blazevic kulturni posrednici

Ascendere historiamZbornik u čast Milana Kruheka

Biblioteka Hrvatska povjesnica – Zbornici radova

NakladnikHrvatski institut za povĳ est10000 Zagreb, Opatička 10Telefon: +385-1-4851-721Faks: +385-1-4851-721Elektronska pošta: [email protected]# p://www.isp.hr

Za nakladnikaJasna Turkalj

UredniciMarĳ a KarbićHrvoje KekezAna NovakZorislav Horvat

RecenzentiDamir MatanovićIvana Horbec

LekturaGordana Malnar

Prĳ evod sažetaka na engleskiHrvoje Kekez

Grafi čko oblikovanjeMarĳ a Korotaj

TisakIntergrafi ka TTŽ d.o.o., Bistranska 19, Zagreb

Naklada300 primjeraka

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 895119

ISBN 978-953-7840-38-9

Ni jedan dio ovoga zbornika radova ne smĳ e se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez pisanog dopuštenja nakladnika.

Nakladnik i urednici Zbornika ne odgovaraju za navode i gledišta iznesena u pojedinim prilozima.

Zahvaljujemo Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske na novčanoj potpori.

Ascendere historiamZbornik u čast Milana Kruheka

Priredili: Marĳ a Karbić, Hrvoje Kekez, Ana Novak i Zorislav Horvat

Hrvatski institut za povĳ est

Zagreb, 2014.

279

Zrinka Blažević

Kulturni posrednici i kulturni transferi u ranom novom vĳ eku – Janez Vajkard Valvasor i Pavao Ri# er Vitezović

U fokusu ovoga priloga je transkulturna komparativna analiza karaktera i modaliteta višeslojnih i višesmjernih kulturnih razmjena kakve su prakticirala dva najglasovitĳ a sedamnaestostoljetna slovenska odnosno hrvatska kulturna posrednika: Janez Vajkard Valvasor (1641. – 1693.) i Pavao Ri# er Vitezović (1652. – 1713.). Konceptualni okvir transkulturne komparativne analize čine paradigma kulturne difuzĳ e Johannesa Helmratha i opis konfi guracĳ e episteme 16. i 17. stoljeća Michela Foucaulta. Usto, predloženi analitički pristup polazi od dinamičkoga i procesualnoga modela kulturnoga transfera koji je programski elaborirao glasoviti kulturni historičar Peter Burke. Valvasorova i Vitezovićeva kulturno-medĳ acĳ ska praksa simultano se ispituje na nekoliko međuovisnih razina: vertikalno, u smislu kreativnih transfera općih europskih kulturnih modela u domenu vlastite, lokalne kulture te horizontalno, u vidu interaktivnih razmjena kulturnih obrazaca na razini domicilne slovenske odnosno hrvatske kulture. Budući da su Valvasor i Vitezović bili u neposrednom kontaktu kao generacĳ ski bliski suradnici i prĳ atelji, njihova se kreativna interakcĳ a realizirala i u personalnoj, profesionalnoj i intelektualnoj sferi, pa se njezini efekti prate na komunikacĳ skoj i intertekstualnoj razini. Najprĳ e se komparativno analiziraju sličnosti Vitezovićeva i Valvasorova intelektualnoga habitusa, a potom efekti Vitezovićeve komunikacĳ e s Valvasorom i njegovim kružokom u Bogenšperku, koji je u drugoj polovini 17. stoljeća žarištem materĳ alnih i simboličkih kulturnih transfera na regionalnoj razini. Slĳ edi usporedba Valvasorove i Vitezovićeve književne produkcĳ e općenito, kao i njihovih žanrovski i sadržajno analognih djela, Valvasorove regionalne topo-geografi je Slava vojvodine Kranjske i Vitezovićeva nedovršenoga enciklopedĳ skog djela O žrtvenicima i ognjištima Ilira, koja uz neposredne intertekstualne poveznice dĳ ele i mnoga formalna, sadržajna i ideološka obilježja. Konačno, na osnovi rezultata transkulturne poredbe zaključuje se da ranonovovjekovna hrvatska i slovenska kultura nisu bile zatvorene i autarkične domene nego zone prĳ elaza, odnosno otvoreni i fl uktuirajući prostori razmjena.

Ključne rĳ eči: Janez Vajkard Valvasor, Pavao Ri# er Vitezović, kulturni posrednici, kulturni transferi, 17. stoljeće

280

Ascendere historiam - Zbornik u čast Milana Kruheka

U okviru interaktivnoga i agonalnoga procesa kulturne difuzĳ e,1 koji se poglavito realizirao i manifestirao u mnogostrukim i polivalentnim fenomenima kulturnih translacĳ a, na zasadama humanizma izrasla je tĳ ekom 17. stoljeća impresivna barokna epistema. Prema maestralnom arheološkom opisu Michela Foucaulta,2 osnovni je uvjet njezine mogućnosti – za razliku od moderne, dvodĳ elne, koja je defi nirana vezom između označitelja i označenoga – trodĳ elna struktura jezika unutar koje između znakova i sadržaja posreduje “sličnost”, koja se ostvaruje u sklopu paradoksalne, konvergentno-divergentne dĳ alektike principa simpatĳ e i antipatĳ e. Drugim rĳ ečima, u tom svojem povĳ esnom stanju jezik nĳ e bio arbitraran sustav znakova nego mreža indikacĳ a, tajnih oznaka stvari, koje valja čitati poput velike knjige Prirode. Tako razrĳ ešeni u jedinstvenoj fi guri koja je svoj oblik, ali i ograničenje, nalazila u analoškom odnosu, kognitivni postupak i njegova jezična formulacĳ a koja je savršeno mogla biti artikulirana samo u tekstu nalikovali su na beskonačnu i nedovršivu spiralnu igru prepoznavanja podudarnosti.3

Stoga baroknu epistemičku konstelacĳ u najbolje reprezentira konceptualni model korespondencĳ e između mikrokozmosa i makrokozmosa. On je, s jedne strane, funkcionirao kao “kategorĳ a misli”, jamčeći da će svaki element mikrokozmosa odnosno makrokozmosa na drugoj razini naći svoje ogledalo i utemeljenje, a s druge je strane kao “opća konfi guracĳ a prirode” postavljao konkretna ograničenja neprestanom kretanju umnažajućih i zrcalnih sličnosti, zatvarajući tako poredak rĳ eči i stvari u udvostručenoj fi guri univerzuma.4

Univerzalnu sličnost koja epistemološki konstituira baroknu semiologĳ u i hermeneutiku odnosno određuje moguće načine na koje se unutar baroknoga sustava mišljenja svĳ et i priroda defi niraju, udvostručuju, odražavaju ili povezuju, Foucault opisuje četirima fi gurama: convenientia (bliskost), aemulatio (takmenje), analogia (usklađivanje) i svojevrsnim binomom sympathia (privlačnost) – antipathia (odbojnost). Convenientia je vrsta prostorne sličnosti koja se očituje na spojevima stvari odražavajući tako njihovu međusobnu prikladnost, a aemulatio pretpostavlja sukob i nadmetanje sličnoga, “stvarajući koncentrične krugove koji su u međusobnom odrazu

1 Ovdje se referiram na teorĳ ski fundiranu i istraživački veoma operabilnu konceptualizacĳ u Johannesa Helmratha, koji kao najprimjerenĳ i heuristički instrument za kognitivno zahvaćanje kompleksnoga procesa europske cirkulacĳ e humanističkih kulturnih dobara predlaže koncept difuzĳ e. Dinamički koncept difuzĳ e, smatra Helmrath, s jedne strane može primjereno opisati interaktivni i često agonalni karakter procesa kulturne razmjene, posebice pritom vodeći računa o receptivnim interesima, a s druge je strane dovoljno osjetljiv na forme kulturne hibridizacĳ e i sinkretizama kao posljedice funkcionalnih modifi kacĳ a kulturnih elemenata u procesu humanističke “transkulturacĳ e”. Usp. Johannes HELMRATH, “Diff usion des Humanismus. Zur Einführung”, u: Johannes Helmrath – Ulrich Muhlack – Gerrit Walther (ur.), Diff usion des Humanismus. Studien zur nationalen Geschichtsschreibung europäischer Humanisten (Gö# ingen: Wallstein Verlag, 2002), 9-29.

