bilten vrhovnog suda za 2/2012. godinu

VRHOVNI SUD CRNE GORE

THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO

________________________________________

BILTEN/BULLETIN

2/2012

2

CRNA GORA / MONTENEGRO

VRHOVNI SUD CRNE GORE / THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO

BILTEN / BULLETIN

2/2012 GODINA / YEAR

Za izdavaĉa / For publisher

Vesna Medenica, Predsjednik Vrhovnog suda / President of the Supreme Court

REDAKCIJA BILTENA / REDACTION OF THE BULLETIN

Radule Kojović (krivično pravo, zamjenik gl.i odgovornog urednika)

Stanka Vučinić (upravno pravo)

Vesna Begović (gradjansko pravo)

Glavni i odgovorni urednik / Editor in chief

Branimir Femić

Urednik u redakciji / Desk Editor

Dubravka Božović, savjetnik u Vrhovnom sudu Saradnik u redakciji / assistant

Ljiljana Milić, savjetnik u Vrhovnom sudu

Sekretar redakcije / Secretary desk

Snežana Radović, sekretar Vrhovnog suda

ISNN 1800-5810

3

CRNA GORA

VRHOVNI SUD

B I L T E N

2/2012

Podgorica, februar 2013. godine

4

NAĈELNO PRAVNO MIŠLJENJE

Kriviĉno odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore, u sastavu sudija Radula

Kojovića, Vesne Medenice, Petra Stojanovića, Stanke Vuĉinić i Ivice Stankovića, u

sjednici odrţanoj dana 21.01.2013.godine, na osnovu ĉl.28 st.2 Zakona o sudovima

Crne Gore, povodom zahtjeva Ministarstva pravde Su.V.br.10/13 od

11.01.2013.godine zauzelo

NAČELNO PRAVNO MIŠLJENJE

Rješenje o amnestiji donijeto u drţavi izricanja kazne podlijeţe postupku

priznanja u Crnoj Gori kada se kazna izvršava na osnovu presude nadleţnog

suda o priznanju strane presude.

O b r a z l o ţ e n j e

Saglasno ĉlanu 38 st.1 i 2 Zakona o medjunarodnoj pravnoj pomoći u

kriviĉnim stvarima strana presuda se izvršava u Crnoj Gori nakon što nadleţni sud

donese presudu. Ĉlanom 17 st.1 Ugovora izmedju Crne Gore i Republike Srbije o

medjusobnom izvršavanju sudskih odluka u kriviĉnim stvarima propisano je da

drţava izvršenja izriĉe prema svom pravu kaznu zatvora koju treba izvršiti.

Polazeći od naprijed navedenog ovo odjeljenje je mišljenja da i rješenje o

amnestiji donijeto u drţavi izricanja kazne mora podlijegati postupku priznanja u

Crnoj Gori kao drţavi izvršenja.

Na gornji zakljuĉak upućuje i odredba ĉlana 19 Ugovora izmedju Crne Gore i

Republike Srbije o medjusobnom izvršavanju sudskih odluka u kriviĉnim stvarima.

Tim ĉlanom je, naime, propisano da ako se sudska odluka na kojoj se zasniva molba

za izvršenje izmijeni u drţavi izvršenja sud drţave izvršenja će odluĉiti o daljem

izdrţavanju kazne zatvora. Rješenjem o amnestiji nesumnjivo se mijenja odluka o

izreĉenoj kazni.

PREDSJEDNIK ODJELJENJA,

Radule Kojović,s.r.

5

PRAVNI STAV

Zahtjevima od 22. 01. i 22. 03. 2012. godine, izvršni sudija Osnovnog suda u

Kotoru je traţio zauzimanje pravnog stava u pogledu pravilne primjene odredaba ĉl.

173 st. 4. Zakona o izvršenju i obezbjedjenju.

U zahtjevima se, pored ostalog, navodi "S obzirom da se kao kupac na javnom

nadmetanju moţe pojaviti i sam izvršni povjerilac, moţe se smatrati i da izvršni

povjerilac ima pravo da kupi nepokretnost koja je predmet prodaje "bez

ograniĉenja", što bi znaĉilo da isti moţe kupiti nepokretnost i ispod utvrdjene

vrijednosti, ĉak i za iznos, ili ispod iznosa svog potraţivanja". Stoga smatra da

navedena zakonska odredba nije dovoljno jasna te da moţe dovesti do zloupotreba u

praktiĉnoj primjeni, zbog ĉega se javlja potreba da se o navedenoj zakonskoj odredbi

i njenoj primjeni zauzme odgovarajući pravni stav.

U vezi sa naprijed iznijetim postavlja se i pitanje primjene ĉlana 159 Zakona o

izvršenju i obezbjedjenju, tj. da li je u smislu ĉlana 173 st. 4. istog zakona, za

prodaju nepokretnosti ispod utvrdjene vrijednosti bez ograniĉenja potrebno traţiti

prethodnu saglasnost oba izvršna povjerioca.

Na sjednici Gradjanskog odjeljenja Vrhovnog suda Crne Gore od 5. 04. 2012.

godine, usvojen je sljedeći

PRAVNI STAV

1. Odredbe člana 173. st. 4. Zakona o izvršenju i obezbjedjenju znače da

se na javnom nadmetanju za prodaju nepokretnosti ne moţe, kao potencijalni

kupac, pojaviti i izvršni povjerilac. Ovo zbog toga što je tim propisom

mogućnost prodaje nepokretnosti ispod utvrdjene vrijednosti, bez ograničenja,

uslovljena postojanjem prethodne saglasnosti povjerioca koja se moţe odnositi

samo na slučaj kada se kao potencijalni kupci pojavljuju druga lica a ne i sami

povjerilac.

2. U smislu odredaba čl. 173 st. 4. Zakona o izvršenju i obezbjedjenju, za

prodaju predmetne nepokretnosti ispod utvrdjene vrijednosti, bez ograničenja,

potrebno je traţiti prethodnu saglasnost svih izvršnih povjerilaca, tj. i onih koji

su pristupili u već pokrenuti postupak izvršenja.


1) Odredbama ĉlana 173 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju propisano je:

"Na prvom javnom nadmetanju za prodaju nepokretnosti se ne moţe prodati

ispod utvrdjene vrijednosti.

6

Stranke i zaloţni povjerioci mogu se sporazumjeti, izjavom datom na zapisnik

kod javnog izvršitelja pred kojim postupak izvršenja teĉe, da se nepokretnost moţe

prodati putem javnog nadmetanja po cijeni niţoj od utvrdjene vrijednosti.

Ako se nepokretnost nije mogla prodati na prvom javnom nadmetanju, javni

izvršitelj će zakazati drugo nadmetanje na kojem se nepokretnost moţe prodati ispod

utvrdjene vrijednosti, ali ne ispod 50 % te vrijednosti.

Ako se nepokretnost nije mogla prodati na drugom javnom nadmetanju, javni

izvršitelj će zakazati novo javno nadmetanje na kojem se nepokretnost moţe prodati

ispod utvrdjene vrijednosti, bez ograniĉenja, uz prethodnu saglasnost izvršnog

povjerioca.

Izmedju javnih nadmetanja mora proteći najmanje 15, a najviše 30 dana.

Odredbe st. 2 i 3 ovog ĉlana primjenjuju se i u sluĉaju kad se nepokretnost

nije mogla prodati neposrednom pogodbom za utvrdjenu vrijednost, niti na nekom

kasnijem nadmetanju za prodaju"

Prema tome, u st. 4. pomenutog propisa, uredjena je situacija kada se

nepokretnost nije mogla prodati ni na drugom javnom nadmetanju. Zakonodavac u

toj situaciji za roĉište za novo javno nadmetanje na kojem se nepokretnost moţe

prodati ispod utvrdjene vrijednosti, bez ograniĉenja uslovljava postojanjem

prethodne saglasnosti izvršnog povjerioca. Takvu saglasnost izvršni povjerilac, po

logici stvari, ne moţe davati samom sebi, već se ista odnosi samo na druge

potencijalne kupce.

Sa tih razloga, odredbe ĉlana 173 st. 4 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju

znaĉe da se na javnom nadmetanju na kojem se nepokretnost moţe prodati ispod

utvrdjene vrijednosti, bez ograniĉenja, ne moţe pojaviti i izvršni povjerilac kao

potencijalni kupac. Mogućnost da i izvršni povjerilac bude kupac ograniĉena je

samo na sluĉajeve javnog nadmetanja za prodaju nepokretnosti koji se odnose na

prvo javno nadmetanje (ĉl. 173 st. 1) i drugo javno nadmetanje (ĉl. 173 st. 3) Zakona

o izvršenju i obezbjedjenju.

2) Odredbama ĉl. 159 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju uredjeno je pitanje

pristupanja već pokrenutom postupku izvršenja i odredjen redosled namirenja

izvršnih povjerilaca.

U smislu odredaba ĉl. 173 st. 4. navedenog zakona, za prodaju predmetne

nepokretnosti ispod utvrdjene vrijednosti bez ograniĉenja, potrebno je traţiti

prethodnu saglasnost svih izvršnih povjerilaca, tj. i onih koji su stupili u već

pokrenuti postupak izvršenja. Ovo zbog zaštite interesa svih povjerilaca i

spreĉavanja mogućnosti zloupotreba od strane izvršnog povjerioca koji ima prioritet

u namirenju svog potraţivanja.

Predsjednik gradjanskog odjeljenja,

Ranko Vuković,s.r.

7

PRAVNI STAV

Na osnovu ĉlana 28 Zakona o sudovima ("Sl. list RCG", br. 5/02, 49/04, "Sl.

list CG", br. 28/08, 39/11) gradjansko odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore,

sastavljeno od sudija Ranka Vukovića, kao predsjednika odjeljenja, Radoja Orovića,

Julke Badnjar, Vesne Begović, Dušanke Radović, Gavrila Ĉabarkape, Natalije

Filipović, Branimira Femića, Dragice Milaĉić, Rade Kovaĉević i Radojke Nikolić,

kao ĉlanova odjeljenja, na sjednici odrţanoj dana 11.01.2013. godine, zauzelo je

sledeći

PRAVNI STAV

Naknade za regres za korišćenje godišnjeg odmora i za ishranu u toku

rada (topli obrok), utvrdjene Opštim Kolektivnim ugovorom ("Sl. list RCG",

br. 1/2004 od 15.01.2004. godine), u visini od tri najniţe cijene rada za regres i

50% najniţe cijene rada za topli obrok, predstavljale su neto iznose koje je

poslodavac bio duţan da isplati zaposlenom.

U skladu sa članom 5 Opšteg kolektivnog ugovora o izmjenama i

dopunama Opšteg kolektivnog ugovora ("Sl. list CG", br. 65/10 od 15.11.2010.

godine) od 01.01.2011. godine topli obrok i 1/12 regresa za korišćenje godišnjeg

odmora nemaju karakter naknade u neto iznosu već predstavljaju startni dio

mjesečne zarade i čine dio bruto zarade zaposlenog koji se oporezuje.

O b a z l o ţ e nj e

Gradjansko odjeljenje Osnovnog suda u Podgorici obratilo se ovom sudu

zahtjevom, Su V br. 210/12 od 26.11.2012. godine. U zahtjevu se ukazuje da je pred

tim sudom u toku više postupaka radi naknade materijalne štete zbog manje

isplaćenog toplog obroka i regresa za godišnji odmor za period od 01.01.2010.

godine do presudjenja. Dalje se navodi da je po izvjesnom broju tuţbenih zahtjeva

postupak okonĉan i to razliĉitim ishodom, odnosno da postoji neujednaĉenost

odluka sa podruĉja Višeg suda u Podgorici i podruĉja Višeg suda u Bijelom Polju.

Stoga je traţeno da gradjansko odjeljenje ovog suda zauzme pravni stav u vezi

spornog pitanja - da li naknadu na ime toplog obroka i naknadu na ime regresa za

korišćenje godišnjeg odmora treba oporezivati.

Ovaj sud je, imajući u vidu zakonska odredjenja, zauzeo navedeni pravni stav

zasnivajući ga na sledećim razlozima:

Odredbom ĉlana 78 Zakona o radu ("Sl. list CG", br. 49/08) koji je u primjeni

od 23.08.2008. godine, propisano je da zarada i druga primanja utvrdjena

kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu ĉine bruto zaradu u smislu ovog zakona, a

odredbom ĉl. 83 istog zakona propisano je da zaposleni ima pravo na druga primanja

u vezi sa radom koja se utvrdjuju kolektivnim ugovorom, odnosno ugovorom o radu.

8

Opštim Kolektivnim ugovorom ("Sl. list RCG", br. 1/2004 od 15.01.2004.

godine) propisano je da poslodavac isplaćuje zaposlenom regres za korišćenje

godišnjeg odmora u visini tri najniţe cijene rada (ĉlan 22) i mjeseĉnu naknadu za

ishranu u toku rada (topli obrok) u visini 50% najniţe cijene rada (ĉl. 26 taĉka 4),

koje odredbe su brisane Opštim kolektivnim ugovorom o izmjenama i dopunama

Opšteg kolektivnog ugovora ("Sl. list CG", br. 65/10 od 15.11.2010. godine).

Odredbom ĉl. 5 istog ugovora izmijenjene su odredbe ĉl. 11 ranijeg Opšteg

kolektivnog ugovora i propisano da se obraĉunska vrijednost koeficijenta u bruto

iznosu (neto najniţa cijena rada, porez na dohodak i doprinosi na teret zaposlenog) i

startni dio zarade (koju ĉini topli obrok i 1/12 regresa za korišćenje godišnjeg

odmora), za prosjeĉno 176 ĉasova u mjesecu, utvrdjuje se posebnim sporazumom u

postupku pregovaranja predstavnika potpisnika kolektivnog ugovora. Taj sporazum

je zakljuĉen dana 21.12.2010. godine i primjenjuje se od 01.01.2011. godine.

Odlukom o najniţoj cijeni rada na nivou RCG ("Sl. list CG", br. 2/2007 od

01.07.2007. godine) najniţa cijena rada iznosi 55 € do 31.12.2010. godine.

Odredbom ĉlana 15 Zakona o porezu na dohodak fiziĉkih lica ("Sl. list RCG",

br. 65/2001 od 31.12.2001. godine propisano je da oporezivi prihod od liĉnih

primanja predstavljaju bruto primanja.

Odredbom ĉlana 3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na

dohodak fiziĉkih lica ("Sl. list RCG, br. 78/2006 od 22.12.2006. godine) izmijenjen

je ĉl. 5a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak fiziĉkih lica

("Sl. list RCG", br. 37/04 od 04.06.2004. godine) i propisano da se porez na

dohodak ne plaća na naknade po osnovu liĉnih primanja, odnosno naknade za

povećane troškove zaposlenih - za regres za korišćenje godišnjih odmora i za

ishranu u toku rada, koje taĉke se brišu ĉl. 4 Zakona o izmjenama i dopunama

Zakona o porezu na dohodak fiziĉkih lica ("Sl. list CG", br. 86/09 od 25.12.2009.

godine) koji je u primjeni od 01.01.2010. godine.

Prema tome, visina navedenih primanja utvrdjena Opštim kolektivnim

ugovorom u iznosu od tri najniţe cijene rada za regres i 50% najniţe cijene rada za

topli obrok predstavljala je neto iznose. Ovo zbog toga što je visina tih naknada

zavisila od najniţe cijene rada, koja je u spornom periodu iznosila 55 €, zbog ĉega se

za njihov obraĉun nije mogla koristiti umanjena osnovica. U skladu sa tim ta

primanja se nijesu mogla umanjivati, već je poslodavac bio u obavezi da ih isplati

zaposlenom.

Tek od 01.01.2011. godine, u skladu sa Opštim kolektivnim ugovorom o

izmjenama i dopunama Opšteg kolektivnog ugovora topli obrok i 1/12 regresa za

korišćenje godišnjeg odmora predstavljaju startni dio mjeseĉne zarade, odnosno dio

bruto zarade zaposlenog koji se oporezuje.

PREDSJEDNIK GRADJANSKOG

ODJELJENJA,

Ranko Vuković,s.r.

9

Gradjansko odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore, Su. VI br. 58/12 od

26.12.2012. godine

PITANJA I ODGOVORI

Gradjansko odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore, na sjednici odrţanoj dana

24.12.2012. godine, razmotrilo je akt Osnovnog suda Herceg Novi Posl.br. V

Su.138/12 od 05.12.2012. godine, u kojem se istiĉe da je zbog neplaćenih taksi od

strane taksenih obveznika u tom sudu nastao problem u vezi naplate neplaćene

sudske takse i u vezi s tim arhiviranja završenih parniĉnih predmeta.

Radi pravilnog postupanja suda u sluĉajevima gdje takseni obveznici nijesu

izmirili svoje taksene obaveze, iako su na to bili upozoreni, odnosno opomenuti,

ovaj sud je dostavio sledeće izjašnjenje:

Zakon o sudskim taksama

U ĉlanu 34. propisano je "Ako takseni obveznik koji prisustvuje sudskoj

radnji ne plati taksu u trenutku nastanka taksene obveze, sud će ga upozoriti na

obavezu plaćanja takse, kao i o posledicama neplaćanja i odrediće mu rok od 3 dana

za plaćanje takse.

Upozorenje iz stava 1. ovog ĉlana zabiljeţiće se na sudskom spisu".

U ĉlanu 35. propisano je "Kad nastane taksena obveza, a takseni obveznik nije

prisutan, sud će mu uputiti opomenu za plaćanje takse kojom će ga pozvati da, u

roku od 3 dana po prijemu opomene, plati taksu i upozoriće ga na posledice

neplaćanja.

Za sluĉaj da je taksa nedovoljno plaćena postupiće se sa stavom 1. ovog ĉlana.

Ako takseni obveznik iz stava 1 ovog ĉlana ima prebivalište i sjedište u

inostranstvu, rok za plaćanje takse ne moţe biti kraći od 30, niti duţi od 90 dana".

U ĉlanu 39. propisano je "Kontrolu natplate takse vrši organ nadleţan za

poslove javnih prihoda.

Stalnu unutrašnju kontrolu primjene propisa o taksama vrši predsjednik suda

ili lice koje on ovlasti na naĉin i po postupku odredjenom Sudskim poslovnikom".

Sudski poslovnik - naplata taksi

U ĉlanu 128. propisano je "Namještenik koji prima pismena vodi raĉuna o

tome koja pismena podlijeţu plaćanju takse, o visini takse, o postojanju zakonskog

osnova za oslobadjanje od plaćanje takse i dr.

Ako se prilikom pregleda pošiljke primljene poštom utvrdi da taksa nije

plaćena ili nije plaćena u propisanom iznosu, to se konstatuje u otisku prijemnog

štambilja.

10

Za pismena koja podlijeţu plaćanju takse namještenik će upozoriti stranku na

obavezu plaćanja takse, upoznati je sa posljedicama neplaćanja i odrediti rok od tri

dana za plaćanje takse.

Upozorenje iz stava 3 ovog ĉlana konstatuje se na sudskom spisu".

U ĉlanu 130. propisano je "Predsjednik suda, predsjednik vijeća, sudija

pojedinac i upravitelj sudske pisarnice redovno kontrolišu naplatu takse.

Kad je naloţena prinudna naplata takse u predmetu postoji dokaz da je

nadleţni organ taj nalog primio, smatraće se da je taksa naplaćena.

Predmet se ne moţe arhivirati dok ovlašćeni sluţbenik suda svojim potpisom

ne ovjeri zabilješku da je taksa naplaćena.

Otisak štambilja sa zabilješkom da je taksa naplaćena stavlja na naslovnu

stranu omota spisa, u desni gornji ugao, ispred oznake predmeta".

Pored navedenog, ukazuje se, da je sud u obavezi da u parniĉnim predmetima

postupa shodno odredbi stava 3. ĉlana 187. Zakona o parniĉnom postupku, koji

odredjuje "Tuţilac je duţan da priloţi uz tuţbu potvrdu o plaćenoj sudskoj taksi".

Kako je Zakonom o sudskim taksama i Sudskim poslovnikom, regulisan

postupak naplate taksi, to je potrebno u sluĉaju kada je plaćanje takse od strane

taksenog obveznika izostalo, da sud nadleţnom poreskom organu dostavi nalog da

odredjenu taksu prinudno naplati od taksenog obveznika, ĉiji će liĉni podaci biti

sadrţani u nalogu (liĉno ime, ime oca, adresa, jedinstven matiĉni broj, a po

mogućnosti i preko koga ostavaruje primanja - penzioner ili radni odnos), kako bi se

naplata takse od strane nadleţnog poreskog organa mogla nesmetano izvršiti.

PREDSJEDNIK GRADJANSKOG

ODJELJENJA,

Ranko Vuković,s.r.

11

SUDSKA PRAKSA

12

KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO

13

KRIVIĈNO DJELO ZELENAŠTVO

(Ĉlan 252 stav 3 u vezi st. 1 KZ)

Protivpravna imovinska korist pribavljena ugovorom o obezbjedjenju,

laţno prikazivanje činjenica i dovodjenje u zabludu oštećenog prilikom

zaključenja ugovora o obezbjedjenju nijesu elementi krivičnog djela zelenaštvo.

Iz obrazloţenja:

"Radnja izvršenja kriviĉnog djela iz ĉlana 252 st. 3 u vezi st. 1 KZ je

sklapanje ugovora o zajmu pri ĉemu uĉinilac koristeći neko od stanja ili osobina

oštećenog tamo navedenih primi ili ugovori nesrazmjernu imovinsku korist i pri tom

za sebe pribavi imovinsku korist koja prelazi 30.000 eura.

Pobijanom presudom drugostepeni sud zakljuĉuje da je optuţeni u cilju

obezbjedjenja vraćanja duga sa oštećenim zakljuĉio ugovor o kupovini tamo

navedene nepokretnosti za iznos od 160.000 DM laţno tvrdeći da će nakon isplate

duga raskinuti takav kupoprodajni ugovor, pa je nakon što mu je oštećeni vratio dug

navedenu nepokretnost upisao na svoje ime i tako pribavio protivpravnu imovinsku

korist u vrijednosti od 160.000 DM odnosno 81.806,71 eura. Dakle, izrekom

pobijane presude utvrdjuje se protivpravna imovinska korist pribavljena ugovorom o

obezbjedjenju, što nije element kriviĉnog djela zelenaštvo, kao što ni laţno

prikazivanje ĉinjenica i dovodjene u zabludu oštećenog nijesu elementi kriviĉnog

djela zelenaštvo već mogu biti elementi nekog drugog kriviĉnog djela. U izreci

presude moralo je biti navedeno da li je i koju imovinsku korist okrivljeni pribavio

ugovorom o zajmu."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 32/12 od 24.12.2012. godine)

14

KRIVIĈNO DJELO UTAJA POREZA I DOPRINOSA

(Ĉlan 264 stav 1 KZ)

Na osnovu postojanja namjere krivično djelo poreske utaje se razlikuje

od poreskih prekršaja, tako da sve nepravilnosti oko podnošenja poreske

prijave koje nijesu učinjene s navedenom namjerom nijesu krivično djelo, već

eventualno poreski prekršaj.

P R E S U D A

Usvaja se zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva Crne

Gore Ktz.br.90/12 od 09.11.2012.godine i utvrdjuje da je presudama Osnovnog

suda u Pljevljima K.br.218/11 od 12.12.2011.godine i Višeg suda u Bijelom Polju

Kž.br.193/12 od 11.06.2012.godine, povrijedjen zakon u korist okrivljenog - čl.387

st.1 tač.1 i čl. 386 st.1 tač.8 Zakonika o krivičnom postupku.

O b r a z l o ţ e nj e

Presudom Osnovnog suda u Pljevljima K.br.218/11 od 12.12.2011.godine,

okrivljeni M. D., usled nedostatka dokaza, na osnovu ĉl.373 st.1 taĉ.2 ZKP,

oslobodjen je od optuţbe zbog kriviĉnog djela utaja poreza i doprinosa iz ĉl.264 st.1

Kriviĉnog zakonika.

Viši sud u Bijelom Polju, kao drugostepeni, presudom Kţ.br.193/12 od

11.06.2012.godine, odbio je kao neosnovanu ţalbu Osnovnog drţavnog tuţilaštva iz

Pljevalja i potvrdio citiranu presudu Osnovnog suda u Pljevljima.

Protiv navedenih presuda, Vrhovno drţavno tuţilaštvo Crne Gore, podiglo je

zahtjev za zaštitu zakonitosti Ktz.br.90/12 od 09.11.2012.godine, zbog povrede

Kriviĉnog zakonika - ĉl.387 st.1 taĉ.1 Zakonika o kriviĉnom postupku i bitne

povrede odredaba kriviĉnog postupka - ĉl.386 st.1 taĉ.8 Zakonika o kriviĉnom

postupku.

U zahtjevu se navodi da je u kriviĉnom postupku koji je prethodio donošenju

pravosnaţne presude, pravilno utvrdjeno da je okrivljeni tokom 2008.godine, u

avgustu, ostvario prihod iznad zakonskog limita za paušalno oporezivanje, tj.iznad

18.000,00 € (ostvario je prihod od 27.249,00 €) te da nije podnio prijavu registracije

za PDV obveznika, koju prijavu je, shodno ĉl.55.st.3 Zakona o porezu na dodatu

vrijednost, bio duţan podnijeti poreskom organu najkasnije do 20.09.2008.godine tj.

u roku od 20 dana kalendarskog mjeseca koji slijedi mjesec u kojem je izvršio

promet usluga u visini koja prelazi iznos od 18.000,00 €. Prijavljivanjem navedenog

podatka, poreski organ bi imao saznanje da je ostvaren prihod iznad zakonskog

15

limita za koji postoji obavezna PDV registracija i uvodjenje obveznika u sistem

PDV-a, kada za njega zapoĉinje obaveza da obraĉunava i plaća PDV, te da podnosi

poreske prijave za sve periode.

Dalje se navodi da su sudovi pravilno utvrdili da je okrivljeni u 2008.godini,

ostvario prihod iznad zakonskog limita za paušalno oporezivanje i bio je duţan da to

prijavi poreskom organu radi registracije i plaćanja PDV-a, te da tu duţnost nije

ispunio tj.nije podnio poresku prijavu za PDV obveznika. Kod tako pravilnog

utvrdjenja, sudovi su povrijedili zakon u korist okrivljenog kada su našli da je

nepodnošenjem poreske prijave za registraciju PDV-a, od strane okrivljenog uĉinjen

poreski prekršaj iz ĉl.58 st.1 taĉ.5 Zakona o PDV-u, a ne kriviĉno djelo utaja poreza

i doprinosa iz ĉl.264 st.1 Kriviĉnog zakonika.

Uz ovo, ukazuje se da su pravosnaţnom presudom, poĉinjene i bitne povrede

odredaba kriviĉnog postupka iz ĉl.386 st.1 taĉ.8 ZKP, jer je izreka presude

protivrjeĉna razlozima, a sami razlozi su nejasni i u znatnoj mjeri protivrjeĉni. Istiĉe

se da je nejasno i u suprotnosti sa izrekom kada se u razlozima presude posebno

napominje da se optuţnim aktom okrivljenom stavlja na teret radnja ĉinjenja koju

nije preduzeo, već je nesumnjivo utvrdjeno da njegove radnje predstavljaju

neĉinjenje, za koje nije optuţen. Takodje se ukazuje da su pogrešni i nejasni ovakvi

razlozi presude, jer je u izreci optuţnog akta odnosno presude, okrivljenom stavljena

na teret radnja neĉinjenja - nepodnošenje poreske prijave o zakonito steĉenom

prihodu radi registracije ili obraĉuna PDV-a.

Predloţeno je da se zahtjev uvaţi kao osnovan i utvrdi da u presudama

Osnovnog suda u Pljevljima K.br.218/11 od 12.12.2011.godine i Višeg suda u

Bijelom Polju Kţ.br.193/12 od 11.06.2012.godine, postoje povrede zakona na koje

se ukazuje zahtjevom, ne dirajući u pravosnaţnost odluke.

Nakon razmatranja spisa predmeta i navoda iznijetih u zahtjevu za zaštitu

zakonitosti, Vrhovni sud je našao:

Zahtjev je osnovan.

Niţestepeni sudovi nalaze da nije dokazano da je okrivljeni M. D., uĉinio

kriviĉno djelo utaja poreza i doprinosa iz ĉl.264 st.1 Kriviĉnog zakonika, koje mu je

stavljeno na teret, jer je shodno ĉl.55 st.3 u vezi ĉl.58 st.1 taĉ.5 Zakona o porezu na

dodatu vrijednost, neprijavljivanjem zakonito steĉenog prihoda tj.nepodnošenjem

prijave za registraciju PDV-a u propisanom roku, uĉinio prekršaj, a ne kriviĉno

djelo.

Ovakav zakljuĉak niţestepenih sudova, da se samo radi o prekršaju, a bez

prethodnog utvrdjivanja postojanja namjere kod uĉinioca, po ocjeni ovog suda, nije

pravilan, jer je odnosni oblik kriviĉnog djela svršen u momentu propuštanja roka u

kome je obavezno trebalo podnijeti poresku prijavu o zakonito steĉenim prihodima,

odnosno predmetima ili drugim ĉinjenicama koje su od uticaja na utvrdjivanje

ovakvih obaveza, ako je kod uĉinioca postojala namjera izbjegavanja potpunog ili

djelimiĉnog plaćanja poreza, doprinosa ili drugih propisanih daţbina. Pored ovoga,

za postojanje predmetnog kriviĉnog djela, neophodno je da je ostvaren i objektivni

uslov inkriminacije.

16

Na osnovu postojanja namjere, koju niţestepeni sudovi u konkretnom sluĉaju

nijesu uopšte utvrdjivali, kriviĉno djelo poreske utaje se razlikuje od poreskih

prekršaja, tako da sve nepravilnosti oko podnošenja poreske prijave, koje nijesu

uĉinjene s navedenom namjerom, nijesu kriviĉno djelo, već, eventualno, poreski

prekršaj.

Iz navedenog jasno proizilazi da niţestepeni sudovi nijesu potpuno i pravilno

utvrdili odluĉnu ĉinjenicu koja je od znaĉaja za donošenje pravilne i zakonite

odluke, te da na utvrdjeno ĉinjeniĉno stanje nije pravilno primijenjeno materijalno

pravo, ĉime su povrijedjene odredbe ĉl.387 st.1 taĉ.1 Zakonika o kriviĉnom

postupku, kako se to zahtjevom za zaštitu zakonitosti osnovano ukazuje.

Takodje, izreka pravosnaţne presude je protivrjeĉna razlozima presude, a dati

razlozi su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri protivrjeĉni, ĉime je uĉinjene bitna

povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉl.386 st.1 taĉ.8 ZKP, kako se to osnovano

navodi u podignutom zahtjevu.

Naime, u optuţnom predlogu Osnovnog drţavnog tuţilaštva u Pljevljima,

alternativno su postavljene dvije radnje izvršenja, stavljajući se na teret okrivljenom

da je dao laţne podatke o zakonito steĉenim prihodima i da nije prijavio zakonito

steĉeni prihod, dok se u razlozima prvostepene presude na strani 10 izmedju ostalog

navodi: " Sud posebno napominje da je okrivljenom optuţnim predlogom stavljena

na teret radnja ĉinjenja da je laţno prikazao odnosno dao laţne podatke o zakonito

steĉenim prihodima.....". Nadalje se na strani 10 razloga navedene presude, navodi:

"Dakle, nedvosmisleno se utvrdjuje iz dokaza izvedenih na glavnom pretresu, da

okrivljeni nije preduzeo radnju ĉinjenja tj. da nije dao laţne podatke, a optuţnim

predlogom ODT-a upravo to mu se stavlja na teret.....", pa je oĉigledno da je izreka

presude protivrjeĉna razlozima i da su dati razlozi potpuno nejasni i u znatnoj mjeri

protivrjeĉni.

Sa iznijetih razloga, ovaj sud je usvojio zahtjev za zaštitu zakonitosti i odluĉio

kao u izreci ove presude, na osnovu ĉl.443 st.2 ZKP, ne dirajući u pravosnaţnu

odluku kojom je okrivljeni za navedeno kriviĉno djelo, oslobodjen od optuţbe,

shodno ĉl.373 st.1 taĉ.2 ZKP.

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 9/12 od 26.12.2012. godine)

17

KRIVIĈNO DJELO TEŠKO DJELO

PROTIV BEZBJEDNOSTI JAVNOG SAOBRAĆAJA

(Ĉlan 348 stav 2 u vezi ĉl. 339 st. 1 KZ)

U radnjama osudjenog stekla su se sva bitna obiljeţja krivičnog djela iz

člana 348 stav 2 u vezi sa čl. 339 st. 1 KZ ako je usljed upravljanja vozilom pod

dejstvom alkohola nastupila smrt jednog lica.

Iz obrazloţenja:

"U odnosu na ţalbene navode da se kod predmetnog kriviĉnog djela za

postojanje umišljaja zahtijeva grubo kršenje propisa ZOBS-a i bezobzirnost uĉinioca

te da ovi uslovi nijesu postojali u konkretnom sluĉaju, nasuprot ţalbenim navodima i

ovaj sud nalazi da je osudjeni upravljajući vozilom u saobraćaju na putu pod

dejstvom alkohola, na naĉin opisan u izreci prvostepene presude, znajući da mu

predstoji voţnja vozilom i da kao vozaĉ ne smije da upravlja vozilom u saobraćaju u

takvom stanju, te da dejstvo alkohola smanjuje sposobnost paţnje i reaktivnosti, to

je kao vozaĉ bio svjestan da usled takvih njegovih radnji moţe nastupiti zabranjena

posljedica u vidu ugroţavanja saobraćaja i dovodjenja u opasnost ţivota ljudi, pa je

pristao na njeno nastupanje i samim tim postupao sa eventualnim umišljajem. Kako

je zabranjena posljedica nastupila, a usled toga i smrt jednog lica - pok. P. K., za

koju kvalifikovanu posljedicu je osudjeni olako drţao da do nje neće doći odnosno

da će izbjeći, to je u odnosu na takvu posljedicu postupao nehatno, ĉime su se u

ovakvim njegovim radnjama stekla sva bitna obiljeţja kriv.djela teška djela protiv

bezbjednosti javnog saobraćaja iz ĉl.348 st.2 u vezi ĉl.339 st.1 Kriviĉnog zakonika,

za koje kriv.djelo je i oglašen krivim.

Pri navedenom, jasno proizilazi da su prvostepeni i drugostepeni sud, na

osnovu potpuno i pravilno utvrdjenog ĉinjeniĉnog stanja, izveli pravilan zakljuĉak

da su se u radnjama osudjenog, stekla sva zakonska obiljeţja kriviĉnog djela

stavljenog mu na teret, zbog ĉega se navodi branioca da je na štetu osudjenog

povrijedjen Kriviĉni zakonik, takodje pokazuju neosnovanim."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. II br. 14/12 od 03.12.2012. godine)

18

KRIVIĈNO DJELO PRIMANJE MITA

(Ĉlan 423 stav 4 u vezi st. 1 KZ)

Za postojanje krivičnog djela primanje mita neophodno je da sluţbeno

lice poklon zahtijeva u vezi sluţbene radnje koju je već izvršilo.

Iz obrazloţenja:

"Optuţnim predlogom Osnovnog drţavnog tuţilaštva u Bijelom Polju Kt. br.

478/08 od 12.08.2009. godine, okrivljenom M. B. je stavljeno na teret da je dana

23.06.2008. godine oko 00,30 h, u mjestu Dobrakovo, opština Bijelo Polje u

svojstvu sluţbenog lica - policajca Uprave policije - Podruĉna jedinica Bijelo Polje

na graniĉnom prelazu, poslije izvršene sluţbene radnje kontrole vozila marke "Audi

6", putnika u istom i njihovih putnih isprava kojim je upravljao M. M. zahtijevao od

istog poklon, govoreći mu "Imate li šta za policiju", "Imaš li šta da nas ĉastiš", da bi

kada mu je oštećeni izvadio 10,00 eura, u namjeri da mu ih da, traţio da mu novac

stavi u pasoše koje je već drţao u ruci govoreći mu "evo ti pasoše, stavi mi 10,00

eura u pasoše i ponovo mi vrati pasoše", što je oštećeni i uradio, stavio novac u

jedan od ĉetiri pasoša koje mu je predao, nakon ĉega je novac uzeo i stavio u dţep, a

pasoše mu vratio, ĉime je izvršio kriviĉno djelo primanje mita iz ĉl. 423 st. 4 u vezi

st. 1 Kriviĉnog zakonika.

Za postojanje kriviĉnog djela primanje mita iz ĉl. 423 st. 4 u vezi st. 1

Kriviĉnog zakonika, neophodno je da sluţbeno lice poklon zahtijeva u vezi sluţbene

radnje koju je već izvršilo. U optuţnom aktu, u ĉinjeniĉnom opisu radnje izvršenja

djela, nije navedeno da je okrivljeni traţio poklon u vezi sluţbene radnje koju je

izvršio. Nedostatak te veze u ĉinjeniĉnom opisu radnje izvršenja djela, ne moţe se

nadomjestiti odrednicom u ĉinjeniĉnom opisu "poslije izvršene sluţbene radnje", jer

ona ne podrazumijeva da je poklon traţen u vezi sa izvršenom sluţbenom radnjom,

što je neophodno da bi djelo okrivljenog predstavljalo kriviĉno djelo za koje je

optuţen.

Kod takvog ĉinjeniĉnog opisa djela, pravilan je zakljuĉak drugostepenog suda

da djelo za koje je okrivljeni optuţen po zakonu nije kriviĉno djelo, pa ga je

sledstveno tome i pravilno oslobodio od optuţbe na osnovu ĉl. 373 taĉ. 1 Zakonika o

kriviĉnom postupku, o ĉemu su u pobijanoj presudi dati dovoljni, jasni i uvjerljivi

razlozi, koje u svemu prihvata i ovaj sud."


19

KRIVIĈNO DJELO ZLOĈIN PROTIV ĈOVJEĈNOSTI

(Ĉlan 427 KZ)

Krivično djelo iz člana 427 KZ je krivično djelo sa blanketnom

dispozicijom, pa u optuţnici moraju biti naznačena pravila medjunarodnog

prava utvrdjena medjunarodnim aktima, koji su bili ratifikovani u vrijeme

kada se okrivljenom stavlja na teret izvršenje navedenog krivičnog djela.

Kod odredbe člana 369 stav 1 ZKP, sud ne moţe mijenjati niti dopisivati

medjunarodni propis.

Iz obrazloţenja:

"U izreci pobijane presude stoji da su okrivljeni oslobodjeni od optuţbe s

pozivom na ĉlan 373 taĉ. 1 Zakonika o kriviĉnom postupku, jer djelo za koje su

optuţeni po zakonu nije kriviĉno djelo, a u obrazloţenju presude, saglasno takvoj

izreci, dati su razlozi zašto drugostepeni sud zakljuĉuje da kriviĉno djelo, koje se

okrivljenim stavlja na teret, onako kako je opisano optuţnicom, nije kriviĉno djelo.

Osnovano pri tom, drugostepeni sud pobijanom presudom zakljuĉuje da je kriviĉno

djelo iz ĉlana 427 KZ kriviĉno djelo sa blanketnom dispozicijom i da su u optuţnici

morala biti naznaĉena pravila medjunarodnog prava koja su okrivljeni prekršili. Iz

sadrţine predmetne optuţnice nesumnjivo proizilazi da je istog stava i drţavno

tuţilaštvo, jer je u istoj navedeno da su okrivljeni kršili pravila medjunarodnog

prava. Medjutim, a kako to osnovano nalazi drugostepeni sud pobijanom presudom,

u predmetnoj optuţnici je naznaĉeno da su okrivljeni kršili pravila medjunarodnog

prava utvrdjena ĉlanom 7 st. 2 Rimskog statuta, a Rimski statut je stupio na snagu 1.

07. 2012. godine, što znaĉi poslije vremena u kojem su okrivljeni preduzeli radnje

stavljeni im na teret. Kod takvog stanja stvari, osnovano drugostepeni sud

zaključuje, da se u konkretnom slučaju odredbama Rimskog statuta ne moţe

dopunjavati blanketna norma iz člana 427 KZ, jer se ta odredba moţe

dopunjavati samo pravilima medjunarodnog prava, koja su utvrdjena

medjunarodnim aktima, koji su bili ratifikovani u vrijeme kada se

okrivljenima stavlja na teret izvršenje navedenog krivičnog djela.

Saglasno ĉlanu 369 st. 1 ZKP presuda se moţe odnositi samo na lice koje je

optuţeno i samo na djelo koje je predmet optuţbe sadrţane u podignutoj, odnosno

na glavnom pretresu izmijenjenoj optuţnici.

Kada su u pitanju kriviĉna djela sa blanketnom dispozicijom u optuţnici mora

biti naznaĉena ta upućujuća norma (u konkretnom sluĉaju pravilo medjunarodnog

prava) i kod odredbe ĉlana 369 st. 1 ZKP sud istu ne moţe mijenjati, niti je

dopisivati. Neprihvatljivi su, zato, navodi podnijetog zahtjeva da nepotpuno ili

nepravilno navodjenje medjunarodnog propisa u konkretnom sluĉaju ne moţe biti od

uticaja na postojanje svih elemenata kriviĉnog djela iz ĉlana 427 KZ."


20

KRIVIČNO PROCESNO PRAVO

21

SLOBODNA OCJENA DOKAZA

(Ĉlan 17 ZKP)

Sud dokaze ocjenjuje slobodno, u smislu da nije ograničen odredjenim

formalnim zakonskim okvirima, ali sud to mora činiti savjesno, u skladu sa

pravilima krivičnog postupka i sa pravilima logike, uz obavezu da svoju

odluku, zasnovanu na slobodnoj ocjeni dokaza, valjano obrazloţi.

Iz obrazloţenja:

"Neosnovani su ţalbeni razlozi da su prvostepeni i drugostepeni sud u

konkretnom sluĉaju povrijedili naĉelo slobodne ocjene dokaza, kao i naĉelo

neposrednosti u izvodjenju dokaza. Ovo zbog toga što prihvatajući naĉelo slobodne

ocjene dokaza iz ĉl.17 ZKP, zakon ne poznaje bilo kakvu hijerarhiju dokaznih

sredstava, niti definiše kada se i na koji naĉin odredjena ĉinjenica moţe ili mora

dokazivati, već je to prepušteno slobodnoj ocjeni suda, odnosno slobodnom

sudijskom uvjerenju, kada sud dokaze ocjenjuje slobodno, u smislu da nije

ograniĉen odredjenim formalnim zakonskim okvirima, ali sud to mora ĉiniti

savjesno, u skladu sa pravilima kriviĉnog postupka i sa pravilima logike, uz obavezu

da svoju odluku, zasnovanu na slobodnoj ocjeni dokaza, valjano obrazloţi. Pri tome,

svaki dokaz se cijeni pojedinaĉno, s obzirom na njegovu dokaznu snagu, kao i u

povezanosti sa ostalim dokazima, pa se tako i iskaz svjedoka cijeni s obzirom na

opšti utisak suda o dokaznom znaĉaju takvog iskaza i njegovoj dokaznoj

vjerodostojnosti."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž II br. 8/12 od 17.10.2012. godine)

22

NEDOZVOLJENOST PREDLOGA

ZA PRENOŠENJE MJESNE NADLEŢNOSTI

(Ĉlan 34 stav 2 ZKP)

Predlog za prenošenje mjesne nadleţnosti podnijet od strane svjedoka -

oštećene je nedozvoljen.

Iz obrazloţenja:

"Vrhovni sud Crne Gore je razmotrio spise ovog predmeta i navode iz

podnijetog predloga svjedoka - oštećenog, pa je našao da predlog nije dozvoljen i da

isti valja odbaciti.

Naime, u ĉl.34 st.1 ZKP je propisano, da Vrhovni sud moţe za vodjenje

postupka odrediti drugi stvarno nadleţan sud, ako je oĉigledno da će se tako lakše

sprovesti postupak ili ako postoje drugi vaţni razlozi, dok je u stavu 2 navedeno da

rješenje u smislu stava 1 ovog ĉlana, moţe se donijeti na predlog stranaka, sudije

pojedinca ili predsjednika vijeća.

Iz spisa predmeta Osnovnog suda u Danilovgradu K.br.211/09 proizilazi da se

pred tim sudom vodi kriviĉni postupak protiv okrivljenog K. M., kome je

optuţnicom Osnovnog drţavnog tuţilaštva u Podgorici Kt.br.1457/08 od

11.05.2009. godine, stavljeno na teret izvršenje kriviĉnog djela teška tjelesna

povreda iz ĉl.151 st.2 Kriviĉnog zakonika, i da J. V. ima svojstvo svjedoka -

oštećenog.

Kako je predlog za prenošenje mjesne nadleţnosti podnijet od strane svjedoka

- oštećene, a isti na to nije ovlašćen u smislu ĉl.34 st.2 ZKP, to je predlog valjalo

odbaciti kao nedozvoljen."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr. br. 42/12 od 18.09.2012. godine)

23

NEOSNOVANOST PREDLOGA

ZA DELEGACIJU NADLEŢNOSTI


Okolnost da je Viši sud u Podgorici postupao kao ţalbeni u predmetima u

kojima su optuţeni postupali kao sudije, kao i da je većina sudija bila u bliskim

kolegijalnim odnosima sa optuţenima, ne predstavlja vaţan razlog da se odredi

drugi stvarno nadleţan sud.

Iz obrazloţenja:

"Predlog je neosnovan.

Odredbom ĉl. 34 st.1 Zakonika o kriviĉnom postupku je, pored ostalog,

predvidjeno da se za vodjenje kriviĉnog postupka moţe odrediti drugi stvarno

nadleţan sud, ako za to postoje drugi vaţni razlozi.

Okolnost da je Viši sud u Podgorici postupao kao ţalbeni sud u predmetima u

kojima je optuţeni V. G. postupao kao predsjednik Osnovnog suda u Cetinju, a

optuţeni M. N. kao bivši sudija istog suda, i da su predsjednik sudećeg vijeća,

ĉlanovi vijeća, kao i većina sudija Višeg suda u Podgorici bili u bliskim kolegijalnim

odnosima sa optuţenima, ne predstavlja vaţan razlog da se odredi drugi stvarno

nadleţan sud, zbog ĉega je predlog za delegaciju nadleţnosti odbijen kao

neosnovan."


24

PRAVNA VALJANOST ZAPISNIKA O PRETRESANJU STANA

(Ĉlan 75 ZKP)

To što je dio teksta na zapisnicima o pretresanju stana unesen nakon

potpisa ovlašćenih policijskih sluţbenika i svjedoka, a u kojem tekstu je

naveden dio oduzetih predmeta, čije nabrajanje počinje prije potpisa, ne čini

zapisnike pravno nevaljanim, jer je okrivljeni i na kraju teksta potpisao

zapisnike bez primjedbi.

Iz obrazloţenja:

"Bez osnova su navodi ţalbe i kada je u pitanju zapisnik o pretresanju stana

okrivljenog, jer se iz tog zapisnika utvrdjuje da je pretres izvršen u skladu sa

zakonskim odredbama, da je zapisnik potpisan od strane sluţbenog lica i svjedoka

koji su prisustvovali pretresu i bez primjedbi od strane okrivljenog. Pravnu valjanost

zapisnika o pretresanju stana i lica - okrivljenog ne umanjuje ĉinjenica to što je dio

teksta na navedenim zapisnicima unesen nakon potpisa ovlašćenih policijskih

sluţbenika i svjedoka na zapisniku o pretresanju stana, a u kojem tekstu je naveden

dio oduzetih predmeta, ĉije nabrajanje poĉinje prije potpisa, ne ĉini, kako se to u

ţalbi navodi, navedene zapisnike pravno nevaljanim, jer je okrivljeni i na kraju

teksta potpisao zapisnike bez primjedbi."


25

ISKAZ SVJEDOKA KAO DOKAZ U KRIVIĈNOM POSTUPKU

(Ĉlan 107 ZKP)

Iskaz koji je svjedok sam pisano sačinio i kao takav ovjerio pred sudom

ne moţe se koristiti kao dokaz u krivičnom postupku.

Iz obrazloţenja:

"Neosnovan je navod ţalbe okrivljenog da je iskaz oštećene u odnosu na

njega, netaĉan i neistinit i da je to potkrijepljeno u izjavi oštećene N. V., koju je

ovjerila pred Osnovnim sudom u Baru Ov.I. br. 7933 od 06.08.2012. godine. Po

ocjeni ovog suda, nije od bilo kakvog znaĉaja za drukĉije ĉinjeniĉno utvrdjenje od

onog koje je sadrţano u presudama niţestepenih sudova, tvrdnja oštećene V. N. data

u pisanoj i pred sudom ovjerenoj izjavi da okrivljeni D. B. nema nikakvog udjela u

izvršenju predmetnog kriviĉnog djela, da je pred Višim drţavnim tuţiocem u

Bijelom Polju dala neistinitu izjavu i da je prinudjena od strane nadleţnog drţavnog

tuţioca i suda da uĉestvuje u postupku kao svjedok. Ovo iz razloga što je sud duţan

da po propisima ZKP-a cijeni samo iskaz dat u postupku pred nadleţnim drţavnim

organom, to jest u istrazi pred drţavnim tuţiocem, a na glavnom pretresu pred

sudom, gdje je pod prijetnjom zakonskih posljedica svjedok duţan da da iskaz, pa je

stoga tako davanje iskaza svjedoka jedino valjano i podobno za ocjenu suda, a ne

onaj iskaz koji je svjedok sam pisano saĉinio i kao takav ovjerio pred sudom."


26

DOKAZ PROVEDEN NA GLAVNOM PRETRESU

(Ĉlan 370 ZKP)

Iz činjenice da je na zapisniku glavnog pretresa pogrešno navedena

oznaka zapisnika o prepoznavanju, a da ista u obrazloţenju presude uopšte nije

navedena, ne moţe se izvesti zaključak da se presuda zasniva na dokazu koji

nije proveden na glavnom pretresu u slučaju kada je i na zapisniku glavnog

pretresa i obrazloţenju presude navedeno da je u pitanju zapisnik o

prepoznavanju koje je izvršila oštećena.

Iz obrazloţenja:

"Na zapisniku glavnog pretresa od 30. 01. 2012. godine konstatovano je da je

u dokaznom postupku "proĉitan zapisnik o prepoznavanju lica Uprave policije PJ

Podgorica Ku. br. 11/11 od 13. 01. 2011. godine, gdje je prepoznavanje izvršila

oštećena M. Lj.".

Nabrajajući dokaze provedene na glavnom pretresu prvostepeni sud navodi da

je proĉitao "dva zapisnika o prepoznavanju lica Uprave policije PJ Podgorica Ku. br.

16/11 od 13. 01. 2011. godine", a obrazlaţući svoju odluku navodi da je svjedok -

oštećena prepoznala optuţenog K. S. kao izvršioca predmetnog kriviĉnog djela i to

na zapisniku o prepoznavanju lica PJ Podgorica, dakle u kratkom vremenskom

razmaku nakon izvršenja djela. Zapisnik o prepoznavanju lica sud cijeni kao

vjerodostojan dokaz, za razliku od branioca optuţenog, jer se iz same sadrţine

"citiranog zapisnika o prepoznavanju lice gdje je prepoznavanje vršila oštećena M.

Lj., zakljuĉuje da je isti apsolutno saĉinjen u skladu sa odredbama Zakona o

kriviĉnom postupku ... "

Kod prednje sadrţine spisa predmeta osnovano se pobijanim rješenjem

zakljuĉuje da se neosnovano podnijetim zahtjevom tvrdi da se presuda prvostepenog

suda zasniva na dokazu koji nije proveden na glavnom pretresu, jer iz naprijed

navedenog nesumnjivo proizilazi da je na glavnom pretresu proĉitan zapisnik o

prepoznavanju od strane oštećene - svjedoka M. Lj., kako to stoji i u obrazloţenju

prvostepene presude. Kod ĉinjenice da je u obrazloţenju oznaĉeno da je u pitanju

zapisnik o prepoznavanju od strane oštećene - svjedoka M. Lj., bez znaĉaja su

navodi podnijete ţalbe da nije navedena bliţa oznaka tog zapisnika. Ovo sa razloga

što je taj dokaz dovoljno identifikovan naznaĉenjem lica koje je vršilo

prepoznavanje."


27

MJERE TAJNOG NADZORA

(Ĉl. 150 - 162 ZKP)

Iz obrazloţenja:

"Neprihvatljivi su ţalbeni navodi da se prvostepena presuda zasniva na

dokazima na kojima se po odredbama ZKP ne moţe zasnivati tj. na materijalu

dobijenom nezakonitom primjenom mjera tajnog nadzora, jer nasuprot ţalbenim

navodima podaci i obavještenja dobijenim mjerama tajnog nadzora, mogu se

koristiti kao dokaz u krivičnom postupku i protiv trećeg lica protiv kojeg nijesu

odredjene mjere tajnog nadzora, ukoliko se odnose na krivično djelo zbog

kojeg su odredjene mjere tajnog nadzora, ako je to treće lice sa licem protiv

koga su odredjene mjere tajnog nadzora, saučenik (saizvršilac, podstrekač,

pomagač) u krivičnim djelu za koje su mjere tajnog nadzora odredjene ili je to

treće lice izvršilac nekog drugog krivičnog djela odredjenog čl.238 tada vaţećeg

ZKP, koje je u neposrednoj vezi sa krivičnim djelom zbog kojeg su mjere

tajnog nadzora odredjene, kako je to drugostepeni sud pravilno našao i za takvu

ocjenu u svojoj presudi dao citirane, potpuno jasne i uvjerljive razloge koje u svemu

prihvata i ovaj sud."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž-s II br. 4/12 od 09.11.2012. godine)

28

RAZLOG ZA ODREDJIVANJE PRITVORA

(Ĉlan 175 stav 1 taĉka 3 ZKP)

Ranija osudjivanost za istovrsno krivično djelo predstavlja okolnost koja

ukazuje da bi okrivljeni ukoliko bi se našao na slobodi mogao ponoviti krivično

djelo, te stoji pritvorski osnov iz člana 175 stav 1 tačka 3 ZKP.

Iz obrazloţenja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je okrivljeni ranije osudjivan presudom

Osnovnog suda u Danilovgradu K. br. 75/06 zbog kriviĉnog djela teška tjelesna

povreda iz ĉlana 36 st. 1 KZ RCG, koje spada u kriviĉna djela protiv ţivota i tijela

kao i predmetno, pa ta ĉinjenica predstavlja okolnost koja ukazuje da bi okrivljeni

ukoliko bi se našao na slobodi mogao ponoviti kriviĉno djelo. Stoji, zato, i pritvorski

osnov iz ĉlana 175 st. 1 taĉ. 3 ZKP, kako se to osnovano navodi u stavljenom

predlogu."


29

DOKAZI NA KOJIMA SE PRESUDA ZASNIVA


Presuda se moţe zasnivati na iskazu saokrivljenog datog pred drţavnim

tuţiocem, a koji je drugačiji od onoga datog na glavnom pretresu.

Iz obrazloţenja:

"Osnovano drţavni tuţilac pobijanim rješenjem zakljuĉuje da je podnijeti

zahtjev neosnovan i za takav svoj zakljuĉak daje jasne razloge.

Ĉlanom 370 st. 1 Zakonika o kriviĉnom postupku, a ne Kriviĉnog zakonika

kako se to pogrešno navodi u podnijetoj ţalbi, je propisano da sud zasniva presudu

samo na ĉinjenicama i dokazima koji su neposredno izvedeni na glavnom pretresu ili

su sadrţani u zapisnicima, odnosno drugim materijalima koji su u skladu sa ovim

zakonikom na glavnom pretresu proĉitani i na odgovarajući naĉin izneseni.

Iz naprijed navedene zakonske odredbe pogrešno se u ţalbi izvodi zakljuĉak

da se presuda ne moţe zasnivati na iskazu okrivljenog koji je dat u skladu sa

odredbama ZKP pred drţavnim tuţiocem. Ovo sa razloga što se okrivljenom, koji

odstupi od svog ranijeg iskaza, na glavnom pretresu, saglasno ĉlanu 341 st. 3 ZKP

predoĉava raniji iskaz, ukazuje na odstupanja i isti se pita zašto na glavnom pretresu

daje drugaĉiji iskaz. Kod takve zakonske odredbe, koja je u postupku donošenja

pobijane presude u cjelosti ispoštovana, neosnovani su navodi podnijete ţalbe da se

presuda ne moţe zasnivati na iskazu saokrivljenog datog pred drţavnim tuţiocem, a

koji je drugaĉiji od onoga datog na glavnom pretresu."


30

PRESUDA KOJOM SE OPTUŢBA ODBIJA

(Ĉlan 372 taĉka 3 ZKP)

Sud donosi presudu kojom se optuţba odbija ako je nastupila zastarjelost

krivičnog gonjenja.

Iz obrazloţenja:

"Pobijanom presudom okrivljeni Š. D. je oslobodjen od optuţbe da je

neutvrdjenog dana u periodu od 14.04.2006. godine do poĉetka avgusta 2006.godine

uĉinio kriviĉno djelo kradja iz ĉl. 239 st. 1 Kriviĉnog zakonika, za koje je po zakonu

propisano da će se uĉinilac kazniti novĉanom kaznom ili zatvorom do tri godine, u

sticaju sa kriviĉnim djelom nedozvoljeno drţanje oruţja i eksplozivnih materija iz

ĉl. 403 st. 1 Krivićnog zakonika, za koje je po zakonu propisano da će se uĉinilac

kazniti zatvorom od tri mjeseca do tri godine.

Odredbom ĉl. 124 taĉ. 6 Kriviĉnog zakona je propisano da se kriviĉno

gonjenje ne moţe preduzeti kad protekne tri godine od izvršenja kriviĉnog djela za

koje se po zakonu moţe izreći kazna zatvora preko jedne godine, dok je odredbom

ĉl.125 st.7 navedenog zakona propisano da zastarjelost kriviĉnog gonjenja nastaje u

svakom sluĉaju kad protekne dvostruko vrijeme koje se po zakonu traţi za

zastarjelost kriviĉnog gonjenja.

U konkretnom sluĉaju, zastarjelost kriviĉnog gonjenja za oba djela je nastala

poĉetkom avgusta mjeseca 2012. godine. Stoga je ovaj sud preinaĉio drugostepenu

presudu u odnosu na okrivljenog Š. D. zbog kriviĉnog djela kradja iz ĉl. 239 st. 1

Kriviĉnog zakonika, u sticaju sa kriviĉnim djelom nedozvoljeno drţanje oruţja i

eksplozivnih materija iz ĉl. 403 st. 1 Kriviĉnog zakonika, tako što je na osnovu ĉl.

372 taĉl. 3 ZKP, odbio optuţbu."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kž I br. 30/12 od 09.10.2012. godine)

31

BITNA POVREDA KRIVIĈNOG POSTUPKA


Počinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386

stav 1 tačka 8 ZKP ako je ono što se navodi u razlozima presude o sadrţini

navoda odbrane optuţene u suprotnosti sa zapisnicima o njenom saslušanju.

Iz obrazloţenja:

"Osnovano se ţalbom drţavnog tuţioca istiĉe da je pobijanom presudom u

oslobadjajućem dijelu poĉinjena bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉlana

386 st. 1 taĉ. 8 ZKP.

Saslušana pred istraţnim sudijom (zapisnik o saslušanju od 4. 08. 2008.

godine) optuţena S. Lj. je izjavila da se sa optuţenim M. i P. srela u Beranama, da

su iz Berana otišli za Roţaje "jer su mi oni rekli da taj ĉovjek od koga su trebali da

uzmu smesu nije bio kući da sada idemo kod njega da ga uzmemo. Mi smo saĉekali

u Roţajama kod benzinske stanice. Poslije pola sata su opet došli i rekli da taj

ĉovjek nije tu da moramo prenoćiti i da će nam oni platiti. Prenoćište nam je platio

P. ... P. je dao liĉnu kartu i platio sobu... P. i ovo lice odnosno M. su otišli i rekli da

će biti sjutra u sedam sati ispred hotela".

Na zapisniku glavnog pretresa od 25. 11. 2008. godine konstatovano je da

optuţena S. Lj. ostaje kod naprijed navedenog iskaza.

Svjedok Ţ. T. je posvjedoĉila da je optuţeni P. ne samo dao svoju liĉnu kartu

prilikom obezbjedjenja smještaja optuţenim S., već im i platio prenoćište u hotelu.

Saglasno ĉlanu 16 st. 1 ZKP sud je duţan sa jednakom paţnjom ispitati i

utvrditi kako ĉinjenice koje terete okrivljenog tako i one koje mu idu u korist.

Cijeneći iskaze svjedoka Ţ. T. i optuţene S. Lj. sud pobijanom presudom

utvrdjuje da su optuţeni M. i P. optuţenim S. obezbijedili smještaj u hotelu "G.", da

je tada optuţeni P. dao svoju liĉnu kartu radi liĉnih podataka, te da je optuţena S. Lj.

sa optuţenim P. razgovarala samo u odnosu na smještaj u hotelu.

Dovodeći u vezu sadrţinu iskaza svjedoka Ţ. T. i navode odbrane optuţene S.

Lj. sa razlozima pobijane presude ovaj sud nalazi da su pobijanom presudom

navedeni iskazi cijenjeni samo u dijelu koji idu u korist optuţenog P., te da je ono

što se navodi o sadrţini iskaza optuţene S. Lj. u suprotnosti sa sadrţinom navoda

odbrane iste.

Na gornji naĉin poĉinjena je bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka iz

ĉlana 386 st. 1 taĉ. 8 ZKP, kako se to osnovano navodi ţalbom drţavnog tuţioca.

Ovo sa razloga što pobijane presuda nema razloga o odluĉnim ĉinjenicama, a ono

što se navodi o sadrţini navoda odbrane optuţene S. u suprotnosti je sa sadrţinom

zapisnika o njenom iskazu.

Pobijanom presudom sud ne cijeni dio iskaza svjedokinje Ţ. da je optuţeni P.

prilikom smještaja optuţenih S. ne samo dao liĉnu kartu radi uzimanja podataka, već

i platio smještaj. Ta ĉinjenica je bitna za izvodjenje krajnjeg zakljuĉka da li ima

32

dokaza da je optuţeni P. izvršio kriviĉno djelo stavljeno mu na teret ili ne. Bio je,

zato, sud duţan obrazlaţući svoju presudu cijeniti i taj dio iskaza svjedokinje Ţ.

polazeći pri tom od ĉinjenice da je isti u saglasnosti sa navodima optuţene S. Lj.

U obrazloţenju pobijane presude stoji da je optuţena S. Lj. u svojoj odbrani

navela da je sa optuţenim P. razgovarala samo u odnosu na smještaj u hotelu. Takvi

zakljuĉci pobijane presude u suprotnosti su sa gore navedenim navodima odbrane

optuţene S. Lj. Izvodeći navedeni zakljuĉak bio je sud duţan ocijeniti navode

odbrane optuţene S. Lj. u cjelosti, pa i naprijed citirani dio.

Obrazlaţući pobijanu presudu drugostepeni sud navodi da je cijenio navode

odbrane optuţene S. Lj. u dijelu kojim opisuje vozilo optuţenog P. A. po boji i tipu

kod prvog susreta u Beranama i njen opis vozila iz kojeg je izašlo NN lice u trenutku

predaje zamotuljka - droge, te da se iz tih navoda ne moţe izvesti nesumnjiv

zakljuĉak da je iz vozila kojim je prethodnog dana upravljao optuţeni P. sjutradan

izašlo NN lice i predalo zamotuljak sa drogom, jer optuţena S. Lj. opisujući vozilo

prilikom predaje droge isto samo po boji uporedjuje sa vozilom kojim je prethodnog

dana upravljao optuţeni P.

Na glavnom pretresu od 23. 12. 2008. godine optuţena S. Lj. je izjavila da je

vozilo iz kojeg je došlo lice i predalo joj jednu pošiljku bilo ono isto koje ih je

saĉekalo u Beranama - beranskih oznaka sa brojem __ ili __ "u što nijesam

najsigurnija zbog proteka vremena, ali ako sam te brojeve napomenula prilikom

prošlog saslušanja onda je taj broj. Tada mi je sjećanje bilo svjeţije".

Dakle, optuţena S. Lj. nasuprot navodima pobijane presude opisujući vozilo

iz kojeg je izašlo lice i predalo joj drogu ne opisuje samo po boji sa vozilom kojim

je prethodnog dana upravljao optuţeni P. A., već kada se u cjelosti cijene njena

izjašnjenja, i po tipu i dijelu registarske oznake. I u naznaĉenom dijelu pobijanom

presudom navodi odbrane optuţene S. Lj. cijenjeni su samo djelimiĉno, a ono što se

navodi u razlozima pobijane presude o sadrţini navoda odbrane iste u suprotnosti je

sa zapisnicima o njenom saslušanju.

I na gornji naĉin poĉinjena je bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka iz

ĉlana 386 st. 1 ZKP.

Kod ĉinjenice da pobijanom presudom nijesu ocijenjeni u svojoj ukupnosti

iskazi svjedokinje Ţ. i navodi optuţene S. Lj. preuranjeni su zakljuĉci iz pobijane

presude o radnjama koje je preduzeo optuţeni P. i njihovom karakteru - da li su te

radnje preduzete zbog kumovskih veza sa optuţenim M. ili su pak bile usmjerene na

postizanje zajedniĉkog cilja - prenošenje droga."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž I br. 29/12 od 24.09.2012. godine)

33

BITNA POVREDA ODREDABA KRIVIĈNOG POSTUPKA

PRED DRUGOSTEPENIM SUDOM


Iz obrazloţenja:

"Presudom Osnovnog suda u Kotoru K.br.602/06 od 25.06.2009. godine

optuţeni M. I. oglašen je krivim zbog kriviĉnog djela iznuda u pokušaju iz ĉl.250

st.2 u vezi st.1 u vezi ĉl.20 Kriviĉnog zakonika i primjenom ĉlana 45 i 46 Kriviĉnog

zakonika osudjen na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci.

Istom presudom optuţeni je obavezan da plati paušal u iznosu od 50,00 eura u

roku od 15 dana po pravosnaţnosti presude.

Protiv te presude ţalbu je izjavio branilac optuţenog, advokat P. L. iz S., zbog

svih zakonskih razloga s predlogom da se pobijana presuda preinaĉi i optuţeni

oslobodi od optuţbe, ili pak ista ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na

ponovno sudjenje.

Odluĉujući po ţalbi Viši sud u Podgorici je presudom Kţ.br.1602/09 od

18.03.2010.godine uvaţio ţalbu branioca optuţenog i ukinuo presudu Osnovnog

suda u Kotoru K.br.602/06 od 25.6.2009.godine i predmet vratio tom sudu na

ponovno sudjenje.

U ponovnom postupku Osnovni sud u Kotoru je presudom K.br.131/10/06 od

26.05.2010.godine oglasio krivim M. I., zbog kriviĉnog djela iznuda u pokušaju iz

ĉl.250 st.2 u vezi st.1 u vezi ĉl.20 Kriviĉnog zakonika i primjenom ĉlana 45 i 46

Kriviĉnog zakonika osudio na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci i obavezao ga

da plati paušal u iznosu od 50,00 eura u roku od 15 dana po pravosnaţnosti presude.

Protiv ove presude ţalbu je izjavio branilac optuţenog, advokat Ţ. J. iz K.,

zbog bitne povrede odredaba kriviĉnog postupka, povrede Kriviĉnog zakonika i

nepotpuno utvrdjenog ĉinjeniĉnog stanja, s predlogom da se pobijana presuda

preinaĉi i optuţeni oslobodi od optuţbe.

Odluĉujući po ţalbi Viši sud u Podgorici je nakon odrţanog pretresa uvaţio

ţalbu branioca optuţenog M. I. i preinaĉio presudu Osnovnog suda u Kotoru

K.br.131/10/06 od 16.05.2010.godine, tako što je optuţenog oslobodio od optuţbe

za kriviĉno djelo iznuda u pokušaju iz ĉl.250 st.2 u vezi st.1 u vezi ĉl.20 Kriviĉnog

zakonika, na osnovu ĉl.363 st.1 taĉ.3 ZKP.

Protiv ove presude ţalbu je izjavilo Osnovno drţavno tuţilaštvo u Kotoru

zbog bitne povrede odredaba kriviĉnog postupka, povrede Kriviĉnog zakonika i

pogrešno i nepotpuno utvrdjenog ĉinjeniĉnog stanja, s predlogom da se pobijana

presuda ukine i predmet vrati višem sudu na ponovni postupak i odluĉivanje.

Odluĉujući po ţalbi, Vrhovni sud Crne Gore je rješenjem Kţ.I.br.37/11 od

9.5.2011.godine uvaţio ţalbu Osnovnog drţavnog tuţilaštva u Kotoru, ukinuo

presudu Višeg suda u Podgorici Kţ.br.1829/10 od 4.03.2011.godine i predmet vratio

tom sudu na ponovni postupak i odluĉivanje.

34

U ponovnom postupku drugostepeni sud je trebao odluĉiti o ţalbi branioca

optuţenog izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda u Kotoru K.br.131/10/06 od

16.05.2010.godine.

Medjutim, drugostepeni sud nije tako postupio već je odluĉio o ţalbi

Osnovnog drţavnog tuţilaštva u Kotoru izjavljenoj protiv presude tog suda

Kţ.br.1829/10 od 4.03.2011.godine, koju presudu je ovaj sud rješenjem

Kţ.I.br.37/11 od 9.5.2011.godine ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovni

postupak i odluĉivanje.

Odluĉujući po toj ţalbi drugostepeni sud je uvaţio ţalbu osnovnog drţavnog

tuţilaštva i preinaĉio ukinutu presudu tog suda Kţ.br.1829/10 od 4.03.2011.godine,

tako što je optuţenog oglasio krivim zbog kriviĉnog djela iznuda u pokušaju iz

ĉl.250 st.2 u vezi st.1 u vezi ĉl.20 Kriviĉnog zakonika i osudio na kaznu zatvora u

trajanju od tri mjeseca i obavezao da plati paušal u iznosu od 100,00 eura u roku od

15 dana po pravosnaţnosti presude.

Ovakva izreka drugostepene presude je nerazumljiva, jer je ostala neriješena

ţalba branioca optuţenog izjavljena protiv presude Osnovnog suda u Kotoru

K.br.131/10/06 od 16.5.2010.godine, a pobijanom presudom odluĉeno je o ţalbi

Osnovnog drţavnog tuţilaštva u Kotoru izjavljenoj protiv presude Višeg suda u

Podgorici Kţ.br.1829/10 od 4.3.2011.godine, koja presuda je ukinuta rješenjem

ovog suda Kţ.I.br.37/11 od 9.05.2011.godine.

Osim toga, u predmetu postoje dvije presude kojim je odluĉeno u istoj

kriviĉnoj stvari, i to presuda Osnovnog suda u Kotoru K.br.131/10/06 od

16.5.2010.godine i presuda Višeg suda u Podgorici Kţ.950/11 od 27.3.2012.godine,

kojim je optuţeni M. I. oglašen krivim zbog istog kriviĉnog djela i osudjen

presudom Osnovnog suda u Kotoru na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i

obavezan da plati paušal u iznosu od 50,00 eura, a presudom Višeg suda u Podgorici

na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca i obavezan da plati paušal u iznosu od

100,00 eura u roku od 15 dana po pravosnaţnosti presude, što sve pobijanu presudu

ĉini nerazumljivom i protivreĉnom samoj sebi i razlozima iste, ĉime je uĉinjena

bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉl.386 st.1 taĉ.8 ZKP, koja

drugostepenu presudu ĉini nezakonitom i predstavlja osnov za njeno ukidanje.

U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti propuste na koje je

naprijed ukazano, pa će nakon potpune i pravilne ocjene navoda izjavljene ţalbe

branioca optuţenog protiv presude Osnovnog suda u Kotoru K.br.131/10/06 od

26.5.2010.godine biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž I br. 26/12 od 10.09.2012. godine)

35

RELATIVNO BITNA POVREDA ODREDABA

KRIVIĈNOG POSTUPKA


Propust prvostepenog suda da odluči o zahtjevu za izuzeće vještaka

predstavlja relativno bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.

Iz obrazloţenja:

"Nije osnovan ni ţalbeni navod da propuštanje prvostepenog suda da odluĉi o

podnesenom zahtjevu za izuzeće vještaka saobraćajne struke V. Dj., predstavlja

apsolutnu bitnu povredu odredaba kriviĉnog postupka iz ĉl.386 st.1 ZKP, jer po

nalaţenju i ovog suda, to predstavlja relativno bitnu povredu odredaba kriviĉnog

postupka iz ĉl.386 st.2 ZKP, koja nije bila od uticaja na zakonito i pravilno

donošenje odluke, kako je to drugostepeni sud pravilno našao i za takvu ocjenu u

svojoj presudi dao potpuno jasne i uvjerljive razloge koje u svemu prihvata i ovaj

sud."


36

POVREDA ZAKONA U KORIST OKRIVLJENOG

(Ĉlan 48 stav 2 taĉka 3 KZ SRJ)

Povrijedjen je zakon u korist okrivljenog ako je sud izrečene kazne

umanjio za datu amnestiju pa zatim izrekao jedinstvenu kaznu zatvora.

Iz obrazloţenja:

"Pravosnaţnom presudom Višeg suda u Bijelom Polju K.br.12/2004 od

13.10.2005. godine, okrivljeni V. M. oglašen je krivim zbog kriviĉnog djela ubistvo

iz ĉl.30 st.2 taĉ.3 KZ RCG i osudjen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

Takodje, pravosnaţnom presudom Osnovnog suda u Pljevljima K.br.142/04

od 2.12.2004.godine, okrivljeni V. M. oglašen je krivim zbog kriviĉnog djela teška

tjelesna povreda iz ĉl.36 st.1 KZ RCG i osudjen na kaznu zatvora u trajanju od 3

mjeseca.

Primjenom Zakona o amnestiji ("Sl.list RCG" br.48/06) Osnovni sud u

Bijelom Polju je osudjenog V. M. rješenjem Iks.br.39/05 od 8.8.2006.godine

oslobodio od izvršenja 25% kazne odnosno 3 godine i 9 mjeseci od izreĉene kazne

zatvora u trajanju od 15 godina i rješenjem Iks.br.73/05 od 16.08.2006.godine 23

dana od izreĉene kazne zatvora od 3 mjeseca.

Postupajući po zahtjevu osudjenog za izricanjem jedinstvene kazne po

navedenim presudama, Viši sud u Bijelom Polju je donio presudu Kv.br.93/07 od

4.6.2007.godine kojom je preinaĉio presudu Višeg suda u Bijelom Polju

K.br.12/2004 od 13.10.2005.godine i presudu Osnovnog suda u Pljevljima

K.br.142/04 od 2.12.2004.godine, samo u pogledu odluke o kazni, tako što je, s

obzirom na date amnestije, uzeo kao utvrdjene kazne zatvora, i to: 11 godina i 3

mjeseca izreĉene presudom Višeg suda u Bijelom Polju i 67 dana izreĉene presudom

Osnovnog suda u Pljevljima, pa je V. M. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u

trajanju od 11 godina i 4 mjeseca.

Postupajući na navedeni naĉin Viši sud je povrijedio odredbe ĉlana 48 st.2

taĉ.3 Kriviĉnog zakona Savezne Republike Jugoslavije. Navedenom odredbom

predvidjeno je da, ako je sud za kriviĉna djela u sticaju utvrdio kazne zatvora,

jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedine utvrdjene kazne, ali ne smije

dostići zbir utvrdjenih kazni niti preći 15 godina zatvora.

U konkretnom sluĉaju Viši sud u Bijelom Polju nije postupio u skladu sa

navedenom zakonskom odredbom da jedinstvena kazna mora biti veća od svake

pojedine utvrdjene kazne, ali ne smije dostići zbir utvrdjenih kazni niti preći 15

godina zatvora, već je kazne izreĉene od strane Višeg suda u Bijelom Polju i

Osnovnog suda u Pljevljima umanjio za datu amnestiju, pa zatim izrekao

jedinstvenu kaznu zatvora. Obzirom da amnestija proizvodi dejstvo ne mijenjajući

formalno sudsku odluku, to nije bilo osnova da Viši sud izreĉene kazne umanji po

navedenom osnovu, a potom izrekne jedinstvenu kaznu zatvora. Postupajući na

prednji naĉin viši sud je okrivljenog dvostruko privilegovao. Prvo, izreĉene kazne

37

mu je umanjio za 25% primjenom Zakona o amnestiji, a potom izricanjem

jedinstvene kazne zatvora, ĉime je povrijedio odredbu ĉlana 48 st.2 taĉ.3 Kriviĉnog

zakonika Savezne Republike Jugoslavije u korist okrivljenog, a ne odredbe ĉlana 48

st.2 taĉ.2 Kriviĉnog zakonika, kako se to navodi u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, jer

je Kriviĉni zakon Savezne Republike Jugoslavije vaţio u vrijeme izvršenja kriviĉnih

djela, a Kriviĉni zakonik Crne Gore nije blaţi za okrivljenog."


38

NEPOSTOJANJE OSNOVA ZA VANREDNO

UBLAŢAVANJE KAZNE

(Ĉlan 433 u vezi sa ĉl. 435 stav 6 ZKP)

Nalaz vještaka pribavljen na lični zahtjev osudjenog mimo sudskog

postupka ne moţe biti osnov za vanredno ublaţavanje kazne u smislu člana 433

ZKP.

Iz obrazloţenja:

"Osudjeni je podnio zahtjev za vanredno ublaţavanje kazne, a njegov

branilac dopunu istog.

U zahtjevu i dopuni istog se navodi da je tokom postupka pred Višim sudom

u Podgorici bilo neophodno provesti dokaz vještaĉenjem njegovog duševnog stanja i

stepena uraĉunljivosti u vrijeme izvršenja predmetnih kriviĉnih djela, jer se samo

tako mogu utvrditi da li je bio svjestan preduzetih radnjih, razloga zašto ih je

preduzeo, te da li je te radnje preduzeo u stanju bitno smanjene uraĉunljivosti ili ne,

zbog ĉega je dostavio fotokopije spisa predmeta Višeg suda u Podgorici K. br.

133/2010 specijalisti za psihijatriju Mr sc. med. dr S. N., vještaku KPD Bolnica

Beograd, koja je dala svoj nalaz i mišljenje u pisanoj formi navodeći da se S. T. u

vrijeme izvršenja kriviĉnih djela nalazi u stanju bitno smanjene uraĉunljivosti. To je

ĉinjenica koja je postojala u vrijeme izricanja presude, ali sud za nju nije znao.

Predlaţe se da se izreĉena kazna ublaţi.

Viši sud u Podgorici je predlogom Kv. br. 664/12 od 13. 12. 2012. godine

ocijenio da nijesu ispunjeni uslovi za vanredno ublaţavanje kazne i da zahtjev ne

treba usvojiti.

Aktom Ktr. br. 824/12 od 13. 12. 2012. godine Vrhovno drţavno tuţilaštvo

Crne Gore je predloţilo da se zahtjev odbije kao neosnovan.

U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta i ocijenjeni navodi

podnijetog zahtjeva i dopune zahtjeva, pa je vijeće našlo da je:

- zahtjev neosnovan.

Nalaz vještaka pribavljen na liĉni zahtjev osudjenog mimo sudskog postupka

ne moţe biti osnov za vanredno ublaţavanje kazne u smislu ĉlana 433 ZKP."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 72/12 od 12.12.2012. godine)

39

OSNOVANOST ZAHTJEVA ZA VANREDNO

UBLAŢAVANJE KAZNE

(Ĉlan 433 u vezi sa ĉl. 435 stav 6 ZKP)

Teško zdravstveno stanje mldb. djeteta osudjenog predstavlja okolnost

koja opravdava blaţu osudu od izrečene.

Iz obrazloţenja:

"Iz priloţene medicinske dokumentacije, izvještaja Centre cardio - Thoraciyue

de Monaco od 14.08.2012.godine zajedno sa otpustnom listom KCC br.19004 i

izvještaja ljekara specijaliste KCCG Konzilijum pedijatara br. protokola 296 od

23.04.2012.godine, te nalaza sudsko medicinskog vještaka dr L. V., datog na osnovu

te medicinske dokumentacije pred Višim sudom u Podgorici dana 13.12.2012.

godine, potkrijepljene su okolnosti koje se navode u zahtjevu supruge osudjenog da

se kod mldb. J. M. radi o teškoj urodjenoj srĉanoj mani Tetralogija Fallot, sa

mnogobrojnim komplikacijama, koja još uvijek nije do kraja sanirana i ima

neizvjesnu prognozu, te da je pacijentu ţivot ugroţen, pa takvo oboljenje zahtijeva

stalnu kućnu njegu i redovnu kardiološku kontrolu.

Imajući u vidu teško zdravstveno stanje malodobnog djeteta osudjenog i

naprijed navedene okolnosti, koje su takvog karaktera da bi oĉigledno dovele do

blaţe osude i da je sud za njih znao i cijenio ih u vrijeme izricanja presude -

odmjeravanja kazne, to je ovaj sud našao da su se ostvarili zakonski uslovi za

vanredno ublaţavanje kazne iz ĉl.433 ZKP."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 69/12 od 27.12.2012. godine)

40

OGRANIĈENOST ODLUĈIVANJA I BITNA POVREDA

ODREDABA KRIVIĈNOG POSTUPKA

(Ĉlan 441 stav 1 u vezi sa ĉl. 386 st. 2 i ĉl. 38 st. 5 ZKP)

Vrhovni sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti

ograničiće se samo na ispitivanje povrede zakona na koje se drţavni tuţilac

poziva u svom zahtjevu.

***

Nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 386

stav 1 tačka 1 ZKP, već bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 386

st. 2 ZKP u vezi čl. 38 st. 5 ZKP, ako je u donošenju pobijanog rješenja kao

član vijeća učestvovao sudija koji je bio član vijeća koje je donijelo prvostepeno

rješenje.

Iz obrazloţenja:

"Bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉlana 386 st. 1 taĉ. 1 ZKP

postoji ako je sud bio nepropisno sastavljen ili u izricanju presude uĉestvovao sudija

koji nije uĉestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravosnaţnom odlukom izuzet

od sudjenja.

Sastav suda propisan je ĉlanom 24 ZKP i saglasno toj zakonskoj odredbi o

ţalbi na rješenje o produţenju pritvora, kao u konkrtnom sluĉaju odluĉuje vijeće

sastavljeno od troje sudija. U konkretnom sluĉaju o ţalbi je odluĉivalo vijeće u

sastavu od troje sudija, pa se neosnovano podnijetim zahtjevom tvrdi da je vijeće

bilo nepropisno sastavljeno, a što znaĉi da nije poĉinjena bitna povreda odredaba

kriviĉnog postupka iz ĉlana 386 st. 1 taĉ. 1 ZKP, kako se to tvrdi podnijetim

zahtjevom.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je u donošenju pobijanog rješenja kao ĉlan

vijeća uĉestvovao sudija koji je bio ĉlan vijeća koje je donijelo prvostepeno rješenje,

pa je taj sudija kod odredbe ĉlana 38 taĉ. 5 ZKP morao biti izuzet. Medjutim, na taj

naĉin nije poĉinjena bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉlana 386 st. 1

taĉ. 1 ZKP, već bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉlana 386 st. 2 ZKP u

vezi ĉlana 38 st. 5 ZKP. Navedenu povredu ovaj sud samo konstatuje, ali izrekom

presude istu ne moţe utvrditi, kod odredbe ĉlana 441 st. 1 ZKP, kojom je propisano

da će se Vrhovni sud prilikom odluĉivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti

ograniĉiti samo na ispitivanje povreda zakona na koje se drţavni tuţilac poziva u

svom zahtjevu."


