Agronomski i prehrambeno-tehnološki fakultet Sveučilišta u Mostaru 

BIOLOŠKI NAČIN SUZBIJANJA BILJNIH UŠI

Seminarski rad

Kolegij: EntomologijaMentor: Zovko Mladen dipl. ing. agr.Studentica: Davor MarjanovićBroj indeksa: 1195/r

Mostar ,sijecanj 2014

UVOD

Lisne se uši ubrajaju u najvažnije štetnike poljoprivrednih kultura. Poznato je više

od 3000 vrsta ušiju i gotovo da ne postoji biljna vrsta koju one ne naseljavaju. Mali je

broj biljnih vrsta koje naseljuje samo jedna ili dvije vrste ušiju, većinu obično naseljava 5-

6 pa i više desetaka vrsta. Lisne su uši sitni kukci, veliki samo nekoliko milimetara. Imaju

2 para opnenastih krila, jednake strukture, od kojih su gornja krila znatno veća od donjih.

Usni ustroj (rilo - rostrum) prilagođen je za bodenje i sisanje. U biljni organ uvlače usnu

bodlju - stilet (koja se nalazi u sredini rila) te njome sišu i unose biljne sokove u svoj

organizam. Na glavi imaju ticala (antenae), koja se sastoje od 6 članaka. Na kraju

abdomena nalaze se dva nastavka - sifoni, a zadnji članak abdomena završava

kaudom. Podjela biljni uši. Problem identifikacije pojedine vrste lisnih uši vrlo je velik. Da

bi se odredila vrsta potrebno je temeljito pregledati sve morfološke detalje, a to su: oblik

i veličina članaka ticala, broj, oblik i veličina rinarija na ticalima, oblik fronta glave, duljina

i oblik apikalnog članka rostruma, broj i raspored žila na krilima, raspored, oblik i veličina

šara, pruga i si. na abdomenu, oblik i raspored stigma na abdomenu, oblik i veličina

kaude, oblik i veličina sifona, broj i duljina seta na nogama i na kaudi itd. Pojavljuju se u

dvije forme: kao beskrilne (apterae) i krilate (alatae). Prema razvojnom ciklusu možemo

ih podijeliti u dvije gaipe, one s potpunim razvojnim ciklusom ili holocikličke vrste i one s

nepotpunim razvojnim ciklusom ili anholocikličke vrste. Holociklički razvoj karakterizira

gamogeneza i oviparitet (uz partenogenezu i viviparitet), dok u anholocikličkom razvoju

postoji samo partenogeneza i viviparitet.

Štete koje nanose lisne uši Izravne (uzrokovane ishranom uši na biljkama) i

neizravne (medna rosa, prenošenje biljnih bolesti). Izravne se štete sastoje u sisanju

biljnih sokova. Iako velika većina uši siše na lišću, neke vrste sišu i na drugim organima:

stabljici, vlati, grani, klasu, metlici, plodu, pa i na korijenu. Neprekidna ishrana tisuća

ušiju oduzima biljci hraniva, što se očituje različitim simptomima. Dodatno, neke vrste

izlučuje u biljne sokove otrovne tvari, primjerice triptofan, što povećava njihovu štetnost.

Posljedice napada lisnih uši jesu deformacije (kovrčanja) lišća, vlati ili stabljika, sušenje

na mjestu sisanja zbog deklorofilacije, pa sve do nekrotiziranja tkiva uglavnom lišća.