2 Usp. Michel FOUCAULT, Rĳ eči i stvari (Zagreb: Golden marketing, 2002), 35-63.3 Detaljnĳ e usp. FOUCAULT, Rĳ eči i stvari, 53-63.4 Detaljnĳ e usp. FOUCAULT, Rĳ eči i stvari, 49-52.

281

Zrinka Blažević ▪ Kulturni posrednici i kulturni transferi u ranom novom vĳ eku...

i suprotstavljenosti”.5 Analogĳ a je pak spoj prethodnih dvĳ u fi gura. Temelji se na sličnosti odnosa, predstavljajući tako svojevrsno žarište proporcĳ a u kojemu se odnosi reverzibilno refl ektiraju. Konačno, simpatĳ a i antipatĳ a kao komplementarne fi gure omogućuju sâmo postojanje sličnosti, ali bez asimilacĳ e, čime osiguravaju poseban identitet stvari u beskonačnim procesima mĳ ešanja i križanja.6

Upravo će spomenute sastavnice baroknoga analoškog mišljenja poslužiti kao sjecišta koordinatnoga sustava unutar kojega ću pokušati zacrtati konceptualni okvir transkulturne komparativne analize karaktera i modaliteta višeslojnih i višesmjernih kulturnih razmjena kakve su prakticirala dvojica najglasovitĳ ih sedamnaestostoljetnih slovenskih odnosno hrvatskih kulturnih posrednika: Janez Vajkard Valvasor (1641. – 1693.)7 i Pavao Ri# er Vitezović (1652. – 1713.).8 Osim primjene komparatističke metodologĳ e, moj analitički pristup polazi od dinamičkoga i procesualnoga modela kulturnoga transfera koji je programski elaborirao glasoviti kulturni historičar Peter Burke. Implicitno se oslanjajući na poststrukturalističke translacĳ ske paradigme i postkolonĳ alnu teorĳ u, Burke fenomen kulturne razmjene ne koncipira kao mehanički prĳ enos i adopcĳ u gotovih kulturnih formi (što je, primjerice, bilo karakteristično za klasičnu paradigmu kulturnoga transfera),9 nego kao interaktivni proces adaptacĳ e, rekontekstualizacĳ e i funkcionalne modifi kacĳ e kulturnih elemenata u kojemu se trajno (re)kreiraju hibridne i sinkretističke konfi guracĳ e znanja i moći u okviru multipolarnoga europskoga kulturnog sustava.10 Kako bi s jedne strane osigurao relativnu autonomĳ u

5 FOUCAULT, Rĳ eči i stvari, 39.6 Detaljnĳ e usp. FOUCAULT, Rĳ eči i stvari, 35-44.7 Od mnoštva radova posvećenih J. V. Valvasoru izdvajam: Peter RADICS, Valvasor: biographische Skizze

(Graz: Leuschner & Lubensky, 1866); Branko REISP, Janez Vajkard Valvasor (Ljubljana: Mladinska knjiga, 1983); Andrej VOVKO (ur.), Valvasorjev zbornik (Ljubljana: Slovenska akademĳ a znanosti in umetnosti – Odbor za proslavo 300 letnice izida Valvazorjeve slave, 1990) i recentnu monografi ju Irmgard PALLADINO, Johann Weichard von Valvasor (1641–1693): Protagonist der Wissenscha' srevolution der Frühen Neuzeit: Leben, Werk und Nachlass (Beč: Böhlau, 2008).

8 Još uvĳ ek neprevladanu monografi ju o životu i djelovanju Pavla Ri# era Vitezovića napisao je početkom 20. stoljeća kanonski hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić. Usp. Vjekoslav KLAIĆ, Život i djela Pavla Ri* era Vitezovića (1652.–1713.) (Zagreb: bez nakl., 1914). Analizu Vitezovićeve ideološke koncepcĳ e i političko-publicističke produkcĳ e usp. Zrinka BLAŽEVIĆ, Vitezovićeva Hrvatska između stvarnosti i utopĳ e: ideološka koncepcĳ a u djelima postkarlovačkog ciklusa Pavla Ri* era Vitezovića (1652.–1713.) (Zagreb: Barbat, 2002).

9 Paradigma kulturnoga transfera razvĳ a se sredinom 80-ih godina 20. stoljeća u Francuskoj i Njemačkoj u krugu književnih znanstvenika na čelu s Michelom Espagneom, Katharinom i Ma# hiasom Middellom, Hans-Jürgenom Lüsebrinkom, Rolfom Reichardtom i Michaelom Wernerom. U fokusa njihova istraživačkoga interesa bile su poglavito međusobne veze njemačke i francuske kulture, koje su analizirali iz interkulturne i komparativne perspektive. Nastojeći što je moguće preciznĳ e historĳ ski i empirĳ ski pratiti prĳ enos i razmjenu različitih kulturnih elemenata, Espagne je koncipirao linearni model kulturnoga transfera koji se sastojao od trĳ u međusobno povezanih komponenti: polazne kulture, posredničke instance i ciljne kulture, pri čemu se posebno naglašavala naizmjeničnost i policentričnost toga procesa. Detaljnĳ e usp. npr. Michel ESPAGNE – Michael WERNER (ur.), Transferts. Les Relations interculturelles dans l’espace franco-allemand (XVIIIe et XIXe siècle) (Paris: Editions Recherches sur les Civilisations, 1990); Michel ESPAGNE – Ma# hias MIDDELL (ur.), Von der Elbe bis an die Seine. Kulturtransfer zwischen Sachsen und Frankreich im 18. und 19. Jahrhundert (Leipzig: Leipziger Univ. Verl., 1993).

10 Usp. Peter BURKE, Kultureller Austausch (Frankfurt am Main: Suhrkamp, 2002), 9-40 i Peter BURKE, “Cultures of Translation in Early Modern Europe”, u: Peter Burke – R. Po-Chia Hsia (ur.), Cultural

282


novih, hibridnih formi “lokalnoga znanja” koje nastaju kao posljedica procesa kulturne selekcĳ e, a s druge naglasio dinamičku međuovisnost različitih kulturnih elemenata u interakcĳ i, kao ključna uporišta svojega teorĳ skog projekta Burke promovira koncept “ekotipa”, koji preuzima od švedskoga etnologa Carla von Sydowa,11 te model “fi guracĳ e” njemačkoga sociologa Norberta Eliasa.12 Za moju je analizu pritom posebice značajno Burkeovo inzistiranje na neprestanom interrelacioniranju sistemske i individualne razine procesa kulturne razmjene, što dovodi do stvaranja novih hibridnih kulturnih formi odnosno općenito novoga “kulturnog poretka”, pri čemu u jednakoj mjeri valja voditi računa o ograničavajućim faktorima kao što su hĳ erarhĳ ski i asimetrični odnosi moći, ali i kreativnim potencĳ alima imaginativne ljudske prakse.13

U skladu sa zacrtanim teorĳ sko-metodološkim odrednicama, Valvasorovu i Vitezovićevu kulturno-medĳ acĳ sku praksu moguće je ispitivati u nekoliko međuovisnih domena. Poput većine baroknih intelektualaca-polihistora čĳ a je edukacĳ a uz formalno, institucionalno obrazovanje podrazumĳ evala i praktični, “peripatetički” aspekt koji se realizirao u obliku višegodišnje peregrinatio academica,14 Valvasorova i Vitezovićeva transkulturacĳ ska aktivnost realizirala se na dvjema razinama: vertikalno, u smislu kreativnih transfera općih europskih kulturnih modela u domenu vlastite, lokalne kulture, te horizontalno, u vidu interaktivnih razmjena kulturnih obrazaca na razini domicilne slovenske odnosno hrvatske kulture. Osim toga, budući da su Valvasor i Vitezović bili u neposrednom kontaktu kao generacĳ ski bliski suradnici i prĳ atelji, njihova se kreativna interakcĳ a ostvarivala i u personalnoj, profesionalnoj i intelektualnoj sferi, a njezini se efekti mogu pratiti i na komunikacĳ skoj i na intertekstualnoj razini.