41

OBLIGACIONO PRAVO

42

NEODREDJENOST PREDMETA UGOVORA

(Ĉl. 46 i 47 ZOO)

Da bi jedan obligacioni ugovor proizvodio pravno dejstvo potrebno je da

je predmet obaveze odredjen, odnosno odrediv.

Iz obrazloţenja:

"Tuţbom se u ovoj parnici zahtijeva da tuţeni ispuni svoju ugovornu obavezu

i omogući tuţiocu sticanje prava svojine na stanu, naznaĉene površine.

Pozivajući se na odredbe Zakona o obligacionim odnosima kojima je

propisano da predmet ugovorne obaveze mora biti odreĊen ili bar odredljiv, i da je

ugovorna obaveza odrediva ako ugovor sadrţi podatke pomoću kojih se moţe

odrediti šta je predmet ugovorne obaveze, prvostepeni sud je odbio tuţbeni zahtjev

nalazeći da aneksom ugovora nije bliţe odreĊen predmet ugovora, da je zbog toga

navedena ugovorna obaveza - predaja stana u svojinu, neizvršiva i da ĉl.3. aneksa

ugovora ne moţe da proizvede pravno dejstvo, odnosno stvori obavezu na strani

tuţenog i pravo na strani tuţioca. Drugostepeni sud je prihatio stanovište

prvostepenog suda, odbio kao neosnovanu ţalbu tuţioca i potvrdio prvostepenu

presudu.

Sa ovakvim stavom i zakljuĉkom niţestepenih sudova u potpunosti je

saglasan i ovaj sud, prihvata sve date razloge i na iste revidenta upućuje.

Bez osnova se revizijom spori pravilnost izloţenog stava niţestepenih sudova

navodima da su elementi odreĊenosti i odredivosti ugovorne obaveze u konkretnom

sluĉaju ispunjeni jer je Ugovor o kupoprodaji stana koji su zakljuĉili tuţilac i V. R.,

a koji je navodno "kreirao" tuţeni, odreĊeno da se radi o stanu br.31, površine 41

m2, u potkrovlju objekta broj 1 na tak.parceli 797, upisane u LN br.1826 KO Budva,

i da je kupoprodajna cijena 73.800 DM. Naime, tuţeni nije ugovorna strana u

navedenom ugovoru o kupoprodaji stana i stoga ga odredbe istoga ne obavezuju."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 652/12 od 25.09.2012. godine)

43

NEDOPUŠTEN OSNOV KOD UGOVORA O POKLONU

(Ĉlan 51 ZOO)

Iskorišćeno zdravstveno stanje poklonodavca da se izdejstvuje poklon

placa veće površine od one za koju je postojala namjera i volja poklonodavca,

čini osnov nedopuštenim.

Iz obrazloţenja:

"Prvostepeni sud je usvojio tuţbeni zahtjev i utvrdio ništavost ugovora o

poklonu. Ovo zato što je zakljuĉen sa tuţiljom - osobom koja nije bila sposobna da

shvati znaĉaj svojih djela i da upravlja postupcima, tj. nesposobna da izrazi svoju

volju, pa je Ugovor nemoralan i protivan prinudnim propisima jer kod tuţilje nije

postojala volja za zakljuĉenjem ovakvog ugovora.

Drugostepeni sud je preinaĉio prvostepenu presudu i odbio tuţbeni zahtjev u

dijelu za površinu od 600 m2 dok je potvrdio prvostepenu presudu i utvrdio

ništavost ugovora za površinu od 5.803 m2. U razlozima navodi da je tuţilja imala

volju da pokloni prvotuţenom 600 m2 od predmetne parcele i u tom dijelu ugovora

postoji volja i dopušten osnov, dok za preostali dio u svemu prihvata razloge

prvostepenog suda.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tuţilja zakljuĉila ugovor o poklonu sa

tuţenima dana 29.07.2003. godine i isti su ovjerili kod Osnovnog suda u Herceg

Novom. Predmet ugovora je zemljište oznaĉeno kao kat. parcela 419 iz LN.br.134,

površine 6403 m2. Prvotuţeni je sestrić pok. muţa tuţilje, a drugotuţeni nije u

srodniĉkom odnosu sa tuţiljom. Sada su nekretnine, koje su bile predmet poklona

upisane u LN br.241 KO Ratiševina.

U postupku je utvrdjeno, putem vještaka medicinske struke, da je tuţilja u

vrijeme zakljuĉenja predmetnog ugovora imala "neki" stepen umanjenja sposobnosti

rasudjivanja, koji se ogleda u sugestibilnosti, naivnosti, nekritiĉnosti i nemogućnosti

diferencijacije bitnog od nebitnog. Zbog nemanja medicinske dokumentacije vještak

je imao u vidu prirodu bolesti i tok bolesti te godine tuţilje u vrijeme zakljuĉenja

ugovora. Dalje se izjasnio da nesposobnost "vrlo vjerovatno datira od vremana 1990.

godine". Sada se radi o osobi koja ne moţe da shvati znaĉaj svojih djela i trajno je

nesposobna da iskaţe svoju volju, pa je rješenjem Osnovnog suda Herceg Novi

Rs.br.6/09 od 05.05.2009. godine lišena poslovne sposobnosti i postavljen joj

staralac od strane JU Centra za socijalni rad rješenjem br.06-4/2009-2093 od

09.10.2009. godine.

Iz dokaza provedenih u postupku, kazivanja kćerke tuţilje, da se zakljuĉiti da

je tuţilja imala namjeru da ispuni obećanje svog pok. muţa i prvotuţenom pokloni

plac u površini od 600 m2 i u tom dijelu poklona postojala je volja tuţilje i namjera.

Za preostalu površinu preko navedenh 600 m2, nije postojala volja ni namjera za

zakljuĉenje ugovora i takav ugovor je ništav jer ne postoji osnov, odnosno on je

nedopušten.

44

Svaka ugovorna obaveza mora imati dopušten osnov (ĉl.51 ZOO).

Osnov ugovorne obaveze, kauza, prestavlja jedan od bitnih uslova za nastanak

punovaţnog ugovora. Kod ugovora o poklonu kauza se sastoji u namjeri da se

poklon uĉini. Osnov se "izvlaĉi" iz onoga što su stranke ţeljele da postignu

zakljuĉenjem ugovora. Kod dobročinih, jednostrano obaveznih ugovora, kao što

je konkretni ugovor u pitanju, osnov je namjera poklonodavca.

Rezultat dokaznog postupka ukazuje na postojanje namjere za poklon 600 m2

placa i to prvotuţenom, dok nije bilo namjere na strani poklonodavca da se uĉini

poklon u površini od još 5.803 m2 prvo i drugotuţenom. Ovakva obaveza tuţilje za

površinu preko 600 m2 nema osnova, odnosno nedopuštena je, pa je u pitanju

ništavi ugovor za naprijed navedeno. Osnov je nedopušten kada je protivan

prinudnim propisima ili moralu (ĉl.51 ZOO). Oĉigledno iskorišćeno zdravstveno

stanje tuţilje, kao poklonodavca, da se izdejstvuje poklon placa veće površine od

one za koju je postojala namjera i volja poklonodavca, ĉini osnov nedopuštenim za

dio poklona u površini placa od 5.803 m2. Na strani tuţilje nije bilo volje za

zakljuĉenje ugovora za površinu od 5.803 m2, niti namjere - animus donandi, da

uĉini poklon tuţenima za navedenu površinu placa, pa se smatra da nije ugovor ni

nastao za navedeni dio i ne moţe proizvoditi pravno dejstvo."


45

JEDNOSTRANA IZJAVA O OPOZIVU POKLONA

Jednostrana izjava o opozivu poklona od 1992. godine nema nikakvo

pravno dejstvo jer prema pravnim pravilima gradjanskog prava poklon se nije

mogao opozvati jednostranom izjavom, već zahtjevom sudu i to u rokovima

propisanim tim pravilima.

Iz obrazloţenja:

"Prema sadrţini spisa predmeta, prvostepeni sud je utvrdio da je rješenje

Sreskog suda u Kolašinu O. br. 14/56 od 03.05.1956. godine tuţilja oglašena za

naslednika na 1/8 zaostavštine svog oca poĉ. D. R. Medju strankama nije bilo sporno

da je tuţilja udio koji je naslijedila iza smrti svog oca poklonila tuţenom i ovlastila

ga da izvrši sve obaveze oko diobe imovine koju mu je poklonila. Tuţilja u

Generalnom konzulatu SFRJ u Minhenu ovjerila izjavu od 12.05.1992. godine da

zbog nezahvalnosti poklonoprimca povlaĉi ugovor o poklonu. Nadalje je utvrdjeno

da je rješenjem Osnovnog suda u Kolašinu R. br. 70/91 od 21.08.1992. godine

izvršena fiziĉka dioba izmedju D. M., D. V. i D. M. i tim rješenjem je odredjeno

koje nepokretnosti pripadaju ovim licima. U tom postupku nakon što je utvrdjeno da

je tuţilja svoj udio poklonila tuţenom predlagaĉ je ispravio predlog za diobu na

roĉištu od 06.11.1991. godine utoliko što je kao protivnik predlagaĉa oznaĉen tuţeni

iz ovog spora, koji je ovlastio svog oca V. da ga zastupa u postupku diobe, te je tako

udio koji mu je poklonila tuţilja pripojen dijelu njegovog oca V.

Imajući u vidu navedene ĉinjenice niţestepeni sudovi su pravilno primijenili

materijalno pravo kada su odluĉili na izloţeni naĉin. Naime, prema pravnim

pravilima gradjanskog prava koja se u ovom sluĉaju imaju primijeniti, uĉinjeni

poklon moţe se opozvati ako poklonoprimac svojim ponašanjem prema

poklonodavcu pokaţe veliku neblagodarnost. Ali poklon se prema tim pravilima nije

mogao opozvati jednostranom izjavom, već zahtjevom sudu i to u rokovima

propisanim tim pravilima. Stoga, jednostrana izjava tuţilje o opozivu poklona od

12.05.1992. godine nema nikakvo pravno dejstvo."


46

OBIM OVLAŠĆENJA PUNOMOĆNIKA

I NIŠTAVOST UGOVORA

(Ĉlan 91 u vezi sa ĉl. 103 ZOO)

Ništav je ugovor o poklonu, ako je prilikom ovjere ugovora poklonodavca

zastupao punomoćnik koji nije imao valjano punomoćje.

Iz obrazloţenja:

"Pravilno zakljuĉuju niţestepeni sudovi da je ništav i da ne proizvodi dejstvo

ugovor o poklonu Ov.br.5723/2000 od 16.05.2000. godine zakljuĉen izmedju tuţene

i njenog oca ĉije su nekretnine bile predmet ugovora. Iz spisa naime proizilazi da je

prilikom ovjere ugovora poklonodavca zastupao punomoćnika M. M., advokat iz B.,

koji nije posjedovao valjano punomoćje da u njegovo ime moţe zakljuĉiti predmetni

ugovor. Prema odredbi ĉl.91 Zakona o obligacionim odnosima punomoćnik moţe

preduzimati samo one pravne poslove za ĉije je preduzimanje ovlašćen. Punomoćje

koje je prilikom ovjere ugovora poklonodavac izdao advokatu M., imalo bi karakter

opšteg (generalnog) punomoćja, koje u sebi nije sadrţalo ovlašćenje da punomoćnik

M. sporne nekretnine moţe otudjiti spornim ugovorom o poklonu. Da bi odgovor

bio valjan bilo je nuţno postojanje posebnog (specijalnog) punomoćja, kojim se

advokat M. ovlašćuje na preduzimanje ovakve radnje, odnosno da u ime

poklonodavca moţe zakljuĉiti i ovjeriti ugovor o poklonu kojim sporne nekretnine

prelaze u svojinu tuţene.

U nedostatku takvog punomoćja ugovor o poklonu ne proizvodi pravno

dejstvo, radi ĉega su niţestepeni sudovi pravilno utvrdili da je isti ništav."


47

POSLOVNO PUNOMOĆJE

(Ĉlan 91 stav 2 ZOO)

Poslovni punomoćnik ne moţe otudjiti ili opteretiti nepokretnosti ako nije

dobio posebno punomoćje za svaki takav posao.

Iz obrazloţenja:

"Prema stanju u spisima predmeta, tuţilac je sa tuţenim dana

24.12.2008.godine, zakljuĉio ugovor o kontinuiranoj hipoteci, i to tuţilac kao

hipotekarni duţnik a tuţena kao hipotekarni povjerilac. Kao hipotekarni duţnici

oznaĉeni su i privatna lica D. D. i D. N. Tim ugovorom tuţilac, kao hipotekarni

duţnik garantovao je svojom imovinom, nepokretnostima oznaĉenim kao kat. parc.

383 i 384, ln.br.894 KO Petrovac, a u odnosu za dug preduzeća "B. m." DOO B.,

shodno ugovoru o dugoroĉnom kreditu. Nije sporno da je ĉl.3 taĉ.1 predmetnog

Ugovora o hipoteci predvidjeno da se u cilju obezbjedjenja potraţivanja

hipotekarnog povjerioca prema duţniku, hipoteka upiše na teret cjelokupnih

oznaĉenih nepokretnosti.

Medju strankama je sporno da li je lice koje je potpisalo predmetni ugovor

imalo za to potrebno ovlašćenje.

Punomoćje koje se nalazi u spisima predmeta, a na osnovu kojeg je predmetni

ugovor potpisan, predstavlja opšte punomoćje na osnovu kojeg se mogu preduzimati

poslovi koji ulaze u okvir redovnog poslovanja (ĉl.87 taĉ.1 i 2 ZOO), a zakljuĉenje

predmetnog ugovora prevazilazi poslove redovnog upravljanja i za njegovo

sklapanje je, u smislu odredbe ĉl.91 ZOO, potrebno postojanje posebnog,

specijalnog punomoćja, i to u pismenoj formi. Ovlašćeno lice za zastupanje tuţioca,

M. Z., nije imao posebno punomoćje, a vlastodavac nije naknadno odobrio

zakljuĉenje predmetnog ugovora, što je M. Z., saslušan u svojstvu svjedoka,

posvjedoĉio, smatrajući da je izdato punomoćje bilo dovoljno za sklapanje

predmetnog ugovora.

Drugostepeni sud je došao do zakljuĉka da, i kod ĉinjenice da M. Z. nije imao

posebno ovlašćenje za zakljuĉenje predmetnog ugovora o hipoteci, u skladu sa

stavom 2 ĉlana 91 ZOO, odnosno da postupanje zastupnika tuţioca mimo ovlašćenja

datog u punomoćju, ne daje ovlašćenje tuţiocu da traţi ništavost takvog ugovora, u

ovom sluĉaju djelimiĉnu ništavost odredbe ĉl.3, jer je uzrok ništavosti navedenog

ugovora u radnjama ovlašćenog punomoćnika tuţioca, pa se tuţilac zbog

nedostataka prilikom zakljuĉenja predmetnog ugovora o hipoteci, koje je sam

skrivio, ne moţe pozivati na ništavost, u smislu odredbe ĉl.101 taĉ.2 ZOO.

Ovaj sud nalazi da je neprihvatljiv pravni zakljuĉak drugostepenog suda. Ovo

zbog toga, što M. Z. nije imao posebnu punomoć za potpisivanje predmetnog

ugovora, u skladu sa stavom 2 ĉlana 91 ZOO, kojim se odredjuje da poslovni

punomoćnik ne moţe otudjiti ili opteretiti nepokretnosti ako nije dobio posebno

punomoćje za svaki takav posao, pa na strani tuţioca ne postoji krivica za to što je u

48

njegovo ime ugovor potpisalo lice koje nije imalo neophodna ovlašćenja, tako da

osporeni ugovor ne moţe prouzrokovati nikakve pravne posljedice u odnosu na

tuţioca, te nema mjesta primjeni odredaba ĉl.101 ZOO.

Stoga je odredba ĉl.3 Ugovora o kontinuiranoj hipoteci u oznaĉenom dijelu

ništava i ne proizvodi pravno dejstvo."


49

DUGOROĈNI ZAKUP NEPOKRETNOSTI

PUTEM PRIKUPLJANJA PONUDA

I NIŠTAVOST UGOVORA O ZAKUPU

(Ĉlan 101 u vezi sa ĉl. 595 i 637 ZOO)

Ugovor o zakupu nepokretnosti zaključen sa pravnim licem koje nije

učestvovalo u postupku javnog nadmetanja je ništav.

Iz obrazloţenja:

"UtvrĊeno je da je tuţena Opština provela postupak davanja u dugoroĉni

zakup navedene nepokretnosti putem prikupljanja ponuda, da je na raspisani javni

oglas prispjela samo jedna ponuda - P. "A." DOO B. Na osnovu provedenog

postupka, ugovor o zakupu naznaĉenih parcela zakljuĉen je sa DOO "A." iz K,

pravnim licem koje nije ni uĉestvovalo u postupku nadmetanja. U postupku je

uĉestvovalo preduzeće DOO "A." B., a to što je ovo preduzeće osnivaĉ Preduzeća

DOO "A." - K., sa kojim je zakljuĉen predmetni ugovor, bez znaĉaja je jer se radi o

dva razliĉita pravna lica. Stoga, samo ova ĉinjenica, da je predmetni ugovor

zakljuĉen sa pravnim licem koje nije ni uĉestvovalo u postupku javnog nadmetanja,

dovoljan je razlog ništavosti predmetnog ugovora."


50

LEGITIMACIJA U SPORU ZA PONIŠTAJ UGOVORA

(Ĉlan 110 ZOO)

U sporu radi poništaja ugovora legitimisane strane mogu biti samo

ugovarači.

Iz obrazloţenja:

"Pravilno je odluĉio prvostepeni sud kada je odbio kao neosnovan tuţbeni

zahtjev zbog nedostatka legitimacije na strani tuţenih. Ovo iz razloga što u sporu

radi poništaja ugovora legitimisane strane mogu biti samo ugovaraĉi, a ugovor ĉiji

se poništaj u konkretnom sluĉaju traţi zakljuĉen je izmedju tuţioca i "H. a. - a. b."

AD P., koja banka nije obuhvaćena predmetnom tuţbom. Inaĉe, o svemu tome

pravilno se izjasnio prvostepeni sud u svojoj presudi, koje rezonovanje je pravilno

prihvatio i drugostepeni sud prilikom odluĉivanja o ţalbi tuţioca, te je pravilno

ţalbu odbio, a prvostepenu presudu potvrdio. Date razloge niţestepenih presuda u

svemu prihvata i ovaj sud i na iste upućuje revidenta.

Ovaj sud je cijenio sve navode revizije, ali kod prethodno navedenog je našao

da su isti bez uticaja na zakonitost odluka niţestepenih sudova. Posebno su cijenjeni

navodi revizije kojima se ukazuje da je predmetni iznos kredita primio drugotuţeni,

preko prvotuţenog kao direktora "H. a. - a. b.", Ekspozitura B. P., što bi moglo biti

relevantno da je neki drugi spor izmedju stranaka u pitanju, ali su bez uticaja na

ishod spora po tuţbi za poništaj ugovora, kakva je predmetna."


51

RASKID UGOVORA ZBOG NEISPUNJENJA

(Ĉl. 124 - 126 ZOO)

Ugovor se raskida po samom zakonu i kad ispunjenje obaveze u

odredjenom roku nije bitan sastojak ugovora, ako duţnik ne ispuni obavezu u

naknadnom roku.

***

Kada je ugovor raskinut po zakonu zahtjevom treba traţiti utvrdjenje da

je predmetni ugovor raskinut, a ne raskid ugovora.

Iz obrazloţenja:

"Predmetnim tuţbenim zahtjevom traţi se raskid ugovora o kupoprodaji stana,

bliţe opisan izrekom prvostepene presude, zbog neispunjenja ugovorne obaveze -

isplate kupoprodajne cijene od strane kupca (prvotuţenog), te utvrdjenje prava

svojine na predmetnom stanu i predaja istog u posjed.

Polazeći od utvrdjenja da je prvotuţeni ušao u posjed stana, a imajući u vidu

nalog ovog suda iz ukidne odluke Rev. br. 487/09 od 16.06.2009. godine da se

razjasne ĉinjenice vezano za isplatu kupoprodajne cijene, te ukazivanje u istoj na

nepravilnost suoĉenja stranaka, kao i da na tuţenom stoji teret dokaza tvrdnje da je

isplatio kupoprodajnu cijenu, prvostepeni sud je ponovo izvršio suoĉenje prvotuţilje

i prvotuţenog, te na predlog prvotuţenog saslušao svjedoka M. Lj. i poklanjajući

vjeru iskazu prvotuţenog odbio tuţbeni zahtjev uz zakljuĉak da je prvotuţeni

dokazao da je isplatio kupoprodajnu cijenu za predmetni stan.

Drugostepeni sud je u cjelosti prihvatio pravno stanovište prvostepenog suda.

Medjutim, razlozi na kojima niţestepeni sudovi temelje svoje odluke su

nejasni i nepotpuni, što predstavlja smetnju za ispitivanje istih, ĉime je poĉinjena

bitna povreda odredaba parniĉnog postupka iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 15 ZPP.

Naime, iskaz stranaka ne moţe biti oslonac za zakljuĉak suda u pogledu

isplate kupoprodajne cijene, kao što to ne moţe biti ni iskaz svjedoka koji nije

prisustvovao isplati iste. Isplata kupoprodajne cijene, ukoliko u ugovoru nije

navedeno da je ista plaćena, kao u konkretnom sluĉaju, dokazuje se pisanom

potvrdom.

Osim toga, tuţioci su opredijelili svoj zahtjev kao zahtjev za raskid

predmetnog ugovora o kupoprodaji zbog neispunjenja ugovorne obaveze, koji

zahtjev je nepravilno postavljen. Naime, odredbom ĉlana 124 ZOO propisano je da u

dvostranim ugovorima kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana moţe,

ako nije što drugo odredjeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili, pod uslovima

predvidjenim u idućim ĉlanovima raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid

ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom sluĉaju ima pravo na naknadu

štete. Odredbom ĉl. 126 istog zakona propisano da kad ispunjenje obaveze u

52

odredjenom roku nije bitni sastojak ugovora (kao u konkretnom sluĉaju) duţnik

zadrţava pravo da i posle isteka roka ispuni svoju obavezu, a povjerilac da zahtijeva

njeno ispunjenje, ali ako povjerilac ţeli raskinuti ugovor mora ostaviti duţniku

primjeren naknadni rok za ispunjenje. Ako duţnik ne ispuni obavezu u naknadnom

roku, nastupaju iste posledice kao i u sluĉaju kada je rok bitni sastojak ugovora,

odnosno ugovor se raskida po samom zakonu (ĉl. 125 ZOO). Rok od zakljuĉenja

predmetnog ugovora (1997. godine) do podnošenja tuţbe (2000. godine) je svakako

primjeren rok, a i ponašanje prvotuţenog tokom postupka ne ukazuje da isti ima

namjeru da ispuni svoju obavezu. Dakle, predmetni ugovor je raskinut po samom

zakonu (ĉl. 125 ZOO), te je zahtjevom trebalo traţiti utvrdjenje da je predmetni

ugovor raskinut.

Sa iznijetih razloga niţestepene presude je valjalo ukinuti i predmet vratiti

prvostepenom sudu na ponovno sudjenje."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 893/12 od 13.11.2012. godine)

53

NEPOSTOJANJE RAZLOGA

ZA RASKID UGOVORA O KUPOPRODAJI

(Ĉl. 124 i 132 ZOO)

Eventualna odgovornost zbog nedostataka u gradjenju ne bi mogla

predstavljati razlog za raskid ugovora o kupoprodaji.

Iz obrazloţenja:

"Drugostepeni sud je pravilno zakljuĉio da se nijesu stekli uslovi za raskid

ugovora o kupoprodaji. Jer, pravilno zakljuĉuje drugostepeni sud da je prethodnik

tuţenih u cjelosti izvršio obavezu u pogledu isplate kupoprodajne cijene, a tuţilac

predao nepokretnost u drţavinu kupcu. Naime, dio kupoprodajne cijene je

kompenziran sa dugovanjem tuţioca za izvedene radove, a preostali dio je

predstavljala naknada za radove koji su ugovoreni aneksom. TakoĊe pravilno

zakljuĉuje drugostepeni sud da tuţilac nije obavijestio prethodnika tuţenog o

nedostacima, niti zahtijevao otklanjanje istih, već je ustao sa tuţbom godinu i osam

mjeseci nakon useljenja u kuću.

Slijedom iznijetog, drugostepeni sud je pravilno primijenjeno materijalno

pravo koje reguliše pitanje raskida ugovora, zakljuĉujući da je ugovor o kupoprodaji

ispunjen u cjelosti i ne moţe se traţiti raskid ugovora i povraćaj datog, shodno

odredbi ĉl.124. i ĉl.132. ZOO, zbog ĉega je neosnovan tuţbeni zahtjev koji je

postavljen u ovom sporu. Pri tom, valja ukazati da je tuţilac kupcu priznao pravo

svojine na kupljenoj nepokretnosti u posebnoj parnici koja je voĊena meĊu

strankama (P.br.11783/02 od 20.06.2002. godine), a ovaj sud nalazi da eventualna

odgovornost zbog nedostataka u graĊenju pravnog prethodnika tuţenih ne bi mogla

predstavljati razlog za raskid ugovora o kupoprodaji, kako se to bez osnova ukazuje

u izjavljenoj reviziji."


54

USLOVI ZA RASKID UGOVORA ZBOG

PROMIJENJENIH OKOLNOSTI

(Ĉlan 128 ZOO)

Okolnosti koje su nastale voljom ugovarača ne predstavljaju

promijenjene okolnosti u smislu člana 128 ZOO zbog kojih bi se mogao traţiti

raskid ugovora.

Iz obrazloţenja:

"Raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti u smislu ĉlana 128 ZOO, moţe

se zahtijevati pod uslovima da su nastupile okolnosti koje se u momentu zakljuĉenja

ugovora nijesu mogle predvidjeti usljed kojih je za jednu stranu ispunjenje obaveze

postalo pretjerano oteţano ili bi joj takvo ispunjenje obaveze nanijelo pretjerano

veliki gubitak. Te okolnosti moraju biti objektivne prirode, tj. da one nijesu nastale

kao posledica volje ugovaraĉa. Ovakvim okolnostima smatraju se naroĉito suša,

poplava, zemljotres, mjere drţavnih organa, ekonomske pojave i sliĉno.

Stoga, ĉinjenica da je treće lice sa kojim je otac tuţioca, prema tvrdnjama iz

tuţbe, zakljuĉio usmeni ugovor o prodaji nepokretnosti, na kojoj je radi

obezbjedjenja duga bila zasnovana hipoteka u korist tuţenog, obavijestio tuţioca da

odustaje od zakljuĉenja ugovora o prodaji kuće, ne predstavlja okolnost koju ima u

vidu navedena zakonska odredba. To moţe biti osnov da se od tog lica zahtijeva

naknada štete, a rizik pravnih poslova koje je tuţilac preduzeo sa trećim licima, ne

utiĉe na medjusobne odnose strana ugovornica, niti se taj rizik moţe prevaliti na

drugog ugovaraĉa kao razlog za raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti. Osim

toga, motiv zbog koga je zakljuĉen ugovor o kreditu (prema tvrdnji iz tuţbe da se

iznos kredita uraĉuna u cijenu nepokretnosti iz ugovora o prodaji), u smislu ĉl. 48

stav 1 ZOO nije od znaĉaja za sudbinu ugovora."


55

POSLJEDICA RASKIDA UGOVORA O KREDITU

(Ĉlan 127 stav 2 ZOO u vezi sa ĉl. 132 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju)

Davalac kredita ima pravo da zahtijeva vraćanje datog ako korisnik

kredita nije ispunio svoju obavezu.

***

To što administrativna zabrana ima dejstvo rješenja o izvršenju nije

smetnja da se u parničnom postupku zahtijeva vraćanje kredita, a odredba o

administrativnoj zabrani daje dejstvo rješenja o izvršenju samo u pogledu

redosljeda namirenja i odgovornosti poslodavca za propuštenu obustavu i

isplatu dospjelih obroka.

Iz obrazloţenja:

"Bez osnova su i navodi revizije kojima se ukazuje na nedostatak pravnog

interesa za tuţbu. Tuţilac ima pravni interes da se utvrdi da je ugovor raskinut, jer

od toga zavisi odluka o tome da li tuţilac ima pravo da zahtijeva vraćanje

cjelokupnog iznosa kredita kao posledice raskida ugovora. Isto tako, bez osnova su

navodi revizije da ne mogu paralelno teći dva postupka zbog toga što je aktivirana

administrativna zabrana na liĉnim primanjima ţiranata. To što prema odredbi ĉlana

132 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju administrativna zabrana ima dejstvo rješenja

o izvršenju nije smetnja da se u parniĉnom postupku zahtijeva vraćanje kredita, a

ova odredba administrativnoj zabrani daje dejstvo rješenja o izvršenju samo u

pogledu redosljeda namirenja i odgovornosti poslodavca za propuštenu obustavu i

isplatu dospjelih obroka, u smislu ĉl. 131 istog zakona.

Ne postoji ni revizijski razlog pogrešna primjena materijalnog prava.

Prvostepeni sud je utvrdio da je prvotuţenom tuţilac odobrio kredit u iznosu

od 15.000 € ugovorom o kreditu od 20.05.2008. godine, sa rokom otplate 60 mjeseci

poĉev od 20.06.2008. godine. Ostali tuţeni su ţiranti koji su se obavezali da ukoliko

korisnik kredita ne izvršava svoju obavezu, odnosno ne izvrši uplatu mjeseĉne rate u

ugovoreno vrijeme, da će kao solidarni duţnici izmiriti kredit iz svojih sredstava.

Ugovorom je odredjeno da u sluĉaju da korisnik kredita ne izvrši plaćanje na

vrijeme, banka će pristupiti naplati kredita iz sredstava obezbjedjenja prije roka

dospjelosti. Kako prvotuţeni nije izvršavao obaveze po ugovoru o kreditu, to je

tuţilac 22.08.2011. godine izjavio da raskida ugovor.

Kod ovakvog stanja stvari niţestepeni sudovi su pravilno primijenili

materijalno pravo kada su odluĉili na izloţeni naĉin. I po nalaţenju ovog suda

tuţilac je imao pravo na raskid ugovora zbog neispunjenja i da kao posledicu raskida

zahtijeva vraćanje datog u skladu sa ĉlanom 127 stav 2 ZOO.

Bez ikakvog znaĉaja za drugaĉije odluĉivanje su navodi revizije da

niţestepeni sudovi na osnovu dokaza u spisima nijesu mogli zakljuĉiti da je

56

prvotuţeni primio obavještenje o raskidu ugovora. Ovo zbog toga što ta ĉinjenica

nije od bitnog znaĉaja na pravo tuţioca da izjavi da raskida ugovor budući da

prvotuţeni svoju obavezu nije ispunio onako kako ona glasi.


57

DOCNJA U PREDAJI STANA

I PRAVO NA NAKNADU ŠTETE

Kupcu ne pripada pravo na naknadu štete zbog docnje u predaji stana

ako ugovorom nije bila predvidjena ugovorna kazna ili penali za slučaj

kašnjenja u ispunjenju obaveze, niti je bilo riječi o posljedicama neispunjenja

ugovorne obaveze u predvidjenom roku.

Iz obrazloţenja:

"Nesporno je da je izmedju stranaka dana 21.03.2003. godine zakljuĉen

ugovor o kupoprodaji stana, ovjeren pred Osnovnim sudom u Herceg Novom Posl.

br. Ov. I -1168/03. Nije sporno da je tuţilja na dan ovjere ugovora isplatila u cjelosti

ugovorenu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 25.000 €. Takodje nije sporno da je

tuţilji stan predat u posjed godinu dana po proteku roka predvidjenog ugovorom,

kao i da za objekat u kojem se stan nalazi nije izdata gradjevinska dozvola. Iz

rješenja Uprave za nekretnine PJ Herceg Novi, br. 954-109-Up/I-1745/1-2011 od

24.06.2011. godine utvrdjuje se da je tuţilja na osnovu pravosnaţne presude

Osnovnog suda u Herceg Novom P. br. 194/10 od 28.03.2011. godine upisana kod

Uprave za nekretnine PJ Herceg Novi, kao vlasnik predmetnog stana.

Polazeći od ĉinjeniĉnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje s razlogom

prihvata i drugostepeni sud, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno

pravo kada su tuţbeni zahtjev odbili kao neosnovan.

Pravilan je zakljuĉak niţestepenih sudova da tuţilji ne pripada pravo na

naknadu štete zbog docnje u primopredaji stana na naĉin kako je to traţeno

predmetnim zahtjevom. Ovo sa razloga što predmetnim ugovorom nije bila

predvidjena ugovorna kazna ili penali za sluĉaj kašnjenja u ispunjenju obaveze, niti

je bilo rijeĉi o posledicama neispunjenja ugovorne obaveze u predvidjenom roku,

kako to proizilazi iz iskaza supruga tuţilje datog na raspravi od 23.04.2010. godine.

Osim toga, obraĉunavanje kamate na kamatu je nedopušteno i protivno odredbama

Zakona o obligacionim odnosima. Pozivanje tuţilje u reviziji da se tuţeni

kašnjenjem u ispunjenju obaveze neosnovano obogatio je bez znaĉaja, jer tuţilja u

tuţbi i tokom postupka taj osnov nije isticala."


58

SMANJENJE TRŢIŠNE VRIJEDNOSTI NEPOKRETNOSTI

I PRAVO NA NAKNADU

(Ĉl. 154, 155 i 189 ZOO)

Ukoliko je smanjenje trţišne vrijednosti nepokretnosti zbog izgradnje

dalekovoda nastalo prije nego što je tuţilja postala vlasnik nepokretnosti ne

postoji osnov da se tuţilji dosudi naknada štete po tom osnovu.

Iz obrazloţenja:

"U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrdjeno je da je

tuţeni u period od 1977. - 1978. godine, po prethodno dobijenoj dozvoli nadleţnog

organa u skladu sa tada vaţećim zakonom, preko kat. parcela 4440/1 i 444/2 ukupne

površine 3.025 m2 upisanih u posjedovnom listu br.974 KO Ozrinići na ime tuţilje,

postavio visoko naponsku mreţu a na parceli 4440/1 stub 33 dalekovoda 2 x 110

KW te da koridor dalekovoda Perućica - Nikšić, zahvata sporno zemljište u površini

od 1658 m2. Nadalje je utvrdjeno da je tuţilja stekla svojinu na predmetnim

nekretninama zakljuĉenjem pismenog ugovora o kupoprodaji sa prethodnim

vlasnikom M. P., koji ugovor je ovjeren od strane Osnovnog suda u Nikšiću pod

Ov.br.8361/08 dana 20.06.2008. godine.

Na temelju ovako utvrdjenih ĉinjenica niţestepeni sudovi su pravilno

primjenili materijalno pravo kada su postavljeni tuţbeni zahtjev odbili kao

neosnovan. Ovo iz razloga što je tuţeni prije 35 godina sagradio objekte visokog

napona i iznad imovine tuţilje postavio visoko naponsku mreţu, a tuţilja je bez

obzira na postojanje dalekovoda zakljuĉila ugovor o kupoprodaji 2008. godine,

nakon ĉega je imovinu prevela na sebe. Kod ĉinjenice da je tuţilja u vrijeme sticanja

svojine na predmtnom zemljištu znala da postoje okolnosti koje ograniĉavaju njena

svojinska ovlašćenja, to smanjenje trţišne vrijednosti nepokretnosti zbog izgradnje

dalekovoda nije nastalo nakon što je tuţilja postala njen vlasnik, pa ne postoji osnov

da se tuţilji dosudi traţena naknada štete. Neosnovano je i potraţivanje po osnovu

izmakle koristi, jer tuţilja nije dokazala da je nepokretnost koristila u

poljoprivredne svrhe, već je istakla da isto zadnjih godina nije obradjivala zbog

namjere da gradi kuću, tako da nije dokazala izvjesnost izgubljene dobiti.

Navodi revizije da u konkretnom sluĉaju nije donijeto rješenje o

eksproprijaciji, već je izgradnjom dalekovoda izvršena faktiĉka eksproprijacija a

naknada nije odrednena ili isplaćena, su bez znaĉaja za drugaĉije presudjenje."


59

POTPUNA NAKNADA ŠTETE

ZBOG NEIZVRŠENJA UGOVORA O ZASTUPANJU

(Ĉlan 17 stav 1, ĉl. 92 i 262 st. 1 i 2 i ĉl. 263 ZOO)

Zbog neispunjenja ugovorne obaveze iz ugovora o zastupanju

punomoćniku pripada pravo na naknadu potpune štete.

***

Otkazivanje punomoćja odmah po pravosnaţnosti presude, kojom je

okončan spor u korist tuţenih nesumnjivo ukazuje na njihovu namjeru da

osujete pravo punomoćnika da naplati ugovorenu naknadu na način kako su se

obavezali ugovoroM o zastupanju.

Iz obrazloţenja:

"Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu, u

smislu odredbe ĉlana 401 ZPP, pa je našao da je revizija osnovana.

Iz stanja u spisima predmeta utvrdjuje se da je tuţilja zastupala tuţene u sporu

kojeg su vodili, kao tuţioci, kod Osnovnog suda u Herceg Novom pod br. P. 43/93,

odnosno P. br. 81/95, protiv M. P., radi povraćaja - predaje eksproprisane

nepokretnosti u Herceg Novom. Tuţilja je zastupala tuţene na osnovu pojedinaĉnih,

a kod suda ovjerenih, punomoćja od 23.12.1996. godine, 06.01.1997. godine i

08.01.1997. godine i zakljuĉenih pojedinaĉnih ugovora sa svim tuţenim od

12.12.1996. godine. Navedenim ugovorima bliţe je odredjeno da tuţilja zastupa

tuţene u predmetu Osnovnog suda u Herceg Novom P. br. 81/95 i u predmetu

otudjenja njihovog suvlasniĉkog dijela na prizemlju stojne kuće na ĉest. zem. 203

KO Herceg Novi. Istim ugovorom odredjeno je da se nagrada za rad u navedenim

poslovima ugovara u procentu od 20% od vrijednosti suvlasniĉkog dijela koji u

prizemlju zgrade pripada svim suvlasnicima (ovdje tuţenim), a da će tuţilja kao

punomoćnik iznos nagrade naplatiti iz kupoprodajne cijene, odnosno suvlasniĉkog

dijela, po završenom poslu. Iz izvedenih dokaza utvrdjeno je da je u navedenom

sporu Osnovni sud u Herceg Novom, svojom presudom P. br. 81/95 od 23.03.1998.

godine, odbio tuţbeni zahtjev za povraćaj eksproprisane nekretnine. Po ţalbi

tuţilaca, Viši sud u Podgorici svojom presudom Gţ. br. 1508/98 od 12.11.1999.

godine preinaĉio je navedenu prvostepenu presudu i usvojio postavljeni zahtjev

tuţilaca, a tuţenu obavezao da im nadoknadi troškove parniĉnog postupka u iznosu

od 10.706,08 dinara. Reviziju izjavljenu protiv navedene drugostepene presude

odbio je Vrhovni sud Crne Gore svojom presudom Rev. br. 137/00 od 23.10.2000.

godine. U kratkom periodu po donošenju pravosnaţne (drugostepene) odluke u

predmetu Osnovnog suda u Herceg Novom P. br. 81/95, tuţioci su izjavom od

10.01.2000. godine opozvali data punomoćja od 10.12.1996. godine, te posebnim

obaveštenjem od istog dana ukazali tuţilji da troškove iz parnice u kojoj su uspjeli,

60

a u kojoj ih je zastupala, tuţilja moţe naplatiti od tuţene iz tog spora, na osnovu

pravosnaţne presude, navodeći u istom da ne ţele otudjiti suvlasniĉke djelove

navedene nekretnine.

U toku postupka prvostepenog postupka utvrdjeno je i to da, pošto tuţeni

nijesu tuţilji platili troškove zastupanja iz navedene parnice, ista je podnijela tuţbu

Opštinskom sudu u Novom Sadu. Presudom Opštinskog suda u Novom Sadu Posl.

br. P. 2257/00 od 18.04.2002. godine obavezani su tuţeni da, na ime duga po osnovu

zastupanja pred Osnovnim sudom u Herceg Novom u predmetu P. br. 81/95, tuţilji

isplate iznos od 4.326,26 €, koja presuda je ukinuta od strane Okruţnog suda u

Novom Sadu rješenjem tog suda Gţ. br. 3630/12 od 04.12.2002. godine. U

ponovnom postupku tuţilja je preinaĉila tuţbeni zahtjev na naĉin što je traţila

isplatu ugovorene naknade, kao glavni zahtjev, a kao eventualne je postavila

zahtjeve: za isplatu naknade za pruţanje advokatskih usluga u visini Advokatske

tarife vaţeće u Crnoj Gori u periodu zakljuĉenja ugovora ili u kranjem za isplatu

revolazirovanog iznosa duga. Odluĉujući o postavljenim zahtjevima tuţilje,

Opštinski sud u Novom Sadu presudom Posl. br. P. 649/2003 od 24.09.2004. godine

usvojio je zahtjev za isplatu duga u revalorizovanom iznosu od 56.620,11 dinara, sa

zakonskom zateznom kamatom od 10.12.2003. godine, kao i troškove postupka, sa

zakonskom zateznom kamatom od dana presudjenja - 24.09.2004. godine, dok je

preostale zahtjeve odbio, kao neosnovane. Nakon toga, Okruţni sud u Novom Sadu,

po ţalbi tuţilje, svojom presudom Posl. br. Gţ. 75/2005 od 08.07.2005. godine

preinaĉio je prvostepenu presudu, te tuţene obavezao da tuţilji isplate naknadu u

ugovorenom procentu, što vrijednosno iznosi po 203.409,99 dinara, a sve sa

zakonskom zateznom kamatom od 24.09.2004. godine. Potom, tuţilja je kod

Osnovnog suda u Herceg Novom podnijela predlog za izvršenje navedene

pravosnaţne presude Okruţnog suda u Novom Sadu, u kojem postupku je naplatila

dosudjeni iznos potraţivanja. Medjutim, pošto je sprovedeno izvršenje, Vrhovni sud

Srbije svojom presudom Rev. br. 3044/05 od 17.05.2005. godine preinaĉio je

presudu Okruţnog suda u Novom Sadu Gţ. 75/2005 od 08.07.2005. godine na naĉin

što je ţalbu tuţenih odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U postupku

protivizvršenja tuţenim je vraćen prethodno isplaćeni iznos.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da tuţilja predmetnom tuţbom traţi potpunu

štetu koju je pretrpjela usled neizvršenja ugovora o zastupanju u predmetu

Osnovnog suda u Herceg Novom P. br. 81/95, kojeg je zakljuĉila sa tuţenim, a do

ĉije realizacije nije došlo neizvršenjem obaveze tuţenih.

Odluĉujući o postavljenom tuţbenom zahtjevu prvostepeni sud isti usvaja, te

svojom presudom dosudjuje tuţilji traţenu štetu, polazeći od odredaba ĉl.262 st.1 i 2

ZOO u vezi ĉl. 17 st.1 ZOO. Naime, prvostepeni sud cijeneći duţnosti i

odgovornosti ugovornih strana nalazi da tuţilja, kao povjerilac, ima ovlašćenje da od

tuţenih kao duţnika traţi naknadu štete koju je pretrpjela usled neispunjenja njihove

obaveze iz konkretnog obligacionog odnosa. Isti sud zakljuĉuje da je tuţilja u svemu

postupala savjesno, da se pridrţavala svih pravila zakonitog zastupanja, a da je

momentom prodaje predmetne nepokretnosti za tuţene nastala obaveza da isplate

ugovorenu naknadu za zastupanje u parnici P. br. 81/95. Prilikom odluĉivanja o

61

visini pripadajuće štete prvostepeni sud polazi od trţišne vrijednosti predmetne

nekretnine na dan presudjenja, primjenom odredbe ĉlana 189 stav 2 Zakona o

obligacionim odnosima. Odluĉujući po ţalbi tuţenih, izjavljenoj protiv prvostepene

presude, Viši sud u Podgorici pobijanom presudom preinaĉava presudu

prvostepenog suda tako što tuţbeni zahtjev odbija, polazeći od toga da je tuţilji

isplaćena sva pripadajuća naknada prema obavljenim radnjama zastupanja, a kako

nije zastupala tuţene u vrijeme zakljuĉenja ugovora o kupoprodaji predmetnog

objekta, smatra da joj ne pripada ni ugovorena naknada.

Po ocjeni ovog suda, neprihvatljivo je izloţeno rezonovanje drugostepenog

suda da tuţilji ne pripada pravo na traţenu štetu, a zbog pogrešnog pravnog pristupa

prvostepenog suda prilikom odluĉivanja o visini pripadajuće štete, relevantne

ĉinjenice u tom dijelu ostale su neutvrdjene, zbog ĉega obje niţestepene presude ne

mogu opstati.

Naime, otkazivanje punomoćja odmah po pravosnaţnosti presude, kojom je

okonĉan spor u korist tuţenih, po ocjeni ovog suda, nesumnjivo ukazuje na njihovu

namjeru da osujete pravo tuţilje da naplati ugovorenu naknadu, na naĉin kako su se

obavezali ugovorom o zastupanju. Stoga je pravilan zakljuĉak prvostepenog suda da

je tuţilji pod predstavljenim konkretnim okolnostima pripadalo pravo na ostvarenje

naknade iz zastupanja nakon i na osnovu realizovane prodaje nepokretnosti,

ugovorom o kupoprodaji, ovjerenim kod prvostepenog suda pod posl.br.Ov-I-

9124/2005 od 25.11.2005. godine. Dakle,samim tim da je do opoziva punomoćja

došlo ubrzo nakon pravosnaţne presude kojom je usvojen tuţbeni zahtjev o predaji

predmetne nekretnine tuţenim, te da su prodali predmetnu nekretninu iako su u

opozivu punomoćja naveli da od prodaje odustaju jasno je da su tuţeni opozvali

punomoćje sa razloga da bi osujetili pravo tuţilje po osnovu ostvarenog uspjeha u

sporu u kojem ih je zastupala i po osnovu zakljuĉenog ugovora o zastupanju. Time

se nesumnjivo potvrdjuje da su se tuţeni u konkretnom sluĉaju nesavjesno ponašali

prema tuţilji, te se ne moţe smatrati da su iskoristili svoju zakonsku mogućnost na

otkaz punomoćja u smislu ĉlana 92 Zakona o obligacionim odnosima.

Zbog navedenog nesavjesnog postupanja tuţenih, tuţilji pripada pravo na

naknadu štete koju je pretrpjela usled toga, odnosno zbog neizvršenja njihove

ugovorne obaveze. Pritom, kako to pravilno zakljuĉuje prvostepeni sud, odbijajuća

presuda Opštinskog suda u Novom Sadu Posl. br. P 649/2003 od 24.09.2004. godine

povodom zahtjeva tuţioca za isplatu ugovorene naknade, donijeta u vrijeme kada

prodaja još uvijek nije bila realizovana nije znaĉaja razloga za iskljuĉenje

odgovornosti tuţenih osnovom ĉlana 263 ZOO.

Medjutim, pošto je predmetna nekretnina prodata 25.11.2005. godine, to bi

tuţilji pripadalo pravo na naknadu potpune štete utvrdjene polazeći od trţišne cijene

predmetnog objekta na dan kada je isti prodat i cijeneći istu u kontekstu navedene

kupoprodajne u ugovoru od 25. 11. 2005. godine.

Sa svih naprijed navedenih razloga valjalo je ukinuti obje niţe niţestepene

presude i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

U ponovnom postupku sud će otkloniti nedostatke na koje je ovim rješenjem

ukazano. Ponovnim angaţovanjem vještaka gradjevinske struke pristupit će

62

utvrdjivanju potpune naknade štete polazeći od trţišne vrijednosti predmetnog

objekta utvrdjene po kriterijumima i mjerilima vaţećim na dan izvršene prodaje

predmetne nekretnine (25.11.2005. godine) i na taj naĉin odredjene vrijednosti

suvlasniĉkih udjela tuţenih u istoj. Tek nakon toga prvostepeni sud će biti u

mogućnosti da zakonito odluĉi u predmetnoj pravnoj stvari."


63

NAKNADA MATERIJALNE ŠTETE ZBOG POVREDE PRAVA

NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU

(Ĉl. 148 i 196 ZOO, u vezi sa ĉl. 43 Zakona o zaštiti prava na sudjenje

u razumnom roku)

Pravo na naknadu materijalne štete zbog povrede prava na sudjenje u

razumnom roku ostvaruje se primjenom opštih pravila o naknadi štete.

Iz obrazloţenja:

"Pravo na naknadu materijalne štete zbog povrede prava na sudjenje u

razumnom roku u smislu ĉlana 43 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom

roku, ostvaruje se primjenom opštih pravila o naknadi štete. To znaĉi da je za

postojanje obaveze naknade štete, pored ostalih uslova, potrebno da postoji i

uzročna veza izmedju štetne radnje i štete. Uzroĉna veza postoji ako je šteta

nastala kao posledica radnje ili propuštanja za koju stranka odgovara. Teret

dokazivanja postojanja uzroĉne veze leţi na oštećenom.

Po nalaţenju ovog suda ne postoji uzroĉna veza izmedju trajanja postupka i

traţene materijalne štete. Tuţilac je pretrpio štetu, ne zbog toga što je postupak po

tuţbi za poništaj odluke o prestanku radnog odnosa dugo trajao, već zbog toga što je

poĉinio povredu radne obaveze zbog koje mu je izreĉena disciplinska mjera

prestanak radnog odnosa, pa kod poslodavca nije mogao ostvariti naknadu štete."


64

NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA NAKNADU MATERIJALNE ŠTETE

ZA IZGUBLJENU ZAKUPNINU

(Ĉl. 148 i 196 ZOO, u vezi sa ĉlanom 51 st. 3 i 4 Zakona o izgradnji objekata i

ĉl. 120 i 121 Zakona o uredjenju prostora i izgradnji objekata)

Kupovinom nedovršenih poslovnih prostora i dogradnjom istih bez

projektne i prethodno obezbijedjene druge dokumentacije tuţilja je preuzela

rizik vezano za legalizaciju prostora i legalizaciju obavljanja djelatnosti u istim.

***

Ukoliko razlozi nemogućnosti izdavanja upotrebne dozvole nijesu vezani

za propuste investitora, već propuste trećih lica, onda se nemogućnost

obezbjedjenja ove dozvole ne moţe staviti na teret investitoru.

Iz obrazloţenja:

"Dovodjenjem u vezu navedenih ugovora o kupoprodaji sa nalazom i

mišljenjem angaţovanog vještaka gradjevinske struke iz decembra 2009. godine i

neposrednim pojašnjenjem istog na raspravnim roĉištima pred prvostepenim sudom

od 10.03.2010. godine i 29.11.2010. godine, te izjavama tuţilje i zakonskih

zastupnika tuţenih, datim u svojstvu parniĉnih stranki kod prvostepenog suda i na

odrţanoj glavnoj raspravi u drugostepenom postupku, kao i ostalim dokazima u

spisima, niţestepeni sudovi su zakljuĉili da je tuţilja predmetne prostore kupila kao

neizgradjene, u stepenu izvedenih grubih gradjevinskih radova, a da je sama vršila

dogradnju istih mimo gradjevinske dozvole izdate investitoru za gradnju objekta u

kojem se nalaze. Takodje je utvrdjeno da je predmetne prostore tuţilja dogradila do

nivoa sadašnjeg stanja mimo projektne dokumentacije i bez prethodno obezbijedjene

dodatne gradjevinske dokumentacije i potrebnih odobrenja od nadleţnih organa, kao

što je utvrdjeno da su dogradnju drugih pojedinih prostora u istom objektu na

nedozvoljen naĉin vršila i treća lica.

Polazeći od navedenog utvrdjenja pravilno su zakljuĉili niţestepeni sudovi da

je usled nelegalnog izvodjenjenja gradjevinskuh radova na predmetnom objektu i

djelovima istog od strane trećih lica, medju kojima i tuţilje, drugotuţeni kao

investiror bio onemogućen da obezbijedi upotrebnu dozvolu za objekat u cjelini ili

u dijelu. Ĉinjenica je da je to zakonska obavezu investitora, u smislu odredaba

ĉlana 51 stav 3 u vezi stava 4 Zakona o izgradnji objekata ("Sl. list RCG, br.

55/2000"), a da je upotrebna dozvola neophodan uslov za korišćenje cijelog ili dijela

objekta, saglasno stavu 1 iste zakonske odredbe. Dakle, bez obzira što je pribavljanje

upotrebne dozvole zakonska obaveza investitora, kako u smislu navedenog zakona,

a bila je i prema ranijem Zakonu o izgradnji i finansiranju investicionih objekata (ĉl.

61 i 62), a i sada je prema vaţećem Zakonu o uredjenju prostora i izgradnji objekata

(ĉlan 120 i ĉlan 121). ukoliko razlozi nemogućnosti izdavanja ove dozvole nijesu

65

vezani za njegove propuste, već propuste trećih lica, kao što je to u konkretnom

sluĉaju, onda se nemogućnost obezbjedjivanja ove dozvole ne moţe staviti na teret

investitoru.

Iz svega prethodno navedenog proizilazi da tuţilja tokom postupka kod

prvostepenog i drugostepenog suda nije dokazala da je drugotuţeni onemogućio u

obavljanju poslovne djelatnosti i time sticanju traţene dobiti u skladu sa zakonom, u

predmetnim prostorima, kao poslovnim. Naprotiv, kupovinom nedovršenih prostora,

u vidjenom stanju, kako je to izriĉito navedeno u ĉlanu 1 ugovora o kupoprodaji,

kojeg je tuţilja zakljuĉila sa prvotuţenim (u odnosu na kojeg je zahtjev za naknadu

iste štete pravosnaţno odbijen), te dogradnjom istih mimo projektne i bez prethodno

obezbijedjene druge dokumentacije (neophodnih saglasnosti i odobrenja u smislu

Zakona o izgradnji objekata), opravdan je izvedeni zakljuĉak suda da je tuţilja

preuzela rizik vezano za legalizaciju prostora, kao poslovnih i legalizaciju obavljanja

djelatnosti u istima."


66

RUŠENJE NELEGALNO PODIGNUTOG GRADJEVINSKOG OBJEKTA


(Ĉlan 172 ZOO u vezi sa ĉl. 149 i 150 Zakona o uredjenju prostora

i izgradnji objekata)

Vlasniku koji u ostavljenom roku nije pristupio rušenju nelegalno

podignutog objekta ne pripada pravo na naknadu štete zbog toga što tuţeni

prilikom rušenja nije postupao sa paţnjom dobrog privrednika.

Iz obrazloţenja:

"U postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je da je tuţilac tokom 2008.

godine pristupio izgradnji objekta i da pri tom nije posjedovao gradjevinsku dozvolu

i tehniĉku dokumentaciju. Izlaskom gradjevinske inspekcije na lice mjesta naloţeno

je tuţiocu da poruši nelegalno podignuti gradjevinski objekat i ostavljen mu rok od

1. dana da sam poruši objekat. Iz spisa dalje proizilazi da tuţeni u ostavljenom roku

nije pristupio rušenju objekta što je nasilnim putem uradio tuţeni, pri ĉemu

vrijednost porušenog objekta prema nalazu vještaka iznosi 28.915,00 €.

Imajući prednje u vidu pravilno je drugostepeni sud u usvajajućem dijelu

preinaĉio drugostepenu presudu i zahtjev tuţioca odbio u cjelosti. Pravilno

zakljuĉuju niţestepeni sudovi da tuţiocu ne pripada pravo na naknadu porušenog

objekta obzirom da je u postupku utvrdjeno da je isti izgradjen bez gradjevinske

dozvole i ostale dokumentacije koju propisuju odredbe ĉl.149 i 150 Zakona o

uredjenju prostora i izgradnji objekata. Medjutim, pravilno nalazi drugostepeni sud

da tuţiocu ne pripada iznos od 3.150,00 € koji je prvostepeni sud dosudio tuţiocu sa

razloga što tuţeni prilikom rušenja nije pokazao paţnju dobrog privrednika u kom

sluĉaju bi tuţilac pretrpio manju štetu za taj iznos. Tuţilac kako proizilazi iz spisa

nije pristupio rušenju objekta u ostavljenom roku i pokazao volju da izvrši

naredjenje iz rješenja, a time da smanji svoju štetu, radi ĉega je drugostepeni sud

pravilno preinaĉio prvostepenu presudu u tom dijelu i tuţbeni zahtjev odbio u

cjelosti.

Tvrdnja tuţioca da mu je prilikom rušenja porušen i dio prizemlja koji je

ranije podignut se ne moţe prihvatiti obzirom da tuţilac takve dokaze nije pruţio u

postupku pred prvostepenim sudom, niti da je predmet rušenja bio objekat ili njegov

dio zašto je tuţilac imao urednu gradjevinsku dokumentaciju."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Už. br. 6/12 od 12.09.2012. godine)

67

ODGOVORNOST RODITELJA ZA ŠTETU KOJU DRUGOM

PROUZROKUJE NJIHOVO MALOLJETNO DIJETE


Roditelj se moţe osloboditi odgovornosti za naknadu štete koju

prouzrokuje njegovo mldb. dijete samo ako bi uspio da dokaţe da ponašanje

mldb. djeteta koje u uzročnoj vezi sa nastankom štete nije rezultat njegovog

propusta kao roditelja u vaspitanju djeteta, već da je takvo ponašanje

posljedica nekog drugog uzroka.

***

Činjenica da u Centru za socijalni rad mldb. dijete nije evidentirano kao

prestupnik i da je bio odličan učenik nije svjedočanstvo o postojanju roditeljske

brige i strogog nadzora.

Iz obrazloţenja:

"Odgovornost trećetuţenog se zasniva na odredbi ĉl.159 st.4 ZOO, prema

kojoj roditelji odgovaraju za štetu koju prouzrokuje drugom, njihovo maloljetno

dijete, koje je navršilo sedam godina ţivota, osim ako dokaţu da je šteta nastala bez

njihove krivice.

Prema tome, saglasno navedenoj zakonskoj odredbi, trećetuţeni bi se mogao

osloboditi odgovornosti za naknadu predmetne štete koju je prouzrokovalo njegovo

maloljetno dijete samo ako bi uspio da dokaţe da ponašanje maloljetnog Vasilija,

koje je u uzroĉnoj vezi sa nastankom štete, nije rezultat njegovog propusta kao

roditelja u vaspitanju mal. djeteta, već da je takvo ponašanje posljedica nekog

drugog uzroka, a što bi tuţeni morao dokazivati. U konkretnom sluĉaju, mal. B. V.

je prouzrokovao tuţiocima štetu sa navršenih 11 godina ţivota, a trećetuţeni nije

dokazao da je šteta nastala bez njegove krivice, odnosno roditelja mal. djeteta, jer

nije dokazao da nije bilo nikakvih njihovih propusta u vaspitanju mal. djeteta i

nadzora nad njim. Ĉinjenice da u Centru za socijalni rad mal. V. nije evidentiran kao

prestupnik i da je bio odliĉan uĉenik u školi, koje je ĉinjenice iznio trećetuţeni, nije

svjedoĉanstvo o postojanju roditeljske brige i strogog nadzora. Stoga je pravilan

zakljuĉak niţestepenih sudova o solidarnoj odgovornosti svih tuţenih za naknadu

štete."


68

NEPOSTOJANJE OSNOVA ODGOVORNOSTI DRŢAVE ZA ŠTETU

(Ĉlan 172 ZOO)

Činjenica da je rješenje Uprave carina u dijelu kojim je tuţilac kao

pravno lice oglašen krivim za izvršeni prekršaj i kaţnjen na novčanu kaznu

preinačeno od strane drugostepenog organa ne moţe biti osnov za naknadu

štete, jer je prvostepenim rješenjem tuţiocu roba vraćena, a ne oduzeta i u tom

dijelu rješenje nije ni pobijano ţalbom.

Iz obrazloţenja:

"Ne postoji ni revizijski razlog pogrešna primjena materijalnog prava.

Iz spisa predmeta proizilazi da je Uprava carina - Carinarnica Podgorica, dana

05.05.2005. godine, prilikom redovne kontrole privremeno oduzela robu tuţiocu u

vrijednosti od 5.574 € i da je tuţilac robu preuzeo od carinarnice 29.06.2006.

godine. Rješenjem Uprave carina - Carinarnica Podgorica, P. br. 830/05-05, tuţilac

je oglašen krivim za izvršeni prekršaj iz ĉlana 24 Uredbe o postupku sa robom i

putnicima na granici izmedju Crne Gore i Srbije i kaţnjen novĉanom kaznom u

iznosu od 5.500 €. Stavom drugim tog rješenja odredjeno je da se roba koja je

predmet prekršaja vraća tuţiocu, a odluka o vraćanju robe obrazlaţe se time da

navedenom Uredbom nije predvidjena zaštitna mjera oduzimanje predmeta

prekršaja. Odluĉujući o ţabli tuţioca Vijeće za prekršaje Republike Crne Gore

rješenjem Pţ. br. 1406/06-05 od 10.05.2006. godine preinaĉilo je prvostepeno

rješenje, tako što je obustavljen prekršajni postupak.

Kod ovakvog stanja u spisima niţestepeni sudovi su pravilno primijenili

materijalno pravo kada su odluĉili na izloţeni naĉin. Ĉinjenica da je rješenje Uprave

carina - Carinarnica Podgorica od 27.05.2005. godine, u dijelu kojim je tuţilac, kao

pravno lice, oglašen krivim za izvršeni prekršaj i kaţnjen na novĉanu kaznu,

preinaĉeno od strane drugostepenog organa ne moţe biti osnov za naknadu štete.

Tuţiocu je prvostepenim rješenjem roba vraćena, a ne oduzeta i u tom dijelu

prvostepeno rješenje nije ni pobijano ţalbom. Drugostepeni organ je odluĉivao po

ţalbi na dio rješenja kojim je tuţilac oglašen krivim za izvršeni prekršaj i kaţnjen na

novĉanu kaznu. Na osnovu prvostepenog rješenja tuţilac je mogao traţititi predaju

robe, a tuţbeni zahtjev se ne zasniva na ĉinjenicama da tuţiocu nije omogućeno od

strane organa tuţene da robu preuzme nakon donošenja prvostepenog rješenja. Stoga

i po nalaţenju ovog suda ne postoji osnov odgovornosti tuţene za štetu."


69

OSNOV ODGOVORNOSTI DRŢAVE ZA ŠTETU

(Ĉlan 172 ZOO u vezi sa ĉl. 7 Zakona o drţavnoj upravi

ĉl. 47 i 50 Zakona o eksplozivnim materijama, zapaljivim teĉnostima i gasovima)

Za štetu nastalu eksplozijom odgovorna je drţava ako nadleţni drţavni

organi nijesu vršili nadzor nad sprovodjenjem bezbjednosnih mjera propisanih

Zakonom o eksplozivnim materijama, zapaljivim tečnostima i gasovima.

Iz obrazloţenja:

"Iz stanja u spisima proizilazi da je tuţilac traţio naknadu materijalne štete

koja je priĉinjena na njegovim nekretninama-stambenom objektu, kao posledica

eksplozije skladišta eksplozivnih materijala u mjestu Vir-Opština Nikšić, dana

08.07.2006. godine.

Po nalaţenju ovog suda, pobijana i prvostepena presuda su u pogledu osnova

odgovornosti prvotuţene zasnovane na potpuno i pravilno utvrĊenom ĉinjeniĉnom

stanju i pravilnoj primeni materijalnog prava, pa se revizijski navodi prvotuţene koji

se tiĉu osnova odgovornosti pokazuju neosnovanim. Jer, odgovornost prvotuţene

temelji se na odredbi ĉl.172. ZOO i ĉl.7. Zakona o drţavnoj upravi, jer je Drţava

odgovorna za štetu koju drţavni organ uĉini nepravilnim i nezakonitim radom, te

odredbi ĉl.4. Uredbe o organizaciji i naĉinu rada drţavne uprave, prema kojoj

drţavni organ-Ministarsvo unutrašnjih poslova vrši poslove koji se tiĉu proizvodnje,

prometa i prevoza eksplozivnih materija. Odgovornost prvotuţene proizilazi i iz

odredbi ĉl.47. i 50. Zakona o eksplozivnim materijama, zapaljivim teĉnostima i

gasovima i ĉl.24. tada vaţećeg Zakona o prometu ekspolozivnih materija, jer je

izostao nadzor nad sprovoĊenjem bezbjednosnih mjera propisanih ovim zakonima.

Isto tako, prvostepeni sud pravilno nalazi da postoji odgovornost drugotuţenog za

nastalu štetu na imovini tuţioca, a ta odgovornost temelji se na odredbama ĉl.173. i

174. ZOO, koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka štete. "


70

NEPOSTOJANJE ODGOVORNOSTI DRŢAVE ZA ŠTETU

(Ĉlan 172 ZOO)

Pogrešna primjena materijalno pravnih normi pri donošenju

pojedinačnih akata drţavnih organa u vršenju svojih djelatnosti, samo po sebi

ne znači da postoji i odgovornost drţave.

Iz obrazloţenja:

"Predmetnom tuţbom tuţilja traţi naknadu štete zbog pogrešnog upisa njenih

nekretnina na DOO "C. i." u ĉemu vidi nezakonit i nepravilan rad organa drţavne

uprave, pri ĉemu visinu štete opredjeljuje u procijenjenoj vrijednosti 1/4 predmetnog

objekta.

Imajući u vidu naprijed utvrdjene ĉinjenice i po ocjeni ovoga suda niţestepeni

sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tuţbeni zahtjev odbili kao

neosnovan.

Naime, pravilno zakljuĉuju niţestepeni sudovi da u konkretnom sluĉaju nijesu

ispunjeni zakonski uslovi odgovornosti tuţene po osnovu ĉl.172 st.1 Zakona o

obligacionim odnosima. Jer, ĉinjenica da je organ uprave tuţenog izvršio pogrešan

upis nekretnina kako to tvrdi tuţilja, ne predstavlja valjan razlog da bi tuţilja mogla

traţiti naknadu štete po ovom osnovu. Tuţilja time nije izgubila svojinu na spornom

dijelu objekta već je u vezi sa prednjim u toku upravni postupak.

Da bi se moglo govoriti o nezakonitom radu drţavnog organa potrebno je da

je u pitanju postupanje tog organa koje je protivno zakonu, ili drugom propisu, ili

propuštanje da se zakon, ili drugi propis, primijeni a s namjerom (voljom) ili

pristankom da se trećem nanese šteta. Bez prisustva ovih elemenata u radu drţavnog

organa ne moţe se govoriti o njegovom nezakonitom radu.

Takodje, navedene radnje ne predstavljaju ni nepravilan rad drţavnog organa.

Ovo sa razloga što se nepravilan rad drţavnog organa manifestuje kao ĉinjenje ili

neĉinjenje protivno uobiĉajenom ili propisanom naĉinu obavljanja djelatnosti, pri

ĉemu se moţe zakljuĉiti o postojanju volje ili pristanka da se time oštete prava ili

interesi trećeg.

Sama pogrešna primjena materijalno pravnih normi pri donošenju

pojedinaĉnih akata drţavnih organa u vršenju svojih djelatnosti, samo po sebi ne

znaĉi da postoji i odgovornost drţave već je pored opštih uslova za gradjansko

pravnu odgovornost (šteta, krivica i uzroĉna veza) potrebno da se ispune i naprijed

navedeni uslovi."


71

ISKLJUĈENJE ODGOVORNOSTI DRŢAVE ZA ŠTETU

(Ĉlan 172 stav 1 ZOO u vezi sa ĉl. 7 Zakona o drţavnoj upravi)

Poništenje pojedinačnih upravnih akata ne znači da je u pitanju

nezakonit i nepravilan rad upravnog organa koji ih je donio da bi zbog toga

bila odgovorna drţava za pretrpljenu štetu zbog izdate zabrane navedenim

upravnim aktima.

Iz obrazloţenja:

"Prema ĉinjeniĉnom utvrdjenju u spisima, Republiĉki sekretarijat za

informacije Vlade Crne Gore donio je rješenje br. 04/01-1268 od 13.08.1998.

godine, o privremenoj zabrani rada javnim glasilima "P. n." i "R. P.", koji su

funkcionisali u sastavu JP "I. c.", P., ĉiji je pravni sledbenik tuţilac, kao i naredbu

br. 04/01-1269 od 13.08.1998. godine, o prekidu rada javnom glasilu "R. P.".

Navedeno rješenje i naredba su poništeni presudom Vrhovnog suda Republike Crne

Gore U. br. 604/98 od 14.12.1998. godine, da bi nakon donošenja pomenute presude

isti republiĉki organ svojim rješenjem br. 04/01-2197 od 17.12.1998. godine ukinuo

prethodno izdatu privremenu zabranu.

Polazeći od navedenog utvrdjenja pravilno je našao drugostepeni sud da u

konkretnom sluĉaju nijesu ispunjeni zakonski uslovi odgovornosti tuţene osnovom

odredbe ĉlana 172 stav 1 tada vaţećeg Zakona o obligacionim odnosima. Ovo iz

razloga što je Republiĉki sekretarijat za informacije Vlade Crne Gore donio

privremenu zabranu rada navedenim javnim glasilima i naredbu o prekidu rada

javnom glasilu "R. P.", u okviru svoje nadleţnosti, s pozivom na odredbe ĉl. 63 i 64

Zakona o javnom informisanju ("Sl. list RCG", br. 4/98). Ĉinjenica je da je Vrhovni

sud Republike Crne Gore u upravnom sporu poništio kao nezakonite donijeto

rješenje i naredbu Republiĉkog sekretarijata za informacije, ukazujući da su

navedena pojedinaĉna akta zasnovana na pogrešnom tumaĉenju odredbe ĉl. 64

Zakona o javnom informisanju. Medjutim, sama ĉinjenica da su navedena

pojedinaĉna upravna akta poništena ne znaĉi da je u pitanju nezakonit i nepravilan

rad upravnog organa koji ih je donio, da bi zbog toga bila odgovorna Drţava za

pretrpljenu štetu zbog izdate zabrane navedenim upravnim aktima, primjenom

odredbi ĉl. 172 st. 1 Zakona o obligacionim odnosima i ĉl. 7 Zakona o drţavnoj

upravi u Crnoj Gori, kako to pravilno zakljuĉuje i drugostepeni sud.

Jer, da bi se moglo govoriti o nezakonitom radu drţavnog organa potrebno je

da je u pitanju postupanje tog organa koje je protivno zakonu, drugom propisu ili

opštem aktu ili propuštanje da se zakon, drugi propis ili opšti akt primijeni, a s

namjerom (voljom) ili pristankom da se trećem nanese šteta. Bez prisustva

navedenih elemenata u radu drţavnog organa ne moţe se govoriti o njegovom

nezakonitom radu."


72

ISKLJUĈENJE ODGOVORNOSTI DRŢAVE ZA ŠTETU


Ne moţe se smatrati kao nezakonit rad drţavnog organa ako isporuka

koka nosilja nije izvršena iz razloga što je nakon uplate novčanih sredstava nad

firmom koja je trebala da izvrši isporuku otvoren stečajni postupak.

Iz obrazloţenja:

"Tuţilac i drugotuţeni su zakljuĉili ugovor o kreditu, zaveden kod

drugotuţenog pod brojem 04-1976/4-30/1 od 16. 06. 1999. godine, na iznos od

271.200 dinara (24.000 DM), radi realizacije Programa nabavke koka nosilja.

Ugovor je zakljuĉen na osnovu odluke Centralne komisije za realizaciju programa, i

Ugovora o komisionom poslu za realizaciju kontinuiranog zapošljavanja,

zakljuĉenog 23.03.1999. godine izmedju Z. za z. C. G. (drugotuţenog) i K. b.

Ugovorom o kreditu odredjena su medjusobna prava i obaveze ugovornih

strana (rok otplate kredita, kamata, grejs period, struktura ulaganja sredstva i dr.).

Tuţiocu je dio sredstava, odobren po navedenom ugovoru o kreditu, isplaćen i

ta su sredstva upotrijebljena za izgradnju objekta za drţanje koka nosilja i nabavku

kaveza, a iznos od 75.000 dinara (6.637,17 DM), posredstvom Montenegrobanke,

uplaćen je ZZ "K. f." iz V., radi isporuke koka nosilja. Isporuĉilac je odabran od

strane komisije prvotuţenog, kao napovoljnijeg ponudjaĉa. Koke nosilje nisu

isporuĉene tuţiocu, a nad firmom "K. f." otvoren je steĉajni postupak.

Predmet spora u ovoj parnici je tuţbeni zahtjev da se obaveţu tuţeni da

tuţiocu solidarno nadoknade štetu (izgubljenu zaradu) koju je pretrpio zbog toga što

nije mogao da realizuje navedeni program nabavke koka nosilja. Odgovornost

prvotuţenog vidi u tome što je komisija ovog tuţenog bila zaduţena za nabavku i

isporuku koka nosilja, a tu obavezu nije izvršila, a odgovornost drugotuţenog vidi u

ĉinjenici da isti nije izvršio svoju ugovornu obavezu. Tuţbeni zahtjev je opredijeljen

na iznos od 12.171,00 eura, sa kamatom, utvrdjen putem vještaka odgovorajuće

struke.

Kod izloţenog stanja stvari, koje je nesporno, pravilan je zakljuĉak

niţestepenih sudova da tuţbeni zahtjev u odnosu na prvotuţenog nije osnovan,

odnosno pravilan je zakljuĉak drugostepenog suda da tuţbeni zahtjev nije osnovan

ni u odnosu na drugotuţenog.

Prvotuţeni nije ugovorna strana u predmetnom ugovoru o kreditu. Njegova

obaveza je bila da odabere najboljeg ponudjaĉa koka nosilja, sa stanovišta

zdravstvene ispravnosti i kvaliteta, a to što je po izvršenoj uplati sredstava nad ZZ

"K. f." iz V. otvoren steĉajni postupak usljed ĉega ova firma nije isporuĉila robu

tuţiocu, ne moţe se tretirati nezakonitim radom organa prvotuţenog, zbog kojeg bi

isti, u smislu ĉlana 172 Zakona o obligacionim odnosima, koji je bio u primjeni u

73

vrijeme nastanka spornog odnosa, bio duţan tuţiocu nadoknaditi štetu koju tuţbom

potraţuje."


74

PODIJELJENA ODGOVORNOST


Izjašnjenje vještaka koliko bi posljedice povredjivanja bile manje da je

tuţilac nosio zaštitnu kacigu, odnosno koliko bi rizik povredjivanja tuţioca bio

smanjen je od uticaja na pravilnu primjenu materijalnog prava - pravila o

podijeljenoj odgovornosti.

Iz obrazloţenja:

"Polazeći od nalaza i mišljenja Sudsko-medicinskog odbora - Medicinskog

fakulteta u Podgorici, da se ne moţe iskljuĉiti mogućnost povredjivanja tuţioca u

predmetnoj saobraćajnoj nezgodi i pod uslovom da je nosio zaštitnu kacigu te da je

umanjenje opšte ţivotne aktivnosti od 30% moglo nastati bez obzira da li je nosio

zaštitnu kacigu, niţestepeni sudovi su zakljuĉili da na strani tuţioca ne postoji

doprinos nastanku štetnog dogadjaja.

Medjutim, po mišljenju ovog suda, na osnovu navedenog nalaza nije se

mogao izvesti pouzdan zakljuĉak da tuţilac nije doprinio nastanku štetnih

posljedica, što je bilo od uticaja na pravilnu primjenu materijalnog prava - pravila o

podijeljenoj odgovornosti u smislu ĉl. 192.st.1. ZOO koji je bio u primjeni.

Ovo posebno kod izjašnjenja tima vještaka medecinske struke iz nalaza od

07.11.2011.godine, izmedju ostalog, da zaštitna kaciga smanjuje smrtni ishod kod

suvozaĉa na motociklu ĉak i do 40%, a rizik od povrede glave i do 65%, te da tri

puta ĉešće zadobijaju povrede glave motociklisti bez zaštitne kacige, a ĉetiri puta

teške i kritiĉne nego oni bez zaštitne kacige.

Takodje, i kod izjašnjenja vještaka saobraćajne struke od 28.11.2011. godine -

da bi povrede tuţioca bile manje u sluĉaju da je u voţnji koristio kacigu, pa bi

njegov doprinos zbog toga iznosio 10% zbog uticaja na teţinu posljedica koje se

odnose na povredu glave.

To što se tim vještaka Sudskomedicinskog odbora - Medicinskog fakulteta

Podgorica u svom osnovnom nalazu izjasnio da se ne moţe iskljuĉiti mogućnost

navedenog povredjivanja kod tuţioca, da je nosio zaštitnu kacigu, odnosno

dopunskom nalazu - da je umanjenje opšteţivotne aktivnosti od 30% moglo nastati

bez obzira da li je nosio zaštitnu kacigu, znaĉi da zaštitna kaciga ne pruţa apsolutnu

zaštitu. Medjutim, koliko bi posljedice povredjivanja bile manje da je tuţilac nosio

zaštitnu kacigu, odnosno koliko bi rizik povredjivanja tuţioca bio smanjen, vještaci

se nijesu izjasnili. Na te okolnosti tuţeni je predlagao dopunsko izjašnjenje vještaka

(kako bi usaglasili osnovni i dopunski nalaz), ali uprkos tome sud je odbio takav

predlog."


75

NAKNADA ŠTETE ZBOG GUBITKA IZDRŢAVANJA


Naknada za izgubljeno izdrţavanje ima odštetni karakter zbog čega se

dosudjuje prema stvarnoj veličini pretrpljene štete, koje pravilo vaţi za

odmjeravanje naknade u slučaju smrti lica na kojem je bila obaveza

izdrţavanja.

Iz obrazloţenja:

"Prvostepeni sud je utvrdio da je otac tuţioca pok. R. S. poginuo u

saobraćajnoj nesreći na magistralnom putu Mojkovac - Kolašin dana 24.07.1997.

godine, za koju je odgovoran osiguranik tuţenog J. V. koji je upravljao autobusom

pod uticajem alkohola i brzinom većom od dozvoljene. Dalje je utvrĊeno da je

malodobni tuţilac uĉenik Osnovne škole, ostvario je pravo na porodiĉnu penziju,

majka tuţioca je u radnom odnosu kod JP A. C. G. i ostvarila je zaradu u septembru

2010. godine u iznosu od 523,85 €. Pokojni otac tuţioca je bio u radnom odnosu kod

"J." K. i ostvarivao je mjeseĉnu zaradu u iznosu od 1.050,00 USA dolara, odnosno

719,56 € tokom trajanja ugovora o ukrcaju. Tuţeni tokom spora nije osporavao

osnov tuţbenog zahtjeva, a prvostepeni sud je našao da je doprinos poginulog

nastanku nezgode 15%, pa je na osnovu ovako utvrĊenih ĉinjenica odluĉio o

postavljenom zahtjevu kao u izreci prvostepene presude.

MeĊutim, drugostepeni sud je zakljuĉio da je pri odmjeravanju visine štete

zbog izgubljenog izdrţavanja odlukom prvostepenog suda pogrešno uraĉunato

izdrţavanje koje daje majka malodobnog tuţioca u visini 1/3 svoje zarade, pa je u

tom pravcu preinaĉio prvostepenu presudu na naĉin kako to proizilazi iz izreke

pobijane presude.

Prema odredbi ĉl.194. st.1. ZOO, pravo na naknadu štete zbog gubitka

izdrţavanja, odnosno pomaganja pripada licu koje je poginuli izdrţavao i redovno

pomagao. Naknada za izgubljeno izdrţavanje ima odštetni karakter zbog ĉega se

dosuĊuje prema stvarnoj veliĉini pretrpljene štete, koje pravilo vaţi za odmjeravanje

naknade u sluĉaju smrti lica na kojem je bila obaveza izdrţavanja.

Po mišljenju ovog suda, drugostepeni sud je pravilno primjenio materijalno

pravo kada je djelimiĉno odbio zahtjev tuţioca i dosudio naknadu štete u onom

iznosu u kojem bi poginuli faktiĉki izdrţavao malodobnog tuţioca, a to je u visini

1/3 zarade koji bi ostvarivao. Pri tom je pravilno rezonovanje drugostepenog suda da

se ova naknada umanjuje za iznos porodične penzije koju je malodobni tuţilac

ostvario, a u istu se ne uračunava iznos kojim majka malodobnog tuţioca

doprinosi njegovom izdrţavanju, takoĊe u visini 1/3 njene zarade. Samim tim,

visina naknade štete koju je drugostepeni sud utvrdio zbog izgubljenog izdrţavanja

je pravilna i ista se bez osnova osporava revizijskim navodima."


76

POGORŠANJE ZDRAVSTVENOG STANJA

KAO POSLJEDICA SAOBRAĆAJNE NEZGODE I PRAVO NA

NAKNADU ŠTETE

(Ĉlan 202 stav 2, u vezi sa ĉl. 207 ZOO)

Oštećeni ima pravo na naknadu štete za duševne bolove zbog povećanog

umanjenja ţivotne aktivnosti ukoliko je pogoršanje njegovog zdravstvenog

stanja u uzročnoj vezi sa saobraćajnom nezgodom.

Iz obrazloţenje:

"Tuţilac je tvrdio da je kao posledicu saobraćajne nezgode za koju je

odgovoran osiguranik tuţenog pretrpio materijalnu štetu jer u periodu od

30.07.1986. do 31.08.1988. godine nije bio sposoban za rad pa nije mogao

ostvarivati zaradu, a 01.08.1988. godine je otišao u invalidsku penziju, od kada trpi

štetu u visini razlike zarade i penzijskih primanja, koju štetu je traţio u nominalnim

iznosima koji su dospjeli, a za ubuduće u mjeseĉnom iznosu - rentu. TakoĊe je

postavio zahtjev za isplatu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog

umanjenja ţivotne aktivnosti, pretrpljenih fiziĉkih bolova i pretrpljenog straha, u

iznosima bliţe oznaĉenim u izreci prvostepene presude.

U postupku pred prvostepenim sudom, vještaci medicinske struke dr. M. R. i

dr. V. V. su iznijeli zakljuĉak da je tuţilac i prije doţivljene nezgode bolovao od

depresije koja je endogena (unutrašnja) i imao psihiĉke tegobe, te lijeĉen kod

psihijatra, ali da je saobraćajni udes pogoršao dotadašnju kliniĉku sliku i presudno

uticao na pogoršanje zdravstvenog stanja tuţioca, odnosno da je djelovao kao

"okidaĉ". Oba vještaka su se saglasili da je predmetni udes uticao u bitnom na

pogoršanje zdravstvenog stanja tuţioca što je uslovilo potrebu bolniĉkog lijeĉenja i

gubitak radne sposobnosti, a vještak V. je ostao pri mišljenju da je udes

prouzrokovao umanjenje ţivotne aktivnosti kod tuţioca 60%, dok se dr. R. nije

mogla izjasniti u procentualnom umanjenju ţivotne aktivnosti.

Niţestepeni sudovi su ocjenom pisanih dokaza-medicinske dokumentacije za

tuţioca, te ocjenom datih nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, zakljuĉili da

saobraćajna nezgoda nije uzrokovala umanjenje ţivotne aktivnosti kod tuţioca jer ne

postoji uzroĉno poslediĉna veza izmeĊu bolesti koja je kod tuţioca konstatovana i

same nezgode. Ovakav zakljuĉak sudovi su temeljili na ĉinjenici da je tuţilac ranije

lijeĉen zbog oboljenja psihiĉke prirode, pa nezgoda ne moţe predstavljati uzrok

takvog oboljenja, te u nedostatku uzroĉne veze izmeĊu saobraćajne nezgode i bolesti

tuţioca zbog koje je bio sprijeĉen da radi i ostvaruje punu zaradu, odnosno zbog

koje mu je priznato pravo na invalidsku penziju, ne postoji odgovornost tuţenog kao

osiguravaĉa na naknadu materijalne i nematerijalne štete koju tuţilac potraţuje.

