pripadnici te generacije stvaraju suprotan ideoloki model u odnosu na dominantnu ideologiju ili uzvraaju potpunom ravnodunou. Na ovom mjestu trebalo bi izdvojiti i mladog pjesnika iz Novog Sada Siniu Tucia koji u zbirci pjesama Nove domovine (Narodna knjiga/Alfa, Beograd, 2007.) poetizira status poezije u virtualnom svijetu, mijenjanje vremenitosti u doba novih tehnologija, te promjene u mapiranjima kronotopa. Naime, istie Tuci, vie ne postoji neka fiksna domovina, ve niz paralelnih domovina kojima prolaze zaneseni nomadi. U takvim novim prostorima ne postoji sukcesivnost, ve razliiti fluksevi, protoci. I on sam vie ne moe biti tradicionalan humanistiki intelektualac, jer mijenja svoje pozicije, preputen je simulakrumima, a njegov je patriotizam sajber patriotizam. On time podriva i koncepciju drave kao nacije, koja je u srpskom drutvu jo uvijek dominantna. U pjesmi Nove domovine naglaava kontrast dok on surfa tehno-predjelima, njegov prijatelj ide u manastir. Tuci prije svega eli pisati o tom udesnom simultanitetu novih tehnolokih stvarnosti i novih oblika tradicionalizama koji svemu tome odolijevaju. Naime, paralelno uz virtualnost, postoji svijest da ivi u maloj, izoliranoj zemlji u malom siromanom gradu. Paradoks je u tome da su sinovi u isto vrijeme i svjetski nomadi koji surfaju internetom, ali i onu koji nee otputovati (zbog siromatva), pa surfaju globalno plaaju lokalno/ a crkva radi li radi: Dakle, postoji shizofrena situacija s jedne strane dravne institucije ne odumiru, a istovremeno postoji varljiva sloboda kibersvjetova. Pjesnik niti u jednom trenutku ne eli negirati tu podijeljenost, ne eli se uljuljkivati niti u jednu stvarnost, ve obuhvatiti obje. I pritom je svjestan kako je on jo uvijek samo ovjek koji pripada dvadesetom stoljeu, te da e ostati sam u zamraenoj sobi, nakon surfanja (Pesma iz svakodnevnog ivota). Tuci se izruguje malograanskim idealima sree, pie angairano, npr. progovara o sudbini nesretnih Roma (etvrto nebo), zanima ga i repozicioniranje umjetnosti koja postaje konceptualna, i koju ne razumije mladi okoreli tradicionalista. Pjesnikinja Radmila Lazi autorica je antologije srpske urbane poezije Zvezde su lepe, ali nemam kad da ih gledam(Samizdat B 92, Beograd, 2009) i tu antologiju treba izdvojiti, jer rije je i o promiljenom teorijskom konceptu. Naime, urednica je nastojala izdvojiti autore i autorice koji piu urbanu poeziju, no to se ne odnosi samo na pjesme koje tretiraju temu grada i gradskog ivota, ve se termin mora shvatiti ire, kao paradigma moderniteta, onog koji je u poeziju uao u Baudelairom (vano je istaknuti kako je upravo o tom modernitetu pisao teoretiar Matei Calinescu u knjizi Lica moderniteta). Lazi naglaava i kako urbanost nije samo stvar ambijenta, ve predstavlja emancipatorsko stanje duha. To podrazumijeva, istie Lazi, da urbanost implicira suvremenost, odraava duh vremena u kojem ivimo, te priziva otvorenost za drugo i drugaije. Jedan od autora koji je zastupljen u antologiji je Zvonko Karanovi, pjesnik na iju je poetiku utjecala beat poezija i rock kultura. Lazi istie kako je mladalaki gnjev udruen s nezadovoljstvom Miloevievom Srbijom od njega stvorio angairanog pjesnika, pa se u svojim pjesamama esto bavi posljedicama politikog i kulturnog terora. Naime, vano je naglasiti kako je u devedesetima poezija u Srbiji bila shvaena kao stvar kolektiva, nacije