Kao što je napomenuto, za formiranje odgovarajućega habitusa kulturnih posrednika i u Valvasorovu i Vitezovićevu slučaju presudan je bio Kavalierstour, inače nezaobilazan element plemićke socĳ alizacĳ e u ranom novom vĳ eku. Nakon početnoga školovanja u isusovačkim akademĳ ama, obojica odlaze na put po Europi. Zahvaljujući

Translation in Early Modern Europe (Cambridge: Cambridge University Press, 2007), 9-38.11 Pojam “ekotip” Von Sydow često rabi u svojim folklorističkim analizama da bi objasnio procese

“kulturne selekcĳ e” koji dovode do modifi kacĳ e pučkih bajki u određenim kulturnim sredinama. Termin inače preuzima iz botanike, gdje se koristi za označivanje biljnih vrsta koje su se prirodnom selekcĳ om prilagodile određenom okolišu. Detaljnĳ e usp. Carl Wilhelm VON SYDOW, Selected Papers on Folklore (Kopenhagen: Rosenkilde and Bagger, 1948), 11, 44.

12 Pojam fi guracĳ e, koji izvorno označuje različite formacĳ e izvođača u plesnoj umjetnosti, jedan je od ključnih heurističkih koncepata Eliasove sociološke teorĳ e. Nastojeći izbjeći zamke strukturalnoga funkcionalizma i metodološkoga individualizma, Elias uvodi pojam fi guracĳ e koji defi nira kao “sliku mnogih pojedinačnih ljudi koji su na osnovi svojih elementarnih usmjerenosti, svoje upućenosti na druge ljude i svoje ovisnosti o drugim ljudima međusobno povezani na različite načine i sukladno tome međusobno tvore međuovisne mreže ili fi guracĳ e sa više ili manje labilnim ravnotežama moći najrazličitĳ e vrste”. Usp. Norbert ELIAS, Što je sociologĳ a (Zagreb: Antibarbarus, 2007), 9. Akribičnu analizu toga Eliasova koncepta usp. npr. Tânia QUINTANEIRO, “The concept of fi guration or confi guration in Norbert Elias’ sociological theory”, Teoria & Sociedade 12/1 (2004), 54-69.

13 Usp. BURKE, Kultureller Austausch, 22.14 Informativnu studĳ u o ranonovovjekovnoj praksi peregrinationis academicae usp. Stephanie IRRGANG,

Peregrinatio academica (Stu# gart: Steiner, 2002).

283


prilično značajnoj razlici u fi nancĳ skim mogućnostima Vitezovićeva su akademska putovanja s prekidima trajala sedam godina, s time da je njegovo krajnje odredište bio Rim, a Valvasorova dvostruko duže, pri čemu je nakon obilaska najznačajnĳ ih europskih metropola mladi kranjski plemić došao čak do sjeverne Afrike.15 Tĳ ekom tih putovanja obojica su ne samo upoznala najvažnĳ e simboličke i materĳ alne resurse onodobne europske kulture i stekla potrebnu transkulturnu kompetencĳ u nego su, zahvaljujući situacĳ i fi zičke i kulturne izmještenosti, iskustveno osvĳ estili fenomen kulturne razlike, što je u obojice vjerojatno povratno potaknulo pojačano zanimanje za vlastitu kulturu i njezinu promocĳ u u skladu s aktualnim europskim kulturnim trendovima i reprezentacĳ skim modelima. Kao još jednu znakovitu sličnost u socĳ alizacĳ i dvojice baroknih polihistora valja spomenuti njihov aktivni, makar kratkotrajni angažman u vojnoj službi, što je na psihološkoj razini s jedne strane moglo olakšati njihovu asimilacĳ u normativnoga ranonovovjekovnoga plemićkog etosa sažetog u formuli vir utriusque virtutis, a s druge doprinĳ eti razvoju iznimne intelektualne samodiscipline kojom su se obojica odlikovala.16

Valvasor se tako formirao u tip baroknoga polihistora-erudita s književnim, umjetničkim, kolekcionarskim, prirodnoznanstvenim, ali i praktičnim kulturno-poduzetničkim interesima, ambicĳ ama i sposobnostima te je zahvaljujući znatnim fi nancĳ skim sredstvima kojima je raspolagao mogao ostvariti san svakog pripadnika barokne rei publicae literariae – u svojem je dvorcu Bogenšperk potkraj 1670-ih organizirao privatni muzej s tiskarom i bibliotekom, koji je doskora postao intelektualno i kulturno središte Kranjske kojemu su gravitirali i intelektualci iz susjednih zemalja.17

Sama je naime ustanova muzeja kao kolekcionarskih i znanstveno-istraživačkih centara u strukturnom smislu refl ektirala ideju mikrokozmosa, budući da je njezina temeljna funkcĳ a bila, pod znakovitim motom res et verba, prema sustavnom topološkom obrascu materĳ alno i simbolički u malom reprezentirati univerzalni poredak svĳ eta i prirode. Prvi muzeji inače nastaju tĳ ekom 16. stoljeća u Italĳ i, a ubrzo su se proširili po čitavoj Europi i često su bili važna odredišta peregrinationis academicae mladih plemića. Njihovi su kuratori bili redovito dobro situirani tzv. virtuosi, koji su zahvaljujući svojim arheološkim i prirodnoznanstvenim interesima muzeje pretvorili u impresivne kolekcĳ e sistematično klasifi ciranih mirabilia. Oni su od puke ostentativne ubrzo dobili i dokumentacĳ sku i znanstveno-edukacĳ sku funkcĳ u, postavši tako nezaobilaznim

15 Detaljnĳ e usp. KLAIĆ, Život i djela, 16-26; Branko REISP, “Mladostna potovanja Janeza Vajkarda Valvasorja”, Kronika 28 (1980), 99-107.

16 Vitezović je kao dobrovoljac u banskoj vojsci 1683. sudjelovao u obrani Beča, a dobivši iduće godine čin kapetana, borio se i u pukovnĳ i grofa Ricciardĳ a u Slavonĳ i. Valvasor se također kao dobrovoljac pod vodstvom Nikole Zrinskoga borio protiv Osmanlĳ a tĳ ekom 1663. i 1664., a početkom Bečkoga rata 1683. zapovĳ eda pokrajinskim trupama koje pomažu štajerskim odredima u ratu protiv ugarskoga pobunjenika Imre Thökölya i Osmanlĳ a. Detaljnĳ e usp. KLAIĆ, Život i djela, 56-60; Peter RADICS, “Valvasor als Krieger in Steiermark 1683”, Laibacher Zeitung 102/211 (1883), 1815-1816.

17 Detaljnĳ e usp. Anna CORETH, Österreichische Geschichtsschreibung in der Barockzeit (1620–1760) (Beč: Holzhausen, 1950), 153-155; France STELÈ, “Valvasorjev krog i njegovo grafi čno delo”, Glasnik Muzejskega društva za Slovenĳ u 9 (1929), 5-50.

284


institucionalnim središtima u intelektualno-komunikacĳ skoj mreži ranonovovjekovne europske rei publicai literariae.18

U skladu s opisanim propozicĳ ama, i Valvasorov je “muzej” bio ustanova koja je na regionalnoj razini bila centripetalno žarište koncentracĳ e društvenoga, političkoga i kulturnoga znanja, ali i odražavala vlasnikovu intelektualnu slavu i ekonomsku moć. Kolekcionarski segment Valvasorova muzeja činili su knjižnica od nekoliko tisuća svezaka te zbirka od oko 8000 bakroreza, uz Kunst und Raritätenkammer u kojoj su bili smješteni tehnički instrumenti, antikviteti, fosili i stari novac. Osim toga, Bogenšperk je, u skladu s kriterĳ ima projekta idealnoga muzeja najvećega ranonovovjekovnoga muzeološkog autoriteta Samuela Quicchenberga,19 bio opremljen i tiskarom, što ga je činilo u punom smislu baroknim muzejom – multifunkcionalnim dokumentacĳ skim, edukacĳ skim, znanstveno- istraživačkim i izdavačkim središtem sa svrhom skupljanja, smještanja, sistematične obrade i širenja sveopćega korisnog znanja kao temelja za ljudsko mišljenje i djelovanje.20

Stoga ne iznenađuje da je Bogenšperk bio nezaobilazno odredište na Kavalierstouru mladoga Pavla Ri# era Vitezovića, koji je ondje s manjim prekidima boravio između 1676. i 1678. godine.21 Od kolike je važnosti za Vitezovićevu intelektualnu i kulturnu formacĳ u bilo poznanstvo s Valvasorom i kružokom intelektualaca (A. Trost, J. Koch, M. Greischer i dr.) okupljenih u Bogenšperku najbolje svjedoči činjenica da je ondje naučio osnove tiskarskoga i bakrorezačkoga umĳ eća te astronomĳ e i kartografi je, što je činilo okosnicu njegova kasnĳ ega profesionalnog djelovanja.22 Osim toga, Vitezovićeva komunikacĳ a s Valvasorom i njegovim kružokom u Bogenšperku, koji je u drugoj polovini 17. stoljeća neprĳ eporno bio žarištem materĳ alnih i simboličkih kulturnih transfera na regionalnoj razini, i neposredno je bila generator višestrukih i višesmjernih razmjena kulturnih formi, modela, koncepata, ali i praksi.