2

Zbog sisanja na klasu nastaju prazna "lagana" zrna šturih klasova. Takva ishrana na

klasu može dovesti do prijevremene zriobe zrna, što zajedno s već navedenim

oštećenjima utječe na nižu hektolitarsku težinu zrna i niže prirode. Sisanje na plodovima

uzrokuje njihovo izobličenje. Pri jačem napadu na mladice voćaka uvijaju se njihovi

vrhovi. Sisanje na korijenu vrlo često uzrokuje venuće i propadanje cijelih biljaka,

naročito za suše. Najčešće se to događa na šećernoj repi, pa gubici mjestimice mogu

biti i do 100%. No uši sišu i na korijenju kukuruza salate, voćaka itd. Neizravne štete

nastaju kao posljedica lučenja medne rose i prenošenja virusnih bolesti. Već smo

spomenuli da lisne uši luče mednu rosu. Ona se sastoji pretežno od ugljikohidrata iz

biljnog soka kojeg lisne uši sišu u velikim količinama. Svakog dana lisne uši posišu

višestruko veću količinu soka od vlastite težine kako bi došle do dovoljnih količina

određenih amino kiselina potrebnih za razvoj. Kapljice medne rose pokrivaju biljne

dijelove, naročito lišće, te ih čine ljepljivima. Mednu rosu posjećuju mravi, skupljaju

kapljice i odnose ih u mravinjake kao hranu ličinkama. Stoga je prisutnost mrava na

biljkama najočitiji i jedan od prvih znakova da su napadnute lisnim ušima. Štoviše, mravi

stimuliraju izlučivanje medne rose "kuckanjem" uši po abdomenu.

U pojedinim usjevima (poglavito sjemenskim) lisne uši čine najvažnije štete

prenošenjem virusnih bolesti. Naime, virusne bolesti, kada su u biljci, više ne možemo

nikako spriječiti pa biljke nerijetko propadaju. Jedini je način borbe protiv njih uništavanje

njihova prenositelja (vektora). Lisne su uši najvažniji prenositelji virusa i često su štete

od virusa ovisne gotovo isključivo o prisutnosti lisnih uši.

3

SADRŽAJ

UVOD .............................................................................................................................. 2

1. GRABEŽLJIVE (PREDATORSKE) STJENICE ........................................................... 5

2. GRABEŽLJIVA MUŠICA ............................................................................................ 5

3. PARAZITSKA OSICA ALHIDIUS MATRICARIAE ....................................................... 6

4. BUBAMARE COCCINELLIDAE .................................................................................. 6

5. AZIJSKA BOŽJA OVČICA ........................................................................................... 8

ZAKLJUČAK .................................................................................................................... 9

LITERATURA ................................................................................................................ 10

4

1. GRABEŽLJIVE (PREDATORSKE) STJENICE

Ubrajaju se u najvažnije prirodne neprijatelje brojnih štetnika. U našim je

voćnjacima utvrđena prisutnost dvadesetak vrsta grabežljivih stjenica, a dominantne su

Značajnije su ove vrste: Orius minutus L, O. insidiosus L. i druge vrste ovog roda hrane

se biljni ušima i drugim štetnicima. Utvrđeno je da jedna stjenica za vrijeme razvoja

ličinki isiše 100-200 ličinki biljniuši. Više vrsta roda Orius mogu se nabaviti za biološko

suzbijanje nekih štetnika (npr. kalifornijskog tripsa) u zapadnoj Europi. Primjerice vrsta

O. insidiosus nabavlja se pod nazivom Thripor. Anthocoris nemorum L. i druge vrste

ovog roda sišu na crvenom pauku, resičarima, lisnim ušima I drugim štetnicima. Nabis

vrste vrlo su brojne, a napadaju jaja i ličinke različitih štetnika. Jedna stjenica može

dnevno isisati i uništiti 10-30 lisnih uši ili do pedesetak jaja insekata.vrste Orius

minutusL., Deraecoris lutescens Schl. i Malacocoris chlorizans Pz. Te su vrste posebice

važni neprijatelji biljni usi i crvenog voćnog pauka, ali i brojnih drugih štetnika.

Grabežijive vrste stjenica ubrajaju se u porodice Nabidae, Anthocoridae i neke druge.

5

2. GRABEŽLJIVE MUŠICA

je 2 mm dugi dvokrilac koji se ubraja u porodicu mušica šiškarica (Cecidomyidae).