koja se doivljavala kao organska cjelina, a pojedinac je bio tipian predstavnik nacije, vjere, kodeksa ponaanja i uvjerenja, nije bio suprostavljen tradicionalnim vrijednostima, ve ih je afirmirao. No javljaju se i glasovi pjesnika koji ne ele biti glas nacije, koji ne ele podraavati nacionalistiku ideologiju. Karanovi je jedan od pjesnika koji je upravo zbog takve poetike bio preuivan u raznim antologijama i prikazima suvremene srpske pjesnike scene. Na ovom mjestu izdvajamo njegovu poemu Veliki umor u kojoj pjesnik protestira protiv ikona potroake kulture, protiv banalnosti svagdana, protiv turbo folk kulture. No prije svega pjesnik oponira pasivnosti ljudi koji su dopustili da se svaka nada u neku bolju budunost izgubi, i da njihova zemlja postane uspavana lepotica pod ljivinim drvetom. O tome govore sljedei stihovi: a vi/zaokruite NE/ zaokruite kako vam se kae/a posle nazad u bedu/u slivnike/u gumene cipele/ u karneval turbo folk transa/ jer ja u umesto vas da podiem staklenike od rei/ja u umesto vas da zaokruim DA/za budunost/koju smo ostavili da eka na slepom koloseku. Pjesnik je svjestan vlastite nemoi, jer beleke nemonog oveka/nikome nisu potrebne, ali ipak eli govoriti upravo u ime svih onih koji ute, eli vratiti vrijeme, i podsjetiti na sve to se moglo proivjeti, na izgubljene dane pokradene mladosti. Pjesnik je ak svjestan i uzaludnosti pobune, no istie i kako zapravo vie i nema pravih disidenata, jer piscima je toplo/ u kulturnim dodacima dnevnih novina. No postavlja se pitanje je li uope i mogue u kapitalizmu biti pravi buntovnik, kad su pisci ionako anestezirani uprezanjem u marketinku maineriju, koja ih ini zavodljivim protestantima ije politike izjave vjeto koriste i sami politiari, u sprezi s medijskim mogulima. Tako je pobuna vjeto iskoritena, a njena otrica otupljena. Hrvatski pjesnik Drago Glamuzina u pjesmi Korporativni kapitalizam (iz zbirke pjesama Je li to sve, VBZ, Zagreb, 2009.) naglaava kako korporativni kapitalizam jede svoju djecu/, kao i revolucije, uostalom. i zakljuuje Napokon neto destruktivnije od nas, ljubavi. Iz hrvatske pjesnike prakse treba izdvojiti poeziju koja reflektira kapitalizam, te lezbijsku poeziju. Pjesnikinja Sanja Sagasta objavila je prvu lezbijsku knjigu poezije u Hrvatskoj Igre ljubavi i ponosa, a 2005. godine je u uglednoj izdavakoj kui AGM iz Zagreba objavljena njena druga pjesnika zbirka Sapfino ogledalo. Sagasta je dobra poznavateljica knjievnosti, te enske knjievne tradicije. Spominjanje Sapfe to i potvruje, jer rije je o poznatoj pjesnikinji s otoka Lezbosa, iz antikog doba na koju su se pozivale brojne teoretiake i pjesnikinje. Tako je nastao i termin safika seksualnost kao oblik izraavanja seksualnosti u enskom pismu koji je posebno karakteristian za francuske autorice. Jo jedna znaajka takve seksualnosti je otvoreno izraavanje lezbijskih strasti. Zbirka pjesama je vrlo sloeno strukturirana, a zavrava nekom vrsti propitivanja odnosa Boga i lezbijki. Lirska junakinja traga za vlastitim identitetom, koji je u negaciji, pa istie mukarac nije moj identitet. Ona se pretvara da je olienje ponosa i mamina djevojica, ali iz nje stalno izbija prijekor prema samoj sebi, jer lezbijke same sebe ponekad odreuju kao bolest i naglaavaju neispunjenost majinstvom (jajnik je tek cista bez funkcije). U pjesmi Bogomoljka lirska junakinja istie da je