18 Detaljnĳ e o programu, komunikacĳ skoj mreži i institucionalnim središnjicama ranonovovjekovne europske rei publicae literariae usp. Justin STAGL, Eine Geschichte der Neugier (Beč: Böhlau, 2002), 125-129.

19 Nizozemac Samuel Quicchenberg (1528.–1567.) bio je najprĳ e bibliotekar u augsburškoj knjižnici obitelji Fugger, a potom kustos muzeja bavarskoga nadvojvode u Münchenu. Svoj projekt idealnoga muzeja izložio je u djelu Inscriptiones vel tituli theatri amplissimi, koje je objavljeno u Münchenu 1565. godine. Detaljnĳ e usp. STAGL, Eine Geschichte, 145-146.

20 Detaljnĳ e o strukturi, organizacĳ i i funkcĳ ama ranonovovjekovnih muzeja usp. STAGL, Eine Geschichte, 142-152.

21 Vitezović je Valvasora upoznao vjerojatno posredstvom očeva prĳ atelja, kranjskoga baruna Wolfganga Adama Mordaxa, čĳ i je dvorac Najhof (slov. Mostek) često posjećivao još tĳ ekom svojega školovanja u isusovačkoj akademĳ i u Zagrebu. O Vitezovićevu boravku u Bogenšperku i odnosima s Valvasorom usp. KLAIĆ, Život i djela, 17-38.

22 O tome najbolje svjedoči sam Vitezović u pjesničkoj poslanici senjskomu potkapetanu Portneru iz 1676. godine: “Opet se vratih u Kranjsku, jer vaša domovina Kranjska / Mnogo, moram to reć, duhu već omilje mom. / U njoj nalazim uvĳ ek drugove vrsne nadasve, / Usavršavam sveđ razna umĳ eća kod njih. / Ili prozirno staklo žutim bojim ja zlatom, / Ili pak vosku ja novi podarujem lik. / Ili urezujem slike krajeva fi no u bakar, / Mjeriti učim ja tlo ili pak nebeski svod. / Ovim i drugim umĳ ećima krĳ epi se duh prĳ atelja, / Poput škole za njih ovaj je Bogenšperk dvor.” Latinski izvornik usp. KLAIĆ, Život i djela, 22. Ovaj i svi ostali prĳ evodi s latinskoga su moji.

285


Kada je rĳ eč o institucionalnom aspektu toga fenomena, prĳ e svega valja spomenuti da je Pavao Ri# er Vitezović 1695. instituirao hrvatsku inačicu Valvasorova muzeja u svojoj kući na Griču, smjestivši onamo i kraljevinsku tiskaru koju su mu na upravu povjerili hrvatski staleži.23 U skladu s aktualnom emancipacĳ skom političkom platformom hrvatskih staleža, čĳ em je kreiranju i sam značajno doprinio, glavni ciljevi Vitezovićeve izdavačke strategĳ e bili su s jedne strane kreirati odgovarajući nacionalni historiografski i književni kanon u djelima pisanim latinskim jezikom, a s druge strane osigurati njegovu širu recepcĳ u u popularnim vernakularnim kalendarima.24 Da bi pak pretvorio Zagreb u kulturnu metropolu Hrvatskoga Kraljevstva, Vitezovićev je školski kolega i aktualni zagrebački biskup Aleksandar Mikulić uz njegovo posredovanje od Valvasora, koji je nakon tiskanja svojega životnoga djela Die Ehre des Herzogthums Krain zapao u materĳ alne teškoće, otkupio grafi čku zbirku i knjižnicu od preko 1500 svezaka.25

U ovoj je domeni najočitĳ a i temeljna razlika između Valvasorova i Vitezovićeva habitusa koja, dakako, poglavito proizlazi iz disproporcĳ e njihovih ekonomskih i socĳ alnih kapitala, a refl ektirat će se i na planu njihovih ideoloških koncepcĳ a. Naime, barun Valvasor je zahvaljujući svojemu socĳ alnom i materĳ alnom statusu bio neovisni intelektualac i mecena vođen poglavito patriotskim motivima,26 a Vitezović je, kao sitni plemić i homo novus, nužno morao računati na potporu lokalnih hrvatskih, ali i imperĳ alnih političkih i kulturnih institucĳ a, postavši ujedno tumačem i posrednikom njihovih ponekad konvergentnih, a ponekad divergentnih političkih interesa i orĳ entacĳ a.27

23 Detaljnĳ e usp. Lelja DOBRONIĆ, “Vitezovićeva tiskarska djelatnost u Zagrebu”, Senjski zbornik 21 (1994), 117-126; Josip BRATULIĆ, “Pavao Ri# er Vitezović, utemeljitelj Hrvatske zemaljske tiskare u Zagrebu”, Senjski zbornik 22 (1995), 179-186.

24 Detaljnĳ e usp. BLAŽEVIĆ, Vitezovićeva Hrvatska, 174-183.25 Detaljnĳ e usp. Ivan VRHOVNIK, “Kako je prišla Valvasorjeva knjižnica v Zagrebu?”, Glasnik Muzejskega

društva za Slovenĳ o 9 (1929), 108-110; Vladimir MAGIĆ, “Valvasorjeva knjižnica”, u: Anica Cevc (prir.), Janez Vajkard Valvasor Slovencem in Evropi. Katalog razstave (Ljubljana: Narodna galerĳ a, 1990), 158-168.

26 O tome svjedoči već uvodna rečenica Valvasorova autoreferencĳ alno strukturiranoga predgovora Slave vojvodine Kranjske: “Wann ein ehrlicher Patriot der Ehre seines Vaterlandes gegen allen erheischenden Fällen mit Mut und Blut verpfändet ist, so bleibt er gewisslich derselben nicht weniger hierinn, dass sie andrer Orten bey aller Gelegenheit auch ruhmkündig werde, mit seiner Dinten verpfl ichtet. Diese Ehre, sag ich, nimt nicht nur das Gewehr, so wir an der Seiten, sondern auch dasjenige, so wir hinter dem Ohr führen, nemlich die Feder, im Fall wir beydes zu führen gewohnt, in ihre Pfl icht. Denn eben diejenige Natur, welche uns die Liebe dess Vaterlandes eingepfl antzt, hat auch unsre möglichste Ersinnungen zu dem Wachsthum seiner Glori gewidmet, und uns eine Schuldigkeit auferlegt, mit allen Krä> en dasselbe zu bedienen. Darum muss dann so wol das Vaterland als wie die Eltern von uns geliebt und geehrt verden. Ja! Wann hiebey das Gesetz dess hochverständigen Platonis etwas gelten sollte, so müsste das Vaterland in der Liebe dem Vater und der Mu# er vorgehen.” Usp. izd. Johann Wiechard VALVASOR, Die Ehre des Herzogthums Krain 1 (Rudolfswerth / Novo Mesto: J. Krajec, 1877), VII. Instruktivno o ideologĳ i sedamnaestostoljetnoga patriotizma u europskom kontekstu usp. Robert VON FRIEDBURG (ur.), “Patria” und “Patrioten” vor dem Patriotismus. Pfl ichten, Rechte, Glauben und die Rekonfi gurierung europäischer Gemeinwesen im 17. Jahrhundert (Wiesbaden: Harrassowitz, 2005).