Odlaže narančastocrvena jaja u blizini kolonija lisnih uši. Jedna ženka odloži 100-150

jaja. Nakon inkubacije od oko 7 dana izlaze ličinke koje se hrane ušima. Jedna ličinka

tijekom jednog tjedna ubije i dijelom isiše 20-50 lisnih uši. Ličinke narastu do 3 mm. One

se kukulje u tlu. Mušica ima više generacija godišnje. U prodaji se nalaze pripravci s

kukuljicama mušice.

6

3. PARAZITSKA OSICA APHIDIUS MATRICARIAE

Porodica Aphidiidae odlaže pojedinačno jaja u lisne uši. Ličinka se razvija u

domaćinu, koji isprva ostaje živ i aktivan. Razvoj traje 8-10 dana. Tada ugiba domaćin i

pretvara se u mumiju. U njoj se ličinka kukulji, a osica izlazi iz mumije kroz dobro uočljiv

okrugli otvor koji ukazuje na prisutnost parazitskih osica. S obzirom na objekt koji

parazitiraju mogu biti jajni paraziti (kojih je najviše), paraziti ličinke, paraziti kukuljice ili

paraziti imaga (paraziti imaga rijetki su, poznati su na lisnim ušima). Bez obzira na oblik

kojeg parazitiraju, osice odlažu svoja jaja u domaćina ili na domaćina, ili pak jaja odlažu

na hranu koju domaćin ishranom unosi u svoj organizam. S obzirom na položaj gdje

7

parazitiraju podijeljeni su na endoparazite, koji parazitiraju unutar domaćina, i

ektoparazite, koji parazitiraju na domaćinu.

4. BUBAMARE COCCINELLIDA

Brojne su korisne vrste bubamara, nazvane i božjim ovčicama. One se hrane

štetnim kukcima i grinjama, napadajući njihova jaja i ličinke, katkad i kukuljice i odrasle

oblike. Prema vrsti domaćina koje preferiraju pojedine vrste bubamara možemo ih

podijeliti na afidifagne, kokcidifagne i akarifagne. Najpoznatiji su neprijatelji lisnih uši pa

često zarazu ušima nalazimo uočavajući brojne bubamare na biljkama. Treba istaći da

su pri tome vrlo aktivne ličinke bubamara, koje nimalo ne sliče na odrasle oblike. One su

vrlo neugledna izgleda, neke sivkasto-plavkaste boje, neke okružene svijetlim

8

izraštajima. Ličinke nekih vrsta imaju na tijelu crne bradavice. Najpoznatija buba mara je

sedamtočkasta bubamara (Coccinella septem-punctata L.) crvene boje sa 7 crnih

točkica, duga oko 9 mm

.

Lisnim se ušima hrani i dvotočkasta bubamara (Adalia bipunctata L.) crvene boje s 2

crne točkice, duga oko 6 mm. Ova se vrsta katkada može javiti i u crnom obliku s

crvenim točkicama. I bubamare roda Scymnus duge samo 3 mm napadaju lisne uši.

Ličinke ovih vrsta razlikuju se od ostalih po bijelim izraštajima kojima su pokrivene.

Poznati neprijatelji štitastih uši su crna bubamara Ličinka sedamtočkaste bubamare

proždire lisnu uš Ličinke bubamare roda Scymnus hrane se lisnim ušima. Jedan od

najpoznatijih primjera biološkog suzbijanja vezan je za bubamaru Rodolia cardinalis

Muls. koja je iz Australije uvezena u Kaliforniju (1888. g.) da bi uništila biljne

Uši.

9

Vrsta Hippodamia convergens G.-M. u velikom se broju uvozila i još uvijek uvozi iz SAD

u Njemačku i neke druge države za suzbijanje duhanova resičara, ali i lisnih uši.

