boris pasternak

Boris Pasternak (1890-1960) Boris Pasternak (1890-1960)FEBRUAR

Februar. Tintu nać i plakat!I februar ridanjem reći.Dok trešti dan snježno-blatanKao proljeće crno1goreći.

Naći fijaker jeftin i lak.Kroz zvonjavu, kroz klik kotača,Letjeti tamo gdje je pljusakGlasniji od tinte i plača.

Gdje, ko ugljenisane kruške,S drveća, vrana na hiljade,Otkinuv se, u lokve rušeNa dno očiju suhe jade.

Ispod: okopnje gdje-gdje snijeg,I vjetar krikovima kidan.I tim tačnije, što slučajnije,U stihove se slaže ridaj.<1912>PJESME JURIJA ŽIVAGA 1. HAMLET

Žagor stihnu. Na bini sam. Ćutim,Uz dovratak stojeć, i po jeku Što dolazi iz daljine slutim Šta će u mom zbiti se vijeku.

Sumrak noćni* k meni je upućenKroz hiljadu dvogleda na osi,Ava oče, ako je moguće, Čašu ovu mimo mene nosi.

Drag je meni tvoj naum uporan.S tom ulogom saglasan sam zbilja, No sad ići druga drama mora I ovog me puta ratosiljaj.

No promišljen red je svakog djejstva,Kraj puta se ne može izbjeći.Sam sam. Tone sve u farisejstvo. Proći život nije polje preći.

*U ruskom jeziku postoji sumrak prije noći i sumrak prije zore.

MARBURG

Ja podrhtavah. Gasih se i palih.Tresoh se. Zaprosih – no kasno: odbijen,Jer se ustraših. Kako suze žalimNjezine. Ni svetac blaženiji nije.

Stadoh na trg. Među drugi put rođeneMogu da se brojim. Svaka je stvar malaŽivjela i, ničim smatrajući mene,U oproštajnom se značenju dizala.

Raskaljan poločnik, ulici je tamaNa čelu, u nebo poprijeko kamen Kaldrmski gleda, vjetar po lipama,Kao lađar, vesla. Sve to – sam je znamen.

No, kako bilo, njine izbjegavah Poglede. Ne vidjeh pozdrave im. NičegNisam htio znati ja od bogatstava.Istrčah vani, jer mi se urliče.

Urođen instinkt, starac-ulagivač,Bješe mi nesnosan. Rame se uz rameKrade i misli: “Dječija strast!” Biva, Paziti, na žalost, mora s oba na me.

“Kroči, i još jednom”, ponavlja mi instinkt,I vodi me mudro, ko stari skolastik,Kroz djevičanski, neprohodni trstik,Vrelog drveća, jorgovana, strasti.

“Naučiš krokom, i čak trkom zatim”, Ponavlja i novo sunce u zenituGleda: iznova uči se hodatiStanovnik planete u novom orbitu.

Oslijepi jedne sve to. A za ineTa tama je nešto oko što probada.Čeprkaju pilad žbunje georgine.Tikaju satići libela, cikada.

Pliva crijeplje, podne bez treptaja,Gleda krovove. U Marburgu,neko Zviždeći samostrel pravi, il za sajam Trojicki ćutke sprema se, daleko.

Žutilo pijeska oblake gutalo.Predburjem obrve žbunova igraju.I zgrušalo se nebo što je paloNa arniku kojom krv zaustavljaju.

Od češlja do nogu, taj dan sam te, kaoProvincijski tragičar dramu od Šekspira,Nosio sa sobom i naizust znao, I u skitanju te gradom repetirah.

Kad padoh preda te, zagrlivši, draga,Tu maglu, led taj i tu površinu(Kako si lijepa!) – taj sparni uragan – Šta ti je? Smiri se! Propalo. Odrinut. ……………………………………….

Tu je živio Luter. Tamo – braća Grim. Kandžast krov. Drvlje. Nadgrobno kamenje. I sve to pamti i ka njima vraća.Sve živi. Sve to je, takođe, znamenje.

O, niti ljubavi! Ulovi i shvataj.No kako majmunast jesi i gromadanKad ispod nadsvjetskih tog života vrataSvoj opis, kao ravan, štiješ sada.