27 Detaljnĳ e usp. BLAŽEVIĆ, Vitezovićeva Hrvatska, 184-196.

286


Spomenutu će razliku učiniti još evidentnĳ om usporedba Valvasorove i Vitezovićeve književne produkcĳ e općenito, kao i njihovih žanrovski i sadržajno analognih djela. Valvasorovim opusom dominiraju ilustrirane regionalne topo-geografi je koje okrunjuje monumentalni četverosvezačni Ehrenwerk “Slava vojvodine Kranjske”,28 a Vitezović je poglavito pjesnik i autor historĳ sko-publicističkih rasprava pisanih uglavnom u aktualne pragmatičko-političke svrhe. Kad je pak rĳ eč o njihovim ideološkim platformama, Valvasorova je književna produkcĳ a odvjetak patriotske regionalne horografi je, koja je, uz imperĳ alnu publicistiku, u to doba bila najzastupljenĳ i žanr u habsburškoj historiografi ji.29 Njezina je temeljna funkcĳ a bila, u skladu s klasifi kacĳ skim načelima topicae universalis i selekcĳ skim kriterĳ ima egzemplarnosti (sc. memorabilia, insignia, curiosa) reprezentirati složenu strukturu kranjskoga “mikrokozmosa”, kreirajući tako svojevrsni diskurzivni Wunderkammer.30

Premda bi se Valvasorova autorska strategĳ a u političkom smislu mogla smatrati konzervativnom jer ne dovodi u pitanje legitimnost aktualnoga političkog poretka odnosno teritorĳ alnoga opsega i administrativnoga statusa Kranjske u okviru habsburških nasljednih zemalja, ona je u ideologĳ skom pogledu iznimno radikalna jer, zahvaljujući epistemičkim potencĳ alima barokne korespondencĳ ske teorĳ e i u skladu s ideologĳ skim postulatima baroknoga patriotizma, savršeni model kranjskoga mikrokozmosa implicitno hipostazira u idealnu imago mundi. Osim toga, poput svih ranonovovjekovnih materĳ alnih Kunst- und Raritätenkammer, i ova Valvasorova diskurzivna imala je važnu legitimacĳ sku funkcĳ u “dokazujući autentičnost i vjerodostojnost nepouzdanih ili udaljenih ‘pokrajina znanja’”.31

U usporedbi s time, Vitezovićev pankroatistički ilirizam,32 čĳ e se konture najbolje mogu nazrĳ eti u konceptu njegova enciklopedĳ skoga djela De aris et focis Illyriorum – koje je, valja naglasiti, u strukturnom smislu analogĳ a Valvasorovoj Slavi vojvodine Kranjske – u političkom je pogledu više nego subverzivna gesta. Naime, za razliku od Valvasorova lojalističkoga kranjskog “mikrokozmosa”, Vitezović u tom djelu

28 Slava (gloria), kao jedan od najomiljenĳ ih ikonoloških motiva ostentativne barokne kulture, svoju je cjelovitu literarno-stilsku formu dobila u žanru Ehrenwerk. Temeljno strukturno i organizacĳ sko načelo, a ujedno pragmatična funkcĳ a takvih djela, bila je upravo diskurzivna inscenacĳ a i diseminacĳ a “slave” vladara ili domovine kao najprestižnĳ i zadatak učenoga baroknog patriota. Začetnikom toga žanra u habsburškoj književnoj produkcĳ i smatra se Jacob Mennel, koji je sastavio poznati Ehrenspiegel Kaisers Maximilians. Zahvaljujući univerzalističkoj ramističkoj sistematizacĳ i tema prema metodološkim postulatima topicae universalis topo-geografski je Ehrenwerk, kao u Valvasorovu slučaju, mogao poslužiti i kao reprezentativni apodemički priručnik, akribično prikazujući sve segmente prirodne i kulturne geografi je nekoga prostora prema načelu visu et scitu digna. Detaljnĳ e o žanru Ehrenwerk usp. CORETH, Österreichische Geschichtsschreibung, 14-15.

29 Detaljnĳ e usp. CORETH, Österreichische Geschichtsschreibung, 121-125.30 O strukturi i organizacĳ i ranonovovjekovnih Wunderkammern detaljnĳ e usp. STAGL, Eine Geschichte, 145-149.31 Frank Lestringant, “La fl èche du Patagon ou la preuve des Lointains: sur un chapitre d’André Thevet”,

citirano prema: STAGL, Eine Geschichte, 146.32 Detaljnĳ e o diskurzivnim artikulacĳ ama, ideološkim upotrebama i sociopolitičkim funkcĳ ama

ranonovovjekovnoga ilirskog ideologema usp. Zrinka BLAŽEVIĆ, Ilirizam prĳ e ilirizma (Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, 2008).

287


diskurzivno kreira virtualni ilirski “makrokozmos”, koji se u njegovoj političkoj vizĳ i proteže od Sjevernoga do Crnoga mora i od Rusĳ e do Rajne. Rĳ eč je o utopĳ skoj političkoj platformi konstituiranja nadregionalne, kulturno, etnički i konfesionalno jedinstvene i homogene države inspirirane apsolutističkom političkom doktrinom i utemeljene na političkoj i historĳ skopravnoj tradicĳ i antičkoga Rimskog Carstva, koje je u ranonovovjekovnim duhovnim (papinstvo) i sekularnim (španjolski i austrĳ ski Habsburgovci) interpretacĳ ama univerzalne političke vlasti bilo idealni model dominium mundi.33

Premda su na prvi pogled potpuno inkompatibilni i nesumjerljivi, Valvasorov i Vitezovićev opus magnum, u skladu s baroknim poučkom o analogĳ i mikrokozmosa i makrokozmosa čĳ a mistična homeostaza počiva na balansu magičnih sila simpatĳ e i antipatĳ e, uz neposredne intertekstualne poveznice dĳ ele i mnoga formalna, sadržajna i ideološka obilježja. U tom bi se smislu, držim, teorĳ ski opravdano mogla uspostaviti analogĳ a između teksta i kulture kao svojevrsnih zona prĳ elaza odnosno otvorenih i fl uktuirajućih prostora razmjena.

Kada je rĳ eč o diskurzivnoj konstrukcĳ i prostornih koordinata koje čine konceptualni okvir i Valvasorova i Vitezovićeva djela, već se na prvi pogled opaža da obojica koriste analogni postupak. Premda granične crte Valvasorove Kranjske u tančine reproduciraju ondašnje administrativne granice te slovenske pokrajine, on čitavu 12. knjigu posvećuje sistematičnoj reprezentacĳ i susjedne Hrvatske (točnĳ e Hrvatske, Primorske, Slavonske i Banske krajine), čime se njezine diskurzivne granice pokazuju iznimno fl uidnima i fl eksibilnima.34 Štoviše, u uvodnom dĳ elu prvoga poglavlja Valvasor tvrdi da neka od tih hrvatskih i primorskih graničnih područja “ovise” o vojvodini Kranjskoj, s time da, u skladu s aktualnim političkim stavom staleža koji nisu priznavali teritorĳ alno načelo uti possidetis, među njih ubraja i krajeve koji su u to doba bili pod osmanskom vlašću.35 S druge pak strane, iako Vitezovićev diskurzivni Ilirik zaprema gotovo pola europskoga kontinenta, hrvatski polihistor glavninu svojega enciklopedĳ skoga djela O ognjištima i žrtvenicima Ilira ipak posvećuje “ilirskom mikrokozmosu”, odnosno užoj, Bĳ eloj i Crvenoj Hrvatskoj, koje u etnokulturnom smislu obuhvaćaju uglavnom južnoslavenski prostor.

Strukturne i kompozicĳ ske odrednice Valvasorova i Vitezovićeva enciklopedĳ skoga projekta također odaju stanovite analogĳ e. Premda su i Valvasorov kranjski “mikrokozmos” i Vitezovićev ilirski “makrokozmos” strukturirani i reprezentirani u

33 Detaljnĳ e usp. BLAŽEVIĆ, Vitezovićeva Hrvatska, 156-162. O ideologĳ i ranonovovjekovnoga imperĳ alizma općenito usp. Anthony PAGDEN, Lords of all the World. Ideologies of Empire in Spain, Britain and France 1500–1800 (New Haven & London: Yale University Press, 1995).

34 Usp. VALVASOR, Die Ehre des Herzogthums Krain 4, 3-134.35 “Es erfordert nunmehro die Billigkeit, dass wir auch von denen Crabatischen und Meer-Grentzen in

dieser unserere Crainerischen Beschreibung einigen Bericht ablegen, weil selbige von diesem Lande und Herzogthum Crain gleichsam dependiren und zugleich nicht allein unsre Christiliche, sondern auch die Türckische Grentz-Oerter beschreiben.” VALVASOR, Die Ehre des Herzogthums Krain 4, 3.