bogomoljka koja prodire sama sebe/nakon onanije. Uz prikaz drutva ona povezuje la la je dobra heteroseksualna ena. No ona referira i na la na kojoj je sazdana biva drava: posljednja la je amputirana/zajedno s Maralovim nogama. Svijet je metaforiki predstavljen kao vojska crva koja ulazi u mozak. Na svakom je crvu neka zapovijest koja kazuje kako se treba ponaati u ivotu roditi, jesti, spavati. Lirska junakinja Sanje Sagaste odbija te imperative i preispituje i sebe i svijet, gotovo da bismo mogli rei kako samoj sebi nareuje Lezbijko misli. Ona eli stvoriti vlastiti jezik. Umjesto zastava raznih drava, govori o zastavi svog mozga, vagine, naeg govora, naeg pisanja, naeg srca. Upravo isticanje naeg, ukazuje na povezanost sa enama i potrebu da izrazi i bivanje u drutvu. Tako poziva na borbu, ali ne na rat, ve na borbu za slobodu, dostojanstvo, poziva ene da uznemire svemir, da ispljunu navike, da se odmaknu od uljudnosti. Ona spominje okvir i to u dva znaenja. U pjesmi Izvan okvira dok opisuje voenje ljubavi, poeli izlaenje iz vlastita tijela. Naime, kosti su okvir prostora i ona eli biti izvan njih kako bi se stopila sa voljenom. No ve u drugoj pjesmi eli odmaknutost od voljene, poeli da ljubavnica ostane u lijepom zlatnom okviru da bi ona mogla ostati u svom svijetu i sanajti svoj ivot. I postoji potreba da se u ivotu ostavi znamen, neki urezani trag, jer voda je istekla, a pijesak je iscurio kroz prste. Zato je nuno upisivanje u povijest, pa lezbijke piu povijest u nadi da e zapisati sebe za nju u/ Vjenost. Nuno je reispisivanje starih mitova, ponovno ispisivanje mita o Evi. Svijet trune, vrijeme je kad se penisima mjeri svijet, pa poziva ene da obuku povijest, da tkaju tekstove i da uutkaju glasove starih mudraca. Zato smjelo trai da se Platon i Aristotel pozovu na sud i da se izgradi tradicija koju e ispisati vjetice, pisarice i pauice. Naime, spominjanje vjetica je vano jer su one bile nositeljice alternativne enske tradicije, one su djelovale na granicama jezika i kulture zajedno sa ludim enama i histeriarkama. Lirska junakinja hrabri ene da se bore za nae zastave i povijest i da ostave trag u drutvu iz kojeg su izmjetene. Uostalom, jedna pjesma i ima naziv Izvjetaj s margine drutva: pjesme bivaju izvjetaji s tog ruba na kojem se ne moe zaraditi, na kojem ne moe unajmiti stan, pa si u istom kou s narkosima, kurvama i kriminalcima. Lirska junakinja ponekad je izmjetena iz konteksta, stri u svemiru, uvijek sama. ivot je za nju faistika svinja, a u Svemiru je isto i samoa i praznina i odbljesak tue svjetlosti. Ona ne govori samo o teretu lezbijke, ve svih podreenih ena crnkinja, idovki. No zanimljivo je da ne idealizira lezbijke, ve u nekim pjesmama alje poruke homofobinim lezbijkama.U posljednjem ciklusu u knjizi ispisuje Boje rijei stvaranja. No na kraju konstatira da Boga nema i ne zna se tko izgovara njegove rijei. A eni je u tom stvaranju uzeta rije i nastavlja se igra besmisla. Zato treba pobjei od utnje, jer ona grize- pjesnikinja nam poruuje da treba govoriti u snu, jer e nam utnja ioanko prerezati vratove. A poezija je za Sanju Sagastu, kao i za poznatu ameriku pjesnikinju i aktivisticu Audre Lorde, izlaenje iz utnje, imenovanje bezmenog. Treba istaknuti kako je njezinu poeziju kritiar Milo urevi uvrstio u izbor iz novije hrvatske poezije (temat asopisa Rijei, 1-2/2004, MH Sisak). Jo jedna