Nekad buknu kuga pod riterskim ovim Gnijezdom. Današnjem bauku su ime Ti, uz zvek namršten prhnuli vozoviIz duplji što žarko ko trmke se dime.

Neću sjutra poći tamo. Ishod jasan. Raskid je od zbogom gori. Mi smo kvit. Čak da se otrgnem od plina, od kasa – Vi, starinske ploče, šta će sa mnom bit?

Magla putne torbe posvud otvoriće, Mjesec će u svaki ram prozroski sjesti.

Tuga, ko putnica, tomove gladiće I s knjigom će da se na divanu smjesti.

Pa čega se plašim? Znam, ko gramatiku,Nesan. Ako snađe – ima da me spasu.Razum? On je kao luna lunatiku.Prijatelj mu jesam, al ne njegov sasud.

Na parketnome podu mjesečevomMnoga noć sa mnom šah igrati sjeda.Pahne bagrem, okna otvorena, evo I strast, ko svjedok, u uglu, sijeda.

I jablan kralj je. Igram s besanicom. Kraljica je slavuj. K slavuju se dajem.Noć dobi. Figure prekrite su tmicom. Bijelo jutro po licu poznajem. <1916, 1928>

ODREĐIVANJE POEZIJE

To je silno nabujali pisak,To je kad sante stisnute krcaju, To je noć koja sledila je listak, To je dvoboj slavuja dvaju.

To je zapušten slatki grašak, to suSuze vasione u mahunama, To je, sa pultova i flauta osut, Figaro ko grad po lijehama.

Sve što važno pronaći noći je Na dubokim kupališnim dnima,I do vrtića zvijezdu donijet Na drhtavim mokrim dlanovima.

Sparina no daska u vodi gora je.Nebeski svod se naginje ko jova,Tim zvijedama kikot i pristaje,No gluvo je mjesto vasiona ova. <1917>***Voljena – užasno! Kada pjesnik voli,Zaljubljuje se sam bog pometeni.

Boris Pasternak (1890-1960) Boris Pasternak (1890-1960)I na svijet haos opet se promoli,Kao u vremena iskopina drevnih.

Magla mu, iz oka, na tone se lije.On – zatrpan je. Na mamuta liči.Izađe iz mode. On zna da – ne smije:Prošla su vremena – ko u davnoj priči.

Vidi kako svuda svadbe se gotove.Kako pijanče i kako se bude.Kako opštežablja ikra im se zovePresovan kavijar, kada je uljude.

Kako život, kao biser-šalu Vato,Obujmiti znaju dozom za cigare,A njemu se svete, možda, samo zatoŠto tamo, gdje svi izvrću i kvare,

Gdje laže i kadi osmijeh komfora,Gdje kao trutovi trve se i puze,Vašu sestru, kao bahantku s amfora,On će podići sa zemlje i – uzet.

I topljenje Anda uliće u cjelov,I jutro u stepi, još zvjezdanim plamom Podjarmljeno, kada noć se, ko bijeloBlejanje, po selu vrzma tamo-amo.

I sve, iz jaruga što vječno odiše,I svih botaničkih riznica množine, Po tifusnoj tuzi dušeka miriše,I haosom se šipražja ošine. <1917>

IZ SUJEVERJA

Kutija, u njoj narandža crvena – Moja je soba.O hotele se ne prljat ni trena, Do smrti, groba!

Tu me dovede na stan snova Baš sujeverje.Tapete – smeđe, poput hrastova,

A s pjesmom dver je.

Moja se ruka s kvake ne miče Otimaš ti se.Moj pramen čudne šiške tiče I usne – ljubice.

O mazo, u ime onih što biše,Tvoja oprava,Ko visibaba, opet biglišeAprilu: “Zdravo!”

Da nisi vestalka mislit je krivo:U sobu sunuSa stolcem, ko s rafa uze moj život I u prah dunu. <1917>

NE DIRAJ

“Ne diraj, svježeobojena” – Ali se duša ne pazi:Sjećanje umrlja usna, zjena, List noge, ruka, obrazi.

Od sviju sreća i strijelaMeni si draža bila,Jer požutjela svjetlost bijela S tobom je bjelja od bjelila.