288


skladu s baroknom epistemičkom metaforom theatrum mundi,36 koja univerzalni poredak svĳ eta najčešće opisuje u okvirima trodĳ elne estetičko-retoričko-mnemotehničke klasifi kacĳ ske sheme historia, naturalia i artifi cialia,37 unutarnja sistematizacĳ a tematskih cjelina i njihova diskurzivna elaboracĳ a u Slavi vojvodine Kranjske i nedovršenom konceptu Vitezovićeva djela O žrtvenicima i ognjištima Ilira otkrivaju mnoge interdiskurzivne i intertekstualne interferencĳ e. Polazeći od baroknoga epistemičkog aksioma o fenomenološkoj podudarnosti između res i verba u skladu s univerzalnom ramističkom metodom topološke sistematizacĳ e,38 oba djela započinju etimološkom raspravom o kranjskom odnosno ilirskom etnonimu i toponimu, pa slĳ edi sistematična reprezentacĳ a teritorĳ alnoga opsega i podjele Kranjske odnosno Ilirika, njihova topografi ja i geografi ja (reljef, klima, fl ora, fauna, prirodni resursi, kurioziteti) te prikaz etnografskih obilježja, jezika, staleške, konfesionalne strukture i eklezĳ alnoga sustava, administrativno-političkoga uređenja i povĳ esti.39 Iz te bi se perspektive diskurzivna pozornica i Vitezovićeva ilirskoga i Valvasorova kranjskoga “teatra” mogla metaforički nazvati prizorištem raskošne inscenacĳ e jedinstva beskonačnih, analogĳ ski konstituiranih razlika.

Naposljetku valja upozoriti i na intertekstualne poveznice između Valvasora i Vitezovića, koje se realiziraju i u formi neposrednih medĳ alnih odnosno citatnih intervencĳ a i posredno, na razini samoga sadržaja. Prvi slučaj najbolje ilustrira 60-ak Vitezovićevih bakroreza uvrštenih u Valvasorova topografska djela40 te dvĳ e Ri# erove prigodnice iz uvodnoga dĳ ela prve knjige Slave vojvodine Kranjske.41 Osim činjenice da

36 Popularna ranonovovjekovna metafora theatrum mundi vuče podrĳ etlo iz Platonovih Zakona (Nomoi I, 644 d-e), a njezin je epistemološki temelj analogĳ ski odnos između res i verba prema metodološkim načelima topicae universalis.

37 Detaljnĳ e usp. STAGL, Eine Geschichte, 140-142.38 Klasični ranonovovjekovni metodološki priručnik bio je Institutiones dialecticae Petrusa Ramusa (1515.–

1572.). Sintetizirajući tradicionalnu aristotelĳ ansku retoriku i dĳ alektiku, Ramus je razradio sustavnu deskriptivno-klasifi kacĳ sku spoznajnu metodu koja se temeljila na retoričkom konceptu toposa kao “općih mjesta” nužnih za sistematizacĳ u i reprezentacĳ u općeprihvatljivoga znanja. Polazeći od pretpostavke da poredak svĳ eta odgovara poretku rĳ eči, Ramus je sve iskaze podvrgnuo dvjema logičkim operacĳ ama, inventio i iudicium. Na taj je način kreirao inkluzivni i hĳ erarhĳ ski sustav znanja koji je objedinjavao sve pojavnosti mikrokozmosa i makrokozmosa. Detaljnĳ e usp. STAGL, Eine Geschichte, 136-139.

39 Usp. Prilog.40 Abecedni popis Vitezovićevih bakroreza uvrštenih u Valvasorova topografska djela u dodatku doktorske

disertacĳ e donosi Catherine Anne Simpson. Rĳ eč je o prikazima sljedećih mjesta: Arch, Crevzdorf, Candershhoff , Dominitschhoff , Ebendsfeldt, Gayerav, S. Georgen, Gerbin, Gimplhoff an der Sav, Gimpl, Gradez, Gritsch pey Pinscka, Gros Dorf, Grundlhoff , Guetenhoff , Gve# enegh, Die Stadt und Schloss Gurckfeld, Hamerstill, Höffl ein bey Igg, Hotemesch, Ketizh, Klajndorf, Bärenstein, Praj# enav, Rosenek, Rudolff sberff , Rukhenstajn, Schänych, Schänperg, Schechelhoff , Schonkevthurn, Schnekenbuchel, Schü# , Zherne Potok, Der Marckht und Schloss Sejsenberg, Sej# enhoff , Sichelberg, Siemitsch, Sternisenhoff , Strascha, Der Marckht Swingk, Tarischendorff , Der Marchkt Krinck, Krupp, Landsprejs, Lejtenburg, Liebeck, Nadlischek Tabor, Schloss und Markht Nev Marcktl, Obernassenfues, Perenstein, Thal, Thurn am Hart, Thurn bey Tsherembl, Töplitz, Tuff stejn, Der Marckht Vermo, Volavtsche, Wejchselbach, Weinbüchel. Usp. Catherine Anne SIMPSON, Pavao Ri* er Vitezović: defi ning national identity in the baroque age, doktorski rad (London, 1991), 298-299.

41 Usp. VALVASOR, Die Ehre des Herzogthums Krain 1, XX-XXVII.

289


su tiskane usporedno i dvojezično, na latinskom i hrvatskom, te formalno umetnute u Valvasorov njemački izvornik, efektu polifoničnosti doprinosi i neobičan modalitet iskaznih glasova. Naime, lirski subjekti Vitezovićevih pjesama personifi cirane su Hrvatska i Dalmacĳ a, koje fi guriraju kao svojevrsni alegorĳ ski pandani vojvodini Kranjskoj odnosno “sugovornice” i “informantice” Valvasorove Muze, čime se na formalnoj, ali i sadržajnoj razini dodatno naglašava dĳ aloška kvaliteta Valvasorova diskursa.42

S druge pak strane, u konceptu poglavlja o Kranjskoj u svojoj “ilirskoj enciklopedĳ i” Vitezović kao dva najvažnĳ a autora i izvora za povĳ est te pokrajine spominje Janeza Ludvika Schönlebena i Janeza Vajkarda Valvasora, s time da se prvomu polemički suprotstavlja, a na temelju Valvasorove sastavlja vlastitu teritorĳ alnu defi nicĳ u Kranjske.43 Da je simbolička razmjena među dvojicom polihistora bila plodonosna i obostrana najbolji je dokaz 11. poglavlje 12. knjige Slave vojvodine Kranjske, u kojoj su reprezentirane najznačajnĳ e utvrde u Primorskoj krajini, među kojima je najopsežnĳ i i najiscrpnĳ i diskurzivni tretman dobio upravo Vitezovićev rodni grad Senj.44 Štoviše, u okviru spomenutog poglavlja Valvasor i neposredno spominje svojega prĳ atelja Vitezovića, kojega ubraja među najznamenitĳ e Senjane, te sastavlja opsežan i laskav

42 Usp. “Da shivem (poznavsi zator turszkoi szverri) / hvalu Bogu davsi u miru i verri. Dabi ta imella veche sztvari da# i, / ke bi tvoja vila mogla popisza# i.” Pavao RITTER VITEZOVIĆ, “Hervatkinja”, u: Valvasor, Die Ehre des Herzogthums Krain 1, XX. “Znallabihti kazat veche, / ça bi vriedno popisa# i: / dobre i zle moje sreche / ke sad moram probavglia# i. / (…) Malo pises od stran moih, / al pravo i istini# o: / domorodcev diko tvoih, / kaxe dillo se çesti# o: / ko ostavglias na sve vike / drago çtavcem cic razlike.” Pavao RITTER VITEZOVIĆ, “Dalmatia”, u: Valvasor, Die Ehre des Herzogthums Krain 1, XXIII.