Izloţeni zakljuĉak niţestepenih sudova, po nalaţenju ovog suda, za sada nema

utemeljenje u utvrĊenim ĉinjenicama u postupku. Naime, vještaci medicinske struke

su u nalazima dali mišljenje da je nezgoda prouzrokovala pogoršanje psihiĉkog

77

stanja kod tuţioca, odnosno da je djelovala kao "okidaĉ". Pri tom, oba vještaka su se

saglasili da je predmetni udes uticao u bitnom na pogoršanje zdravstvenog stanja

tuţioca što je uslovilo potrebu bolniĉkog lijeĉenja i gubitak radne sposobnosti, a

vještak V. je dao mišljenje da je udes prouzrokovao umanjenje ţivotne aktivnosti

kod tuţioca 60%, dok se dr. R. nije mogla izjasniti o procentualnom umanjenju

ţivotne aktivnosti. Samim tim, pogoršanje zdravstvenog stanja tuţioca predstavljalo

bi osnov za naknadu traţene štete ukoliko je došlo do pogoršanja zdravstvenog

stanja koje je uzrokovano nezgodom. Jer, ukoliko je pogoršanje u uzroĉnoj vezi sa

štetnom radnjom, oštećeni ima pravo na naknadu štete za duševne bolove zbog

povećanog umanjenja ţivotne aktivnosti. U tom sluĉaju obaveza suda je da utvrdi u

kom procentu je došlo do povećanja umanjenja ţivotne aktivnosti kod tuţioca u

odnosu na ranije stanje i umanjenje opšteţivotne aktivnosti kao posledica bolesti

koja nije uzrokovana nezgodom, odnosno da li je udes iskljuĉivi uzrok i razlog

gubitka radne i umanjenja ţivotne aktivnosti."


78

NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE

ZBOG POVREDE ĈASTI I UGLEDA

(Ĉlan 207 ZOO, u vezi sa ĉl. 10 Evropske Konvencije o ljudskim pravima)

Politički komentar kojim se tuţilac kritikuje kao lider političke partije ne

opravdava dosudjivanje naknade nematerijalne štete.

Iz obrazloţenja:

"Neosnovano se revizijom ukazuje da je tuţilac zbog objavljenog saopštenja

pretrpio nenadoknadivu duševnu bol i patnju zbog povrede dostojanstva, ugleda i

ĉasti, koji opravdavaju dosudjenje praviĉne naknade nematerijalne štete. Jer, tuţilac

je dugogodišnji politiĉar, koji je u vrijeme objavljivanja saopštenja bio profesionalni

poslanik Skupštine Crne Gore i predsjednik Liberalnog saveza Crne Gore, pa je s

toga svakodnevno izloţen plitiĉkim raspravama. Sporni tekst predstavlja uobiĉajenu

politiĉku polemiku izmedju politiĉkih partija, kao vid politiĉke borbe uoĉi

predstojećih parlametarnih izbora, u okviru politiĉke debate, koja predstavlja

suštinski koncept demokratskog društva. Granice kritike politiĉara su veće u odnosu

na kritiku obiĉnih gradjana. Dakle, u konkertnom kritika nije usmjerena na tuţioca

liĉno, već na tuţioca kao lidera jedne od politiĉkih partija, koja uĉestvuje u izborima

i on je s toga voljno i neminovno izloţen analizi svake svoje rijeĉi i postupka od

strane javnosti a posebno kritici svojih politiĉkih protivnika. Sporno saopštenje

SDP-a je dato kao odgovor na prethodnu izjavu tuţioca, koji je kritikovao ponašanje

SDP-a u vladajućoj koaliciji i isto s toga predstavlja politiĉki komentar, kojim se

tuţilac kritikuje, kao lider politiĉke partije."


79

NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE

U SLUĈAJU NEOSNOVANOG LIŠENJA SLOBODE

(Ĉlan 200 ZOO)

Naknada nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog

umanjenja ţivotne aktivnosti predvidjena je kao poseban vid nematerijalne

štete nezavisno od naknade zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti,

pa oštećeni ima pravo na pravičnu naknadu i za te bolove ukoliko je zbog

neosnovanog lišenja slobode njegova ţivotna aktivnost umanjena.

Iz obrazloţenja:

"Pogrešno drugostepeni sud smatra da se u sluĉaju neosnovanog lišenja

slobode ne dosudjuje posebna naknada za duševne bolove zbog umanjenja ţivotne

aktivnosti i da je ona sadrţana u povredi ugleda, ĉasti i slobode liĉnosti

prouzrokovane neosnovanim lišenjem slobode. Naknada nematerijalne štete za

pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja ţivotne aktivnosti ĉlanom 200 ZOO

predvidjena je kao poseban vid nematerijalne štete nezavisno od naknade zbog

povrede ugleda, ĉasti, slobode i prava liĉnosti, pa oštećeni ima pravo na praviĉnu

naknadu i za te bolove ukoliko je zbog neosnovanog lišenja slobode njegova ţivotna

aktivnost umanjena.

Isto tako, pogrešno je drugostepeni sud primijenio pravila o teretu

dokazivanja smatrajući da je tuţilac bio duţan da predujmi troškove za dodatno

vještaĉenje u pogledu postojanja uzroĉne veze izmedju neosnovanog lišenja slobode

i umanjenja ţivotne aktivnosti. Pravila o teretu dokazivanja se mogu primijeniti

samo onda kada sud na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog

raspravljanja nije mogao doći do uvjerenja da neka ĉinjenjica postoji. Vještak se

izjasnio da je umanjenje ţivotne aktivnosti tuţioca nastalo kao posledica trauma i

stresa izazvanim neosnovanim lišenjem slobode. Takav nalaz vještaka potvrdio je

tvrdnje tuţioca i prvostepeni sud je na tom nalazu zasnovao svoju odluku. Tuţena je,

ukoliko je smatrala da je nalaz vještaka nejasan, nepotpun ili protivurjeĉan sa

izvidjenim okolnostima, a ti nedostatci nijesu otklonjeni ponovnim saslušanjem

vještaka, na te nedostatke morala ukazati prvostepenom sudu, predloţiti da se

vještaĉenje obnovi i da predujmi troškove vještaĉenja.

Budući da je naknada nematerijalne štete za duševne bolove zbog umanjenja

ţivotne aktivnosti poseban vid štete to se ta naknada posebno odredjuje pa

prvostepeni sud nije mogao za oba vida nematerijalne štete dosuditi jedan iznos."


80

POVREDA PRAVA LIĈNOSTI

USLJED NEOSNOVANOG LIŠENJA SLOBODE

(Ĉlan 207 ZOO)

Brisanje uslovne osude iz kaznene evidencije nije od značaja pri

odmjeravanju pravične naknade zbog povrede prava ličnosti.

Iz obrazloţenja:

"Prvostepeni sud je utvrdio da je tuţilac bio u pritvoru poĉev od 20.11.1999.

godine do 29.03.2000. godine. Pravosnaţnom presudom Višeg suda u Podgorici

K.br.4/2000 od 29.03.2000. godine tuţilac je osloboĊen od optuţbe da je izvršio

kriviĉno djelo prevare iz ĉl.149. st.4. u vezi st.1. KZ RCG. Dalje je utvrĊeno da je

tuţilac ranije oglašen krivim za kriviĉno djelo prikrivanje i izreĉena mu uslovna

osuda, koja je kasnije brisana iz kaznene evidencije.

Imajući u vidu navedene ĉinjenice, i po nalaţenju ovog suda, tuţilac ima

pravo na naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode. MeĊutim,

osnovano se revizijom ukazuje da su niţestepeni sudovi prilikom odmjeravanja

visine naknade nematerijalne štete pogrešno primijenili odredbe ĉl.207. ZOO, kada

su tuţiocu na ime naknade nematerijalne štete dosudili iznos od 10.900,00 €.

Naime, prilikom odmjeravanja praviĉne naknade za duševne bolove zbog

povrede prava liĉnosti usljed neosnovanog lišenja slobode, uzima se u obzir i ugled

oštećenog u sredini u kojoj ţivi, koji zavisi i od toga da li je ranije osuĊivan. Kako je

utvrĊeno da je tuţilac prije neosnovanog lišenja slobode oglašen krivim zbog

izvršenog kriviĉnog djela prikrivanje i izreĉena mu uslovna osuda, a po nalaţenju

ovog suda iznos od 6.000,00 € predstavlja praviĉnu naknadu za pretrpljene duševne

bolove i u skladu je sa svrhom koja se naknadom ostvaruje. Ĉinjenica da je izreĉena

uslovna osuda brisana iz kaznene evidencije nije od znaĉaja pri odmjeravanju

praviĉne naknade zbog povrede prava liĉnosti koju tuţilac potraţuje u ovom sporu."


81

NEOSNOVANO LIŠENJE SLOBODE


(Ĉlan 207 ZOO, u vezi sa ĉl. 502 stav 1 taĉka 1 ZKP, ĉl. 38 Ustava Crne Gore

i ĉl. 5 st. 5 Evropske Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda)

Činjenica da je tuţilac ranije tri puta pravosnaţno osudjivan ukazuje da

duševni bolovi koje je trpio zbog pritvora nijesu mogli biti intenziteta i

posljedica kao kod lica koje nije ranije osudjivano, što je od značaja za

odredjivanje visine dosudjene naknade.

Iz obrazloţenja:

"Nije bilo sporno da je protiv tuţioca vodjen kriviĉni postupak za tri kriviĉna

djela i to: zloĉinaĉko udruţivanje iz ĉlana 401 st. 4 i 2 KZ CG, nedozvoljeno drţanje

oruţja i eksplozivnih materija iz ĉl. 403 st. 3 u vezi st. 2 i 1 KZ i falsifikovanje

isprave iz ĉl. 412 st. 2 u veti st. 1 KZ CG, te da je pravosnaţnom presudom Višeg

suda u Podgorici, Ks. br. 5/2008 od 23.07.2010. godine, oglašen krivim i osudjen na

kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca za kriviĉno djelo falsifikovanje sluţbene

isprave, a da je proveo u pritvoru period od 29.08.2008. do 23.07.2010. godine, tako

da proizilazi da je neosnovano bio lišen slobode jednu godinu, sedam mjeseci i 24

dana. Nije sporno ni to da je tuţilac rodjen 1979. godine.

Polazeći od prethodno navedenog, pravilno je zakljuĉio prvostepeni sud da

tuţiocu pripada pravo na naknadu štete osnovom odredaba ĉlana 38 Ustava Crne

Gore ("Sl. list CG", br. 1/07), kao i ĉl. 5 stav 5 Evropske Konvencije o zaštiti

ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja ĉini sastavni dio pravnog poretka Crne Gore,

shodno ĉl. 9 Ustava Crne Gore. Takodje, pravo na naknadu štete tuţiocu, kao licu

neosnovno lišenom slobode, pripada pravo na naknadu štete i prema odredbi ĉl. 502

st. 1 taĉ. 1 u vezi taĉ. 4 Zakonika o kriviĉnom postupku ("Sl. list CG", br. 57/09),

kao što licu neosnovano lišenom slobode pripada i naknada nematerijalne štete na

ime pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ĉasti, ugleda i drugih prava liĉnosti,

usled takvog lišenja slobode, shodno odredbi ĉl. 207 Zakona o obligacionim

odnosima, a što su pravilno zakljuĉili i niţestepeni sudovi.

U prvostepenom postupku iz iskaza tuţioca u svojstvu stranke utvrdjeno je da

je neosnovano lišenje slobode u navedenom trajanju kod tuţioca imalo za posledicu

duševne bolove koje je trpio zbog zatvorskih uslova u kojima je bio za vrijeme

pritvora, kao i zbog strukture osudjenika i lica sa kojima je boravio za to vrijeme, te

da su mu povrijedjeni ĉast i ugled usled neosnovanog lišenja slobode.

U toku postupka koji je prethodio donošenju prvostepene presude utvrdjeno je

i da je tuţilac ranije tri puta osudjivan i to: presudom Vojnog suda u Beogradu, Ik.

br. 640/00 od 29.09.2000. godine, zbog kriviĉnog djela iz ĉl. 202 KZJ, presudom

Okruţnog suda u Kragujevcu, K. br. 137/03 od 07.10.2004. godine, zbog kriviĉnog

djela iz ĉl. 246 st. 2 KZ SRJ, te pravosnaţnom presudom Višeg suda u Podgorici,

82

Ks. br. 5/2008 od 23.07.2010. godine, zbog izvršenog kriviĉnog djela iz ĉl. 412 st. 2

u vezi ĉl. 1 KZ CG.

Polazeći od naprijed izloţenog ĉinjeniĉnog utvrdjenja i ocjenom svih

relevantnih okolnosti, u smislu prethodno navedenih materijalno-pravnih propisa,

pravilno je odluĉio drugostepeni sud kada je odluĉujući po ţalbama stranaka, ţalbu

tuţioca odbio, a povodom ţalbe tuţene preinaĉio prvostepenu presudu u

usvajajućem dijelu na naĉin što je umanjio iznos dosudjene naknade po traţenom

vidu nematerijalne štete na iznos od 20.000 €, pravilno primjenjujući pritom i

odredbu ĉlana 220 ZPP.

Naime, prilikom odluĉivanja o postavljenom zahtjevu za naknadu

nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, drugostepeni sud je vodio raĉuna o

znaĉaju povrijedjenog dobra i cilju kome dosudjena naknada treba da sluţi, ali i o

tome da se njome ne pogoduje teţnjama koje nijesu spojive sa njenom prirodom i

društvenom svrhom, kako to i nalaţa odredba ĉlana 207 stav 2 ZOO. U navedenom

kontekstu svih relevantnih okolnosti, kako se iz spisa utvrdjuje da je tuţilac ranije tri

puta pravosnaţno osudjivan, to ukazuje da njegovi duševni bolovi koje je trpio zbog

pritvora u konkretnom sluĉaju nijesu mogli biti intenziteta i posledica kao kod lica

koje nije ranije osudjivano, što je imalo znaĉaja za odredjivanje visine dosudjene

naknade i što je pravilno imao u vidu drugostepeni sud. Stoga je i po ocjeni ovog

suda pravilno zakljuĉio drugostepeni sud, nakon ocjene svih konkretnih okolnosti

sluĉaja, da iznos od 20.000 € predstavlja praviĉnu satisfakciju za tuţioca u

konkretnom sluĉaju, te da je to primjerena naknada, srazmjerna teţini povrijedjenog

liĉnog dobra tuţioca. Ovo i kod prethodno istaknutog da je pravo na slobodu jedno

od osnovnih ljudskih prava garantovanih Ustavom Crne Gore i Evropskom

Konvecijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, a da je u uzroĉno

poslediĉnoj vezi sa ĉasti i ugledom svakog pojedinca kao njegovih liĉnih prava.

Osim navedenog, u prilog odluke drugostepenog suda je i to što u konkretnom

slučaju nije u pitanju nezakonit pritvor, već pritvor koji je neutemeljen, a što

znači da tuţilac nije bio uhapšen-pritvoren bez zakonskog osnova, već je ishod

krivičnog postupka pritvora tuţioca za period od jedne godine, sedam mjeseci i

24 dana učinio neutemeljenim.

Ovaj sud je cijenio sve navode revizije ali je našao da su isti lišeni osnova.

Povodom revizijskih navoda valja istaći da tuţilac u postupku koji je prethodio

donošenju pobijane i prvostepene presude nije sudu dostavio dokaze koji bi

ukazivali da je za vrijeme pritvora trpio maltretiranje, neĉovjeĉno i poniţavajuće

postupanje i da je bio izloţen torturi od uprave ustanove u kojoj je bio u pritvoru ili

drugih ovlašćenih lica prilikom pritvaranja i za vrijeme boravka u pritvoru. U

navedenim okolnostima neosnovani su navodi revizije da sud prilikom odluĉivanja

pobijanom presudom nije imao u vidu odredbe ĉl. 1, 11 i 14 Konvencije protiv

torture i drugih surovih i neljudskih ili poniţavajućih kazni ili postupaka koja je

usvojena 10.12.1984. godine u Njujorku (ratifikovana 20.06.1991. godine, - "Sl. list

SFRJ", br. 9/91), a koja se primjenjuje na Crnu Goru."


83

POVREDA PRAVA LIĈNOSTI - SLOBODE IZRAŢAVANJA

(Ĉlan 200 ZOO)

Uklanjanjem bilborda koji je tuţilac o svom trošku postavio, putem kojeg

je izrazio svoje nezadovoljstvo stanjem ţivotne sredine i uticaja na odlučivanje

o pitanjima od značaja za ţivotnu sredinu, povrijedjeno je pravo tuţioca na

slobodu izraţavanja.

Iz obrazloţenja:

"Niţestepeni sudovi su pravilno zakljuĉili da su prvo i drugotuţeni odgovorni

da tuţiocu naknade nematerijalnu štetu zbog povrede prava liĉnosti-slobode

izraţavanja, koje pravo je tuţiocu povrijeĊeno uklanjanjem bilborda koji je tuţilac o

svom trošku postavio, putem kojeg je izrazio svoje nezadovoljstvo stanjem ţivotne

sredine i uticaja na odluĉivanje o pitanjima od znaĉaja za ţivotnu sredinu.

Naime, postavljanjem bilborda sa natpisom "Dokle?!?! V. V." na odreĊenim

mjestima, tuţilac je izrazio svoje nezadovoljstvo devastacijom vodoizvorišta "V. V."

deponijom. Uklanjanjem bilborda sa mjesta na koja je isti postavljen pravo tuţioca

na slobodu izraţavanja je povrijeĊeno, a time tuţiocu nanijeti duševni bolovi zbog

povrede tog prava, o ĉemu su niţestepeni sudovi utvrdili sve odluĉne ĉinjenice

vještaĉenjem vještaka medicinske struke.

S druge strane, niţestepeni sudovi su visinu nematerijalne štete koja tuţiocu

pripada zbog povrijeĊenog prava slobode izraţavanja pravilno utvrdili, o ĉemu

niţestepene presude sadrţe dovoljne i jasne razloge koji sadrţe i odgovor na

revizijske navode, pa ih ovaj sud neće ponavljati u ovoj presudi."


84

NAKNADA ŠTETE ZBOG POVREDE AUTORSKOG PRAVA

(Ĉlan 17 i ĉl. 37 stav 2 Zakona o autorskim i srodnim pravima)

Autor ima isključivo pravo da štiti integritet svog djela i da izda dozvolu

za preradu svoj djela, te ako se izmjene na gradjevini vrše prema djelu prerade

koje nije sačinio autor, moraju se poštovati moralna prava autora.

R J E Š E NJ E

Ukidaju se presuda Višeg suda u Podgorici Gž.br. 3172/11 od

10.04.2012.godine i presuda Osnovnog suda u Kotoru P.br. 509/08 od

29.04.2011.godine i predmet vraća istom sudu na ponovno sudjenje.


Presudom Višeg suda u Podgorici Gţ.br. 3172/11-08 od 10.04.2012.godine,

odbijena je ţalba kao neosnovana i potvrdjena presuda Osnovnog suda u Kotoru

P.br. 509/08 od 29.04.2011.godine, kojom je odluĉeno:

"Odbija se tuţbeni zahtjev kojim je traţeno da se obaveţe tuţeni da tuţiocu

na ime naknade štete za povredu autorskog prava, isplati iznos od 1.000.000,00 eura

u roku od 15 dana od dana pravosnaţnosti, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, kao

neosnovan.

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

Protiv drugostepene presude tuţilac je blagovremeno izjavio reviziju iz svih

zakonskih razloga. Predloţio je da ovaj sud niţestepene presude preinaĉi i usvoji

tuţbeni zahtjev, ili ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Odgovor na reviziju nije podnijet.

Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je našao da je revizija osnovana.

Naime, predmet tuţbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tuţioca, da se tuţeni

obaveţe da mu na ime naknade štete za povredu autorskog prava isplati naprijed

navedeni iznos. Tuţilac zasniva zahtjev na tome, da su organi tuţenog izdala

rješenja kojim je odobrena rekonstrukcija hotela Avala, a da on, kao autor nije dao

saglasnost, ĉime je povrijedjeno njegovo autorsko pravo.

Iz predmetnih spisa proizilazi, da je tuţilac autor urbanistiĉkog rješenja

hotelskog kompleksa A. - M. u B., te da je isti dobitnik Trinaestojuske nagrade za to

urbanistiĉko rješenje, koje djelo je dana 30.04.1986.godine zaštićeno kod Autorske

agencije Crne Gore pod br. 2043. Nadalje je utvrdjeno, da je Sekretarijat za

urbanizam Opštine Budva pod brojem 06-02-U-173 od 01.04.2004.godine izdao

Preliminarne urbanistiĉko tehniĉke uslove za izradu investiociono tehniĉke

85

dokumentacije za rekonstrukciju u postojećim gabaritima dijela hotela i vila A., te je

zadnjim stavom tog akta kao napomena, navedeno, da je od autora projekta hotela

A. arhitekte V. P. (tuţioca iz ovog spora), potrebno pribaviti saglasnost za

intervencije na objektu. Dalje iz spisa proizilazi da je Ministarstvo zaštite i ţivotne

sredine i uredjenja prostora rješenjem od 19.04.2004.godine odobrilo lokaciju za

rekonstrukciju dijela hotela, te rješenjem od 10.02.2005.godine izdalo gradjevinsku

dozvolu za rekonstrukciju pomenutog hotela. Ugovorom o djelu od

01.07.2004.godine zakljuĉenim izmedju tuţioca i "B&J" se utvrdjuje da je tuţilac

angaţovan za davanje struĉnih savjeta projektantima koje je "B&J" angaţovao kao

naruĉioce posla, uz mjeseĉnu naknadu od 2.000,00 eura za period od 6 mjeseci, a da

je aneksom ugovora o djelu od 03.01.2005.godine ta naknada odredjena na iznos od

1.500,00 eura.

Imajući u vidu zakljuĉeni ugovor o djelu nesumnjivo proizilazi, da se

tuţilac saglasio sa izvodjenjem radova, ali prema uradjenom projektu i tehniĉkoj

dokumentaciji za rekonstrukciji, zašto mu je kao struĉnom licu i plaćana naprijed

navedena naknada.

Nadalje, iz predmetnih spisa proizilazi, da se vlasnik hotela u postupku

rekonstrukcije kretao mimo gradjevinske dozvole koja mu je izdata i pored izdate

privremene mjere od strane suda, pa je Republiĉka inspekcija za gradjevinarstvo

koja je vršila kontrolu objekta 30.05.2006.godine donijela rješenje o prinudnom

zatvaranju gradilišta peĉaćenjem, jer za radove koji nisu predvidjeni projektnom

dokumentacijom i gradjevinskom dozvolom mora pribaviti potrebnu dokumentaciju.

Sa tih razloga, tuţilac je dopisom od 02.08.2005.godine obavijestio zastupnika firme

"B&J" da ne prihvata dogradnju i rekonstrukciju objekta u tom obimu, radi ĉega

raskida ugovor o djelu sa vlasnikom, što nesumnjivo govori da se tuţilac nije

saglasio sa izvodjenjem radova utvrdjenih projektom i tehniĉkom dokumentacijom o

rekonstrukciji navedenog objekta.

Medjutim, i pored toga rješenjem Ministarstva uredjenja prostora i zaštite

ţivotne sredine br. 1102-5617/2 od 27.05.2010.godine izdata je gradjevinska

dozvola za rekonstrukciju navedenog hotela u smislu dogradnje i nadogradnje, a

prema glavnom projektu preduzeća L. DOO iz C., bez saglasnosti tuţioca, koje

radove je trebalo izvesti mimo urbanistiĉkog projekta ĉemu se kao što je naprijed

objašnjeno tuţilac kategoriĉno protivio.

Kod takvog stanja stvari, niţestepeni sudovi zakljuĉuju, da organi tuţene

nijesu radili nezakonito i nepravilno kada su postupajući po zahtjevu DOO B. & J.

donijeli rješenje o lokaciji i gradjevinskoj dozvoli za rekonstrukciju, imajući u vidu

odredbe ĉl. 50.st.4. Zakona o planiranju i uredjenju prostora i ĉl. 34. Zakona o

izgradnji objekata.

Medjutim, po ocjeni ovog suda, izloţeni zakljuĉak niţestepenih sudova se

za sada ne moţe prihvatiti, jer niţestepeni sudovi nijesu pravilno ocijenili odluĉne

ĉinjenice za donošenje zakonite odluke u ovom sporu.

Prije svega, niţestepeni sudovi sa dovoljno paţnje nijesu cijenili odredbe

ĉl. 17. Zakona o autorskim i srodnim pravima ("Sl.list SCG", br. 61/04 od

24.12.2004) a koji je u konkretnom sluĉaju lex specijalis i kojim je propisano, da

86

autor ima iskljuĉivo pravo, da štiti integritet svog djela i da izda dozvolu za preradu

svog djela, niti odredbe ĉlana 37.st.2. istog zakona, kojim je propisano da ako se

izmjene na gradjevini vrše prema djelu prerade koje nije saĉinio autor, moraju se

poštovati moralna prava autora.

Dakle, kod takvog stanja stvari, prvostepeni sud je bio duţan, da ispita, da li

je tuţena, odnosno organ tuţene, mogao da izda dozvolu za rad od

27.05.2010.godine, kojim je preduzeću "B. & J." DOO P., odobrena rekonstrukcija

Hotela "A." Budva u smislu dogradnje i nadogradnje, mimo ranije uradjenog

projekta, a bez saglasnosti tuţioca, kao autora, imajući u vidu naprijed citirane

odredbe Zakona o autorskim i srodnim pravima. Ovo posebno, što je i preliminarnim

urbanistiĉkim uslovima od 01.04.2004.godine odredjeno, da vlasnik objekta ne

moţe bez saglasnosti tuţioca kao autora kompleksa, dobiti odobrenje za

rekonstrukciju Hotela "A".

Kako niţestepene presude nemaju razloga u tom pravcu, to su iste nejasne i

nerazumljive i imaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, ĉime je poĉinjena

bitna povreda odredaba parniĉnog postupka iz ĉl. 367.st.2.taĉ.15. ZPP, zbog ĉega se

iste moraju ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno odluĉivanje.

U ponovnom postupku, prvostepeni sud će imati u vidu primjedbe na koje

se ukazuje ovim rješenjem. U tom pravcu prvostepeni sud će ocijeniti, da li je

tuţena, odnosno organ tuţene mogao da izda dozvolu za rekonstrukciju Hotela

"A.", rješenjem od 27.05.2010.godine, bez prethodno pribavljene saglasnosti

tuţioca, kao autora Urbanističko-arhitektonskog rješenja hotelskog kompleksa

"A. - M." B., te da li su takvim postupanjem tuţenog povrijedjena autorska

prava tuţioca i da li mu usled toga pripada traţena naknada štete.

Sa izloţenog, a u smislu ĉl. 409. ZPP, odluĉeno je, kao u izreci.


87

POSLJEDICE NEISPUNJENJA OBAVEZE

IZ UGOVORA O SPECIJALIZACIJI


Neprovodjenjem na radu onoliko vremena koliko je trajala

specijalizacija, specijalizant nije ispunio svoju obavezu iz ugovora o

specijalizaciji, te druga strana ima pravo na naknadu štete zbog neispunjenja

ugovora.

Iz obrazloţenja:

"U postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je da su stranke zakljuĉile

ugovor o specijalizaciji br. 03-1-11106 od 16.11.2004. godine. Tuţena se ugovorom

obavezala da po poloţenom specijalistiĉkom ispitu ostane na radu kod tuţioca

najmanje onoliko vremena koliko je trajao specijalistiĉki staţ. Ĉlanom 4 ugovora

odredjeno je da u sluĉaju da specijalizant ne ispuni ovu obavezu, kao i u sluĉaju

prestanka radnog odnosa njegovom krivicom ili na njegov pismeni zahtjev, duţan je

naknaditi štetu u iznosu koji odgovara ukupnom iznosu bruto zarade specijaliste za

period za koji je specijalizant bio duţan da provede na radu poslije završene

specijalizacije, a nije proveo. Tuţena je poloţila specijalistiĉki ispit 22.01.2009.

godine, a radni odnos kod tuţioca joj je prestao 15.05.2009. godine zbog

neopravdanog izostanka sa posla pet radnih dana uzastopno. To znaĉi da tuţena nije

ispunila obavezu iz ugovora jer kod tuţioca nije provela na radu onoliko vremena

koliko je trajala specijalizacija.

Na temelju ovih ĉinjenica, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili

materijalno pravo kada su odluĉili na izloţeni naĉin jer tuţilac ima pravo na naknadu

štete zbog neispunjenja ugovora, u skladu sa ĉlanom 269 stav 2 ZOO.

Bez osnova se revizijom spori punovaţnost odredbe ĉlana 4 ugovora u dijelu

kojim je odredjena visina naknade štete u sluĉaju neispunjenja obaveze iz ugovora.

Mogućnost da same ugovorne strane ugovorom urede koji će biti obim odgovornosti

duţnika za povredu ugovora proizilazi iz naĉela autonomije volje iz ĉl. 10 ZOO, koji

je bio u primjeni u vrijeme zakljuĉenja ugovora, a u granicama koji predstavljaju

javni poredak i osjećanje praviĉnosti. Teret dokazivanja da je ugovorom odredjeni

iznos naknade štete veći od iznosa štete koju je tuţilac pretrpio, tj. da je u

nesrazmjeri sa štetom, bio je na tuţenoj, a postojanje tih ĉinjenica tuţena nije

dokazala."


88

ZATEZNA KAMATA

(Ĉlan 277 ZOO)

Stopa zatezne kamate nije se mogla ugovarati, ona je odredjivana

zakonom.

Iz obrazloţenja:

"Propust tuţioca da prije zakljuĉenja ugovora o kreditu provjeri kreditnu

zaduţenost glavnog duţnika (korisnika kredita), na koji se ukazuje revizijom, ne

moţe biti razlog koji bi tuţbeni zahtjev u odnosu na ţirante ĉinio neosnovanim.

TakoĊe, to što je protiv glavnog duţnika voĊen kriviĉni postupak zbog prevare

prilikom zakljuĉenja predmetnog ugovora o kreditu, bez uticaja je na preuzete

obaveze ţiranata.

Sa druge strane, niţestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo

kada su obavezali tuţene da na glavni dug pored ugovorene kamate od 18% na

godišnjem nivou, plate i ugovorenu zateznu kamatu od 0,1% dnevno. Predmetni

ugovor o kreditu zakljuĉen je kada je u primjeni bio raniji Zakon o obligacionim

odnosima ("Sl.list SFRJ", br.29/78) i ĉl.277. st.1. tog zakona propisano je da duţnik

koji zadocnji sa ispunjenjem novĉane obaveze duguje pored glavnice i zateznu

kamatu po stopi utvrĊenoj zakonom. Dakle, stopa zatezne kamate nije se mogla

ugovarati, ona je odreĊivana zakonom. Stavom 2 naprijed navedenog ĉlana i zakona

propisano je da ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate,

ugovorena kamata teĉe i poslije duţnikove docnje. U konkretnom slučaju

ugovorena kamata (18%) je bila viša od stope zatezne kamate (kamata koju

odreĎuje Evropska centralna banka) tako da, saglasno citiranoj zakonskoj

odredbi, ta kamata (18%) teče i po padanju tuţenih u docnju."


89

ZATEZNA KAMATA

(Ĉlan 277 ZOO)

Zatezna kamata je posljedica docnje u ispunjenju odredjene novčane

obaveze i teče sve do isplate iste i obračunata zatezna kamata ne moţe biti

predmet posebne tuţbe, ukoliko glavni dug po kom je kamata obračunata nije

plaćen.

Iz obrazloţenja:

"Izloţeni zakljuĉak drugostepenog suda u dijelu odluke o kamati kao glavnom

potraţivanju je zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Zatezna kamata

je posledica docnje u ispunjenju odredjene novĉane obaveze i teĉe sve do isplate

iste. Ista moţe biti obraĉunata za odredjeni period u apsolutnom iznosu i utuţena uz

glavni dug. Obraĉunata zatezna kamata ne moţe biti predmet posebne tuţbe, ukoliko

glavni dug po kom je kamata obraĉunata nije plaćen.

U konkretnom sporu o glavnom potraţivanju je pravosnaţno presuĊeno

presudom K.br.205/00 od 23.06.2003. godine, kojom je, rješavajući o imovinsko

pravnom zahtjevu tuţilje- oštećene, taj su obavezao prvotuţenog da tuţilji vrati

iznos od 31.188,80 €. Prema tome, tuţilja je mogla u ovoj parnici zahtjev za kamatu

postaviti kao glavno potraţivanje (uglavniĉiti), kakav zahtjev je i postavila.

Prvostepeni sud je, na osnovu nalaza vještaka finansijske struke, utvrdio

ukupan iznos kamate iskazan kao glavni dug od 23.418,91 €. Naime, vještak je

našao da kamata na iznos od 70.000 DEM za period od 10.02.1995. godine do

31.12.2001. godine (datum prestanka vaţenja DEM) iznosi 18.562,27 DEM ili

9.490,74 €, dok kamata na iznos od 31.188,00 € za period od 01.01.2002. godine

(datum uvodjenja eura) do 31.08.2011. godine (datum izrade nalaza) iznosi

13.928,17 €.

Ovaj sud nalazi da je drugostepeni sud pogrešno utvrdio da je obaveza

prvotuţenog na isplatu iznosa od 31.188,80 € tuţilji dospjela tek u momentu kada je

presuda koja je donijeta u kriviĉnom postupku postala pravosnaţna. Jer, po

nalaţenju ovog suda, prvotuţeni je bio u obavezi da tuţilji isplati iznos od 70.000

DEM dana 10.02.1995. godine, kada je to potraţivanje tuţilje dospjelo. Stoga,

momenat pravosnaţnosti krivične presude ne moţe predstavljati datum

dospijeća glavnog duga, niti period od kada tuţilji bi pripadala kamata zbog

docnje u isplati, kako to pogrešno zakljuĉuje drugostepeni sud. Naprotiv,

prvostepeni sud je pravilno utuţeni iznos kamate kao glavnog duga obraĉunao za

period od dospijeća - 10.02.1995. godine, za koji kamata pripada tuţilji, pa do

31.08.2011. godine, kada je vještak obraĉunao kamatu u nominalnom iznosu. Sa

navedenih razloga, ovaj sud je preinaĉio drugostepenu presudu u dijelu odluke o

90

kamati kao glavnom potraţivanju, na naĉin što je odbio ţalbu prvotuţenog i

prvostepenu presudu u ovom dijelu potvrdio."


91

POBIJANJE PRAVNIH RADNJI DUŢNIKA

(Ĉlan 287 stav 1 u vezi sa ĉl. 291 ZOO)

Ako je ugovorom o poklonu povjerilac onemogućen da naplati svoje

potraţivanje iz imovine duţnika, isti moţe pobijati taj ugovor, koji ugovor gubi

dejstvo samo prema povjeriocu i samo onoliko koliko je potrebno za namirenje

njegovog potraţivanja.

Iz obrazloţenja:

"Pravosnaţnom presudom Osnovnog suda u Baru P.br. 608/08 od 02.09.2009.

godine obavezana je F. P. da tuţiocu isplati iznos od 9.886,00 eura, sa zakonskom

zateznom kamatom, kao i troškovima spora u iznosu od 2.232,50 eura. Ugovorom o

poklonu, ovjerenim kod Osnovnog suda u Baru pod Ov.br. 13934/10 od

08.10.2010.godine, F. je svu svoju nepokretnu imovinu poklonila sinu A. P. Tuţilac

je na osnovu navedene presude pokrenuo izvršni postupak protiv F. P., ali

bezuspješno, jer ista nije imala imovine ĉijom bi se prodajom namirilo potraţivanje

iz izvršne isprave.

Kod takvog stanja stvari, i po nalaţenju ovog suda pravilno su postupili

niţestepeni sudovi, kada su zahtjev tuţioca usvojili. Jer, kako je predmetnim

ugovorom o poklonu tuţilac onemogućen da naplati svoje potraţivanje iz imovine

duţnika, to nedvosmisleno proizilazi, da je taj ugovor upravo saĉinjen na štetu

povjerioca tj. tuţioca. Stoga, imajući u vidu odredbu ĉl. 287.st.1. Zakona o

obligacionim odnosima ("Sl.list CG",br. 47/08), kojim je propisano, da povjerilac

ĉije potraţivanje je dospjelo za isplatu, i bez obzira kada je nastalo moţe pobijati

pravnu radnju svog duţnika koja je preduzeta na štetu povjerioca, to su pravilno

niţestepeni sudovi zahtjev tuţioca usvojili u cjelosti.

Pored toga, bez osnova su navodi revizije, da je vrijednost nepokretnosti, koje

su bile predmet ugovora o poklonu, mnogo veća od tuţioĉevog potraţivanja. Jer,

shodno odredbi ĉl. 291 Zakona o obligacionim odnosima predmetni ugovor o

poklonu gubi dejstvo samo prema tuţiocu i samo koliko je potrebno za ispunjenje

njegovih potraţivanja, a to je u konkretnom sluĉaju u iznosu od 9.886,00 eura sa

pripadajućom kamatom i troškovima postupka."


92

ZASTARJELOST POTRAŢIVANJA IZ UGOVORA O PREVOZU

(Ĉlan 185 Zakona o obligacionim odnosima i osnovama svojinsko pravnih

odnosa u vazdušnom saobraćaju)

Kod ugovora o prevozu putnika u slučaju smrti, oštećenja zdravlja,

povrede putnika, vrijeme zastarjelosti počinje teći od dana kada je

vazduhoplov stigao ili trebao da stigne u mjesto opredjeljenja.

Iz obrazloţenja:

"Po nalaţenju ovog suda, niţestepeni sudovi su u ovom sporu o postavljenom

zahtjevu tuţilje za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha u iznosu od

15.000,00 €, te kamatom na ovaj iznos od presuĊenja do isplate, odluĉili uz pravilnu

primjenu materijalnog prava iz odredbe ĉl.141. Zakona o obligacionim odnosima i

osnovama svojinsko pravnih odnosa u vazdušnom saobraćaju ("Sl.list SRJ",

br.12/98, 15/98), koji se, saglasno odredbi ĉl.64. Ustavne povelje Drţavne zajednice

Srbija i Crna Gora, primjenjivao kao zakon Crne Gore do prestanka vaţenja, shodno

odredbi ĉl.185. Zakona o obligacionim odnosima i osnovama svojinsko pravnih

odnosa u vazdušnom saobraćaju ("Sl.list CG", br.18/11). Naime, postavljeni zahtjev

niţestepeni sudovi su pravilno odbili nalazeći da je sporno potraţivanje zastarjelo jer

je protekao rok od dvije godine u kojem zastarijevaju potraţivanja iz ugovora o

prevozu, kao i regresna potraţivanja u vezi sa tim ugovorom, a vrijeme zastarjelosti

poĉinje teći kod ugovora o prevozu putnika u sluĉaju smrti, oštećenja zdravlja,

povrede putnika ili zakašnjenja u prevozu - od dana kada je vazduhoplov stigao ili

trebalo da stigne u mjesto opredjeljenja. Shodno ovom zakonskom odreĊenju,

niţestepeni sudovi su pravilno zakljuĉili da je rok poĉeo teći 25.01.2005. godine

kada je avion, u kojem je tuţilja bila putnik, prilikom slijetanja na Aerodrom

Golubovci izletio sa poletno-sletne staze. Pošto je tuţba u ovom sporu podnijeta

01.10.2007. godine, nakon proteka roka od dvije godine od vremena kada je avion

trebalo da stigne u mjesto opredjeljenja, nesumnjivo je da je protekao zakonski rok u

kome potraţivanje tuţilje koje proistiĉe iz ugovora o prevozu zastarijeva.

Revizijom se neosnovano ukazuje da je u konkretnom sluĉaju trebalo

primijeniti privilegovani rok zastarjelosti iz odredbe ĉl.377, jer je šteta

prouzrokovana kriviĉnim djelom, jer se ovaj rok u konkretnom sluĉaju ne moţe

primijeniti obzirom da zahtjev za naknadu štete nije postavljen prema licu koje je

poĉinilo kriviĉno djelo, već se radi o potraţivanju iz ugovora o prevozu putnika."


93

NEMOGUĆNOST KOMPENZACIJE

(Ĉlan 344 ZOO)

Nema uzajamnih potraţivanja, a time i mogućnosti da se izvrši

prebijanje, ako je usvojen tuţbeni, a odbijen protivtuţbeni zahtjev.

Iz obrazloţenja:

"Što se tiĉe navoda revizije kojima tuţeni ukazuje na kompenzacioni

prigovor, isti su neosnovani. U smislu odredbe ĉl. 344 Zakona o oblgiacionim

odnosima, propisano je da duţnik moţe prebiti potraţivanje koje ima prema

povjeriocu sa onim što ovaj potraţuje od njega ako ova potraţivanja glase na novac.

Medjutim, niţestepenim presudama samo je usvojen tuţbeni zahtjev odnosno

potraţivanje prvotuţilje, dok je protivtuţbeni zahtjev za potraţivanje tuţenog prema

prvotuţilji odbijen kao neosnovan, radi ĉega nema uzajamnih potraţivanja a time ni

mogućnost da se izvrši prebijanje."


94

SKRIVENI NEDOSTACI

(Ĉlan 482 ZOO)

Kada se radi o skrivenim nedostacima na stvari kupac je duţan da se

prilikom isticanja prigovora pridrţava rokova sadrţanih u odredbi člana 482

ZOO.

Iz obrazloţenja:

"Da bi kupac imao pravo na naknadu štete koju je pretrpio zbog toga što mu je

prodavac predao stvar koja ima materijalne nedostatke potrebno je da taj nedostatak

postoji u ĉasu prelaska rizika za sluĉajnu propast stvari sa prodavca na kupca, da je

kupac obavijestio prodavca o nedostatku kao i da je kupac svoj zahtjev prema

prodavcu istakao u odredjenom roku. Medjutim, i kada postoji materijalni

nedostatak predate stvari, prodavac ne odgovara za one materijalne nedostatke i

stvari koji su u ĉasu zakljuĉenja ugovora bili poznati kupcu ili mu nijesu mogli ostati

nepoznati - ĉlan 480 ZOO. Budući da su tuţiocu kljuĉevi od stana predati

30.04.2004. godine i da je odmah nakon toga obišao stan i uoĉio brojne nedostatke,

pa je i pored tih nedostataka 15.12.2004. godine sa tuţenim zakljuĉio ugovor o

razmjeni stanova, ne moţe se sada pozivati na to da je stan imao materijalne

nedostatke. Tuţeni prilikom zakljuĉenja ugovora nije izjavio da stan nema

nedostataka, već naprotiv strane ugovornice su se saglasile da se razmjena stanova

izvrši u vidjenom stanju.

Što se tiĉe obaveze kupca da obavijesti prodavca o nedostatku, kao uslova za

ostvarivanje prava koja mu po tom osnovu pripadaju, kada je u pitanju skriveni

nedostatak duţan je da o tome obavijesti prodavca u roku od osam dana, a

raĉunajući od dana kada je nedostatak otkrio, a kod ugovora u privredi bez odlaganja

- ĉlan 482 stav 1 ZOO, s tim što postoji i krajnji rok u kome takvo obavještenje mora

prodavcu biti upućeno. Za skrivene nedostatke prodavac odgovara ako se on

pokazao u roku od šest mjeseci od predaje, izuzev kada je ugovorom odredjen duţi

rok - ĉl. 482 st. 2 ZOO. To znaĉi da prigovor zbog skrivenih nedostataka moţe biti

stavljen samo do isteka tog roka. Budući da je primopredaja stana izvršena

30.04.2004. godine, a zahtjev za otklanjanje nedostataka tuţilac podnio 16.05.2005.

godine, to je protekao rok iz ĉl. 482 st. 2 ZOO.

Pogrešno tuţilac smatra da se imaju primijeniti pravila odgovornosti

izvodjaĉa za materijalne nedostatke gradjevine iz ugovora o gradjenju, odnosno

ugovora o djelu. Ovo zbog toga što tuţeni nije bio izvodjaĉ radova na objektu gdje

se stan nalazi. On je bio vlasnik stana koji je, nakon što je isti dodijeljen tuţiocu radi

rješavanja njegove stambene potrebe, zamijenio sa tuţiocem za stan manje

kvadrature uz doplatu. Kako se radi o ugovoru o razmjeni iz ĉlana 552 ZOO iz koga

u skladu sa ĉl. 553 istog zakona za svakog ugovaraĉa nastaju obaveze i prava koje iz

ugovora o prodaji nastaju za prodavca, sporni odnos se imao raspraviti primjenom

pravila o odgovornosti prodavca za materijalne nedostatke stvari.

95

Bez osnova su navodi revizije da je bilo mjesta primjeni odredaba ĉlana 485

ZOO. Pravilo iz ĉl. 485 ZOO primjenjuje se u situaciji kada je prodavac obmanuo

kupca predajom stvari neodgovarajućeg kvaliteta. Medjutim, kako su se strane

ugovornice saglasile da se stvari razmijene u vidjenom stanju, a tuţilac prije

zakljuĉenja ugovora bio u posjedu stana, a ipak zakljuĉio ugovor, ne moţe se

primijeniti ĉl. 485 ZOO."


96

SANKCIJE PRAVNIH NEDOSTATAKA


Kupac koji je u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji znao da je

nepokretnost koja je predmet ugovora upisana na treće lice koje nije

učestvovalo u zaključenju ugovora nema pravo na naknadu štete.

Iz obrazloţenja:

"Iz ĉinjenica utvrdjenih u postupku koji je prethodio donošenju pobijane

presude utvrdjeno je da je tuţilac od više lica, medju kojima i od tuţenog, kupio

pored ostalih nepokretnosti i kat.parcelu 79/4 KO Prijevor, površine 118 m2, o ĉemu

su ugovaraĉi zakljuĉili i pred Osnovnim sudom u Kotoru ovjerili ugovor o

kupoprodaji dana 13.01.1999. godine pod Ov I br.103/99. Utvrdjeno je, a što tuţilac

ni tuţbom ne spori, da je u vrijeme zakljuĉenja prednjeg ugovora pravo korišćenja

na kat.parceli 79/4 bilo upisano na P. V. M., pok. oca tuţenog jer nije bio okonĉan

ostavinski postupak, tako da se tuţilac na osnovu ugovora sa tuţenim, kome je

isplatio kompletan iznos kupoprodajne cijene, uknjiţio kao vlasnik na 1/2 idealnog

dijela predmetne parcele, jer je sestra tuţenog ostvarila pravo na drugoj polovini

iste.

Kod takvog ĉinjeniĉnog utvrdjenja, nasuprot navodima revizije, pravilno su

niţestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su s pozivom na ĉl.510. st.4.

ZOO-a, zahtjev tuţioca, kojim je traţio iznos od 22.291,50 € na ime naknade štete

nastale kao posledica povrede predmetnog ugovora, odbili kao neosnovan. Ovo sa

razloga, što je tuţilac od tuţenog kupio kat. parcelu 792/4 KO Prijevor, kada je ista

bila upisana kod nadleţnog organa na pok.oca tuţenog s pravom korišćenja, što

znaĉi sa pravnim nedostatkom, jer ostavinska rasprava nije bila sprovedena. I u ĉl.1.

zakljuĉenog ugovora prodavci obavještavaju kupca da su kat.parcele 79/2 do 79/5

KO Prijevor I (dakle i sporna kat.parcela 79/4) vlasništvo prodavca i ostalih njihovih

srodnika, pa je tuţilac kao kupac parcele koja u trenutku kupoprodaje nije upisana

na lice sa kojim zakljuĉuje ugovor, bio upoznat sa ĉinjenicom da se radi o parceli

koja je vlasništvo prodavca i njegovih srodnika. Znaĉi, tuţilac je u ĉasu zakljuĉenja

ugovora znao za mogućnost da mu pravo na stvari koja je predmet kupoprodaje bude

smanjeno ili ograniĉeno pravom trećeg lica koje nije uĉestvovalo u zakljuĉenju

ugovora, pa nema pravo na naknadu štete, saglasno odredbi ĉl.510. st.4. ZOO-a."


97

NAKNADA VRIJEDNOSTI ZAKUPLJENE STVARI


Bez obzira na razlog prestanka ugovora o zakupu, zakupac ima pravo na

naknadu vrijednosti terase koju je izgradio u sastavu zakupljenog objekta.

Iz obrazloţenja:

"Stranke su zakljuĉile ugovor o zakupu dana 13.02.2008.godine u trajanju od

pet godina, po kome je tuţeni dao tuţiocu u zakup objekat koji se nalazi na

kat.parc.br. 264 KO Kumbor. Objekat je površine 56m2 bez inventara i opreme, sa

terasom u gabaritima lokala pov. 60m2. Ugovor je prestao otkazom od strane

tuţenog zbog neplaćanja zakupnine u novembru 2009.godine. Utvrdjeno je i to, da je

tuţeni 11.03.2008.godine dao saglasnost da tuţilac na parceli br. 399 KO Kumbor

izgradi terasu, koji je istu izgradio u površini od 137,70m2. Vrijednost izvedenih

radova prema nalazu vještaka gradjevinske struke iznosi 10.903,50 eura. Izgradjena

terasa se nalazi preko puta zakupljenog ugostiteljskog objekta i sa istim predstavlja

cjelinu jer sluţi za potrebe obavljanja ugostiteljske djelatnosti.

Kod takvog stanja stvari, i po nalaţenju ovog suda pravilno su postupili

niţestepeni sudovi kada su zahtjev tuţioca usvojili u cjelosti. Jer, kako je izgradjena

terasa dodatak nepokretnosti koja prodstavlja cjelinu, koja se ne moţe odvojiti bez

oštećenja, a koju je tuţeni zadrţao za sebe, to je isti duţan tuţiocu nadoknaditi njenu

vrijednost, a prednje u skladu sa ĉlanom 585.st.3. ZOO koji je vaţio u vrijeme

zakljuĉenja ugovora (sada ĉl. 613.st.5. ZOO).

Tuţilac, kao zakupac, u smislu navedene zakonske odredbe ima pravo na

naknadu vrijednosti, bez obzira na razlog prestanka ugovora o zakupu, tako da su

bez osnova navodi revizije kojima se istiĉe da je tuţilac skrivio otkazu ugovora o

zakupu zbog toga što nije plaćao zakupninu."


98

ODGOVORNOST IZVODJAĈA ZA SOLIDNOST GRADJEVINE


Izvodjač je odgovoran za štetu zbog nesolidnosti gradjevine i duţan je

naručiocima naknaditi novčanu vrijednost koju su morali uloţiti radi

otklanjanja posljedica štete i dovodjenja objekta u ispravno stanje.

Iz obrazloţenja:

"Iz stanja u spisima predmeta proizilazi da je po prethodno obavljenoj

elektronskoj korespodenciji tuţilja B. Lj., prvotuţnom poslala tekst Ugovora o

gradnji kuće u Trebesinu od 07.04.2002. godine, u kom ugovoru se tuţilja Lj.

pojavljuje kao investitor, a prvotuţeni kao izvodjaĉ radova. Ugovorom je odredjena

površina gradjevinskog objekta, cijena gradnje po jedinici mjere (1m2) i ukupna

cijena svih gradjevinskih radova na porodiĉnoj kući, rok završetka gradnje i

dinamika isplate odredjene cijene. Ugovoreno je da ukoliko objekat bude završen

prije odredjenog roka za predaju objekta - 27.09.2002. godine, izvodjaĉu radova

pripada još 10% od cijene gradnje i obratno, naruĉilac ima pravo da oduzme

izvodjaĉu 10% od cijene ukoliko se predaja kljuĉeva izvrši poslije navedenog

datuma. Medju strankama nije sporno da je tuţeni izgradio objekat i predao

tuţiocima kljuĉeve od istog 27.09.2002. godine, kao i da je na bankovni raĉun

prvotuţenog isplaćen iznos od 61.460,00 €, koji je odredjen prednjim ugovorom, a

kako to proizilazi i iz potvrda o isplati sa raĉuna u koje je sud izvršio uvid.

Kod takvog ĉinjeniĉnog stanja, pravilno su niţestepeni sudovi zakljuĉili da je

predmetnim ugovorom ponudjeno zakljuĉenje pismenog ugovora o gradjenju, koji

stranke nijesu potpisale ali je isti u cjelosti izvršen na naĉin što je prvotuţeni, uz

angaţovanje trećih lica od novca dobijenog iz zajedniĉkih sredstava tuţilaca kao

braĉnih drugova, izveo radove na predmetnom objektu po prethodnom dogovoru

shodno dinamici gradnje i isplate, pa je došlo do konvalidacije ugovora zbog

nedostatka forme, u skladu sa opštim pravilima obligacionog prava.

Ĉlanom 644. st.1. ZOO, koji je vaţio u vrijeme nastanka spornog odnosa,

propisano je da izvodjaĉ odgovara za nedostatke u izradi gradjevine koji se tiĉu

njene solidnosti, ukoliko bi se ti nedostaci pokazali za vrijeme od deset godina od

predaje i prijema radova.

Niţestepeni sudovi su, kako to proizilazi i iz nalaza vještaka gradjevinske

struke, utvrdili da nepravilno izvedena hidroizolacija krova zbog koje isti

prokišnjava, predstavlja nedostatak u izradi gradjevine jer ugroţava stabilnost i

sigurnost konstruktivnih djelova objekta, pa je prvotuţeni kao izvodjaĉ odgovoran

za štetu zbog nesolidnosti gradjevine i duţan da tuţiocima naknadi novĉanu

vrijednost koju su morali uloţiti radi otklanjanja posljedica štete i dovodjenja

objekta u ispravno stanje, ĉija je visina utvrdjena dopunskim nalazom vještaka

gradjevinske struke od 22.12.2010. godine.

99

U konkretnom sporu zahtjev kojim je traţena šteta zbog nesolidnosti

gradjevine podnijet je po proteku ĉetiri godine od predaje u posjed stambene zgrade

tuţiocima, a saglasno odredbi ĉl.644. st.1. ZOO-a, tuţioc kao naruĉilac imao je

pravo da traţi naknadu za sve nedostatke u izgradnji gradjevine od izvodjaĉa koji se

pokaţu u roku od deset godina od prijema i predaje radova, pa su neosnovani navodi

revizije da se radi o zastarjelom potraţivanju. Jer, ne radi se o roku materijalno-

pravne prirode ĉiji protek bi vodio zastarjelosti predmetnog potraţivanja."


100

LIMIT OBAVEZE ZAJEDNICE OSIGURANJA

Limit obaveze zajednice osiguranja utvrdjuje se prema ukupnoj šteti u

jednom štetnom dogadjaju bez obzira na broj oštećenih lica.

Iz obrazloţenja:

"Nesporno je da su u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila dana 10.06.1994.

godine, u Mojkovcu, a koja je nastala iskljuĉivom krivicom osiguranika tuţenog, D.

B., tuţilac i R. M. zadobili teške tjelesne povrede, koje su kod tuţioca dovele do

umanjenja ţivotne aktivnosti 45%, a kod R. M. 30%, usled ĉega su isti trpjeli fiziĉke

bolove i strah, a tuţilac i duševne bolove zbog naruţenosti.

Prema stanju u spisima predmeta, presudom Osnovnog suda u Podgorici P.

br. 1387/09 od 09.04.2010. godine, usvojen je u cjelosti tuţbeni zahtjev i solidarno

obavezani osiguravaĉ (ovdje tuţeni) i osiguranik, D. B. (ranije oznaĉeni tuţeni), da

tuţiocu na ime naknade nematerijalne štete po svim vidovima isplate iznos od

37.500 €, koja presuda je postala pravosnaţna u odnosu na D. B., jer od strane istog

nije pobijana ţalbom, a ukinuta u odnosu na osiguravaĉa (ovdje tuţenog). U

ponovnom postupku, prvostepeni sud je, uzimajući u obzir više pravosnaţnih

presuda iz perioda nastanka štetnog dogadjaja, pravilno utvrdio visinu ukupne štete

prema kriterijumima u vrijeme štetnog dogadjaja u iznosu od 21.300,00 dinara (za

tuţioca 13.500,00 dinara, a za M. 7.800,00 dinara). Pri tome je, imajući u vidu da je

odgovornost tuţenog, kao osiguravaĉa, uslovljena visinom osigurane sume, koji

limit osigurane sume je u vrijeme štetnog dogadjaja bio 10.000,00 dinara (odluka

SIV, "Sl. list SRJ", br. 14/94 od 04.02.1994. godine) srazmjerno smanjio naknadu i

obavezao tuţenog solidarno sa licem koje je skrivilo nezgodu da tuţiocu isplati 64%

od ukupno utvrdjene štete, prema kriterijumima u vrijeme donošenja odluke.

Kod ĉinjenice da prvostepena presuda u usvajajućem dijelu nije pobijana, već

samo u odbijajućem dijelu, a koji je predmet pobijanja i u postupku po reviziji, to

instancioni sudovi nijesu mogli pristupiti ocjeni pravilnosti dosudjenje štete

nepobijanim dijelom niţestepenih presuda.

Polazeći od naprijed navedenog, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili

materijalno pravo kada su odbili zahtjev za isplatu iznosa bliţe navedenih stavom

dva izreke prvostepene presude.

Lišeni su osnova navodi revizije da je visina predmetne štete u vrijeme

nastanka štetnog dogadjaja utvrdjena pogrešnom metodologijom, smatrajući presude

koje je sud koristio kao parametar o dosudjivanim naknadama u vrijeme nastanka

štetnog dogadjaja nepouzdanim sa razloga što su istim utvrdjivane naknade u

razliĉitim iznosima. Ovo kod ĉinjenice što u periodu nastanka štete nijesu postojali

stavovi u sudskoj praksi u pogledu visine štete koji bi obavezivali sudove, te je

utvrdjivanje prosjeĉne vrijednosti na osnovu razliĉitih naknada koje su dosudjivane

u tom periodu (od 710 do 2.630,00 dinara, za 10% umanjenja ţivotne aktivnosti) bio

najprihvatljiviji naĉin da se utvrdi visina štete u vrijeme nastanka štetnog dogadjaja.

101

Isto tako, pravilno su postupili niţestepeni sudovi, kada su prilikom

utvrdjivanja visine ukupne štete u periodu nastanka štetnog dogadjaja uzeli u obzir i

štetu koja bi pripadala po tadašnjim kriterijumima oštećenom iz istog štetnog

dogadjaja R. M. Jer, shodno naĉelnim pravnim stavovima Saveznog suda SFRJ br.

8/88 od 27.10.1988. godine, koji su vaţili u vrijeme nastanka štetnog dogadjaja,

limit obaveze zajednice osiguranja utvrdjuje se prema ukupnoj šteti u jednom

štetnom dogadjaju bez obzira na broj oštećenih lica. Ĉinjenica, da li je ili ne otpao

osnov po kome je R. M. isplaćena naknada je bez uticaja na odluku u ovoj pravnoj

stvari, radi ĉega su bez osnova navodi revizije dati u tom pravcu."


102

OBAVEZA GARANTNOG FONDA U SLUĈAJU

STEĈAJA OSIGURAVAĈA

(Ĉlan 99 stav 2 taĉka 3 i ĉl. 106 Zakona o osiguranju imovine i lica)

Pravo na naknadu štete iz sredstava Garantnog fonda, u smislu člana 99

stav 2 tačka 3 i čl. 106 ZOIL, nije bilo uslovljeno datumom nastanka štete, već

postojanjem neizmirene štete i otvorenog postupka stečaja nad organizacijom

za osiguranje sa kojom je štetnik imao zaključen ugovor o obaveznom

osiguranju.

R J E Š E NJ E

Ukida se presuda Višeg suda u Podgorici Gž.br.4523/11-09 od 08.05.2012.

godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.


Presudom Osnovnog suda u Podgorici P.br.5358/10 od 10.05.2011. godine,

odluĉeno je:

"Djelimiĉno se usvaja tuţbeni zahtjev tuţilaca pa se obavezuje tuţeni da

tuţiocima na ime troškova za podizanje grobnice i nadgrobnog spomenika isplati

iznos od 2.534,60 €, kao i da tuţiocu V. M. na ime naknade nematerijalne štete zbog

pretrpljenih duševnih bolova usled gubitka mldb. kćerke D. isplati iznos od

16.000,00 €, a drugotuţilji V. S. po istom osnovu da isplati naknadu u iznosu od

20.000,00 €, sve u roku od 15 dana od dana pravosnaţnosti presude pod prijetnjom

prinudnog izvršenja, sa zakonskom zateznom kamatom poĉev od dana presuĊenja pa

do konaĉne isplate.

Odbija se tuţbeni zatjev tuţilaca u dijelu mimo dosuĊenog i to na ime

naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog gubitka mldb.

kćerke D., V. M. iznos od još 4.000 € i V. S. iznos od još 5.000 €, kao neosnovan.

Duţan je tuţeni naknaditi tuţiocima troškove parniĉnog postupka u iznosu od

3.282,00 € u roku od 15 dana od dana pravosnţanosti ove presude pod prijetnjom

prinudnog izvršenja."

Rješavajući po ţalbi tuţenog Viši sud u Podgorici presudom Gţ.br.4523/11-

09 od 08.05.2012. godine preinaĉio je prvostepenu presudu u dijelu izreke pod

stavom I i III na naĉin što je u cjelosti odbio kao neosnovan tuţbeni zahtjev, dok je u

pogledu troškova odluĉeno da svaka stranka snosi svoje troškove spora.

103

Protiv drugostepene presude tuţioci su blagovremeno izjavili reviziju zbog

bitne povrede odredaba parniĉnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Predloţeno je da se pobijana presuda preinaĉi na naĉin što će se ţalba tuţenog odbiti

kao neosnovana a prvostepena presuda potvrditi ili pak ukine i predmet vrati

drugostepenom sudu na ponovno suĊenje.

Revizija je osnovana.

Prema stanju u spisima, u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila 05.12.1996.

godine poginula je mldb. kćerka tuţilaca. Teretno motorno vozilo koje je

uĉestvovalo u saobraćajnoj nesreći bilo je osigurano od autoodgovornosti kod

osiguravajućeg društva MDD "W. b. o." iz N., nad kojim je steĉajni postupak

otvoren 14.12.1999. godine i istoga dana zakljuĉen zbog nepostojanja steĉajne mase.

Tuţbom, podnesenom 10.03.2004. godine tuţioci su traţili da se obaveţe

udruţenje osiguravajućih organizacija Srbije i Crne Gore iz Beograda da im iz

sredstava garantnog fonda naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu koju su

pretrpjeli u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi (smrt kćerke) do koje je došlo

propustima vozaĉa teretnog motornog vozila. Pasivnu legitimaciju tuţenog temeljili

su na odredbama ĉl.99. i 106. Zakona o osiguranju imovine i lica ("Sl.list

SRJ",br.30/96). Tokom postupka kao tuţeni oznaĉeno je Udruţenje-Nacionalni biro

osiguravaĉa Crne Gore DOO Podgorica, kao pravni sledbenik Udruţenja

osiguravajućih organizacija Srbije i Crne Gore - garantni fond u Crnoj Gori

(nesporno).

Prvostepeni sud je djelimiĉno usvojio tuţbeni zahtjev nalazeći da na strani

tuţenog postoji obaveza naknade štete koja se tuţbom zahtijeva.

Odluĉujući po ţalbi tuţenog drugostepeni sud je pobijanom presudom

preinaĉio prvostepenu presudu na naĉin što je tuţbeni zahtjev odbio u cjelosti,

zakljuĉujući da je tuţbeni zahtjev neosnovan jer se saobraćajna nezgoda dogodila

05.12.1996. godine, a odredbe ĉl.99-107 Zakona o osiguranju imovine i lica stupile

su na snagu 07.07.1997. godine, kako je to propisano ĉl.156. navedenog zakona, te

da retroaktivna primjena ovog zakona nije propisana tako da samo štete koje su

nastale poslije 06.07.1997. godine, a koje su prouzrokovane upotrebom motornog

vozila koje je bilo osigurano kod organizacije nad kojom je otvoren steĉajni

postupak nadoknaĊuju se iz sredstava fonda.

Osnovano se revizijom ukazuje da je drugostepeni sud pogrešno primijenio

materijalno pravo kada je našao da sa navedenih razloga tuţbeni zahtjev nije

osnovan. Naime, pravo na naknadu štete iz sredstava garantnog fonda u smislu ĉl.99.

st.2. taĉ.3. i ĉl.106. Zakona o osiguranju imovine i lica nije bilo uslovljeno datumom

nastanka štete, kako to pogrešno rezonuje drugostepeni sud, već postojanje

neizmirene štete i otvorenog postupka steĉaja nad organizacijom za osiguranje sa

kojom je štetnik imao zakljuĉen ugovor o obaveznom osiguranju. U konkretnom

sluĉaju u vrijeme otvaranja steĉajnog postupka na MDD "W. b. o." iz N. -

14.12.1999. godine bile su u primjeni odredbe o garantnom fondu i, suprotno

stanovištu drugostepenog suda, postojali su zakonski uslovi da se zahtijeva naknada

štete iz sredstava tog fonda.

104

Zbog pogrešnog pravnog pristupa i zakljuĉka da se iz sredstava garantnog

fonda nadoknaĊuje samo šteta nastala poslije 06.07.1997. godine, drugostepeni sud

nije cijenio ostale ţalbene navode i o istima dao odgovarajuće razloge.

Stoga je prvostepenu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti drugostepenom

sudu na ponovno suĊenje - ĉl.410. st.2. ZPP-a.


105

STVARNO PRAVO

106

STICANJE SVOJINE ODLUKOM DRŢAVNOG ORGANA

(Ĉlan 20 stav 2 Zakona o osnovnim svojinsko - pravnim odnosima)

Pravosnaţno rješenje nadleţnog organa kojim je nepokretnost vraćena

ranijim vlasnicima predstavlja valjan osnov za sticanje prava svojine.

Iz obrazloţenja:

"Tuţioci su zahtjev zasnovali na tvrdnji da je sporna nepokretnost

eksproprisana njihovom djedu J. M., 1948. godine.

Poljoprivredno zemljište koje je postalo društvena svojina primjenom,

izmedju ostalog, i Osnovnog zakona o eksproprijaciji ("Sl. list FNRJ", br. 28/47)

moglo se vratiti ranijim vlasnicima, odnosno njihovim pravnim sljedbenicima jedino

pod uslovima i po postupku utvrdjenim Zakonom o vraćanju ranijim vlasnicima

poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine ("Sl. list RCG", br. 14/92).

Tuţioci nijesu u skladu sa tim zakonom podnosili zahtjev za vraćanje sporne

nepokretnosti, već je ona pravosnaţnim rješenjem nadleţnog organa vraćena

tuţenom i njegovom bratu. Stoga su oni, u smislu ĉlana 20 stav 2 Zakona o

osnovama svojinsko pravnih odnosa, na osnovu odluke drţavnog organa stekli pravo

svojine, pa su niţestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su

odluĉili na izloţeni naĉin.

Bez ikakvog znaĉaja su za drugaĉije odluĉivanje navodi revizije kojima se

dovodi u pitanje zakonitost rješenja, br. 03-1180 od 24.12.1992. godine, jer sud nije

ovlašćen u parniĉnom postupku ocjenjuje zakonitost upravnih akata. Zakonitost tog

rješenja mogla se ispitivati jedino o pravnim ljekovima u upravnom postupku i

tuţbom u upravnom sporu u zakonom propisanim rokovima."


107

STICANJE PRAVA SVOJINE GRADJENJEM NA TUDJEM ZEMLJIŠTU

(Ĉl. 24 i 25 Zakona o osnovnim svojinsko - pravnim odnosima)

Na objektu koji je prethodno bio privremenog karaktera, a koji je

naknadno bez gradjevinske dozvole pretvoren u objekat stalnog karaktera i

drţavnom zemljištu na kojem se isti nalazi nije se moglo steći pravo svojine po

pravilima sticanja svojine gradjenjem na tudjem zemljištu.

Iz obrazloţenja:

"Iz predmetnih spisa proizilazi, da je pravni predhodnik tuţilja K. U. po

osnovu ugovora o kupoprodaji zakljuĉenog dana 07.06.1977. godine sa M. M. kupio

vikend kamp kuću u Kumboru, koja je bila postavljena na tadašnjoj ĉest.zem. 450/2

KO Kumbor, a sada na kat.parc.br.627/1, vlasništvo prvotuţene, sa kojom je isti

zakljuĉio ugovor o zakupu zemljšta, na kojem je bila postavljena vikend-kamp kuća.

U postupku je takodje utvrdjeno, da je pravni prethodnik tuţilja kupljenu kamp kuću

bez prethodno pribavljene gradjevinske dozvole adaptirao i dogradio, tako da

površina objekta iznosi 65,98 m2 i ima karakter stalnog, a ne privremenog objekta.

Utvrdjeno je, da se prvotuţena nije protivila izvodjenju radova od strane pravnog

prethodnika tuţilja na adaptaciji i rekonstrukciji objekta, te da je ista 19.09.2005.

godine sa drugotuţenim zakljuĉila ugovor o kupoprodaji nepokretnosti "Ubojno" u

Herceg Novom i anex tog ugovora 18.10.2010. godine, ĉiji je predmet (anexa) bila

kat.parc.br.627/1 površine 200 m2, na kojoj se nalazi porodiĉna stambena zgrada

površine 54 m2, upisana u listu nepokretnosti br.157 KO Djenovići.

Kod takvog stanja stvari, i po nalaţenju ovog suda, pravilno su postupili

niţestepeni sudovi, kada su odbili zahtjev tuţilja, da se utvrdi, da su iste suvlasnice

na po 1/3 dijela kat.parc.br. 627/1 KO Djenovići i objekta 1- porodiĉne stambene

zgrade, povr. 56,98m2, kao i zemljišta koje sluţi za redovnu upotrebu objekta, a što

su tuţeni duţni priznati.

Ovo s razloga, što pravni predhodnik tuţilja sada pok. K. U. nije mogao steći

pravo svojine na spornom objektu i zemljištu koje sluţi za redovnu upotrebu tog

objekta po pravilima sticanja svojine gradjenjem na tudjem zemljištu shodno ĉl. 24-

25 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa koji je bio na snazi u vrijeme

nastanka spornog sluĉaja. Ovo ako se ima u vidu, da se predhodno radilo o objektu

koji je bio privremenog karaktera tj. vikend - kamp kućica, koja je naknadno bez

gradjevinske dozvole pretvorena u objekat stalnog karaktera a pravila o sticanju

svojine gradjenjem na tudjem zemljištu se ne mogu primijeniti kod gradjena na

zemljištu koje je bilo u drţavnoj svojini pravnih predhodnika prvotuţene.

Sa naprijed navedenih razloga, bez ikakvog osnova su navodi revizije tuţilja,

kojima se ukazuje, da su tuţilje stekle pravo svojine shodno ĉl. 25 Zakona o

osnovama svojinsko pravnih odnosa, jer prava koja propisuje odredbe ovog

108

zakonskog propisa iskljuĉivo propadaju tuţenom kao vlasniku spornog zemljišta a

ne graditelju objekta, odnosno tuţiljama."


109

ODRŢAJ

(Ĉlan 28 Zakona o osnovnim svojinsko - pravnim odnosima)

Isključena je savjesnost kao uslov za sticanje prava svojine odrţajem ako

je tuţilac znao da mu je sporno zemljište dato na korišćenje.

Iz obrazloţenja:

"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tuţioca za utvrdjenje prava

svojine na predmetnom prostoru, steĉenog po osnovu odrţaja.

Iz ĉinjenica utvrdjenih u postupku pred prvostepenim sudom proizilazi da je

tuţeni upisan kao vlasnik predmetnog prostora u prizemlju zgrade Kula, dok je

tuţilac na osnovu ugovora o kupoprodaji upisan kao vlasnik stambenog prostora u

istoj zgradi na I i III spratu. Iz kazivanja samog tuţioca saslušanog kao parniĉne

stranke, utvrdjeno je da mu je tuţeni krajem 70-tih godina dao na korišćenje sada

spornu prostoriju, a koju su ranije kao zajedniĉku koristili stanari iz tri stana

navedene zgrade. Tuţilac je istu adaptirao u stambeni prostor i nesmetano ga

koristio sve dok tuţeni iz ovog spora nije tuţbom traţio predaju predmetnog

prostora. Nije sporno da je pravosnaţnom presudom Osnovnog suda u Kotoru

P.br.877/07 od 10.07.2009. godine obavezan tuţilac da ovdje tuţenom preda u

posjed i vlasništvo predmetni prostor slobodan od lica i stvari.

Polazeći od utvrdjenog ĉinjeniĉnog stanja, niţestepeni sudovi su izveli

pravilan zakljuĉak da posjed tuţioca nije savjestan. Naime, tuţilac je prilikom ulaska

u sporni prostor znao da isti nije njegova svojina, jer kako i sam navodi od strane

tuţenog dat mu je na korišćenje, što iskljuĉuje njegovu savjesnost u pogledu

svojinskih ovlašćenja. U prilog tome govori i ĉinjenica da isti nije bio predmet

otkupa kada je tuţilac otkupio stan na prvom i trećem spratu u istoj zgradi

08.09.1992. godine pod Ov.br.887/92. Nesavjesni posjednik, kako pravilno

zakljuĉuju niţestepeni sudovi ne moţe odrţajem steći pravo vlasništva na

nepokretnosti bez obzira na vremenski period trajanja njegovog posjeda - ĉl.28.

ZOSPO-a, zbog ĉega se svi navodi revizije u tom smislu pokazuju neosnovanim."


110

STICANJE PRAVA SVOJINE PRAVNIM POSLOM

(Ĉlan 33 Zakona o osnovnim svojinsko - pravnim odnosima,

u vezi sa ĉl. 11 Zakona o prometu nepokretnosti)

Fotokopija neovjerenog ugovora ne predstavlja valjan osnov za sticanje

prava svojine jer nedostatak originala ugovora dovodi u pitanje postojanje

pismene forme ugovora.

Iz obrazloţenja:

"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tuţilaca za utvrdjenje

prava svojine po osnovu pravnog posla na nepokretnosti bliţe opisanoj izrekom

prvostepene presude. Tuţbeni zahtjev temelje na fotokopiji neovjerenog ugovora o

kupoprodaji predmetne nepokretnosti (stana), zakljuĉenog dana 12.07.2001. godine

izmedju tuţenog, kao prodavca i tuţilaca, kao kupaca. Pri tome istiĉu da je u cjelosti

isplaćena kupoprodajna cijena i time izvršena ugovorna obaveza.

Polazeći od toga da nedostaje original predmetnog ugovora o kupoprodaji, da

isti nije saĉinjen u propisanoj formi, shodno odredbi ĉlana 11 Zakona o prometu

nepokretnosti, jer potpisi ugovaraĉa nijesu ovjereni kod suda, a nedostaje i uknjiţba

prava svojine kao jedan od uslova za sticanje tog prava po osnovu pravnog posla,

niţestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tuţbeni zahtjev

odbili kao neosnovan uz zakljuĉak da fotokopija neovjerenog ugovora ne predstavlja

valjan osnov za sticanje prava svojine na predmetnoj nepokretnosti.

Neosnovano se istiĉe revizijom da su ispunjeni uslovi za konvalidaciju

predmetnog ugovora, jer su isplatom kupoprodajne cijene izvršene obaveze iz istog.

Ovo sa razloga što nedostatak originala predmetnog ugovora dovodi u pitanje

postojanje pismene forme ugovora, a konvalidacija usmenih (neformalnih) ugovora

je iskljuĉena. Uz to tuţioci nijesu dokazali da je predmetni ugovor izvršen u cjelosti,

te nema mjesta primjeni odredbe ĉlana 73 Zakona o obligacionim odnosima. Isplata

kupoprodajne cijene ne moţe biti osnov za stvarno pravni zahtjev, već eventualno

mogućnost za ostvarenje obligaciono pravnog zahtjeva."


111

STICANJE PRAVA SVOJINE PRAVNIM POSLOM


Na osnovu ugovora o kupoprodaji stana zaključenog sa nevlasnikom ne

moţe se steći pravo svojine.

Iz obrazloţenja:

"Zahtjev za utvrdjenje prava svojine na nepokretnosti (stanu) bliţe opisanoj

izrekom prvostepene presude tuţilac temelji na sticanju po osnovu pravnog posla -

ugovora o kupoprodaji zakljuĉenog 06.04.2006. godine, sa T. K. (ovjeren kod

Osnovnog suda u Cetinju, Ov. br. 1837/06), a da je T. K. svojinu na istom stekla

ugovorom o kupoprodaji zakljuĉenim 24.01.2006. godine sa tuţenim preko

punomoćnika T. A. (ovjeren kod Osnovnog suda u Cetinju, Ov. br. I 315/06).

Polazeći od utvrdjenja da T. A. nije imao punomoćje tuţenog, kao vlasnika,

za prodaju predmetnog stana (garsonjere), te da T. K. po osnovu kupoprodajnog

ugovora zakljuĉenog sa punomoćnikom tuţenog (T. A.), koji nije imao valjano

punomoćje tuţenog za raspolaganje predmetnim stanom, na istom nije stekla pravo

svojine, niţestepeni sudovi su pravilno zakljuĉili da ugovor o kupoprodaji

predmetnog stana koji je tuţilac zakljuĉio sa T. K., kao nevlasnikom, nije valjan

pravni osnov za sticanje prava svojine i odbili tuţbeni zahtjev, nalazeći da nije

ispunjen ni jedan od uslova propisanih odredbom ĉlana 84 sada vaţećeg Zakona o

osnovama svojinskopravnih odnosa za sticanje prava svojine.

Ovo sa razloga što prenosilac prava svojine mora biti vlasnik stvari, jer se

pravo svojine na nepokretnosti na osnovu pravnog posla ne moţe steći od

nevlasnika.

Kod ĉinjenice da je tuţilac zakljuĉio ugovor o kupoprodaji stana sa

nevlasnikom, bez znaĉaja su navodi revizije da je isplaćena kupoprodajna cijena

stana i stupljeno u posjed istog.

Kako se punomoćje Ov. br. 28699/04 od 07.12.2004. godine i punomoćje Ov.

br. 5975/05 od 22.03.2005. godine, kojima je tuţeni ovlastio T. A. za prodaju

stanova, ne odnose na prodaju sporne garsonjere koja se nalazi u potkrovlju sa desne

strane gledano prema moru, već ista sadrţe ovlašćenja za prodaju stanova sa lijeve

strane gledano prema moru na prvom spratu i potkrovlju, to su bez osnova navodi

revizije u pogledu pravnog dejstva, ograniĉenja i obima punomoćja.

Neosnovani su i navodi revizije da je T. A. stekao pravo svojine na

predmetnoj garsonjeri po osnovu gradjenja, odnosno stvaranjem nove stvari, te da

mu nije ni bilo potrebno punomoćje tuţenog za prodaju iste. Jer, ugovorom o

zajedniĉkoj gradnji, zakljuĉenim 22.10.2004. godine, izmedju tuţenog i T. A. i

Aneksom istog od 22.03.2005. godine predvidjena je izgradnja stambenog prostora

po sistemu "kljuĉ u ruke", te da će od ukupne gradnje 50% pripasti Z. M. (tuţenom),

112

a 50% T. A., kao i da će podjela po istom sistemu biti ukoliko T. A. izgradi više od

predvidjenog ugovora o zajedniĉkoj gradnji.

Neprihvatljivi su i navodi revizije da su odredbe ugovora i Aneksa ugovora o

zajedniĉkoj gradnji kojima je ugovoreno da tuţeni nema nikakvih obaveza prema

kupcima stanova od T. A. (izvodjaĉa), te da izvodjaĉ (T. A.) nema pravo otudjiti

stambene jedinice bez saglasnosti investitora Z. M. (tuţenog) u suprotnosti sa

naĉelom savjesnosti i poštenja.

Pozivanje na pravosnaţnu presudu Osnovnog suda u Podgorici, P. br. 3871/05

od 20.06.2008. godine i ukazivanje da je ista donijeta od strane nenadleţnog suda je

bez uticaja na drugaĉiju odluku u ovoj pravnoj stvari."


113

STICANJE PRAVA SVOJINE UGOVOROM O GRADJENJU


Činjenica da je tuţilac bio investitor prilikom izgradnje ne znači da je

stekao svojinu na spornim poslovnim prostorima, kod nedostatka dokaza -

ugovora o gradjenju na osnovu kojeg se moglo utvrditi kakav je bio dogovor

izmedju investitora i izvodjača.

Iz obrazloţenja:

"Prilikom donošenja odluke niţestepeni sudovi su pošli od utvrdjenja da su

predmetni poslovni prostori od izgradnje u neprekidnom posjedu pravnog

prethodnika tuţenog, a potom tuţenog i da su isti upisani kod Uprave za nekretnine

kao svojina tuţenog, pri tome imajući u vidu iskaz svjedoka V. K., direktora

Preduzeća "D.", G., da su predmetni poslovni prostori prodati pravnom prethodniku

tuţenog. Takodje, su imali u vidu i ĉinjenicu da je svjedocima predloţenim od strane

tuţilaca, koji su vršili nadzor i kontrolu nad izvodjenjem radova na objektu u kojem

se nalaze poslovni prostori, nepoznato kakav je bio osnovni dogovor izmedju

tuţioca, kao investitora i "D.", G., kao izvodjaĉa, koji nalog je dat od strane

Vrhovnog suda Crne Gore (Rev. br. 67/05 od 31.01.2007. godine), te je od strane

istih pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuţbeni zahtjev odbijen kao

neosnovan, a usvojen protivtuţbeni zahtjev.

Neprihvatljivi su navodi revizije da je tuţilac, samim tim što je bio investitor

izgradnje spornog objekta, stekao pravo svojine na istom u cjelini po osnovu

gradjenja. Jer, to što je tuţilac bio investitor prilikom izgradnje ne znaĉi da je stekao

svojinu na spornim poslovnim prostorima, kod nedostatka dokaza - ugovora o

gradjenju na osnovu kojeg se moglo utvrditi kakav je bio dogovor izmedju tuţioca,

kao investitora i "D.", G., kao izvodjaĉa, kao i ĉinjenice da svjedocima predloţenim

od strane tuţilaca nije ništa poznato vezano za dogovor istih.

Takodje, ni iskaz svjedoka V. B., koji je u vrijeme izgradnje vršio nadzor, da

predmetni poslovni prostori nijesu otudjeni nije dokaz da su isti kao zajedniĉka

cjelina stambene zgrade u vlasništvu pravnog prethodnika tuţilaca, kao investitora,

radi ĉega su bez osnova i navodi revizije dati u tom pravcu."


114

ZAŠTITA ZBOG UZNEMIRAVANJA PRAVA SVOJINE


Ispunjeni su uslovi da se tuţiocima pruţi zaštita zbog uznemiravanja

prava svojine ako je tuţeni sa parcele tuţioca neovlašćeno uklonio gradjevinski

materijal i taj dio izbetonirao.

Iz obrazloţenja:

"Polazeći od utvrdjenja da su tuţioci na predmetnoj parceli, ugovorom o

kupoprodaji zakljuĉenim sa B. M., dana 14.01.1999. godine, stekli pravo korišćenja,

koje pravo ima isti reţim kao pravo svojine, te kod nesporne ĉinjenice da su tuţeni

neovlašćeno sa iste uklonili gradjevinski materijal tuţilaca i taj dio izbetonirali,

niţestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su s pozivom na

odredbu ĉlana 42 Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa usvojili tuţbeni

zahtjev.

Neprihvatljivi su navodi revizije da sporno zemljište predstavlja javnu

površinu, da tuţioci nijesu u drţavini istog, te da im se ne moţe pruţiti zaštita od

uznemiravanja vlasniĉke drţavine. Ovo kod ĉinjenice da su tuţioci dokazali da su

vlasnici (korisnici) predmetne parcele i da su tuţeni neovlašćeno izvedenim

radovima izmijenili predjašnje stanje iste, ĉime su ih uznemirili u vršenju svojinskih

prava, te su u smislu odredbe ĉlana 42 ZOSPO ispunjeni uslovi da se tuţiocima

pruţi zaštita zbog uznemiravanja prava svojine.