suvremena hrvatska pjesnikinja bavi se propitivanjem lezbijskog identiteta koji se konfrontira s graanskim. Aida Bagi u zbirci pjesama Ako se zovem Sylvia (Aora naklada, Zagreb, 2007.) istie kako je taj identitet ini ranjivom, pa se osjea kao slobodna lovina ( pjesma Travnate povrine). Kako istie Dubravka uri u tekstu The construction of heterosexual and lesbian identities in Katalin Ladik, Radmila Lazi and Aida Bagic s poetry Aida Bagi u svojoj poeziji koristi strategije reprezentacije hegemonijskog heteroseksulanog identiteta, ali u isto vrijeme podriva ga izvedbenou lezbijskog identiteta, istie Dubravka uri. Ona ujedno i destabilizira i binarnu opoziciju koja se smatra imanentnom za lezbijsku seksualnost prema kojoj je jedna od partnerica femme (ona koja preuzima ulogu ene), a druga butch (ona koja preuzima ulogu mukarca). Aida Bagi, istie Dubravka uri, pokazuje da je ljudska seksualnost uvijek performativna i da heteroseksualnost nije neto to je prirodno samo po sebi. Ova poezija pokazuje kako su i u heteroseksualnim i u homoseksualnim vezama, pozicije subjekta promjenjive, i kompleksne. (zbornik Gender and identity, theories from and/or on southeastern Europe, Belgrade Womens studies and gender research center, 2006.). No, zanimljivo je kako u svoju visokostiliziranu poeziju Bagi uvodi i srpski jezik, te mijeanjem hrvatskog i srpskog jezika podriva monolitnost njena lirska junakinja ivi kroz putovanja, putuje, nije stabilan identitet, ve je rije o nomadskoj junakinji koja se suvereno kree preko granica, jezika... Srpska pjesnikinja Natalija Markovi, koja je ve spomenuta u ovom tekstu, takoer naglaava nomadsku poziciju u autopoetskom tekstu istie kako se njezina geografija tijela ne poklapa s geografijom sredine u kojoj ivi, a njezini skriveni svjetovi geografije tijela i stvaranja, podsvjetovi egzistencije izjednaavaju jedan New York, Moskvu i Beograd. Njezin je subjekt nomadski, ne osjea se vezan uz vlastitu zemlju i njezine mitove. I bosanskohercegovaki pjesnik Faruk ehi u svojoj zbirci pjesama Transsarajevo (Durieux, Zagreb, 2006.) propituje simultanitet, odnosno istovremeno bivanje u raznim stvarnostima. Naime postoji konstantna svijest u njegova lirskog junaka o tome to se dogaa na drugom kraju svijeta on je uhvaen u neuzaustavljivi tempo globalizma u kojem je ovjek tek estica, pa se pjesnik s pravom pita o svrsi vlastita pisanja: Kakva je svrha pisati poeziju, ili pisati uopte/dok se svijet rastae brzinom/koja je upravo proporcionalna/demonskom ubrzanju diobe/elija zloudnog tumora. Pritom ehi zanimljivo odreuje pjesnika koji je tek tumor na zdravom tkivu techno-manijakog kapitalizma. A zato treba odstraniti taj tumor, u emu je korozivnost pjesnitva, odnosno izvor neuklapanja, i nije osobito teko zakljuiti. Pjesnik je, kako nabraja, sanjar, fantast, bohem, egocentrik. Kapitalistika maina koja planira vrijeme radnog ovjeka, koja ga bespotedno eli iskoristiti, ne priznaje ljude koji imaju viak vremena, iluzija, koji nemaju stalan posao. Usredotoeni na pjesnitvo, na kreaciju, pjesnici izbjegavaju biti vezani uz institucije, najee nisu obiteljski ljudi, a obitelj je, kako ironino navodi ehi, stub naeg naroda i drave, pa pjesnici zaista postaju suviak, bolesni dio drutva, koji svojom izmjetenou podriva kapitalistiku maineriju. Mlada srpska pjesnikinja Dragana Mladenovi svoju je zbirku pjesama