Utvrđeno je da ova vrsta preferira lisne uši, no vrlo je učinkovita i na resičara. U Rusiji je

u 1990. godini introducirana bubamara Leis dimidiata F. i ispuštena u staklenike radi

suzbijanja lisnih uši. Zabilježen je visok učinak. Jedan imago ili odrasla ličinka bubamare

dnevno može pojesti 20-30 lisnih uši, a jedna ličinka za vrijeme svog razvoja pojede oko

500 lisnih uši. Razvoj ličinke traje 3-5 tjedana. Prisutnost bubamara indikator je

prisutnosti lisnih uši, a omjer njihove brojnosti i broja štetnika utječe na odluku o potrebi

suzbijanja. Ako na jednu bubamaru otpada manje od 40 lisnih uši, one same mogu

spriječiti štete, a do 100 uši na jednu bubamaru ukazuje da ne treba očekivati masovniju

10

pojavu uši. Neki podaci ukazuju da će 30-50 bubamara po voćki spriječiti masovno

razmnažanje lisnih uši, a stotinjak tih grabežljivaca na jednoj voćki smanjiti će

zaraženost.Znanstvenici nastoje selekcionirati sojeve bubamara sa smanjenom

sposobnosti migracije kako bi se zadržale u objektu u koji su ispuštene.

5. AZIJSKA BOŽJA OVČICA

Harmonia axyridis za svoje stanište preferira voćnjake i šumsko drveće gdje se

uglavnom hrani lisnim i štitastim ušima, lisnim buhama. Odrasli mogu pojesti od 90 do

270 lisnih uši dnevno, a svaka ličinka može pojesti od 600 do 1200 lisnih uši tijekom

svojega razvoja. Zbog velikog kapaciteta ishrane, poglavito lisnih uši, vrsta H. axyridis

uzrokuje velike probleme autohtonim božjim ovčicama koje zbog pomanjkanja hrane

ugibaju od gladi. Problemi se javljaju kada poraste populacija ove božje ovčice. Naime,

11

vrlo brzo se smanji broj lisnih uši, te u tom slučaju H. axyridis može napasti idruge vrste

božjih ovčica, jaja leptira, razne gusjenice.

ZAKLJUČAK

Jedan od najpoznatijih primjera biološkog suzbijanja vezan je za bubamare. Zabilježen

je visok učinak uništavanja biljnih uši Prisutnost bubamara indikator je prisutnosti lisnih

uši, a omjer njihove brojnosti i broja štetnika utječe na odluku o potrebi suzbijanja. Ako

12

na jednu bubamaru otpada manje od 40 lisnih uši, one same mogu spriječiti štete, a do

100 uši na jednu bubamaru ukazuje da ne treba očekivati masovniju pojavu uši. Neki

podaci ukazuju da će 30-50 bubamara po voćki spriječiti masovno razmnažanje lisnih

uši, a stotinjak tih grabežljivaca na jednoj voćki smanjiti će zaraženost. Bitno je

spomeniti i ostale prirodne neprijatelje biljnih uši :predatorske stjenice ,grabezljive

musice te parazitske osice koje mogu uveliko smanjiti populaciju biljnih uši.Danas se sve

više koriste prirodne metode suzbijanja biljnih uši tako da se u laboratoriju uzgajaju

njhovi prirodni neprijatelji te se pustaju na podrucja zarazena biljnim usima. Ova metode

su dosta skupe pa se primjenjuju u zatvorenim prostorima.

13

LITERATURA

Maceljski M., Poljoprivredna entomologija. Zrinski, Čakovec, 2002.MACALJSKI, M., Poljoprivredna Entomologija, Zrinski , 1999.

IVEZIĆ, M., Entomologija – kukci i ostali štetnici u Ratarstvu, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, 2008.

KOVAČEVIĆ, Ž., Primijenjena entomologija, II. sv. Poljoprivredni štetnici, Poljoprivredni nakladni zavod, Školska knjiga, Zagreb, 1995.

http://gpp.kakonapisatiseminarskirad.agro.hr

14