Sa navedenih razloga, neosnovani su i navodi revizije da betoniranje sporne

površine ne ograniĉava korišćenje spornog zemljišta, te da ne moţe biti razlog za

pruţanje sudske zaštite.

Neosnovnao se istiĉe revizijom da nije utvrdjeno gdje se nalazi sporna

betonirana površina, jer je uvidjajem u prisustvu vještaka geodetske struke izvršena

identifikacija sporne površine i vještak dostavio nalaz i mišljenje sa skicom."


115

BUKA KAO IZVOR UZNEMIRAVANJA PRAVA SVOJINE

(Ĉlan 126 Zakona o svojinsko - pravnim odnosima)

Oštećeno lice uţiva zaštitu svojine samo ako intenzitet buke prelazi

granice tolerancije.

Iz obrazloţenja:

"Postavljenim zahtjevom tuţilac je traţio zaštitu zbog uznemiravanja svojine

u smislu odredbe ĉl.126. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima. Tvrdio je da buka

koja nastaje zbog korišećenja ureĊaja-pojaĉala prilikom vršenja vjerskih obreda u

dţamiji, koja se nalazi u neposrednoj blizini kuće tuţioca, uznemirava tuţioca u

mirnom uţivanju svojine.

U konkretnom sporu se radi o štetnim imisijama (buka) ĉiji su izvor ureĊaji -

pojaĉala koja koristi tuţena tokom vršenja obreda u vjerskom objektu. Jer, buka je

svaki zvuk iznad graniĉne vrijednosti koje se utvrĊuje posebnim propisom, s

obzirom na vrijeme i mjesto nastanka u sredinu u kojoj ljudi borave. Tek kad se

preĊe odreĊena granica tolerancije, oštećeno lice uţiva zaštitu. Ovo iz razloga što se

svako mora prilagoditi osobenostima prostora u kome ţivi i trpjeti imisije koje su u

granicama podnošljivih i ne utiĉu na zdravlje ljudi i ţivotnu sredinu.

Teret dokazivanja ĉinjenice da intenzitet buke prelazi granice tolerancije je na

tuţiocu, kao oštećenom licu. Propuštanjem tuţioca da predujmi troškove kako bi se

vještaĉenjem utvrdilo da li tuţena korišćenjem ureĊaja-pojaĉala prilikom vjerskih

obreda izaziva buku koja prelazi graniĉne vrijednosti nivoa buke shodno propisima o

tim vrijednostima i metodama procjene i mjerenja buke, pa je prvostepeni sud,

sankcionišući ponašanje tuţioca, pravilno odluĉio u smislu odredbe ĉl.219. ZPP-a,

primjenom pravila o teretu dokazivanja, a drugostepeni sud prihvatio razloge

prvostepenog suda u svemu kao pravilne."


116

SUDSKA ZAŠTITA DRŢAVINE

PO OSNOVU PRAVA NA DRŢAVINU


Sudska zaštita drţavine po osnovu prava na drţavinu moţe se traţiti

nezavisno od smetanja posjeda i to ne samo po okončanju drţavinskog spora,

nego i prije ili za vrijeme njegovog trajanja i bez obzira na prekluzivne rokove

iz člana 77 ZOSPO.

Iz obrazloţenja:

"Iz predmetnih spisa proizilazi da je tuţilac sa Vladom RCG - Ministarstvo

poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, 21.01.1998. i 27.08.1999. godine,

zakljuĉio ugovor o prenošenju prava korišćenja prilivnih voda sa izvorišta zv.

"Lovac" i "Potkuĉje" koju je prodavao drugotuţenom. Iz spisa dalje proizilazi da je

prvotuţeni sa Vladom Crne Gore 08.05.1997. godine zakljuĉio ugovor o

hidrogeološkom istraţivanju podzemnih voda koje radove je prvotuţeni izveo

nekvalitetno i nestruĉno što je imalo za posledicu nestanak vode sa izvorišta zv.

"Lovac" jer je presušio zbog ĉega je tuţilac pretrpio predmetnu štetu.

Imajući prednje u vidu, prvotuţeni je duţan naknaditi predmetnu štetu

tuţiocu, pri ĉemu je tuţilac aktivno legitimisan da štetu traţi, što proizilazi po

osnovu njegovog prava na drţavinu navedenih izvorišta u smislu odredbe ĉl.81

Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa koji je bio u primjeni u vrijeme

podnošenja tuţbe. Po odredbama ovoga propisa sudska zaštita po ovom osnovu se

moţe traţiti nezavisno od smetanja posjeda i to ne samo po okonĉanju drţavinskog

spora, nego i prije ili za vrijeme njegovog trajanja i bez obzira na prekluzivne

rokove iz ĉl.77 Zakona o svojinsko pravnim odnosima. Dakle, tuţilac je bio titular

prava korišćenja pa je time i aktivno legitimisan da postavi predmetni zahtjev, jer ga

je prvotuţeni u tome sprijeĉio što je imalo za posledicu nastalu štetu."


117

UTVRDJENJE PRAVA SLUŢBENOSTI PUTA


Samo vlasnik povlasnog dobra moţe zahtijevati prema vlasniku

posluţnog dobra utvrdjenje prava stvarne sluţbenosti, a drţaoci prava stvarne

sluţbenosti imaju mogućnost da tuţbom traţe zaštitu od uznemiravanja ili

oduzimanja drţavine.

Iz obrazloţenja:

"Polazeći od utvrdjenja da je predmetna povlasna parcela, u korist koje se

traţi utvrdjenje prava sluţbenosti u najširem obimu, upisana u p. l. br. 214 KO

Polica, na ime V. Š. (brata prvotuţioca), odnosno da tuţioci nijesu dokazali da su

vlasnici povlasnog dobra, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno

pravo kada su zbog nedostatka legitimacije na strani tuţilaca, tuţbeni zahtjev odbili

kao neosnovan.

Ovo sa razloga što, shodno odredbi ĉlana 49 i ĉl. 56 Zakona o osnovama

svojinskopravnih odnosa, samo vlasnik povlasnog dobra moţe zahtijevati prema

vlasniku posluţnog dobra utvrdjenje prava stvarne sluţbenosti.

Neprihvatljivi su navodi revizije da su tuţioci odrţajem stekli pravo svojine

na povlasnom dobru, jer tuţiocima nedostaje savjesnost kao osnovni uslov za

sticanje prava svojine odrţajem, budući da su isti znali da nijesu vlasnici povlasnog

dobra, već da je vlasnik istog brat prvotuţioca V. Š., koji je svojinu na povlasnom

dobru stekao poklonom od majke N., nakon što se posle smrti oca J. prvotuţilac

odrekao svog dijela imovine u korist majke, što tuţioci tokom postupka i revizijom

nijesu sporili.

Kako se pravilo o sticanju prava svojine odrţajem analogno primjenjuje na

sticanje prava sluţbenosti odrţajem, to su bez osnova i navodi revizije dati u pravcu

sticanja prava sluţbenosti odrţajem.

Kod ĉinjenice da tuţioci nijesu dokazali da su vlasnici povlasnog dobra, bez

uticaja na drugaĉiju odluku u ovoj pravnoj stvari su navodi revizije da su tuţioci u

drţavini povlasnog dobra, da su na istom sagradili stambene objekte, te da koriste

povlasno dobro i sporni put više od 60 godina, kao i da im tuţeni kao vlasnici

posluţnog dobra nijesu branili prolaz pješke i provod stoke u vezu. Tuţioci kao

drţaoci prava stvarne sluţbenosti imaju mogućnost da tuţbom traţe zaštitu od

uznemiravanja ili oduzimanja drţavine (smetanje drţavine)."


118

TRANSFORMACIJA PRAVA KORIŠĆENJA U PRAVO SVOJINE

(Ĉlan 419 Zakona o svojinsko - pravnim odnosima)

Pravo korišćenja stupanjem na snagu Zakona o svojinsko - pravnim

odnosima ("Sl. list CG", br. 19/09) transformiše se u pravo svojine dotadašnjeg

imaoca prava korišćenja.

P R E S U D A

Preinačava se presuda Višeg suda u Podgorici Gž.br.510/12 od 22.06.2012.

godine, tako što se potvrdjuje presuda Osnovnog suda u Herceg Novom P.br.716/09

od 17.11.2011. godine i žalba tuženog odbija kao neosnovan.

Obavezuje se tuženi da tužiocima dosudi troškove revizijskog postupka u

iznosu od 300,00 € u roku od 15 dana po prijemu ove presude.


Presudom Osnovnog suda u Herceg Novom P.br.716/09/03 od 17.11.2011.

godine, odluĉeno je:

"Usvaja se tuţbeni zahtjev tuţilaca pa se utvrdjuje da su tuţioci suvlasnici kat.

parc. 1185 k. o. Topla, u naravi put i to K. B. u idealnom dijelu od 1/4, K. Z. u

idealnom dijelu od 1/4, K. B., K. P. i S. D. u idealnom dijelu od po 1/12 i K. M. u

idealnom dijelu od 1/4, što je tuţena O. H. N. duţna da prizna i trpi da tuţioci to

svoje pravo upišu u evidenciji nepokretnosti kod Uprave za nekretnine PJ Herceg

Novi, na osnovu ove presude u roku od 15 dana po njenoj pravosnaţnosti.

Duţna je tuţena da tuţiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 5.750.00

eura, u roku od 15 dana po pravosnaţnosti presude pod prijetnjom izvršenja."

Odluĉujući o ţalbi tuţene Viši sud u Podgorici svojom presudom

Gţ.br.510/12 od 22.06.2012. godine, odluĉio je na sedeći naĉin:

"Preinaĉava se presuda Osnovnog suda u Herceg Novogm P.br.716/09/03 od

17.11.2011.godine, tako što se odbija kao neosnovan tuţbeni zahtjev da se utvrdi da

su tuţioci suvlasnici kat. parcele 1185 KO Topola, u naravi put i to K. B. i K. Z., u

idealnom dijelu od po 1/4, K. B., P. i D. u idealnom dijelu od po 1/12 i K. M. u

idealnom dijelu od 1/4, te da je tuţena duţna da prizna i trpi da tuţioci to svoje

pravo upišu u evidenciju nepokretnosti kod Uprave za nekretnine PJ Herceg Novi.

Svaka stranka snosi svoje troškove spora.

Protiv drugostepene presude tuţioci su blagovremeno izjavili reviziju zbog

pogrešne primjene materijalnog prava. Predloţili su da ovaj sud preinaĉi

119

drugostepenu presudu i potvrdi presudu Osnovnog suda u Herceg Novom

P.br.716/09 i tuţiocima dosudi parniĉne troškove.

Odgovor na revizije je dostavljen.

Rješavajući po reviziji tuţilaca ovaj sud nalazi da je ista osnovana.

Pobijana i prvostepena presuda ne sadrţe bitnu povredu postupka iz ĉl.367

st.2 taĉ.12 ZPP na ĉije postojanje ovaj sud pazi po sluţbenoj duţnosti.

U postupku pred prvostepenim sudom je utvrdjeno da su sporne nekretnine

bile svojina pravnih predhodnika tuţilaca kojima je rješenjem Narodnog odbora

Opštine Herceg Novi od 05.01.1961 godine po osnovu ĉl.58 tadašnjeg Zakona o

nacionalizaciji najamnih zgrada i gradjevinskog zemljišta isto nacionalizovano i

postalo društvena svojina. Aktom o nacionalizaciji pravni predhodnici tuţilaca su

izgubili pravo svojine, medjutim, istim rješenjem kao ranijim vlasnicima

konstituisano im je pravo trajnog korišćenja. Sporno zemljište predstavlja prilazni

put tuţilaca sa javnog puta do njihovih kuća i ostale imovine koje je u njihovom

iskljuĉivom posjedu i ĉini parcelu kat.br.1185 KO Topla. Polazeći od prednjih

ĉinjenica prvostepeni sud je usvojio tuţbeni zahtjev utvrdjujući da su tuţioci

suvlasnici na spornim nekretninama koje pravo su stekli po osnovu nasledja iza

smrti svojih rpavnih predhodnika.

Rješavajući po ţalbi tuţenog Viši sud u Podgorici presudom Gţ.br.510/12 od

22.06.2012. godine preinaĉio je prvostepenu presudu i tuţbeni zahtjev odbio kao

neosnovan zakljuĉujući da se na spornom zemljištu koje predstavlja gradsko

gradjevinsko zemljište do donošenja Zakona o gradjevinskom zemljištu ("Sl.list

RCG", br.55/2000) moglo steći samo pravo korišćenja koje se pravo nakon stupanja

na snagu ovog zakona nije transformisalo u pravo svojine.

Po ocjeni ovoga suda izloţeni zakljuĉak drugostepenog suda je pogrešan i

zasnovan je na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Ĉinjenica je da su pravni predhodnici tuţilaca nacionalizacijom spornih

nekretnina izgubili pravo svojine na istom i stekli pravo trajnog korišćenja u ĉemu ih

niko kao suvlasnike nije smetao. Medjutim, Zakonom o svojinsko pravnim

odnosima ("Sl.list Crne Gore", br.19/09) koji je stupio na snagu 06.03.2009. godine,

ĉlanom 419. je propisano da pravo upravljanja, korišćenja, trajnog korišćenja i

raspolaganja u društvenoj svojini, sada drţavnoj svojini, stupanjem na snagu ovog

zakona postaje pravo svojine dosadašnjeg imaoca prava upravljanja, korišćenja,

trajnog korišćenja, ako posebnim zakonom nije drugaĉije odredjeno ili

zainteresovano lice dokaţe da je prije stupanja na snagu ovog zakona steklo pravo

svojine na odredjenom zemljištu.

Polazeći od odredaba naprijed citiranog zakonskog propisa proizilazi da se

stupanjem na snagu navedenog zakona pravo korišćenja koje su tuţioci odnosno

njihovi pravni predhodnici imali po osnovu tada vaţećih propisa transformisalo u

pravo svojine. Pravo korišćenja kao institut stvarnog prava više ne postoji, niti ga

prepoznaje sadašnji Zakon o svojinsko pravnim odnosima, radi ĉega je prvostepeni

sud jedino mogao tuţioce oglasiti kao suvlasnike na spornim nekretninama.

Pri tome je ovaj sud, prilikom donošenja svoje odluke cijenio odredbe ĉlana

422 Zakona o svojinsko pranvim odnosima, kojima je propisano da će postupci koji

120

su otpoĉeli prije stupanja na snagu ovog zakona, biti završemo po odredbama

propisa po kojima je postupak zapoĉet, osim ukoliko je ovim Zakonom drugaĉije

odredjeno. Polazeći od prednje odredbe, predmetni spor bi trebalo riješiti primjenom

odredaba Zakona o gradskom gradjevinskom zemljištu ("Sl.list RCG", br.55/2000)

koji je bio u primjeni u vrijeme podnošenja tuţbe (09.10.2003. godine), prema ĉijim

odredbama vlasniku nacionalizovanog gradskog gradjevinskog zemljišta pripada

samo pravo trajnog korišćenja.

Medjutim, polazeći od ĉinjenice da je sada vaţećim Zakonom o svojinsko

pravnim odnosima, sporno pitanje regulisano na drugaĉiji naĉin, to su odredbe

naprijed navedenog Zakona o gradskom gradjevinskom zemljištu, u konkretnom

sluĉaju suspendovane odredbom ĉlana 419, jer je istom propisano da se pravo

korišćenja stupanjem na snagu ovog zakona transformiše u pravo svojine

dotadašnjeg imaoca prava korišćenja.

Pri tome, tuţioci su ovo pravo jedino mogli ostvariti u postupku pred sudom,

obzirom da im je pravo trajnog korišćenja vanknjiški prestalo upisom na tuţenog, a

što proizilazi iz odredbe ĉlana 420 st. 4 Zakona o svojinsko pravnim odnosima.

Imajući prednje u vidu, valjalo je preinaĉiti drugostepenu presudu, a

prvostepenu presudu potvrditi i ţalbu tuţenog odbiti kao neosnovanu.

Obzirom da je revizija tuţilaca usvojena kao osnovana, tuţeni je istima duţan

naknaditi troškove revizijskog postupka koji iznose 300,00 €, a tiĉu se sastava

revizije, prednje u skladu sa sada vaţećom Advokatskom tarifom.

Sa izloţenog, primjenom ĉl.410 st.1 ZPP-a odluĉeno je kao u izreci.


121

PRAVO SVOJINE NA GRADSKOM GRADJEVINSKOM ZEMLJIŠTU

(Ĉlan 64 Zakona o drţavnoj imovini)

Gradsko gradjevinsko zemljište na kojem je opština imala pravo

korišćenja stupanjem na snagu Zakona o drţavnoj imovini ("Sl. list CG", br.

21/09) postalo je svojina opštine.

Iz obrazloţenja:

"Prema Zakonu o gradjevinskom zemljištu ("Sl. list SRCG", br. 4/73, 32/75,

28/80), gradjevinsko zemljište je bilo u društvenoj svojini. Pravo korišćenja na tom

zemljištu imala je Opština, ako to pravo (pravo korišćenja) nije bilo upisano na

fiziĉka lica, društveno pravna lica, udruţenje gradjana.

Po stupanju na snagu Zakona o gradjevinskom zemljištu, objavljenom u ("Sl.

listu RCG", broj 55/2000) gradjevinsko zemljište je moglo biti u drţavnoj svojini i u

privatnoj svojini. Promjenom upisa sa društvene svojine na drţavnu svojinu nije

došlo do promjene upisa prava korišćenja sa dotadašnjeg nosioca tog prava, pa ni u

odnosu na Opštinu.

U konkretnom sluĉaju, Opština Titograd, pravni prethodnik tuţioca, bila je

upisana kao korisnik spornog zemljišta do 1979. godine, kada je ovo zemljište bez

pravnog osnova upisano kao svojina pravnog prethodnika tuţenog. Medjutim, taj

upis, obzirom da je bio neosnovan a time i nezakonit, nije doveo do prestanka prava

korišćenja Opštine Titograd na tom zemljištu, a do toga nije došlo ni upisom

zemljišta sa društvene svojine na drţavnu svojinu, osnovom Zakona o

gradjevinskom zemljištu ("Sl. list RCG", br. 55/2000). Dakle, Opština Podgorica,

odnosno sada Glavni grad Podgorica, i dalje je ostala nosilac prava korišćenja na

predmetnom zemljištu. Dana 28. 03. 2009. godine stupio je na snagu Zakon o

drţavnoj imovini ("Sl. list CG", br. 21/09) i odredbom ĉlana 64 st. 1 navedenog

zakona propisano je da pravo korišćenja, odnosno trajno korišćenje na zemljištu u

drţavnoj svojini koje je u okviru Generalnog urbanistiĉkog plana, Detaljnog

urbanistiĉkog plana, Urbanistiĉkog projeka i Lokalne studije lokacije upisane na

Crnu Goru, oštinu, javnu sluţbu ĉiji je osnivaĉ Crna Gora, odnosno opština, danom

stupanja na snagu ovog zakona postaje drţavna svojina Crne Gore, odnosno imovina

opštine, odnosno javne sluţbe, ĉime se ne dira u prava fiziĉkih lica i privrednih

društava u procesu pretvaranja prava iz društvene svojine u smislu Zakona o

svojinsko - pravnim odnosima.

Primjenom citirane zakonske odredbe na predmetni sluĉaj proizilazi da je

stupanjem na snagu navedenog zakona, sporno zemljište, kao gradsko gradjevinsko

zemljište na kojem je tuţilac imao pravo korišćenja, postalo imovina (svojina)

tuţioca."


122

NUŢNI SMJEŠTAJ I STICANJE PRAVA SVOJINE

(Ĉlan 66 stav 1 taĉka 5 Zakona o etaţnoj svojini)

Nuţni smještaj je izuzet od otkupa te se na poslovnom prostoru u koji su

se tuţioci uselili na osnovu odluke o nuţnom smještaju nije moglo steći pravo

svojine.

Iz obrazloţenja:

"Tuţbom se traţi iseljenje tuţenih iz poslovnog prostora, bliţe opisanog

izrekom prvostepene presude i predaja istog u posjed, a protivtuţbom utvrdjenje

prava svojine na istom po osnovu odrţaja.

Polazeći od utvrdjenja da su se tuţeni u predmetni poslovni prostor uselili uz

saglasnost pravnog prethodnika tuţioca H. k. "B.", B. P., na osnovu odluke o

nuţnom smještaju br. 90-30/96 od 20.05.1996. godine, niţestepeni sudovi su

pravilno primijenili materijalno pravo kada su tuţbeni zahtjev odbili kao neosnovan.

Stoji ĉinjenica da je obaveza pravnog prethodnika tuţioca bila da na osnovu

navedene odluke donese posebna rješenja o nuţnom smještaju za sve tuţene, kojima

bi bila ustanovljena prava i obim u vezi sa nuţnim smještajem, ali zbog propusta

pravnog prethodnika tuţioca, tuţeni ne mogu trpjeti štetne posledice, radi ĉega su

bez znaĉaja navodi revizije dati u tom pravcu.

Neosnovani su i navodi revizije da Upravni odbor pravnog prethodnika

tuţioca nije bio ovlašćen za donošenje predmetne odluke, jer iz ĉlana 38 taĉka 8

Statuta istog iz 1995. godine proizilazi da je Upravni odbor imao takva ovlašćenja.

Isticanje u reviziji da je tuţilac vlasnik predmetnih poslovnih prostora je

takodje bez znaĉaja za odluku u ovoj pravnoj stvari. Ovo kod ĉinjenice da useljenje

tuţenih nije rezultat samovoljnog postupanja, već saglasnosti pravnog prethodnika

tuţioca, te vlasniĉka prava tuţioca ne daju mu pravo da traţi iseljenje.

Isto tako, pravilno su niţestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su

i protivtuţbeni zahtjev za utvrdjenje prava svojine na predmetnom poslovnom

prostoru odbili kao neosnovan. Ovo sa razloga što su se tuţeni u sporni poslovni

prostor uselili na osnovu odluke pravnog prethodnika tuţioca o nuţnom smještaju, a

nuţni smještaj je shodno odredbi ĉlana 66 stav 1 taĉka 5 Zakona o etaţnoj svojini

("Sl. list RCG", br. 21/95 od 26.06.1995. godine) bio izuzet od otkupa, te tuţioci na

istom nijesu mogli steći pravo svojine već samo pravo korišćenja.

Neprihvatljivi su navodi revizije da su tuţioci savjesni i zakoniti drţaoci

predmetnog poslovnog prostora od 1996. godine, te da su putem odrţaja stekli pravo

svojine na istom. Jer, tuţioci su znali da predmetni prostor nije njihov, već da isti

koriste kao nuţni smještaj, te isti nijesu mogli bili savjesni, zbog ĉega u odsustvu tog

bitnog uslova nijesu ispunjeni uslovi za sticanje prava svojine po osnovu odrţaja

(ĉlan 53 stav 2 i ĉl. 54 st. 2 ZOSPO). Ĉinjenica da su isti adaptirali poslovni prostor

123

u stambene prostorije je bez znaĉaja, jer adaptacija u cilju poboljšanja uslova

stanovanja ne vodi sticanju prava svojine."


124

ZAJEDNIĈKA SVOJINA NA URBANISTIĈKOJ PARCELI

(Ĉlan 171 Zakona o svojinsko - pravnim odnosima,

u vezi sa ĉl. 20 Zakona o gradjevinskom zemljištu)

Na urbanističkoj parceli na kojoj je izgradjena stambena zgrada, vlasnici

posebnih djelova zgrade imaju zajedničku nedjeljivu svojinu.

Iz obrazloţenja:

"Nije sporno da je na kat.parceli br.509/1 KO Topla, sagraĊena stambena

zgrada u kojoj su tuţeni vlasnici stanova. Parcela je upisana u listu nepokretnosti

268 KO Topla na ime tuţenih.

Provedenim dokazima utvrĊeno je da kat.parcela broj 509/1 KO Topla ulazi u

sastav urbanistiĉke parcele br.24 DUP-a Igalo.

Na osnovu ovih ĉinjenica pravilno su niţestepeni sudovi primijenili

materijalno pravo kada su odbili tuţbeni zahtjev. Jer, ĉlanom 15. st.1. Zakona o

etaţnoj svojini ("Sl.list RCG", br.21/95 i 23/95), koji je bio u primjeni u vrijeme

podnošenja tuţbe u ovoj stvari, propisano je da ako je graĊevinska parcela na kojoj

je stambena zgrada izgraĊena u privatnoj svojini, vlasnici posebnih dijelova zgrade

imaju zajedniĉku nedjeljivu svojinu na tom zemljištu. Iste je sadrţine i odredba

ĉl.11. st.1. Zakona o etaţnoj svojini ("Sl.list RCG", br.71/04), kao i ĉl.171. Zakona o

svojinsko pravnim odnosima ("Sl.list CG", br.19/2009).

Dakle, tuţeni kao vlasnici posebnih djelova stambene zgrade (stanova)

izgraĊene na parceli 509/1, koja ulazi u sastav urganistiĉke parcele broj 24 DUP-a

Igalo, imaju nedjeljivu svojinu na toj parceli, pa je pravilan zakljuĉak niţestepenih

sudova da je neosnovan zahtjev tuţilje, koja nije ni vlasnik posebnog dijela zgrade,

da se utvrdi da je vlasnik dijela parcele na kojoj je ta zgrada izgraĊena.

Ĉinjenica da je sporna parcela bila svojina pravnog prethodnika tuţilje nije od

znaĉaja budući da prenosom prava na objektu izgraĎenom na gradskom

graĎevinskom zemljištu prenose se prava na urbanističkoj parceli na kojoj je

taj objekt izgraĎen (ĉl.20. Zakona o graĊevinskom zemljištu - "Sl.list RCG",

br.55/2000). Prema tome, tuţioci su pravo svojine na spornoj parceli stekli po

osnovu zakona."


125

ZASTARJELOST PRAVA NA NAKNADU

ZA EKSPROPRISANO ZEMLJIŠTE

(Ĉlan 35 Zakona o eksproprijaciji)

Pravilo da pravo zahtijevati naknadu za eksproprisano zemljište ne

zastarijeva, vaţi samo u situaciji kada naknada za eksproprisano zemljište nije

utvrdjena.

Iz obrazloţenja:

"Neosnovano se revizijom ukazuje da je pogrešno rezonovanje niţestepenih

sudova, uz isticanje revidenta da pravo na naknadu za eksproprisane nepokretnosti

ne zastarijeva, kao i da niţestepeni sudovi svoju odluku nijesu mogli temeljiti na

rješenju NOO Titograd K. br.03-23199 od 18.06.1960. godine, za ĉije postojanje su

revidenti saznali tek u ovom postupku.

S tim u vezi za ukazati je revidentima da pravo zahtijevati naknadu za

eksproprisano odnosno nacionalizovano zemljište u pravilu ne zastarijeva.

Medjutim, ovo pravilo vaţi samo u situaciji, kada naknada za eksproprisano

odnosno nacionalizovano zemljište nije utvrdjena. Kako je rješenjem NOO Titograd

K.br.03-23199 od 18.06.1960. godine odredjena naknada pravnom prethodniku

predlagaĉa u iznosu od 650.700 dinara za nepokretnosti površine 2.668 m2, dio kat.

par. br.172 iz posjedovnog lista br.1077 KO Titograd, koje su eksproprisane

rješenjem NO Sreza Titograd - Sekretarijata za finansije br.10485 od 24.10.1957.

godine i za nacionalizovane nepokretnosti u površini od 1.650 m2, iste kat. parcele

dakle, u ukupnoj površini od 4.338 m2, koje su nacionalizovane rješenjem NOO

Titograd br. 03-945/5 od 22.07.1959. godine, u toj situaciji ima mjesta primjeni

instituta zastarelosti. Jer, zastarjelost za naknadu za eksproprisane odnosno

nacionalizovane nepokretnosti moţe da teĉe tek od prvog dana poslije dana, kada je

raniji vlasnik nepokretnosti po Zakonu imao pravo da traţi naknadu, koja mu je

odredjena odlukom nadleţnog organa. Dakle, u konkretnom naknada je odredjena

rješenjem od 18.06.1960. godine, radi ĉega isti nijesu mogli zahtijevati ponovno

odredjivanje naknade."


126

ODREDJIVANJE NAKNADE ZA EKSPROPRISANO ZEMLJIŠTE


Ukoliko su raniji vlasnici eksproprisanog zemljišta isplatili naknadu za

urbanistički plac koji im je dodijeljen, tada se traţišna vrijednost placa ne bi

mogla uračunati u naknadu za eksproprisane nepokretnosti, niti zaključiti da

im je plac dat na ime naknade za nepokretnosti koje su im eksproprisane.

Iz obrazloţenja:

"Zbog pogrešne primjene materijalnog prava od strane niţestepenih sudova,

ĉinjeniĉno stanje u ovom sporu nije u dovoljnoj mjeri i sa sigurnošću utvrĊeno. Jer,

iz sadrţine zakljuĉenog poravnanja nesumnjivo se zakljuĉuje da je ranijem vlasniku

K. R. za njegovo suvlasniĉki dio koji je izuzet dat na korišćenje stan, dok je ostalim

suvlasnicima K. A., S. i S. dat na trajno korišćenje, na jednake djelove, urbanistiĉki

plac br.32/1, u površini od 235 m2, radi izgradnje porodiĉne stambene zgrade uz

obavezu plaćanja naknade, a samo su osloboĊeni plaćanja naknade za ureĊenje ove

lokacije. Kada se ovo dovede u vezu sa ĉinjenicom koju utvrĊuje drugostepeni sud

da su ovi suvlasnici isplatili naknadu u iznosu od 285.525 novih dinara 13.01.1987.

godine, kako se to navodi u razlozima drugostepenog rješenja, ostaje nejasno zašto

je u postupku utvrĊivana trţišna vrijednost graĊevinskog placa kao da predlagaĉi

nijesu platili naknadu za isti. Jer,ukoliko su raniji vlasnici iznos od 285.525 novih

dinara isplatili kao naknadu za urbanistiĉki plac koji im je dodijeljen, tada se trţišna

vrijednost placa ne bi mogla uraĉunavati u naknadu za eksproprisane nepokretnosti,

niti zakljuĉiti da im je plac dat na ime naknade za nepokretnosti koje su im

eksproprisane. U tom sluĉaju morala bi se samo cijeniti ĉinjenica da su prema

poravnanju osloboĊeni plaćanja naknade za ureĊenje graĊevinskog zemljišta i to

cijeniti pri utvrĊivanju naknade."


127

PRAVIĈNA NAKNADA ZA IZUZETO ZEMLJIŠTE

(Ĉl. 35 I 37 Zakona o eksproprijaciji)

Sud je duţan da imajući u vidu karakteristike zemljišta, uzme u obzir

trţišnu cijenu za istu vrstu zemljišta u susjednom području ili bliţoj okolini, a

na osnovu stanja na terenu tipa zemljišta i njegovog boniteta, cijeneći pri tome

ugovore o izvršenom prometu i zaključene sporazume utvrdi pravičnu

naknadu.

Iz obrazloţenja:

"Prema nalazu vještaka gradjevinske struke Z. B., predmetno zemljište

pripada V zoni gradjevinskog zemljišta, za koje je poĉetna cijena u postupku javnog

oglašavanja prema optinskoj odluci utvrdjena na 8 ,00€. Pošto na tom podruĉju nije

bilo zakljuĉenih kupoprodajnih ugovora, kao ni oglašavanja za prodaju obzirom da

je trţišno interesovanje ograniĉeno zbog planiranog sadrţaja, procijenio je trţišnu

vrijednost 1m2 zemljišta 10,50 €/m2. Taj iznos ĉini poĉetna cijena od 8 € i uvećana

oko 30%, imajući u vidu da je trţišno interesovanje ograniĉeno, kao i postignuta

cijena na susjednom podruĉju od 12,00 odnosno 11,00 €, koje zemljište je 2 km

bliţe gradu. Pri tom smatra da preostalo zemljište predlagaĉa neće dobiti na

vrijednosti.

Po mišljenju ovog suda, visina naknade za oduzeto zemljište nije odredjana u

skladu sa izmijenjenim odredbama ĉl. 35 i 37 Zakona o eksproprijaciji (ĉl. 6. Zakona

o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji).

Odluka o poĉetnoj cijeni za gradsko-gradjevinsko zemljište od 8 €, uvećana za

30% zbog ograniĉenog trţišnog interesovanja i postignutih cijena, koje vještak nije

potkrijepio adekvatnim ugovorima, nijesu mogli biti valjana podloga za utvrdjivanje

praviĉne naknade za zemljište predlagaĉa. Sud je bio duţan da, imajući u vidu

karakteristike predmetnog zemljišta, uzme u obzir trţišnu cijenu za istu vrstu

zemljišta u susjednom podruĉju ili bliţoj okolini, a na osnovu stanja na terenu tipa

zemljišta i njegovog boniteta, cijeneći pri tome ugovore o izvršenom prometu i

zakljuĉene sporazume, utvrdi praviĉnu naknadu, a ako se na taj naĉin ne moţe

utvrditi uzima se podruĉje opštine sa istim ili sliĉnim prihodima po glavi stanovnika,

u skladu sa zakonom kojim su uredjeni egalizacione dotacije."


128

PRAVO NA MIRNO UŢIVANJE IMOVINE

Za ostvarivanje zaštite prava na mirno uţivanje imovine ne primjenjuju

se pravila o zastarjelosti potraţivanja iz Zakona o obligacionim odnosima, niti

pravila o prestanku prava zbog proteka roka da se traţi naknada vrijednosti

zemljišta u slučaju gradjenja na tudjem zemljištu iz Zakona o svojinsko -

pravnim osnosima.

Iz obrazloţenja:

"Prvostepeni sud je utvrdio da je tuţilac bio vlasnik nepokretnosti koja se po

staroj katastarskoj evidenciji vodila kao kat. parcela br. 4747, površine 408 m2,

upisana u l. n. br. 1602 KO Titograd III. Sada je ta nepokretnost po vaţećoj

katastarskoj evidenciji ušla u sastav kat. parcele br. 7282, upisane u l. n. br. 720 KO

Podgorica III, na tuţenu kao put. Preko te katastarske parcele tuţeni je izgradio

saobraćajnicu bez prethodno provedenog postupka eksproprijacije i izuzimanje iz

posjeda.

Imajući u vidu ove ĉinjenice niţestepeni sudovi su pravilno primijenili

materijalno pravo kada su odluĉili na izloţeni naĉin, Tuţeni je preko zemljišta koje

je bilo svojina tuţioca izgradio saobraćajnicu koja predstavlja dobro u drţavnoj

svojini, u smislu ĉlana 2 Zakona o putevima. Time je pravo svojine tuţioca na toj

nepokretnosti prestalo. Odgovornost tuţenog ogleda se u tome što je bez zakonito

sprovedenog postupka i bez isplate naknade tuţioca lišio prava svojine. Na taj naĉin

tuţiocu je povrijedjeno pravo na mirno uţivanje imovine. Pravo na mirno uţivanje

imovine, kao i zabranu njenog oduzimanja, osim u javnom interesu i u skladu sa

zakonom i naĉelima medjunarodnog prava jemĉi Protokol br. 1 uz Evropsku

Konvenciju o ljudskim pravima, pa se za ostvarivanje zaštite toga prava ne

primjenjuju pravila o zastarjelosti potraţivanja iz Zakona o obligacionim odnosima,

niti pravila o prestanku prava zbog proteka roka da se traţi naknada vrijednosti

zemljišta u sluĉaju gradjenja na tudjem zemljištu iz Zakona o svojinsko - pravnim

odnosima."


129

NASLJEDNO PRAVO

130

ZAOSTAVŠTINA

(Ĉlan 3 Zakona o nasljedjivanju)

Zaostavštinu ostavioca ne mogu činiti nepokretnosti koje su kupljene

nakon njegove smrti, bez obzira da li su kupljene od sredstava dobijenih

prodajom njegove imovine.

Iz obrazloţenja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je pok. Dj. R. proglašen za umrlim

rješenjem Osnovnog suda u Plavu R.br. 47/99 od 20.03.2000.godine a kao datum

smrti utvrdjen je dan 17.11.1944.godine. Dalje je utvrdjeno da je ostavilac bio

vlasnik nepokretnosti koje su bile upisane u posjedovnom listu br. 116 KO Djuriĉka

Rijeka i u posjedovnom listu br. 121 KO Djuriĉka Rijeka, koje nepokretnosti je

prodao pok. Dj. B. (sin ostavioca R., djed tuţenih po ocu a otac odnosno brat

tuţilja).

Takodje isti je bio vlasnik u dijelu od 1/3 nepokretnosti iz posjedovnog lista

br. 148 KO Djuriĉka Rijeka, kat.parcela 17/15/2 zv. "Brinje" po kulturi šuma,

površine 50.000m2, koje su sada upisane na ime tuţenih u dijelu od po 1/2 u

postupku raspravljanja zaostavštine iza smrti njihovog oca M., od oca B.

Nepokretnosti opisane u stavu dva izreke prvostepene presude su kupljene od

strane pok. B., za njegovog ţivota, što je nesporno i iste su upisane na tuţene po

rješenju u postupku raspravljanja zaostavštine iza smrti pok. oca M.

Stoga je pravilan zakljuĉak niţestepenih sudova da zaostavštinu ostavioca

pok. Dj. R. ĉini 1/3 nepokretnosti iz posjedovnog lista br. 148 KO Djuriĉka Rijeka,

kat.parcela 17/15/2 zv. "Brinje" po kulturi šuma, površine 50.000m2. Ovo polazeći

od odredbe ĉl. 3. Zakona o nasledjivanju koji kaţe da zaostavštinu ostavioca ĉine

sva imovinska prava podobna nasledjivanju, koje su ostaviocu pripadala u trenutku

njegove smrti. To znaĉi da zaostavštinu pok. Dj. R. ne mogu ĉiniti nepokretnosti

koje su kupljene nakon njegove smrti bez obzira da li su kupljene od sredstava

dobijenih prodajom dijela njegove imovine."


131

RASPRAVLJANJE ZAOSTAVŠTINE

(Ĉlan 93 Zakona o vanparniĉnom postupku)

Zaostavština se raspravlja primjenom zakona koji je na snazi u vrijeme

sprovodjenja ostavinskog postupka bez obzira što se nasljedje smatra

otvorenim danom smrti ostavioca.

Iz obrazloţenja:

"Posebno su cijenjeni navodi revizije kojima se ukazuje da tuţilja nije bila

rodjena na dan smrti njenog djeda K., te da ga sa tog razloga nije mogla ni

naslijediti, pa je ovaj sud našao da isti ne stoje. Ovo iz razloga što zaostavština pok.

K. R., iako se smatra otvorenom danom njegove smrti, nije raspravljena ranije sve

do donošenja rješenja o nasledjivanju Opštinskog suda u Kotoru O. br. 185/73, od

29. decembra 1973. godine (nakon što je utvrdjen datum K. smrti pravosnaţnim

rješenjem o proglašenju umrlim R. br. 673/71 od 29.12.1972. godine), kojim je za

jedinog naslednika pok. K. oglašena tuţilja i osnovom istog pravosnaţnim rješenjem

Opštinskog suda u Kotoru O. br. 185/73 i Dn. br. 740/82 od 28.05.1978. godine

upisana u zemljišnim knjigama kao suvlasnik za 1/2, kao do tada upisanom obimu

prava ostavioca na ĉest. zem. 824/1 i 826/2, K.o Vrba. Naime, u situaciji kakva je

konkretna - kada ostavinski postupak iza smrti ostavioca nije sproveden ranije niti je

imovina ugovorom, diobom ili na bilo koji drugi naĉin uredjena do donošenja

Zakona o nasledjivanju ("Sl. list FNRJ", br. 20/55 i "Sl. list FNRJ", koji je bio na

snazi u vrijeme sprovodjenja ostavinskog postupka 1973. godine, ostavinski

postupak se raspravlja primjenom odredaba navedenog Zakona o nasledjivanju, kao

što je pravilno po ovom zakonu i raspravljena zaostavština ostavioca K. R., bez

obzira što se nasledje smatra otvorenim na utvrdjeni dan njegove smrti."


132

PRAVO NA NUŢNI DIO

(Ĉl. 28, 30 - 32 i ĉlana 36 Zakona o nasljedjivanju)

U parnicama po zahtjevu za namirenje nuţnog dijela neophodno je

utvrditi pravni osnov i način utvrdjenja imovine ostavioca.

R J E Š E NJ E

Ukida se presuda Višeg suda u Podgorici Gž.br. 5535/10 od

07.09.2012.godine i presuda Osnovnog suda u Podgorici P.br. 1914/11 od

25.07.2011.godine i predmet vraća istom sudu na ponovno sudjenje.


Presudom Višeg suda u Podgorici Gţ.br. 5535/11-08 od 07.09.2012.godine,

odbijena je ţalba tuţilje i potvrdjena presuda Osnovnog suda u Podgorici P.br.

1914/2011 od 25.07.2011.godine, kojom je odluĉeno:

"Odbija se tuţbeni zahtjev tuţiteljice koji glasi:

Utvrdjuje se da je pok. V. V. poklonima uĉinjenim dana 20.03.2000. godine i

05.10.1998. godine, povrijedio nuţni nasledni dio tuţilje P. D., pa se smanjuje

raspolaganje uĉinjeno ovim poklonima, i odredjuje se nuţni nasledni dio tuţilje na

1/6 cjelokupne zaostavštine pok. V. V., koja se sastoji od nepokretnosti upisanih u

listovima nepokretnosti br. 2630 KO Donja Gorca i 1602 KO Donja Gorica i br. 137

KO Bandići, što su tuţeni duţni tuţilji da priznaju i da trpe, a tuţilja se naslednik

pok. V. V. ima uruĉiti 1/6 cjelokupne zaostavštine pok. ostavioca V. V. i upisati se u

tom suvlasniĉkom udjelu na oznaĉenim nepokretnostima kao suvlasnik kod Uprave

za nekretnine Crne Gore.

Obavezuje se tuţilja da I tuţenog isplati na ime naknade troškova parniĉnog

postupka iznos od 1.875,00 eura, u roku od 15 dana, po pravnoj snazi ove presude,

pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

U odnosu na II tuţenog, svaka stranka snosi svoje troškove postupka".

Protiv drugostepene presude tuţilja je blagovremeno izjavila tri revizije (dvije

preko punomoćnika i jednu liĉno) iz svih zakonskih razloga. Predloţila je da ovaj sud

pobijanu presudu preinaĉi i zahtjev tuţilje usvoji ii istu da ukine i predmet vrati na

ponovni postupak.


Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je našao da su revizije tuţilje osnovane.

Naime, predmet tuţbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tuţilje, da se utvrdi da je

pok. V. V. poklonima od 20.03.2000.godine i 05.10.1998.godine povrijedio joj nuţni

133

dio, te da se smanji raspolaganje uĉinjeno tim poklonima i da se odredi nuţni dio tuţilje

na 1/6 cjelokupne zaostavštine pok. V. V.

Iz predmetnih spisa proizilazi, da su parniĉne stranke sestra i braća, a da je njihov

pravni predhodnik otac sada pok. V. V. Utvrdjeno je, da je rješenjem Osnovnog suda u

Podgorici O.br. 1472/07 od 04.12.2008.godine prekinut postupak raspravljanja

zaostavštine iza smrti V. V. preminulog 20.04.2006.godine i da je P. D. kćerka

ostavioca, ovdje tuţilje, upućena na parnicu protiv V. Z. i V. G., sinova pok. ostavioca,

da ustane sa tuţbom pred nadleţnim sudom, radi dokazivanja, da nepokretnosti upisane

u l.n.br. 2630 KO Donja Gorica, l.n. br. 1602 KO Donja Gorica i l.n. br. 137 KO

Bandići ne predstavljaju imovinu tuţenih (kako je to upisano u l.n.) već da ta imovina

predstavlja zaostavštinu pok. ostavioca. Isto tako, utvrdjeno je, da je pravni predhodnik

tuţilaca za ţivota raspolagao svojom imovinom zakljuĉujući više pravnih poslova i to:

isti je ruĉno saĉinio "diobni ugovor" od 01.01.1998.godine kojim je rasporedio svoju

imovinu iz l.n.br. 2630 i 1602 sve KO Donja Gorica na naĉin da tuţenima pripadaju

tamo bliţe oznaĉene nekretnine, a da se oni istovremeno obavezuju da tuţilji isplate

20.000,00 DEM. Nakon toga, pred Upravom za nekretnine prilikom javnog izlaganja

podataka o nepokretnostima 05.10.1998.godine pravni prethodnik stranaka dao izjavu,

da svu nepokretnu imovinu poklanja, ovdje tuţenima, nakon ĉega su oni stupili u posjed

i evidentirali se kao vlasnici. Pravni prethodnik stranaka je sa prvotuţenim

20.03.2000.godine zakljuĉio ugovor o poklonu nepokretnosti iz l.n.br. 137 KO Bandići

i taj ugovor je pod teretom doţivotnog izdrţavanja roditelja parniĉnih stranaka.

Utvrdjeno je i to da je, prvotuţeni nakon smrti oca isplatio tuţilji iznos od 10.000,00

DEM. Iz spisa predmeta nadalje proizilazi, da drugotuţeni nije osporavao osnovanost

tuţbenog zahtjeva, a što je isti izjavio na raspravi odrţanoj dana 01.02.2010.godine.

Prvostepeni sud zakljuĉuje, da je raspolaganje pravnog predhodnika stranaka

"diobnim ugovorom" od 01.01.1998.godine ne predstavlja poklon, već taj akt

predstavlja njegovu poslednju volju - testament, dok drugostepeni sud smatra, da se radi

o poklonu, iako isti nije formalno zakljuĉen, imajući u vidu da su tuţeni od 1998.godine

u posjedu spornih nekretnina, te da su potpisali zapisnik kod Uprave na nekretnine pa je

izvršen upis na njih i time je prevazidjen nedostatak postojanja pisanog ugovora o

poklonu. Što se tiĉe ugovora o poklonu Ov.br. 533/00 od 20.03.2000.godine sudovi

zakljuĉuju, da se radi o teretnom pravnom poslu koji ima sve elemente ugovora o

doţivotnom izdrţavanju, jer je ĉl.2. predvidjeno da poklonodavac poklanja predmetnu

imovinu poklonoprimcu tj. prvotuţenom, uz njegovu obavezu da doţivotno izdrţava

poklonodavca i njegovu suprugu (njegove roditelje) i da snosi troškove njihove sahrane.

Na osnovu takvog rezonovanja niţestepenih sudova, isti odbijaju tuţbeni zahtjev kao

neosnovan i pri tome zakljuĉuju, da se jedino putem vještaka odgovarajuće struke moţe

utvrditi obraĉunska vrijednost zaostavštine pravnog predhodnika parniĉnih stranaka, a u

sklopu tog nuţni i raspoloţivi dio u smislu ĉl. 36 u vezi ĉlana 30-32 Zakona o

nasledjivanju, da bi se vršilo umanjenje, odnosno vraćanje poklona u obimu koji je

potreban da se namiri nuţni dio. Kako tuţilja nije predloţila vještaĉenje, da se utvrdilo,

da li je došlo do povrede nuţnog dijela tuţilje, to ista u smislu ĉl. 219 ZPP nije dokazala

da je zahtjev osnovan, pa ga niţestepeni sudovi odbijaju kao neosnovan.

134

Medjutim, po nalaţenju ovog suda, takav zakljuĉak niţestepenih sudova se ne bi

mogao za sada prihvatiti, a uz to pobijane odluke ne sadrţe razloge o ĉinjenicama

odluĉnim za pravilno presudjenje ove pravne stvari, radi ĉega je niţestepene presude

valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Naime, u parnicama po zahtjevu za namirenje nuţnog dijela, prije svega je

neophodno utvrditi pravni osnov i naĉin utvrdjenja imovine ostavioca. Jer, se kao

predhodno pitanje javlja, da li su pravno valjani pravni poslovi kojima je sada pok. V.

V. raspolagao za ţivota sa spornom imovinom.

Po nalaţenju ovog suda, "diobni ugovor" od 01.01.1998.godine nema onu pravnu

snagu da proizvede pravna dejstva medju parniĉnim strankama, na naĉin kako to

obrazlaţu niţestepeni sudovi. Jer, rezonovanje prvostepenog suda da taj akt predstavlja

testament ostavioca, a rezonovanje drugostepenog suda da se radi o poklonu, su nejasna

obzirom da oba suda nijesu imala u vidu propise koji regulišu materiju koja se tiĉe

zakljuĉenja ovih pravnih poslova, pa tako ostaje nejasna o kakvom pravnom poslu se

radi i da li se radi o pravno valjanom poslu sa kojim je sada pok. V. mogao da raspolaţe

sa svojom imovinom. Posebno, potpuno je pogrešan rezon drugostepenog suda da se

radi o ugovoru o poklonu, da je tuţilja prihvatila isplatu novĉanog iznosa prema nalogu

pravnog predhodnika. Jer, ugovor o poklonu mora se saĉiniti u zakonom propisanoj

formi, što u konkretnom sluĉaju nedostaje, niti je u konkretnom sluĉaju utvrdjena

saglasnost tuţilje na isplatu novĉanog iznosa, pri ĉinjenici, da je taj iznos od strane

prvotuţenog isplaćen tuţilji nakon više od 8 godina i da tuţilja osporava da se radi o

isplati po osnovu tog pravnog posla, već da se radi o isplati po osnovu duga za neke

druge potrebe. Sudovi u tom pravcu nijesu dali valjane razloge, pa je nejasno o kakvom

pravnom poslu se radi.

Isto tako, po nalaţenju ovog suda, pogrešno je rezonovanje niţestepenih sudova,

da Ugovor o poklonu od 20.03.2000.godine predstavlja teretni posao koji ima elemente

ugovora o doţivotnom izdrţavanju, jer to ne dozvoljavaju imperativne odredbe ĉl.

117.st.2. i 3 Zakona o nasledjivanju, kojima je propisano, da ugovor o doţivotnom

izdrţavanju mora biti ovjeren i proĉitan od strane sudije. Pošto tom ugovoru nedostaje

takva zakonska forma, to je pogrešan stav, da se taj ugovor moţe smatrati validnim

pravnim poslom tj. ugovorom o doţivotnom izdrţavanju, kako to nalaze niţestepeni

sudovi.

Kako niţestepene presude u tom pravcu nemaju valjanih razloga, to su iste

nejasne i nerazumljive i time zahvaćene bitnom povredom odredaba parniĉnog

postupka iz ĉl. 367.st.2.taĉ.15. ZPP, pa je valjalo ukinuti i predmet vratiti istom sudu na

ponovni postupak.

U ponovnom postupku, prvostepeni sud će imati u vidu primjedbe na koje se

ukazuje ovim rješenjem i u skladu sa istim će postupiti. U tom pravcu utvrdiće, šta

predstavlja zaostavštinu sada pok. V. V., te da li su pravno valjani poslovi kojim je pok.

V. raspolagao za ţivota spornom imovinom, i da li je takvim raspolaganjem povrijedjen

nuţni dio tuţilje, te konaĉno ukoliko utvrdi da je na taj naĉin povrijedjeno to njeno

pravo odrediti će njen nuţni dio saglasno odredbi ĉl. 28. Zakona o nasledjivanju. U tom

sluĉaju potrebno je utvrditi obraĉunsku vrijednost zaostavštine pravnog predhodnika

135

parniĉnih stranaka, a u sklopu toga nuţni i raspoloţivi dio zaostavštine, a koji dokaz je

prvostepeni sud odredio rješenjem sa glavne rasprave odrţane dana 01.02.2010.godine.

Pri tome, prvostepeni sud će imati u vidu i da je drugotuţeni priznao tuţbeni

zahtjev, pa će takvu izjavu cijeniti u sklopu ostalih provedenih dokaza, jer je potpuno

pogrešan rezon niţestepenih sudova da su tuţeni jedinstveni suparniĉari u smislu ĉl.

197 ZPP, jer isti nijesu oglašeni naslednicima kada bi stekli takav poloţaj i kada bi se

pravne radnje jednog suparniĉara protezale i na drugog. Tek kada prvostepeni sud

postupi na izloţeni naĉin i utrdi relevantne ĉinjenice uz savjesnu ocjenu već provedenih

dokaza, kao i eventualno novih dokaza, sud će biti u mogućnosti, da donese pravilnu i

zakonitu odluku u ovoj pravnoj stvari.

Ukidanje odluke o glavnoj stvari, povlaĉi za sobom i ukidanje odluke o

troškovima postupka, shodno ĉl. 163.st.3. ZPP.

Sa izloţenog, shodno ĉl. 410 ZPP, odluĉeno je kao u izreci.


136

PRAVO NA NUŢNI DIO I POVREDA NUŢNOG DIJELA

(Ĉl. 29 i 36 Zakona o nasljedjivanju)

Pravo na nuţni dio je nasljedno pravo, pa se i na nuţnog nasljednika

odnose odredbe o sticanju nasljedstva, s tim što sticanje zavisi od njegove

izjave, odnosno to pravo se priznaje ako je stavljen zahtjev u tom pravcu.

***

Zaključenjem ugovora o doţivotnom izdrţavanju ne moţe se pobijati

nuţni dio, jer se radi o dvostrano teretnom ugovoru.

Iz obrazloţenja:

"Kako se nuţni dio ne moţe pobijati zakljuĉenjem ugovora o doţivotnom

izdrţavanju, jer se radi o dvostrano teretnom ugovoru, to je neosnovan i zahtjev

tuţilje kojim je traţila da se utvrdi da je po osnovu nasljedja iza smrti svoje majke

suvlasnik 1/4 idealnog dijela nepokretnosti koje se nalaze u Dimitrovgradu, koje su

bile predmet ugovora o doţivotnom izdrţavanju, a koji dio bi kao nuţni dio pripao

njenoj majci, kao zakonskom nasljedniku drugog nasljednog reda iza smrti njenog

supruga pok. Z. B. S obzirom da su nepokretnosti u Dimitrovgradu predmet ugovora

o doţivotnom izdrţavanju, a da je testamentom pok. Z. B. raspolagao spornim

stanom u korist prvotuţene, pravilno zakljuĉuju niţestepeni sudovi i da je zahtjev

kojim je traţeno da sporne nepokretnosti predstavljaju zaostavštinu pok. Z. B.,

neosnovan.

Takodje pravilno nalazi drugostepeni sud, da je tuţbeni zahtjev kojim je

tuţilja u ime tuţenih traţila utvrdjenje suvlasniĉkog dijela na predmetnim

nepokretnostima trebalo odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa, ali imajući u

vidu da su u pitanju iste pravne posljedice potvrdio prvostepenu presudu kojom je u

tom dijelu tuţbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Sa iznijetih razloga revizija tuţilje koja se odnosi na prethodno navedeni dio

niţestepenih presuda pokazuje se u cjelosti neosnovanim, radi ĉega je istu valjalo

odbiti.

Nasuprot prednjem, niţestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno

pravo kada su odbili tuţbeni zahtjev kojim je traţeno da se utvrdi da je tuţilja, kao

univerzalni sukcesor njene majke, vlasnik u obimu 1/8 predmetnog stana u

Podgorici, koji dio bi kao nuţni dio pripao njenoj majci, kao zakonskom nasljedniku

iza smrti supruga Z. B., te zahtjev za utvrdjenje djelimiĉne ništavosti testamenta u

dijelu kojim je povrijedjen nuţni dio njene majke. Prema tome, tuţbom je u suštini

traţeno smanjenje testamentalnog raspolaganja zbog povrede nuţnog dijela, te to što

zahtjev nije postavljen na taj naĉin nije moglo biti razlog za odbijanje istog, tim prije

137

što je tuţilja opredijelila veliĉinu nuţnog dijela. Pogrešno je stanovište

drugostepenog suda da tuţilja ne moţe naslijediti nuţni dio koji bi pripao njenoj

majci. Ovo sa razloga što je pravo na nuţni dio nasljedno pravo, pa se i na nuţnog

nasljednika odnose odredbe o sticanju nasljedstva s tim što sticanje zavisi od

njegove izjave, odnosno to pravo se priznaje ako je stavljen zahtjev u tom pravcu.

Imajući u vidu da je pok. Z. K., majka tuţilje, pokrenula ovu parnicu i traţila nuţni

dio na predmetnom stanu, a kako je u toku postupka umrla, to pravo je prešlo na

tuţilju, kao njenog zakonskog nasljednika.

Stoga je niţestepene presude u navedenom dijelu valjalo preinaĉiti i tuţbeni

zahtjev usvojiti na naĉin kako je to bliţe navedeno izrekom ove presude.

Valja ukazati da bi majki tuţilje, kao zakonskom nasljedniku pok. Z. B.,

pripalo na ime nuţnog dijela 1/4 predmetnog stana, ali kako je zahtjevom traţeno

1/4 od 1/2 (1/8) sud ne moţe odluĉiti izvan granica tuţbenog zahtjeva - ĉlan 2 ZPP."


138

USLOV PUNOVAŢNOSTI USMENOG TESTAMENTA

(Ĉlan 73 Zakona o nasljedjivanju)

Izuzetne prilike subjektivne i objektivne prirode usljed kojih testator nije

mogao da sačini pisani testament su uslov punovaţnosti usmenog testamenta.

Iz obrazloţenja:

"Odluĉujući po tuţbenom zahtjevu prvostepeni sud je isti usvojio kao osnovan

nalazeći da nijesu bili ispunjeni uslovi propisani ĉl.73 Zakona o nasledjivanju koji je

bio tada u primjeni, jer izuzetnih prilika što je osnovni uslov za valjanost usmenog

testamenta nije bilo.

Rješavajući po ţalbi tuţenog, Viši sud u Podgorici je ţalbu odbio kao

neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio prihvatajući u cjelosti izloţeno

stanovište prvostepenog suda.

Po ocjeni ovoga suda izloţeni zakljuĉak drugostepenog suda se za sada ne

moţe prihvatiti jer je zasnovan na bitnoj povredi postupka iz ĉl.367 st.1 u vezi

ĉl.389 ZPP i ĉl.367 st.2 taĉ.15 ZPP radi ĉega je istu valjalo ukinuti i predmet vratiti

drugostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Prije svega drugostepeni sud se nije izjasnio na navode ţalbe tuţenog kojima

je ukazivano da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno cijenio izvedene dokaze,

posebno nalaze i mišljenja vještaka S. i vještaka M. koji su se izjasnili o bolesti i

stanju u kome se testator nalazio prilikom dolaska u bolnicu. Pored toga, ţalbom je

ukazano da je prvostepeni sud pogrešno cijenio iskaz svjedoka M. Lj., te posebno

iskaze svjedoka Ĉ. S. i V. J. Kada su u pitanju iskazi ova dva svjedoka drugostepeni

sud u svojoj presudi navodi da isti u svojim iskazima nijesu naveli da je pok. B.

prilikom sastavljanja testamenta imao temperaturu 40 stepeni, da je pljuvao krv, već

da je sa njima pio kafu.

Ovakva tvrdnja drugostepenog suda je nejasna i protivurjeĉna stanju spisa

predmeta. Iz predmetnih spisa proizilazi da su svi ovi svjedoci jedini svjedoci

spornog testamenta koji su pred prvostepenim sudom saslušani u tom svojstvu po

dva puta. Svjedok V. J. je u svojem iskazu na roĉištu od 11.04.1996. godine, koje je

prekinuto i nastavljeno na roĉištu od 05.11.1996. godine, izmedju ostalog navela da

je pok. B. tri dana prije polaska u bolnicu bio bolestan, vezan za postelju i pljuvao

krv. Takodje i svjedok Ĉ. S. je prilikom saslušanja na roĉištu od 31.03.1997. godine,

navela da je zdravstveno stanje pok. B. od petka pa do nedjelje, kada je saĉinjen

sporni testament bilo veoma loše sa temperaturom od 40 stepeni. Prednje navode je

ponovila prilikom saslušanja pred Prvim Opštinskim sudom u Beogradu 27.11.2008.

godine, dodajući da pok. B. kritiĉnog dana nije mogao da ustane, da nije mogao do

toaleta, ništa nije jeo i pio.

139

Imajući prednje u vidu proizilazi da drugostepeni sud prilikom odluĉivanja po

ţalbi tuţenog nije ocijenio sve ţalbene razloge koji su bili odluĉni za donošenje

pravilne i zakonite odluke u ovom sporu dok oredjene dokaze nije cijenio potpuno i

pravilno ĉime je poĉinio naprijed navedene bitne povrede zbog kojih se pobijana

presuda mora ukinuti.

U ponovnom postupku drugostepeni sud će u smislu odredbe ĉl.389 st.1 ZPP

ocijeniti sve ţalbene navode koji su od odluĉnog znaĉaja dajući pri tom

odgovarajuće razloge u svojoj presudi. Pri tome će drugostepeni sud savjesnom i

pravilnom ocjenom izvedenih dokaza ocijeniti dali su dana 03.09.1955. godine kada

je testament saĉinjen postojale postojale izuzetne prilike subjektivne i objektivne

prirode usled kojih testator nije bio u mogućnosti da napravi pismeni ili neki drugi

testament, nakon ĉega će tek biti u mogućnosti da zakonito odluĉi o osnovanosti

predmetne ţalbe."


140

IZOSTANAK UPOZORENJA UGOVARAĈA

NA POSLJEDICE UGOVORA O DOŢIVOTNOM IZDRŢAVANJU

KAO RAZLOG NIŠTAVOSTI UGOVORA

(Ĉlan 117 st. 2 i 3 Zakona o nasljedjivanju)

Konstatacija da su ugovarači sposobni da shvate pravne posljedice

ugovora ne podrazumijeva da su isti upozoreni na posljedice.

***

U slučaju kada u zapisniku o ovjeri ugovora nema konstatacije da je

sudija upozorio ugovarače na posljedice ugovora, onda treba utvrditi da li je

takva radnja od strane sudije zaista preduzeta, te da li je samo propušteno da

se to zapisnički konstatuje ili takva radnja od strane sudije nije uopšte

preduzeta, pa zbog toga nije ni učinjena takva konstatacija u zapisniku o ovjeri

ugovora.

R J E Š E NJ E

Ukidaju se presuda Višeg suda u Bijelom Polju Gž. br. 1154/12 od

18.09.2012. godine i presuda Osnovnog suda u Bijelom Polju P. br. 46/12 od

25.05.2012. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.


Presudom Višeg suda u Bijelom Polju Gţ. br. 1154/12 od 18.09.2012. godine,

odbijena je kao neosnovana ţalba tuţilje i potvrdjena presuda Osnovnog suda u

Bijelom Polju P. br. 46/12 od 25.05.2012. godine, kojom je odluĉeno:

"Odbija se tuţbeni zahtjev tuţilje, kojim je traţila da se utvrdi da je Ugovor

o doţivotnom izdrţavanju zakljuĉen izmedju sada pok. T. M. iz M., kao primaoca

izdrţavanja i tuţenog T. Z. iz T. – B. P., kao davaoca izdrţavanja, kod Osnovnog

suda u Bijelom Polju pod oznakom Rs. br. 222/10 od 30.12.2010. godine ništav,

kao i da se utvradi da je tuţilja po osnovu nasledjivanja vlasnik na ½ stembenog

prostora P1, 39 m2, koji se nalazi u stambeno poslovnoj zgradi broj 1 u Mojkovcu,

na parceli br. 269 iz LN broj 619 KO Mojkovac, koji je upisan na ime tuţenog, i da

je tuţeni duţan priznati i tuţilji predati u posjed njen suvlasniĉki dio, te da se

naloţi Upravi za nekretnine PJ Mojkovac da tuţiolju upiše kao vlasnika na

stambenom prostoru, a sa obimom prava ½ u roku od 15 dana po pravosnaţnosti

presude, kao neosnovan.

141

Svaka stranka snosi svoje troškove."

Protiv drugostepene presude tuţilja je blagovremeno izjavila reviziju iz ĉijih

navoda proizilazi da je ista izjavljena zbog bitne povrede odredaba parniĉnog

postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Predloţila je da ovaj sud pobijanu presudu preinaĉi i usvoji tuţbeni zahtjev, te

obaveţe tuţenog na naknadu troškova postupka ili niţestepene presude ukinu i

predmet vrati na ponovno sudjenje prvostepenom sudu.


Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u smislu

odredbe ĉlana 401 ZPP, pa je našao da je revizija osnovana.

Predmetnom tuţbom traţi se utvrdjenje ništavosti Ugovora o doţivotnom

izdrţavanju, zakljuĉenog kod Osnovnog suda u Bijelom Polju, pod oznakom Rs. br.

222/10 od 30.12.2010. godine, izmedju sada pok. M. T., kao primaoca izdrţavanja i

tuţenog kao davaoca izdrţavanja, te utvrdjenje da je tuţilja vlasnik 1/2

nepokretnosti bliţe opisane izrekom prvostepene presude, koja je bila predmet

navedenog ugovora.

Niţestepeni sudovi odbijaju tuţbeni zahtjev uz zakljuĉak da je predmetni

ugovor punovaţan pravni posao i da nije ispunjen nijedan zakonski uslov za njegovu

ništavost.

Po ocjeni ovog suda izloţeni zakljuĉak niţestepenih sudova se za sada ne

moţe prihvatiti, jer zbog pogrešne primjene materijalnog prava nijesu utvrdjene

ĉinjenice odluĉne za njegovu pravilnu primjenu.

Ugovor o doţivotnom izdrţavanju je strogo formalni ugovor. Isti mora biti

zakljuĉen u pismenoj formi i ovjeren od sudije, a prilikom ovjere sudija je duţan

proĉitati ugovor i upozoriti ugovaraĉe na posledice ugovora (ĉlan 117 st. 2 i 3

Zakona o nasledjivanju). Dakle, ako sudija prilikom ovjere ugovora o doţivotnom

izdrţavanju nije upozorio ugovaraĉe na posledice ugovora takav ugovor nema

pravne vaţnosti. U predmetnom aktu o ovjeri ugovora o doţivotonom izdrţavanju

nije konstatovano da je sudija upozorio ugovaraĉe na posledice ugovora.

Konstatacija da su ugovaraĉi sposobni da shvate pravne posledice ugovora ne

podrazumijeva da su isti upozoreni na posledice istog.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će, imajući u vidu primjedbe na koje

je ukazano ovim rješenjem, saslušati sudiju koji je ovjerio predmetni ugovor, kao i

ostala lica koja su bila prisutna prilikom ovjere, na okolnost da li je prilikom ovjere

ugovora isti upozorio ugovaraĉe na posledice ugovora i u skladu sa tim ocijeniti

valjanost predmetnog ugovora o doţivotnom izdrţavanju.

Sa iznijetih razloga, primjenom ĉlana 410 stav 2 ZPP, odluĉeno je kao u

izreci.


142

NEPOSTOJANJE RAZLOGA NIŠTAVOSTI UGOVORA

O DOŢIVOTNOM IZDRŢAVANJU

(Ĉlan 117 Zakona o nasljedjivanju, u vezi sa ĉl. 103 ZOO)

Prenos prava svojine sa primaoca izdrţavanja na davaoca izdrţavanja

prije smrti primaoca izdrţavanja ne znači da se radi o ništavom pravnom

poslu.

Iz obrazloţenja:

"Na osnovu pravosnaţne i izvršne presude Osnovnog suda u Bijelom Polju

P.br. 210/08 od 24.06.2008. godine rješenjem o izvršenju, istog suda I.br.1068/09 od

12.10.2009. godine, odreĊeno je izvršenje protiv izvršnog duţnika H. G., na

nepokretnostima upisanim na njegovo ime u LN br.770 KO Bijelo Polje, radi

naplate novĉanog potraţivanja - glavnog duga u iznosu od 46.000,00 €, sa

sporednim potraţivanja. S. G. i I. G., kao treća lica, podnijeli su tuţbu radi

proglašenja izvršenja nedopuštenim. Zahtjev su zasnovali na tvrdnji da su oni

vlasnici imovine na kojoj je odreĊeno izvršenje, što predstavlja razlog koji spreĉava

izvršenje.

U postupku je utvrĊeno da su tuţioci, kao davaoci izdrţavanja, sa izvršnim

duţnikom H. G. i njegovom suprugom, majkom tuţilaca, F. G., kao primaocima

izdrţavanja, 14.12.2004. godine zakljuĉili Ugovor o doţivotnom izdrţavanju.

Aneksom tog ugovora zakljuĉenim 21.01.2010. godine, u taĉki 3 st.2, primaoci

izdrţavanja dali su svoj pristanak da davaoci izdrţavanja mogu svoje pravo iz

predmetnog ugovora o izdrţavanju uknjiţiti tako što danom ovjere ovog aneksa isti

stiĉu pravo da izvrše uknjiţbu prenosa prava svojine na nepokretnostima sa

primaoca izdrţavanja H. G., na davaoce izdrţavanja.

Na osnovu ovog aneksa, ovjerenog od strane sudije, kod Uprave za nekretnine

- PJ Bijelo Polje, davaoci izdrţavanja, ovdje tuţioci S. G. i I. G., upisali su se kao

vlasnici nepokretnosti iz LN 770 KO Bijelo Polje, na kojoj je odreĊeno izvršenje.

Tuţeni M. H. i M. H. podnijeli su protivtuţbu kojom su traţili da se utvrdi da

je navedena odredba aneksa ugovora ništava. U protivtuţbi su naveli da je aneks

zakljuĉen da bi se osujetilo izvršenje, da se radi o nedopuštenom osnovu zbog ĉega

je aneks ništav, shodno ĉl.47. ZOO. U podnesku od 13.03.2012. godine, pozvali su

se i na odredbe ĉl.290. ZOO, koje se odnose na naĉin pobijanja duţnikovih pravnih

radnji, a podneskom od 21.02.2012. godine ponovili su da je aneks zakljuĉen da bi

se onemogućilo sprovoĊenje izvršenja, te da isti ne moţe proizvoditi pravno dejstvo.

Tokom postupka, ukazali su i da je aneks ugovora zakljuĉen suprotno odredbi ĉl.

1075 ZOO, po kojoj se sticanje stvari i prava iz ugovora o doţivotnom izdrţavanju

odlaţe do trenutna smrti primaoca izdrţavanja.

143

Niţestepenim presudama usvojen je protivtuţbeni zahtjev, a odbijen tuţbeni, i

utvrĊeno da je ništava odredba ĉl.3. aneksa ugovora zakljuĉenog izmeĊu

protivtuţenih 21.01.2010. godine. Sudovi nalaze da na davaoce izdrţavanja nije bilo

moguće prenijeti pravo svojine na nepokretnostima koje su bile predmet ugovora o

doţivotnom izdrţavanju prije smrti primalaca izdrţavanja, pa budući da su davaoci

izdrţavanja svoje pravo obazbijedili upisom u javnu knjigu prije smrti primalaca

izdrţavanja, to je odredba ĉl.3. aneksa suprotna navedenom zakonskom propisu, a

samim tim i ništava.

Izloţeno stanovište niţestepenih sudova je pogrešno.

To što pozitivni zakonski propisi ne predvidjaju mogućnost da se kod ugovora

o doţivotnom izdrţavanju prenese pravo svojine sa primaoca izdrţavanja na

davaoca izdrţavanja, prije smrti davaoca izdrţavanja, ne znaĉi da se radi o ništavom

pravnom poslu. U tom sluĉaju radilo bi se o neimenovanom pravnom poslu, koji

sadrţi elemente nekih imenovanih ugovora. Zakljuĉenje neimenovanog ugovora nije

protivno Zakonu o obligacionim odnosima, jer strane u obligacionim odnosima su

slobodne da u granicama prinudnih propisa i morala društva svoje odnose urede po

svojoj volji - ĉlan 3 Zakona o obligacionim odnosima, a prema ĉlanu 13 istog

zakona, stranke mogu svoj obligacioni odnos urediti drugaĉije nego što je ovim

zakonom odredjeno, ako iz pojedinih odredbi ovog zakona ili iz njegovog smisla ne

proizilazi što drugo. Dakle, stranke mogu uredjivati svoje medjusobne odnose i

zakljuĉivati odredjene pravne poslove poštujući pri tom naĉela kojima se regulišu

medjusobna prava i obaveze strana u obligacionim odnosima (naĉela ravnopravnosti

stranaka, savjesnosti i poštenja, zabrane zloupotrebe prava, zabrane prouzrokovanja

štete i dr.). Stoga, ne moţe se prihvatiti stanovište niţestepenih sudova o razlozima

ništavosti osporene odluke aneksa ugovora."


144

NEPOSTOJANJE RAZLOGA ZA NIŠTAVOST UGOVORA

O DOŢIVOTNOM IZDRŢAVANJU

(Ĉlan 117 Zakona o nasljedjivanju, u vezi sa ĉl. 103 ZOO)

Nepostojanje valjanog pravnog osnova za upis nepokretnosti na

primaoca izdrţavanja nije razlog za ništavost zaključenog ugovora o

doţivotnom izdrţavanju.

Iz obrazloţenja:

"U postupku prvostepeni sud je zakljuĉio da je imovina koja je predmet u

ovom sporu bila je upisana na J. R. na osnovu zapisnika komisije za izlaganje iz

1993. godine i rješenja iste komisije, a od 1954. godine sporna imovina bila je

upisana na djeda tuţilaca, a oca tuţene J. Dţ., u posjedovnom listu br.29 KO Tomba.

Od 1973/74 godine ista imovina se vodila u posjedovnom listu broj 124 i 125 i dalje

na Dţ., dok je u dijelu 1/2 nepokretnosti iz lista nepokretnosti broj 125 bio upisan J.

A., otac tuţilaca. Od 2003. godine nepokretnost je upisana na tuţenu u listu

nepokretnosti br.51 KO Tomba, po osnovu ugovora o doţivotnom izdrţavanju sa J.

R. R.br.108/92 od 25.09.1992. godine.

Ovako utvrĊeno ĉinjeniĉno stanje, po mišljenju prvostepenog suda daje

podlogu za primjenu ĉl.103. ZOO, odnosno za utvrĊenje da je zakljuĉeni ugovor o

doţivotnom izdrţavanju ništav jer je protivan naĉelima društvenog ureĊenja,

prinudnim propisima i moralu društva, zbog ĉega je prvostepeni sud utvrdio da se

sporni ugovor o doţivotnom izdrţavanju ništi u dijelu u kojem je pok. J. R.

raspolagala sa 1/10 nepokretnosti iz l.n.br.51 KO Tomba, te utvrdio da su tuţioci

suvlasnici u visini od po 1/20 istih nepokretnosti, osim stambene i pomoćne zgrade,

bliţe oznaĉene u izreci prvostepene presude. Prvostepeni sud nalazi da je

nesumnjivo utvrĊeno da je primalac izdrţavanja pok. J. R. bez pravnog osnova

upisana na predmetnim nepokretnostima, pa je ugovorom o doţivotnom izdrţavanju

raspolagala dijelom imovine koja nije bila njeno vlasništvo, a tuţioci su na tom

dijelu od 1/10 predmetne imovine stekli svojinu po osnovu nasleĊa svog pok. djeda

odnosno oca, saglasno odredbi ĉl.20. i ĉl.36. Zakona o osnovama svojinsko pravnih

odnosa, zbog ĉega je odluĉio kao u izreci prvostepene presude.

Izloţeno stanovište prvostepenog suda u svemu je prihvatio i drugostepeni

sud, zakljuĉujući da raspolaganje imovinom koja nije bila svojina primaoca

izdrţavanja J. R. u korist tuţene ugovorom o doţivotnom izdrţavanju predstavlja

osnov za primjenu ĉl.103. i ĉl.105. ZOO, za djelimiĉnu ništavost tog ugovora u

dijelu od 1/10 nepokretnosti, te primjenom ĉl.20. Zakona o osnovama svojinsko

pravnih odnosa utvrĊenja prava vlasništva tuţilaca u dijelu od po 1/20 istih

nepokretnosti. Drugostepeni sud je našao da nije nastupila zastara prava zahtijevati

145

zaostavštinu u smislu ĉl.139. Zakona o nasleĊivanju, zbog ĉega je ţalbu tuţene

odbio kao neosnovanu.

Izloţeno stanovište niţestepenih sudova, po nalaţenju ovog suda, nije

pravilno i isto je zasnovano na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, iz

ĉinjeniĉnog stanja koje je utvrĊeno u ovom sporu proizilazi da je ugovorom o

doţivotnom izdrţavanju zakljuĉenim 25.09.1992. godine primalac izdrţavanja J. R.

raspolagala u korist tuţene - kćerke nepokretnostima koje su bile upisane na nju u

l.n. br.51 KO Tomba. UtvrĊenje niţestepenih sudova da nije postojao valjan pravni

osnov za upis spornih nepokretnosti na primaoca izdrţavanja J. R. je razlog za

ništavost zakljuĉenog ugovora o doţivotnom izdrţavanju, niti pojedinih odredbi tog

ugovora, kako to pogrešno zakljuĉuju niţestepeni sudovi. Jer, shodno odredbi

ĉl.103. ZOO sporni ugovor nije protivan ni jednom prinudnom propisu niti moralu

da bi se utvrdila njegova ništavost. Isti proizvodi pravno dejstvo izmeĊu ugovornih

strana, a bez dejstva je prema trećim licima ukoliko je tim ugovorom povrijeĊeno

neko njihovo subjektivno pravo."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Už. br. 7/12 od 08.11.2012. godine)

146

PONIŠTAJ NASLJEDNIĈKE IZJAVE

(Ĉlan 136 stav 3 Zakona o nasljedjivanju)

Navodi nasljednika da je bio u zabludi prilikom davanja nasljedničke

izjave o prihvatanju nasljedja iz razloga što je računao da će se ostali

nasljednici odreći nasljedja u njegovu korist ne ukazuju ni na kakvo postojanje

zablude kao uslova za poništaj nasljedničke izjave.

Iz obrazloţenja:

"Zahtjev tuţioca odnosi se na utvrdjenje ništavosti nasledniĉke izjave, date u

predmetu raspravljanja zaostavštine O.br.153/07 iza smrti majke stranaka pok. O. J.

Zahtjevom je traţio tuţilac i utvrdjenje prava svojine na kat. parceli br.5340 po

kulturi dvorište površine 72 m2 i stambena zgrada površine 51 m2 iz LN br.1172

KO Novi Bar. Prednje traţenje zasniva na tvrdnji da je sporne nekretnine kupio od

majke, po usmenom ugovoru o kupoprodaji, i da nekretnine drţe od tog vremena, tj.

od 1988.godine, pa je i putem odrţaja stekao svojinu.

Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je u postupku raspravljanja zaostavštine iza

smrti majke stranaka, na zapisniku tuţilac dao nasledniĉku izjavu i takodje izjavio

da ne spori pravo na nasledje ostalim naslednicima, na imovini koja predstavlja

ostavinsku masu. Navodi tuţioca da je bio u zabludi prilikom davanja nasledniĉke

izjave, o prihvatanju nasledja, jer je raĉunao da će ostali naslednici, pa i tuţeni,

odreći se nasledja u njegovu korist, su neprihvatljivi i ne ukazuju ni na kakvo

postojanje zablude kod tuţioca u momentu davanja nasledniĉke izjave, kako su to

pravilno zakljuĉili i niţestepeni sudovi, zbog ĉega nema mjesta zahtjevu za ništenje

date nasledniĉke izjave."


147

OBIM NASLJEDNIKOVE ODGOVORNOSTI ZA DUGOVE OSTAVIOCA

(Ĉlan 140 stav 1 Zakona o nasljedjivanju)

Odgovornost nasljednika za ostaviočeve dugove nastaje po sili zakona,

čim se primio nasljedja, ali je ograničena do vrijednosti naslijedjene imovine.

Iz obrazloţenja:

"Bez osnova je ukazivanje revidenta da isti nije bio ugovorna strana, te da s

toga ne stoji njegova obaveza da vrati utuţeni iznos po osnovu sticanja bez osnova.

Odredbom ĉl.140. st.1. Zakona o nasledjivanju, koji je vaţio u vrijeme

nastanka spornog odnosa je propisano da naslednik odgovara za dugove ostavioĉeve

do vrijednosti naslijedjene imovine. Iz sadrţine citirane zakonske odredbe proizilazi

da naslednik preuzimajući prava umrlog u ĉasu smrti preuzima i njegove obaveze

imovinske prirode. Odgovornost naslednika za ostavioĉeve dugove nastaje po sili

zakona, ĉim se primio nasledja ali je ograniĉena do vrijednosti nasledjene imovine.

Dakle, kako je tuţeni jedini zakonski naslednik sada pok. M., a vrijednost

naslijedjene imovine iznosi 892.100,81 eura, to po nalaţenju ovog suda stoji

obaveza tuţenog da tuţilji vrati utuţeni iznos.

S druge strane, bez osnova je ukazivanje revidenta da se u konkretnom radi o

naknadi štete te da je s toga istaknuti prigovor zastare trebalo cijeniti u smislu

odredbi ZOO-a, koje regulišu rokove zastare na naknadu štete."


148

PORODIČNO PRAVO

149

IZMJENA ODLUKE O IZDRŢAVANJU

(Ĉlan 273 stav 3 i ĉl. 281 st. 4 Porodiĉnog zakona)

Isplatom otpremnine davaocu izdrţavanja nije došlo do promjene

okolosti koje bi upućivale da su mogućnosti davaoca izdrţavanja veće nego što

su bile u vrijeme kada je utvrdjena visina njegovog doprinosa izdrţavanja.

Iz obrazloţenja:

"Neosnovano se revizijom ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Prema stanju u spisima, mldb. tuţilja je pravosnaţnom presudom Osnovnog

suda u Nikšiću P.br.1256/97 od 26.01.1998.godine, kojom je razveden brak

stranaka, povjerena na ĉuvanje i vaspitanje majci uz obavezu tuţenog, kao oca, da

doprinosi svakomjeseĉnom izdrţavanju u iznosu od 25% od liĉnog dohotka.

Prvostepeni sud je pravilno odluĉio kada je odbio kao neosnovan dio zahtjeva

da se izmijeni odluka o izdrţavanju. Pri tome su cijenjene sve okolnosti iz ĉl.273

Porodiĉnog zakona. Promijenjene su okolnosti ne samo na strani tuţilje, već i na

strani tuţenog. Tuţilja je sada školskog uzrasta, tako da su njene potrebe veće, u

odnosu na vrijeme kada je donijeta odluka kojom je odredjen doprinos tuţenog u

njenom izdrţavanju. Na strani tuţenog, postoji obaveza da pored mldb. tuţilje,

izdrţava i dvoje mldb. djece koje je dobio u kasnijem braku, kao i suprugu, a u

medjuvremenu je penzionisan i ostvaruje penziju u iznosu od 354,14 €, što sve

zajedno cijenjeno ide u prilog zakljuĉku prvostepenog suda da je zahtjev za izmjenu

odluke o izdrţavanju neosnovan.

S druge strane, drugostepeni sud je pravilno odluĉio kada je preinaĉio

prvostepenu presudu tako što je odbio kao neosnovan zahtjev mldb. tuţilje da se

obaveţe tuţeni da joj isplati iznos od 1.680,00 €, a koji predstavlja 10% od

otpremnine koju je ostvario prilikom raskida radnog odnosa kod Ţeljezare Nikšić

AD Nikšić. Kako pravilno nalazi drugostepeni sud, ne postoji zakonski osnov da se

obaveţe tuţeni da tuţilji od tog iznosa isplati procentualni dio, jer isplatom

jednokratnog iznosa tuţiocu, po navedenom osnovu, nije došlo do promjene

okolnosti koje bi upućivale da su mogućnosti tuţenog, kao lica koje daje

izdrţavanje, veće nego što su bile u vrijeme kada je utvrdjena visina njegovog

doprinosa, a sve u skladu sa odredbama ĉl.273 st.3 i ĉl.281 st.4 Porodiĉnog zakona."