Tvornica (Fabrika knjiga, Beograd, 2006.) zanimljivo strukturirala poglavlja postaju pogoni. U toj zbirci ona se poigrava frazeologijom iz vremena socijalizma, ironizira stereotipe, a njen poetski angaman proistjee iz zapitanosti: Hajde recite mi/Ko je mogao predvideti lini teror/sivilo birokratije vladavinu terorizma/u svim tim humanim sistemima ( pjesma Uzrok). Jo jedan pjesnik tematizira odnos kapitalizma i poezije. U zbirci pjesama Rijeke i mjeseine (HDP, 2007.) hrvatskog pjesnika mlae generacije Slaana Lipovca nalazimo lirskog junaka koji ivi u velikom gradu, ubrzano, pa mu nedostaje vremena za promiljanje i pisanje. U pjesmi Crveno-crno on se pomalo nostalgino sjea kako je nekada vrijeme sporo teklo (Ujevieve smolave ure), dok je sada posve izloen psihozama dnevnih rasporeda. Naime, ljudski je ivot odreen stanjem tekuih rauna, ovjek je izloen reklamama koje ga mame na troenje, pa postaje tek drutveni subjekt onoliko koliko/ troi/govorei/politikim rjenikom. Tako i Lipovec, kao i ehi, zakljuuje kako je ljudsko tijelo toka/nasaena na brze kotae. U pjesmi Nova godina Lipovev junak je u malom mjestu, ali nemogue je izolirati se jer dolaze sms poruke, izranjaju slike s tv ekrana, vrijeme postaje ubrzano tranje/da bi se nekamo stiglo, klanjanje, kako pie, velikom Manituu zapadnog novca. Upravo boravak u prirodi, promatranje pauka satima, postaje mjesto subverzije gledanja vremena kao profita. ehi uz pjesnike vee pomalo zaboravljenu revolucionarnost, pa je zapisao: ti pjesnici uvijek sanjaju revolucije/pokuavaju predvidjeti budunost (pjesma Smrt pjesnicima!). Mladi hrvatski pjesnik Marko Pogaar u zbirci pjesama Poslanice obinim ljudima (Algoritam, Zagreb, 2007.) obraa se umornim trockistima, pozivajui ih na zaboravljeni bunt. U pjesmi Lijepo je nalazimo zakljune stihove na kraju zna: jedina stranija stvar od faizma/je umjereni faizam. U pjesmi Tehnika pjesme iz zbirke Predmeti (Algoritam, Zagreb, 2009.) Pogaar e ironizirati pasivnost prosjenog Hrvata, licemjerje crkve: ...crkva se kolje trajnim citiranjem/Krista, bezuvjetnom i dugom ljubavlju: svinja nestane sama/od sebe, usue se, u mlaku vlastitog daha, aku krvi potekle/pred iskustvom... Pogaarevo se pjesnitvo odlikuje profetskom proklamativnou, ali i antipoetinou zbog ispisavanja vlastite prie o revoluciji. Pogaareva poezija u tom smislu je puno inspirativnija od ve zamorne lijeve teorije i njenih teoretiara, jer umjesto ve provakanih ideja, nalazimo poosobljen pogled na poziciju subjekta u suvremenom drutvu. Jo treba izdvojiti jedinstven primjer iz hrvatske poetske produkcije. Novinar ugaslog satirinog lista Feral tribune Predrag Luci godinama je na stranicama tog tjednika ispisavo satirine pjesme u kojima na humoristian nain, u poeziji punoj kalambura, ismijavao drutveno licemjerje, politika i crkvena obmanjivanja. U izdanju zagrebakog Algoritma prole je godine objavljena njegova itanka iz nastranih knjievnosti za prve razrede vojnih, vjerskih i civilnih kola pod nazivom Sun Tzu na prozoriu. Oekuju se i nastavci, itanke koje parodiraju ideologiju koja se temeljila na lanom velianju krvi i vjere. Svi ovi primjeri pokazuju kako poezija nipoto nije tek estetski objekt, ve da suvremeni pjesnici itekako reflektiraju drutvo, ideologije i upravo na taj nain poezija postaje emancipatorska praksa, mjesto pobune i artikulacije drugaijeg, iskljuenog, prezrenog.