I, bogme, druže, maglo moja,Jednom će biti bjeljaOd abažura, tlapnje, zavojaBijelog preko čela.<1919>

RASKID (odlomak) 6.

Razočarana si? Rastanak naš u miruHtjede, uz rekvijem labudski? Zbog žalaRaskida što puni zjenicu ti, sve širu, Suznu, nepobjednost njenu si probala?

Na misi bi sa svoda, igrom na usnama Baha potreseni, živopisi pali.Ali moja mržnja noćas u svemu namahRasplinutost vidi. Šteta što bič fali.

U tami, pribrav se, bez misli što oklijeva,Odluči da sve preore. Da hora Došla je. Da njoj samoubijstvo je pljeva.Da čak i ono kornjačin je korak.

VRAPČJA BRDA

Te grudi pod cjelove, kao pod česmu šake!Neće vječno, ni stalno, ljeto da bije ključem.Niski rik harmonike nećemo noći svakeDa dižemo iz praha, gazimo i vučemo.

Za starost čuh. Svašta se strašnoga naprorica!K nebu se ruke vala ne dižu ni jednoga.Kažu ti – ne vjeruješ. Livade su bez lica.Ribnjaci su bez srca. U borju nema Boga.

Pa rascijepi dušu. Raspjeni je cijelu.To je podne svijeta. Čemu ti služi zjena?Gle, u visini, misli zbite u pjenu vreluŽuna, oblaka, kvrga, žege i zimzelenja.

Šine gradskih tramvaja tu, presječene, staju.Dalje borovi služe. Dalje moguće nije.Jer dalje – nedjelja je. Grančice otkidajućRastrčala se staza, skliskom travom se vije.

Prosijavajuć podne, Trojičin dan, veselje,Gaj traži da vjeruješ: svijet je vječno takav.Tako ga smisli čestar, poljana ga zaželje,Tako je na nas, na cic, proliven iz oblaka.<1922>

POSLIJE RASKIDA

Pred tri mjeseca – nema više – Samo što su mećave prveNa ovaj vrt, zaštite lišen,Riješile da se ostrve,

Tad sam u sebi zaključio:Ko robijaš se treba skritiI strofama o zimi cioProljećni album popuniti.

Ali sitnica već se punoNaslaga, slično smetovima,U suprotnosti s proračunom,Napola već je prošla zima.

Tad pojmih: što je ona sama,U vrijeme kad snijeg pada,Bušeći tamu pahuljama,Zagledala se u dom iz sada.

“Požuri” usne su njene lake,Od mraza bijele, šaputale,Dok oštrio sam ja pisaljke,I neumjesne pravio šale.

Dok sam, pod lampom, kraj astala,Oklijevao, ko zore rane,Zima je došla i na prag stala,Ko neshvatljivo predskazanje.<1957>

BORIS PASTERNAK (1890.- 1960.)PREVOD: Marko Vešović

Boris Pasternak (1890-1960) Boris Pasternak (1890-1960)

BOWRA, Cecil Maurice Nasleđe simbolizma ; Stvaralački eksperiment / S. M. Baura ; prevod i pogovor Dušan Puvačić. - Beograd : Nolit, 1970. - 483 str. ; 21 cm. - (Književnost i civilizacija)Prevod dela: The heritage of symbolism ; The creative experiment

VBoris Pasternak 1917 - 1923(1890-1960)


RAĐANJE moderne književnosti. Poezija / priredili Sreten Marić i Đorđije Vuković ; [preveli Mira Vuković ... [et al.]. - Beograd : Nolit, 1975. - 583 str. ; 21 cm. - (Književnost i civilizacija)


PASTERNAK, Boris Leonidovič Lirika / Boris Pasternak ; izbor i predgovor Miodrag Sibinović ; [preveli Nikola Bertolino...[et al.] ; ilustracije i grafička oprema Velizar Dinić]. - Beograd : Rad, 1972. - 209 str. : ilustr. ; 21 cm

Lirika Borisa Pasternaka


UMETNOST tumačenja poezije / priredili Dragan Nedeljković i Miodrag Radović. - Beograd : Nolit, 1979. - 694 str. ; 20 cm. - (Književnost i civilizacija)Predgovor / Dragan Nedeljković i Miodrag Radović: str. 11-18.

boris pasternak

Documents