150

USLOVI ZA IZMJENU ODLUKE O IZDRŢAVANJU

MALODOBNOG DJETETA

(Ĉlan 280 Porodiĉnog zakona)

Stekli su se uslovi za sniţenje iznosa na ime doprinosa za izdrţavanje

dosudjenog ranijom odlukom suda ako su se okolnosti na strani davaoca

izdrţavanja izmijenile.

Iz obrazloţenja:

"Utvrdjeno je da je pravosnaţnom presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju

P.br.737/99 od 25.07.2000. godine, razveden brak tuţioca i zakonske zastupnice

mldb. tuţenog, da je mldb. A. povjeren majci na dalje ĉuvanje, vaspitanje i

izdrţavanje, uz obavezu tuţioca da na ime doprinosa za izdrţavanje svakomjeseĉno

plaća 25% zarade, koju ostvaruje kod V. C. G. U postupku je utvrdjeno da je tuţilac

nakon razvoda braka zasnovao braĉnu zajednicu, u kojoj je rodjeno dvoje djece A.

rodjena ____. - godine i A. rodjen ____. godine, da supruga tuţioca ne radi i da isti

nemaju riješeno stambeno pitanje, da su podstanari. Nadalje, da je i tuţilja zasnovala

novu braĉnu zajednicu, u kojoj je rodjeno dvoje djece R. S., rodjena ____. godine i

M., rodjen ____. godine, da ni ona ni suprug nijesu zaposleni i da ţive u

iznajmljenom stanu, kao podstanari. Tuţilac je zaposlen kod V. C. G. i ostvaruje

zaradu u iznosu od 674,53 eura.

Kod naprijed navedenog ĉinjeniĉnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje

prihvata i drugostrpeni sudovi, niţestepeni sudovi su zakljuĉili da se u konkretnom

nijesu stekli uslovi za izmjenu odluke o izdrţavanju imajući u vidu potrebe mldb.

A., s obzirom na njegov uzrast - uĉenik III-eg razreda Gimnazije, pa su sledstveno

tome tuţbeni zahtjev tuţioca odbili, kao neosnovan.

Osnovano se revizijom ukazuje da je zakljuĉak niţestepenih sudova

neprihvatljiv.

Odredbom ĉl.280. Porodiĉnog zakona CG je propisano da na zahtjev

izdrţavanog lica ili lica koje je duţno da daje izdrţavanje sud moţe da poveća, snizi,

ukine ili izmjeni naĉin izdrţavanja, koji je dosudjen ranijom odlukom suda, ako su

se okolnosti na osnovu kojih je donijeta odluka kasnije izmijenile.

Nasuprot izloţenom zakljuĉku niţestepenih sudova, po nalaţenju ovog suda

okolnosti na osnovu kojih je donijeta ranija odluka su se promijenile. Stoji ĉinjenica

da je mldb. A. uĉenik III-eg razreda Gimnazije i da su njegove potrebe sobzirom na

uzrast veće. Medjutim, s druge strane ne moţe se zanemariti ĉinjenica da se njegov

otac - tuţilac nakon razvoda oţenio i da ima zakonsku obavezu izdrţavanje i prema

svojoj djeci, koja su rodjena u drugom braku, da mu supruga ne radi i da je

podstanar. S toga, po nalaţenju ovog suda stekli su se uslovi za sniţenje iznosa na

ime doprinosa za izdrţavanje, dosudjenog ranijom presudom Osnovnog suda u

151

Bijelom Polju P.br.737/99 od 25.07.2000. godine, pa je sledstveno tome a s pozivom

na odredbu ĉl.280. Porodiĉnog zakona presude niţestepenih sudova valjalo

preinaĉiti i tuţioca obavezati da na ime doprinosa za izdrţavanje mldb. A. plaća

svakomjeseĉno 20% od zarade, koju isti ostvaruje, poĉev od dana podnošenja tuţbe,

pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uslovi. Ovim iznosom, uz doprinos

majke, koji se ogleda u njenoj svakodnevnoj brizi i staranju nad mldb. A. u smislu

ĉl.274. Porodiĉnog zakona, ovaj sud smatra da će potrebe mldb. djeteta, s obzirom

na njegov uzrast i potrebe za obrazovanjem biti zadovoljene."


152

RASPOLAGANJE ZAJEDNIĈKOM IMOVINOM

OD STRANE JEDNOG BRAĈNOG DRUGA


Ugovor o kupoprodaji zaključen suprotno odredbi člana 283 Porodičnog

zakona je ništav.

Iz obrazloţenja:

"Prvostepeni sud je usvojio postavljeni tuţbeni zahtjev polazeći od toga da je

nepokretnost koja je bila predmet kupoprodajnog ugovora steĉena u braku i da

predstavlja zajedniĉku imovinu tuţilje i prvotuţenog, da tuţilja nikada nije dala

saglasnost prvotuţenom za prodaju predmetne imovine, te da je sporni ugovor

zakljuĉen suprotno odredbi ĉl.283 Porodiĉnog zakona, zbog ĉega je ništav u smislu

ĉl.103 ZOO.

Drugostepeni sud je odluĉujući o ţalbama tuţenih preinaĉio prvostepenu

presudu i odbio tuţbeni zahtjev uz zakljuĉak da suprug tuţilje, ovdje prvotuţeni, nije

raspolagao bez znanja i saglasnosti tuţilje nekretninama koje su bile predmet

spornog ugovora o kupoprodaji, te da stoga taj ugovor nije ništav.

Ovaj sud nalazi da je pravilan pravni zakljuĉak prvostepenog suda.

Prema stanju u spisima, tuţilja i prvotuţeni su supruţnici, predmetna

nepokretnost je steĉena u braku zajedniĉkim radom braĉnih drugova a bile su

upisane u list nepokretnosti br.31 KO Berane na ime prvotuţenog. Prvotuţeni je te

nekretnine prodao, u vrijeme kada je tuţilja bila u inostranstvu, drugotuţenom koji

mu je sinovac, što bi pretpostavljalo da je kupac znao ili je morao znati, da

predmetna nepokretnost spada u zajedniĉku imovinu braĉnih drugova. Rješenjem

Uprave za nekretnine PJ Berane br.954-313/1 od 13.09.2005. godine izvršena je

promjena upisa predmetnih nekretnina sa prvotuţenog na drugotuţenog, a to rješenje

uruĉeno je dana 28.09.2005.godine tuţilji, koja nije izjavila ţalbu na to rješenje.

U konkretnoj pravnoj stvari se kao odluĉna ĉinjenica pojavljuje - da li je

tuţilja dala saglasnost prvotuţenom, kao svom suprugu, za zakljuĉenje predmetnog

ugovora o kupoprodaji.

U prvostepenom postupku, na tu okolnost provedeni su dokazi, uvidom u

dostavnicu br.954-313/1 od 13.09.2005.godine o uruĉenju navedenog rješenja

Uprave za nekretnine tuţilji i saslušanjem svjedoka M. Š. i E. A. i tuţilje u svojstvu

parniĉne stranke, koje je dokaze drugostepeni sud proĉitao na raspravi koja je

odrţana saglasno odredbi ĉl.375 st.4 ZPP.

Ovaj sud cijeni da je bez uticaja ĉinjenica da je izostala tuţiljina ţalba na

pomenuto rješenje, jer to ne moţe imati za posljedicu gubitak svojine, niti se to

moţe smatrati da je tuţilja dala saglasnost za prodaju predmetne imovine, odnosno

da se saglasila sa promjenom upisa prava svojine sa prvotuţenog na drugotuţenog,

153

te prećutno i sa zakljuĉenim kupoprodajnim ugovorom - kako to pogrešno nalazi

drugostepeni sud. Na osnovu iskaza saslušanih svjedoka i tuţilje u svojstvu parniĉne

stranke, moţe se izvesti jedino zakljuĉak da tuţilja nikada nije dala saglasnost

prvotuţenom za prodaju predmetne imovine koja je njihova zajedniĉka -

nepodijeljena braĉna tekovina.

Prema tome, pravilan je zakljuĉak prvostepenog suda da sve pravne radnje u

pogledu raspolaganja zajedniĉkom imovinom braĉnih drugova koje je preuzeo jedan

od braĉnih drugova, bez saglasnosti drugog supruga ne proizvodi pravno dejstvo,

tako da sporni ugovor o kupoprodaji kojim je prvotuţeni otudjio imovinu steĉenu u

braĉnoj zajednici je u suprotnosti sa ĉl.283 u vezi sa ĉl.282 i ĉl.281 Porodiĉnog

zakona, te je kao takav ništav i ne proizvodi pravno dejstvo."


154

RASPOLAGANJE BRAĈNOM IMOVINOM


Nijesu ispunjeni uslovi za ništavost ugovora kojim je jedan bračni drug

raspolagao nepodijeljenom bračnom imovinom ukoliko se dokaţe da je

postojala prećutna saglasnost drugog bračnog druga.

Iz obrazloţenja:

"Prema stanju u spisima tuţilja je ovom tuţbom postavila zahtjev da se utvrdi

ništavost predmetnih pravnih poslova koje je prvotuţeni, kao njen suprug, zakljuĉio

sa drugotuţenim raspolaţući zajedniĉkom nepodijeljenom imovinom bez njene

saglasnosti, što je protivno odredi ĉl. 283 Porodiĉnog zakona i ĉini ih ništavim u

smislu ĉl. 103. ZOO koji je bio u primjeni.

Rezultat dokaznog postupka upućuje na zakljuĉak da postoji prećutna

saglasnost tuţilje za raspolaganje zajedniĉkom imovinom steĉenom tokom trajanja

braka sa prvotuţenim, pa nijesu ispunjeni uslovi da se u smislu navedenih propisa

utvrdi ništavost ovih pravnih poslova, jer nijesu suprotni prinudnim propisima.

Za svoje odluke niţestepeni sudovi su dali potpune i pravilne razloge, koje

ovaj sud u cjelosti prihvata pa nema potrebe da iz posebno ponavlja, već na iste

upućuje revidenta kao dovoljne za odgovor na navode revizije.

Imajući u vidu da je pri odluĉivanju sud ograniĉen postavljenim tuţbenim

zahtjevom kojim je traţena ništavost sa datog razloga, to sud nije mogao odluĉivati o

ništavosti i poništaju ugovora - zbog toga što je prividan, odnosno zelenaški pravni

posao, zbog nedostatka forme i nedopuštenog osnova, predmeta i zbog mana volje,

jer na tome tuţilja nije temeljila svoj zahtjev.

S tim u vezi ukazuje se da tuţilja nema ovlašćenje da traţi poništaj navedenih

pravnih poslova koji su tuţeni zakljuĉili, sve i da postoje razlozi rušljivosti, jer takvo

ovlašćenje imaju strane ugovornice, a ne treća lica, zbog ĉega su navodi revizije u

tom pravcu bez pravnog znaĉaja.

Sa izloţenog, neosnovano se tuţilja poziva na povredu prava na imovinu, s

pozivom na ĉl. 58 Ustava CG i odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih

prava i osnovnih sloboda."


155

PRAVO SVOJINE U PRIVREDNOM DRUŠTVU

PO OSNOVU STICANJA U BRAKU


Bračni drug koji nije učestvovao u osnivanju privrednog društva ne moţe

traţiti priznanje suvlasničkih i upravljačkih prava, već moţe ostvariti

obligaciono pravni zahtjev prema drugom bračnom drugu kao osnivaču

društva, shodno svom doprinosu u sticanju zajedničke imovine koja je unijeta

kao osnivački ulog u društvo.

Iz obrazloţenja:

"Pravilno su i po ocjeni ovoga suda niţestepeni sudovi odbili zahtjev tuţilje

za utvrdjenje suvlasništva na 1/2 udjela Društva sa ograniĉenom odgovornošću "D.

P". Naime, radi se o jednoĉlanom društvu ĉiji je osnivaĉ tuţeni kao fiziĉko lice ĉija

je imovina kao osnivaĉa odvojena od imovine društva. Tuţilja nije uĉesnik niti

potpisnik odluke o osnivanju društva, niti je u Društvo unijela zakonom propisani

ulog. Zajedniĉka imovina ortaĉkog društva postaje svojina društva od trenutka

unošenja u društvo, ĉime se na ovoj imovini iskljuĉuju vlasniĉka prava kako ulagaĉa

tako i njegovog braĉnog druga.

Sa ovih razloga tuţilja ne moţe traţiti priznanje suvlasniĉkih i upravljaĉkih

prava u Društvu u ĉijem osnivanju nije uĉestvovala, već samo kao supruţnik koji

nema status osnivaĉa moţe ostvariti obligaciono pravni zahtjev prema svom suprugu

kao osnivaĉu društva, shodno svom doprinosu u sitcanju zajedniĉke imovine koja je

unijeta kao osnivaĉki ulog u novo nastalo društvo."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 914 od 01.11.2012. godine)

156

UVEĆANJE POSEBNE IMOVINE

JEDNOG BRAĈNOG DRUGA

(Ĉlan 287 stav 1 Porodiĉnog zakona)

Nadzor bračnog druga pri izvodjenju adaptivnih radova na objektu koji

predstavlja posebnu imovinu drugog bračnog druga ne moţe se smatrati

doprinosom istog koji bi mu obezbjedjivao pravo na potraţivanje u novcu.

Iz obrazloţenja:

"Polazeći od ĉinjeniĉnog utvrdjenja prvostepenog suda da tuţilac nije ulagao

novĉana sredstva, niti je kvalitet njegovog rada kao uĉešća pri izvodjenu radova

adaptacije na predmetnim nekretninama, kao posebnoj imovini tuţene, kvaliteta

doprinosa kojim je došlo do uvećanja posebne imovine tuţene, kao i od toga da nije

uĉestvovao u kupovini - sticanju spornih pokretnih stvari, o kojima je odluĉeno

prvostepenom presudom, pravilno je odluĉio drugostepeni sud kada je preinaĉio

prvostepenu presudu u pobijanom dijelu i tuţbeni zahtjev odbio. Pritom u izvodjenju

svog pravnog zakljuĉka pravilno je drugostepeni sud pošao od odredbe ĉlana 287

stav 1 Porodiĉnog zakona, cijeneći da li je došlo do uvećanja vrijednosti posebne

imovine tuţene u toku trajanja braĉne zajednice bilo kojim vidom doprinosa tuţioca,

u kojem dijelu je utvrdio da tuţilac nije dokazao doprinos kvaliteta koji bi mu

omogućavao ostvarenje postavljenog zahtjeva.

Stoga su neosnovani navodi revizije kojima se ukazuje da sud nije pravilno

cijenio rad i uĉešće tuţioca u povećanju vrijednosti predmetne imovine tuţene

nadzorom nad izvodjenjem adaptivnih radova. Naime, i po ocjeni ovog suda,

pravilan je zakljuĉak drugostepenog suda da se nadzor tuţioca pri izvodjenju

adaptivnih radova na predmetnim objektima ne moţe smatrati doprinosom tuţioca

koji bi mu obezbjedjivao ostvarenje traţenog prava osnovom toga, kada se ima u

vidu kvalitet tog nadzora u kontekstu struĉnog znanja tuţioca, a takodje ni drugi

vidovi radnog angaţovanja na koje ukazuje, a koji nijesu potkrijepljeni konkretnim

dokazima da bi na osnovu toga tuţilac mogao ostvariti traţeno pravo."


157

IMOVINA STEĈENA IGROM NA SREĆU


Putničko motorno vozilo stečeno igrom na sreću u vrijeme trajanja

bračne zajednice predstavlja zajedničku imivinu bračnih drugova, osim ako se

dokaţe da je jedan bračni drug ulagao u ovu igru posebnu imovinu.

***

Ne moţe se smatrati posebnom imovinom iznos koji je tuţilja platila na

ime poslate SMS poruke.

Iz obrazloţenja:

"Revizijom se neosnovano ukazuje da su odluĉujući na izloţeni naĉin

niţestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, zbog ĉega su propustili

da valjano utvrde ĉinjeniĉno stanje. Jer, po mišljenju ovog suda niţestepeni sudovi

su pravilno zakljuĉili da je sporni stan kupljen tokom trajanja braka stranaka, pa isti

predstavlja njihovu zajedniĉku imovinu. Naime, tuţena je tokom spora, a i sada u

reviziji, isticala da je stan kupljen dijelom od sredstava koje je ostvarila prodajom

vozila marke "Pasat", koje je dobila igrom na sreću, koji iznos predstavlja njenu

posebnu imovinu od 26.000,00 €. Prema odredbi ĉl.288. st.2. Porodiĉnog zakona u

zajedniĉku imovinu braĉnih drugova ulaze i prihodi sa posebne imovine koji su

ostvareni radom braĉnih drugova, kao i imovina steĉena igrom na sreću, osim ako je

jedan braĉni drug ulagao u ovu igru posebnu imovinu. Prema tome, ukazivanje

tuţene da je dobitak u igri na sreću koji je ostvarila slanjem SMS poruke mobilnom

operateru, a koji je predstavljao putniĉko vozilo, ostvaren ulaganjem njene posebne

imovine, jer kako istiĉe u reviziji mobilni telefon je njena liĉna imovina koju je

posjedovala prije zakljuĉenja braka, nema uporište u navedenoj odredbi porodiĉnog

zakona. TakoĊe se ne moţe smatrati posebnom imovinom ni iznos koji je tuţilja

platila na ime poslate SMS poruke. Samim tim, pravilan je zakljuĉak niţestepenih

sudova da putniĉko motorno vozilo koje je dobijeno igrom na sreću, odnosno

sredstva od prodaje tog vozila, predstavljaju zajedniĉku imovinu koju su stranke

unijele u kupovinu stana."


158

IMOVINA BRAĈNIH DRUGOVA

STEĈENA UGOVOROM O DOŢIVOTNOM IZDRŢAVANJU


Imovina koju je jedan od bračnih drugova stekao za vrijeme trajanja

braka, ugovorom o doţivotnom izdrţavanju sa trećim licem je zajednička

imovina bračnih drugova, bez obzira što je samo jedan od bračnih drugova

ugovarač kao davalac izdrţavanja, jer supruţnik izdrţava primaoca iz

zajedničke imovine.

P R E S U D A

Preinačava se presuda Višeg suda u Podgorici Gž.br.42/12-10 od

17.04.2012.godine, i presudjuje:

Odbija se žalba tuženog kao neosnovana i potvrdjuje presuda Osnovnog suda

u Baru P.br.318/11 od 15.12.2011.godine.


Presudom Osnovnog suda u Baru P.br.318/11 od 15.12.2011.godine,

odluĉeno je:

"Usvaja se tuţbeni zahtjev tuţilje pa se utvrdjuje da je B. S. na osnovu

sticanja u braĉnoj zajednici suvlasnica na 1/2 stana upisanog u LN br.2349 KO Novi

Bar, na kat. parceli br.6492/1, u zgradi br.66, pod oznakom PD-4, na I spratu,

površine 39 m2, što je tuţeni duţan priznati i trpjeti da se ista kod Uprave za

nekretnine PJ Bar upiše u navedenom suvlasniĉkom udjelu.

Obavezuje se tuţeni da tuţilji naknadi troškove parniĉnog postupka u iznosu

od 1.420,00 eura, u roku od 15 dana od dana pravosnaţnosti presude, pod prijetnjom

izvršenja."

Viši sud u Podgorici, odluĉujući po ţalbi tuţenog, presudom Gţ.br.42/12-10

od 17.04.2012.godine, preinaĉio je prvostepenu presudu odbijajući tuţbeni zahtjev u

cjelosti kao neosnovan i obavezujući tuţilju na naknadu parniĉnih troškova tuţenog.

Protiv drugostepene presude tuţilja je blagovremeno izjavila reviziju iz svih

zakonom predvidjenih razloga. Predloţila je da ovaj sud preinaĉi presudu Višeg

suda i u cjelosti usvoji tuţbeni zahtjev i obaveţe tuţenog na plaćanje troškova

parniĉnog postupka.


Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u smislu

odredbe ĉl.401 ZPP, pa je našao da je revizija osnovana.

159

Pobijana i prvostepena presuda ne sadrţe bitnu povredu odredaba parniĉnog

postupka iz ĉl.367 st.2 taĉka 12 ZPP-a, na ĉije postojanje ovaj sud pazi po sluţbenoj

duţnosti.

Predmet tuţbenog zahtjeva je utvrdjenje da je tuţilja, na osnovu sticanja u

braĉnoj zajednici, suvlasnica na 1/2 predmetnog stana, koji je kao imovina steĉena

po osnovu ugovora o doţivotnom izdrţavanju koji je tuţeni, kao jedan od braĉnih

drugova, zakljuĉio sa trećim licem.


ugovor o doţivotnom izdrţavanju, zakljuĉen i ucjelosti realizovan za vrijeme

trajanja braĉne zajednice od strane tuţenog i tuţilje.

Prvostepeni sud je usvojio postavljeni tuţbeni zahtjev, zauzimajući stanovište

da predmetna imovina ulazi u reţim braĉne tekovine, te da nije imovina koja je

steĉena nakon prestanka braĉne zajednice, uz zakljuĉak da tuţeni nije dokazao da je

njegov doprinos u sticanju predmetne imovine, kao zajedniĉke, oĉigledno i znaĉajno

veći od doprinosa tuţilje, kao drugog braĉnog druga, te da joj samim tim pripada

pravo vlasništva kao steĉenog u braku i braĉnoj zajednici na 1/2 predmetnog stana.

Drugostepeni sud je, polazeći od utvrdjenog ĉinjeniĉnog stanja, došao do

zakljuĉka da je u konkretnoj pravnoj stvari upis prava vlasništva u katastru

nepokretnosti izvršen nakon prestanka braĉne zajednice, te da stoga nepokretnost

koja je bila predmet ugovora o doţivotnom izdrţavanju predstavlja iskljuĉivu

svojinu tuţenog.

Ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da, u konkretnom

sluĉaju se radi o zajedniĉkoj imovini braĉnih drugova, te da zakljuĉak

drugostepenog suda nije pravilan i zasnovan je na pogrešnoj primjeni materijalnog

prava.

Prema utvrdjenom ĉinjeniĉnom stanju, nije sporno da je ugovor o doţivotnom

izdrţavanju tuţenog i trećeg lica zakljuĉen i u cjelosti realizovan za vrijeme trajanja

braĉne zajednice stranaka.

Drugostepeni sud izvodi pravilan zakljuĉak da davalac izdrţavanja pravo

svojine stiĉe momentom smrti primaoca izdrţavanja, kada ovaj pravni posao

predstavlja punovaţni osnov sticanja prava svojine, ali je neprihvatljiv i zakljuĉak -

da nepokretnost koja je bila predmet ugovora o doţivotnom izdrţavanju predstavlja

iskljuĉivu svojinu tuţenog, jer je upis prava vlasništva u katastru nepokretnosti

izvršen nakon prestanka braĉne zajednice.

Porodiĉnim zakonom je odredjeno šta predstavlja posebnu imovinu braĉnih

drugova (ĉl.286), a ĉlanom 288 istog zakona propisano je da zajedniĉku imovinu

saĉinjava imovina koju su braĉni drugovi stekli radom u toku trajanja braĉne

zajednice.

Imovina, koju je jedan od braĉnih drugova stekao za vrijeme trajanja braka,

ugovorom o doţivotnom izdrţavanju, sa trećim licem, jeste zajedniĉka imovina

braĉnih drugova i ne moţe se izdvajati od ostale imovine koja je pribavljena radom

braĉnih drugova, jer se radi o imovini koja je steĉena u toku trajanja braĉne

zajednice, bez obzira što je samo jedan od braĉnih drugova ugovaraĉ, kao davalac

izdrţavanja, jer supruţnik izdrţava primaoca iz zajedniĉke imovine, tako da, u

160

konkretnom sluĉaju predmetna imovina nije posebna imovina tuţenog, te se ima

uzeti da tuţilja ima svojinu na dijelu imovine izdrţavanog lica, a prvostepeni sud je

izveo pravilan zakljuĉak, primjenom odredbi Porodiĉnog zakona iz ĉl.288 i ĉl.294

da tuţilji pripada pravo vlasništva kao steĉeno u braku i braĉnoj zajednici, na 1/2

predmetnog stana, jer tuţeni nije dokazao da je njegov doprinos oĉigledno ili

znaĉajno veći u tom sticanju.

Stoga je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo pri

odluĉivanju o tuţbenom zahtjevu, kada je usvajajući ţalbu tuţenog preinaĉio

prvostepenu presudu i odbio tuţbeni zahtjev.

Sa iznijetih razloga, primjenom ĉl.410 ZPP-a, odluĉeno je kao u izreci.


161

IMOVINA BRAĈNIH DRUGOVA

(Ĉl. 286 i 288 Porodiĉnog zakona)

Izgradnjom na zemljištu koje je posebna imovina jednog bračnog druga,

zgrade koja je zajednička imovina bračnih drugova, drugi bračni drug stiče

zajedničku svojinu i na zemljištu na kojem je zgrada izgradjena, kao i na

zemljištu koje sluţi za redovnu upotrebu zgrade, u kom slučaju vrijednost

posebne imovine treba uračunati u doprinos onog bračnog druga kojem je

pripadala ta posebna imovina.

Iz obrazloţenja:

"Pvostepeni sud je utvrdio da je plac na kome je izgradjena porodiĉna

stambena zgrada posebna imovina tuţenog.

Izgradnjom na zemljištu koje je posebna imovina jednog braĉnog druga,

zgrade koja je zajedniĉka imovina braĉnih drugova, drugi braĉni drug stiĉe

zajedniĉku svojinu i na zemljištu na kojem je zgrada izgradjena, kao i na zemljištu

koje sluţi za redovnu upotrebu zgrade. U takvom sluĉaju vrijednost posebne

imovine treba uraĉunati u doprinos onog braĉnog druga kojem pripada ta posebna

imovina. S tim u vezi niţestepene presude nemaju razloga o tome kolika je

vrijednost placa koji predstavlja posebnu imovinu tuţenog, niti je prvostepeni sud tu

ĉinjenicu raspravio. Vještak gradjevinske struke izjasnio se samo o gradjevinskoj

vrijednosti zgrade, imajući u vidu cijene materijala i radne snage, pri ĉemu nije uzeo

u obzir i vrijednost placa.

Prvostepeni sud je utvrdio da su do prestanka zajednice ţivota stranaka na

zgradi bili izvedeni grubi gradjevinski radovi i kuća pokrivena i da je tuţeni nakon

prestanka zajednice ţivota sa tuţiljom tu zgradu završio sopstvenim sredstvima.

Da bi se utvrdio doprinos stranaka u sticanju zajedniĉke imovine bilo je

potrebno utvrditi koliko iznosi vrijednost svih izvedenih radova do prestanka

zajednice ţivota. Pri tome se mora uzeti u obzir da su u finansiranju radova uloţena

novĉana sredstva u ĉijem je sticanju uĉestvovao i tuţeni, kao i doprinos stranaka u

sticanju tih sredstava.

Medjutim, prvostepena presuda nema razloga ni o toj ĉinjenici, niti je

prilikom odredjivanja obima i predmeta vještaĉenja vještaku dao takav zadatak.

Naprotiv, vještaku je naloţeno da se izjasni o vrijednosti izvedenih radova do

raskida ugovora o gradjenju koji je tuţeni bio zakljuĉio sa Z. z. "S.", S. a obim tih

radova utvrdjen je u postupku obezbjedjenja dokaza u predmetu istog suda R. br.

692/83."


162

DIOBA BRAĈNE IMOVINE


Za slučaj da ne dodje do sporazuma oko podjele zajedničke bračne

imovine, imovina se dijeli na jednake djelove.

Iz obrazloţenja:

"Sranke su zakljuĉile brak 22.02.1997.godine, da su ţivjeli kao podstanari, a

da su stan kupili od sredstava kredita koji je podignut na ime tuţilje. Rastali su se

2005.godine i dogovorili o podjeli imovine u Danskoj na naĉin što je tuţeni isplatio

iznos od 160.000 danskih kruna na ime uĉešća tuţilje u otplati kredita za stan, a

tuţeni je preuzeo kredit i nastavio da ga otplaćuje da bi stan ostao u njegovoj svojini.

Utvrdjeno je da je tuţilja potom otišla u Estoniju, kod sestre, gdje je od svojih

sredstava kupila stan. Nakon osam mjeseci stranke su ponovo poĉele da ţive

zajedno, kada su odluĉili da kupe kuću u Crnoj Gori. Nesporno je da je novac za

kupovinu kuće (75.000 eura - 700.000 kruna) isplaćen sa raĉuna preduzeća

vlasništvo tuţenog. Utvrdjeno je da je tuţilja stan u Estoniji prodala i od tih

sredstava, na ime uĉešće u kupovini kuće u Crnoj Gori, na raĉunpreduzeća tuţenog

uplatila je iznos od 240.000 kruna, a 30.000 kruna je uloţila u opremanje kuće

(kupovinu namještaja i dr.). Brak stranaka razveden je 2011. godine.

Kod takvog stanja stvari, pravilno su niţestepeni sudovi utvrdili, da je tuţilja

vlasnik po osnovu sticanja u braĉnoj zajednici 1/2 idealnog dijela nepokretnosti koje

u naravi predstavljaju dvorište pov. 256m2, objekat I - porodiĉna stambena zgrada

pov. 36m2 i objekat I - pomoćna zgrada pov.8m2, koje se nalaze na kat.parc. 5504

upisane u l.n. br. 1253 KO Sutorina, a što je tuţeni duţan priznati. Jer, sporna

imovina shodno ĉl. 288 Porodiĉnog zakona predstavlja zajedniĉku imovinu sada

bivših supruţnika, pa se ista ima podijeliti na jednake djelove shodno ĉl. 294.st.1.

kojom je propisano, da za sluĉaj da ne dodje do sporazuma oko podjele zajedniĉke

imovine, braĉna imovina se dijeli na jednake djelove.

Obzirom, da tuţeni nije dokazao, da je njegov doprinos u toku trajanja braĉne

zajednice bio znatno veći, kao i da je on uloţio znatno više sredstava u kupovini

predmetne nepokretnosti, to su pravilno niţestepeni sudovi zakljuĉili da je doprinos

stranaka u sticanju iste jednak u kom pravcu su niţestepeni sudovi dali potpuno

jasne i razumljive razloge koje u svemu prihvta i ovaj sud i na iste upućuje

revidenta.

Isto tako, pravilno niţestepeni sudovi zakljuĉuju, da je za ovu pravnu stvar

nadleţan sud na ĉijem podruĉju se nalazi sporna nepokretnost, a što je u skladu sa

odredbom ĉl. 56 Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja

("Sl.list SFRJ", br. 43/1982, 72/82, 46/96). Isto tako, shodno ĉl. 42 ZPP propisana je

iskljuĉiva mjesna nadleţnost suda na ĉijem podruĉju se nalazi nepokretnost."


163

OTKUP STANA ZA VRIJEME TRAJANJA BRAĈNE ZAJEDNICE

(Ĉlan 288 stav 1 i ĉl. 294 st. 3 Porodiĉnog zakona)

Stan otkupljen u toku bračne zajednice predstavlja zajedničku imovinu

bračnih drugova pri čemu odlučujući značaj ima doprinos bračnih drugova u

sticanju bračne tekovine koji se odnosi na vrijeme kada je stan dodijeljen

nosiocu stanarskog prava.

Iz obrazloţenja:

"Sorni stan je ugovorom o korišćenju br. 01-880/1452 od 18.11.1982.godine

dat na korišćenje pok. N. V. te da nije bilo drugih korisnika. Tuţena i pok. N. V.

kljuĉili su brak dana __.__.____.godine. Tuţena je bila u radnom odnosu kod DP "T.

P.", a nakon toga kod "L. k. B." gdje i sada radi, dok je njen suprug radio kod M., a

potom kod "P. B.", Nadalje, utvrdjeno je, da je predmetni stan otkupljen 1992.

godine nakon ĉega je uslijedilo donošenje navedenog rješenja o brisanju zaloţnog

prava - hipoteke od 26.01.1993. godine. Pok. N. upisan je kod Uprave za nekretnine

kao vlasnik istog, a njihov brak trajao do smrti N., taĉnije do 05.09.1997.godine.

Rješenjem Osnovnog suda u Baru O.br. 366/09 od 28.10.2009.godine, tuţioci su

upućeni na parnicu radi dokazivanja da li je sporni stan zaostavština pok. N. V.

Na temelju tog utvrdjenog ĉinjeniĉnog stanja, prvostepeni sud nalazi, da

sporni stan predstavlja braĉnu tekovinu sada pok. N. V. i tuţene shodno ĉl. 288

Porodiĉnog zakona, jer je otkupljen za vrijeme trajanja njihove braĉne zajednice, te

kako nije dokazano da je otkupljen iskljuĉivo sredstvima pok. N., to isti ne

predstavlja iskljuĉivu zaostavštinu pok. N., radi ĉega zahtjev tuţioca odbija kao

neosnovan.

Rješavajući po ţalbi tuţilaca, Viši sud u Podgorici ţalbu odbija kao

neosnovanu i potvrdjuje prvostepenu presudu pri tome prihvatajući u cjelosti

rezonovanje prvostepenog suda.

Medjutim, po nalaţenju ovog suda ne moţe se prihvatiti takvo rezonovanje

niţestepenih sudova.

Naime, pravilno zakljuĉuju niţestepeni sudovi, da sporni stan predstavlja

zajedniĉku imovinu braĉnih drugova, jer je sporni stan otkupljen u toku trajanja

braĉne zajednice sada pokl. N. i tuţene, a što je u skladu sa zauzetim stanovištem

sudova. Medjutim, po nalaţenju ovog suda, odluĉujući znaĉaj ima doprinos braĉnih

drugova u sticanju braĉne tekovine, koji se odnosi na vrijeme kada je stan dodijeljen

nosiocu stanarskog prava, koliko je tuţena uticala da nosilac stanarskog prava udje u

krug prioritetnih lica za rješavanje stambenih potreba, te koliko je njihov uticaj na

površinu i strukturu stana, da li je stan dobijen po osnovu radnog odnosa i tome

sliĉno.

164

Prema odredbi ĉl. 281.st.1. Porodiĉnog zakona RCG, zajedniĉku imovinu

saĉinjava imovina koju su braĉni drugovi stekli radom u toku trajanja braĉne

zajednice, kao i prihodi iz te imovine. Imajući u vidu izloţeno ĉinjeniĉno stanja,

nesumnjivo proizilazi, da je iskljuĉivi doprinos za sticanje svojine na spornom stanu

pripada sada pok. N. Iz provedenih dokaza proizilazi, da je isti dobio sporni stan po

osnovu radnog odnosa kao jedini korisnik stana 1982 godine, dok je brak sa

tuţenom zakljuĉio tek 1986 godine.

Dakle, dodjela predmetnog stana sada pok. N. V. je rezultat njegovog rada i

njegovih stambenih potreba, radi ĉega sama ĉinjenica što je ugovor o otkupu

predmetnog stana zakljuĉen u toku trajanja braka pok. N. i tuţene i isti otplaćen u

toku trajanja braka, nema odluĉujućeg znaĉaja za sticanje prava svojine tuţene.

Pri tome, nije dovoljno samo to što je ugovor o otkupu stana zakljuĉen dok je

tuţena bila u braku sa sada pok. N., već je odluĉujuće, da sporni stan nije pribavljen

zajedniĉkim radom, tj. da tuţena nije doprinijela u sticanju svojine na spornom

stanu. Bez odluĉnog znaĉaja je utvrdjenje ĉinjenice, ko je isplatio otkupnu cijenu

stana, jer isplata otkupne cijene stane ne daje za pravo sticanje vlasniĉkih prava na

spornom stanu, već time moţe biti stvoren samo obligaciono pravni odnos izmedju

stranaka. Otplaćeni iznos na ime otkupne cijene spornog stana se ne uraĉunava u

doprinos u smislu sticanja, ili uvećanja braĉnog udjela, posebno ako se ima u vidu

da je otkupna cijena stana bila neznatna u odnosu na vrijednost spornog stana."


165

POVJERAVANJE I IZDRŢAVANJE DJECE

PO RAZVODU BRAKA

(Ĉl. 361 i 363 Porodiĉnog zakona)

Pri odlučivanju o povjeravanju i izdrţavanju djece sud se isključivo

rukovodi o interesima djece.

Iz obrazloţenja:

"Po mišljenju ovog suda tuţeni u reviziji neosnovano ukazuje da niţestepeni

sudovi pri odluĉivanju o povjeravanju i izdrţavanju maloljetne djece nijesu vodili

raĉuna o interesima djece, na što ih je obavezivala Konvencija o pravima djeteta i

odredbe Porodiĉnog zakona. Jer, niţestepeni sudovi su odluku o povjeravanju djece

majci i vršenju roditeljskog prava i odrţavanju liĉnih kontakata tuţenog sa djecom, u

svemu i pravilno zasnovali na nalazu i mišljenju struĉnog tima Centra za socijalni

rad, poštujući zakonska odreĊenja iz odredbi ĉl.363. Porodiĉnog zakona. Posebno su

cijenjene okolnosti koje su od znaĉaja za nesmetan razvoj djece, koje su pri tom u

najboljem interesu djece, na što je i ukazano u nalazu struĉnog tima Centra za

socijalni rad. Valja istaći da ukazivanje revidenta o lošim odnosima njegove

porodice sa direktorom Centra za socijalni rad nijesu od znaĉaja za odluĉivanje u

ovom sporu.

S druge strane, bez osnova se u reviziji ukazuje da niţestepeni sudovi nijesu

vodili raĉuna o zdravstvenom stanju tuţilje pri odluĉivanju o povjeravanju djece.

Jer, tuţeni tokom spora nije pruţio ni jedan dokaz u pravcu tvrdnji da zdravstveno

stanje tuţilje moţe ugroziti malodobnu djecu koja su joj povjerena, pa takvo

isticanje u reviziji je bez znaĉaja."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 667 od 27.09.2012. godine)

166

GRADJANSKO PROCESNO PRAVO

167

POVREDA NAĈELA NEPOSREDNOSTI

(Ĉlan 5 stav 1 ZPP)

Povrijedjeno je načelo neposrednosti ako je drugostepeni sud cijenio

dokaze koji su izvedeni na raspravi pred prvostepenim sudom.

Iz obrazloţenja:

"Bez ikakvog znaĉaja su navodi revizije da drugostepeni sud nije cijenio nalaz

vještaka finansijske struke. Ovo zbog toga što drugostepeni sud nema ovlašćenje da

cijeni dokaze koji su izvedeni na raspravi pred prvostepenim sudom, jer bi to bila

povreda naĉela neposrednosti iz ĉlana 5 stav 1 ZPP. On je ovlašćen da cijeni samo

one dokaze koje je izveo na raspravi, ako o ţalbi odluĉuje na osnovu odrţane

rasprave."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P 63/12 od 26.12.2012. godine)

168

NENADLEŢNOST SUDA


Zahtjev za povraćaj oduzetih imovinskih prava i obeštećenje ne spada u

nadleţnost redovnog suda.

Iz obrazloţenja:

"Akt o oduzimanju imovinskih prava od bivšeg vlasnika - pravnog

prethodnika tuţilaca postojao, a to je presuda Okruţnog suda u Beogradu iz 1946.

godine kojom je od prethodnika tuţilaca konfiskovana cjelokupna imovina.

Odredbom ĉl.8b pomenutog zakona predviĊena su i prava lica, odnosno njihovih

zakonskih naslednika, kojima je imovina oduzeta na osnovu Zakona o kriviĉnim

djelima protiv naroda i drţave, te Zakona o konfiskaciji i izvršenju konfiskacije, ĉije

oduzimanje je bilo posledica politiĉnih i ideoloških razloga.

Sa navedenih razloga, pravilno je stanovište drugostepenog suda da se

povraćaj oduzetih imovinskih prava i obeštećenje moţe zahtijevati kod nadleţnog

upravnog organa po zahtjevu za povraćaj i obeštećenje, zbog ĉega je pravilno ukinuo

prvostepenu presudu i tuţbu odbacio zbog stvarne nenadleţnosti suda u smislu ĉl.19.

ZPPa."


169

NENADLEŢNOST DOMAĆEG SUDA

(Ĉlan 29 ZPP u vezi sa ĉl. 46 Zakona o rješavanju sukoba zakona

sa propisima drugih zemalja)

Domaći sud nije nadleţan za postupanje po tuţbi kojom se traţi izmjena

pravosnaţne presude stranog suda.

Iz obrazloţenja:

"Imajući u vidu da se u konkretnom sluĉaju traţi izmjena pravosnaţne

presude stranog suda, iako je navedena presuda priznata od strane domaćeg suda, a

kod ĉinjenice da je utvrdjeno da su stranke ruski drţavljani, te da tuţena ima

prebivalište u Rusiji na datoj adresi u tuţbi, a da do donošenja prvostepenog rješenja

(kao ni u ţalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja) nije ukazivano da ima

boravište u Crnoj Gori, to su niţestepeni sudovi pravilno odluĉili kada su našli da

domaći sud nije nadleţan za postupanje po predmetnoj tuţbi, pravilno primjenjujući

pritom odgovarajuće odredbe ZPP Crne Gore, kao i vaţećeg Zakona o rješavanju

sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u odredjenim odnosima (ĉlan 46 st. 1 i

2) i ratifikovanog ugovora izmedju FNRJ i SSSR o pravnoj pomoći u gradjanskim,

porodiĉnim i kriviĉnim stvarima od 24.02.1962. godine (objavljen u "Sl. listu FNRJ"

- Dodatak br. 5/63, a stupio na snagu 26.05.1963. godine - ĉl. 27 i 28 st. 1), koji

obavezuje Crnu Goru, saglasno Odluci o proglašenju nezavisnosti Republike Crne

Gore ("Sl. list RCG", br. 36/06)."


170

VRIJEDNOST PREDMETA SPORA

(Ĉl. 37 ZPP)

Kada se radi o novčanom potraţivanju sud nema ovlašćenje da

provjerava tačnost označene vrijednosti, odnosno da utvrdjuje vrijednost

predmeta spora.

Iz obrazloţenja:

"Bez ikakvog znaĉaja za drugaĉije odluĉivanje je ĉinjenica, koja se u reviziji

potencira, da je prvostepeni sud na pripremnom roĉištu odredio vrijednost predmeta

spora na iznos od 30.000 €. Ovo zbog toga što se ovdje radi o novĉanom, a ne

nenovĉanom potraţivanju, i kao vrijednost predmeta spora uzima se novĉani iznos

koji je predmet tuţbenog zahtjeva. Sud nema ovlašćenje da u takvom sluĉaju

provjerava taĉnost oznaĉene vrijednosti, odnosno da utvrdjuje vrijednost predmeta

spora. U dispoziciji tuţioca je da opredijeli visinu tuţbenog zahtjeva, a na osnovu

rezultata raspravljanja sud odluĉuje o osnovanosti takvog zahtjeva."


171

NEOSNOVANOST PREDLOGA ZA DELEGACIJU

MJESNE NADLEŢNOSTI

(Ĉlan 66 ZPP u vezi sa ĉl. 26 taĉka 4 Zakona o sudovima)

Sumnja u nepristrasnost sudija ne moţe biti razlog za delegaciju

nadleţnosti suda.

Iz obrazloţenja:

"Predlog nije osnovan.

Odredbom ĉlana 66. Zakona o parniĉnom postupku, propisano je da Vrhovni

sud moţe, na predlog stranke ili nadleţnog suda, odrediti da u pojedinom predmetu

postupa drugi stvarno nadleţan sud, ako je oĉigledno da će se tako lakše sprovesti

postupak ili ako za to postoje drugi vaţni razlozi.

Navedene okolnosti "propusti u radu i sumnja u nepristrasnost sudija Višeg

suda u Bijelom Polju prilikom odluĉivanja" ne mogu biti razlog za delegaciju

nadleţnosti suda, zbog ĉega je predlog podnijet u tom pravcu valjalo odbiti kao

neosnovan."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, R. br. 94/12 od 19.09.2012. godine)

172

DELEGACIJA NADLEŢNOSTI SUDA

(Ĉlan 66 ZPP u vezi sa ĉl. 26 taĉka 4 Zakona o sudovima)

Okolnost za brţi završetak postupka ne moţe biti razlog za delegaciju

nadleţnosti suda.

Iz obrazloţenja:

"Kao razlog za delegaciju mjesne nadleţnosti u pomenutom predlogu navodi

se okolnost radi brţeg završetka postupka i drugih vaţni razlozi, koji oteţavaju i

onemogućavaju nepristrasno i po Ustavu CG zagarantovano ljudsko pravo na

praviĉno i nepristrasno sudjenje.

Predlog nije osnovan.

Odredbom ĉlana 66. Zakona o parniĉnom postupku, propisano je da Vrhovni

sud moţe, na predlog stranke ili nadleţnog suda, odrediti da u pojedinom predmetu

postupa drugi stvarno nadleţan sud, ako je oĉigledno da će se tako lakše sprovesti

postupak ili ako za to postoje drugi vaţni razlozi.

Okolnost za brţi završetak postupka, ne moţe biti razlog za delegaciju

nadleţnosti suda, zbog ĉega je predlog podnijet u tom pravcu valjalo odbiti kao

neosnovan."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, R. br. 102/12 od 12.09.2012. godine)

173

ODBACIVANJE TUŢBE I USKRAĆIVANJE PRAVA

NA PRISTUP SUDU

(Ĉlan 106 stav 3 ZPP u vezi sa ĉl. 35 Evropske Konvencije)

Odbacivanjem tuţbe stranki nije uskraćeno pravo na pristup sudu u

smislu odredbe 35 Evropske Konvencije, jer to pravo nije bezuslovno i

apsolutno, već se zahtijeva ispunjenje odredjenih zakonom propisanih uslova

od kojih je jedan uredna tuţba.

Iz obrazloţenja:

"To što je niţestepenim rješenjima odbaĉena tuţba ne moţe se smatrati da je

tuţiocima onemogućen pristup sudu, te stoga da je povrijeĊeno pravo na praviĉno

suĊenje garantovano ĉlanom 6 Evropske Konvencije, jer odluka suda o odbaĉaju

tuţbe je procesnog karaktera, obzirom da je sud odluĉivao o procesnim

pretpostavkama za voĊenje parnice. Pri tom, donijetim rješenjem o odbacivanju

tuţbe tuţiocima nije uskraćeno pravo na pristup sudu u smislu navedene odredbe

Evropske Konvencije, jer to pravo nije bezuslovno i apsolutno, već zahtijeva

ispunjenje odreĊenih zakonom propisanih uslova od kojih je jedan uredna tuţba."


174

TUŢBA ZA UTVRDJENJE

(Ĉlan 188 stav 1 ZPP u vezi sa ĉl. 23 Zakona o izvršnom postupku)

Ako se traţi utvrdjenje da je potraţivanje iz izvršne isprave prešlo na

tuţioce ne radi se o tuţbi za utvrdjenje činjenica u smislu člana 188 stav 1 ZPP

ako, već o tuţbi koja ima utemeljenje u čl. 23 Zakona o izvršnom postupku.

Iz obrazloţenja:

"Predmet spora u ovoj parnici je tuţbeni zahtjev da se utvrdi da je

potraţivanje iz presude Osnovnog suda u Podgorici P.br.2130/07 od 13.03.2009.

godine prešlo na tuţioce.

Prvostepeni sud je tuţbu odbacio zakljuĉujući da se tuţbom traţi utvrĊenje

ĉinjenica što, shodno ĉl.188. st.1. ZPP-a, ne moţe biti predmet sudskog spora.

Drugostepeni sud je prihvatio razloge prvostepenog suda, odbio kao

neosnovanu ţalbu tuţilaca i potvrdio prvostepeno rješenje, s tim što nalazi da ne

postoji ni pravni interes za tuţbu jer su tuţioci, po konaĉnoj rang listi o raspodjeli

stanova, rangirani na 12, 15 i 16 mjesto, a predmet raspodjele je 8 stambenih

jedinica, pa ni u postupku ponovne raspodjele ne bi mogli ostvariti pravo na dodjelu

stana.

Izloţena stanovišta niţestepenih sudova su pogrešna.

Prema odredbi ĉl.23. Zakona o izvršnom postupku, koji je bio u primjeni u

vrijeme nastanka spornog odnosa, sada ĉl.28. Zakona o izvršenju i obezbjeĊenju,

izvršenje se odreĊuje i sprovodi i na predloge i u korist lica koji u izvršnoj ispravi

nije oznaĉeno kao izvršni povjerilac ako to lice javnom ili, u skladu sa zakonom,

ovjerenom ispravom dokaţe da je potraţivanje na njega preneseno ili da je na njega

na drugi naĉin prešlo, a ako nije u mogućnosti da dokaţe na taj naĉin, prenos ili

prelaz potraţivanja dokazuje se pravosnaţnom izvršnom ispravom.

U konkretnom sluĉaju nije postojala nikakva pravosnaţna odluka ili po

zakonu ovjerena isprava kojom bi tuţioci dokazali da je na njih prešlo potraţivanje

iz izvršne isprave. Stoga su ustali sa predmetnom tuţbom da se to utvrdi, tj. da se

utvrdi da je potraţivanje po presudi Osnovnog suda u Podgorici P.br.2130/07 od

13.03.2009. godine prešlo na njih. Radi se o tuţbi koja utemeljenje ima u ĉl.23.

Zakona o izvršnom postupku, a ne o tuţbi za utvrĊenje ĉinjenica u smislu ĉl.188.

st.1. ZPP-a.

Pogrešno drugostepeni sud nalazi da ne postoji pravni interes za tuţbu jer, u

sluĉaju ponovne raspodjele stanova, tuţioci ne bi dobili stan. Nadleţni organ

tuţenog odluĉuje kojem uĉesniku oglasa će se stan dodijeliti, a sud cijeni zakonitost

donijete odluke. To što su tuţioci na konaĉnoj rang listi za raspodjelu stanova

rangirani na 12, 15 i 16 mjestu ne moţe biti relevantno kod ocjene dopuštenosti

175

predmetne tuţbe. Zato, sa iznijetih razloga, drugostepeni sud nije mogao tuţbu

smatrati nedozvoljenom.

Potrebno je da prvostepeni sud u ponovnom postupku meritorno odluĉi o

tuţbenom zahtjevu."


176

PREINAĈENJE TUŢBE I ODLUĈIVANJE

DRUGOSTEPENOG SUDA O PREINAĈENOM ZAHTJEVU

(Ĉlan 191 stav 1 i ĉl. 192 st. 1 ZPP)

Radi se o preinačenju tuţbe u smislu povećanja tuţbenog zahtjeva ako je

umjesto utvrdjenja prava svojine na prizemlju objekta traţeno utvrdjenje

prava svojine na cijelom objektu.

***

Odlučujući na raspravi o zahtjevu koji je preinačen suprotno odredbi

člana 191 ZPP drugostepeni sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog

postupka iz čl. 367 stav 2 tačka 9 ZPP.

Iz obrazloţenja:

"Osnovano se revizijom ukazuje da je pobijana presuda donesena uz bitnu

povredu odredaba parniĉnog postupka uĉinjenu pred drugostepenim sudom.

Naime, iz spisa predmeta proizilazi da je drugostepeni sud odluĉujući po

ţalbama stranaka izjavljenih protiv prvostepene presude odrţao raspravu dana

29.05.2012. godine s pozivom na odredbu ĉl.375. st.3. ZPP-a, na kojoj je

punomoćnik tuţioca "u odnosu na glavni zahtjev isti precizirao, kao na glavnoj

raspravi odrţanoj pred prvostepenim sudom dana 12.12.2007. godine, a u odnosu na

eventualni zahtjev predloţio da se utvrdi da je tuţilac vlasnik predmetnog

stambenog objekta, u idelanom dijelu od 7/10, te ostao pri zahtjevu za predaju

objekta u suposjed", nakon ĉega su a na saglasan predlog stranaka proĉitani

zapisnici o izvedenim dokazima.

Rješavajući po ţalbama stranaka, drugostepeni sud je nakon odrţane rasprave

na kojoj, kako to navodi drugostepeni sud u svojoj odluci otklonio bitnu povredu,

koja se ogledala u nejasnoći izreke prvostepene presude, istu preinaĉio, tako što je

usvojio zahtjev tuţioca, kojim je traţio utvrdjenje da je isti vlasnik stambenog

objekta, dimenzija 10,80 x 9,80 m, ukupne površine 267,18 m2, izgradjenog na kat.

par. br.3311/1 iz lista nepokretnosti br.2377 KO Novi Bar, u dijelu 1/1 i obavezao

tuţenog na predaju objekta, slobodnog od lica i stvari.

Odluĉujući na izloţeni naĉin, drugostepeni sud je faktiĉki odluĉio po

preinaĉenoj tuţbi, u smislu povećanja tuţbenog zahtjeva saglasno odredbi ĉl.192.

st.1. ZPP-a, iako isti koristi termin "precizirani zahtjev". Ovo sa razloga, što iz spisa

predmeta proizilazi da je primarnim zahtjevom, o kojem je prvostepeni sud i

odluĉivao, tuţilac traţio utvrdjenje prava svojine na prizemlju i spratu stambenog

objekta, dimenzija 10,80 y 9,80 m, u ukupnoj površini od 211,68 m2, koji je

izgradjen na kat. par. br.3311/1 i predaju, dok je drugostepeni sud odluĉio o zahtjevu

177

za utvrdjenje prava svojine na cijelom stambenom objektu, površine 267,18 m2 i o

predaji istog, što isti nije mogao uĉiniti.

S tim u vezi za ukazati je drugostepenom sudu da isti pogrešno zakljuĉuje da

se radi o "preciziranju tuţbenog zahtjeva". Nasuprot, po nalaţenju ovog suda radi se

o preinaĉenju tuţbe u smislu povećanja tuţbenog zahtjeva saglasno ĉl.192. st.1.

ZPP-a, o kojem drugostepeni sud na raspravi ne moţe odluĉivati. Jer, saglasno

ĉl.191. st.1. ZPP-a tuţilac tuţbu moţe preinaĉiti najkasnije do zakljuĉenja

pripremnog roĉišta ili do poĉetka glavne rapsrave, ako pripremno roĉište nije

odrţano a nakon odrţavanja pripremnog roĉišta, a najkasnije do zakljuĉenja glavne

rasprave, sud moţe dopustiti preinaĉenje tuţbe, samo ako ocijeni da preinaĉenje nije

usmjereno na odugovlaĉenje postupka i ako tuţeni pristaje na preinaĉenje. Dakle, iz

sadrţine citirane zakonske odredbe nesumnjivo se da zakljuĉiti da se tuţba moţe

preinaĉiti najdocnije do zakljuĉenja rasprave pred prvostepenim sudom.

Drugostepeni sud je u pravilu ovlašćen da putem odrţane rasprave ponovi

dokaze, koji su izvedeni pred prvostepenim sudom i izvrši korekciju u ĉinjeniĉnom

stanju, koje je prvostepeni sud utvrdio na osnovu pogrešne ocjene izvedenih dokaza

ili na osnovu toga što je odbio izvodjenje odredjenih dokaza, a koji su od

relevantnog uticaja za donošenje pravilne i zakonite odluke, ali nije ovlašćen

odluĉivati o preinaĉenju tuţbe. Odluĉujući o zahtjevu, koji je preinaĉen suprotno

odredbi ĉl.191. ZPP-a, drugostepeni sud je poĉinio ukazanu bitnu povredu odredaba

parniĉnog postupka propisanu ĉl.367. st.2. taĉ.9. ZPP-a, zbog ĉega je reviziju

tuţenog valjalo usvojiti i presudu drugostepenog suda ukinuti i predmet vratiti tom

sudu na ponovno sudjenje."


178

PREINAĈENJE TUŢBE


Smatra se da postoji pristanak tuţenog na preinačenje tuţbe, bez obzira

što se isti protivio preinačenju ako je nastavio da raspravlja po preinačenom

tuţbenom zahtjevu.

Iz obrazloţenja:

"Neosnovano se ukazuje revizijom da je preinaĉenje tuţbe izvršeno suprotno

odredbi ĉlana 191 ZPP, jer nije data saglasnost za preinaĉenje tuţbe od strane

tuţenih. Ovo sa razloga što su tuţeni, bez obzira što su se protivili preinaĉenju,

nastavili da raspravljaju po preinaĉenom tuţbenom zahtjevu, te se smatra da postoji

pristanak istih na preinaĉenje. Takodje, drugostepeni sud je pravilno cijenio navode

ţalbe tuţenih, izjašnjavajući se decidno o navodima ţalbe od odluĉnog znaĉaja i

dajući u svojoj odluci potrebne i jasne razloge u pogledu osnovanosti tuţbenog

zahtjeva. Stoga su bez osnova navodi revizije koji se odnose na povrede procesnog

prava."


179

JEDINSTVENI SUPARNIĈARI

(Ĉlan 202 ZPP)

U situaciji kad postoji suvlasništvo na posluţnoj parceli u ulozi tuţenih

moraju se označiti svi suvlasnici.

Iz obrazloţenja:

"Zakljuĉak prvostepenog suda o postojanju nuţnog suparniĉarstva na strani

tuţenih za sada se ne moţe prihvatiti kao pravilan. Naime, u situaciji kada postoji

suvlasništvo na posluţnoj parceli, u ulozi tuţenih moraju se oznaĉiti svi suvlasnici,

obzirom da se radi o jedinstvenim suparniĉarima shodno ĉl.202. ZPP-a. MeĊutim,

ukoliko na posluţnoj parceli postoji svojina jednog lica u punom obimu, kao i u

sluĉaju kada se vlasnik posluţne parcele ne protivi da se preko njegove imovine

izvrši provoĊenje plastiĉnih cijevi, odnosno uspostavi takva sluţbenost, tada ta lica

ne moraju biti obuhvaćena tuţbom, niti su u nuţnom suparniĉarskom odnosu sa

ostalim vlasnicima posluţnih parcela.

Polazeći od do sada utvĊenih ĉinjenica u ovom sporu, drugostepeni sud je

pogrešno zakljuĉio da vlasnici posluţnih parcela imaju status nuţnih suparniĉara, na

što se s pravom ukazuje u reviziji. Jer, iz dokaza u spisima - listova nepokretnosti bi

proizilazilo da su pojedine posluţne parcele u svojini, a neke u suvlasništvu, od

ĉega, kako je to navedeno i zavisi o kakvoj se zajednici tuţenih radi, odnosno da li je

legitimacija tuţenih po tuţbi za utvrĊenje prava sluţbenosti potpuna.

Kako se revizijom osnovano ukazuje da je zbog pogrešne primjene

materijalnog prava u ovom sporu ĉinjeniĉno stanje koje je od odluĉnog znaĉaja za

ocjenu postojanja suparniĉarske zajednice tuţenih ostalo nepotpuno utvrĊeno, to je

drugostepeno rješenje moralo biti ukinuto i predmet vraćen tom sudu na ponovni

postupak."


180

PREKID POSTUPKA

(Ĉl. 211, 212 i 272 ZPP)

Postupak se moţe prekinuti u svakoj fazi kada se steknu uslovi

predvidjeni odredbom čl. 211 i 212 ZPP, pa tako i u toku prethodnog

ispitivanja tuţbe kada sud donosi rješenje iz člana 272 ZPP, ako nije riječ o

pitanjima o kojima se odluka po prirodi stvari ili po odredbama ZPP moţe

donijeti tek u daljem toku postupka.

Iz obrazloţenja:

"Bez osnova se ukazuje u reviziji da parniĉni postupak u ovom sporu nije

poĉeo da teĉe jer tuţba nije dostavljena tuţenom kako to predviĊa odredba ĉl.195.

st.1. ZPP-a. Jer, postupak se moţe prekiniti u svakoj fazi kada se steknu uslovi

predviĊeni odredbom ĉl.211. i 212. ZPP-a, pa tako i u toku prethodnog ispitivanja

tuţbe kada sud donosi rješenja iz ĉl.272. ZPP-a, ako nije rijeĉ o pitanjima o kojima

se odluka po prirodi stvari ili po odredbama ZPP-a moţe donijeti tek u daljem toku

postupka.

Prema odredbi ĉl.414. st.1. ZPP-a stranke mogu izjaviti reviziju i protiv

rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnaţno završen. Pravosnaţno

rješenje kojim se prvostepeni sud oglasio stvarno nenadleţnim da postupa ne

predstavlja rješenje kojim se postupak u ovoj pravnoj stvari pravosnaţno završava,

pa je protiv ovog dijela drugostepenog rješenja revizija tuţenog nedozvoljena."


181

OVLAŠĆENJE SUDA DA RUKOVODI DOKAZNIM POSTUPKOM


Ne moţe se govoriti o nezakonitom postupanju suda ako sud nije izveo

sve predloţene dokaze, jer u pitanju je ovlašćenje suda da rukovodi dokaznim

postupkom, a stvar je ocjene suda koji od predloţenih dokaza će izvesti, a koje

neće prihvatiti.

Iz obrazloţenja:

"Nasuprot navodima revizije tuţioca izreka pobijane, kao i prvostepene,

presude ne protivurjeĉni datim razlozima o odluĉnim ĉinjenicama, koji razlozi su

jasni, medjusobno usaglašeni i zasnovani na pravilnoj ocjeni svih izvedenih dokaza.

Ne moţe se govoriti o nezakonitom postupanju suda time što nije izveo sve

predloţene dokaze. Jer, u pitanju je ovlašćenje suda da rukovodi dokaznim

postupkom, a stvar je ocjene suda koje od predloţenih dokaza će izvesti, a koje neće

prihvatiti (ĉl. 217 st. 3 ZPP). Isto tako, ne moţe se smatrati bitnom povredom

odredaba postupka što u rješenju o ispravci prvostepene presude (P. br. 1163/09 od

30.05.2012. godine), kojom su ispravljene greške u pisanju imena nema pravne

pouke i što je tuţiocu uruĉena neovjerena fotokopija drugostepene presude. Ovo sa

razloga što time tuţiocima nije uskraćeno pravo na raspravljanje u predmetnom

sporu, odnosno uskraćeno pravo na podnošenje pravnog lijeka."


182

PRAVOSNAŢNO PRESUDJENA STVAR


Za postojanje pravosnaţno presudjene stvari potrebno je da postoji

identitet stranaka u istoj ili u obrnutoj ulozi, identitet zahtjeva i identitet

činjeničnog osnova.

***

Za istovjetnost osnova spora nije mjerodavna pravna kvalifikacija

činjenica već njihova faktička istovjetnost.

Iz obrazloţenja:

"Rješenjem niţestepenih sudova odbaĉena je tuţba za utvrĊenje da tuţilac nije

otac maloljetnog tuţenog Š. E., roĊenog __.__.____. godine u B. P. od majke M. F.,

jer su sudovi našli da je o istom zahtjevu pravosnaţno presuĊeno.

Iz dokaza provedenih u postupku pred prvostepenim sudom proizilazi da je

voĊen postupak izmeĊu istih stranaka u kojem je pravosnaţnom djelimiĉnom

presudom P.br.240/09-06 od 29.01.2010. godine utvrĊeno da je Š. Z. vanbraĉni

prirodni otac malodobnog M. E., koji je pred upravnim organom promijenio liĉno

ime u Š. E.

Imajući u vidu utvrĊene ĉinjenice pravilna je ocjena niţestepenih sudova da je

rijeĉ o pravosnaţno presuĊenoj stvari, budući je u prethodnoj parnici odluĉeno po

tuţbi za utvrĊenje vanbraĉnog oĉinstva, a u ovoj parnici se radi o osporavanju

vanbraĉnog oĉinstva. Naime, za postojanje pravosnaţno presuĊene stvari potrebno je

da postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, identitet zahtjeva i identitet

ĉinjeniĉnog osnova. U konkretnom sluĉaju ispunjena su sva tri navedena uslova jer

postoji identitet parniĉnih stranaka u objema parnicama, s tim da se stranke u

parnicama nalaze u obrnutim ulogama. S druge strane, za istovjetnost osnova spora

nije mjerodavna pravna kvalifikacija ĉinjenica već njihova faktiĉka istovjetnost, što

u konkretnom sluĉaju postoji jer se u ovom sporu radi o tuţbenom zahtjevu koji se

zasniva na ĉinjeniĉnom stanju koje je bilo predmet raspravljanja u pravosnaţno

presuĊenoj parnici."


183

USKRAĆENJE MOGUĆNOSTI RASPRAVLJANJA

PRED SUDOM

(Ĉlan 367 stav 2 taĉka 9 ZPP)

Drugostepeni sud je glavnim umješačima uskratio mogućnost

raspravljanja pred sudom kada je pogrešno našao da za umješače nije

priloţeno uredno punomoćje, ukinuo prvostepenu presudu i tuţbu glavnih

umješača odbacio.

Iz obrazloţenja:

"Pobijanom presudom, u dijelu izreke pod stavom II, ukinuta je prvostepena

presuda pod stavom I i II i tuţba glavnih umješaĉa je odbaĉena. Prema nalaţenju

drugostepenog suda, prvostepena presuda, u dijelu kojim je odluĉeno o tuţbenom

zahtjevu glavnih umješaĉa, donijeta je uz bitnu povredu postupka iz ĉl.367. st.2.

taĉ.12. ZPP-a, jer za tuţioce glavne intervencije nije bilo priloţeno uredno

punomoćje.

Prema navedenoj zakonskoj odredbi, bitna povreda odredaba parniĉnog

postupka na koju sud pazi po sluţbenoj duţnosti, postoji, pored ostalog, ako

punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlašćenje za voĊenje parnice. U

konkretnom sluĉaju, na osnovu stanja u spisima, korespodencije glavnih umješaĉa sa

punomoćnikom i rodbinom u Crnoj Gori, te ovlašćenja, ovjerenog potvrdom

apostilee, saglasno ĉl. 3, 4 i 5 Konvencije o ukidanju potrebe legalizacije stranih

javnih isprava, nesumnjivo se zakljuĉuje da je advokat M. Ĉ. punomoćnik glavnih

umješaĉa u predmetnoj parnici. Validnost tog ovlašćenja ţalbom ne spori ni tuţena

opština, pa je, po nalaţenju ovog suda, pogrešan suprotan zakljuĉak drugostepenog

suda.

Stoga je drugostepeni sud pogriješio kada je našao da je prvostepeni sud

poĉinio bitnu povredu postupka iz ĉl.367. st.2. taĉ.12. ZPP-a, kada je ukinuo

prvostepenu presudu i u dijelu izreke pod stavom I i tuţbu odbacio. Postupajući na

izloţeni naĉin, drugostepeni sud je glavnim umješaĉima uskratio mogućnost da

raspravljaju pred sudom, ĉime je poĉinio bitnu povredu postupka iz ĉlana 367 st. 2

taĉ. 9 ZPP, što predstavlja ukidni razlog."


184

SUPROTNOST IZREKE SA DATIM RAZLOZIMA


Izreka presude je u suprotnosti sa datim razlozima, ako izrekom nije

odlučeno o ništavosti ugovora, a presuda zasnovana na nepostojanju razloga

ništavosti ugovora, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog

postupka iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP.

Iz obrazloţenja:

"Prvostepeni sud svojom presudom odbija tuţbeni zahtjev za poništaj

predmetnog ugovora o doţivotnom izdrţavanju. U obrazloţenju svoje odluke

zakljuĉuje i navodi da predmetni ugovor nije simulovan pravni posao, da tuţilje

nijesu dokazale da je isti zakljuĉen u cilju izigravanja njihovih naslednih prava, te da

ne postoji prigovor nedostatka aleatornosti istog, nalazeći tako da nijesu ispunjeni

uslovi ni za poništaj, ni za utvrdjenje ništavosti predmetnog ugovora.

Dakle, prvostepeni sud izrekom nije odluĉio o ništavosti predmetnog ugovora

o doţivotnom izdrţavanju, a presudu zasniva na nepostojanju razloga ništavosti

predmetnog ugovora, što ukazuje da je izreka prvostepene presude u suprotnosti sa

datim razlozima, a što predstavlja nedostatak zbog kojeg se prvostepena presuda nije

mogla ispitati.

Navedeni nedostatak, iako je na isti ukazano ţalbom, nije otklonio ni

drugostepeni sud, niti je o istom dao bilo kakve razloge, ĉime je i sam poĉinio bitnu

povredu odredaba parniĉnog postupka iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 15 ZPP, na koju je

ţalbom ukazivano.

Prema tome, kako su tuţilje opredjeljujući svoj zahtjev u tuţbi kao zahtjev za

poništaj ugovora, a navodeći i ukazujući na razloge apsolutne ništavosti istog

ugovora, te zahtijevajući u završnoj rijeĉi da se usvoji zahtjev preciziran tuţbom i

utvrdi ništavost ugovora, uĉinile svoj konaĉno postavljeni tuţbeni zahtjev nejasnim,

to je sud bio duţan da im (njihovom punomoćniku) ukaţe na evidentne

kontradiktornosti u postavljenom zahtjevu i da od njih izriĉito zahtijeva da se izjasne

da li traţe poništaj ugovora, osnovom odredbe ĉlana 111 tada vaţećeg Zakona o

obligacionim odnosima, ili traţe utvrdjenje ništavosti predmetnog ugovora."


185

PRESUDJENA STVAR I DOZVOLJENOST REVIZIJE

(Ĉlan 397 stav 1 i ĉl. 407 ZPP)

Protiv drugostepenog rješenja kojim je odbačena tuţba zbog presudjene

stvari revizija nije dozvoljena.

Iz obrazloţenja:

"Presudom Osnovnog suda u Kotoru P. br. 124/09 od 30.09.2010. godine,

stavom prvim utvrdjena je obaveza tuţenog da isplati tuţiocu iznos od 207.600 €, a

stavom drugim obaveza tuţioca da isplati tuţenom iznos od 100.000 €, dok je

stavom trećim izreke izvršeno prebijanje potraţivanja i tuţeni obavezan da tuţiocu

isplati iznos od 107.600 € i stavom ĉetvrtim odluĉeno o troškovima postupka.

Drugostepenom presudom Gţ. br. 5470/10-09 od 17.02.2011. godine, koja je

donijeta samo po ţalbi tuţenog potvrdjena je prvostepena presuda u prvom stavu i

ista u tom dijelu postala pravosnaţna, kao što je postala pravosnaţna i u stavu

drugom, jer u tom dijelu nije pobijana ţalbom, dok je u stavu trećem i ĉetvrtom

ukinuta i vraćena na ponovni postupak.

Kako je prvostepeni sud presudom Posl. br. P. 244/11/09 od 16.06.2011.

godine odluĉio o pravosnaţno presudjenoj stvari, što se ne spori ni navodima

revizije tuţioca, to je drugostepeni sud, rješenjem Gţ. br. 4198/11-09 od 10.04.2012.

godine, pravilno odluĉio kada je ukinuo prvostepenu presudu i tuţbu odbacio.

Prema tome, kako je o tuţbenom i protivtuţbenom zahtjevu ranije odluĉeno

presudom Osnovnog suda u Kotoru P. br. 124/09 od 30.09.2010. godine, koju

tuţilac nije pobijao ţalbom, to je tuţilac, shodno odredbi ĉlana 397 stav 1 ZPP,

ostao bez prava na podnošenje revizije, radi ĉega je istu valjalo obaciti."


186

SPOREDNO POTRAŢIVANJE I DOZVOLJENOST REVIZIJE

(Ĉlan 407 ZPP)

Revizija nije dozvoljena protiv odluke drugostepenog suda kojom je

odlučeno o sporednom potraţivanju.

Iz obrazloţenja:

"Zahtjev za isplatu kamate je sporedno potraţivanje, uslovljeno

preduzimanjem procesnih radnji za ostvarivanje glavnog potraţivanja, a glavni je

pak onaj zahtjev zbog koga je pokrenut parniĉni postupak. U konkretnom sluĉaju

revizija je izjavljena u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu kamate za odredjeni

vremenski period. Slijedom toga, revizija izjavljena protiv odluka niţestepenih

sudova o kamati ne moţe se izjaviti, niti je dozvoljena. Jer, revizija nije dozvoljena

protiv odluke drugostepenog suda kojom je odluĉeno o sporednom potraţivanju -

kamati, troškovima postupka, ugovorna kazna i dr., zbog ĉega je podnijeta revizija

odbaĉena kao nedozvoljena. "


187

NEDOZVOLJENOST REVIZIJE

(Ĉlan 407 u vezi sa ĉl. 414 stav 5 ZPP)

Nije dozvoljena revizija protiv rješenja kojim se ne dozvoljava

preinačenje tuţbe.

Iz obrazloţenja:

"Revizija je nedozvoljena.

Prema odredbi ĉlana 414 stav 1 ZPP stranke mogu izjaviti reviziju i protiv

rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnaţno završen.

Rješenjem drugostepenog suda kojim je potvrdjeno rješenje prvostepenog

suda da se ne dozvoljava preinaĉenje tuţbe, postupak se pravosnaţno ne završava,

pa protiv tog rješenja, u smislu citirane zakonske odredbe, revizija nije dozvoljena.


188


(Ĉlan 407 u vezi sa ĉl. 414 stav 5 ZPP)

Rješenje kojim se sud oglašava nenadleţnim ne predstavlja rješenje

kojim se postupak u odredjenom sporu okončava, pa protiv tog rješenja

revizija nije dozvoljena.

Iz obrazloţenja:

"U konkretnom sluĉaju pobijanim rješenjem potvrdjeno je rješenje Osnovnog

suda u Herceg Novom I.br.289/11 od 24.08.2012. godine, kojim se taj sud oglašava

nenadleţnim, ukida sve sprovedene radnje i predlog za odredjivanje privremene

mjere odbacuje.

Rješenje kojim se sud oglašava nenadleţnim, ne predstavlja rješenje kojim se

postupak u odredjenom sporu okonĉava. Stoga nije ni dozvoljena revizija protiv

pravosnaţnog rješenja prvostepenog suda, kojim je potvrdjeno rješenje Osnovnog

suda u Herceg Novom I.br.289/11 od 24.08.2012. godine, pa je istu kao takvu

valjalo odbaciti."


189

PRIZNANJE STRANE SUDSKE ODLUKE

I DOZVOLJENOST REVIZIJE

(Ĉlan 407 i ĉl. 404 stav 5 ZPP)

Pravosnaţno rješenje kojim je priznata odluka stranog suda ne smatra se

rješenjem iz člana 414 stav 1 ZPP, pa revizija protiv takvog rješenja nije

dozvoljena.

Iz obrazloţenja:

"U postupku povodom predloga za priznavanje odluke stranog suda sud se ne

upušta u ocjenu pravnog odnosa ili subjektivnog prava, već samo cijeni

ispunjenjenost uslova iz ĉl.86-100 Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima

drugih zemalja, za priznanje odluke stranog suda. Stoga se u pogledu prava na

izjavljivanje revizije pravosnaţno rješenje kojim je priznata odluka stranog suda ne

smatra rješenjem iz ĉl.414. st.1. Zakona o parniĉnom postupku, pa revizija protiv

takvog rješenja nije dozvoljena."


190

NEDOZVOLJENOST ZAHTJEVA ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI

(Ĉlan 416 stav 1, ĉl. 420 st. 2 u vezi sa ĉl. 407 ZPP)

Zahtjev za zaštitu zakonitosti podnijet od strane neovlašćenog lica je

nedozvoljen.

Iz obrazloţenja:

"Protiv pravosnaţne sudske odluke zahtjev za zaštitu zakonitosti u skladu sa

ĉlanom 416 stav 1 ZPP moţe podići samo drţavni tuţilac.

Kako je zahtjev za zaštitu zakonitosti podiglo lice koje za to nije ovlašćeno, to

je isti valjalo odbaciti kao nedozvoljen. Pri tome se posebno ukazuje da je zahtjev za

zaštitu zakonitosti podignut od strane advokata pa se podnošenje ovog pravnog

lijeka ne moţe pripisati njegovoj neukosti ili oĉiglednoj omašci."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Gzz. br. 2/12 od 25.12.2012. godine)

191


(Ĉlan 438 u vezi sa ĉl. 407 ZPP)

U sporu za ocjenu zakonitosti odluke o izboru direktora revizija je

nedozvoljena.

Iz obrazloţenja:

"Ĉlanom 438 Zakona o parniĉnom postupku koji je izmijenjen ĉl.26. Zakona

o izmjenama i dopunama Zakona o parniĉnom postupku ("Sl.list RCG", br.76/2006),

propisano je da je revizija u radnim sporovima dozvoljena samo u sporovima o

zasnivanju postojanju i prestanku radnog odnosa. Prednje znaĉi da je revizija u

parnicama iz radnih odnosa, kada je u pitanju nenovĉano potraţivanje, dozvoljena

samo u onim parnicama kada je u pitanju radni odnos, i to samo: zasnivanje,

postojanje i prestanak radnog odnosa, dok u drugim parnicama revizija nije

dozvoljena.

Imajući u vidu naprijed navedenu zakonsku odredbu, te ĉinjenicu da je tuţilac

u radnom odnosu kod JU OŠ "J. G.", a predmet spora je ocjena zakonitosti odluke o

izboru direktora u JU OŠ "B. P.", D. B. - P., ne radi se o sporu iz navedene zakonske

odredbe, zbog ĉega je revizija nedozvoljena, te je istu kao takvu valjalo odbaciti."


192

USLOVI ZA PONAVLJANJE POSTUPKA


Nijesu ispunjeni uslovi za ponavljanje postupka ako je činjenice i dokaze

na osnovu kojih se ponavljaje traţi, tuţeni mogao upotrijebiti u ranijem toku

postupka.

Iz obrazloţenja:

"Niţestepeni sudovi su pravilno primjenili materijalno pravo kada su predlog

za ponavljanje postupka, završen pravosnaţnom presudom Osnovnog suda u Kotoru

P.br.671/07 od 09.10.2009. godine, odbili kao neosnovan.

Ovo zbog toga što ĉinjenice na kojima tuţeni zasnivaju predlog za

ponavljanje postupka ne predstavljaju nove ĉinjenice u smislu ĉl.421. taĉ.9. ZPP-a,

jer su bile stvar ocjene u postupku koji je prethodio donošenju pravosnaţne presude,

ĉije ponavljanje se traţi, dok su neke ĉinjenice i dokazi na osnovu kojih se

ponavljanje traţi, tuţeni mogli upotrijebiti u ranijem toku postupka, pa nijesu

ispunjeni uslovi iz ĉl.422. st.2. ZPP-a.

Naime, izvod iz Centralnog registra Privrednog suda je cijenjen u postupku

koji je prethodio donšenju presude kojom je utvrdjena obveza tuţenih da tuţiocu na

ime ugovorene posredniĉke provizije isplate iznos od 30.000,00 €. Takodje, pismena

forma nije uslov za punovaţnost ugovora o posredovanju, niti uĉesnici tog pravnog

posla moraju biti fiziĉka ili pravna lica koja se bave tom djelatnošću, pa je bez

znaĉaja za odluku; da li je sporazum ovjeren kod suda; da li je tuţilac bio

registoravan kao agencija za promet nekretnina; da li je P. D. bila u radnom odnosu

kod tuţioca te da li je tuţilac nadleţnom organu platio porez za izvršene usluge

posredovanja.

Kod ĉinjenice da odluka Osnovnog suda u Cetinju od 30.09.2011. godine, na

koju se revidenti pozivaju, nije pravosnaţna, to je ista za sada bez znaĉaja za

donošenje drugaĉije odluke po podnijetom predlogu za ponavljanje postupka."


193

POVREDA PRAVA NA PRISTUP SUDU

KAO USLOV ZA PONAVLJANJE POSTUPKA


Stvoren je uslov za ponavljanje postupka iz člana 421 stav 1 tačka 1 ZPP

ako je odlukom suda povrijedjeno pravo stranke na pristup sudu.

R J E Š E NJ E

Dozvoljava se ponavljanje postupka i ukida rješenje ovog suda Rev.br.957/10

od 29.06.2010. godine.


Rješenjem Vrhovnog suda Crne Gore Rev.br.957/10 od 29.06.2010. godine,

odbaĉena je kao nedozvoljena revizija tuţenog.

Tuţeni je stavio predlog za ponavljanje postupka, ukazujući da je revizija

pogrešno odbaĉena kao nedozvoljena i predlaţući da se isto rješenje ukine i

postupak po reviziji ponovi.

Postupajući po podnijetom predlogu ovaj sud je našao da je isti osnovan.

Naime, odluĉujući o reviziji protiv presude Gţ.br.466/09, ovaj sud je

ocjenjujući dozvoljenost iste, imao u vidu da vrijednost spora nije bila oznaĉena u

tuţbi, pa je cijenio priznanicu o plaćenoj taksi na tuţbu koja je u spisima predmeta,

prihvatajući tako da je vrijednost spora oznaĉena na posredan naĉin. Naime, taksa je

plaćena u iznosu od 10 €, a prema Zakonu o sudskim taksama ("Sl.list RCG",

br.12/01) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tuţbe, taksa od 10 €, plaćala se

za tuţbu sa oznaĉenom vrijednosti spora od 80-250 €, pa je sud zakljuĉio da tako

odredjena vrijednost spora ne prelazi 5.000 € zbog ĉega je reviziju odbacio kao

nedozvoljenu.

Medjutim, pravo na pristup sudu nije apsolutno pravo i podlijeţe

ograniĉenjima koja ne smiju narušavati samo pravo i njegov legitimni cilj, a to je

pristup pravnom sredstvu.

Podnosilac revizije (tuţeni) ne treba da trpi štetu zbog propusta suda da naloţi

podnosiocu tuţbe da odredi odgovarajuću vrijednost predmeta spora i tako plati

taksu u iznosu koji odgovara vrijednosti spora (presuda Evropskog suda za ljudska

prava Garziĉić protiv Crne Gore - predstavka br.17931/07 od 21.09.2010. godine).

194

Kako je navedenim rješenjem povrijedjeno pravo tuţene na pristup sudu, to su

se stvorili uslovi za ponavljanje postupka po reviziji u smislu ĉl.421 st.1 taĉ.1

Zakona o parniĉnom postupku, zbog ĉega je odluĉeno kao u izreci ovog rješenja.

Sa izloţenog, primjenom ĉl.428 st.4 ZPP-a, odluĉeno je kao u izreci.


195

NEOSNOVANOST PREDLOGA ZA

PONAVLJANJE POSTUPKA


Ako u krivičnom postupku nije dokazano da je u pravnosnaţno

okončanom postupku presuda donijeta na osnovu isprave koja je falsifikovana

ne stoje razlozi za ponavljanje postupka iz člana 421 stav 1 tačka 5 ZPP.

Iz obrazloţenja:

"Tuţena Crna Gora traţila ponavljanje pravosnaţno okonĉanog postupka s

pozivom na odredbu ĉl.421. st.1. taĉ.5. ZPP-a, tvrdeći da se odluka suda zasniva na

ispravi koja je falsifikovana i u kojoj je ovjeren neistiniti sadrţaj.

Naime, u predlogu je navedeno da su niţestepene presude koje su donijete u

sporu ĉije se ponavljanje traţi zasnovane na posjedovnom listu br.33 KO Seošnica

koji je falsifikovana isprava, na osnovu koje je vještak geodetske struke dao nalaz i

mišljenje u tom sporu.

Po nalaţenju ovog suda, drugostepeni sud je pravilno ocijenio da ne postoje

razlozi da se dozvoli ponavljanje postupka koji je pravosnaţno završen. Naime,

odredbom ĉl.421. st.1. taĉ.5. ZPP-a, propisano je da se postupak koji je odlukom

suda pravosnaţno završen moţe po predlogu stranke ponoviti ako se odluka suda

zasniva na ispravi koja je falsifikovana ili u kojoj je ovjeren neistiniti sadrţaj.

U konkretnom sluĉaju, niţestepeni sud je pravilno zakljuĉio da tuţena Crna

Gora nije dokazala da se radi o falsifikovanoj ispravi-posjedovnom listu, cijeneći da

je u kriviĉnom postupku koji je voĊen protiv tuţilaca N. D. i N. H., zbog optuţbe da

su izvršili kriviĉno djelo falsifikovanje isprave, isti osloboĊeni od optuţbe. Prema

tome, kako u kriviĉnom postupku nije dokazano da je u pravosnaţno okonĉanom

postupku presuda donijeta na osnovu isprave koja je falsifikovana, ne stoje razlozi

za ponavljanje postupka iz ĉl.421. st.1. taĉ.5.ZPP-a, zbog ĉega je predlog za

ponavljanje pravilno odbijen."