Darija ili je roena 1972. godine u Zagrebu. kolovala se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na studiju povijesti i komparativne knjievnosti. Kritike tekstove, eseje i teorijske tekstove objavljivala je u novinama i asopisima: Zarez, Kruh i rue, Trea, Knjievna republika, Rijei, Vijenac, Koraci, Feral tribune, Libra libera, Balcanis, Poezija, Polja, Nova istra, Quorum, Pro femina, Trei program hrvatskog radija, Filozofska istraivanja, Tema, te u zbornicima Filozofija i rod i Tomizza i mi. Napisala je predgovor besplatnom elektronikom izdanju izabranih pjesama Sonje Manojlovi. Bila je lanica i tajnica Hrvatskog semiotikog drutva. Njena pria uta suknja uvrtena je u najbolje queer prie (Poqueerene prie, 2004). Dugogodinja je voditeljica programa u knjievno-teorijskom net klubu Mama. Pohaala je enske studije u Zagrebu, i suraivala sa raznim nevladinim organizacijama. Kao tekstopisac, pridruena je lanica Hrvatskog drutva skladatelja. Vanjska je suradnica kulturpunkta.hr. Ureuje temate u asopisu Tema. Voditeljica je Tribine dekonstrukcije u HDP-u. Objavila je knjigu poezije Grudi i jagode (AGM, Zagreb, 2005) i knjigu ogleda Pisati mlijekom (Altagama, Zagreb 2008). Pjeva i prevodi.

Liz Irigaraj MO DISKURSA I PODREENOST ENSKOG

Osim ukoliko se ne ograniimo naivno ili moda strateki na neku vrstu limitiranog ili marginalnog pitanja, to je zaista precizan filozofski diskurs koji treba da izazovemo, i poremetimo, poto u meri u kojoj ovaj diskurs dalje postavlja zakone za sve druge, u toj meri on i konstituie diskurse na diskursima. Stoga mu se moramo vratiti kako bismo pokuali da saznamo ta to objanjava mo njegove sistematinosti, snagu njegove kohezije, snalaljivost njegovih strategija, univerzalnu primenjivost njegovih zakona i vrednosti. To jest, njegovu poziciju nadmoi, i ponovnog prisvajanja razliitih proizvoda istorije... Kako da se unesemo u tako vrsto satkanu sistematinost? U inicijalnoj fazi postoji moda samo jedan put, onaj koji se istorijski pripisivao enskosti: put mimkrije. Mora se namerno preuzeti enska uloga. A to ve znai transformisati oblik podreenosti u afirmaciju, i shodno tome zapoeti sa njegovim izvrtanjem. S obzirom na to, direktni enski odgovor ovom uslovu znai zahtevati da se govori kao (maskulitetni) subjekat, drugim reima, to znai uspostaviti jasan odnos koji bi zadrao polnu razliitost. Igrati se sa mimezisom stoga, za enu, znai pokuati obnavljanje prostora u kojem je diskurs eksploatie, a da pritom ona ne dozvoljava sebi da bude prosto svedena na taj diskurs. To znai da se ponovo podredi u meri u kojoj je na strani znatnog, materijalnog idejama, naroito idejama o njoj samoj koje su elaborirane u/od strane muke logike, ali i da uini vidljivim, efektom ironinog ponavljanja, ono to bi trebalo da ostane nevidljivo, masku za mogue delovanje enskog u jeziku. To takoe znai razotkriti injenicu da, ako su ene tako dobre imitatorke, to je prosto zato to nisu prihvaene u ovoj ulozi. One takoe ostaju negde drugde: jo jedan sluaj upornosti materijalnog, ali i seksualnog zadovoljstva. Drugde materijalnog: ako ene umeju da se poigravaju sa mimezisom, to je zato to su sposobne da ovoj radnji prue drugaiju hranu. Zato to su uvek i gajile tu radnju? Nije li primarni stub mimezisa, onaj koji govori o re-produkciji (iz) prirode? O davanju oblija prirodi kako bi bila prikladna za samu sebe? Kao uvarke prirode, nisu li ene one koje odravaju, i stoga one koje ine moguim, izvor mimezisa za mukarce? Za logos? Naravno, ovde je u okviru falusnog poretka hipoteza o preinaenju uvek mogua. S-linost ne funkcionie bez crvene krvi. Majka materija priroda moraju zauvek nastavljati da hrane spekulaciju. Ali