43 Usp. VALVASOR, Die Ehre des Herzogthums Krain 4, 79-93.44 “Postoje dva novĳ a pisca, svećenik Janez Ludvik Schönleben i barun Janez Vajkard Valvasor, koji su

istražujući čast domovine nadišli uobičajen način i običaj. Ovakvo su mišljenje o njima iznĳ eli najmudrĳ i od njihovih sunarodnjaka: bilo bi bolje da je Valvasor četiri sveska sažeo u jedan i djelo započeo ondje gdje je Schönleben završio. Schönleben navodi da se Kranjska u najstarĳ e doba više nego pouzdano nazivala Hiperboreja, izvrćući Strabonove rĳ eči koje je pronašao kod Cluvera: svi stari grčki pisci sjeverne narode nazivaju Skitima i Keltoskitima, a tako ih dĳ ele i oni prĳ e njih. One koji žive iznad Crnog mora, Dunava i Jadrana nazivaju Hiperborejcima, Sarmatima i Arimaspima, znajući da, po mišljenju svih historičara i geografa, pod nazivom Hiperborejci valja podrazumĳ evati narode koji žive iznad Crnog mora, Sarmatima one iznad Dunava, a Arimaspima one koji žive iznad Jadranskog mora. Stoga ako su u Strabonovo vrĳ eme donju i pravu Kranjsku nastavali neki smrtnici, trebalo bi ih ubrajati među Arimaspe, a ne Hiperborejce. Kranjska je nekoć bila dio Japidĳ e, zatim Karnĳ e i noričke Koruške, a danas je dio Austrĳ e. Na istoku graniči s Hrvatskom, na zapadu s Karnĳ om i dĳ elom Koruške, na jugu s Istrom, i na sjeveru sa Štajerskom i dĳ elom Koruške.” Pavao RITTER VITEZOVIĆ, De aris et focis Illyriorum (rukopis), Metropolitana, MR-74, fol. 170. Da je Vitezović u pogledu određivanja teritorĳ alnoga opsega Kranjske očito slĳ edio Valvasora rječito svjedoči sljedeći navod: “Das Herzogthum Cräin, welches heut zu Tage weit und ruhmleuchtendem Hause von Oesterreich erblich zustehet, stosst jetziger Zeit von Mi# ernacht an Kärnten und Steyer, von Mi# age and Histerreich (dessen meisten Theil es auch in sich schleusst), wie auch an den Flanaticum sinum (sonst Golfo Carnero genannt), nemlich an den Histerreichischen, Illyrisch- und Liburnischen Meer-Busen, gleichwie es auch selbiger Gegend und Damatien und Liburnien reicht. Vom Ausgange berührt es Croatien und die Windische Marck, vom Nidergange Friaul und einen kleinen Strich des Benedischen Golfo oder Adriatischen Meers.” VALVASOR, Die Ehre des Herzogthums Krain 1, 99.

290


enkomĳ u kojem nabraja njegove zavidne intelektualne i moralne kvalitete te donosi popis svih njegovih tiskanih i rukopisnih djela.45

Na kraju, na osnovi sumarno prikazanih rezultata komparativne analize Valvasorove i Vitezovićeve kulture teksta, mogla bi se uspostaviti i analogĳ a između teksta hrvatske odnosno slovenske ranonovovjekovne kulture. Naime, dominantnu potku njihove teksture ne tvori puka šarolikost kulturne različitosti nego analogĳ ski konstituirana kulturna razlika koja, prema poučku H. Bhabhe, danas vodećega teoretičara postkolonĳ alnih studĳ a, podrazumĳ eva da su kulturna značenja i kulturni identiteti promjenjivi i prevodivi fenomeni, čĳ e su ulančane interferencĳ e najvažnĳ i katalizator kompleksne dinamike kulturne hibridnosti.46

45 Egzemplarno: “Damit aber Niemand meyne, als lebten zu Zeng nur lauter Gisenfresser und brave Soldaten, hingegen keine sinnreiche und kun> -geschichte gelehrte Köpff e, so will ich hier einen Zengrischen von Adel, wiewol nunmehr Ri# ern, zum persönlichen Beweis darstellen, dass mancher Zenger so wol einer gelehrten Feder, als tapfern Degens fähig sey, nemlich den mir seiner guten Resolution, als scharfsinnigen Geistes und gelehrten Feder wegen sehr lieben Herrn Ri# er, welcher beydes von namen und Mut und nunmehr auch von Stande ein Ri# er ist. (…)” VALVASOR, Die Ehre des Herzogthums Krain 4, 90-91.

46 “Kulturna raznovrsnost je epistemološki predmet – kultura kao predmet empirĳ skog znanja – dok je kulturna razlika proces iskazivanja kulture kao ‘saznatljive’, autoritativne, dorasle konstruisanju sistema kulturne identifi kacĳ e. Ako je kulturna raznovrsnost kategorĳ a komparativne etike, estetike ili etnologĳ e, kulturna razlika je proces označavanja putem kojeg iskazi kulture ili o kulturi razlikuju, razlučuju i autorizuju proizvodnju polja snage, referencĳ e, primenjivosti i sposobnosti. (…) Samo kad shvatimo da su svi kulturni iskazi i sistemi izgrađeni u ovom protivrečnom i ambivalentnom prostoru iskazivanja, počećemo da shvatamo zašto su neodrživa hĳ erarhĳ ska tvrđenja o inherentnoj originalnosti ili ‘čistoti’ kultura, čak i pre no što se pozovemo na empirĳ ske istorĳ ske primere koji pokazuju njihovu hibridnost.” Homi K. BHABHA, Smeštanje kulture (Beograd: Beogradski krug, 2004), 73, 78.

291


Prilog

Sadržaj nedovršenog enciklopedĳ skog djelaDe aris et focis IllyriorumPavla Ri# era Vitezovića

Bibliotheca Metropolitana Ecclesiae Zagrabiensis, Sg. MR-74

<fol. 7>

PREGLED KNJIGA I POGLAVLJA

Poglavlja prve knjige prvog dĳ ela1. O nepoznatoj starosti i podjeli svĳ eta2. O podjeli svĳ eta i, najprĳ e, Europi3. O Azĳ i4. O Africi5. O Americi6. O podrĳ etlu naziva Ilirik i narodima koji su ga osnovali7. O podrĳ etlu slavenskoga imena8. O smještaju i veličini Ilirika9. O prvotnoj proširenosti Ilirika10. O povlastici Aleksandra Velikog Ilirima11. O poslanstvu Skita Kvinta Kurcĳ a Aleksandru Velikom12. O germanskim poslanicima Kvinta Kurcĳ a Aleksandru Velikom13. O snazi Ilira prĳ e doba Aleksandra Velikog14. O lažnom carstvu pod grčkim imenom15. O rimskim prefekturama u Iliriku16. O domovini cara Justinĳ ana17. O nekim službama Rimskoga Carstva u Iliriku

Poglavlja druge knjige1. O prirodi ilirskoga područja2. O ilirskim bogovima i njihovu štovanju kod Ilira3. O starim običajima ilirskoga naroda4. O čudesima u Iliriku5. O ponašanju i oružju Ilira6. O okrutnosti i divljaštvu Ilira7. O prvim ilirskim kraljevima8. O ilirskim metropolama9. O ratovima Ilira s Rimljanima10. O ilirskim carevima podrĳ etlom iz Ilirika

292


11. O vojnoj snazi ilirskoga naroda12. O muževima istaknutima po ratnoj vještini13. O muževima istaknutima po umnim sposobnostima14. O muževima istaknutima po svetosti15. O čistoći ilirskih žena

Poglavlja treće knjige1. O starosti ilirskoga jezika2. O veličini ilirskoga jezika3. O izvrsnosti ilirskoga jezika4. O tome da je ilirski jezik bio materinji Aleksandru Velikom5. O ilirskoj književnosti6. O tome kako su Iliri prihvatili latinska slova7. O mnoštvu imeničnih nastavaka kod Ilira

< fol. 8>

8. O deklinacĳ i ilirskih imenica9. O načinu konjugacĳ e ilirskih glagola10. O rodovima imenica kod Ilira11. O ilirskim nazivima dana i mjeseci12. O zajedničkom načinu brojenja kod Ilira13. Protiv opadača ilirskoga jezika14. O pogreškama koje su se uvukle u ilirski jezik15. O jeziku kojim govore suvremeni Slaveni

Poglavlja četvrte knjige1. O drevnim stanovnicima Ilirika2. O Avarima3. O Aborićanima i Agrĳ anima4. O Agravonitima i Alibima5. O Amantinima6. O Amazonkama7. O Antima i Autarĳ atima8. O Ardĳ atima i Atintanima9. O Autarĳ atima10. O Bastarnima i Besima11. O Keltima12. O Kaonima, Kuretima, Koribantima i Daortima13. O Dardanima14. O Dasaretima, Dersima itd.15. O Enhelejima i Euganejima

293


16. O ilirskom narodu Galima17. O Gepidima18. O Getima19. O Henetima, Hibarĳ anima i Jasima20. O Japodima21. O Jazigima22. O Labacima i Lingonima23. O Markomanima i Medima24. O Peonima, Partinima, Palarima, Paravima, Pelazgima, Peucinima, Farsalima,