196

NOVE ĈINJENICE I NOVI DOKAZI

KAO RAZLOG ZA PONAVLJANJE POSTUPKA

(Ĉlan 421 taĉka 9 ZPP)

Ne mogu doći u obzir kao razlog za ponavljanje postupka nove činjenice i

novi dokazi ukoliko nijesu takve prirode i takvog značaja da predstavljaju

razlog podoban za ponavljanje postupka što se ne moţe pretpostaviti, već to u

svakom konkretnom slučaju treba dokazati.

Iz obrazloţenja:

"Iz predmetnih spisa proizilazi da je tuţeni traţio ponavljanje postupka sa

razloga propisanih odredbom ĉl.421 taĉ.1 i taĉ.9 ZPP. Tuţeni naime tvrdi da u spisu

predmeta ĉije ponavljanje postupka traţi postoji punomoćje za njegovo zastupanje

koje on nije potpisao, za koje je grafološkim vještaĉenjem pred Upravom policije u

Beranama utvrdjeno da je isto potpisalo neko drugo lice povodom ĉega je u toku

kriviĉni postupak pred Osnovnim tuţilaštvom u Beranama. U prilog sovjih tvrdnji

tuţeni nije priloţio nikakve dokaze.

Prema odredbi ĉl.421 taĉ.9 ZPP nove ĉinjenice i novi dokazi mogu biti razlog

za ponavljanje postupka samo ako su takvog znaĉaja da se na osnovu njih u korist

podnosioca predloga mogla ranije donijeti povoljnija odluka da su te ĉinjenice ili

dokazi bili upotrijebljeni u završenom postupku.

Medjutim, tuţeni osim predloga ne nudi nikakve dokaze kojima bi potkrijepio

svoje tvrdnje, odnosno da je punomoćje koje je potpisano njegovim imenom

falsifikovano što se dokazuje samo pravosnaţnom kriviĉnom presudom. Stoga, kako

to pravilno zakljuĉuju i niţestepeni sudovi nije bilo zakonskih uslova da se dozvoli

ponavljanje postupka iz ovih razloga, radi ĉega su pravilno odbili predlog za

ponavljanje."


197

RADNO PRAVO

198

PROBNI RAD

(Ĉlan 20 stav 2 Zakona o radu)

Za konačnu ocjenu da zaposleni nije zadovoljio na probnom radu

dovoljno je da ima samo jednu negativnu ocjenu, ukoliko je takva ocjena data

za kriterij koji je bitan za posao za koji je zasnovao radni odnos.

Iz obrazloţenja:

"Utvrdjeno je da je tuţilac zasnovao radni odnos kod tuţenog na neodredjeno

vrijeme po Ugovoru o radu br.16155 od 26.12.2008. godine, uz probni rad od šest

mjeseci te da je rasporedjen na radno mjesto sluţbenika za nekretnine. Dalje je

utvrdjeno da je tuţeni rješenjem br.7230 od 24.06.2009. godine otkazao ugovor o

radu i utvrdio prestanak radnog odnosa tuţiocu jer mu rezultati tokom probnog rada

nijesu zadovoljavajući, zbog ĉega se stekao uslov iz ĉl.20. st.2. Zakona o radu, za

prestanak njegovog radnog odnosa. Utvrdjeno je i to da je Komisija za ocjenjivanje

probnog rada tuţioca, a prema opštem aktu tuţene kojim su propisani kvaliteti koji

se cijene kod zaposlenog na radnom mjestu na kojem je tuţilac radio, na osnovu

ocjene za pojedine kvalitete, dala opštu ocjenu radnog uĉinka tuţioca na probnom

radu i ustanovila da isti ne obavlja posao najbolje i da ne nastavlja rad nakon isteka

probnog rada. Kako proizilazi da je tuţilac imao negativne ocjene po kriterijumima

menadţerske vještine i kreativnost i predlaganje rješenja, to je Komisija u konaĉnoj

ocjeni ustanovila da tuţilac nije zadovoljio na probnom radu, pri ĉemu su ĉlanovi

Komisije, a istovremeno i neposredni rukovodioci tuţioca, to potvrdili i u svojim

izjavama u postupku pred prvostepenim sudom, gdje su saslušani u svojstvu

svjedoka. Takodje je utvrdjeno, a iz izjava ĉlanova Komisije, da je za konaĉnu

ocjenu da zaposleni nije zadovoljio na probnom radu dovoljno da ima samo jednu

negativnu ocjenu, ukoliko je takva ocjena data za kriterij koji je bitan za posao za

koji je zasnovan radni odnos.

Prema tome, kako je nesumnjivo utvrdjeno da je tuţilac dobio negativnu

ocjenu, odnosno ocjenu loše za kvalitet kreativnost i predlaganje rješenja, koji

kvalitet ustvari predstavlja sinonim za preduzimljivost i inovativnost, te kako isti

nije pokazao oĉekivane rezultate posebno u dijelu menadţerskih sposobnosti, a ovaj

kvalitet se cijeni na probnom radu kod sluţbenika za nekretnine, to su niţestepeni

sudovi, pravilno postupili kada su odluĉujući o postavljenom tuţbenom zahtjevu isti

odbili kao neosnovan. Ovo zbog toga što je, i po ocjeni ovog suda, osporeno rješenje

o prestanku radnog odnosa tuţiocu od 24.06.2009. godine tuţeni donio na osnovu

prethodno zakonito sprovedenog postupka u kojem je probni rad tuţioca ocijenjen

kao nezadovoljavajući, te da su za donošenje takvog rješenja bili ispunjeni zakonom

propisani uslovi.

199

I po ocjeni ovog suda, na zakonitost pobijanog rješenja ne utiĉe ĉinjenica što

je isto uruĉeno tuţiocu dana 21.07.2009. godine, a ne posljednjeg dana odredjenog

za probni rad shodno ĉl.20. taĉ.4. Pravilnika o radu, imajući u vidu da je isto

donijeto dan prije isteka probnog rada, budući uruĉenje predmetnog rješenja tuţiocu

navedenog dana nije posledica propusta tuţene, pa su navodi revizije u tom dijelu

bez osnova.

Takodje se neosnovano revizijom istiĉe da je osporeno rješenje nezakonito i

sa razloga što je isto donio izvršni, a ne generalni direktor tuţenog. Ovo s toga što je

Odlukom o imenovanju izvršnog direktora od 27.05.2009. godine utvrdjeno da isti

odluĉuje o radno pravnim pitanjima zaposlenih u skladu sa propisima kojima se

uredjuju radni odnosi, pa je u vezi sa tim bio ovlašćen i za donošenje predmetnog

rješenja."


200

PRESTANAK RADNOG ODNOSA ZBOG SMANJENOG OBIMA POSLA

PRIJE ISTEKA ROKA NA KOJI JE ZAKLJUĈEN UGOVOR O RADU

NA ODREDJENO VRIJEME

(Ĉlan 25 u vezi sa ĉl. 143 stav 1 taĉka 3 Zakona o radu)

Radni odnos ne moţe prestati zbog smanjenja obima posla prije isteka

roka na koji je zaključen ugovor o radu na odredjeno vrijeme.

Iz obrazloţenja:

"Polazeći od utvrdjenja da su tuţioci sa prvotuţenim zakljuĉili ugovore o radu

na odredjeno vrijeme u trajanju kao u tim ugovorima i da im je osporenim rješenjima

prestao radni odnos prije isteka roka na koji su zakljuĉeni, sa obrazloţenjem da je u

uslovima sloţene finansijske situacije došlo do smanjenja obima posla, niţestepeni

sudovi su pravilno zakljuĉili da prvotuţeni nije mogao osporenim rješenjem utvrditi

prestanak radnog odnosa tuţiocaima prije isteka roka na koji je zasnovan, odnosno

prije isteka ugovora o radu, kako je to predvidjeno odredbom ĉl. 143.st.1. taĉ.3.

Zakona o radu. Inaĉe, eventualno smanjenje obima posla nije osnov za prestanak

radnog odnosa u smislu navedene zakonske odredbe. Uz to, ni jedno rješenje o

prestanku radnog odnosa za svakog tuţioca pojedinaĉno ne sadrţi pouku o pravnom

lijeku, kako to nalaţe stav.4. navedene zakonske odredbe, zbog ĉega su niţestepeni

sudovi pravilno odluĉili kada su pobijana rješenja poništili kao nezakonita."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br.898/12 od 22.11.2012. godine)

201

TRANSFORMACIJA UGOVORA O RADU SA ODREDJENOG

U UGOVOR NA RADU NA NEODREDJENO VRIJEME

(Ĉlan 26 Zakona o radu)

Ugovor o radu sa odredjenog ne moţe se transformisati u ugovor o radu

na neodredjeno radno vrijeme ako je po isteku ugovora zaključenog na

odredjeno vrijeme zaključen novi ugovor o radu na odredjeno vrijeme.

Iz obrazloţenja:

"Tuţilac je bio u neprekidnom radnom odnosu kod tuţenog poĉev od

17.10.2006.godine do 04.08.2010.godine kada mu je radni odnos prestao na osnovu

rješenja tuţenog br. 53/10 od 04.08.2010.godine shodno ĉl. 143.st.3.taĉ.3. Zakona o

radu. Utvrdjeno je i to, da je tuţilac u navedenom vremenskom intervalu sa tuţenim

zakljuĉio više ugovora o radu na odredjeno vrijeme, a od kojih je samo ugovor o

radu br. 24/08-1 od 22.03.2008.godine zasnovan po oglasu objavljenom u

sredstvima javnog informisanja od 07.03.2008.godine.

Prvostepeni sud zakljuĉuje, da je tuţilac svo vrijeme rada kod tuţenog, radni

odnos na odredjeno vrijeme zasnivao bez javnog oglašavanja, a što je sluĉaj sa

poslednjim ugovorom br. 30/10 od 04.05.2010.godine, pa smatra da se radni odnos

na odredjeno vrijeme, ne moţe preobraziti u radni odnos na neodredjeno vrijeme,

radi ĉega zahtjev tuţioca odbija kao neosnovan.

Rješavajući po ţalbi tuţioca, Viši sud u Podgorici je presudom Gţ.br. 398/12

od 21.12.2012.godine preinaĉio prvostepenu presudu i zahtjev tuţioca usvojio u

cjelosti. Pri tome Viši sud zakljuĉuje da su u konkretnom sluĉaju ispunjeni uslovi iz

ĉl. 26. Zakona o radu, kojim je predvidjeno, da je poslodavac duţan da ugovor na

radu zakljuĉen na odredjeno vrijeme transformiše u ugovor o radu na neodredjeno

vrijeme, ako zaposleni nastavi rad i po isteku ugovora. Prednje s razloga, što je

tuţilac radni odnos kod tuţenog zasnovao po osnovu ugovora o radu br. 24/08 od

22.03.2008.godine na odredjeno vrijeme u trajanju od 9 mjeseci, a na osnovu javnog

oglašavanja, da je nakon isteka 9 mjeseci bio u neprekidnom radnom odnsu kod

tuţenog sve do 04.08.2010.godine, kada mu je radni odnos prestao rješenjem

tuţenog ĉiji se poništaj traţi predmetnom tuţbom.

Medjutim, po nalaţenju ovog suda, takvo rezonovanje drugostepenog suda se

ne moţe prihvatiti. Jer, shodno ĉl. 26. Zakona o radu, ugovor o radu zakljuĉen na

odredjeno vrijeme, transformiše se u ugovor na neodredjeno vrijeme, ako zaposleni

nastavi da radi po isteku roka za koji je zakljuĉen ugovor o radu i tako pristane na

takvo zaposlenje. U konkretnom sluĉaju, po isteku ugovora o radu br. 24/08 od

22.03.2008.godine, koji je bio zakljuĉen na vrijeme od 9 mjeseci, zakljuĉen je novi

ugovor o radu 24.12.2008.godine na odredjeno vrijeme u trajanju od 6 mjeseci, pa se

u konkretnom sluĉaju ne moţe primijeniti naprijed citirana odredba."


202

NAKNADA ŠTETE ZA NEISKORIŠĆENI GODIŠNJI ODMOR


Zaposlenom kojem je zbog neosnovanog pritvora onemogućeno

korišćenje prava na godišnji odmor pripada pravo na naknadu zbog

neiskorišćenog godišnjeg odmora.

Iz obrazloţenja:

"Prema utvrdjenju prvostepenog suda tuţilac je bio u pritvoru u periodu od

28.03.1997. do 17.10.1997. godine (šest mjeseci i 20 dana), zbog pokrenutog

kriviĉnog postupka protiv njega pred Osnovnim sudom u Beranama u predmetu K.

br. 364/04, zbog izvršenog kriviĉnog djela zloupotrebe sluţbenog poloţaja iz ĉlana

416 stav 5 u vezi st. 4 i 1 KZ CG, koji je okonĉan oslobadjajućom pravosnaţnom

presudom K. br. 364/04 od 28.03.2008. godine. Utvrdjeno je i to da se tuţilac u

vrijeme odredjivanja pritvora nalazio u radnom odnosu kod Preduzeća "O. k.", u B.,

na radnom mjestu tehniĉkog direktora, a da nakon izlaska iz pritvora u duţem

periodu nije stupao na rad, te da zbog neosnovanog lišenja slobode u navedenom

periodu nije koristio godišnji odmor za 1997. godinu.

Polazeći od ĉinjenice da je tuţilac pravosnaţno oslobodjen od optuţbe, duţine

trajanja pritvora, poslova koje je obavljao u vrijeme odredjivanja pritvora, kriviĉnog

djela koje mu je stavljeno na teret i pravilnom ocjenom svih ostalih utvrdjenih

konkretnih okolnosti sluĉaja u smislu odredbe ĉlana 207 stav 1 i 2 ranijeg ZOO, a

ĉlana 207 novog ZOO, drugostepeni sud je pravilno odluĉio kada je tuţiocu dosudio

naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ĉasti

slobode i prava liĉnosti usled neosnovanog lišenja slobode u navedenom periodu u

iznosu od 21.000 €. Naime, po ocjeni ovog suda, navedeni novĉani iznos predstavlja

praviĉnu satisfakciju za povrijedjeno pravo liĉnosti tuţioca i pretrpljene duševne

bolove zbog toga, a koja nije protivna cilju i društvenoj svrsi dosudjivanja iste, kako

to pravilno zakljuĉuje i drugostepeni sud.

Isto tako, pravilno je zakljuĉio drugostepeni sud da je zbog neosnovanog

pritvora tuţiocu, kao licu koje je bilo zaposleno u Preduzeću "O. k.", u Beranama, u

radnom odnosu na neodredjeno vrijeme, bilo onemogućeno korišćenje prava na

godišnji odmor za 1997. godinu, pa je stoga pravilno odluĉio pobijanom presudom

kada je odbio ţalbu tuţenog i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je tuţiocu

dosudjena naknada zbog neiskorišćenog godišnjeg odmora za 1997. godinu u

utvrdjenom iznosu od 452 €."


203

ZAŠTITA LICA SA INVALIDITETOM

(Ĉlan 107 u vezi sa ĉl. 92 - 94 i ĉl. 96 Zakona o radu)

Samo u slučaju ukoliko lice sa invaliditetom nije mogao rasporediti na

poslove koji odgovaraju njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti, poslodavac će

ga proglasiti kao lice za čijim radom je prestala potreba.

Iz obrazloţenja:

"Pravilno je pravno stanovište niţestepenih sudova da je tuţeni u smislu ĉlana

107 st. 1, 2 i 3 Zakona o radu bio duţan da tuţioca kao invalida rada III kategorije

rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj preostaloj radnoj

sposobnosti, te da samo u sluĉaju ukoliko ga nije mogao rasporediti, proglasi kao

lice za ĉijim je radom prestala potreba, na naĉin i po postupku kako je to regulisano

odredbama ĉlana 92, 93 i 94 navedenog zakona, a što je tuţeni u konkretnom sluĉaju

propuštio da utvrdi, ĉime je uĉinio povredu propisa kojim je predvidjen postupak da

se zaposleno lice sa invaliditetom proglasi tehnološkim viškom tj. da ga proglasi kao

lice za ĉijim je radom prestala potreba, iako je to u osporenom rješenju navedeno

kao osnovni razlog za njegovo donošenje.

Zato, i po ocjeni ovog suda, ne stoje navodi revizije da tuţeni nije bio duţan

da prije donošenja osporenog rješenja, tuţioca proglasi licem za ĉijim je radom

prestala potreba, budući je navedenim odredbama zakona jasno propisan postupak za

utvrdjivanje prestanka potreba za radom i zaposleni invalidnih lica a koji postupak u

konkretnom sluĉaju tuţeni nije ispoštovao, a što ima za posledicu i nezakonitost

osporenog rješenja. Jer, zaposlenom za ĉijim je radom prestala potreba moţe se

otkazati ugovor o radu, samo na nakon zakonito sprovedenog postupka u kojem će

se utvrditi da je došlo do prestanka potrebe za radom zaposlenog i o tome se donese

odluka u pismenoj formi i s tim u vezi zaposlenom isplati otpremnina kao jedno od

prava predvidjeno ĉlanom 96 Zakona o radu."


204

MATERIJALNA ŠTETA U VIDU IZGUBLJENE ZARADE

(Ĉlan 134 Zakona o radu, u vezi sa ĉl. 148 ZOO)

U slučaju nezakonitog prestanka radnog odnosa zaposlenom pripada

naknada izgubljene zarade prema visini zarade radnog mjesta koju je

ostvarivao do prestanka radnog odnosa.

Iz obrazloţenja:

"Iz spisa predmeta proizilazi, da je tuţilja bila radnik tuţenog, da joj je

01.06.2009.godine prestao radni odnos po osnovu rješenja broj 13-2435 od

29.05.2009.godine koje je poništeno kao nezakonito presudom Višeg suda u

Podgorici Gţ.br. 4790/10-09 od 22.01.2011.godine i naloţeno tuţenoj da tuţiteljicu

vrati na poslove koji odgovaraju njenoj struĉnoj spremi i sposobnostima steĉenim

radom. Utvrdjeno je da tuţena nije postupila po pravosnaţnoj presudi Višeg suda u

Podgorici i tuţiteljica nije vraćena na posao. Dana 03.10.2010.godine ista je

zasnovala radni odnos kod H. b. AD P. - F. N.

Odluĉujući po tuţbenom zahtjevu niţestepeni sudovi su isti usvojili u cjelosti

i obavezali tuţenu da po osnovu izgubljene zarade tuţilji isplati zaradu za period od

01.06.2009.godine do 03.10.2010.godine kada je ista zasnovala radni odnos kod

drugog poslodavca. Pri tome, niţestepeni sudovi smatraju, da tuţilji pripada i

naknada u razlici visine liĉnog dohotka za period od 03.10.2010.godine kada je

zasnovala radni odnos kod H. b., pa do izrade nalaza i mišljenja vještaka finansijske

struke.

I po ocjeni ovog suda, pravilan je zakljuĉak niţestepenih sudova, da tuţilji

pripada naknada izgubljene zarade, ali samo za period od 01.06.2009. do

03.10.2010.godine. Ovo s razloga, što tuţilja u ovom periodu nije ostvarivala zaradu

koja joj pripada u visini radnog mjesta poslova i radnih zadataka koje je obavljala

prije donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa. Pri tome, ne mogu se prihvatiti

navodi tuţenog, da bi tuţilji pripadala zarada po manjem koeficijentu navodno sa

razloga, što je radno mjesto na kojem je ranije radila ukinuto, jer okolnost na koje bi

radno mjesto tuţilja bila rasporedjena nije poznato, pa je zarada mogla biti

dosudjena samo prema visini zarade radnog mjesta koju je ostvarivala do prestanka

radnog odnosa.

Takodje, ne stoji zakljuĉak niţestepenih sudova, da tuţilji pripada i razlika u

zaradi za period od 03.10.2010.godine kada je ista zasnovala radni odnos kod

drugog poslodavca, do 01.04.2011.godine kada je izvršen obraĉun od strane

vještaka. Prednje s razloga, što je tuţilja radni odnos kod Hipotekarne banke AD

Podgorica zasnovala svojom voljom ĉime je prihvatila ponudjene uslove, a time i

visinu liĉnog dohotka. Tuţilja je imala mogućnost, da nakon pravosnaţnosti presude

kojom je poništeno rješenje o prestanku radnog odnosa traţi prinudno izvršenje i

205

povratak na rad kod tuţenog, što nije uradila već je zasnovala radni odnos kod H. b.

AD P. Stoga, tuţilja ne polaţe pravo da traţi spornu razliku u zaradi.

Obzirom, da se iz nalaza vještaka moţe utvrditi koji iznos zarada bi tuţilja

ostvarila na radu kod tuţenog od prestanka radnog odnosa, pa do zasnivanja radnog

odnosa kod Hipotekarne banke (22.399,01 eura) valjalo je reviziju tuţenog koja se

odnosi na taj dio, odbiti kao neosnovanu. Jer je tuţilja pretrpjela materijalnu štetu u

vidu izgubljene zarade, za period od donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa,

pa do zasnivanja radnog odnosa kod drugog poslodavca tj. H. b. AD P., a

odgovornost tuţene zasniva se na odredbi ĉl. 148 ZOO i ĉl. 134 Zakona o radu."


206

ISKLJUĈENJE PRAVA NA NAKNADU ŠTETE

ZBOG IZGUBLJENE ZARADE

(Ĉlan 106 u vezi sa ĉl. 117 Zakona o radu i ĉl. 154 ZOO)

Za period od prestanka potrebe za radom zaposlenog, zaposlenom ne

pripada pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade.

Iz obrazloţenja:

"Pravilan je zakljuĉak drugostepenog suda da tuţiocu za period od prestanka

potrebe za njegovim radom, kod tuţenog tj. od 30.01.2004. godine pa nadalje ne

pripada pravo na naknadu štete zbog neisplaćene zarade.

Ovo s toga, što je iz provedenih dokaza nesumnjivo utvrdjeno da nakon

donošenja odluke o prestanku radnog odnosa tuţiocu od 30.01.2004. godine kod

tuţenog nije bilo radnog mjesta na koje bi tuţilac mogao biti rasporedjen, radi ĉega i

nije mogao biti vraćen na rad, već mu je jedino njegov radno-pravni status mogao

biti riješen isplatom otpremnine.

Prema tome, kako kod tuţenog nije bilo radnog mjesta na kojem bi tuţilac

mogao da radi, a što znaĉi ne bi u spornom periodu mogao ostvariti zaradu, to

tuţeni, i po mišljenju ovog suda, nije u obavezi da mu naknadi štetu zbog

neisplaćene zarade za period od 30.01.2004. do 01.05.2011. godine. Ovo tim prije,

što se u konkretnom sluĉaju ne radi o ocjeni zakonitosti odluke o prestanku radnog

odnosa tuţiocu isplatom otpremnine, niti pak o isplati iste, a koje pravo bi tuţilac

eventualno mogao ostvariti u drugom postupku, kako to pravilno zakljuĉuje i

drugostepeni sud."


207

OTKAZ UGOVORA O RADU ZA VRIJEME

KORIŠĆENJA PRAVA NA PORODILJSKO ODSUSTVO

(Ĉlan 108, u vezi sa ĉl. 93 stav 2 Zakona o radu, ĉl. 8 Evropske socijalne povelje

i Konvencijom medjunarodne organizacije rada br. 183 o zaštiti materinstva)

Nezakonita je odluka o prestanku radnog odnosa donijeta u vrijeme dok

se zaposlena nalazila na porodiljskom odsustvu.

P R E S U D A

Preinačavaju se presuda Višeg suda u Podgorici Gž. br. 1745/12-11 od

15.05.2012. godine i presuda Osnovnog suda u Podgorici P. br. 3421/11 od

01.03.2012. godine tako što se usvaja tužbeni zahtjev i poništava rješenje tuženog,

br. 05/01-4668, od 08.07.2011. godine, a tuženi obavezuje da tužilju vrati na rad i

rasporedi na poslove koje je ranije obavljala ili one koji odgovaraju njenoj stručnoj

spremi i iskustvu stečenom radom, kao i da joj nadoknadi troškove postupka u

iznosu od 1.000 €, a sve ovo u roku od 15 dana po prijemu ove presude.


Presudom Višeg suda u Podgorici Gţ. br. 1745/12-11 od 15.05.2012. godine,

odbijena je kao neosnovana ţalba tuţilje i potvrdjena presuda Osnovnog suda u

Podgorici P. br. 3421/11 od 01.03.2012. godine, kojom je odluĉeno:

"I Odbija se tuţbeni zahtjev sa kojim je predloţeno da se poništi rješenje

tuţenog, br. 05/01-4668, od 08.07.2011. godine i tuţeni obaveţe da tuţilju vrati na

rad i rasporedi na poslove koje je ranije obavljala ili one koji odgovaraju njenoj

struĉnoj spremi i iskustvu steĉenom radom, kao neosnovan.

II Obavezuje se tuţilja da tuţenom nadoknadi troškove postupka u iznosu od

500,00 €, u roku od 8 dana, po pravosnaţnosti presude."

Protiv drugostepene presude tuţilja je blagovremeno izjavila reviziju zbog

svih zakonskih razloga. Predlaţe da ovaj sud preinaĉi pobijanu presudu na naĉin što

će usvojiti tuţbeni zahtjev u cjelosti i obavezati tuţenog da joj nadoknadi troškove

postupka pred prvostepenim sudom i u postupcima po redovnom i vanrednom

pravnom lijeku.

U odgovoru na reviziju tuţeni osporava sve navode iste i predlaţe da ovaj sud

reviziju odbije kao neosnovanu, a nadoknadi mu troškove sastava ovog podneska po

AT.

Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu, u smislu

odredbe ĉlana 401 ZPP, pa je našao da je revizija neosnovana.

208

Pobijana i prvostepena presuda ne sadrţe bitnu povredu odredaba parniĉnog

postupka iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 12 ZPP, na ĉije postojanje ovaj sud pazi po

sluţbenoj duţnosti, dok se na druge bitne povrede revizijom ne ukazuje.

Medjutim, osnovano se revizijom ukazuje da su prvostepena i pobijana

presuda donijete pogrešnom primjenom materijalnog prava.

Iz nespornih navoda parniĉara i ĉinjenica utvrdjenih u postupku pred

prvostepenim sudom proizilazi da je tuţilja bila u radnom odnosu kod tuţenog

poĉev od 28.03.2005. godine, zasnovanom ugovorom o radu br. 05∕01-1364∕3 od

28.03.2005. godine - na neodredjeno vrijeme, na radnom mjestu pedijatrijske sestre

sa izabranim pedijatrom. Navedene poslove je obavljala do 15.03.2011. godine, od

kada je pošla na trudniĉko bolovanje, a potom na porodiljsko odsustvo. Nije sporno

da je u toku trudniĉkog bolovanja tuţilje tuţeni donio rješenje br. 05/01-3182 od

12.05.2011. godine, kojim je utvrdio da je prestala potreba za njenim radom - da

predstavlja višak zaposlenih. Iz spisa proizilazi da tuţilja nije podnosila prigovor

protiv navedenog rješenja o proglašenju tehnološkim viškom, tako da je isto

konaĉno i pravosnaţno.

Inaĉe,u postupku kod prvostepenog suda utvrdjeno je da je do prestanka

potrebe za radom odredjenog broja zaposlenih tuţenog, medju kojima i tuţilje, došlo

nakon donošenja Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta

tuţenog od 23.09.2008. godine. O tome je tuţeni dostavio obavještenje Sindikatu i

Zavodu za zapošljavanje Crne Gore, a nakon toga donio je Program mjera za

rješavanje viška zaposlenih, sa svim elementima iz ĉlana 93 stav 2 Zakona o radu.

Pošto tuţilji, kao tehnološkom višku, tuţeni nije obezbijedio ni jedno od prava

predvidjenih programom iz ĉlana 93 stav 2 taĉka 5 Zakona o radu, donio je sporno

rješenje, kojim joj je otkazan ugovor o radu uz isplatu otpremnine u utvrdjenom

iznosu. Prema stanju u spisima nije sporno da je tuţeni donio predmetno rješenje, tj.

tuţilji utvrdio otkaz ugovora o radu za vrijeme korišćenja prava na porodiljsko

odsustvo.

Polazeći od predstavljenog ĉinjeniĉnog utvrdjenja niţestepeni sudovi su

zakljuĉili da je tuţeni pri donošenju spornog rješenja, a kojim je tuţilji otkazan

ugovor o radu uz isplatu pripadajuće otpremnine, u svemu postupio u skladu sa

odredbama tada vaţećeg Zakona o radu, pa su prvostepenom i pobijanom presudom

odbili tuţbeni zahtjev kao neosnovan. Pritom niţestepeni sudovi smatraju da je na

ocjenu o pravilnosti postupanja tuţenog pri donošenju rješenja o otkazu ugovora o

radu bez znaĉaja što je isto donijeto za vrijeme porodiljskog odsustva tuţilje, kod

ĉinjenice da joj je utvrdjeno pravo na otpremninu, kao i svim ostalim zaposlenim

tuţenog statusa tehnološkog viška.

Navedeno rezonovanje niţestepenih sudova nije prihvatljivo i zasnovano je na

pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Naime, restrikrivnim tumaĉenjem odredbe ĉlana 108 Zakona o radu ﴾″Sl. list

CG″, br. 49∕08, 26∕09, 88∕09 i 26∕10) niţestepeni sudovi su pogrešno zakljuĉili da je

tuţilji mogao biti otkazan ugovor o radu pod istim uslovima kao i ostalim

zaposlenim tuţenog sa utvrdjenim statusom tehnološkog viška, pa i za vrijeme

209

trudniĉkog bolovanja i porodiljskog odsustva, polazeći samo od toga da isti nijesu

otkazni razlog u konkretnom sluĉaju.

Po ocjeni ovog suda, da bi mogli zakonito odluĉiti u predmetnoj pravnoj

stvari nizestepeni sudovi su bili duţni da ocijene zakonitost spornog otkaza ugovora

o radu tuţilje sa aspekta potvrdjenih medjunarodnih ugovora, koji regulišu zaštitu

materinstva, a koji se saglasno odredbi ĉlana 9 Ustava Crne Gore imaju cijeniti kao

sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka Crne Gore i u situaciji kada odnose

uredjuju drugaĉije od unutrašnjeg zakonodavstva imaju primat nad domaćim

zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju.

Tako je zakonitost izreĉenog otkaza ugovora o radu tuţilji za vrijeme

korišćenja porodiljskog odsustva trebalo cijeniti prvenstveno prema odredbama

Izmijenjene Evropske socijalne povelje, usvojene u Strazburu 03. maja 1996.

godine, koju je Crna Gora potvrdila Zakonom o potvrdjivanju Izmijenjene Evropske

socijalne povelje (″Sl. list CG″, - Medjunarodni ugovori, br. 6∕09, od 18.12.2009.

godine). Navedenim zakonom, izmedju ostalih odredaba, Crna Gora se obavezala na

poštovanje ĉlana 8 Izmijenjene Evropske socijalne povelje, kojim je garantovano

pravo zaposlenih ţena na zaštitu materinstva na naĉin što je u namjeri

obezbjedjivanja efikasnog ostvarivanja prava zaposlenih ţena na zaštitu materinstva,

izmedju ostalih obaveza ugovornih strana, u stavu 2 ove odredbe utvrdjena obaveza

da smatraju nezakonitim ako poslodavac ţeni da otkaz u toku perioda od kada je

obavijestila svog poslodavca da je trudna do kraja njenog porodiljskog odsustva ili

da joj da otkaz u takvom trenutku tako da bi otkazni rok istekao za vrijeme takvog

odsustva. Od navedenog pravila Dodatkom uz ĉlan 8 stav 2 Izmijenjene Evropske

socijalne povelje predvidjeni su mogući izuzeci, ali pod koje se ne moţe podvesti

otkaz ugovora o radu na neodredjeno vrijeme zaposlenoj ţeni, statusa viška

zaposlenih usled reorganizacije poslodavca, kakva je situacija konkretnog sluĉaja

Takodje, zaštitu radnog mjesta i nediskriminaciju zaposlene ţene za vrijeme

trudnoće ili porodiljskog odsustva garantuje i Konvencija Medjunarodne

organizacije rada broj 183 o zaštiti materinstva, odredbama ĉl. 4 i 8, koju je Crna

Gora potvrdila Zakonom o potvrdjivanju Konvencije Medjunarodne organizacije

rada broj 183 o zaštiti materinstva ﴾″Sl. list CG″, - Medjunarodni ugovori, br. 1∕11,

od 10.01.2011. godine).

Stoga i odredbu ĉlana 108 Zakona o radu Crne Gore treba tumaĉiti u dijelu

minimuma garantovanih prava zaposlene ţene za vrijeme trudniĉkog bolovanja i

porodiljskog odsustva u duhu utvrdjenih garancija navedenim ratifikovanim

Medjunarodnim ugovorima ﴾Izmijenjenom Evropskom socijalnom poveljom i

Konvencijom Medjunarodne organizacije rada broj 183 o zaštiti materinstva),

shodno ĉlanu 9 Ustava Crne Gore, što niţestepeni sudovi nijesu imali u vidu, zbog

ĉega je obje niţestepene presude valjalo preinaĉiti i postavljeni tuţbeni zahtjev

usvojiti.

Imajući u vidu da je tuţilja uspjela u sporu, a da je traţila troškove parniĉnog

postupka to joj je sud primjenom ĉlana 163 u vezi ĉl. 161 stav 1 i ĉl. 152 ZPP

dosudio troškove koje je imala vodjenjem ove parnice. Troškovi se odnose na sastav

tuţbe, te zastupanja od strane advokata na tri odrţana roĉita kod prvostepenog suda

210

﴾pripremno i dva raspravna) u iznosu od po 125 €, kao i troškove sastava pravnih

lijekova - ţalbe i revizije od strane advokata u iznosu od po 250 €, što ukupno iznosi

1.000 €. Visina pripadajućih troškova odmjerena je primjenom vaţeće Advokatske

tarife u Crnoj Gori ﴾Tarifni broj 6, taĉka 10, Tarifni broj 9 i Tarifni broj 17 ).

Sa iznijetih razloga, primjenom ĉlana 410 stav 1 ZPP, odluĉeno je kao u

izreci.


211

PRESTANAK RADNOG ODNOSA SPORAZUMOM


Zaposleni se ne moţe pozivati na sopstvenu nesavjesnost kao razlog

ništavosti sporazuma, jer to predstavlja razlog zbog kojeg se moţe traţiti

poništaj sporazuma o prestanku radnog odnosa.

Iz obrazloţenja:

"Na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, da su tuţilje svojevoljno potpisale

pismeni sporazum o prestanku radnog odnosa kod tuţenog, pa su se samim tim u

konkretnom sluĉaju ispunili zakonski uslov za donošenje osporenih odluka u smislu

odredbe ĉlana 110 st. 1 Zakona o radu. Jer, provedenim dokazima je nesporno

utvrdjeno da je tuţeni saĉinio u pismenoj formi sporazum o prestanku radnog

odnosa dana 1. 06. 2007. godine tuţiljama Ĉ. N. i B. D., pa se njihov iskaz da se ne

sjećaju kada su taĉno potpisale isti ne moţe prihvatiti, što su pravilno zakljuĉili i

niţestepeni sudovi. Po nalaţenju ovog suda, prema provedenim dokazima

potpisivanje sporazuma o prestanku radnog odnosa nije bilo iznudjeno silom niti

prijetnjom niti je dato u zabludi, odnosno u stanju prevare, budući su tuţilje prije

toga zbog njihovog nedoliĉnog odnosa prema radu bile javno upozorene da će im

prestati radni odnos kod tuţenog. Iz svega navedenog, proizilazi da se ne moţe

prihvatiti tvrdnja tuţilja da nijesu bile svjesne šta potpisuju, budući tuţilje nijesu

dokazale da je njihov potpis manljiv u pogledu svijesti i volje iz ĉega proizilazi da

su se sa osporenim sporazumom o prestanku radnog odnosa tuţilje saglasile, na taj

naĉin što su isti potpisale, a koju ĉinjenicu su potvrdile i tuţilje.

S tim u vezi, treba istaći da se tuţilje ne mogu pozivati na sopstvenu

nesavjesnost kao razlog ništavosti sporazuma, jer to predstavlja razlog zbog kojeg se

moţe traţiti poništaj sporazuma o prestanku radnog odnosa. Razlozi za ništavost

sporazuma su ako je zakljuĉen protivno Ustavom utvrdjenim naĉelima, prinudnim

propisima ili moralu, a u konkretnom sluĉaju nije ni naveden ni jedan od ovih

razloga."


212

NEREALIZOVANJE SPORAZUMA O PRESTANKU RADNOG ODNOSA

I PRAVO NA OTPREMNINU

(Ĉlan 110 u vezi sa ĉl. 93 i 94 Zakona o radu)

Zaposlenom ne pripada pravo na otpremninu osnovom sporazumnog

prestanka radnog odnosa, ako sporazum nije realizovan.

Iz obrazloţenja:

"U toku prvostepenog postupka utvrdjeno je da je tuţilac bio u radnom

odnosu kod tuţene, na duţnosti Naĉelnika Sluţbe za zajedniĉke poslove. Dana

09.07.2010. godine tuţena je donijela rješenje br. 01-119/10-3168, o sporazumnom

prestanku radnog odnosa tuţiocu, uz isplatu otpremnine u iznosu od 12 bruto zarada,

a dana 12.07.2010. godine rješenje br. 01-119/10-3168, o isplati otpremnine u

iznosu od 16.000 €. Nakon donošenja navedenih rješenja tuţilac je nastavio da

obavlja ﴾istu) duţnost, ne traţeći izvršenje prethodno donijetih rješenja, da bi

rješenjem br. 113/11-400 od 21.01.2011. godine bio razriješen navedene duţnosti sa

danom 21.01.2011. godine. Istim rješenjem odredjeno je da će tuţilac vršiti

dotadašnju duţnost do imenovanja novog naĉelnika Sluţbe za zajedniĉke poslova na

osnovu javnog konkursa. Potom, tuţilac je nastavio da obavlja istu duţnost sve do

02.09.2011. godine, kada mu je rješenjem tuţene br. 01-119/11-6149/2 od

02.09.2011. godine utvrdjen prestanak radnog odnosa po sili zakona, zbog odlaska u

starosnu penziju, a rješenjem br. 01-119/11-6149/3 od 12.09.2011. godine odredjena

isplata otpremnine zbog odlaska u penziju u iznosu od dvije minimalne zarade.

Polazeći od navedenog utvrdjenja prvostepenog suda pravilno je zakljuĉio

drugostepeni sud da tuţiocu ne pripada pravo na otpremninu osnovom sporazumnog

prestanka radnog odnosa, koji sporazum nije realizovan. Jer, tuţilac je nastavio sa

radom nakon donijetog rješenja o sporazumnom prestanku radnog odnosa, te se na

taj naĉin prećutno saglasio da i dalje ostane u radnom odnosu kod tuţene sve do

donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa po sili zakona, zbog odlaska u

starosnu penziju.

Prema tome, pravni osnov prestanka rada tuţioca kod tuţene nije u rješenju o

sporazumnom prestanku radnog odnosa, već u rješenju o prestanku radnog odnosa

po sili zakona - zbog sticanja zakonskih uslova za odlazak u starosnu penziju. Stoga

mu i ne pripada ni pravo na spornu otpremninu, koja bi bila pripadajuća samo za

zaposlene tuţene, kojima je radni odnos prestao po sporazumu, a što kod tuţioca nije

sluĉaj.

Ovaj sud je cijenio sve navode revizije, pa je našao da su lišeni osnova.

Naime, po nalaţenju ovog suda, period, po donošenju rješenja o sporazumnom

prestanku radnog, u kojem je tuţilac nastavio da obavlja raniju duţnost kod tuţene

pod istim uslovima i okolnostima ne moţe se smatrati faktiĉkim radom, kako se to

213

neosnovano revizijom ukazuje, već zakonitim radnim odnosom sve do

02.09.2011.godine, kada mu je utvrdjen prestanak radnog odnosa zbog steĉenih

uslova za starosnu penziju. "


214

SPORAZUMNI PRESTANAK RADNOG ODNOSA

UZ ISPLATU OTPREMNINE

(Ĉlan 141 u vezi sa ĉl. 96 stav 1 Zakona o radu)

U slučaju sporazumnog prestanka radnog odnosa uz isplatu otpremnine

radni odnos ne prestaje isplatom otpremnine, već sporazumom.

***

Posljedica neispunjenja obaveze poslodavca na isplatu otpremnine nije

nevaţnost sporazuma u pogledu dana prestanka radnog odnosa, već pravo

zaposlenih da tuţbom zahtijevaju ispunjenje te obaveze ili raskid sporazuma.

Iz obrazloţenja:

"Na osnovu izvedenih dokaza koji su nasuprot navoda revizije pravilno

cijenjeni u smislu ĉl.9. ZPP-a je utvrdjeno da su tuţioci bili radnici tuţenog, te da su

isti podnijeli zahtjev za sporazumni raskid radnog odnosa uz isplatu naknade i to

prvotuţilac dana 19.01.2011. godine, drugotuţilac 19.12.2009. godine i trećetuţilac

17.06.2010. godine. Odluĉujući o zahtjevima tuţilaca tuţeni je donio odluku br.01-

1101/1 od 27.01.2011. godine, kojom je prvotuţiocu prestao radni odnos dana

31.01.2011. godine, (dan kada je podnio zahtjev za raskid radnog odnosa), uz isplatu

jednokratne naknade u visini od 22.860,00 eura, odluku br.01-14155/1 od

09.12.2009. godine, kojom je drugotuţiocu prestao radni odnos dana 30.11.2009.

godine, uz isplatu jednokratne naknade u iznosu od 14.075,00 eura, te odluku br.01-

8377/1 od 30.06.2010. godine kojom je trećetuţiocu prestao radni odnos zbog

ranijeg odlaska u penziju, uz isplatu naknade u iznosu od 8.989,00 eura. U postupku

je takodje utvrdjeno da je tuţiocima naknada (otpremnina) isplaćena u tri rate, s tim

što je prvotuţiocu zadnja rata otpremnine isplaćena dana 26.07.2011. godine,

drugotuţiocu 07.05.2010. godine i trećetuţiocu 14.10.2010. godine.

Kod naprijed navedenog ĉinjeniĉnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje sa

pravom prihvata i drugostepeni sud, niţestepeni sudovi su pravilno primjenili

materijalno pravo kada su tuţbeni zahtjev tuţilaca odbili, kao neosnovan.

Neosnovano se revizijom ukazuje da su tuţioci bili u radnom odnosu kod

tuţenog zakljuĉno sa danom isplate zadnje rate otpremnine a s pozivom na odredbu

ĉl.96. st.1. Zakona o radu ("Sluţbeni list CG",br.49/08). S tim u vezi, za ukazati je

revidentu da se u konkretnom sluĉaju ne radi o prestanku radnog odnosa isplatom

otpremnine u smislu citirane zakonske odredbe. Ovo sa razloga što tuţioci nijesu

oglašeni tehnološkim viškom, već im je radni odnos prestao na osnovu ĉl.141.

Zakona o radu i ĉl.126. Kolektivnog ugovora tuţenog - sporazumni prestanak

radnog odnosa.

215

Dakle, pojedinaĉnim sporazumima je jasno definisan dan prestanka radnog

odnosa za svakog tuţioca i isti nije uslovljen danom kada je isplata naknade

(otpremnine) izvršena, kao što je to sluĉaj iz ĉl.96. st.1. Zakona o radu. To ne znaĉi

da nije postojala obaveza tuţenog da otpremninu isplati odmah po postignutom

sporazumu, ali posledica neispunjenja te obaveze nije nevaţnost sporazuma u

pogledu dana prestanka radnog odnosa, već pravo tuţilaca da zahtijevaju (i tuţbom)

ispunjenje te obaveze tuţenog ili raskid sporazuma, što nije predmet spora."


216

RAZRJEŠENJE SA FUNKCIJE IZVRŠNOG DIREKTORA

PRIJE ISTEKA MANDATA I PRAVO NA OTPREMNINU

(Ĉlan 8 Ugovora o pravima, obavezama i odgovornostima izvršnog direktora)

Direktoru koji je razriješen sa funkcije prije isteka mandata zbog svoje

djelimične odgovornosti za negativno poslovanje, ne pripada pravo na

otpremninu.

Iz obrazloţenja:

"Medju strankama nije bilo sporno da je tuţilac obavljao funkciju izvršnog

direktora kod tuţenog u periodu od 08.05.2009. do 08.04.2011.godine, kada je

razriješen sa te funkcije prije isteka mandata - Odlukom Odbora direktora od

12.04.2011.godine, zbog negativnog trenda u poslovanju tuţenog za što snosi

izvjesnu odgovornost, a radni odnos kod tuţenog mu je prestao 27.06.2011.godine.

Visina zarade tuţiocu bila je precizirana ugovorom o pravima i obavezama i

odgovornostima izvršnog direktora tuţenog od 08.05.2011.godine.

Na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrdjeno je da je

tuţiocu za sporni period - od 08.05.2009. do 27.06.2011.godine manje isplaćena

zarada u iznosu od 16.563,16 €, a da je on prema blagajni tuţenog imao zaduţenje

od 2.423,66 €.

Kod takvog ĉinjeniĉnog stanja, pravilno su niţestepeni sudovi odbili tuţbeni

zahtjev za iznos mimo dosudjenog od još 2.423,66 € po osnovu manje isplaćene

zarade, jer je u tom iznosu tuţilac imao zaduţenje prema tuţenom koje se

sukcesiono trebalo odbijati od njegove zarade, a što se ni revizijom ne dovodi u

pitanje.

Takodje, niţestepeni sudovi su pravilno odluĉili odbijanjem tuţbenog zahtjev

za isplatu otpremnine u iznosu od 42.212,06 €. Ovo, imajući u vidu odredbu ĉl. 8

Ugovora o pravima, obavezama i odgovornostima izvršnog direktora, prema kojoj

izvršni direktor ima pravo na otpremninu u sluĉaju da tokom mandata ne bude radno

angaţovan zbog privatizacije, steĉaja ili drugog razloga, te u sluĉaju razrješenja

zbog nemogućnosti da iz zdravstvenih razloga ili drugih opravdanih razloga uredno

izvršava svoje obaveze, podnošenja ostavke iz opravdanih razloga, kao i nakon

isteka mandata na koji je imenovan.

Kako je tuţilac razriješen sa funkcije izvršnog direktora prije isteka mandata

zbog svoje djelimiĉne odgovornoti za negativno poslovanje tuţenog, to mu prema

navedenoj odredbi ugovora ne pripada pravo na otpremninu."


217

NEZAKONITOST ODLUKE O RAZRJEŠENJU DIREKTORA

(Ĉlan 46 stav 3 Zakona o privrednim društvima)

Nezakonitost odluke o razrješenju direktora ne znači istovremeno da

izvršnom direktoru i dalje traje mandat, već je nepostojanje osnovanog razloga

za razrješenje osnov da se zahtijeva naknada štete koja obuhvata period do

isteka mandata.

Iz obrazloţenja:

"Prvostepeni sud zakljuĉuje da je ugovor o radu koji je zakljuĉen sa tuţiocem,

kao izvršnim direktorom, formalno i dalje na snazi, dok drugostepeni sud smatra da

nije bilo uslova za donošenje pobijanih odluka jer tuţioca štiti mandat i do isteka

mandata moţe biti razriješen samo u skladu sa ĉlanom 7 ugovora.

Prema odredbi ĉlana 46 stav 3 Zakona o privrednim društvima odbor

direktora sa izvršnim direktorom zakljuĉuje posebni ugovor kojim se uredjuju prava

i obaveze i odgovornost izvršenog direktora, kao i uslovi za prestanak funkcije prije

isteka roka utvrdjenog ugovorom. Kako su ugovorom utvrdjeni uslovi za prestanak

funkcije prije isteka roka utvrdjenog statutom i kako za razrješenje nije ispunjen

nijedan od tih uslova to je pravilan zakljuĉak niţestepenih sudova da je odluka o

razrješenju tuţioca funkcije izvršnog direktora nezakonita. Ali, nezakonitost te

odluke ne znaĉi istovremeno da izvršnom direktoru i dalje traje mandat, kako to

pogrešno zakljuĉuju niţestepeni sudovi. Za izvršnog direktora imenovano je drugo

lice i izvršena registracija kod Centralnog registra Privrednog suda u Podgorici i

tada je tuţiocu prestao mandat izvršnog direktora. Nepostojanje osnovanog razloga

za razrješenje je jedino osnov da se zahtijeva naknada štete koja obuhvata period do

isteka mandata.

Bez osnova su navodi revizije kojima se ukazuje da je izvršena promjena

organizacionog oblika iz društva sa ograniĉenom odgovornošću u akcionarsko

društvo razlog za razrješenje izvršnog direktora. Zakon o privrednim društvima u

odredbama koje regulišu restrukturiranje ne predvidja da je restrukturiranje razlog za

razrješenje izvršnog direktora. Naprotiv, razlozi za razrješenje izvršnog direktora

prema izriĉitim odredbama ĉlana 46 navedenog zakona utvrdjuju se ugovorom koji

izvršni direktor zakljuĉuje sa odborom direktora.

Zbog pogrešnog zakljuĉivanja da tuţioca štiti mandat, prvostepeni sud nije

raspravio ĉinjenice da li radno mjesto na koje je tuţilac rasporedjen, nakon što je

razriješen, odgovara njegovoj struĉnoj spremi, radnom iskustvu i potrebama posla,

kako je to odredjeno ĉlanom 8 ugovora. Zbog toga je obje presude u dijelu kojim je

poništeno rješenje br. 360/807 od 22.08.2008. godine valjalo ukinuti i predmet

vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, kako bi se u ponovnom postupku te

ĉinjenice raspravile. "


218

PONIŠTAJ RJEŠENJA GENERALŠTABA VOJSKE SCG

O PRESTANKU PROFESIONALNE VOJNE SLUŢBE

I ZAHTJEV ZA VRAĆANJE U VOJNU SLUŢBU

Za ocjenu osnovanosti zahtjeva za vraćanje u profesionalnu vojnu sluţbu

od odlučnog značaja je činjenica da li tuţilac ispunjava uslove da bude

postavljen na odgovarajuće formacijsko mjesto u Vojsci CG, odnosno da li ima

odgovarajući stepen stručne spreme.

R J E Š E N J E

Usvaja se revizija pa se ukidaju presuda Višeg suda u Podgorici Gž. br.

3238/11-08 od 2. 03. 2012. godine i presuda Osnovnog suda u Podgorici P. br.

3096/08 od 11. 04. 2011. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno

sudjenje.


Presudom Višeg suda u Podgorici Gţ.br.3238/11-08 od 02.03.2012. godine,

odbijena je kao neosnovana ţalba tuţenog i potvrĊena presuda Osnovnog suda u

Podgorici P.br.3096/08 od 11.04.2011. godine, u dijelu izreke kojim je obavezan

tuţeni da tuţioca postavi na odgovarajuće formacijsko mjesto u Vojsci CG, koje

odgovara njegovoj školskoj spremi i ĉinu koji ima vodnik I klase, u roku od 8 dana

po pravosnaţnosti presude.

Protiv drugostepene presude tuţeni je blagovremeno izjavio reviziju zbog

bitne povrede odredaba parniĉnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Predloţeno je da se niţestepene presude preinaĉe i tuţbeni zahtjev odbije.

U odgovoru na reviziju navodi se da revizija nije osnovana i predlaţe da se

ista odbije.

Revizija je osnovana.

Zbog pogrešene primjene materijalnog prava ĉinjeniĉno stanje nije pravilno

utvrdjeno.

Nije sporno da je tuţilac na osnovu naredbe Naĉelnika Generalštaba Vojske

Jugoslavije od 05.10.1999. godine primnjen u profesionalnu vojnu sluţbu u ĉin

pješadijskog vodnika. U ponovljenom postupku, rješenjem Generalštaba Vojske

Srbije i Crne Gore od 10.02.2005. godine poništena je naredba od 05.10.1999.

godine i odbijena molba tuţioca za prijem u profesionalnu vojnu sluţbu.

Presudom Vrhovnog suda Srbije Uscg br.521/06 od 21.08.2008. godine

poništeno je navedeno rješenje Generalštaba od 10.02.2005. godine, sa

219

obrazloţenjem da je to rješenje nezakonito jer nisu postojali uslovi za ponavljanje

postupka vezano za prijem tuţioca u vojnu sluţbu.

Na temelju ovih, nespornih ĉinjenica niţestepeni sudovi su usvojili tuţbeni

zahtjev i obavezali tuţenog da tuţioca postavi na odgovarajuće formacijsko mjesto u

Vojsci Crne Gore, koje odgovara njegovoj stuĉnoj spremi i ĉinu vodnika I klase.

Naime, niţestepeni sudovi su zakljuĉili da su poništajem rješenja tuţenog, kojim je

tuţiocu prestala profesionalna vojna sluţba, poništene sve pravne posledice koje je

rješenje proizvelo, tako da je naredba o prijemu tuţioca u profesionalnu vojnu

sluţbu ostala na snazi i proizvodi pravno destvo.

Medjutim, iz obrazloţenja navedenog rješenja naĉelnika Generalštaba Vojske

SiCG Up-2 br. 71-1 od 10. 02. 2005. godine, vidi se da je ovo rješenje donijeto sa

razloga što tuţilac ne ispunjava uslove za prijem u profesionalnu vojnu sluţbu, jer

isti nema završen odgovarajući stepen struĉne spreme.

Ĉinjenica da li tuţilac ispunjava uslove da bude postavljen na odgovarajuće

formacijsko mjesto u Vojsci Crne Gore, je odluĉna za ocjenu osnovanosti

postavljenog tuţbenog zahtjeva. Jer, ako tuţilac ne raspolaţe sa odgovarajućom

školskom spremom sud nije mogao obavezati tuţenog da tuţioca postavi na

formacijsko mjesto u Vojsci ukoliko isti za to nema potrebnu kvalifikaciju. Ovu

ĉinjenicu prvostepeni sud nije raspravio, pa nije ni imalo uslova da se donese

zakonita odluka po zahtjevu tuţioca u tom dijelu.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će otkloniti nedostatke ukazane ovim

rješenjem.

Sa iznijetih razloga odluĉeno je kao u izreci - ĉl.408 ZPP-a.


220

ZAŠTITA KOD NADLEŢNE INSPEKCIJE

(Ĉlan 122 Zakona o radu, u vezi sa ĉl. 39 Zakona o inspekcijskom nadzoru)

Odlaganje izvršenja rješenja o prestanku radnog odnosa u postupku

inspekcijskog nadzora ne moţe predstavljati osnov za utvrdjenje da je radni

odnos zasnovan na neodredjeno vrijeme.

Iz obrazloţenja:

"Iz ĉinjenica utvrĊenih u postupku pred prvostepenim sudom proizilazi da je

rješenjem tuţene br.10-00-1632 od 17.02.2009. godine, otkazan ugovor o radu

tuţiocu i radni odnos istom prestao dana 20.02.2009. godine. Dalje je utvrĊeno da je

u postupku inspekcijskog nadzora rješenjem Ministarstva zdravlja, rada i socijalnog

staranja - Inspekcija rada br.UP 0402/1-121/1 od 11.05.2009. godine odloţila

izvršenje rješenja tuţene kojim je tuţiocu otkazan ugovor o radu odnosno prestao

radni odnos dok sud ne donese pravosnaţnu odluku u sporu u kojem je tuţilac traţio

poništaj navedenog rješenja kao nezakonitog. Pravosnaţnom presudom Osnovnog

suda u Podgorici P.br.591/09 od 12.05.2010. godine zahtjev tuţioca za poništaj

navedenog rješenja odbijen je kao neosnovan, a u postupku po vanrednom pravnom

lijeku presudom Vrhovnog suda Crne Gore Rev.br.1420/10 od 02.11.2010. godine

odbijena je revizija tuţioca kao neosnovana. U postupku je utvrĊeno da je tuţilac

nastavio da radi kod tuţene sve do 10.09.2010. godine kada ga je tuţeni obavijestio

da su se stekli uslovi za izvršenje rješenja o prestanku radnog odnosa jer je nastupila

pravosnaţnost presude kojom je odluĉeno o njegovom zahtjevu za poništaj donijetog

rješenja o otkazu ugovora o radu i prestanku radnog odnosa.

Po nalaţenju ovog suda, na osnovu naprijed utvrĊenih ĉinjenica niţestepeni

sudovi su pravilno zakljuĉili da je tuţiocu radni odnos kod tuţenog prestao, te da

nijesu ispunjeni uslovi za utvrĊenje da je zasnovao radni odnos na neodreĊeno

vrijeme na poslovima KV bravara i obavezu tuţenog da zakljuĉi ugovor o radu sa

tuţiocem na neodreĊeno vrijeme. Jer, izvršenje rješenja o otkazu ugovora o radu po

rješenju inspekcije rada, u smislu odredbi ĉl.39. st.1. Zakona o inspekcijskom

nadzoru ("Sl.list RCG", br.39/03) i ĉl.122. Zakona o radu, odloţeno je do donošenja

pravosnaţne odluke suda. Kako je u konkretnom sluĉaju o zahtjevu tuţioca u sporu

za poništaj rješenja o otkazu ugovora o radu pravosnaţno odluĉeno navedenom

presudom, to su ispunjeni uslovi za izvršenje rješenja o otkazu ugovora o radu i

prestanku radnog odnosa tuţiocu. S druge strane, odlaganje izvršenja ovog rješenja u

postupku inspekcijskog nadzora ne moţe predstavljati osnov za utvrĊenje da je radni

odnos zasnovan na neodreĊeno vrijeme, kako to tuţilac tvrdi u reviziji, pa nema

mjesta primjeni odredbe ĉl.22. Zakona o radu. Samim tim, ne postoji osnov za

isplatu neisplaćenih zarada koju tuţilac potraţuje za period oznaĉen u izreci

prvostepene presude."


221

POVREDA PRAVILA POKRETANJA I VODJENJA

DISCIPLINSKOG POSTUPKA

(Ĉl. 124 - 126 Zakona o radu)

Povreda pravila pokretanja i vodjenja disciplinskog postupka ima za

posljedicu nezakonitost rješenja o otkazu ugovora o radu.

Iz obrazloţenja:

"U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrdjeno je da je

tuţilji osporenim rješenjem od 22.08.2011. godine otkazan ugovor o radu osnovom

odredbe ĉl.143. st.1. taĉ.2. Zakona o radu, a u izreci istog se navodi da se otkazuje

ugovor o radu zbog povrede radne duţnosti, zloupotrebe poloţaja i pristupa peĉatu

tuţenog i faksimilu potpisa osnivaĉa bez odobrenja izvršnog direktora i osnivaĉa,

dok se u obrazloţenju navodi da je navedeno rješenje donijeto poslije odrţanog

disciplinskog postupka dana 22.08.2011. godine. Dalje se utvrdjuje da tuţeni nije

donio odluku o pokretanju disciplinskog postupka, da tuţilju nije blagovremeno

pozvao na zakazanu disciplinsku raspravu, kao i da je nije upozorio da moţe da

angaţuje branioca. Utvrdjuje se i to da je tek na disciplinskoj raspravi navedeno koja

povreda radne obaveze se tuţilji stavlja na teret, bez navodjenja u ĉemu se ista

sastoji, i bez izvodjenja dokaza radi utvrdjenja ĉinjenica koje bi bile od znaĉaja za

utvrdjenje njene disciplinske odgovornosti. Takodje je utvrdjeno da po provedenom

postupku disciplinski organ nije donio odluku o odgovornosti tuţilje i izricanju

disciplinske mjere za eventualno poĉinjenu povredu radne obaveze.

Kod takvog stanja stvari niţestepeni sudovi su u ovoj pravnoj stvari pravilno

primijenili materijalno pravo kada su usvojili tuţbeni zahtjev i poništitili kao

nezakonito rješenje br.02-001-11/R od 22.08.2011. godine kojim se tuţilji otkazuje

ugovor o radu i tuţeni obavezuje da je vrati na rad i rasporedi na radno mjesto koje

odgovara njenim struĉnim i radnim sposobnostima.

Jer, i po nalaţenju ovog suda, a što pravilno zakljuĉuju i niţestepeni sudovi,

provedenim dokazima je nesumnjivo utvrdjeno da tuţeni prilikom donošenja

osporenog rješenja nije sproveo posupak za utvrdjivanje disciplinske odgovornosti

tuţilje u skladu sa odredbama ĉl.124., 125 i 126. Zakona o radu i odgovarajućim

odredbama Opšteg kolektivnog ugovora koje regulišu disciplinsku odgovornost

zaposlenog. Naime, tuţilji je otakazan ugovor o radu zbog povrede radne duţnosti, a

ne osnovom ĉl.143. st.1. taĉ.2. Zakona o radu, iako osporeno rješenje koje je tuţeni

donio nakon provedenog disciplisnkog postupka ne sadrţi pravilnu i potpunu

identifikaciju bića povrede radne obaveze koja bi tuţilji bila stavljena na teret.

Postupajući na takav naĉin, a što pravilno nalaze niţestepeni sudovi, tuţeni je

povrijedio pravila pokretanja i vodjenja disciplinskog postupka, a što ima za

posledicu nezakonitos osporenog rješenja."


222

ZASTARJELOST VODJENJA DISCIPLINSKOG POSTUPKA


Nastupila je zastarjelost vodjenja disciplinskog postupka ako je postupak

okončan nakon tri mjeseca od dana pokretanja.

Iz obrazloţenja:

"Polazeći od utvrdjenja da je disciplinski postupak za utvrdjenje povrede

radne obaveze, tuţiocu stavljene na teret, pokrenut odlukom tuţenog br. 3414 od

05.07.2010. godine, a okonĉan donošenjem pobijane odluke br. 6882 od 30.11.2010.

godine, niţestepeni sudovi su pravilno zakljuĉili da je nastupila zastarjelost vodjenja

disciplinskog postupka i sljedstveno tome usvojili tuţbeni zahtjev, što je u skladu sa

ĉl. 128 st.3. Zakona o radu.

Naime, tuţeni je postupak za utvrdjenje povrede radne obaveze tuţioca

okonĉao nakon isteka roka od 3 mjeseca predvidjenog navedenom zakonskom

odredbom, što pobijanu odluku ĉini nezakonitom.

Za svoje odluke niţestepeni sudovi su dali potpune i pravilne razloge, koje

prihvata ovaj sud i na njih upućuje revidenta.

Stoga su bez osnova navodi revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava

Bez znaĉaja je isticanje u reviziji da je u ponovnom disciplinskom postupku

tuţeni ispoštovao sve rokove, jer je u pitanju jedinstven postupak u kome se

zakonski rokovi ne mogu raĉunati od poĉetka u sluĉaju kada je usvojen prigovor

tuţioca na prvobitno donijetu odluku i "ponovljen" disciplinski postupak."


223

NEDONOŠENJE RJEŠENJA O PRESTANKU RADNOG ODNOSA

U PISMENOJ FORMI


Nedonošenje rješenja o prestanku radnog odnosa u pismenoj formi ne

dovodi u pitanje zakonitost odluke o prestanku radnog odnosa.

Iz obrazloţenja:

"Tuţilac je bio u radnom odnosu kod pravnog prethodnika tuţenog na

neodredjeno vrijeme, na mjestu konobara. Dana 15.05.2007.godine tuţilac je

osnovano preduzeće DOO "T. T.", koje je registrovano u Centralnom registru

Privrednog suda 06.10.2008. godine, ĉiji je izvršni direktor bio do 13.05.2009.

godine. Tada je za izvršnog direktora imenovana njegova supruga, a tuţeni je

21.05.2009. godine zakljuĉio ugovor o radu na neodredjeno vrijeme na poslovima

konobara kod tog preduzeća. Prethodno, tj. 28.05.2007. godine, a i kasnije, tuţilac se

obraćao tuţenom da mu poveţe radni staţ za period od 01.03.2007. od 31.05.2007.

godine, isplati pripadajuće doprinose i vrati uredno popunjenu radnu knjiţicu. Dalje

je utvrdjeno da od 15.05.2007. godine tuţilac nije radno angaţovan kod tuţenog,

odnosno nije dolazio na posao niti se javljao, a zakljuĉio je poravnanje sa tuţenim o

isplati dospjelih iznosa po osnovu rada do 17.05.2007. godine, te mu je radna

knjiţica vraćena. Utvrdjeno je i to da je tuţilac odjavljen sa osiguranja kod tuţenog

dana 14.05.2009. godine i da je od 16.05.2007. godine bio prijavljen na obavezno

socijalno osiguranje kao osiguranik DOO "T. T.".

Kod naprijed iznijetog, i po nalaţenju ovog suda, niţestepeni sudovi su

pravilno zakljuĉili da je tuţiocu prestao radni odnos kod tuţenog tokom 2007.

godine, kada je nastupio zakonski osnov za prestanak radnog odnosa iz ĉl.111.st.1.

Zakona o rodu ("Sl.list RCG", br. 43/03 koji je bio u primjeni), zbog izostanka sa

posla u trajanju od 5 radnih dana uzastopno, što tuţbeni zahtjev ĉini neosnovanim.

Naime, nedolaskom na posao i neobaviještavanjem tuţenog o razlozima

odsustvovanja sa posla tuţilac je manifestovao svoju volju da dalje ne ţeli da radi, a

morao mu je biti poznat sopsteveni radno pravni status kod tuţenog, odnosno da mu

je prestao radni odnos.

Nije od znaĉaja da li je, ili ne, donijeto rješenje o prestanku radnog odnosa

tuţiocu u pismenoj formi, jer rješenje u pisemnoj formi u konkretnoj situaciji ima

samo deklarativan znaĉaj, a ne konstitutivni, tj. rješenjem se samo verifikuje stanje

koje je nastupilo po samom zakonu."


224

NEOPRAVDANI IZOSTANAK SA POSLA

(Ĉlan 143 stav 1 taĉka 5 Zakona o radu)

Pod neopravdanim izostankom sa posla u smislu člana 143 stav 1 tačka 5

Zakona o radu podrazumijeva se odsustvovanje sa posla protivno propisima o

radnim duţnostima, uz svijest o nedopustivosti takvog ponašanja.

Iz obrazloţenja:

"U postupku koji je prethodio donošenju pobijane i prvostepene presude

utvrdjeno je da je tuţilac bio zaposlen kod tuţenog, gdje je obavljao poslove vozaĉa

autobusa "Mercedes" sve do 14. 08. 2011. godine kada mu je izvršni direktor

tuţenog M. M., oduzeo kljuĉeve od autobusa kojim je bio zaduţen, tako da tuţilac

od tog dana nije dolazio na posao jer je smatrao da je suspendovan sa posla.

Nesporno je medju uĉesnicima u postupku da je tuţeni 30. 08. 2011. godine

godine pozvao tuţioca i da je tom prilikom ovlašćeno lice tuţenog M. V. obavio

razgovor sa tuţiocem na okolnosti zbog ĉega tuţilac ne dolazi na posao i da mu je

tom prilikom ponudio da vozi drugo vozilo marke "TAM", što je tuţilac odbio i

nakon toga takodje odbio da dolazi na posao.

Kod navedenog ĉinjeniĉnog utvrdjenja pravilno su zakljuĉili niţestepeni

sudovi da je tuţbeni zahtjev tuţioca neosnovan i da je rješenje tuţenog broj 123/11

od 26. 09. 2011. godine, kojim je tuţiocu otkazan ugovor o radu zakonito donijeto u

smislu odredbe ĉlana 143 st. 1 taĉ. 5 Zakona o radu, budući je u postupku utvrdjeno

da je tuţilac od 14. 08. 2011. godine neopravdano izostao sa posla pet i više radnih

dana uzastopno ĉime su se ispunili uslovi za donošenje osporenog rješenja. Ovo s

toga, što tuţilac nije dokazao niti je opravdao svoj izostanak sa posla a ĉinjenica što

je mislio da je suspendovan sa posla je bez uticaja na drugaĉije odluĉivanje u ovoj

pravnoj stvari, obzirom da tuţeni nije donosio rješenje o privremenom udaljenju

tuţioca s posla.

Ovo tim prije, što se pod neopravdanim izostankom sa posla u smislu ĉlana

143 st. 1 taĉ. 5 Zakona o radu podrazumijeva odsustvovanje sa posla, protivno

propisima o radnim duţnostima, uz svijest o nedopustivosti takvog ponašanja. S

obzirom na to, ovaj propis se aktivira kad zaposleni objektivno ispolji volju da više

ne radi, znajući da neopravdano izostajanje sa posla vodi prestanku radnog odnosa, a

upravo je tuţilac u konkretnom sluĉaju ispoljio takvu volju o ĉemu su niţestepeni

sudovi dali jasne i valjane razloge, koje prihvata i ovaj sud i na iste upućuje

revidenta."


225

PRESTANAK RADNOG ODNOSA ZBOG NEOPRAVDANOG

ODSUSTVA SA POSLA PET DANA UZASTOPNO


To što u izreci rješenja o prestanku radnog odnosa nijesu navedeni dani

neopravdanog odsustva sa posla ne čini rješenje nezakonitim, ako je u

obrazloţenju rješenja navedeno da zaposleni neopravdano odsustvuje sa posla

od odredjenog datuma pet radnih dana uzastopno.

Iz obrazloţenja:

"Polazeći od ĉinjenice da iz predmetnih spisa nesumnjivo proizilazi da tuţilac

poĉev od 09.07.2008. godine uopšte ne dolazi na posao, niti svoje odsustvo pravda

odgovarajućom medicinskom dokumentacijom, to su se stekli uslovi za prestanak

radnog odnosa tuţiocu osnovom odredbe ĉl.143. st.1. taĉ.5. Zakona o radu. Jer,

tuţilac poĉev od 09.07.2008. godine neopravdano odsustvuje sa posla mnogo više

od 5 radnih dana uzastopno, radi ĉega mu je tuţeni donošenjem osporenog rješenja

pravilno utvrdio prestanak radnog odnosa. To što u izreci pobijanog rješenja nijesu

navedeni dani neopravdanog odsustva sa posla, ne ĉini sporno rješenje nezakonitim,

jer je u obrazloţenju rješenja navedeno da tuţilac neopravdano odsustvuje s posla od

09.07.2008. godine pet radnih dana uzastopno.

Prema tome, kod ĉinjenice da je neosnovan tuţbeni zahtjev za poništaj

rješenja tuţenog od 16.01.2009. godine o prestanku radnog odnosa tuţiocu, to mu,

po ocjeni ovog suda, ne pripada ni pravo na naknadu materijalne štete zbog

izgubljene zarade za sporni period, pa je i taj zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan."


226

OCJENA OPRAVDANOSTI IZOSTANKA SA POSLA


Za ocjenu opravdanosti izostanka sa posla neophodan je stvarni razlog

odsustvovanja sa posla, jer se opravdanost ne ocjenuje prema formalnim, već

prema stvarnim mjerilima.

***

Odsustvo isprave o bolovanju ne mora značiti da ne postoji opravdani

razlog za izostajanje sa posla.

Iz obrazloţenja:

"Niţestepeni sudovi pogrešno zakljuĉuju da je osporeno rješenje o prestanku,

odnosno otkazu ugovora o radu tuţilji od 28.04.2010. godine nezakonito samo iz

razloga što dispozitiv istog ne sadrţi osnov prestanka njenog radnog odnosa i što

nijesu navedeni radni dani kada tuţilja nije dolazila na posao, a koji bi u smislu

odredbe ĉl.143. st.1. taĉ.5. Zakona o radu, imali za posledicu otkaz ugovora o radu

od strane poslodavca. Naprotiv, iz predmetnih spisa i obrazloţenja pobijanog

rješenja od 28.04.2010. godine nesumnjivo proizilazi da tuţilja od 07.04.2010.

godine uopšte nije dolazila na posao, niti je svoje odsustvo pravdala odgovarajućom

medicinskom dokumentacijom, iz ĉega bi se, po ocjeni ovog suda, izveo zakljuĉak

da je u rješenju naveden osnov prestanka njenog radnog odnosa.

Zbog toga će prvostepeni sud u ponovnom postupku, a pri ocjeni zakonitosti

osporenog rješenja o prestanku, odnosno otkazu ugovora o radu od 28.04.2010.

godine, utvrditi da li je tuţilja u periodu poĉev od 07.04.2010. godine opravdano ili

neopravdano odsustvovala sa posla, te da li su se u vezi sa tim stekli uslovi za

prestanak njenog radnog odnosa u smislu odredbe ĉl.143. st.1. taĉ. 5. Zakona o radu.

Ovo zbog toga, što je za ocjenu opravdanosti izostajanja sa posla, shodno navedenoj

zakonskoj odredbi, neophodan stvarni razlog odsustvovanja sa posla, jer se

opravdanost ne ocjenjuje prema formalnim, već stvarnim mjerilima. Zato, odsustvo

isprave o bolovanju ne mora, samo po sebi, znaĉiti da ne postoji opravdani razlog za

izostajanje s posla.

Prema tome, kako u postupku nije na nesumnjiv naĉin utvrdjeno da li je

odsustvo tuţilje u periodu od 07.04.2010. godine bilo neopravdano, to je u cilju

otklanjanja navedenih nedostataka obje niţestepene presude u oznaĉenom dijelu

valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje."


227

DOLAZAK NA POSAO POD DEJSTVOM ALKOHOLA

KAO RAZLOG ZA OTKAZ UGOVORA O RADU


Dolazak na posao pod dejstvom alkohola ili opijanje u toku rada

pretpostavlja da se ta radnja ponavlja, odnosno da se ponovila makar više od

jednog puta.

Iz obrazloţenja:

"Po nalaţenju ovog suda, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili

materijalno pravo kada su osporeno rješenje poništili kao nezakonito. Naime,

odredba ĉl.143. st.1. taĉ.4. Zakona o radu predviĊa mogućnost otkaza ugovora o

radu ako zaposleni dolazi na posao pod dejstvom alkohola ili opojnih droga, ili se

opija u toku rada ili koristi opojne droge, što je tuţeni naveo kao osnov prestanka

radnog odnosa tuţiocu prema rješenju koje se osporava. MeĊutim, i ovaj sud smatra

da dolazak na posao pod dejstvom alkohola ili opijanje u toku rada pretpostavlja da

se ta radnja ponavlja, odnosno da se ponovila makar više od jednog puta, na što

upućuje i sama sadrţina zakonske odredbe koja glasi "dolazi".

U konkretnom sluĉaju, u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene

presude utvrĊeno je da je tuţilac dana 03.02.2010. godine došao na posao u treću

smjenu, da je izvršeno alko testiranje u KC Crne Gore, jer prethodno nije bilo

moguće utvrditi stepen koncentracije alkohola aparatom Dreger, i utvrĊena mu

koncentracija alkohola 1,91 promila. Niţestepeni sudovi su utvrdili da se kritiĉnom

prilikom u pogonu u kojem je tuţilac radio nije obavljao proces proizvodnje zbog

remonta, da tuţiocu nije izdat radni nalog za obavljanje radnog zadatka, kao i da

ranije nije dolazio na posao u pijanom stanju, a tuţeni nije pruţio dokaze za suprotne

tvrdnje."


228

SOLIDARNA ODGOVORNOST ORTAKA ZA ŠTETU

KOJU ZAPOSLENI PRETRPI NA RADU

(Ĉlan 134 Zakona o radu, u vezi sa ĉl. 6 - 10 Zakona o privrednim društvima)

Postoji neograničena solidarna odgovornost ortaka za štetu koju pretrpi

zaposleni, bez obzira na okolnost što su ortaci u medjuvremenu raskinuli

ortakluk i ortačko društvo brisano iz Centralnog registra, ako su isti postojali u

vrijeme nastanka spornog dogadjaja.

Iz obrazloţenja:

"Iz predmetnih spisa proizilazi, da je tuţilac bio radnik OD "E." iz B. na

radnom mjesu pomoćnog radnika na ugradnji eloksira. Dana 30.08.2006. godine oko

15h radeći na montaţi garaţnih vrata sa daljinskim upravljaĉem tuţilac je

povrijedjen, na naĉin što se odlomilo parĉe ĉelika i zarilo tuţiocu u lijevo oko.

Ortaĉko društvo "E." B. brisano je iz Centralnog registra Podgorica dana

18.10.2006. godine, a osnivaĉi tog preduzeća su bili P. V. i P. M., koji su u

medjuvremenu bili raskinuli ortakluk i izbrisani iz Centralnog registra. Kako je

tokom postupka tuţeni P. M. umro, to se kao njegovi naslednici pojavljuju P. V. i D.

V. Iz nalaza i mišljenja vještaka zaštite na radu B. D. proizilazi, da je poslodavac bio

duţan da omogući tuţiocu korišćenje zaštitnih sredstava na radu tj. zaštitne naoĉare,

a koje su predvidjene i Pravilnikom o zaštiti na radu. Vještak zakljuĉuje, da na strani

tuţioca nema doprinosa za nastanak predmetne štete. Iz nalaza i mišljenja vještaka

medicinske struke, proizilazi da je tuţilac pretrpio tešku tjelesnu povredu, a da je

kod istog umanjenje ţivotne aktivnosti 25% te da je spornom prilikom tuţilac trpio

fiziĉke bolove i strah.

Kod takvog stanja stvari, pravilno su niţestepeni sudovi djelimiĉno usvojili

zahtjev tuţioca i istom dosudio na ime naknade nematerijalne štete ukupan iznos od

13.750,00 eura a u iznosima po svim osnovima kako je to bliţe navedeno u izreci

prvostepene presude.

Odgovornost tuţenih proizilazi iz odredbi ĉl. 6-10 Zakona o privrednim

društvima, koji predvidja da postoji neograniĉena solidarna odgovornost ortaka za

štete koje pretrpi radnik, bez obzira na okolnost što su ortaci u medjuvremenu

raskinuli ortakluk i ortaĉko društvo "E." B. brisano je iz Centralnog registra

Privrednog društva u Podgorici, jer su isti postojali u vrijeme nastanka spornog

dogadjaja."


229

ISKLJUĈIVA ODGOVORNOST POSLODAVCA ZA ŠTETU

KOJU ZAPOSLENI PRETRPI NA RADU

(Ĉlan 134 Zakona o radu, u vezi sa ĉl. 168 i 169 ZOO)

Šteta je nastala na radu ili u vezi sa radom ako je uzročno povezana sa

opasnom stvari ili opasnom djelatnosti koju kontroliše poslodavac, te ukoliko

ista nije nastala krivicom oštećenog, isključivo je odgovoran poslodavac.

***

Zaposleni koji nije odbio izvršenje radnog zadatka na poslovima na

kojima nije rasporedjen i obučen, ne moţe snositi štetne posljedice.

Iz obrazloţenja:

"Kod utvrdjenja da je tuţilac pretrpio povredu na radu prilikom obavljanja

rada na brusilici po nalogu pretpostavljenog, za koji rad nije bio obuĉen i koji nije

bio u opisu njegovog radnog mjesta, te da je uzrok povrede u opasnoj stvari

(brusilici) - vlasništvo poslodavca (tuţenog), a imajući u vidu da tuţeni (poslodavac)

nije dokazao da je šteta nastala krivicom tuţioca (oštećenog), niţestepeni sudovi su

pravilno zakljuĉili da na strani tuţenog, kao poslodavca, stoji iskljuĉiva odgovornost

za nastalu štetu koju je tuţilac pretrpio kao posljedicu povrede na radu. Odgovornost

tuţenog proizilazi na osnovu odredbi ĉlana 134 Zakona o radu, u vezi sa ĉlanom 168

i 169 Zakona o obligacionim odnosima, jer je šteta nastala u vezi sa opasnom stvari,

odnosno opasnom djelatnošću.

Isto tako, niţestepeni sudovi su polazeći od procenta umanjenja ţivotne

aktivnosti tuţioca (40%), intenziteta i trajanja fiziĉkih bolova i straha, te stepena

naruţenosti, pravilno odmjerili visinu naknade predmetne štete.

Neprihvatljivi su navodi revizije da je tuţilac iskljuĉivo odgovoran za

nastanak predmetne štete zbog toga što je shodno odredbi ĉlana 28 Zakona o zaštiti

na radu imao mogućnost da odbije izvršenje radnog zadatka na poslovima na kojim

nije bio rasporedjen i za koje nije bio obuĉen, ĉime bi se sprijeĉio nastanak štetne

posljedice. Ovo sa razloga što je tuţilac morao postupiti po nalogu pretpostavljenog,

pa isti kao savjestan radnik ne moţe snositi štetne posljedice, niti to moţe

predstavljati razlog za oslobodjenje od odgovornosti tuţenog, u smislu odredbe

ĉlana 172 stav 2 ZOO. Osim toga, tuţilac od strane tuţenog, kao poslodavca, nije

bio ni upoznat sa pravilima iz oblasti zaštite na radu, odnosno da mu stoji

mogućnost da odbije izvršenje radnog naloga na poslovima na kojima nije

rasporedjen i struĉno osposobljen."


230

NEPOSTOJANJE DOPRINOSA ZAPOSLENOG

NASTANKU ŠTETE


Nema doprinosa nastanku štete koju je zaposleni pretrpio usljed strujnog

udara u vršenju radnog zadatka, ako je postupao po nalogu poslodavca.

Iz obrazloţenja:

"Revizija je osnovana.

Prema sadrţini spisa predmeta u postupku pred prvostepenim sudom

utvrdjeno je da je tuţilac bio angaţovan od strane prvotuţenog za obavljanje

razliĉitih poslova, pa da je 05.06.2009. godine obavljajući po nalogu prvotuţenog

limarske radove na krovu kuće drugotuţenog pretrpio strujni udar usljed ĉega je

zadobio opekotine II stepena u predjelu desne šake i podlaktice i u predjelu kiĉme i

ledja. Iz nalaza vještaka elektrostruke proizilazi da iznad krova kuće na kojoj je

tuţilac radio paralelno sa duţom dimenzijom i sljemenom prolazi dalekovod 35 kw,

a jedan fazni provodnik na rastojanju je od krova kuće jedan metar. Do strujnog

udara je došlo kada je tuţilac stajao na krovu kuće pri samom vrhu, da je u desnoj

ruci drţao elektriĉnu bušilicu i njome bušio beton, pa da je u jednom trenutku

dodirnuo provodnik dalekovoda. Vještak je naveo i to da ako se dvije taĉke izmedju

kojih vlada napon 30 kw nadju na rastojanju manjem od 3 cm doći će do preskoka

elektriĉnog luka i elektriĉnog proboja, što znaĉi da se tijelo tuţioca našlo na manjem

ostojanju od 3 cmm od provodnika pod naponom pa je došlo do preskoka sa

provodnika na njegovo tijelo i prolaska struje kroz dio tijela i da ne bi došlo do

strujnog udara da je njegovo tijelo bilo udaljeno više od 3 cm od provodnika.

Niţestepeni sudovi su zakljuĉili da je doprinos tuţioca nastanku štete 50%

zbog toga što je prilikom rada na krovu dotakao dalekovod i time zatvorio strujno

kolo.

Ovakvo zakljuĉivanje niţestepenih sudova ne moţe se prihvatiti i suprotno je

stanju u spisima, što predstavlja bitnu povredu odredaba parniĉnog postupka iz ĉlana

367 stav 2 taĉka 15 ZPP, koja povreda predstavlja ukidni razlog.