ovaj resurs je takoe i odbaen kao otpadni materijal procesa misli, odbaen napolje kao neto to mu se suprotstavlja: kao ludilo. Izvan ambivalentnosti koja falusnu majku to odgaja vezuje sa samu sebe, ova funkcija izostavlja seksualni uitak ene. To drugde enskog uivanja pre se moe traiti najpre na mestu gde ono podrava ek-stazu u transcedentalnom. Na mestu gde ono slui kao jemstvo narcizma uoptenog u Bogu mukaraca. Ono moe igrati ovu ulogu samo po cenu svog totalnog povlaenja sa vidika, devianstva neprikladnog za predstavljanje jastva. ensko zadovoljstvo mora da ostane neartikulisano u jeziku, u svom sopstvenom jeziku, ako nee da ugrozi temelje logikih operacija. Tako da je pokuaj iskazivanja sopstvenog uitka ono to se danas najstroe brani enama. To drugde enskog uivanja moe se nai samo po cenu ponovnog prolaska kroz ogledalo koje ograniava sve [filozofske] spekulacije. Jer ovo uivanje nije situirano iskljuivo u procesu miljenja ili mimezisa, niti na jednoj, ili na drugoj strani ovog procesa: ni na blioj strani, empirijskom domenu koji je neproziran celokupnom jeziku, ni na daljoj strani, samodovoljnoj beskonanosti Boga mukaraca. Umesto toga, ono pripada svim ovim kategorijama i vri raskid unazad do nunosti samopredstavljanja falusne elje u diskursu. Razigrani prelazak, i anulirajui, koji bi dozvolio eni da ponovo otkrije prostor njene samonaklonjenosti. Prostor njenog boga,rekli bismo. Boga u kojem se oigledno ne moe imati pribeite osim ukoliko njegovo dvojstvo nije zagarantovano bez voenja enskog unazad, pravo u falokratinu ekonomiju ... Jer priati o eni, uvek se moe svesti, ili razumeti kao jaanje enskog unutar logike koja je odrava u potlaenosti, cenzuri, nepriznavanju. Drugim reima, nije re o elaboriranju nove teorije po kojoj bi ene bile subjekti ili objekti, ve o ometanju same teoretske mainerije, o ukidanju njene pretenzije da proizvodi istinu i znaenja koja su prekomerno jednoglasna. To pretpostavlja da ene ne tee da prosto budu jednake u znanju sa mukarcima. Da ne trae da budu takmaci mukarcima u graenju logike enskog koja bi jo uvek uzimala onto-teo-logiku kao svoj model, ve pre da pokuaju preotimanje ovog pitanja od ekonomije logosa. Potom ne bi trebalo da ga stave u oblik: ta je ena?, ve bi pre, ponavljajui/interpretirajui nain u kojem, u okviru diskursa, ena otkriva sebe definisanu kao manjak, nedostatak, ili kao kopiju i negativnu sliku subjekta, trebalo da istaknu da je, uz potovanje jedne ovakve logike, remetilaki ispad mogu na enskoj strani. Ispad koji nadmauje zdrav razum samo pod uslovom da se ensko ne odrekne svog stila. Koji, naravno, uopte nije stil po tradicionalnom nainu gledanja na stvari. Stil ili pisanje ene tei da namarno zapali fetiizirane rei, ispravne termine, pravilno konstruisane oblike. Ovaj stil ne privileguje vid, ve umesto toga svaku figuru vodi unazad do njenog izvora, koji je izmeu ostalog opipljiv. On se ponovo dovodi u vezu sa sobom na tom poetku, a da nikada ne konstituie u njemu, niti da konstituie sebe u njemu, kao neku vrstu jedinstva. Istovremenost je njemu odgovarajui aspekt posed koji nikad nije fiksiran u moguem identitetu-po-sebi jednog oblika ili nekog drugog. On je uvek fluidan, ne zanemarujui osobine fluida koje je teko idealizovati: ona trenja dva beskrajno bliska suseda koja stvaraju dinamiku. Njen stil se odupire i razara svaku vrsto ustanovljenu formu, figuru, ideju ili koncept. Ovo ne znai da stila manjka, kako bismo bili navedeni da pomislimo od strane diskurzivnosti koja ga ne moe razumeti. Ali taj stil se ne moe potvrditi kao teza, ne moe biti predmet gledita. Pa ak i sami motivi samo-dodirivanja, bliskosti, izolovani kao takvi