Feacima, Pirejima i Perebima25. O Kvadima, Skordiscima i Segestanima26. O Taulantima, Tesprotima, Teutonima itd.27. O Tribalima28. O Verlima i Vindima

Poglavlja pete knjigeobjašnjavaju stara imena gradova, planina i rĳ eka

<fol. 9>

Poglavlja šeste knjigegovore o dĳ elovima zapadnoga Ilirika1. O Venecĳ i2. O Furlanĳ i3. O Tirolu4. O Švapskoj5. O Würrtembergu6. O Bavarskoj7. O Nürnbergu8. O Salzburškoj dĳ ecezi9. O Austrĳ i10. O Moravskoj11. O Češkoj12. O Šleskoj13. O Brandenburškoj Marki14. O Misnĳ i (Meißen)15. O Tiringĳ i16. O Lužici17. O rĳ eci Rajni

Poglavlja sedme knjigenabrajaju pokrajine sjevernoga dĳ ela Ilirika1. O Dunavu koji je i Istar2. O Sarmatĳ i i Skitĳ i3. O Ugarskoj i Slavĳ i4. O Transilvanĳ i5. O Vlaškoj6. O Moldavskoj7. O Poljskoj8. O Litvi9. O Pruskoj10. O Moskovskoj11. O Švedskoj i Gotskoj12. O Vandalĳ i13. O Europskoj Tartarĳ i14. O Sjevernim morima15. O rĳ eci Tanaj i meotidskoj močvari16. O Sjevernom moru17. O još nekim rĳ ekama sjevernoga Ilirika

Poglavlja osme knjigeraspravljaju o dĳ elovima istočnoga Ilirika1. O Bugarskoj2. O pontskoj Skitĳ i3. O Trakĳ i4. O Tesalĳ i5. O pravoj Grčkoj6. O Makedonĳ i7. O Ahaji8. O Peloponezu9. O Delu10. O Epiru11. O Molosu12. O Albanĳ i

Poglavlja devete knjigeopisuju mora istočnoga Ilirika i njegove otoke1. O Propontidi i Helespontu2. O Egejskom moru i njegovim najvažnĳ im otocima3. O Mirtskom moru i najznačajnĳ im Kikladima4. O otoku Kreti5. O otocima koji leže uz Epir

295


<fol. 15>

DRUGI DIOO staroj Bĳ eloj Hrvatskoj

Prva knjiga1. O Iliriku u užem smislu2. O Liburnĳ i3. O Dalmacĳ i4. O Japidĳ i5. O Istri6. O Noriku7. O Panonĳ i8. O Valerĳ i i Savĳ i9. O Labeatama i Krbavi

Druga knjigaO primorskom dĳ elu suvremene Bĳ ele Hrvatske1. O Jadranu i njegovim otocima2. O Hercegovačkom vojvodstvu3. O vojvodstvu Zahumlje4. O Kraljevstvu Rame5. O županĳ i Hlĳ evno6. O Cetinskoj županĳ i7. O Kninskoj županĳ i8. O Bribirskoj županĳ i9. O pokrajini Sidraga10. O Ninskoj županĳ i11. O Ličkoj županĳ i12. O pokrajini Krbavi13. O Senjskoj županĳ i14. O području Kastva

<fol. 16>

Treća knjigaO središnjem dĳ elu Bĳ ele Hrvatske koja se dĳ eli na Bosnu i Hrvatsku u užem smislu1. O Kraljevstvu Bosne2. O glavnim dĳ elovima Bosne3. O najvažnĳ im planinama Bosne4. O značajnĳ im rĳ ekama Bosne5. O glasovitĳ im gradovima i utvrdama Bosne

296


6. O negdašnjim kraljevima Bosne7. O bosanskim običajima8. O suvremenoj bosanskoj upravi9. O spomena najvrednĳ im stvarima

Četvrta knjigaO suvremenoj središnjoj Hrvatskoj ili središnjoj Hrvatskoj u užem smislu1. O pokrajini Srb2. O pokrajini Japri3. O Turovskoj županĳ i4. O Modruškoj županĳ i5. O Goričkoj županĳ i6. O najvišim planinama7. O najvažnĳ im rĳ ekama i potocima8. O spomena najvrednĳ im stvarima9. O tragovima Rimljana

<fol. 17>

Peta knjigaO Gornjoj Panonĳ i1. O Austrĳ i2. O Štajerskoj3. O Ugarskoj4. O rĳ ekama

Šesta knjigaO Međurječnoj Hrvatskoj koja se dĳ eli na Gornju i Donju1. O rĳ eci Savi2. O granicama i podjeli Međurječne Hrvatske3. O Celjskoj županĳ i4. O Zagorskoj županĳ i, danas Varaždinskoj5. O Zagrebačkoj županĳ i6. O Virovitičkoj županĳ i7. O Križevačkoj županĳ i8. O Požeškoj županĳ i9. O Vukovarskoj županĳ i10. O Moslavačkoj županĳ i11. O Srĳ emskom vojvodstvu12. O političkom položaju i modernoj upravi

<fol. 18>

297


Sedma knjigaO političkom položaju i upravi Hrvatske1. O drevnim kraljevima Hrvatske2. O banovima Kraljevstva Hrvatske i o banskoj vlasti Kraljevstva Hrvatske3. O običajima Hrvata4. O prerogativima Kraljevstva Hrvatske5. O domovini sv. Jeronima6. O domovini sv. Ladislava

Osma knjigaO Alpskoj Hrvatskoj i Japidĳ i1. O Istri2. O Furlanĳ i3. O Venecĳ i4. O Krasu5. O Goričkoj županĳ i6. O Vojvodstvu Koruške7. O Vojvodstvu Kranjske8. O Slovenskoj marki

<fol. 19>

TREĆI DIO

Prva knjigaO starim područjima Crvene Hrvatske1. O Dardanĳ i2. O Emarhĳ i3. O Haonĳ i4. O Ahaji5. O Peloponezu6. O Grčkoj7. O Carstvu Odrizĳ e8. O Tribalima9. O Mižanima10. O Getima11. O Trakĳ i12. O domovini cara Justinĳ ana

Druga knjiga1. O nazivu i granicama Srbĳ e2. O planinama Srbĳ e3. O rĳ ekama

298


4. O značajnĳ im gradovima i utvrdama5. O prirodi tla6. O običajima naroda7. O kraljevima Srbĳ e8. O knezovima i despotima Srbĳ e9. O vjeri i crkvenoj upravi10. O legitimnoj pripadnosti Srbĳ e ugarskoj kruni11. O domorodačkim svecima Srba12. O suvremenoj upravi u Srbĳ i

<fol. 20>

Treća knjigaO Makedonĳ ipoglavlja kao gore

Četvrta knjigaO Bugarskojpoglavlja kao gore

Peta knjigaO Rumunjskojpoglavlja kao gore

Šesta knjigaO Raškojpoglavlja kao gore

<fol. 21>

ČETVRTI DIO

O Hiperborejskoj ili sjevernoj Hrvatskoj

Prva knjiga1. O rĳ eci Dunav

299


Zrinka Blažević

Cultural Mediators and Cultural Transfers in the Early Modern Period – Janez Vajkard

Valvasor and Pavao Ritter Vitezović

Summary

This paper focuses on the transcultural analysis of the features and modalities of multi-layered and multi-directional cultural transfers exercised by two famous 17th-century Slovenian and Croatian cultural mediators: Janez Vajkard Valvasor (1641-1693) and Pavao Ri# er Vitezović (1652-1713). Mediation practices of Valvasor and Vitezović are examined on the few interrelated levels: vertically, as creative transfers of the common European cultural models into the domain of the local culture, and horizontally, as interactive exchanges of the cultural pa# erns on the level of the domicile Slovenian and Croatian cultures respectively. Since Valvasor and Vitezović communicated directly as close collaborators and friends, their creative interaction was realized in the personal, professional and intellectual spheres. Therefore, its eff ects are analyzed on the communicative and intertextual levels. In conclusion, the results of the transcultural analysis suggest that early modern Slovenian and Croatian cultures were not closed and autarchic domains, but transitional zones, i.e. open and fl uctuating spaces of exchanges.

Key words: Janez Vajkard Valvasor, Pavao Ri# er Vitezović, cultural mediators, cultural transfers, the 17th century

blazevic kulturni posrednici

Documents