Naime, iz mišljenja vještaka zaštite na radu proizilazi da se nikakvi radovi

ispod dalekovoda od 35 kw, kada je pod naponom, ne mogu izvoditi, što znaĉi da

prvotuţeni nije smio dati nalog tuţiocu da u datim okolnostima obavlja radove. Sem

toga, iluzorno je oĉekivati da je tuţilac imao takva struĉna znanja i mogućnost da u

tako malom rastojanju procijeni u kojoj će poziciji doći do prebacivanja strujnog

luka, a u kojoj ne. Ovo tim prije što mu je prije poĉetka rada od strane predstavnika

prvotuţenog saopšteno da dalekovod nije pod naponom."


231

PRESTANAK ZAKONSKIH USLOVA ZA ISPLATU RENTE

(Ĉlan 17 Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju, u vezi sa ĉl. 203 ZOO)

Sticanjem prava na starosnu penziju prestaje pravo na isplatu rente koja

je dosudjena ranijom sudskom odlukom.

Iz obrazloţenja:

"Niţestepeni sudovi su usvojili postavljeni tuţbeni zahtjev zakljuĉujući da je

tuţeni stekao pravo na starosnu penziju u smislu ĉl.17 Zakona o penzijskom i

invalidskom osiguranju, te da samim tim prestaje njegovo pravo na isplatu rente

dosudjene ranijom sudskom odlukom, jer su za to prestali da postoje zakonski

uslovi.


pravosnaţnom presudom prvostepenog suda, ĉija se izmjena traţi, obavezano Š. p.

AD R. da sada tuţeniku, u tom postupku tuţiocu, isplaćuje na ime buduće novĉane

mjeseĉne rente iznos od 15,00 €, poĉev od 01.02.2002.godine, pa dok za to postoje

zakonski uslovi. Dalje je utvrdjeno da je tuţenik rodjen 14.10.1935.godine, što znaĉi

da sada ima 76 godina starosti, a ostvario je pravo na invalidsku penziju 13.09.1984.

godine, s pravom na isplatu od 01.12.1984.godine, na osnovu tada ukupnog

penzijskog staţa od više od 27 godina.

Prema tome, kumulativno su ispunjeni uslovi koje zahtijeva ĉl.17 st.1 Zakona

o penzijskom i invalidskom osiguranju za sticanje starosne penzije, iz ĉega proizilazi

zakljuĉak da tuţeniku samim tim prestaje pravo na isplatu rente koja je dosudjena

ranijom sudskom odlukom, jer su prestali da postoje zakonski uslovi za njenu

isplatu, a shodno ĉl.203 Zakona o obligacionim odnosima, jer štetnik ima pravo da

zahtijeva smanjenje ili ukidanje dosudjene novĉane rente, ako su se stekli uslovi koji

iskljuĉuju obavezu na plaćanje novĉane rente, kao što je ovdje sluĉaj."


232

ZAŠTITA PRAVA PRED NADLEŢNIM SUDOM


Rang lista iz postupka rješavanja stambenih potreba predstavlja samo

akt pravne tehnike, a ne konačan pravni akt kojim se odlučuje o pravu

zaposlenog, te ista samostalno ne uţiva pravnu zaštitu.

Iz obrazloţenja:

"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da dio predmetne tuţbe predstavljaju i zahtjevi

tuţilje kojima se traţi da sud poništi: konaĉnu rang listu iz postupka rješavanja

stambenih potreba zaposlenih tuţenog i odluku tuţene (br. 20-00-8203 od

19.11.2010. godine), koja pod datom oznakom i po svojoj sadrţini predstavlja

obavještenje kojim tuţeni informiše tuţilju o njenom radnom rasporedu i

mogućnosti da ostvaruje svoje pravo na rješavanje stambenog pitanja u

organizacionoj jedinici u kojoj je rasporedjena.

Kako rang lista predstavlja samo akt pravne tehnike, kojem se iskazuje

redosled uĉesnika u postupku rješavanja stambenih potreba, a ne i konaĉan pravni

akt kojim se odluĉuje o pravu zaposlenog, to ista, kao akt tehniĉke prirode

samostalno ne uţiva pravnu zaštitu, kako su pravilno zakljuĉili nizestepeni sudovi.

Takodje, ni prethodno predstavljeno obavještenje tuţenog, bez obzira na formu u

kojoj se tuţbom pobija, imajući u vidu da nije u pitanju konaĉan pravni akt kojim se

odluĉuje o pravu tuţilje, već je istim poslodavac upoznaje o njenom statusu i

mogućnostima ostvarenja prava rješavanja stambenog pitanja, ne predstavlja pravni

akt koji uţiva sudsku zaštitu, a što su pravilno ocijenili niţestepeni sudovi."


233

NEDONOŠENJE POJEDINAĈNOG RJEŠENJA

NAKON KONAĈNOSTI ODLUKE O DODJELI STANA

(Ĉl. 119 i 120 Zakona o radu)

Nedonošenjem pojedinačnog rješenja nakon konačnosti odluke o dodjeli

stana zaposlenom, pravo zaposlenog je povrijedjeno, te isti zaštitu svog prava

moţe ostvariti jedino tuţbom.

Iz obrazloţenja:

"Komisija za rješavanje stambenih potreba sluţbenika i namještenika tuţene

donijela je odluku br.02-7544/5 od 19.07.2011. godine, kojom je tuţiocu dodijeljen

u zakup uz mogućnost otkupa pod povoljnim uslovima, stan B1 u prizemlju objekta

u naselju Sveti Stasije, površine 63 m2. Stavom dva navedene odluke predviĊeno je

da odluka stupa na snagu danom donošenja, a primjenjivaće se kada postane

konaĉna, o ĉemu će komisija donijeti poseban zakljuĉak. Takav zakljuĉak komisija

tuţene je donijela dana 15.08.2011. godine-br.02-9836/1, ĉime je prethodno donijeta

odluka postala konaĉna. MeĊutim, stavom tri odluke o dodjeli stana tuţiocu

predviĊeno je da će predsjednik opštine, nakon konaĉnosti te odluke, donijeti

rješenje o dodjeli stana u zakup uz mogućnost otkupa pod povoljnim uslovima.

Postavljenim zahtjevom u ovom sporu tuţilac je traţio da se tuţena obaveţe

da donese pojedinaĉno rješenje na osnovu konaĉne odluke od 19.07.2011. godine i

da mu preda stan u zakup uz mogućnost otkupa pod povoljnijim uslovima, obzirom

da tuţena takvo rješenje nije donijela nakon konaĉnosti odluke, a ni po njegovom

zahtjevu od 05.09.2011. godine.

Po nalaţenju ovog suda, niţestepeni sudovi su u ovom sporu odluĉili uz

pravilnu primjenu materijalnog prava na ĉinjeniĉno stanje koje je u pogledu

odluĉnih ĉinjenica pravilno utvrĊeno. Naime, pravilno zakljuĉuju niţestepeni sudovi

da postoji obaveza tuţene da donese pojedinaĉno rješenje za dodjelu stana tuţiocu,

kako to predviĊa odredba ĉl.47. Pravilnika o uslovima i naĉinu rješavanja stambenih

potreba lokalnih sluţbenika i namještenika lokalne uprave. Jer, tuţena je

pojedinaĉno rješenje bila duţna donijeti nakon konaĉnosti odluke o dodjeli stana, a

posebno nakon podnošenja tuţioĉevog zahtjeva. Kako je tuţena faktiĉkom radnjom

neĉinjenja - nedonošenjem pojedinaĉnog rješenja, povrijedila pravo tuţioca, tuţilac

je zaštitu svog prava mogao ostvariti jedino tuţbom sa zahtjevom da se tuţena

obaveţe na izvršenje radnji koje nije sama izvršila-donošenje pojedinaĉnog rješenja

i predaju stana.

Revizijom se bez osnova ukazuje da rok za donošenje pojedinaĉnog rješenja

nije propisan Pravilnikom o uslovima i naĉinu rješavanja stambenih potreba lokalnih

sluţbenika i namještenika lokalne uprave. Ovo iz razloga što je odredbama Zakona o

radu predviĊeno da je poslodavac duţan da odluĉi po zahtjevu zaposlenog u roku od

234

15 dana od dana podnošenja zahtjeva-ĉl.119. Zakona o radu. Spor o rješavanju

stambenog pitanja nesumnjivo predstavlja spor iz radnih odnosa, pa se odredbe

Zakona o radu primjenjuju i na odluĉivanje u takvim sporovima, ukoliko opšta akta

poslodavca ne sadrţe drugaĉija odreĊenja.

S druge strane, revizijom se neosnovano ukazuje da su odluĉujući na izloţeni

naĉin niţestepeni sudovi preuzeli nadleţnosti i ingerencije predsjednika opštine. U

radnom sporu sud, po pravilu, nema punu jurisdikciju, već ocjenjuje zakonitost

odluka o pravima, obavezama i odgovornostima, o kojima odluĉuje nadleţni organ

poslodavca. MeĊutim, ukoliko je pravo zaposlenog povrijeĎeno faktičkom

radnjom nečinjenja, kao što je u konkretnom slučaju, sud moţe odlučiti punom

jurisdikcijom tako što će obavezati poslodavca na izvršenje faktičke radnje

čijim propuštanjem je povrijeĎeno pravo zaposlenog. Kako je tuţilac u ovom

sporu zaštitu svog prava mogao ostvariti zahtijevajući da se obaveţe tuţena da

donese pojedinaĉno rješenje u skladu sa odlukom o dodjeli stana i pravilnikom, i da

mu preda stan u zakup, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo

kada su takav zahtjev usvojili."


235

NEZAKONITOST ODLUKE O DODJELI STANA

Stambena situacija zaposlenog koji je otudjio stan koji je naslijedio od

roditelja u cilju obezbjedjenja povoljnijeg tretmana u dobijanju stana mora se

vrednovati prema stanju prije otudjenja.

Iz obrazloţenja:

"Polazeći od ĉinjeniĉnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje je s razlogom

prihvatio i drugostepeni sud, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno

pravo kada su usvojili tuţbeni zahtjev tuţilaca i poništili kao nezakonite odluke

tuţenog o dodjeli stanova bliţe navedene u izreci pod stavom prvim prvostepene

presude.

Naime, nasuprot tvrdnjama iz revizija, prvostepeni sud je u ovoj stvari

pravilno i istinito utvrdio sve sporne ĉinjenice koje su od odluĉnog znaĉaja za

osnovanost tuţbenog zahtjeva tuţilaca. Tako je u postupku koji je prethodio

donošenju pobijane presude, nesumnjivo utvrdjeno da umješaĉ Ĉ. B., nije mogao

biti bodovan kao lice bez stana, kod ĉinjenice da je isti momentom smrti svoje

majke Ĉ. R. (umrla 19.12.1995. godine) postao naslednik na dijelu nekretnina, a

koje se sastoje od porodiĉne stambene zgrade površine 95 m2 i stambenog prostora

površine 30 m2, te garaţe površine 15 m2, obzirom da je shodno odredbi ĉl.130.

Zakona o nasledjivanju, postao vlasnik na zaostavštini svoje majke, zajedno sa

ostalim naslednicima, koja predstavlja njihovu zajedniĉku svojinu na neodredjenim

udjelima.

Isti tako, pravilan je zakljuĉak niţestepenih sudova da umješaĉ R. B., takodje

nije pravilno bodovan po osnovu postojeće stambene situacije. Ovo stoga, što ga

tuţeni nije bodovao po ovom kriterijumu u smislu odredbe ĉl.18 st.2 Pravilnika o

rješavanju stambenih pitanja tuţenog, kao zaposlenog koji je u cilju rješavanja svog

stambenog pitanja otudjio stan ili odgovarajuće pravo na stan ili porodiĉnoj

stambenoj zgradi u godini koja prethodi raspisivanju oglasa. Jer, iz presude na

osnovu priznanja Osnovnog suda u Podgorici P.br.10108/99, te dopisa Direkcije za

nekretnine od 01. 06. 2001. godine, proizilazi da je umješaĉ R. u cilju rješavanja

svog stambenog pitanja u okviru tuţenog, otudjio nekretnine koje mu je poklonio

otac R. B., a koje se sastoje od zemljišta i objekata, neposredno prije raspisanog

oglasa. Prema tome, i po ocjeni ovog suda, imajući u vidu naprijed iznijeto postupak

umješaĉa R., jasno ukazuje da je lišavanje svojine u konkretnom sluĉaju imalo za

cilj obezbjedjivanje povoljnijeg tretmana kod dobijanja stana pa je pravilno pravno

stanovište niţestepenih sudova da se isti morao bodovati shodno ĉl. 18 st. 2

Pravilnika tuţenog tj. njegova stambena situacija vrednovati prema stanju prije

otudjenja svojine.

236

Nadalje, polazeći od ĉinjenice da je u postupku kod niţestepenih sudova

utvrdjeno da je umješaĉ Š. M. stanovao kod roditelja svog braĉnog druga u

bespravno sagradjenoj porodiĉnoj zgradi, za koju nije donijeto rješenje o rušenju, to

se isti nije mogao tretirati kao zaposleni bez stana tj. kao podstanar, a što je logiĉna

posledica odredbe ĉl. 20 st. 3 navedenog pravilnika, budući stanovanje u bespravno

sagradjenom objektu se tretira kao da je objekat legitimno sagradjen, sve do

donošenja rješenja o rušenju, odnosno dok objekat ne bude porušen.

Niţestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo i kada su

poništili sve odluke o dodjeli stanova po predmetnom oglasu, obzirom da se

ponovna raspodjela stanova mora vršiti izmedju istih kandidata, zbog ĉega se nije

moglo odluĉiti da su odluke djelimiĉno zakonite, a djelimiĉno nezakonite, u kom

pravcu su niţestepeni sudovi dali jasne i valjene razloge, koje i ovaj sud prihvata.

Nasuprot tvrdnjama revizije neosnovan je i istaknuti prigovor nedostatka

pasivne legitimacije. Po nalaţenju ovog suda, tuţeni je pasivno legitimisan u ovoj

pravnoj stvari, budući iz spisa predmeta proizilazi da su tuţioci i umješaĉi u vrijeme

raspisivanja oglasa bili radnici tuţenog, te da je tuţeni raspisao predmetni oglas i

donio osporene odluke o dodjeli stanova, te je bez uticaja na pasivnu legitimaciju

tuţenog, ĉinjenica da su stanovi dodijeljeni iz sredstava koje je pravni prethodnik

tuţilaca obezbijedio za radnike koji su preduzete od JP RTV Crne Gore. Ovo stoga

što u radnom sporu zaposleni koji rade, tuţeni moţe biti samo poslodavac u kome je

vršen rad u momentu podnošenja tuţbe."


237

KORIŠĆENJE STANA ZA SLUŢBENE POTREBE

Pravo zaposlenog kao zakupca sluţbenog stana vezano je za obavljanje

sluţbenih poslova te prestankom sluţbe nastupa razlog za raskid ugovora o

korišćenju sluţbenog stana.

Iz obrazloţenja:

"Rješenjem Stambene komisije VP Beograd od 16.04.2004. godine protivniku

predlagaĉa dodijeljen je sluţbeni stan u zakup, te da je protivnik predlagaĉa sa

Ministrom odbrane zakljuĉio ugovor o korišćenju stana za sluţbene potrebe, s tim

što je rješenje od 16.04.2004. godine zamijenjeno rješenjem o davanju stana u zakup

na odredjeno vrijeme do 04.11.2006. godine. Na osnovu ovog rješenja

protivpredlagaĉ nije zakljuĉio ugovor o zakupu stana, što se utvrdjuje iz potvrde

Vojske Crne Gore - Vojnogradjevinskog centra. Rješenjem od 10.08.2006. godine

protivpredlagaĉ je sa davaocem stana raskinuo ugovor o zakupu - korišćenju stana,

jer je isti dobio prekomandu na Aerodrom Batajnica-Beograd. Takodje je utvrdjeno,

da su stranke razvele brak 04.03.2005. godine. Pravosnaţnim rješenjem Rs.br.

316/05 od 07.05.2008. godine odbijen je predlog tuţilje, kojim je traţeno da je ista

odredi za zakupac spornog stana, a da protivnikpredlagaĉu V. Ţ. prestane svojstvo

zakupca predmetnog stana.

Kod takvog stanja stvari, pravilno su odluĉili niţestepeni sudovi kada su

zahtjev tuţilaca odbili kao neosnovan.

Naime, shodno ĉl. 15.st.1. Pravilnika o kriterijumima za korišćenje stanova za

sluţbene potrebe profesionalnim pripadnicima Vojske Jugoslavije ("Sl.Vojni list" br.

18/95, 9/96, 21/96 i 2/97) koji je vaţio u vrijeme nastanka spornog odnosa,

propisano je, da lice kome je dat sluţbeni stan u zakup, gubi pravo da taj stan dalje

koristi i ugovor o zakupu se raskida, izmedju ostalog i kada primi duţnost nakon

premještaja u drugo mjesto sluţbovanja. Kako je tuţenom prestala sluţba u VP

Podgorica zbog premještaja u VP Batajnica, to je prestankom sluţbe tuţenom,

nastupio razlog za raskid ugovora o korišćenju sluţbenog stana, shodno naprijed

citiranoj odredbi Pravilnika. Pri tome, valja ukazati i da se stranke nijesu razvele, to

tuţilje ne bi mogle postati zakupci predmetnog stana, jer je pravo tuţenog kao

zakupca sluţbenog stana vezano za obavljanje sluţbenih poslova.

Bez osnova su navodi revizije, da je sporni stan dat za potrebe cijele porodice.

Jer, okolnost što je stan dat za sluţbene potrebe tuţenom, broj ĉlanova njegovog

porodiĉnog domaćinstva, imalo je samo uticaja na kvadraturu dodijeljenog stana."


238

NEIZVRŠENJE PRAVOSNAŢNE ODLUKE O RJEŠAVANJU

STAMBENE POTREBE

Neizvršenje pravosnaţne odluke o rješavanju stambene potrebe povlači

odgovornost preduzeća na naknadu štete.

Iz obrazloţenja:

"Prvostepeni sud je utvrdio da je pravni prethodnik tuţilaca M. M. bio

zaposlen kod pravnog prethodnika tuţenog i da je poginuo u saobraćajnoj nezgodi

na sluţbenom putu. Kako je njegova porodica imala stan neodgovarajuće površine

obzirom na broj ĉlanova porodiĉnog domaćinstva, Radaniĉki savjet IGM "R. D.",

Titograd, RZ Razvoj proizvoda i kapaciteta, donio je odluku br. 11/86 od

02.12.1986. godine da se porodici pok. M. M. riješi stambeno pitanje kupovinom

odgovarajućeg stana ili proširenjem postojećeg stambenog prostora. Takodje je

Radniĉki savjet DP "R. D.", Titograd, donio odluku br. 01-55/90 od 13.11.1990.

godine da se njegovoj porodici dodijeli manji jednosoban stan iz reda onih stanova

koje treba da vrate bivši radnici koji su pravo na stan ostvarili u drugoj organizaciji.

Medju strankama je bilo nesporno da navedene odluke nikada nijesu izvršene i da

tuţeni sada nema stan koji bi mogao dodijeliti tuţiocima.

Na temelju ovih ĉinjenica, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili

materijalno pravo kada su odluĉili na izloţeni naĉin. I po nalaţenju ovog suda

tuţioci imaju pravo da zahtijevaju naknadu štete zbog toga što pravni prethodnik

tuţenih niti tuţeni nijesu izvršili pravosnaţne odluke o rješavanju stambene potrebe

tuţilaca."


239

TRGOVAČKO PRAVO

240

PREKID POSTUPKA ZBOG STEĈAJA

I PREDLOG ZA NASTAVAK POSTUPKA

(Ĉlan 94 Zakona o steĉaju)

Ukoliko u predlogu za nastavak postupka koji je prekinut zbog stečaja

tuţilac ne preinači tuţbu postavljanjem utvrdjujućeg, umjesto obavezujućeg

tuţbenog zahtjeva, nadleţni sud će nastaviti postupak i odbaciti tuţbu kao

nedozvoljenu.

Iz obrazloţenja:

"Neosnovano se revizijom ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Naime, iz spisa predmeta proizilazi da su tuţioci dana 27.05.2011. godine

pred Osnovnim sudom u Nikšiću protiv tuţenog podnijeli tuţbu, radi isplate

naknade na ime zarade, prevoza, regresa za godišnji odmor, zimnica, toplog obroka i

naknade za rješavanje stambenih potreba zaposlenih, da je ovaj postupak prekinut

rješenjem suda P.br.965/11 od 08.06.2011. godine, zbog otvaranja steĉaja nad

tuţenim rješenjem Privrednog suda u Podgorici St.br.97/11 od 28.04.2011. godine.

Iz spisa proizilazi da su tuţioci prijavili svoja potraţivanja, te da je Privredni sud u

Podgorici dana 06.07.2011. godine donio zakljuĉak o listi utvrdjenih i osporenih

potraţivanja, iz kojeg se utvrduje da su osporena potraţivanja tuţioca u

pojedinaĉnim iznosima od 13.130,00 eura odnosno ukupno 721.510,00 eura a na

ime neisplaćenih zarada i naknada za prevoz, topli obrok i regres za godišnji odmor

a steĉajni povjerioci - tuţioci zakljuĉkom upućeni na nastavak parniĉnog postupka,

radi utvrdjivanja osnovanosti potraţivanja, koje se odnosi na neisplaćene zarade,

naknade za topli obrok, regres i prevoz. Tuţioci su podnijeli sudu predlog za

nastavak prekinutog postupka dana 27.07.2011. godine a 22.09.2011. godine

podnesak kojim je urgirano da se odluĉi o predlogu za nastavak postupka, s tim što

su postavili zahtjev, radi utvrdjivanja osnovanosti potraţivanja, koje se odnose na

neisplaćene zarade, naknade za topli obrok, regres i prevoz a u skladu sa

zakljuĉkom, nakon ĉega je Osnovni sud u Nikšiću dana 26.09.2011. godine donio

rješenje o nastavljanju prekinutog parniĉnog postupka, a potom se rješenjem od

28.09.2011.godine oglasio stvarno nenadleţnim i po pravosnaţnosti spise ustupio

Privrednom sudu u Podgorici.

Kod naprijed navedenog ĉinjeniĉnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje sa

pravom prihvata i drugostepeni sud, niţestepeni sudovi su pravilno primjenili

materijalno pravo kada su tuţbu (a ne tuţbeni zahtjev) odbacili u dijelu, kojim su

tuţioci traţili da se obaveţe tuţeni da im na ime naknade za rješavanje stambenih

potreba zaposlenih naknadi iznos od 480.000,00 eura s pozivom na ĉl.94. Zakona o

steĉaju ("Sluţbeni list Crne Gore",br.1/11 od 11.01.2011. godine).

241

Ĉlanom 94. Zakona o steĉaju je propisano da ukoliko u predlogu za nastavak

postupka tuţilac ne preinaĉi tuţbu postavljanjem utvrdjujućeg, umjesto

obavezujućeg tuţbenog zahtjeva, nadleţni sud će nastaviti postupak i odbaciti tuţbu

kao nedozvoljenu.

Dakle, kako je u postupku utvrdjeno da su tuţioci u predlogu za nastavak

postupka preinaĉili tuţbu postavljanjem utvrdjujućeg zahtjeva u odnosu na

potraţivanja, koja se odnose na neisplaćene zarade, naknade za topli obrok, regres i

prevoz a ne i u pogledu zahtjeva koji se odnosio na naknadu za rješavanje stambenih

potreba, to je i po nalaţenju ovog suda tuţba u ovom dijelu nedozvoljena, pa su

niţestepeni sudovi pravilno postupili kada su istu odbacili."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P br. 114/12 od 26.12.2012. godine)

242

PRIVREMENO OBUSTAVLJANJE SVIH AKTIVNOSTI

(Ĉlan 37 stav 1 taĉka 1 Zakona o insolventnosti privrednih društava)

Od trenutka podnošenja predloga za pokretanje stečajnog postupka,

postupci po tuţbama ili radnje koje su usmjerene na izmirenje potraţivanja

prema duţniku privremeno se obustavljaju, uključujući i sve radnje u cilju

namirenja ili naplate dugova, poreza, kazni ili obaveza druge vrste koje

nastanu prije podnošenja predloga.

Iz obrazloţenja:

"I po ocjeni ovog suda pravilan je zakljuĉak niţestepenih sudova da je zbog

nastupanja pravnih posledica otvaranja steĉaja nad tuţiocem, postupak izvršenja

pokrenut od prvo i drugotuţenog, ĉija su prijavljena potraţivanja po pravosnaţnim

presudama Privrednog suda u Bijelom Polju P.br.51/07 i P.br.50/07 od 28.03.2007.

godine već utvrdjena u steĉajnom postupku suprotan prinudnim propisima. Jer,

odredbom ĉl.37. st.1. taĉ.1. Zakona o insolventnosti privrednih društava ("Sluţbeni

list RCG",br.6/02), koji je vaţio u vrijeme nastanka spornog odnosa je propisano da

od trenutka podnošenja predloga za pokretanje steĉajnog postupka, postupci po

tuţbama ili radnje koje su usmjerene na izmirenje potraţivanja prema duţniku,

privremeno se obustavljaju (moratorijum) ukljuĉujući i sve radnje u cilju namirenja

ili naplate dugova, poreza, kazni ili obaveza druge vrste koje nastanu prije

podnošenja predloga, osim u postupku prijavljivanja potraţivanja.

Kod naprijed navedenog, pravilan je zakljuĉak niţestepenih sudova da je

tuţilac suvlasnik na nekretninama, bliţe precizirianim u izreci prvostepene presude u

obimu od 67/216, koje je isti stekao na osnovu pravosnaţne presude Osnovnog suda

u Kotoru P.br.941/03 od 10.06.2005. godine.

S tim u vezi, bez osnova je pozivanje revidenta na odredbu ĉl.169. i ĉl.170.

Zakona o izvršnom postupku ("Sluţbeni list RCG",br.23/04), koje se odnose na

zaštitu prava kupca."


243

NEDOPUŠTENOST TUŢBE

(Ĉlan 47 stav 2 i ĉl. 37 Zakona o insolventnosti privrednih društava)

Tuţba podnijeta bez uputa stečajnog sudije je nedopuštena.

***

Nakon nastupanja pravnih posljedica pokretanja stečajnog postupka u

odnosu na stečajnog duţnika tuţbom se ne moţe traţiti nikakva činidba u cilju

izmirenja potraţivanja u pogledu imovine koja ulazi u stečajnu masu.

Iz obrazloţenja:

"Tuţba je nedopuštena i zbog toga što je rješenjem prvostepenog suda St. br.

115/10 od 25.05.2010. godine prihvaćen predlog za pokretanje steĉaja nad tuţenim.

Stoga su svi povjerioci u skladu sa ĉlanom 47 stav 2 Zakona o insolventnosti

privrednig društava, koji je tada bio u primjeni, duţni sudu koji vodi steĉajni

postupak da prijave svoja potraţivanja u roku od 60 dana od dana prihvatanja

predloga. Kako tuţilja nije sudu koji vodi steĉajni postupak prijavila svoje

potraţivanje, pa samim tim nije ni upućena na parnicu za utvrdjivanje osnovanosti

potraţivanja, to je tuţba podnijeta bez uputa steĉajnog sudije nedopuštena.

Tuţba je nedopuštena i zbog toga što se nakon nastupanja pravnih posljedica

pokretanja steĉajnog postupka, u skladu sa ĉlanom 37 navedenog zakona, u odnosu

na steĉajnog duţnika tuţbom ne moţe traţiti nikakva ĉinidba u cilju izmirenja

potraţivanja u pogledu imovine koja ulazi u steĉajnu masu jer se potraţivanja

povjerilaca koja su utvrdjena mogu namiriti kolektivno samo u postupku steĉaja po

prioritetima utvrdjenim zakonom."


244

NEPRAVILNO UPRAVLJANJE I POSLOVANJE DRUŠTVA

I LEGITIMACIJA ZA PODNOŠENJE DERIVATIVNE TUŢBE

(Ĉlan 30 stav 4 i ĉl. 27 st. 1 Zakona o privrednim društvima)

Aktivna legitimacija za podnošenje derivativne tuţbe vezuje se za

akcionara društva, uz ispunjenje uslova - prethodno obraćanje akcionara

društvu sa zahtjevom u pisanom obliku da tuţi odgovorno lice, a da je društvo

taj zahtjev odbilo ili nije podnijelo tuţbu u roku od 30 dana od dana

podnošenja zahtjeva.

Iz obrazloţenja:

"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tuţioca da tuţeni solidarno

naknade štetu društvu - DOO "C. P." P., zbog nepravilnog upravljanja i poslovanja

društva, te neovlašćenog raspolaganja sa imovinom društva shodno ĉl.30. st.4.

Zakona o privrednim društvima.

Odluĉujući o tako postavljenom tuţbenom zahtjevu, niţestepeni sudovi su s

pozivom na odredbu ĉl.276. st.3. ZPP-a a u vezi ĉl.30. st.4. Zakona o privrednim

društvima tuţbu odbacili, kao nedopuštenu, nalazeći da se u konkretnom nijesu

stekli zakonski uslovi za podnošenje derivativne tuţbe propisani citiranom

odredbom Zakona o privrednim društvima.

Medjutim, osnovano se ukazuje revizijom da je zakljuĉak niţestepenih sudova

pogrešan.

Naime, ĉl.30. st.4. Zakona o privrednim društvima, koja zakonska odredba je

izmijenjena ĉl.27. st.1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim

društvima ("Sluţbeni list CG", br.17/07) je propisano da kada se utvrdi da je došlo

do nepravilnosti u upravljanju i poslovanju društva, durštvo ima pravo na tuţi

odgovorno lice kod Privrednog suda. U sluĉaju da društvo ne tuţi odgovorno lice,

akcionar ima pravo da u svoje ime a za raĉun društva tuţi odgovorno lice u društvu,

koje je odgovorno za nepravilnosti u upravljanju i poslovanju društva (derivativna

tuţba). Akcionar ima pravo na derivativnu tuţbu, ako je prethodno u pisanom obliku

zahtijevao od društva da tuţi odgovorno lice, a društvo je taj zahtjev odbilo ili nije

podnijelo tuţbu, u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva.

Dakle, iz sadrţine citirane zakonske odredbe proizilazi da se aktivna

legitimacija za podnošenje derivativne tuţbe vezuje za akcionara društva, uz

ispunjenje uslova - prethodno obraćanje akcionara društvu sa zahtjevom u pisanom

obliku da tuţi odgovorno lice, a da je društvo taj zahtjev odbilo ili nije podnijelo

tuţbu u roku od 30 dana, od dana podnošenja zahtjeva. Prednje znaĉi da u

konkretnoj situaciji, kada se akcionar obraćao prethodno društvu sa zahtjevom, koji

istom nije uruĉen, niţestepeni sudovi nijesu mogli tuţbu odbaciti, s pozivom na

odredbu ĉl.276.st.3. ZPP-a, već je o zahtjevu tuţioca trebalo meritorno odluĉiti."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P br. 73/12 od 26.09.2012. godine)

245

POĈETAK ROKA ZASTARJELOSTI KOD UGOVORA O GRADJENJU

(Ĉlan 383 stav 1 ZOO u vezi sa ĉl. 118 Posebnih uzansi o gradjenju)

Zastarjelost potraţivanja duga - cijene radova po ugovoru o gradjenju

počinje teći prvog dana poslije dana kada je izvodjač radova mogao na osnovu

konačnog obračuna zahtijevati isplatu, a ne po dospijeću potraţivanja po

ispostavljenim privremenim situacijama.

Iz obrazloţenja:

"Nije sporno da su parniĉne stranke bile u poslovnom odnosu po osnovu

ugovora zakljuĉenog 21.03.2006. godine o izvoĊenju radova na rekonstrukciji puta

Sutomore-tunel Mišići i ugovora zakljuĉenog 29.02.2008. godine o izvoĊenju

radova regulacije korita potoka Đurića. U tuţbi je navedeno da je tuţeni ostao duţan

tuţiocu, po prvom ugovoru, iznos od 30.911,20 €, obraĉunat osmom privremenom

situacijom, a po drugom ugovoru (od 29.02.2008. godine) iznos od 50.000,00 €,

obraĉunat drugom privremenom situacijom, ukupno 80.911,20 €, na koji iznos je

tuţilac opredijelio tuţbeni zahtjev, sa kamatom poĉev od dospijeća potraţivanja i to:

na iznos od 30.911,20 €, poĉev od 05.05.2007. godine i na iznos od 50.000,00 €,

poĉev od 18.03.2008. godine.

Polazeći od utvrĊenja da je potraţivanje po osmoj privremenoj situaciji u

iznosu od 30.911,20 € dospjelo 05.03.2007. godine, a potraţivanje po drugoj

privremenoj situaciji u iznosu od 50.000,00 € dospjelo 18.03.2008. godine, a kod

ĉinjenice da je tuţba radi naplate predmetnog potraţivanja podnijeta 19.12.2011.

godine, niţestepeni sudovi su, prihvatajući osnovanim prigovor zastarjelosti

potraţivanja, tuţbeni zahtjev odbili kao neosnovan s pozivom na odredbu ĉl.374.

st.1. ZOO, odnosno ĉl.383. st.1. sada vaţećeg Zakona o obligacionim odnosima,

kojom je predviĊeno da meĊusobna potraţivanja pravnih lica iz ugovora o prometu

robe i usluga zastarijevaju za tri godine.

Osnovano se revizijom ukazuje da je zakljuĉak o osnovanosti prigovora o

zastarjelosti potraţivanja zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je

imalo za posledicu da ĉinjeniĉno stanje nije pravilno utvrĊeno. Naime, pogrešno je

stanovište sudova da zastarjelost potraţivanja duga-cijene radova po ugovoru o

graĊenju, poĉinje teći po dospijeću potraţivanja po ispostavljenim privremenim

situacijama. Zastarjelost potraţivanja poĉinje teći prvog dana poslije dana kada je

izvoĊaĉ radova mogao na osnovu konaĉnog obraĉuna zahtijevati isplatu. Ovo zbog

toga što se konaĉnim obraĉunom obuhvataju svi izvedeni radovi na osnovu ugovora,

ukljuĉujući i nepredviĊene i naknadne radove koje je izvoĊaĉ bio duţan ili ovlašćen

da izvede, bez obzira na to da li su ti radovi obuhvaćeni privremenim situacijama

(ĉl.118. posebnih uzansi o graĊenju). Prihvatanjem konaĉnog obraĉuna isti

obavezuje obje ugovorne strane, nakon ĉega osnov zahtjeva kod suda više ne moţe

246

biti privremena situacija, jer konaĉnim obraĉunom se utvrĊuju meĊusobna prava i

obaveze ugovaraĉa iz ugovora o graĊenju i istim definitivno nastaje potraţivanje."


247

NEMOGUĆNOST STEĈAJNOG POVJERIOCA DA NASTAVI POSTUPAK

PREKINUT ZBOG NASTUPANJA PRAVNIH POSLJEDICA STEĈAJA

(Ĉlan 92 Zakona o steĉaju)

Stečajni povjerilac nije imao mogućnost da nastavi postupak prekinut

zbog nastupanja pravnih posljedica stečaja ako isti zaključkom stečajnog

sudije nije upućen da nastavi prekinuti parnični postupak radi utvrdjenja

osnovanosti potraţivanja.

Iz obrazloţenja:

"Osnovano se ukazuje revizijom da je tuţilac postupio u skladu sa "pravnom

poukom" steĉajnog suda datoj u zakljuĉku od 20.07.2011. godine, kojom je isti

pouĉen da u roku od osam dana podnese tuţbu Privrednom sudu u Podgorici, radi

utvrdjenja osnovanosti osporenog potraţivanja.

Odredbom ĉl.92. Zakona o steĉaju je propisano da se parniĉni postupak, u

kojem je steĉajni duţnik tuţeni nastavlja pod uslovom da je steĉajni povjerilac

uredno podnio prijavu potraţivanja, da je na ispitnom roĉištu steĉajni upravnik

osporio prijavu potraţivanja, da je tuţilac kao steĉajni ili razluĉni povjerilac

zakljuĉkom steĉajnog sudije upućen na nastavak prekinutog parniĉnog postupka,

radi utvrdjenja osnovanosti potraţivanja i da je tuţilac, kao steĉajni povjerilac

predloţio nastavak prekinutog postupka u roku od osam dana od prijema zakljuĉka.

Dakle, kako tuţilac, kao steĉajni povjerilac ĉije potraţivanje je osporeno od

strane steĉajnog upravnika na ispitnom roĉištu zakljuĉkom steĉajnog sudije od

20.07.2011. godine nije upućen da nastavi prekinuti parniĉni postupak, radi

utvrdjenja osnovanosti potraţivanja u smislu ĉl.92. st.1. taĉ.3. ZPP-a, to je pogrešno

stanovište niţestepenih sudova da je isti imao mogućnost da nastavi prekinuti

postupak."


248

ZABRANA VRŠENJA POMORSKE PILOTAŢE

OD STRANE NENADLEŢNOG ORGANA

I NESAGLASNOST ODREDBI PRAVILA O POMORSKOJ PILOTAŢI

SA USTAVOM I ZAKONOM

(Ĉlan 10 Pravilnika o pomorskoj pilotaţi)

Eventualna nenadleţnost organa koji je dostavio akt o zabrani vršenja

pilotaţe ne moţe biti osnov za naknadu štete već razlog da se taj akt pobija u

zakonom propisanom postupku.

Iz obrazloţenja:

"Odgovornost tuţene za štetu za period od 29.03.2002. do 27.08.2002. godine

tuţilac zasniva na ĉinjenici da mu je Luĉka kapetanija Kotor aktom br. 01-1954/1-02

od 29.03.2002. godine zabranila vršenje pomorske pilotaţe, iako za to nije bila

nadleţna, a sa druge strane da ima pravo na naknadu štete prouzrokovane primjenom

opšteg akta za koji je odlukom Ustavnog suda utvrdjeno da nije u saglasnosti sa

Ustavom i zakonom.

Po nalaţenu ovog suda eventualna nenadleţnost organa koji je dostavio

navedeni akt sama po sebi ne moţe biti osnov za naknadu štete. To je jedino mogao

biti razlog da se taj akt pobija u zakonom propisanom postupku.

Činjenica da je odlukom Ustavnog suda utvrdjeno da su odredbe člana

10 Pravilnika o pomorskoj pilotaţi nijesu u saglasnosti sa Ustavom i zakonom,

takodje, sama po sebi, ne predstavlja osnov za naknadu štete. Odredbom ĉlana

70 Zakona o Ustavnom sudu Republike Crne Gore ("Sl. list RCG", br. 21/93)

propisano je da svako kome je povrijedjeno pravo konaĉnim ili pravosnaţnim

pojedinaĉnim aktom donijetim na osnovu zakona ili drugog propisa i opšteg akta za

koji je odlukom Ustavnog suda utvrdjeno da nije u saglasnosti sa Ustavom i

zakonom ima pravo da traţi od nadleţnog organa izmjenu tog pojedinaĉnog akta u

roku od šest mjeseci od dana objavljivanja odluke u "Sluţbenom listu Republike

Crne Gore". Odredbom ĉl. 71 istog zakona propisano je da ako se utvrdi da se

izmjenom pojedinaĉnog akta ne mogu otkloniti posledice nastale usljed primjene

opšteg akta za koji je odlukom Ustavnog suda utvrdjeno da nije u saglasnosti sa

Ustavom ili zakonom, Ustavni sud moţe odrediti da se ove posledice otklone

povraćajem u predjašnje stanje, naknadom štete ili na drugi naĉin.

Iz citiranih zakonskih odredbi slijedi da odluka Ustavnog suda kojom

odredjuje da se posledice nastale usljed primjene neustavnih i nezakonitih opštih

akata otklone naknadom štete, predstavlja osnov za ostvarivanje prava na naknadu

štete u parniĉnom postupku. Kako Ustavni sud nije donio takvu odluku, to su

niţestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odluĉili na izloţeni

naĉin."


249

UPRAVNO PRAVO

250

PRESTANAK VAŢENJA PROPISA

(Ĉlan 152 Ustava Crne Gore)

Nije ispunjen uslov za priznavanje prava na starosnu penziju po Zakonu

o zaradama i drugim primanjima javnih funkcionera, ukoliko su odredbe tog

zakona odlukom Ustavnog suda proglašene neustavnim prije donošenja

pravosnaţnog rješenja o penziji.

Iz obrazloţenja:

"Odlukom Ustavnog suda Crne Gore broj U 86/08, 43/09, 103/09 i 108/09 od

24.12.2009.godine, koja je objavljena u "Sl.list CG" broj 7/2010 od 09.02.2010.

godine, utvrdjeno je da odredbe ĉlana 12, 13, 14, 15, 16, 17, 18 i 19 Zakona o

zaradama i drugim primanjima drţavnih i javnih funkcionera ("Sl.list CG",33/08),

nijesu u saglasnosti sa Ustavom Crne Gore.

Ĉlanom 152.Ustava Crne Gore („Sl.list CG“, br.1/07), propisano je da kad

Ustavni sud utvrdi da zakon ili drugi propis, nije u saglasnosti sa Ustavom, taj zakon

ili drugi propis prestaje da vaţi danom objavljivanja odluke Ustavnog suda, zakon ili

drugi propis, odnosno pojedine njihove odredbe, za koje je odlukom Ustavnog suda

utvrĊeno da nijesu saglasne sa Ustavom ili zakonom, ne mogu se primjenjivati na

odnose koji su nastali prije objavljivanja odluke Ustavnog suda ako do tog dana

nijesu pravosnaţno riješeni.

Polazeći od nespornog utvrdjenja da postupak za ostvarivanje prava na

starosnu penziju nije pravosnaţno okonĉan, prije dana objavljivanja navedene

odluke Ustavnog suda, pravilno je Upravni sud pobijanom presudom primijenio

materijalno pravo kada je našao da je osporeno rješenje zakonito.

Sud je cijenio i druge navode iz podnijetog zahtjeva za vanredno

preispitivanje sudske odluke, pa je s obzirom na navedene Ustavne odredbe našao da

su bez uticaja na donošenje drugaĉije odluke u ovoj stvari.

Naime, tuţilac je u zahtjevu predstavio hronološki tok dosadašnjeg upravno-

sudskog postupka sa ukazivanjem da tokom ovog postupka nije bio sporan osnov

traţenog prava već jedino visina penzije u kom pravcu je pobijao ranije donesena

rješenja upravnih organa a o ĉemu se bavio i Upravni sud u ranije donesenim

presudama. Medjutim, osnov i visina penzije se ne mogu razdvajati kako to tuţilac

tvrdi jer rješenje o priznavanju penzije stiĉe pravosnaţnost kada se definitivno utvrdi

to pravo jednim rješenjem sa primjenjenim materijalnim pravom u cjelini- kako u

odnosu na osnov tako i visinu, tako da se ovi elementi ne mogu razdvajati u smislu

da je osnov pravosnaţan a visina nije. Neosnovano se tuţilac poziva na shodnu

primjenu odredbi Zakona o parniĉnom postupku jer se za pravosnaţnost osnova

tuţbenog zahtjeva, kao izdvojenog pitanja od pitanja visine tuţbenog zahtjeva

potrebno donošenje medjupresude po ĉlanu 336 Zakona o parniĉnom postupku.

251

Kod naprijed navedenog stanja stvari odluĉna ĉinjenica za presudjenje jeste da

rješenje o penziji tuţioca nije steklo pravosnaţnost prije objavljivanja odluke

Ustavnog suda-ĉlan 152 Ustava Crne Gore."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 211/12 od 05.10.2012. godine)

252

STVARNA NADLEŢNOST U UPRAVNOM POSTUPKU

(Ĉlan 23 stav 2 u vezi ĉl. 55 st. 3 i 4 ZUP)

Ako organ nadje da nije nadleţan da postupa po odredjenoj upravnoj

stvari, postupiće na način propisan članom 55 st. 3 i 4 Zakona o opštem

upravnom postupku.

Iz obrazloţenja:

"U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ispitana pobijana

presuda, ocijenjeni navodi podnijetog zahtjeva i odgovora na isti, pa je vijeće našlo

da je:

- zahtjev osnovan.

U obrazloţenju pobijane presude stoji da predmetni put Odlukom o

odredjivanju nekategorisanih puteva na podruĉju opštine D. nije proglašen za

nekategorisani put, da zato na strani prvostepenog organa ne stoji obaveza zaštite

istog, da ne postoje uslovi da se kod upravnih organa traţi zaštita, već se zaštita

moţe traţiti kod nadleţnog suda u redovnom postupku kako pravilno zakljuĉuje

tuţeni organ.

Gornji razlozi pobijane presude su nerazumljivi ĉime je poĉinjena povreda

pravila postupka u upravnom sporu iz ĉlana 367 st. 2 taĉ. 15 ZPP u vezi ĉlana 55

ZUS-a.

Iz spisa predmeta se nesumnjivo utvrdjuje da je kat. parcela br. 645 po kulturi

nekategorisani put upisana u listu nepokretnosti br. 136 KO Grlić na ime Crne

Gore, svojina 1/1, SO Danilovgrad, raspolaganje 1/1, da se tuţilac obratio sa

zahtjevom da se preduzmu mjere da se ukloni betonska i ţiĉana ograda koju je

bespravno postavilo treće lice i time zauzelo dio kat. parcele br. 645, a njemu -

tuţiocu onemogućilo korišćenje tog puta.

Polazeći od utvrdjenog ĉinjeniĉnog stanja nerazumljiv je zakljuĉak iz

pobijane presude da tuţilac zaštitu moţe traţiti kod nadleţnog suda u redovnom

postupku, jer tuţilac nije aktivno legitimisan za podnošenje tuţbe za zaštitu

svojinskih prava trećeg lica.

Donoseći pobijanu presudu propustio je Upravni sud da prilikom ocjene

zakonitosti osporenog rješenja podje od odredbe ĉlana 23 st. 2 u vezi ĉlana 55 st. 3 i

4 ZUP, pa pobijana presuda nema razloga o odluĉnim ĉinjenicama ĉime je takodje

poĉinjena povreda pravila postupka u upravnom sporu iz ĉlana 367 st. 2 taĉ. 15 ZPP

u vezi ĉlana 55 ZUS-a.

Sa iznijetih razloga, a s pozivom na ĉl. 46 st 2 ZUS-a, odluĉeno je kao u izreci

ove presude."


253

USLOVI ZA PREKID UPRAVNOG POSTUPKA

(Ĉlan 136 stav 1 Zakona o opštem upravnom postuku)

Upravni organ je ovlašćen da prekine upravni postupak do rješavanja

prethodnog pitanja, kao samostalne pravne cjeline, kod redovnog suda.

Iz obrazloţenja:

"Iz spisa predmeta proizilazi da je prvostepeni organ, zakljuĉkom prekinuo

postupak pokrenut po zahtjevu tuţioca za izdavanje gradjevinske dozvole za

izvodjenje radova na rekonstrukciji u cilju nadogradnje stambenog objekta na

katastarskoj parceli 1396/1 KO Budva, zato što je zainteresovano lice B. Z.

podnijela tuţbu Osnovnom sudu u Kotoru, radi poništaja odluke Skupštine etaţnih

vlasnika objekta od 18.03.2011.godine, kojom se odobrava B. S. nadogradnja

stambene zgrade na navedenoj katastarskoj parceli. U konkretnoj pravnoj stvari,

prvostepeni organ je bio ovlašćen da prekine postupak do rješavanja prethodnog

pitanja, kao samostalne pravne cjeline, kod redovnog suda, u skladu sa ĉlanom 136

st.1 Zakona o opštem upravnom postupku. Prihvatajući u svemu materijalno pravne

razloge iz pobijane presude, po nalaţenju ovog suda, u upravnom i upravno

sudskom postupku, na štetu tuţioca nije povrijedjeno materijalno pravo."


254

BITNA POVREDA PRAVILA UPRAVNOG POSTUPKA

(Ĉlan 226 stav 2 taĉka 7 u vezi ĉl. 202 ZUP)

Dispozitiv rješenja je zahvaćen povredom pravila postupka kada se sa

sigurnošću ne moţe utvrditi kako je odlučeno o podnijetoj ţalbi - da li je ţalba

odbijena ili uvaţena ili rješenje preinačeno i u kom dijelu.

***

U upravnom postupku pravosnaţnost i izvršnost stiče jedino dispozitiv

rješenja, a ne i njegovo obrazloţenje.

Iz obrazloţenja:

"Osnovano se podnijetim zahtjevom ukazuje da je u postupku donošenja

pobijane presude uĉinjena povreda pravila postupka u upravnom sporu koja je

mogla biti od uticaja na rješavanje stvari. Povreda postupka se sastoji u tome što

presuda ne sadrţi razloge o odluĉnim ĉinjenicama, dok su dati razlozi iz presude

nejasni i bez ocjene bitnih tuţbenih navoda (ĉl.55 Zakona o upravnom sporu u vezi

sa ĉl.367 st.2 taĉ.15 Zakona o parniĉnom postupku).

Pobijanom presudom odbijena je tuţba tuţioca podnijeta protiv rješenja

tuţene Komisije za ţalbe O. Ţ., kojim se poništava rješenje Sekretarijata za

uredjenje prostora, zaštitu ţivotne sredine i komunalno stambene poslove O. Ţ. broj

111/12-04-45 od 13.01.2012.godine, u dijelu dispozitiva " prestaje dana

11.04.2011.godine "mijenja se i glasi: P. S., namješteniku IV- komunalnom redaru,

radni odnos zasnovan na neodredjeno vrijeme prestaje zbog trajnog prestanka

potrebe za radom zaposlenog". Ovako predstavljen dispozitiv je nejasan i

neodredjen jer u istom nedostaje kako je odluĉeno o podnijetoj ţalbi, da li je ţalba

odbijena ili uvaţena ili rješenje preinaĉeno i u kom dijelu, odnosno sa sigurnošću se

ne moţe utvrditi kako je riješeno po ţalbi. Ukazati je da u upravnom postupku

pravosnaţnost i izvršnost stiĉe jedino dispozitiv rješenja, a ne i njegovo

obrazloţenje. Kada se odluĉuje o izjavljenoj ţalbi nuţno je u dispozitivu oznaĉiti

kako je riješena ţalba, da li je uvaţena i na koji naĉin, odnosno da li je odbijena.

Dati dispozitiv oznaĉenog rješenja oĉigledno da je zahvaćen povredom pravila

postupka.

Nadalje, u obrazloţenju rješenja Komisije za ţalbe je navedeno da je „u

dokaznom postupku nesumnjivo utvrdjeno da je u resornom Sekretarijatu smanjen

broj izvršioca na radnom mjestu – komunalni redar, da je starješina organa izvršio

uvid u personalni dosije i donio pravilnu odluku uz poštovanje i primjenu pozitivnih

propisa iz radnog odnosa“. Ovakvo obrazloţenje je krajnje nerazumljivo i nejasno

jer se postavlja kao osnovno pitanje kakve je to odluĉne ĉinjenice starješina organa

255

utvrdio uvidom u personalni dosije, a koji bi se odnosili na kriterijum kojim je

utvrdjen prestanak potrebe za radom tuţioca. Uz to, dio ovog obrazloţenja „uz

poštovanje i primjenu pozitivnih propisa iz radnih odnosa“ predstavlja uopštenu i

paušalnu konstataciju, jer nema konkretizacije o kojim pozitivnim propisima je rijeĉ,

a koji bi bili relevantni za sporni sluĉaj.

Osim toga, u zahtjevu se istiĉe da je tuţena Komisija za ţalbe O. Ţ. o pravima

tuţioca odluĉivala u nepropisnom sastavu od tri ĉlana. Odredbama ĉlana 111 stav 3

Zakona o drţavnim sluţbenicima i namještenicima ("Sl.list RCG", br.27/04 i 31/05),

na koji se poziva Predsjednik O. Ţ. u rješenju o imenovanju komisije, te ĉlana 113

navedenog zakona ("Sl.list CG", br.50/08), koji je vaţio u vrijeme imenovanja

komisije se navodi da Komisija za ţalbe ima predsjednika i šest ĉlanova. Iz spisa

predmeta se utvrdjuje da je u konkretnom sluĉaju Komisija za ţalbe O. Ţ. donijela

rješenje u sastavu od tri ĉlana, od ĉega je jedan ĉlan izdvojio mišljenje (Zapisnik o

vijećanju i glasanju od 12.03.2012.) godine. Prema tome, prestanak potrebe za

radom drţavnog sluţbenika i namještenika, propisan je Zakonom o drţavnim

sluţbenicima i namještenicima, koji se primjenjuje na organe lokalne samouprave i

mora se zasnivati na aktima donijetim na zakonit naĉin.

Dakle, kod naprijed navedenog stanja stvari i uĉinjene povrede pravila

postupka u upravnom sporu koja je mogla biti od uticaja na rješavanje stvari,

pobijanu presudu je valjalo ukinuti i predmet vratiti Upravnom sudu na ponovni

postupak."


256

RAZLOZI ZA OGLAŠAVANJE RJEŠENJA NIŠTAVIM

U UPRAVNOM POSTUPKU

(Ĉlan 260 ZUP)

Povreda materijalnog prava i pravila postupka rezervisane su isključivo

za ţalbu u upravnom postupku kao redovno pravno sredstvo i ovi osnovi ne

mogu biti razlog za oglašavanje rješenja ništavim.

Iz obrazloţenja:

"Po ocjeni ovoga suda, pravilno je Upravni sud, u postupku ispitivanja

zakonitosti osporenog akta, na osnovu prethodno utvrdjenog ĉinjeniĉnog stanja,

našao da nije postojao ni jedan razlog predvidjen odredbama ĉlana 260 Zakona o

opštem upravnom postupku, za oglašavanje ništavim rješenja M. z. ţ. s. i u. p., broj

0705-462/05 od 14.10.2005.godine, budući da je isto donijeto na osnovu ovlašćenja

iz ĉlana 236 stav 2 navedenog zakona, te ĉlana 51 Zakona o ţeljeznici (“Sl.list

RCG”, broj 21/04), te za takvu odluku dati su potpuni i jasni razlozi. Naime,

ĉlanom 260 Zakona o opštem upravnom postupku u taĉkama 1- 6, taksativno su

navedeni razlozi, tj. osnovi zbog kojih se rješenje moţe oglasiti ništavim. Van tih

razloga, rješenje se ne moţe oglasiti ništavim, tako da prigovori koji se odnose na

pogrešnu primjenu materijalnog prava nijesu u vezi sa oglašavanjem rješenja

ništavim, kao vanrednim pravnim sredstvom. Zavisno od takve prirode ovog

vanrednog pravnog sredstva, pravilno je utvrdjeno u upravno sudskom postupku da

ne postoji ni jedan razlog u smislu navedene zakonske odredbe za oglašavanje

ništavim oznaĉenog rješenja. Eventualna povreda materijalnog prava i pravila

postupka, rezervisana su iskljuĉivo za ţalbu u upravnom postupku, kao redovno

pravno sredstvo i ovi osnovi ne mogu biti razlog za oglašavanje rješenja ništavim.

Kod datih razloga iz obrazloţenja pobijane presude koje ovaj sud u cijelosti

prihvata, navodima podnijetog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke,

nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, zbog ĉega je

podnijeti zahtjev odbijen kao neosnovan."


257

UPRAVNI AKT - NADLEŢNOST SUDA U SPORU

(Ĉlan 2 Zakona o upravnom sporu)

Kada je predmet osporavanja odluka donijeta u postupku prikupljanja

ponuda putem javnog tendera i poštovanje procedure u tom postupku, a ne u

postupku vršenja svojinskih ovlašćenja, sud mora dati jasne razloge da li se

radi o upravnom ili drugom aktu u smislu člana 2 Zakona o upravnom sporu.

Iz obrazloţenja:

"U obrazloţenju pobijanog rješenja stoji da davanje u zakup poslovnih

prostorija putem prikupljanja ponuda-tendera ne predstavlja upravni ili drugi akt u

smislu ĉlana 2 Zakona o upravnom sporu, već akt raspolaganja.

Gornji razlozi pobijanog rješenja su nerazumljivi ĉime je poĉinjena povreda

pravila postupku u upravnom sporu iz ĉlana 367 st.2 taĉ.15 ZPP u vezi ĉlana 55

ZUS-a.

Postupak u kojem je donijeta odluka protiv koje je podnijeta predmetna tuţba

vodjen je na osnovu vršenja javnih ovlašćenja, Odluke o davanju u zakup poslovnog

prostora Glavnog drada-Podgorice („Sl.list RCG-opštinski propisi“, broj 8/05 i 9/07)

putem javnog tendera a ne u postupku vršenja svojinskih ovlašćenja. Uz to

ukazujemo da je zakljuĉak tuţene br.4986 od 02.06.2011. godine donijet u postupku

po presudi Upravnog suda U.broj 3319/2010, pa su nerazumljivi razlozi pobijanog

rješenja da osporena odluka ne predstavlja akt iz ĉlana 2 Zakona o upravnom sporu.

U ponovnom postupku Upravni sud će vodeći raĉuna o razlozima iz ove

presude, otkloniti ukazanu povredu postupka u upravnom sporu, pa donijeti novu

zakonitu odluku vodeći pri tom raĉuna da je predmet osporavanja odluka donijeta u

postupku prikupljanja ponuda putem javnog tendera i poštovanje procedure u tom

postupku, a ne u postupku vršenja svojinskih ovlašćenja."


258

USLOVI ZA ODBACIVANJE TUŢBE

(Ĉlan 21 Zakona o upravnom sporu)

Po pravilnoj primjeni člana 21 Zakona o upravnom sporu, ne treba

posegnuti za odbacivanjem tuţbe ako se ti nedostaci mogu nadomjestiti

pribavljanjem spisa predmeta od upravnog organa.

Iz obrazloţenja:

"Pobijanim rješenjem poĉinjena je povreda pravila postupka u upravnom

sporu iz ĉl.367 st.2 taĉ.15 i ĉl.396 st.1 Zakona o parniĉnom postupku u vezi sa ĉl.55

Zakona o upravnom sporu, a koja se sastoji u tome što rješenje ne sadrţi razloge o

odluĉnim ĉinjenicama, dok su dati razlozi nejasni i u znatoj mjeri nerazumljivi.

Povreda pravila postupka u upravnom sporu sastoji se u sljedećem:

Spisima predmeta priloţene su dvije tuţbe, zavedene pod istim brojem spisa

Upravnog suda U.br.728/12, obje predate dana 04.04.2012. godine, istog tuţioca, i

to radi poništaja rješenja br.5-0362743/009 od 22.02.2012. godine i rješenja br.5-

0329644/010 od 22.02.2012. godine. Upravni sud ispušta iz vida tu ĉinjenicu, te se

bavio samo tuţbom protiv rješenja br.5-0362743/009, ali ne i tuţbom protiv rješenja

br.5-0329644/010 od 22.02.2012. godine.

U upravnom sporu tuţbom se moţe osporavati jedno rješenje, medjutim,

predmet je formiran na naĉin da su pod istim brojem zavedene dvije tuţbe, pa je

Upravni sud bio duţan formirati ne jedan jedinstveni, već dva predmeta i tek tada

prići ispitivanju postojanja procesnih uslova za vodjenje upravnog spora. Uz to, u

rješenju kojim je odbaĉena tuţba, zainteresovano lice je DOO "K. b. h." P., dok

naprotiv, u rješenju o odbacivanju zainteresovano lice je "K. P." DOO P., a to je lice

koje figurira u drugoj tuţbi koju Upravni sud nije uzeo u obzir, iako je postojala u

spisima predmeta. Na taj naĉin, došlo je do zamjene predmeta spora na naĉin što je

oznaĉen onaj predmet tuţbe ĉije postojanje u spisima predmeta je zanemareno.

Ukazati je da kod prednjih nedostataka vodjenja postupka irelevantno je

ispitivanje razloga iz pobijanog rješenja, sa ukazivanjem da upravno sudska praksa

šire tumaĉi pojam nedostatka rješenja koji sprjeĉava rad suda u predmetu i da pri

pravilnoj primjeni ĉl.21. Zakona o upravnom sporu, ne treba posegnuti za

odbacivanjem tuţbe, ako se ti nedostaci mogu nadomjestiti pribavljanjem spisa

predmeta od upravnog organa, jer tada Upravni sud ima na raspolaganju sve podatke

koji omogućavaju postupanje suda u predmetu.

Sa izloţenih razloga, zbog uĉinjene povrede pravila postupka u upravnom

sporu, pobijano rješenje je valjalo ukinuti, da bi Upravni sud u ponovnom postupku,

vodeći raĉuna o razlozima iz ove presude, pravilno proveo postupak prethodnog

ispitivanja obje tuţbe i saglasno pravilima Zakona o upravnom sporu, zakonito

proveo postupak."


259

KARAKTER UPRAVNOG ILI DRUGOG AKTA

(Ĉlan 22 stav 1 taĉka 2 u vezi ĉl. 2 Zakona o upravnom sporu)

U rješenju donijetom na osnovu člana 22 stav 1 tačka 2 Zakona o

upravnom sporu, moraju se navesti razlozi za zaključak zašto sud ocjenjuje da

osporeni akt nije upravni ili drugi akt.

Iz obrazloţenja:

"Pobijanim rješenjem se zakljuĉuje da osporena odluka po svojoj sadrţini i

pravnoj prirodi ne predstavlja upravni ili drugi akt u smislu ĉlana 2 ZUS-a, jer

odlukom nije rješavano u upravnoj ili drugoj pravnoj stvari, ali se za takav zakljuĉak

ne daju bilo kakvi razlozi. Propustivši da tako postupi Upravni sud je poĉinio

povredu pravila postupka iz ĉlana 367 st. 2 taĉ. 15 ZPP u vezi ĉlana 55 ZUS-a, jer

pobijano rješenje nema razloga o odluĉnim ĉinjenicama. Prilikom izvodjenja

navedenog zakljuĉka bio je Upravni sud duţan poći od sadrţine navedene odluke, te

ĉinjenice da tuţena vrši javna ovlašćenja u oblasti energetike - ĉlan 24 Zakona o

energeticiji."


260

GRANICE ISPITIVANJA ZAHTJEVA IZ TUŢBE

(Ĉlan 26 i ĉl. 34 stav 1 Zakona o upravnom sporu)

Ako tuţilac ne proširi tuţbu na naknadno donijeti akt tuţenog organa,

već izjavi da ostaje pri tuţbi zbog ćutanja administracije, sud ne moţe ispitivati

zakonitost novodonešenog rješenja jer nije obuhvaćeno tuţbenim zahtjevom.

Iz obrazloţenja:

"Tuţilac je podnio tuţbu protiv tuţenog M. u. p. C. G. zbog nedonošenja

rješenja po njegovom zahtjevu za slobodan pristup informacijama (tuţba zbog

ćutanja administracije), a tokom trajanja postupka tuţeni organ je donio rješenje o

predmetnom zahtjevu br.051/12-302/1 od 25.04.2012.godine, kojim je odluĉeno o

zahtjevu na naĉin kako je to bliţe odredjeno u rješenju.

Na osnovu ĉl.26 Zakona o upravnom sporu, ako organ za vrijeme trajanja

sudskog postupka u sluĉaju iz ĉl.18 istog zakona, dakle, u sluĉaju ćutanja

administracije donese akt, Upravni sud će pozvati tuţioca da se izjasni da li ostaje

pri tuţbi, odnosno da li tuţbu proširuje i na novi akt. U konkretnom sluĉaju, sud je

na javnoj raspravi upoznat sa ĉinjenicom da je nakon podnošenja tuţbe zbog ćutanja

administracije tuţeni donio rješenje povodom zahtjeva, pa je na izriĉito pitanje suda

da li ostaje pri tuţbi zbog nedonošenja rješenja ili tuţbu proširuje na rješenje koje je

donijeto nakon podnošenja tuţbe (br.051/12-3024/1 od 25.04.2012.godine), tuţilac

je izjavio da ostaje pri tuţbi zbog ćutanja administracije, dakle, tuţbu nije proširio

na novodonešeno rješenje. Stoga, ostao je kao predmet spora tuţba zbog ćutanja

administracije koja je dakle, riješena donošenjem rješenja, a pošto tuţilac nije

proširio tuţbu u smislu ĉl.28 Zakona o upravnom sporu na novodonešeno rješenje,

to se zakonitost tog rješenja ne moţe ispitivati jer nije obuhvaćeno tuţbenim

zahtjevom, a u smislu ĉl.5 st.2 Zakona o upravnom sporu, sud odluĉuje samo o

tuţbenom zahtjevu, odnosno sud se kreće samo u granicama zahtjeva iz tuţbe (ĉl.34

st.1 navedenog zakona).

Kod iznijetih razloga, kao i iz razloga pobijane presude, ĉije obrazloţenje se u

cjelosti prihvata, donošenjem pobijane presude na štetu tuţioca nije povrijedjen

zakon, zavisno od ĉega se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke

ocjenjuje kao neosnovan."


261

OBAVEZNO ODRŢAVANJE USMENE RASPRAVE

(Ĉlan 28 stav 2 Zakona o upravnom sporu)

Kad stranka u tuţbi ili odgovoru na tuţbu traţi odrţavanje usmene

rasprave, Upravni sud je obavezan sprovesti usmenu raspravu.

Iz obrazloţenja:

"U postupku donošenja pobijane presude, prvostepeni sud je poĉinio povredu

pravila postupka iz ĉl.28 st.2 Zakona o upravnom sporu, kako se to osnovano istiĉe

podnijetim zahtjevom.

Ĉlanom 28 st.2 Zakona o upravnom sporu je propisano da je Upravni sud

obavezan sprovesti usmenu raspravu, ako to stranka zahtijeva u tuţbi ili u

odgovornu na tuţbu.

Podnijetom tuţbom tuţilac je traţio odrţavanje usmene rasprave, pa je

Upravni sud bio duţan postupiti u skladu sa navedenom zakonskom odredbom.

Propustivši da tako uĉini, prvostepeni sud je poĉinio povredu pravila postupka iz

ĉl.28 st.2 Zakona o upravnom sporu, a što predstavlja ukidni razlog - povredu

pravila postupka u upravnom sporu iz ĉl.42 st.1 taĉ.2 istog zakona.

U ponovnom postupku, prvostepeni sud će sprovesti usmenu raspravu, te tako

otkloniti ukazanu povredu pravila postupka, pa na osnovu utvrdjenog ĉinjeniĉnog

stanja, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, donijeti novu zakonitu odluku.

Sa izloţenih razloga, a na osnovu ĉl.46 st.2 Zakona o upravnom sporu,

odluĉeno je kao u izreci.


262

NEDOZVOLJENOST ZAHTJEVA ZA VANREDNO PREISPITIVANJE

SUDSKE ODLUKE

(Ĉlan 41 stav 1 u vezi ĉl. 44 st. 1 Zakona o upravnom sporu)

Stranka koja nije učestvovala u upravnom sporu nije ovlašćena za

podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke.

Iz obrazloţenja:

"Odredbom ĉlana 41 st. 1 ZUS-a je propisano da protiv odluke Upravnog

suda stranka koja je uĉestvovala u upravnom sporu i drţavni tuţilac ili drugi

nadleţni organ moţe podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

U konkretnom sluĉaju zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke

podnijelo je pravno lice koje nije uĉestvovalo u upravnom sporu - u upravnom sporu

uĉestvovala je kao stranka K. za ţ. G. o. T., a predmetni zahtjev podnijela K. za ţ.

G. g. P.

Kako podnosilac predmetnog zahtjeva ne spada u krug lica iz ĉlana 41 st. 1

ZUS-a, to je predmetni zahtjev podnijet od strane neovlašćenog lica, pa s pozivom

na ĉl. 44 st. 1 ZUS-a, odluĉeno je kao u dispozitivu ovog rješenja."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 237/12 od 30.12.2012. godine)

263

OBAVEZNOST PRESUDE U UPRAVNOM SPORU

(Ĉlan 46 stav 3 Zakona o upravnom sporu)

Kada Vrhovni sud ukine sudsku odluku i predmet vrati Upravnom sudu

na ponovni postupak i odlučivanje, taj sud je duţan da raspravi sva pitanja na

koja je ukazao Vrhovni sud i da jasno i odredjeno iznese razloge o odlučnim

činjenicama od kojih zavisi zakonito rješenje sporne stvari.

Iz obrazloţenja:

"Po nalaţenju ovoga suda, u postupku donošenja pobijane presude uĉinjena je

povreda pravila postupka u upravnom sporu, koja je mogla biti od uticaja na

rješavanje stvari. Povreda pravila postupka se sastoji u tome što Upravni sud nije

postupio po odredbi ĉlana 46 stav 3 Zakona o upravnom sporu, nakon što je

presudom Vrhovnog suda, Uvp.br.118/12 od 22.06.2012.godine, ukinuta ranije

donešena presuda Upravnog suda, U.br.3504/11 od 27.04.2012. godine i predmet

vraćen tom sudu na ponovni postupak u ovoj pravnoj stvari.

Kada Vrhovni sud ukine sudsku odluku i predmet vrati Upravnom sudu, taj

sud je duţan da raspravi sva pitanja na koja je ukazao Vrhovni sud i da jasno i

odredjeno iznese razloge o odluĉnim ĉinjenicama, od kojih zavisi zakonito rješenje

sporne stvari. U ponovljenom postupku, u obrazloţenju pobijane presude nijesu

otklonjeni oni nedostaci na koje je ukazano u ukidnoj odluci Vrhovnog suda, već se

obrazloţenje presude u bitnom svelo na interpretaciju onih razloga koji su dati u

ukinutoj presudi.

Osporenim rješenjem, tuţeni organ prihvata zakljuĉak prvostepenog organa

da se shodno ĉlanu 121 stav 1 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju

(“Sl.list RCG”, broj 54/03), za ponovno odredjivanje penzije uzima u obzir samo

vrijeme provedeno u osiguranju od 01.01.2004.godine, tj. od dana stupanja na snagu

tog zakona, dakle, da se period proveden u osiguranju prije 01.01.2004.godine ne

uraĉunava u staţ osiguranja, već se za taj period samo vrši uskladjivanje ranije

odredjene penzije.

Obrazlaţući svoj stav da je rješenje tuţenog zakonito, u pobijanoj presudi se

iznosi samo paušalni zakljuĉak da se " po ocjeni suda, prema citiranim zakonskim

odredbama vrijeme provedeno u osiguranju od 01.10.1995. godine do 01.01.2004.

godine, prilikom ponovnog odredjivanja penzije ne uraĉunava u staţ osiguranja...",

što je samo ponovljeni stav iz ranije presude istog suda, a da se nije ušlo u ocjenu

navoda tuţbe koja iznosi suprotan pravni zakljuĉak. Prema tome, pobijana presuda

nije na valjan naĉin raspravila i dala valjane razloge o odluĉnoj ĉinjenici - da li se

vrijeme provedeno u osiguranju od 01.10.1995. godine do 01.01.2004. godine,

prilikom ponovnog odredjivanja penzije uraĉunava u staţ osiguranja ili ne i zašto.

Time je Upravni sud postupio postupio suprotno odredbi ĉlana 46 stav 3 Zakona o

264

upravnom sporu, ĉime je poĉinio povredu pravila postupka u upravnom sporu zbog

ĉega je presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak, da bi se u

ponovnom postupku na valjan naĉin raspravilo sporno pitanje i dali valjani razlozi."


265

DOPUNSKA PRESUDA I TROŠKOVI POSTUPKA

U UPRAVNOM SPORU

(Ĉlan 161 stav 2 u vezi ĉl. 2 st. 1 ZPP i ĉl. 55 ZUS)

Prilikom odlučivanja o troškovima upravnog spora sud je vezan

zahtjevom stranke za naknadu troškova - član 161 stav 2 u vezi čl. 2 st. 1 ZPP i

čl. 55 ZUS).

Iz obrazloţenja:

"Saglasno ĉlanu 161 st. 2 u vezi ĉlana 2 st. 1 ZPP, koje odredbe se saglasno

ĉlanu 55 ZUS-a primjenjuju i u upravnom sporu prilikom donošenja dopunske

presude, u konkretnom sluĉaju sud je vezan zahtjevom za naknadu troškova iz

podnijete tuţbe. Podnijetom tuţbom tuţilac je traţio troškove spora u visini troškova

nastalih plaćanjem za sastav tuţbe. Pobijanom presudom ti troškovi su mu i

dosudjeni, pa se neosnovano ista pobija podnijetim zahtjevom.

Kako podnijetom tuţbom tuţilac nije traţio troškove u visini takse to sud o

njima nije mogao ni odluĉivati, pa su neosnovani s tim u vezi drugaĉiji navodi

podnijetog zahtjeva.

Saglasno ĉlanu 56 st. 1 ZUS-a u upravnom sporu svaka stranka snosi svoje

troškove ako sud odluĉuje na nejavnoj sjednici. O zahtjevima za vanredno

preispitivanje sudske odluke Vrhovni sud je odluĉivao u nejavnim sjednicama, pa

kod te ĉinjenice i navedene zakonske odredbe stranka nema pravo na naknadu

troškova. Neosnovani su, zato, navodi podnijetog zahtjeva da je dopunskom

presudom tuţiocu trebalo dosuditi i troškove nastale plaćanjem sastava zahtjeva za

vanredno preispitivanje sudske odluke."


266

PRIVREMENE MJERE - POVREDA PRAVILA POSTUPKA

U UPRAVNOM SPORU

(Ĉlan 367 stav 2 taĉka 15 i ĉl. 202 ZPP u vezi ĉl. 55 ZUS)

Propustom suda da cijeni navode ţalbe na odluku po zahtjevu za

odredjivanje privremene mjere, te odsustvo razloga o odlučnim činjenicama i

nejasno obrazloţenje kojim se nadomještaju razlozi iz prvostepenog rješenja ne

pruţaju osnov za izvodjenje zaključka o zakonitosti odluke o privremenoj

mjeri.

***

Kada je pravna priroda odnosa takva da se spor moţe riješiti samo na

jednak način, dejstvo podnošenja zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske

odluke podnijet od strane jednog tuţioca proteţe se i na ostale tuţioce u tom

upravnom sporu.

P R E S U D A

Usvaja se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, pa se ukida

rješenje Upravnog suda Crne Gore, Upm.br.4/12 od 24.04.2012.godine i predmet

vraća tom sudu na ponovni postupak.


Rješenjem Upravnog suda Crne Gore, Upm.br.4/12 od 24.04.2012.godine,

odluĉeno je da se odbije ţalba tuţilaca na rješenje istog suda, Upm.br. 3/12 od

05.04.2012.godine ĉiji dispozitiv glasi da se " zahtjev za donošenje privremene

mjere odbacuje". Rješenja su proistekla povodom tuţbe kojeg je podnijeli tuţioci

B. E. F. F., JP SPC 5, G. C. KY1-002, C. I. i B. R. iz Lj., pri ĉemu je zahtjev za

izdavanje privremene mjere upravljen na obustavljanje preduzimanja bilo koje

pravne radnje po osnovu rješenja Centralnog registra Privrednog suda od

09.03.2012.godine, o upisu obavljanja privredne djelatnosti Društva za menadţment

poslove i upravljanje nekretninama “M.” AD Podgorica, do pravosnaţnosti odluke

suda po tuţbi tuţilaca kojom je traţeno poništenje odnosne registracije.

Protiv rješenja Upravnog suda Crne Gore, Upm.br.4/12 od 24.04.2012.godine,

tuţilac je preko punomoćnika podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske

odluke zbog povrede pravila postupka u upravnom sporu i povrede materijalnog

267

prava. Predlaţe da se pobijano rješenje preinaĉi ili ukine i predmet vrati Upravnom

sudu na ponovni postupak.

U odgovoru na zahtjev zainteresovano lice “M.” Društvo za menadţment

poslove i upravljanje nekretninama AD Podgorica je predloţilo da se podnijeti

zahtjev odbaci ili odbije kao neosnovan.

Nakon razmatranja spisa predmeta, ocijene podnijetog zahtjeva i odgovora na

zahtjev, ovaj sud je našao da je u postupku donošenja pobijanog rješenja uĉinjena

povreda pravila postupka u upravnom sporu iz ĉlana 367 st.2 taĉ.15 Zakona o

parniĉnom postupku u vezi sa ĉlanom ĉl.55 Zakona o upravnom sporu, zbog ĉega je

osporeno rješenje valjalo ukinuti i predmet vratiti Upravnom sudu na ponovni

postupak i odluĉivanje.

Povreda postupka u upravnom sporu u upravnom sporu se sastoji u tome što

razlozi iz rješenja u znatnoj mjeri nerazumljivi i nejasni, te se pri takvim

nedostacima zakonitost rješenja ne moţe na pouzdan naĉin ispitati.

Obrazloţenje prvostepenog rješenja sastoji se iz konstatacije da je

pretpostavka za odluĉivanje po zahtjevu za donošenje privremene mjere postojanje

konaĉnog akta kojim je odluĉeno po zahtjevu za odlaganje izvršenja rješenja u

smislu ĉlana 14 u vezi sa ĉl.13 st.2 Zakona o upravnom sporu, pa kako tuţioci nijesu

traţili odlaganje izvršenja, zahtjev za izdavanje privremene mjere je preuranjen i kao

takav odbaĉen.

U ţalbi na osporeno rješenje tuţioci su iznijeli pravnu argumentaciju zbog

ĉega je pravni zakljuĉak iz prvostepenog rješenja neutemeljen.

Na brojne navode ţalbe u osporenom rješenje nije dat odgovor, odnosno

njihova ocjena. U tom pravcu, obrazloţenje osporenog rješenja zakljuĉuje da

"zahtjev za odredjivanje privremene mjere nije odbaĉen uz pogrešnu primjenu ĉlana

14 Zakona o upravnom sporu", dopisujući razloge sa dvije nejasne reĉenice, i to

prvu " Rješenje kojim se registruje upis obavljanja privredne djelatnosti Društva za

menadţment poslove i upravljanje nekretninama “M.” AD Podgorica, a koje tuţilac

tuţbom osporava nije izvršni, već konstitutivni akt koji je proizveo pravna dejstva

na koja punomoćnik tuţilaca ukazuje u ţalbi, osporavajući kao i u tuţbi,

transformaciju Fonda zajedniĉkog ulaganja “M.” AD u privredno društvo" i drugu,

da "Sud nalazi da se u konkretnom sluĉaju radi o sporu izmedju izmedju privrednih

društava nastalom povodom navedene registracije, a za ĉije rješavanje je nadleţan

Privredni sud, prema ĉlanu 20 Zakona o sudovima ("Sl.list RCG", br.5/2002,

49/2004 i"Sl.list CG", br.22/2008 i 29/2011).“ Tako kratko, nejasno i u znatnoj mjeri

paušalno obrazloţenje, kojim se nadomještaju razlozi iz prvostepenog rješenja ne

pruţaju osnov za izvodjenje zakljuĉka o zakonitosti odluke o privremenoj mjeri i

kod takvog obrazloţenja i izostanka ocjene bilo kojeg bitnog navoda ţalbe,

zakonitost osporenog rješenja se ne moţe ispitati.

Ukazuje se da citirani ĉlan 20 Zakona o sudovima, kojim se odredjuje

nadleţnost Privrednog suda sadrţi deset taĉaka, odnosno osnova kojima se zasniva

nadleţnost tog suda, pa je nerazumljivo koji od tih osnova i iz kojih razloga

proizilazi nadleţnost Privrednog suda, budući se pobijano rješenje poziva samo na

ĉlan 20, bez konkretizacije koju taĉku ima u vidu.

268

Kod naprijed navedenog stanja stvari, zakonitost pobijanog rješenja se ne

moţe ispitati zbog odsustva razloga o odluĉnim ĉinjenicama i izostanka ocjene

navoda ţalbe, tako da ovaj sud konstatuje da pobijano rješenje sadrţi samo kratki,

formalni okvir obrazloţenja, ali ne i suštinsko obrazloţenje.

U ponovnom postupku Upravni sud će, vodeći raĉuna o razlozima iz ove

presude otkloniti ukazanu povredu pravila postupka na naĉin što ţe dati ocjenu

ţalbenih navoda i pravilno riješiti pitanje zakonitosti odluke o privremenoj mjeri.

Ukazati je da je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnijet od

strane tuţioca B. E. F. F., JP SPC 5, ali ne i od strane drugog tuţioca B. R. iz Lj.

Medjutim, imajući u vidu da je pravna priroda odnosa takva da se spor moţe riješiti

samo na jednak naĉin, dejstvo zahtjeva prvog tuţioca proteţe se i na drugog tuţioca

na osnovu ĉl.202. Zakona o parniĉnom postupku u vezi ĉl.55. Zakona o upravnom

sporu, tako da se ova presuda odnosi i na drugog tuţioca.

Sa izloţenih razloga, a na osnovu ĉlana 46 stav 2 Zakona o upravnom sporu,

odluĉeno je kao u izreci ove presude.


269

POVREDA PRAVILA POSTUPKA U UPRAVNOM SPORU

(Ĉlan 367 stav 2 taĉka 15 ZPP u vezi ĉl. 55 ZUS)

Propuštanjem davanja jasnih i valjanih razloga o ocjeni činjenice da li

predmetno zemljište predstavlja morsko dobro ili ne, počinjena je povreda

pravila postupka u upravnom sporu iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP u vezi čl.

55 ZUS.

Iz obrazloţenja:

"Podnijetom tuţbom tuţilja je osporavala zakonitost predmetnog rješenja

tvrdnjom da u upravnom postupku nije utvrdjeno da li predmetne nepokretnosti

predstavljaju morsko dobro, da po njenoj ocjeni predstavljaju morsko dobro i da ne

mogu biti predmet vraćanja, jer morsko dobro ne moţe biti u privatnoj svojini.

Ocjenjujući navode tuţbe da predmetno zemljište predstavlja morsko dobro

sud zakljuĉuje da su isti neosnovani, jer je u pitanju neizgradnjeno gradjevinsko

zemljište. Takvi razlozi pobijane presude su nerazumljivi, jer se iz ĉinjenice da li je

neko zemljište neizgradnjeno gradjevinsko ne moţe izvoditi zakljuĉak da li je u

pitanju morsko dobro ili ne.

Cijeneći gornje navode tuţbe bio je Upravni sud duţan u obrazloţenju

presude ocijeniti da li je u upravnom postupku utvrdjeno da li predmetno zemljište

pripada morskom dobru ili ne i o tome dati jasne i valjane razloge. Propustivši da

tako uĉini sud je pobijanom presudom poĉinio povredu pravila postupka u

upravnom sporu iz ĉlana 367 st. 2 taĉ. 15 ZPP u vezi ĉlana 55 ZUS-a.

Nadalje, pobijanom presudom se zakljuĉuje da predmetno zemljište nije

obuhvaćeno odredbom ĉlana 12 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i

obeštećenju. Zakljuĉak da li je predmetno zemljište obuhvaćeno navedenom

zakonskom odredbom ili ne moţe se izvoditi tek nakon nesumnjivo utvrdjene

ĉinjenice da li isto predstavlja morsko dobro ili ne. Kako o toj odluĉnoj ĉinjenici u

pobijanoj presudi nema valjanih razloga to ni gornji zakljuĉak nema razloga. I na taj

naĉin poĉinjena je naprijed navedena povreda pravila postupka u upravnom sporu."


270



Ispravka presude ne moţe se vršiti donošenjem nove presude.

***

Ukoliko sud donošenjem nove presude izvrši ispravku prve presude

počinjena je povreda pravila postupka u upravnom sporu.

Iz obrazloţenja:

"S obzirom na postojanje dvije kontradiktorne pesude u istoj stvari, ovaj sud

je u smislu ĉl.55 Zakona o upravnom sporu u vezi sa ĉl.374 st.2 Zakona o parniĉnom

postupku, zatraţio od sudije izvjestioca u predmetu Upravnog suda, da nakon

izvršenog izvidjaja obavijesti ovaj sud o okolnostima zbog ĉega su donijete dvije

presude u istoj stvari. Ukazati je i na to da je na sajtu Upravnog suda evidentirana

presuda U.br.2444/11 od 30.03.2012.godine.