ili svedeni na nain govora mogu efikasno proi kao pokuaji da se ensko upodobi diskursu. Morali bismo da utvrdimo da dodirivanje sebe, to (samo)dodirivanje, elja sa bliskou, vie nego elja za posedom, i tako dalje, moda ne podrazumeva model razmene nesvodiv na bilo koje centriranje, bilo koji centralizam, s obzirom na nain na koji samo-dodirivanje enske samo-privlanosti ulazi u igru odbijajui se od jednog do drugog bez ikakve mogunosti prekida i s obzirom na to da, u ovoj meuigri bliskost osujeuje bilo kakvu adekvatnost, bilo koje opredeljenje. Ali naravno ako bi ovo bili samo motivi bez ikakve razrade i/ili jezika, diskurzivna ekonomija bi ostala netaknuta. Kako onda da pokuamo da redefiniemo ovaj jeziki rad koji bi ostavio prostora enskom? Hajde da kaemo da svaki dihotomizirajui i u isto vreme udvostruujui raskid, ukljuujui i onaj izmeu izraavanja i naina govora, mora biti razbijen. Niikada se nita ne moe postaviti, a da nije takoe izokrenuto i ponovo uhvaeno u dopunjenosti ovog preokretanja. Drugim reima, ne bi vie bilo ni ispravne ni pogrene strane diskursa, niti teksta ak, ve bi svako kretanje od jedne do druge strane inilo sluljivim i razumljivim ak i ono to se opire strukturi lica-nalija koja podupire zdrav razum. Da bi se ovo praktikovalo za svako postavljeno znaenje za svaku re, govor, reenicu, ali naravno, takoe i za svaku fonemu, svako slovo treba da produimo ovim putem i to tako da pravolinijsko itanje vie nije mogue: to jest, retroaktivni napad zavretka svake pojedinane rei, izraza ili reenice mora biti uzet u obzir od poetka kako bi se rainila mo njegovog teleolokog efekta ukljuujui i njegova odloena dejstva. To bi takoe bio dobar otpor meu horizontalnim i vertikalnim strukturama koje su na delu u jeziku. Ono to nam omoguava da nastavimo ovim putem je to to u svakom trenutku tumaimo reflektujuu masku diskursa, koja je, samo-reflektujue (slojevito) ureenje subjekta u tom diskursu. Ureenje koja odrava, izmeu ostalog, raskid izmeu onoga to je opaljivo i onoga to je razumno i stoga odrava potinjenost, podreenost i eksploataciju enskog. Rad na jeziku bi stoga pokuao da izokrene bilo koju manipulaciju diskursa koja bi takoe taj diskurs ostavila netaknutim. Ne nuno u nainu izraza, ve u njegovoj autologikoj pretpostavci. Njegova funkcija bi stoga bila da oslobodi falocentrizam, falokratizam iz njegovog sidrita kako bi on povratio mukost u svom sopstvenom jeziku, ostavljajui otvorenu mogunost za drugaiji jezik. to znai da mukost vie ne bi bila sve. Niti bi vie mogla, sama od sebe definisana, da obilazi i ograniava posedovanje bilo ega i svega. to znai da pravo da definie svaku vrednost ukljuujui zloupotrebljenu privilegiju prisvajanja vie ne bi pripadalo njoj.tekst je preuzet iz knjige: Literary Theory: An Anthology, edited by Julie Rivkin and Michael Ryan, Blackwell Publishing, 2004

sa engleskog preveo Vladimir Stojni

Frankofona belgijska filozofkinja Liz Irigaraj (Luce Irigaray, 1932) objavila je dve izuzetno uticajne knjige 70-ih godina Ogledalo druge ene (1975) i Ovaj pol koji nije jedan (1977). Prva je meditacija o istoriji Zapadne filozofije iz ugla ene. Druga je vie polemiki feministiki tekst koji razrauje ideje separatizma, ideje koje ene u potpunosti treba da povuku iz patrijarhata i da konstituiu alternativnu, njihovu sopstvenu arenu. U ovom odlomku, Irigaraj raspravlja o mukoj filozofskoj tradiciji, kao o onoj koja je zasnovana na spekulativnom odvajanju od materijalnog. To to ona naziva enskim sve to ima veze sa materijalnou i kontaktom materijalnih ravni mora biti podreeno maskulinoj idealizovanoj tendenciji da koristi ensko kao ogledalo za svoje sopstvene narcistike spekulacije.