U izvještaju Upravnog suda U.br.2444/11 od 13.09.2012.godine, a povodom

traţenja ovoga suda, sudija izvjestilac se izjasnio da je prvobitno donijeta odluka da

se tuţba odbije i da je nakon pismeno izradjene presude, a nakon konsultacije sudske

prakse nadjeno da postoje razlozi da se tuţba usvoji i poništi osporeno rješenje i da

je izvršena ispravka presude od 30.03.2012.godine, na naĉin što je usvojena tuţba i

poništeno osporeno rješenje presudom od 12.04.2012.godine. Koji razlozi su doveli

do toga da se strankama dostavi ranija presuda, tj.presuda od 30.03.2012.godine, a

ne ona od 12.04.2012.godine, na te okolnosti ne moţe da se izjasni.

Kod naprijed navedenog stanja stvari imamo ĉinjenicu da je ovjereni otpravak

presude od 30.03.2012.godine dostavljen strankama i to je za stranke presuda

donijeta u sporu i na koju je tuţilac izjavio odgovarajuće pravno sredstvo. S druge

strane, sudija izvjestilac je izvijestio ovaj sud da je presudom od 12.04.2012.godine

izvršna ispravka prve presude. Kod takvog obrazloţenja sudije izvjestioca u

predmetu, oĉigledno je, da se ispravka presude ne moţe vršiti donošenjem nove

presude.

Nerazumljivo je postupanje Upravnog suda u konkretnom sluĉaju i takvo

postupanje predstavlja povredu pravila postupka u upravnom sporu iz ĉl.55 Zakona

o upravnom sporu u vezi ĉl.367 st.2 taĉ.15 Zakona o parniĉnom postupku, zbog ĉega

je presudu bilo nuţno ukinuti i predmet vratiti Upravnom sudu na ponovni postupak,

da bi otklonio povredu pravila postupka i donio zakonitu odluku."


271

TROŠKOVI POSTUPKA NA IME ZASTUPANJA

U DISCIPLINSKOM POSTUPKU

Kada je izostala ocjena suda u odnosu na navode tuţbe kojima se traţe

troškovi postupka u disciplinskom postupku na ime zastupanja tuţioca po

advokatu, učinjena je povreda pravila postupka iz člana 376 stav 2 tačka 15

ZPP, u vezi čl. 55 ZUS.

Iz obrazloţenja:

"Medjutim, u sledećem dijelu pobijane presude ista ne sadrţi odluku niti

obrazloţenje o dijelu tuţbenih navoda ĉime je u tom dijelu uĉinjena povreda pravila

postupka u upravnom sporu koja je mogla biti od uticaja na rješavanje stvari. Ne

dajući razloge o svim bitnim navodima tuţbe uĉinjena je povreda pravila postupka iz

ĉl.376 st.2 taĉ.15 Zakona o parniĉnom postupku u vezi ĉl.55 Zakona o upravnom

sporu.

U tuţbi je osporeno rješenje pobijano i zbog odluke o troškovima postupka

koji su prethodili pobijanoj presudi i koji su nastali povodom vodjenja disciplinskog

postupka protiv tuţioca, a na ime troškova zastupanja po advokatu.

U odnosu na ovaj tuţbeni osnov pobijana presuda ne sadţi ni rijeĉi ĉime je taj

dio tuţbenog navoda ostao neocijenjen.

Stoga je zbog odsustva bilo kakve ocjene u odnosu na tuţbeni osnov koji se

odnosi na troškove postupka pobijanu presudu bilo nuţno ukinuti. U ponovnom

postupku Upravni sud će donijeti novu odluku na naĉin što će se jasno i odredjeno

izjasniti na navode tuţbe u dijelu kojim se traţe troškovi postupka u disciplinskom

postupku na ime zastupanja tuţioca po advokatu i na taj naĉin otkloniti ukazanu

povredu postupka."


272



Izostavljajući razloge o značaju činjenice da je raniji vlasnik, za ţivota,

prava po osnovu povraćaja imovinskih prava prenio pravnim poslom

(ugovorom o poklonu) na tuţioca počinjena je povreda pravila postupka u

upravnom sporu iz člana 367 stav 2 tačka 15 ZPP u vezi sa čl. 45 ZUS.

Iz obrazloţenja:

"Po nalaţenju ovoga suda u postupaku donošenja pobijane presude uĉinjena je

povreda pravila postupka u upravnom sporu iz ĉl.367 st.2 taĉ.15 Zakona o

parniĉnom postupku u vezi ĉl.45 Zakona o upravnom sporu. Povreda psotupka

sastoji se u tome što presuda ne sadrţi razloge o odluĉnim ĉinjenicama, zbog ĉega je

uvaţan zahtjev tuţioca B. M. i zavisno od toga ukinuta pobijana presuda.

U upravnom psotupku usvojen je zahtjev B. M., na naĉin što je odredjeno da

se usvaja zahtjev neimenovanim zakonskim nasljednicima bivšeg vlasnika B. S. iz

P.

U tuţbi tuţilac B. M. je ukazala da drugostepeni organ zanemaruje ĉinjenicu

da je podnosilac zahtjeva za ţivota zakljuĉio ugovor o poklonu Ov.br.223/2008 od

10.01.2008.godine, koji ugovor je priloţen spisima, kojim joj je prenijela pravo po

osnovu povraćaja imovinskih prava i obeštećenju, dakle ugovorom je preneseno

pravo, sa tvrdnjom da poklonoprimac stupa u prava poklonodavca, pa stoga rješenje

treba da glasi na poklonoprimca tj. B. M., a ne na neimenovane nasljednike.

U odnosu na ove navode tuţioca pobijana presuda ne sadrţi ni rijeĉ, odnosno

ne daje se odgovor na pitanje o znaĉaju ĉinjenice da je raniji vlasnik za ţivota

raspolagao predmetom povraćaja u korist tuţioca B. M. na naĉin da su prava po

osnovu povraćaja imovinskih prava prenijeta pravnim poslom (ugovorom o

poklonu) na tuţioca. Ne baveći se ovom odluĉnom ĉinjenicom i ne dajući odgovor

na tuţbene navode u ovom dijelu, pobijana presuda ne sadrţi razloge o odluĉnim

ĉinjenicama, zbog ĉega je presudu zbog povrede pravila postupka u upravnom sporu

valjalo ukinuti u dijelu koji se odnosi na rješavanje tuţbe B. M.

U ponovnom pstupku sud će vodeći raĉuna o razlozima iz ove presude,

otkloniti ukazanu povredu postupka na naĉin što će se odredjeno izjasniti na navode

tuţbe o znaĉaju ugovora o poklonu, odnosno da li je odluka o povraćaju turebala da

se odnosi na ne imenovane nasljednike ili pak na B. M. koja je predmet povraćaja

stekla pravnim poslom (ugovorom o poklonu) kojeg je saĉinila sa ranijim

vlasnikom."


273

NEOVJERENA FOTOKOPIJA ISPRAVE

Pravno valjana odluka suda ne moţe se temeljiti na protivurječnim

ispravama koje nijesu ovjerene.



Razlozi iz pobijane presude su nejasni i protivurječni i nema razloga o

odlučnim činjenicama kada je odluka upravnih organa i Upravnog suda

utemeljena na protivurječnim neovjerenim fotokopijama isprava.

Iz obrazloţenja:

"Osnovno se podnijetim zahtjevom ukazuje da je u postupku donošenja

pobijane presude uĉinjena povreda pravila postupka u upravnom sporu koja je

mogla biti od uticaja na rješavanje stvari, iz ĉl.367 st.2 taĉ.15 Zakona o parniĉnom

postupku i ĉl.55 Zakona o upravnom sporu.

Predhodno se konstatuje da su pismeni dokazi koji su bili osnov upravnim

organima za donošenje prvostepene i drugostepene odluke priloţeni spisima

predmeta u neovjerenim fotokopijama. Neovjerena fotokopija bilo koje isprave nije

dokaz i ista ne moţe proizvesti bilo kakav pravni efekat. Potrebno je bilo pribaviti

orginalne isprave ili ovjerene kopije. O ovoj ĉinjenici Upravni sud je propustio da

vodi raĉuna i otkloni takvu nepravilnost u vodjenju postupka kod upravnih organa.

Nadalje, iz fotokopije zakljuĉka Skupštine opštine Titograd od 15.03.1978.

godine kojim se daje na trajno korišćenje sporno zemljište, te fotokopije rješenja

Skupštine Opštine Titograd od 31.10.1979.godine, na koje se tuţeno Ministarstvo

poziva kao kljuĉne dokaze, prilikom odluĉivanja u upravno sudskom postupku

ispušta se iz vida da su i zakljuĉak i rješenje u konkretnom sluĉaju upravni akti sa

odloţenim uslovom. Naime, oba akta sadrţe odredbu da je novi korisnik duţan da

na urbanistiĉkoj parceli u roku od 6 mjeseci zapoĉne, a u roku od 3 godine završi

izgradnju porodiĉne stambene zgrade i da u protivnom gubi pravo korišćenja parcele

i duţan je istu vratiti u posjed Opštini Titograd. Da li je novi korisnik - I. Lj. Dj.

izvršio izgradnju, zavisno od ĉega bi bio ispunjen uslov za utvrdjivanje prava, tim

pitanjem se u upravno sudskom postupku niko nije bavio.

Nadalje, konfuziju unosi i ĉinjenica da u zakljuĉku br.01-2372 od 15.03.1978.

i rješenju br.05-22394 od 31.10.1979 godine, koji su predhodno oznaĉeni, ne

oznaĉava se I. Lj. Dj., već I. K. Dj., što ne predstavlja identitet sa licem na koja se

donesene odluke odnose.

274

Sve naprijed navedeni nedostaci ukazuju da su razlozi iz pobijane presude

nejasni i prtivrjeĉni, da nema razloga o odluĉnim ĉinjenicama i da je odluka

upravnih organa kao i odluka Upravnog suda utemeljena na protivrjeĉnim

ispravama, koje inaĉe nijesu ovjerene, te se na njima ne moţe temeljiti pravno

valjana odluka. Stoga je presudu valjalo ukinuti da bi se u ponovnom postupku

otklonili ukazani nedostaci, u prvom redu pribavljanjem vjerodostojnih isprava (u

orginalu ili ovjerenoj kpiji), a zatim, ako se pokaţe da su pribavljene isprave

identiĉne sa postojećim neovjerenim kopijama, vodeći raĉuna o razlozima iz ove

presude, otkloniti ukazane nejasnoće i raspraviti pitanja na koja je ukazano u ovoj

presudi."


275


I SUDSKA NADLEŢNOST

(Ĉlan 367 stav 2 taĉka 15 ZPP u vezi ĉl. 55 i ĉl. 34 st. 2 ZUS)

U slučaju kada je oruţje oduzeto u krivičnom postupku primjenom

odredaba ZKP, Upravni sud je po sluţbenoj duţnosti trebao da vodi računa da

li je tuţeni upravni organ bio nadleţan za donošenje rješenja iz sudske

nadleţnosti.

P R E S U D A

Usvaja se zahtjev za vanredno preispitivanje sudke odluke, te se ukida

presuda Upravnog suda Crne Gore U.br.383/12 od 03.10.2012.godine i predmet

vraća tom sudu na ponovno sudjenje.


Presudom Upravnog suda Crne Gore, U.br.383/12 od 03.10.2012.godine,

odbijena je tuţba tuţioca S. Ĉ. iz P., podnijeta protiv rješenja M. u. p. i j. u. P. -

Podruĉne jedinice za upravne unutrašnje poslove Podgorica, br.UP I-10-03/2-

220/12-157/2 od 31.09.2012. godine. Tim rješenjem odbijen je zahtjev tuţioca za

vraćanje privremeno oduzetog oruţja sa oruţnim listovima bliţe oznaĉenih u

dispozitivu rješenja.

Protiv oznaĉene presude Upravnog suda tuţilac je podnio zahtjev za vanredno

preispitivanje sudske odluke iz ĉijeg obrazloţenja proizilazi da se presuda pobija

zbog povrede materijalnog prava i povrede pravila postupka, predlaţući da se

presuda preinaĉi i da mu se vrati predmetno oruţje.

U odgovoru na zahtjev tuţeno M. u. p. i j. u. je predloţilo da se zahtjev odbije

kao neosnovan.

Nakon razmatranja spisa predmeta i ocjene navoda iz podnijetog zahtjava, a

pazeći po sluţbenoj duţnosti na bitne povrede pravila upravnog postupka u smislu

ĉl.45 Zakona o upravnom sporu, ovaj sud je našao da je u postupku donošenja

pobijane presude uĉinjena povreda pravila postupka u upravnom sporu, a koja se

sastoji u tome što nijesu cijenjene sve ĉinjenice od kojih zavisi zakonitost osporenog

rješenja (ĉl.55 Zakona o upravnom sporu u vezi ĉl.367 st.2 Zakona o parniĉnom

postupku).

Bitna odluĉna ĉinjenica od koje zavisi zakonitost osporenog rješenja jeste

pravno pitanje o kojem je Upravni sud bio duţan da vodi raĉuna po sluţbenoj

276

duţnosti, a to je pitanje da li je osporeno rješenje ništavo. Na osnovu ĉl.260 taĉ.1

Zakona o opštem upravnom postupku, ništavo je rješenje donešeno u stvari iz

sudske nadleţnosti, a na osnovu ĉl.34 st.2 Zakona o upravnom sporu, na ništavost

akta Upravni sud pazi po sluţbenoj duţnosti.

Nije sporno da je predmetno oruţje sa oruţanim listovima privremeno

oduzeto od tuţioca po odredbama Zakonika o kriviĉnom postupku, povodom

osnovane sumnje da je izvšio kriviĉno djelo neovlašćena proizvodnja, drţanje i

stavljanje u promet opojnih droga iz ĉl.300 KZ CG i da je kasnije isti oglašen krivim

i osudjen zbog predmetnog kriviĉnog djela. Dakle, oglašen je krivim zbog kriviĉnog

djela koje nije bilo u vezi sa upotrebom oruţja koje je od njega bilo privremeno

oduzeto.

Oruţje od tuţioca nije bilo oduzeto u upravnom već u kriviĉnom postupku pri

ĉemu Zakonik o kriviĉnom postupku u odgovarajuzćim odredbama bliţe razradjuje,

kada se od uĉinioca oduzimaju predmeti za potrebe kriviĉnog postupka, na koji

naĉin se odluĉuje o postupanju sa oduzetim predmetima i pod kojim uslovima se

ono oduzima.

U konkretnom sluĉaju donošenjem osporenog rješenja na pravno nerazumljiv

naĉin je došlo do prerastanja kriviĉnog u upravni postupak, budući oruţje nije

oduzeto primjenom Zakona o oruţju, već primjenom odredbi Zakonika o kriviĉnom

postupku.

Ne uzevši u razmatranje ove pravne ĉinjenice Upravni sud je uĉnio povredu

pravila postupka u upravnom sporu koja je mogla biti uticajna na rješavanje stvari,

jer je trebao po sluţbenoj duţnosti da vodi raĉuna o tome da li je kriviĉni sud bio

nadleţan da odluĉuje po zahtjevu tuţioca, odnosno da li je tuţeni organ donio

rješenje za koje je nadleţan sud, odnosno da li je zbog toga rješenje ništavo.

Zbog uĉinjene povrede pravila postupka presudu je valjalo ukinuti i predmet

vratiti Upavnom sudu na ponovni postupak da bi taj sud vodeći raĉuna o razlozima

iz ove presude raspravio ukazano sporno pitanje od kojeg zavisi zakonitost

osporenog rješenja.

Ukazati je da tuţilac u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, nije

ukazivao na ništavost rješenja ali je prednje bez uticaja na odluĉivanje ovog suda jer

se povreda pravila postupka u upravnom sporu cijeni objektivno, dakle da li je

povreda uĉinjena, a pogotovo što se po sluţbenoj duţnosti od svih oragana koji

uĉestvuju u upravno sudskom postupku na ništavost rješenja pazi po sluţbenoj

duţnosti.

Sa izloţenih razloga, na osnovu ĉl.46 st.1 Zakona o upravnom sporu,

odluĉeno je kao u izreci.


277

STICANJE CRNOGORSKOG DRŢAVLJANSTVA PRIJEMOM

(Ĉlan 8 i ĉl. 11 Zakona o crnogorskom drţavljanstvu u vezi ĉl. 3 stav 1

alineja 3 Odluke o kriterijumima za sticanje crnogorskog drţavljanstva prijemom)

Zakonitost i neprekidnost boravka u smislu člana 11 stav 1 Zakona o

crnogorskom drţavljanstvu cijeni se na osnovu akta Vlade iz člana 17 Zakona o

crnogorskom drţavljanstvu.

Iz obrazloţenja:

"Odredbom ĉlana 11 st. 1 Zakona o crnogorskom drţavljanstvu je propisano

da lice koje je u braku sa crnogorskim drţavljaninom najmanje tri godine i zakonito

i neprekidno boravi u Crnoj Gori najmanje pet godina prije podnošenja zahtjeva za

prijem u crnogorsko drţavljanstvo moţe steći crnogorskog drţavljanstvo prijemom

ako ispunjava uslove iz ĉlana 8 st. 1 taĉ. 1, 4, 5 i 7 ovog zakona, dok je st. 3 istog

ĉlana propisano da se zakonit i neprekidni boravak lica iz stava 1 ovog ĉlana

utvrdjuje prema kriterijumima propisanim aktom iz ĉlana 17 ovog zakona.

Ĉlanom 17 Zakona o crnogorskom drţavljanstvu je propisano da kriterijume

za uslove iz ĉlana 8 st. 1 taĉ. 3, 4 i 7, ĉlana 12 i ĉlana 24 st. 1 taĉ. 5, 6, 7 i 8 ovog

zakona utvrdjuje Vlada.

Ĉlanom 8 Zakona o crnogorskom drţavljanstvu propisani su opšti uslovi za

sticanje crnogorskog drţavljanstva prijemom, a u stavu 1 taĉ. 3 propisan uslov -

zakonito i neprekidno boravi 10 godina prije podnošenja zahtjeva za prijem u

crnogorsko drţavljastvo.

Odluĉujući o zakonitosti rješenja tuţenog kojim je odluĉivano o prijemu u

crnogorsko drţavljanstvo lica koje je u braku sa crnogorskim drţavljaninom Upravni

sud pobijanom presudom zakljuĉuje da se neprekidnost boravka u Crnoj Gori u

konkretnom sluĉaju ne moţe cijeniti na osnovu akta Vlade donijetog na osnovu

ĉlana 17 Zakona o crnogorskom drţavljanstvu, jer je za supruţnike crnogorskih

drţavljana zakonodavac propisao sticanje drţavljanstva pod povoljnijim uslovima

veţući njihov boravak na kraći rok (pet godina) i neobavezujući ih na traţenje

otpusta iz drţavljanstva druge drţave, što podrazumijeva posjedovanje liĉnih

dokumenata te drţave.

Gornji razlozi pobijane presude su nerazumljivi ĉime je poĉinjena povreda

pravila postupka iz ĉlana 367 st. 2 taĉ. 15 ZPP u vezi ĉlana 55 ZUS.

Prednje sa razloga što stojeći na gornjem stanovištu Upravni sud gubi iz vida

da je za sticanje crnogorskog drţavljanstva prijemom lica koje je u braku sa

crnogorskim drţavljaninom zakonodavac propisao i uslov - zakonito i neprekidno

boravi u Crnoj Gori najmanje pet godina. Kad je to tako propisano ĉlanom 11 st. 1

Zakona o crnogorskom drţavljanstvu onda nije bilo razloga da se unosi odredba

ĉlana 8 st. 1 taĉ. 3, jer je tom odredbom propisano da je jedan od opštih uslova za

278

sticanje crnogorskog drţavljanstva prijemom zakonit i neprekidan boravak u Crnoj

Gori. Taj uslov (zakonit i neprekidan boravak u Crnoj Gori) utvrdjuje se prema

kriterijumima propisanim aktom iz ĉlana 17 Zakona o crnogorskom drţavljanstvu,

kako to izriĉito stoji u ĉlanu 11 st. 3 istog zakona, pa su nerazumljivi razlozi

pobijane presude da se kriterijumi iz tog akta u konkretnom sluĉaju ne mogu

primijeniti.

Uz prednje valja ukazati da se pobijanom presudom ne navodi kako i na

osnovu kojih kriterijuma se to cijeni u konkretnom sluĉaju zakonit i neprekidan

boravak u Crnoj Gori, a što je sud bio duţan obrazloţiti kad nalazi da to nijesu

kriterijumi propisani aktom iz ĉlana 17 Zakona o crnogorskom drţavljanstvu. Na taj

naĉin izostali su razlozi u pobijanoj presudi o zakonitom i neprekidnom boravku u

Crnoj Gori.

Posjedovanje liĉnih dokumenata strane drţave u konkretnom sluĉaju nema

znaĉaj koji mu daje sud pobijanom presudom, jer ta ĉinjenica nije bitna za donošenje

zakonite odluke. Bitna je ĉinjenica da li je lice iz ĉlana 11 st. 1 Zakona o

crnogorskom drţavljanstvu u vremenskom periodu od pet godina prije podnošenja

zahtjeva za prijem u crnogorsko drţavljanstvo pribavilo javne isprave kod nadleţnog

organa drţave porijekla."


279

USLOVI ZA DEEKSPROPRIJACIJU NEPOKRETNOSTI


Ne postoje uslovi za deeksproprijaciju zemljišta ako stepen izgradjenosti

eksproprisane nepokretnosti iznosi više od 1/3.

Iz obrazloţenja:

"U upravnom postupku je nesporno utvrdjeno da je rješenjem S. o. M. broj

03-85/53 od 3. 07. 1968. godine djelimiĉno poništeno rješenje o eksproprijaciji broj

3353/52 od 12. 04. 1952. godine na naĉin što je ranijem vlasniku - pravnom

prethodniku tuţilaca vraćeno u posjed zemljište površine od 2.512 m2. Kod te

ĉinjenice osnovano Upravni sud pobijanom presudom zakljuĉuje da je u ovom

postupku odluĉna ĉinjenica stepen izgradjenosti eksproprisane nepokretnosti u

površini od 3.927 m2, dakle, površine koja nije vraćena naprijed navedenim

rješenjem. Neosnovani su, zato, s tim u vezi drugaĉiji navodi podnijetog zahtjeva.

U upravnom postupku je nesporno utvrdjeno da je eksproprijacija izvršena za

potrebe K. d. i. M. radi podizanja stambenih zgrada i da su na predmetnom zemljištu

izgradjene stambene zgrade, te da stepen izgradjenosti iznosi više od 1/3. Kod takvih

utvrdjenja osnovano Upravni sud pobijanom presudom zakljuĉuje da je u

konkretnom sluĉaju materijalno pravo pravilno primijenjeno, pa su neprihvatljivi s

tim u vezi drugaĉiji navodi podnijetog zahtjeva.

Navodi podnijetog zahtjeva da je sada vaţećim DUP na predmetnom

zemljištu predvidjena izgradnja porodiĉnih stambenih zgrada su bez znaĉaja za

drugaĉiju odluku."


280

PRAVO PREĈEG KORIŠĆENJA

(Ĉl. 536, 542, 640 ZOO i ĉlana 30 stav 1 Zakona o morskom dobru)

Pravo prečeg korišćenja, a uz primjenu odredbi Zakona o obligacionim

odnosima, znači da je zakupodavac duţan ponuditi imaocu prava prečeg

korišćenja da on uzme u zakup dio morskog dobra na koje ima pravo prečeg

korišćenja, pod istim uslovima pod kojim namjerava dio morskog dobra dati u

zakup trećem licu.

Iz obrazloţenja:

"Pobijanom presudom se utvrdjuje da tuţilac saglasno ĉlanu 30 st. 1 Zakona o

morskom dobru ima preĉe pravo korišćenja predmetnog javnog kupališta i

zakljuĉuje da se isto moţe primijeniti samo u postupku podjednakih uslova ponude,

a u konkretnom sluĉaju ponuda tuţioca na raspisani poziv u odnosu na cijenu bila je

manja od prvorangiranog. Takvi razlozi pobijane presude su nerazumljivi, ĉime je

poĉinjena povreda pravila postupka u upravnom sporu iz ĉlana 367 st. 2 taĉ. 15 ZPP

u vezi ĉlana 55 ZUS-a, zbog ĉega se ne moţe ispitati pravilnost primjene

materijalnog prava.

Pravo preĉeg korišćenja, a uz primjenu odredbi Zakona o obligacionim

odnosima, znaĉi da je zakupodavac duţan ponuditi imaocu prava preĉeg korišćenja

da on uzme u zakup dio morskog dobra na koje ima pravo preĉeg korišćenja pod

istim uslovima pod kojim namjerava dio morskog dobra dati u zakup trećem licu.

Kod takve suštine prava preĉeg korišćenja nerazumljivi su razlozi pobijane presude

da je na raspisanom javnom pozivu za prikupljanje ponuda tuţilac ponudio manju

cijenu od prvorangiranog. Na raspisani javni poziv ponude se dostavljaju u

zatvorenim kovertama i tuţilac nije mogao znati kakvu ponudu stavljaju treća lica.

Valja ukazati da je neprihvatljiv i stav iz podnijetog zahtjeva da je tuţilac

samom "prijavom na javni tender" trebao biti izabran za najboljeg ponudjaĉa, jer je

isti u suprotnosti sa naprijed navedenim."


281

POGODNOST KORIŠĆENJA SNIŢENE NOTARSKE USLUGE

ZA POTREBE PROJEKTA"1000+1"

Odlukom Skupštine Notarske komore kojom je izvršen za potrebe

konkretnog kreditno - stambenog projekta raspored korisnika kredita kod

notara, s pravom na sniţenu naknadu, ali ne kao obligatorna obaveza, nego kao

opcija da se notarski zapis sačini kod notara po svom izboru, prema pravilima

o mjesnoj nadleţnosti kada nemaju beneficirana prava, nije povrijedjeno

načelo slobode izbora notara.

Iz obrazloţenja:

"Prethodno se konstatuje da je tuţilac u zahtjevu predloţio da ovaj sud odrţi

javnu raspravu pri odluĉivanju, koji predlog nije prihvaćen jer prilikom odluĉivanja

o zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, Vrhovni sud odluĉuje po

pravilu na nejavnoj sjednici i nema obavezu pozivanja stranaka, na osnovu ĉl.40 st.2

Zakona o upravnom sporu.

Po nalaţenju ovog suda, u postupku donošenja pobijane presude nije uĉinjena

bitna povreda pravila upravnog postupka na ĉije postojanje ovaj sud pazi po

sluţbenoj duţnosti, u smislu ĉl.45 Zakona o upravnom sporu, niti povreda pravila

postupka u upravnom sporu koja je mogla biti od uticaja na rješavanje stvari.

Nasuprot navodima iz zahtjeva, materijalno pravo je pravilno primijenjeno, a

pobijana presuda sadrţi pravilne razloge kojima se Upravni sud rukovodio prilikom

odbijanja tuţbe.

Po nalaţenju ovog suda, donošenjem osporene Odluke Skupštine Notarske

komore na štetu tuţioca nije povrijedjen zakon.

Osporenom Odlukom došlo je do rasporedjivanja korisnika kredita kod kojeg

će notara zakljuĉiti pravni posao sa pravom na sniţenu naknadu, ali ne kao

obligatorna obaveza, jer je ostavljena mogućnost da se notarski zapisi saĉine kod

notara po svom izboru, u skladu sa propisima o mjesnoj nadleţnosti u kom sluĉaju

nemaju beneficiju prava na sniţenu naknadu, već plaćaju naknadu predvidjenu

notarskom trifom, dakle, u punom iznosu. Odnosno, od korisnika kredita u

oznaĉenom projektu zavisi da li će koristiti pogodnosti iz taĉ.1 Odluke, tako da je

ostavljena mogućnost slobodnog izbora notara, ĉime nijesu povrijedjene odredbe

Zakona o notrima, a time ni pravo tuţioca. O odluĉnim ĉinjenicama od kojih zavisi

pravilnost i zakonitost osporene Odluke, pobijana presuda sadrţi pravilne razloge

koje ovaj sud prihvata i na koje upućuje.

Uz to, pobijanom presudom je pravilno ukazano da s obzirom na ishod spora

nijesu ispunjeni uslovi u smislu ĉl.37 st.3 Zakona o upravnom sporu, za odluĉivanje

o naknadi štete kao dijelu zahtjeva tuţioca."


282

PRAVO NA PENZIJU KAO PRAVO NA IMOVINU

I PRINCIP SRAZMJERNOSTI

(Ĉlan 112 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju)

P R E S U D A

Usvaja se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, te se ukida

presuda Upravnog suda Crne Gore, U.br.964/2005 od 30.05.2006.godine i predmet

vraća tom sudu na ponovni postupak.


Presudom Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp.br.38/06 od 07.02.2007.godine,

odbijen je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke - presude Upravnog

suda Crne Gore, U.br 964/2005 od 30.05.2006. godine, kao neosnovan. Tom

presudom odbijena je tuţba tuţioca Š. L. iz P., podnijeta protiv rješenja M. r. i s. s. -

Podgorica, broj 0203-31637 od 25.08.2005. godine, kojim je odbijena njegova ţalba

izjavljena na rješenje Republiĉkog fonda penzijskog i invalidskog osiguranja -

Podruĉno odjeljenje Podgorica, broj 02-31637/3 od 29.07.2005.godine, kojim se

tuţiocu poĉev od 01.01.2004.godine, obustavlja isplata starosne penzije odredjena

rješenjem istog organa broj 02-31637 od 06.02.2005.godine

Protiv presude Vrhovnog suda, Š. L., advokat iz P., podnio je Ustavnom sudu

Crne Gore ustavnu ţalbu zbog povrede prava svojine zajemĉenog ĉlanom 58 Ustava

Crne Gore.

Ustavni sud Crne Gore je na osnovu ĉlana 56 stav 1 Zakona o Ustavnom

sudu Crne Gore (“Sl. list CG”, br.64/08), odlukom Uţ-III br.188/12 od 02.10.2012.

godine, usvojio ustavnu ţalbu i ukinuo presudu Vrhovnog suda Crne Gore,

Uvp.br.38/06 od 07. februara 2007. godine i predmet vratio Vrhovnom sudu Crne

Gore na ponovni postupak.

U upravnom i upravno sudskom postupku koji je tekao povodom primjene

ĉlana 112 stav 1 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Sl.list RCG”, broj

54/03), raspravljano je sporno pravno pitanje primjenom vaţećih materijalno

pravnih propisa koji se odnose na spornu pravnu stvar i utvrdjeno, kako presudom

Upravnog suda, tako i presudom Vrhovnog suda, da se tuţiocu poĉev od

01.01.2004.godine obustavlja isplata starosne penzije primjenom navedene zakonske

odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

Odlukom Ustavnog suda Crne Gore usvojena je ustavna ţalba i ukinuta

presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp.br. 38/06 od 07. februara 2007.godine i

predmet vraćen na ponovni postupak.

283

Iz obrazloţenja odluke Ustavnog suda proizilazi da je osnov za donošenje

odluke, presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Lakićević i ostali

protiv Crne Gore i Srbije (predstavke br. 27458/06, 37205/06, 37207/06 i 33604/07).

Ĉinjeniĉna i pravna pitanja koja je razmatrao Evropski sud za ljudska prava

nijesu bile odluĉne ĉinjenice koje su bile relevantne za primjenu odredbe ĉlana 112

stav 1 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, što znaĉi da materijalno

pravni propis koji je vaţio kao pozitivna norma nije bio usaglašen sa pravilima i

principima Evropskog upravnog prostora koji se odnosi na dotiĉnu pravnu stvar.

Stoga je oĉigledno Ustavni sud, rukovodjen tim razlozima utvrdio da je izmedju

ostalog u upravno sudskom postupku povrijedjen princip srazmjernosti

(proporcionalnosti) izmedju javnog interesa, odnosno zaštite onoga što je bila svrha i

namjera odredbe ĉlana 112 stav 1 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, s

jedne, i interesa podnosioca u odnosu na njegova imovinska prava, s druge strane.

Kod naprijed navedenog stanja stvari, ovaj sud je polazeći od sadrţine odluke

Ustavnog suda, ukinuo presudu Upravnog suda Crne Gore, U.br.964/2005 od

30.05.2006.godine, da bi Upravni sud u ponovnom postupku pri rješavanju tuţbe

raspravio pitanja na koja je ukazao Ustavni sud, odnosno Evropski sud za ljudska

prava i donio pravilnu odluku.

Sastavni dio ove odluke su obrazloţenja oznaĉenih sudova, koja se prilaţu uz

presudu.

Sa izloţenih razloga, a na osnovu ĉlana 46 stav 2 Zakona o upravnom sporu,

odluĉeno je kao u izreci ove presude.

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Už. br. 8/12 od 07.12.2012. godine)

284

POZIV ZA JAVNO NADMETANJE

I TENDERSKA DOKUMENTACIJA

(Ĉl. 35 i 37 Zakona o javnim nabavkama)

Pravo je naručioca javne nabavke da za poslove koje za njegov račun

treba da obavi ponudjač, označi dokaze u odnosu na postavljene uslove u

pozivu za javno nadmetanje.

Iz obrazloţenja:

"Osnovano Upravni sud pobijanom presudom, a nasuprot navodima

podnijetog zahtjeva, nalazi da je u konkretnom sluĉaju naruĉilac u skladu sa

ovlašćenjima iz ĉlana 20 i 35 Zakona o javnim nabavkama, objavio poziv za

predmetnu nabavku, odredjujući pored obaveznih i fakultativne uslove o podobnosti

ponudjaĉa, propisane odredbom ĉlana 45 navedenog zakona, te da je okviru svojih

ovlašćenja imao odredjeni vid slobodne ocjene kod oznaĉavanja odredjenih uslova

u pozivu. U konkretnom sluĉaju, naruĉilac je polazeći od karaktera i specifiĉnosti

predmetne javne nabavke, u pozivu za javno nadmetanje i tenderskoj dokumentaciji,

shodno ĉlanu 35 i 37 Zakona o javnim nabavkama, odredio uslove koje treba da

ispuni ponudjaĉ. Dakle, pravo je naruĉioca da za poslove koje za njegov raĉun treba

da obavi ponudjaĉ oznaĉi dokaze o podobnosti u odnosu na postavljene uslove u

pozivu za javno nadmetanje, pa se stoga neosnovano podnijetim zahtjevom navodi

da se uvodjenjem licence za vršenje geoloških istraţivanja, kao dokaza o podobnosti

predvidjenog posebnim propisom, narušava naĉelo konkurencije."


285

LJUDSKA PRAVA I SLOBODE

286

DUGO TRAJANJE OSTAVINSKOG POSTUPKA

I NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA PRAVIĈNU NAKNADU

(Ĉlan 37 stav 4 i ĉl. 44 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)

Vremenski period trajanja ostavinskog postupka od 10 godina ne moţe se

smatrati nerazumnim rokom ako se postupak sprovodi u veoma sloţenim

okolnostima i ako trajanje postupka nije skrivio sud.

Iz obrazloţenja:

"Proizilazi da je u konretnom sluĉaju u toku ostavinski postupak kod

Osnovnog suda u Podgorici, poslovne oznake O. 1555/10 (ranije O. 140/02) i da u

istom sud u skladu sa svojim zakonskim ovlašćenjima i mogućnostima uredno

preduzima sve vanparniĉne radnje. Stoji ĉinjenica da je u pitanju postupak koji traje

duţi period, pa bez obzira što razumni rok u istom treba cijeniti od dana 03.03.2004.

godine, saglasno odredbama ĉlana 44 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u

razumnom roku, od znaĉaja je i raniji period od pokretanja postupka po predlogu od

16.01.2002. godine, ali da se trajanje ovog postupka, po ocjeni ovog suda, ne moţe

staviti na teret ostavinskom sudu. Ovo iz razloga što u predmetnom postupku

ostavinski sud kontinuirano preduzima pravne radnje.

Medjutim, postupak do sada nije okonĉan iz objektivnih razloga, a

prvenstveno doprinosom tuţilaca iz ovog spora, kao i zbog drugih okolnosti koje su

van domašaja i ovlašćenja suda. Naime, iz predstavljenog stanja u ostavinskom

predmetu nesumnjivo proizilazi da je od poĉetka ostavinskog postupka sporan obim

zaostavštine ostavioca, što je nesumnjivo poznato i tuţiocima, kao mogućim

naslednicima i uĉesnicima tog postupka, pa su bili uĉesnici drugog postupka -

prniĉnog, kako to proizilazi iz dokaza u navedenom ostavinskom predmetu, u kojem

se uredjivalo pitanje obima i sastava zaostavštine zajedniĉkog ostavioca. Sve to je

uslovilo da ostavinski postupak traje dugo, bez krivice suda, a što potvrdjuje i brojno

odsustvo punomoćnika tuţilaca i tuţilaca liĉno kao uĉesnika istog ostavinskog

postupka sa roĉišta ostavinske rasprave, prema prethodno predstavljenom stanju, o

kojima su bili uredno obaviješteni, a na koja nijesu pristupali. Njihova

nezainteresovanost pokazanim pasivnim odnosom u smislu odziva pozivu suda i

prisustva na roĉištu, imala je za posledicu u krajnjem da sud obavijeste o pokrenutim

postupcima, prvenstveno parniĉnom, u kojem su aktivno uĉestvovali, tek krajem

2008. godine, kada je sud i odredio prekid ostavinskog postupka do pravosnaţnog

okonĉanja parnice na koju je ukazano.

Osim toga, iz spisa se utvrdjuje i to da je sporno drţavljanstvo jednog od

uĉesnika ostavinskog postupka i mogućeg naslednika iz istog naslednog reda kao i

tuţioci, supruge ostavioca, te da je bilo potrebno utvrditi postojanje reciprociteta

izmedju drţave ĉiji je drţavljanin supruga ostavioca po zateĉenom stanju i Crne

287

Gore, a i sami uĉesnici ostavinskog postupka nijesu pruţili valjane dokaze kako bi

omogućili ostavinskom sudu da efikasnije postupa u navedenom predmetu. Na

ovakav zakljuĉak prvenstveno ukazuje i dostavljeni prepis posjedovnog lista u

nastavku ostavinskog postupka - izvod iz posjedovnog lista Uprave za nekretnine

Crne Gore - prepis posjedovnog lista br. 796 KO Tuzi, izdat pod br. 101-956-11-

11327/2012 od 23.05.2012. godine i ostali dostavljeni dokazi o zaostavštini

ostavioca tokom nastavljenog ostavinskog postupka iz prekida.

Dakle, u pitanju je postupak koji se sprovodi u veoma sloţenim okolnostima.

Cijeneći sloţenost predmeta u ĉinjeniĉnom i pravnom smislu, a koji bez krivice suda

do podnošenja predmetne tuţbe - dana 25.07.2012. godine traje 10 godina šest

mjeseci i devet dana, pri ĉemu sud za svo vrijeme postupa, to se navedeni vremenski

period trajanja konkretnog ostavinskog postuka ne moţe smatrati nerazumnim

rokom, u smislu odredaba Zakona o zaštiti prava o sudjenju u razumnom roku, a što

tuţbeni zahtjev ĉini neosnovanim. Na ovakav zakljuĉak ovog suda bez uticaja je

izraţen stav Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u donijetim presudama u

predmetima Girolami protiv Italije, Bodaert protiv Belgije, Pilueze protiv Italije (II),

Ivokaturo protiv Italije, kao i u presudama Napijalo protiv Hrvatske, Goldoner

protiv Austrije i dr., na koje se tuţbom ukazuje.

Neosnovano se u tuţbi navodi da je sud u ostavinskom postupku postupao

neefikasno, te da je omogućio uĉesnici tog postupka A. D. zloupotrebu pripadajućih

joj procesnih prava, time što od imenovane nije uzeo naslednu izjavu, te time

povrijedio odredbe ĉalna 7 Zakona o sudovima, ĉl. 11 Zakona o parniĉnom

postupku, ĉl. 32 Ustava Crne Gore i ĉl. 6 Evropske Konvencije o ljudskim pravima.

Ovo kada se sve prethodno izloţeno ima u vidu i dovede u medjusobnu vezu.

Posebno sa razloga kada se imaju u vidu sve konkretne okolnosti sluĉaja i sporne

ĉinjenice medju uĉesnicima, koje su im svima bile poznate, pa i tuţiocima, a o

kojima nijesu blagovremeno obavještavali ostavinski sud, tako da su i sami

doprinijeli navedenom trajanju ostavinskog postupka.

Sa iznijetih razloga i ovaj sud nalazi da tuţiocima nije povrijedjeno pravo na

sudjenje u razumnom roku u konkretnom sluĉaju, pa je s pozivom na odredbu ĉlana

37 stav 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, odluĉeno kao u izreci

ove presude."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 51/12 od 15.11.2012. godine)

288

POSTUPAK OBEZBJEDJENJA - DUGO TRAJANJE POSTUPKA

I PRAVO NA PRAVIĈNU NAKNADU

(Ĉl. 4, 34 stav 2, 37 st. 3, Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku

u vezi sa ĉl. 6 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju)

Postupak obezbjedjenja je hitne prirode, te ukoliko isti zbog ponašanja

suda traje preko tri godine povrijedjeno je pravo na sudjenje u razumnom

roku.

Iz obrazloţenja:

"Odluĉujući o visini novĉane naknade zbog nematerijalne štete

prouzrokovane povredom prava na sudjenje u razumnom roku ovaj sud je polazeći

od kriterijuma i mjerila iz ĉlana 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom

roku, a krećući se u granicama propisanim ĉl. 34 stav 2 istog zakona, odmjerio iznos

od 500 €, nalazeći da je taj iznos srazmjeran teţini povrijedjenog prava.

Donoseći svoju odluku ovaj sud je cijenio da je u pitanju postupak

obezbjedjenja koji je hitne prirode shodno odredbama ĉlana 4 ranijeg Zakona o

izvršnom postupku i ĉl. 6 sada vaţećeg Zakona o izvršenju i obezbjedjenju, a koji

traje preko tri godine, pri ĉemu još uvijek nije donijeta pravosnaţna odluka u tom

postupku. Pritom sud je imao u vidu da je u navedenom postupku obezbjedjenja više

puta ukidano prvostepeno rješenje, pa se duţe trajanje postupka i sa tog razloga

smatra neopravdanim, saglasno stavu Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu

izraţenom u presudi Parizov protiv Makedonije.

Kod takvog ĉinjeniĉnog stanja neosnovano se u izjašnjenju zastupnika tuţene

tvrdi da duţina trajanja postupka u ovom predmetu nije prouzrokovana ponašanjem

suda.

Cijeneći naprijed navedeno ponašanje suda izraţeno kroz nepoštovanje

odredaba ĉlana 4 Zakona o izvršnom postupku i ĉl. 6 Zakona o izvršenju i

obezbjedjenju, što je imao za posledicu dugo trajanje postupka u konkretnom

sluĉaju, kojem tuţilac nije doprinio, a posebno cijeneći pravnu prirodu samog

postupka obezbjedjenja, te da sloţenost predmeta u ĉinjeniĉnom i pravanom smislu

nije iziskivala ovoliko dugo trajanje, kao i interes tuţioca imajući u vidu da je u

pitanju imovina, ovaj sud nalazi da iznos od 500 € predstavlja praviĉno zadovoljenje

zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku u navedenom predmetu, koji

iznos je tuţiocu dosudjen, dok je tuţbeni zahtjev u dijelu iznad dosudjenog odbijen

kao neosnovan."


289

POVREDA PRAVA NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU

PRED USTAVNIM SUDOM I NEDOZVOLJENOST TUŢBE

ZA PRAVIĈNO ZADOVOLJENJE

(Ĉlan 2 stav 1 i 37. st. 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)

Tuţba za pravično zadovoljenje kojom se traţi sudska zaštita zbog duţine

trajanja postupka pred Ustavnim sudom u postupku rješavanja po ustavnoj

ţalbi je nedozvoljena.

Iz obrazloţenja:

"U odredbi ĉl.2 st.1 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku

("Sl.list CG br.11/2007" od 13.12.2007.godine), koji je stupio na snagu 21.12.20078.

godine je propisano da pravo na sudsku zaštitu zbog povrede prava na sudjenje u

razumnom roku imaju stranka i umješaĉ u gradjanskom sudskom postupku, stranka i

zainteresovano lice u upravnom sporu, okrivljeni i oštećeni u kriviĉnom postupku,

ukoliko se postupci odnose na zaštitu njihovih prava u smislu Evropske konvencije

za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Iz spisa predmeta proizilazi da su tuţilje 25.05.2010.godine podnijele ustavnu

ţalbu Ustavnom sudu Crne Gore protiv pravosnaţne presude Višeg suda u Podgorici

Gţ.br.2795/09 od 26.04.2010. godine. Tom presudom je potvrdjena presuda

Osnovnog suda u Podgorici P.br.2189/07 od 06.07.2009. godine kojom je odbijen

kao neosnovan tuţbeni zahtjev tuţilja P. A., P. O. i P. B., kojim su traţile da se

tuţeni DD "T." P. obaveţe da im isplati iznos od 7.547,83 € sa pripadajućom

zakonskom kamatom od 28.08.2007. godine.

Dakle, u ovom gradjanskom sudskom postupku koji je pravosnaţno okonĉan,

tuţilje nijesu traţile zaštitu zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku.

U konkretnom sluĉaju, tuţilje traţe sudsku zaštitu zbog povrede prava na

sudjenje u razumnom roku koje je nastalo pred Ustavnim sudom Crne Gore. Imajući

u vidu naprijed navedenu odredbu ĉl.2 st.1 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u

razumnom roku, Vrhovni sud, u ovoj pravnoj stvari, nije ovlašćen da cijeni duţinu

trajanja postupka pred Ustavnim sudom u postupku rješavanja po ustavnoj ţalbi, pa

je predmetnu tuţbu valjalo odbaciti kao nedozvoljenu, primjenom ĉl.37 st.2 Zakona

o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 57/12 od 08.11.2012. godine)

290

NEBLAGOVREMENOST TUŢBE ZA PRAVIĈNO ZADOVOLJENJE

(Ĉlan 33 stav 3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)

Ako je kontrolni zahtjev podnijet po pravosnaţnom okončanju postupka

rok za podnošenje tuţbe za pravično zadovoljenje ne moţe se računati od dana

prijema pravosnaţne odluke po kontrolnom zahtjevu.

Iz obrazloţenja:

"U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, pa je vijeće našlo

da je:

- tuţba neblagovremena.

Iz spisa predmeta Osnovnog suda u Kolašinu I. br. 103/2010 utvrdjuje se da je

taj predmet formiran po predlogu za odredjivanje privremene mjere predlagaĉa

obezbjedjenja M. B. - ovdje tuţioca protiv protivnika obezbjedjenja B. D., a radi

obezbjedjenja novĉanog potraţivanja po presudi Osnovnog suda u Kolašinu P. br.

268/09 od 12. 11. 2010. godine, da je u tom predmetu 23. 03. 2011. godine donijeto

rješenje kojim je usvojen predlog predlagaĉa i odredjena traţena privremena mjera,

da je to rješenje predlagaĉu - ovdje tuţiocu uruĉeno 31. 03. 2011. godine, a 9. 05.

2011. godine dostavljeno na izvršenje Upravi za nekretnine - Podruĉna jedinica

Kolašin, da je predlagaĉ obezbjedjenja protiv naznaĉenog rješenja u dijelu odluke o

troškovima izjavio ţalbu, da je po toj ţalbi Viši sud u Bijelom Polju odluĉio

rješenjem od 5. 05. 2011. godine, te da je to rješenje predlagaĉu obezbjedjenja -

ovdje tuţiocu dostavljeno 10. 05. 2011. godine.

Ĉlanom 33 st. 3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku je

propisano da se tuţba za praviĉno zadovoljenje zbog povrede prava na sudjenje u

razumnom roku podnosi najkasnije u roku od šest mjeseci od dana prijema

pravosnaţne odluke.

Predmetna tuţba podnijeta je 22. 11. 2012. godine.

Cijeneći sve naprijed navedeno ovaj sud nalazi da je predmetna tuţba

neblagovremena. Ovo sa razloga što je pravosnaţna odluka donijeta u predmetu

Osnovnog suda u Kolašinu I. br. 103/2010 tuţiocu dostavljena 10. 05. 2011. godine,

pa je rok od šest mjeseci istekao sa istekom 10. 11. 2011. godine, a predmetna tuţba

podnijeta 22. 11. 2012. godine, a što znaĉi po isteku zakonskog roka.

Donoseći gornju odluku cijenio je ovaj sud ĉinjenicu da je tuţilac 12. 07.

2012. godine podnosio kontrolni zahtjev i da je pravosnaţna odluka po istom

donijeta 2. 10. 2012. godine, pa je našao da je ta ĉinjenica bez znaĉaja za drugaĉiju

odluku.

Prednje se razloga što je u konkretnom sluĉaju kontrolni zahtjev podnijet

nakon što je postupak u predmetu Osnovnog suda u Kolašinu I. br. 103/2010

pravosnaţno okonĉan (pravosnaţna odluka tuţiocu uruĉena 10. 05. 2011. godine),

291

pa se u ovom sluĉaju rok za podnošenje tuţbe za praviĉno zadovoljenje ne moţe

raĉunati od dana prijema pravosnaţne odluke po kontrolnom zahtjevu s obzirom da

je isti podnijet po pravosnaţnom okonĉanju postupka u naznaĉenom predmetu.

Navodi podnijete tuţbe o povredi prava na sudjenje u razumnom roku u

predmetu, koji je po tvrdnjama tuţioca, formiran po predlogu za izvršenje su bez

znaĉaja za drugaĉiju odluku. Ovo sa razloga što je predmetnom tuţbom traţena

naknada nematerijalne štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku u

predmetu I. br. 103/2010, a to je predmet formiran po zahtjevu za izdavanje

privremene mjere. Ukoliko tuţilac ima i predmet po zahtjevu za izvršenje, o ĉemu

uz tuţbu nijesu priloţeni bilo kakvi dokazi, ima mogućnost da podnese posebnu

tuţbu."

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 67/12 od 27.12.2012. godine)

292

NEOSNOVANOST KONTROLNOG ZAHTJEVA

I PRAVO NA PRAVIĈNO ZADOVOLJENJE

(Ĉl. 16, 34 stav 2 i 37 st. 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)

Prilikom odlučivanja o tuţbi za pravično zadovoljenje Vrhovni sud nije

vezan rješenjem kojim je kontrolni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Iz obrazloţenja:

"Odmjeravajući visinu pripadajuće naknade, ovaj sud je imao u vidu

neaktivnost suda, kako je to naprijed navedeno, jer je sud neaţurno i neuredno

postupao nepoštujući odredbu ĉl.4 st.1 Zakona o izvršnom postupku ("Sl.list SRJ"

br.28/2000, 73/2000 i 71/01) u kojoj je propisano da je sud u postupku izvršenja i

obezbjedjenja duţan da postupa hitno i odredbu ĉl.4 Zakona o izvršnom postupku

Crne Gore ("Sl.list RCG" br.23/2004), koja takodje propisuje hitno postupanje suda,

te postupao protivno naprijed navedenoj odredbi ĉl.10 ovog zakona.

Prilikom odmjeravanja visine navedene naknade, sud je imao u vidu da je u

pitanju postupak hitne prirode, da sud neprimjereno u duţem vremenskom periodu,

koji je iznosio i preko dvije godine, nije preduzimao radnje u postupku i da je

izvršnom sudiji bilo potrebno vrijeme duţe od ĉetiri godine da odluĉi o promjeni

sredstava izvršenja izvršnog povjerioca, pa ovakvo nepostupanje suda dovelo je do

dugog trajanja postupka. Ovaj sud je mišljenja da iznos od 500 €, koliko je tuţbom

tuţilac opredijelio tuţbeni zahtjev, predstavlja praviĉnu satisfakciju, srazmjernu

utvrdjenoj povredi prava tuţioca na sudjenje u razumnom roku.

Ovaj sud je cijenio ĉinjenicu da je kontrolni zahtjev odbijen kao neosnovan i

pri tom našao da ta ĉinjenica, a kod svega naprijed navedenog, ne moţe usloviti

drugaĉiji zakljuĉak od gornjeg. Valja pri tom ukazati da prilikom odluĉivanja o tuţbi

za praviĉno zadovoljenje, saglasno ĉl.37 st.4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u

razumnom roku, ovaj sdu nije vezan rješenjem kojim je kontrolni zahtjev odbijen

kao neosnovan.

Na dosudjeni iznos tuţiocu pripada kamata od dana donošenja ove presude do

isplate."


293

POVREDA PRAVA NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU

U PARNIĈNOM POSTUPKU

(Ĉl. 4, 34 stav 2, 37 stav 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku

u vezi sa ĉl. 249 i 255 ZPP)

Neaktivnost suda i nepoštovanje odredbi čl. 249 i 255 ZPP, koje je dovelo

do dugog trajanja postupka, opravdava pravo na naknadu nematerijalne štete

zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku.

Iz obrazloţenja:

"Utvrdjuje se da pred Osnovnim sudom u Podgorici od 15.10.2008. godine

teĉe postupak po tuţbi tuţioca P. Ţ., radi naknade materijalne štete, da taj postupak

do dana podnošenja predmetne tuţbe (18.07.2012. godine) traje tri godine devet

mjeseci i tri dana i da nije donijeta prvostepena presuda. Naime, od dana kada je sud

donio rješenje o izvodjenju dokaza vještaĉenjem po vještaku ekonomsko finansijske

struke P. M. pa do dostavljanja nalaza i mišljenja drugog vještaka u ovom predmetu

B. S., proteklo dvije godine, ĉetiri mjeseca i 26 dana, za koje vrijeme je sud

zakazivao 21 roĉište glavne rasprave, koja su odlagana, te da M. o. C. G. nije

dostavljalo traţene podatke iako je sud više puta pismenim putem zahtijevao

dostavljanje tih podataka.

Prednja ĉinjenica ukazuje da je u konkretnom sluĉaju došlo do povrede prava

na sudjenje u razumnom roku, jer se kod svega naprijed navedenog period od tri

godine devet mjeseci i tri dana ne moţe smatrati razumnim rokom u smislu Zakona

o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, obzirom da izvodjenje dokaza na

glavnoj raspravi u ovoj pravnoj stvari faktiĉki nije ni zapoĉeto.

Predmet u ĉinjeniĉnom i pravnom smislu ne opravdava ovoliku duţinu

trajanja postupka. Stoji ĉinjenica da je duţini trajanja postupka doprinijelo to što

nadleţno M. o. C. G. nije vještaku finansijske struke dostavilo na uvid odgovarajuću

dokumentaciju koja je bila od znaĉaja za davanje pismenog nalaza i mišljenja, a uz

to, sud je bio neaktivan jer je bio duţan da saglasno odredbi ĉl.249 ZPP odredi

vještaku rok za pisano podnošenje nalaza i mišljenja, te protivno odredbi ĉl.255 st.1

ZPP u kojoj je propisano da ako vještak ne dostavi nalaz i mišljenje u ostavljenom

roku, sud će, nakon proteka roka koji strankama ostavi da se o tome pisano izjasne,

odrediti drugog vještaka."


294

PRAVIĈNO ZADOVOLJENJE ZBOG POVREDE PRAVA

NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU

U PARNIĈNOM POSTUPKU

(Ĉl. 4, 34 stav 2, 37 stav 3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku,

u vezi sa ĉl. 278, 279 i 284 ZPP)

Značajnim prekoračenjem procesnih rokova iz čl. 278, 279 stav 1 i 284

ZPP za preduzimanje prethodnih radnji i za zakazivanje pripremnog ročišta

od strane prvostepenog suda došlo je do povrede prava na sudjenje u

razumnom roku.

Iz obrazloţenja:

"Postupak u navedenom predmetu traje od 04.06.2007. godine i do sada nije

pravosnaţno okonĉan, a kod Osnovnog suda u Podgorici trajao je ĉetiri godine ĉetiri

mjeseca i 15 dana, cijeneći do dana odluĉivanja o glavnom zahtjevu, s tim što se

mora cijeniti i ĉinjenica da prvostepenom presudom nije odluĉeno o troškovima

spora (sporednom zahtjevu), već je povodom izjavljene ţalbe i sugestije sudije

drugostepenog suda prvostepeni sud naknadno odluĉio svojim rješenjem od

20.07.2012. godine. Iz predstavljenog postupanja prvostepenog suda u navedenom

parniĉnom predmetu proizilazi da je od dana predaje tuţbe sudu (04.06.2007.

godine) do dana zakazivanja pripremnog roĉišta (26.01.2009. godine) protekla jedna

godina, sedam mjeseci i 22 dana, a da je pripremno roĉište odrţano 04.11.2009.

godine, što je nakon devet mjeseci i osam dana od kada je prvi put zakazano.

Dovodjenjem u vezu odredaba ĉl. 278, 279 stav 1 i ĉlana 284 Zakona o

parniĉnom postupku, kojima je odredjeno trajanje prethodnog ispitivanja tuţbe i

rokovi za preduzimanje pojedinaĉnih radnji do zakazivanja pripremnog rroĉišta, te

tumaĉenjem istih proizilazi da je rok za zakazivanje pripremnog roĉišta ograniĉen na

90 dana od dana podnošenja tuţbe. Ĉinjenica je da su rokovi propisani navedenim

odredbama Zakona o parniĉnom postupku instrukcioni, pa njihovo prekoraĉenje

samo po sebi ne znaĉi da je došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku.

Medjutim, kada se ima u vidu duţina prekoraĉenog roka u konkretnom sluĉaju -

jedna godina, sedam mjeseci i 22 dana do zakazivanja pripremnog roĉišta, to se ima

smatrati da se ovdje radi o znaĉajnijem prekoraĉenju procesnih rokova u navedenoj

fazi postupka.

Cijeneći naprijed ukazano prekoraĉenje instrukcionih zakonskih rokova za

preduzimanje prethodnih radnji i za zakazivanje pripremnog roĉišta od strane

prvostepenog suda i uz to utvrdjenu povreda prava na sudjenje u razumnom roku u

drugostepenom postupku od strane predsjednika drugostepenog suda u rješenju

povodom kontrolnog zahtjeva, neminovan je zakljuĉak da je došlo do povrede prava

na sudjenje u razumnom roku u navedenom predmetu, te da je djelimiĉno osnovan

295

postavljeni zahtjev tuţioca za praviĉno zadovoljenje u vidu naknade nematerijalne

štete.

Ĉinjenica je i to da su navedenom trajanju prethodnog ispitivanja tuţbe do

zakazivanja pripremnog roĉišta, kao i odlaganju raspravnih roĉišta u toku postupka

prvenstveno doprinijeli tuţioci nedostavljanjem taĉnih adresa tuţenih. Iako je sud za

svo vrijeme preduzimao radnje u okviru svoje nadleţnosti da za svako zakazano

raspravno roĉište obezbijedi pristup tuţenih i svjedoka koje je trebalo saslušati, ĉak i

uz angaţovanje i asistenciju drugih nadleţnih organa - MUP Crne Gore i Uprave

policije, okolnosti pod kojima je sud postupao su bile znatno usloţene navedenim

propustima tuţilaca.

Osim toga, stranke u predmetnoj parnici nijesu ugovorne strane iz ugovora o

kupoprodaji ĉija je ništavost utvrdjena, tako da se povraćaj utvrdjenog novĉanog

iznosa, kao jedne od posledica ništavog ugovora sada traţi od tuţenih, kao pravnih

sledbenika prodavca iz istog ništavog ugovora, što nesumnjivo ĉini predmet

sloţenim i u ĉinjeniĉnom i pravnom smislu. Ovo iz razloga što je potraţivani iznos

sada karaktera duga pravnog prethodnika tuţenih (ostavioca), pa obavezu tuţenih

treba cijeniti primijenom odredaba Zakona o nasledjivanju, koje regulišu

odgovornost naslednika za dugove ostavioĉeve, a što usloţava i sporni obim

zaostavštine ostavioca - pok. T. R. Predmet ĉini sloţenim i to što je sud morao

pribavljati i druge spise na uvid i to: ostavinski spis Osnovnog suda u Danilovgradu

o raspravljanju zaostavštine iza smrti pok. T. R., kao i parniĉne spise o postupcima

proisteklim iz tog ostavinskog postupka. Osim toga, parniĉni sud je morao prekidati

postupak zbog smrti jednog od tuţenih za vrijeme vodjenja parnice na koju su

uĉesnici ostavinskog postupka upućeni, pa je trebalo radi razjašnjenja ĉinjenica

saslušavati i svjedoke i vršiti uvid u brojne dokaze u pisanoj formi, što je sve

prolongiralo postupak.

Na osnovu izloţenog, a krećući se u granicama propisanim ĉlanom 34 stav 2

Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, ovaj sud je odmjerio iznos od

po 300 €, nalazeći da je srazmjeran teţini povrijedjenog dobra i da predstavlja

praviĉnu satisfakciju za tuţioce. Stoga je zahtjev za naknadu nematerijalne štete u

preostalom dijelu, a za iznos od po 700 € valjalo odbiti kao neosnovan."


296

USTAVNA ŢALBA

(Ustav Crne Gore - ĉlan 149 stav 1 taĉka 3)

POVREDA PRAVA NA PRAVIĈNO SUDJENJE

(Ustav Crne Gore - ĉlan 32)

O D L U K A

USVAJA SE ustavna ţalba.

UKIDA SE rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev.br. 80/10, od 16. marta

2010. godine i predmet vraća Vrhovnom sudu Crne Gore na ponovni postupak.

Ova odluka objaviće se u »Sluţbenom listu Crne Gore«.


1. Z. Z, iz Z, koju zastupa V. Ĉ., advokat iz B. P., podnijela je blagovremenu i

dozvoljenu ustavnu ţalbu protiv rješenja Osnovnog suda u Bijelom Polju, P.br.

75/09, od 9. marta 2009. godine, Višeg suda u Bijelom Polju, Gţ.br. 1057/09, od 17.

novembra 2009. godine i Vrhovnog suda Crne Gore, Rev.br. 80/10, 16. marta 2010.

godine.

Podnositeljka smatra da su joj osporenim rješenjima povrijeĊena ustavna

prava zajemĉena odredbom ĉl. 32 i 58 Ustava Crne Gore.

Obrazlaţući povredu navedenih prava istiĉe, da je pobijanim prvostepenim

rješenjem utvrĊeno da je tuţba koju je ona podnijela protiv tuţene N. M., iz B. P.

povuĉena 9. marta 2010. godine; da je razlog za ovakvu odluku Sud našao u

ĉinjenici da ona nije uplatila troškove objavljivanja oglasa u „Sluţbenom listu

Republike Crne Gore“, u iznosu od 25 €, radi postavljanja privremenog zastupnika

tuţenoj koja se nalazila u F. na nepoznatoj adresi; da je navedeno rješenje donijeto u

ponovljenom suĊenju, jer je prvostepena presuda u ovoj pravnoj stvari, P.br. 763/03,

od 10. juna 2006. godine, kojom je tuţbeni zahtjev tuţilje djelimiĉno usvojen,

ukinuta presudom Višeg suda u Bijelom Polju, Gţ.br. 1044/06, od 12. decembra

2008. godine iz razloga, što privremeni zastupnik tuţene, M. I., koju je prvostepeni

sud postavio rješenjem (nakon što je tuţilja uplatila neophodne troškove za

postavljanje privremenog zastupnika), po nalaţenju drugostepenog suda ne

ispunjava uslove za privremenog zastupnika shodno odredbi ĉl. 84 st. 1 ZPP-a; da u

ponovnom suĊenju tuţilja nije ponovo uplatila troškove za istu namjenu, odnosno za

297

postavljanje novog privremenog zastupnika, jer je i odgovornost na sudu što je

svojom greškom postavio "nestruĉnu" osobu, pa tuţilja ne treba da snosi troškove

koje je sud prouzrokovao; da je direktna posledica donošenja pobijanih odluka

povreda prava svojine, na osnovu kojeg je pokrenut postupak pred Osnovnim sudom

u Bijelom Polju, radi naknade po osnovu gradnje na tuĊem zemljištu.

2. Ustavni sud je, saglasno odredbama ĉlana 26 stav 1 i ĉlana 27 stav 1

Zakona o Ustavnom sudu zatraţio od Vrhovnog suda mišljenje na navode sadrţane

u ustavnoj ţalbi. Vrhovni sud, do dana odluĉivanja po ovoj ustavnoj ţalbi, nije

dostavio traţeno mišljenje.

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis predmeta Osnovnog

suda u Bijelom Polju, P.br. 75/09.

4. Ustavni sud, saglasno odredbi ĉlana 149 stav 1 taĉka 3 Ustava Crne Gore,

odluĉuje o ustavnoj ţalbi zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajamĉenih

Ustavom nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava. Prema odredbi

ĉlana 48 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Sluţbeni list Crne Gore«, br. 64/08)

ustavna ţalba moţe se podnijeti protiv pojedinaĉnog akta drţavnog organa, organa

drţavne uprave, organa lokalne samouprave ili pravnog lica koje vrši javna

ovlašćenja, zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajemĉenih Ustavom, nakon

iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava.

U toku postupka pruţanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja

osnovanosti ţalbe, u granicama istaknutog zahtjeva, Ustavni sud utvrĊuje da li je

podnosiocu ustavne ţalbe povrijeĊeno njegovo Ustavom zajamĉeno pravo ili

sloboda.

5. U sprovedenom postupku, uvidom u spis predmeta, Ustavni sud je utvrdio

sljedeće ĉinjenice i okolnosti od znaĉaja za odluĉivanje u ovom ustavnosudskom

postupku:

- Parniĉni postupak radi isplate naknade po osnovu gradnje na tuĊem

zemljištu pokrenut je pred Osnovnim sudom u Bijelom Polju, 6. oktobra 2003.

godine, tuţbenim zahtjevom podnositeljke ustavne ţalbe.

- Rješenjem Osnovnog suda u Bijelom Polju, P.br. 75/09, od 9. marta 2009.

godine, utvrĊeno je da je tuţba tuţilje Z. Z., iz Z., protiv tuţene M. N., iz B. P.

povuĉena dana 9. marta 2009. godine.

U obrazloţenju rješenja, pored ostalog, navodi se: da je postupajući po tuţbi

tuţilje, ovaj sud donio presudu 10. juna 2006. godine, koja je rješenjem Višeg suda u

Bijelom Polju, Gţ.br. 1044/06, od 12. decembra 2008. godine, ukinuta u dijelu

izreke pod stavom 2 , kojim je odbijen tuţbeni zahtjev tuţilje za veći iznos od

dosuĊenog, kao i u dijelu izreke pod st.1 kojim je odluĉeno o troškovima postupka i

298

predmet je vraćen istom sudu na ponovno suĊenje; da je postupajući po rješenju

Višeg suda u Bijelom Polju, Gţ.br.1044/06, od 12. decembra 2008. godine, sud

zakazao glavnu raspravu za dan 20. februar 2009. godinu, kojoj je pristupio

punomoćnik tuţilje, dok nije pristupila tuţena jer nije uredno pozvana; da je na

odnosnoj raspravi sud naloţio punomoćniku tuţilje da na ime troškova objavljivanja

oglasa u Sluţbenom listu RCG uplati iznos od 25 €, radi postavljanja privremenog

zastupnika tuţenoj M. N., iz B. P., sada u F. na nepoznatoj adresi; da kako tuţilja

nije poloţila iznos troškova za postavljanje privremenog zastupnika u roku od 8

dana, to je sud shodno ĉl. 84 ZPP-a, u vezi sa ĉl. 10 Zakona o izmjenama i

dopunama Zakona o parniĉnom postupku, odluĉio kao u izreci ovog rješenja.

- Rješenjem Višeg suda u Bijelom Polju, Gţ.br. 1057/09, od 17. novembra

2009. godine, potvrĊeno je prvostepeno rješenje, dok je ţalba tuţilje (podnositeljke

ustavne ţalbe) odbijena kao neosnovana.

U obrazloţenju rješenja, pored ostalog, navodi se: da je pravilan zakljuĉak

prvostepenog suda kada se pozvao na odredbu ĉl.84 u vezi ĉl.10 ZPP-a, jer tuţilja,

odnosno njen punomoćnik koji je bio prisutan na glavnoj raspravi, nije izvršio

uplatu odreĊenog iznosa; da je prvostepeni sud postupajući po primjedbama ovog

suda Gţ.br.1044/06, od 12. decembra 2008. godine, kojim je ukazano da privremeni

zastupnik tuţene, I. M. nije osposobljena da pravilno zastupa interese svog štićenika

- tuţene, to je prvostepeni sud u ponovnom postupku saglasno odredbi ĉl. 84 ZPP-a,

postavio legitimnog zastupnika tuţene u liĉnosti I. M., struĉnog saradnika Osnovnog

suda u Bijelom Polju i obavezao tuţilju da uplati odreĊeni iznos, što ona nije uĉinila,

pa se tuţba smatra povuĉenom.

- Odluĉujući o reviziji tuţioca (podnositeljke ustavne ţalbe) izjavljenoj protiv

rješenja Višeg suda u Bijelom Polju, Vrhovni sud Crne Gore je rješenjem, Rev.br.

80/10, od 16. marta 2010. godine, odbio reviziju kao neosnovanu.

U obrazloţenju rješenja, pored ostalog, navodi se: da je prvostepeni sud

rješenjem donesenim na zapisniku glavne rasprave od 20. februara 2009. godine,

naloţio tuţilji da na ime troškova postavljanja privremenog zastupnika uplati iznos

od 25 € u roku od 8 dana; da tuţilac nije postupio po ovom rješenju, pa je

prvostepeni sud rješenjem P.br. 75/09, od 9. marta 2009. godine, utvrdio da je tuţba

povuĉena; da imajući u vidu odredbe Zakona o parniĉnom postupku, proizilazi da je

tuţilja bila duţna da postupi po nalogu suda i uplati iznos troškova za postavljanje

privremenog zakonskog zastupnika, nezavisno od toga što, propustom prvostepenog

suda ranije postavljen privremeni zastupnik, nije bio iz reda "struĉno osposobljenih

lica".

6. Za odluĉivanje u konkretnom predmetu pravno relevantne su odredbe

sljedećih propisa:

Ustava Crne Gore:

299

"Svako ima pravo na praviĉno i javno suĊenje u razumnom roku pred

nezavisnim, nepristrasnim i zakonom ustanovljenim sudom (ĉlan 32). "Jemĉi se

pravo svojine. Niko ne moţe biti lišen ili ograniĉen prava svojine, osim kada to

zahtijeva javni interes, uz praviĉnu naknadu. Prirodna bogatstva i dobra u opštoj

upotrebi su u drţavnoj svojini.(ĉlan 58)".

"Vrhovni sud je najviši sud u Crnoj Gori. Vrhovni sud obezbjeĊuje

jedinstvenu primjenu zakona od strane sudova. (ĉlan 124 stav 1 i 2)".

Zakona o parničnom postupku (»Službeni list Republike Crne Gore«, br.

22/04 i 76/06):

"U ĉlanu 84 stav 2 zamjenjuje se sa dva nova stava, koja glase:

"U sluĉajevima iz ĉlana 82 st. 2 i 3 ovog zakona tuţilac je duţan da poloţi

iznos troškova privremenog zastupnika.

Ako tuţilac ne poloţi iznos troškova za postavljenje privremenog zastupnika,

u roku koji mu sud odredi, tuţba će se smatrati povuĉenom".(ĉlan 10)"

"Sud postavlja privremenog zastupnika iz reda advokata ili drugih struĉno

osposobljenih lica.

U sluĉajevima iz ĉlana 82 st. 2 i 3 ovog zakona tuţilac je duţan da poloţi

iznos troškova privremenog zastupnika.

Ako tuţilac ne poloţi iznos troškova za postavljenje privremenog zastupnika,

u roku koji mu sud odredi, tuţba će se smatrati povuĉenom.(ĉlan 84)".

7. Ustavni sud je, nakon razmatranja navoda ustavne ţalbe i rješenja sudova,

utvrdio da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda podnositeljki ţalbe, povrijeĊeno

pravo na praviĉno suĊenje, u dijelu koji se odnosi na pristup sudu, zajamĉeno

odredbom ĉlana 32 Ustava.

Ustavni sud je uvidom u spise predmeta utvrdio da su sudovi u postupku

utvrdili ĉinjenice da je, u parnici P.br. 763/03, na zapisniku o glavnoj stvari, od 23.

juna 2004. godine, Sud donio rješenje da se tuţenoj, koja nema punomoćnika

postavi privremeni zastupnik, I. M., diplomirani pravnik - pripravnik tog suda i da

troškove objavljivanja oglasa snosi tuţilja; da je Osnovni sud u Bijelom Polju,

presudom P.br.763/03, od 10. juna 2006. godine, djelimiĉno usvojio tuţbeni zahtjev

tuţilje (podnositeljke ustavne ţalbe) i obavezao tuţenu da tuţilji na ime naknade po

osnovu gradnje objekta - porodiĉne kuće (...) isplati iznos od 3.236, 43€, kao i da joj

naknadi troškove parniĉnog postupka u iznosu od 1.472,22 €, dok je u drugom stavu

tuţbeni zahtjev u dijelu kojim je traţila da joj tuţena po istom osnovu isplati veći

iznos od dosuĊenog i to u iznosu još od 11.176, 57 €, odbijen kao neosnovan; da je

Viši sud u Bijelom Polju, odluĉujući po ţalbi tuţilje (podnositeljke ustavne ţalbe)

izjavljenoj na navedenu presudu, donio 12. decembra 2008. godine, rješenje

Gţ.br.1044/06, kojim je ukinuo prvostepenu presudu u dijelu izreke pod stavom II

kojim je odbijen tuţbeni zahtjev tuţilje za veći od dosuĊenog i u dijelu izreke pod

300

stavom I kojim je odluĉeno o troškovima postupka i predmet vraćen istom sudu na

ponovno suĊenje.

U ponovnom suĊenju, u predmetu P.br. 75/2009, punomoćnik tuţilje je na

zapisniku o glavnoj raspravi od 20. februara 2009. godine, istakao primjedbe iz

ukidnog rješenja o potrebi postavljanja novog zakonskog zastupnika i da je, u

dogovoru sa tuţiljom, odluĉeno da se protive postavljanju novog privremenog

zastupnika, kao i o eventualnoj uplati za novog privremenog zastupnika i da nikakve

troškove u tom pravcu neće izvršiti; da je prvostepeni sud, rješenjem donesenim na

zapisniku o glavnoj raspravi, od 20. februara 2009. godine, tuţenoj postavio

privremenog zastupnika u liĉnosti I. M. - struĉnog saradnika ovog suda i naloţio

podnositeljki ustavne ţalbe na ime troškova objavljivanja uplati iznos od 25 €, da je

nakon toga, Osnovni sud u Bijelom Polju, 9. marta 2012. godine, donio rješenje,

kojim je utvrdio da je tuţba podnositeljke ustavne ţalbe povuĉena, koje rješenje je

potvrĊeno od Višeg suda u Bijelom Polju, a Vrhovni sud je reviziju podnositeljke

ustavne ţalbe odbio kao neosnovanu.

8. Praviĉnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao cjeline (Evropski

sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6.

decembra 1988.godine, serija A, broj 146, stav 68). Nedostatak u jednoj fazi

postupka moţe se osporavati i ispraviti u drugoj, narednoj fazi postupka. Pravo na

praviĉni postupak obavezuje sud da predoĉi razloge presude koji strankama

omogućavaju da djelotvorno koriste raspoloţive pravne ljekove. Princip praviĉnog

suĊenja, takoĊe, zahtijeva da se sud pozove na odreĊenu pravnu normu, jer pravna

osnova presude ne smije da bude proizvoljna tj.van konkretnog predmeta.

Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj

nije zadatak ovih sudova preispitivanje zakljuĉaka redovnih sudova u pogledu

ĉinjeniĉnog stanja i primjene materijalnog prava (Evropski sud, Pronina protiv

Ukrajine – Odluka o dopustivosti br. 65167/01, od 30. juna 2005. godine), osim u

sluĉajevima u kojima su odluke niţih sudova povrijedile ustavna prava, ili

zanemarile ta prava, ili ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminatorska,

ukoliko su povrijeĊena procesna prava (pravo na praviĉno suĊenje, pravo na pristup

sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.).

Odredbom ĉlana 84 Zakona o parniĉnom postupku propisano je da, sud

postavlja privremenog zastupnika iz reda advokata ili drugih struĉno osposobljenih

lica i da je tuţilac duţan da poloţi iznos troškova privremenog zastupnika i da će se

tuţba smatrati povuĉenom ako tuţilac ne poloţi iznos troškova za postavljenje

privremenog zastupnika, u roku koji mu sud odredi.

U konkretnom sluĉaju sudovi su utvrdili "da je tužilja bila dužna da postupi

po nalogu suda i uplati iznos troškova za postavljanje privremenog zakonskog

zastupnika, nezavisno od toga što propustom prvostepenog suda ranije postavljen

301

privremeni zastupnik nije bio iz reda "stručno osposobljenih lica”. Ustavni sud

ocjenjuje da je primjena odredbe ĉlana 84 Zakona o parniĉnom postupku bila

proizvoljna na štetu podnositeljke ustavne ţalbe, jer je propust prvostepenog suda to

što za privremenog zastupnika tuţenoj nije postavljeno "struĉno osposobljeno lice".

Sudski postupci moraju se sprovesti u skladu sa ustavnim naĉelom vladavine

prava, kao najviše vrijednosti ustavnog poretka Crne Gore. Njihovo sprovoĊenje,

naime, ne smije se izjednaĉiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja organa

drţavne vlasti, već mora ukljuĉiti i zahtjev prema kojem zakonske posljedice moraju

biti primjerene legitimnim oĉekivanjima stranaka u svakom konkretnom sluĉaju,

ĉime se ujedno ostvaruje i naĉelo praviĉnog postupka iz ĉlana 32 Ustava. U takva

oĉekivanja, po nalaţenju Ustavnog suda, nesumnjivo spada i oĉekivanje da će se

spor riješiti primjenom pravnih standarda vaţećih u vrijeme njegovog pokretanja. U

konkretnom sluĉaju, podnositeljka je imala legitimno oĉekivanje da će se odluĉiti o

njenom tuţbenom zahtjevu.

Na osnovu iznijetih razloga, odluĉeno je kao u izreci.

Odluka o objavljivanju ove odluke zasnovana je na odredbi ĉlana 151 stav 2

Ustava Crne Gore i ĉlana 34 stav 2 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore.

***

(Odluka Ustavnog suda Crne Gore, Už-III br. 233/10 od 27.11.2012. godine)

302

INDEKS POJMOVA

303

INDEKS POJMOVA

A

Autorsko pravo 91

B

Bitne povrede odredaba

kriviĉnog postupka 37 - 41, 46

Bitne povrede odredaba

parniĉnog postupka 198

Braĉna imovina 166

Bitne povrede pravila

upravnog postupka 273

D

Delegacija nadleţnosti 29, 186

Dioba braĉne imovine 174

Disciplinski postupak 236, 237

Docnja 64

Dopunska presuda 284

Derivativna tuţba 261

Deeksproprijacija 298

E

Eksproprijacija 134, 135

G

Garantni fond 109

Gradsko gradjevinsko

zemljište 130

I

Izmjena odluke o izdrţavanju 161, 162

Invalidi rada 218

304

J

Jedinstveni suparniĉari 193

Javno nadmetanje 303

K

Kompenzacija 100

L

Legitimacija 57

Limit zajednice osiguranja 107

M

Mjere tajnog nadzora 33

Materijalna šteta 70, 71, 219

Moratorijum 259

N

Ništavost ugovora 53, 56

Neosnovano lištenje slobode

-pravo na naknadu - 86 - 89

Negatorna tuţba 123

Nuţni smeštaj 131

Nuţni dio 143 - 148

Nasljedniĉka izjava 157

Notarske usluge 300

O

Opoziv poklona 52

Odgovornost roditelja 74

Odgovornost drţave 75 - 80

Odrţaj 118

Otkup stana 175

305

Odgovornost za dugove

ostavioca 158

Odbacivanje tuţbe 187

Otkaz ugovora o radu 242

Otpremnina 227 - 229

P

Prenošenje nadleţnosti 28

Pritvor 34

Punomoćje 53, 54

Podijeljena odgovornost 81

Povreda ĉasti i ugleda 85

Pobijanje pravnih radnji

duţnika 98

Posebna imovina 168

Povjeravanje djece 177

Preinaĉenje tuţbe 190 - 192

Prekid postupka 194

Ponavljanje postupka 206 - 210

Privremene mjere 285

Probni rad 213

Porodiljsko odsustvo 222

R

Raskid ugovora 58 - 61

Renta 246

Revizija

- nedozvoljenost revizije 201, 202, 205

Razrješenje direktora 231, 232

S

Skriveni nedostaci 101

Sluţbenost 126

Sticanje svojine odlukom

drţavnog organa 115

Sticanje svojine prvanim poslom 119, 120

Sticanje svojine gradjenjem 116

Sporazumi prestanak radnog

odnosa 226, 229

Sluţbeni stan 252

Steĉaj 257, 264

306

Š

Šteta na radu 243, 244

Potpuna naknada štete 66

T

Testament 149

Tuţba za utvrdjenje 188

Troškovi postupka u

disciplinskom postupku 290

U

Utaja poreza 18

Ugovor o doţivotnom

izdrţavanju 151, 156

Ugovor o kreditu 62

Ugovor o poklonu 50

Ugovor o specijalizaciji 94

Upravni akt 276, 278

V

Vanredno ublaţavanje kazne 44, 45

Vanredno preispitivanje sudske

odluke 281

Z

Zelenaštvo 17

Zatezna kamata 95, 96

Zaostavština 141, 142

Zakup 56, 104

Zaštita drţavine 125

Zajedniĉka svojina 133

Zahtjev za zaštitu zakonitosti 204

307

SADRŢAJ / CONTENTS

PRAVNI STAVOVI I MIŠLJENJA.......................................................................................4

LEGAL ATTITUDES AND OPINIONS

SUDSKA PRAKSA.............................................................................................................14

COURT PRACTICE

KRIVIĈNO MATERIJALNO PRAVO...............................................................................16

SUBSTANTIVE CRIMINAL LAW

KRIVIĈNO PROCESNO PRAVO......................................................................................26

CRIMINAL PROCEEDINGS LAW

OBLIGACIONO PRAVO....................................................................................................48

LAW OF CONTRACTS AND TORTS

STVARNO PRAVO...........................................................................................................114

PROPERTY LAW

NASLJEDNO PRAVO.......................................................................................................140

SUCCESSION LAW

PORODIĈNO PRAVO......................................................................................................160

FAMILY LAW

GRADJANSKO PROCESNO PRAVO.............................................................................180

CIVIL PROCEDURE LAW

RADNO PRAVO...............................................................................................................212

LABOUR LAW

TRGOVAĈKO PRAVO.....................................................................................................256

COMMERCIAL LAW

UPRAVNO PRAVO..........................................................................................................268

ADMINISTRATIVE LAW

LJUDSKA PRAVA I SLOBODE......................................................................................306

HUMAN RIGHTS AND FREEDOMS

INDEKS POJMOVA..........................................................................................................325

INDEX

308

CRNA GORA / MONTENEGRO

VRHOVNI SUD CRNE GORE / THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO

BILTEN / BULLETIN

Izdavaĉ / Publisher

Vrhovni sud Crne Gore

Tehniĉka obrada / Technical processing

Nada Janković

Tiraţ / Circulation

800

Štampa / Press

Štamparija "IVPE" - Cetinje

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Centralna narodna biblioteka Crne Gore, Cetinje

347.991 (497.16) (055)

BILTEN / Glavni i odgovorni urednik Branimir Femić - God 1 (1994) - Podgorica (Njegoševa

10); Vrhovni sud Republike Crne Gore, 2012 (Cetinje: IVPE). - 24 cm

Godišnje

ISSN 1800-5810 - Bilten (Podgorica) COBISS.CG.ID 10914832

bilten vrhovnog suda za 2/2012. godinu

Documents