aysiak waldemar- tuneli vremena

129
Waldemar Łysiak Tuneli Vremena S poljskog preveo Slobodan Grković SADRŽAJ: 1.Operacija “Waterloo” 2.Eliksir mladosti 3.Science- reality nr 44 4.Šahovski bog 5.Osveta velikog Muga 6.Dva zlatna zrna graška 7.Čir 8.Katedrala u paklu 9.Blakeyeva reinkarnacija 10.Animacija 11.El toro 12.Teorija kruga profesora Meadowsa 13.Čovjek sa “željeznom maskom” 14.Aladinova čarobna svjetiljka 1. OPERACIJA “WATERLOO” 24. svibnja 2131.godine, 10,00 sati. Kabinet generalnog komandora Britanskog krononautičkog instituta, Hamiltona Smitha . Hamilton isključi tunofon i zamisli se. Čovjek je govorio tonom strašnijim od izgovorenih riječi. Što želi time postići...... Ustvari, trebao ga je prekinuti ili opsovati i reći mu da se otkači, ali mu je na vrijeme došlo do svijesti da ako taj čovjek zna tajni broj Instituta, onda on očito nije bilo tko. Manijak Ne, sigurno ne. Ucjenjivač Možda, ali čime bi ga mogao ucjenjivati..... Atentator..... Pritisne tipku koja je povezivala njegov ured s tajništvom i na ekranu ugleda lice gospođice Bishop. -Gospođice Bishop! -Molim, gospodine komandore. -Za nekoliko će se minuta dolje pojaviti čovjek kome je prezime Hellman. Sastanak smo dogovorili. Molim da preporučite straži da ga provede kroz sigurnosna vrata i provjeri u signalnoj komori. -Što da oduzmu, gospodine komandore, oružje Malo se zamisli. -Sve. Neka mu uzmu iz džepova i predaju u depozit sve metalne sitnice. Pero, tabakeru, upaljač, doslovno sve ! Meni može ući samo u mekanoj odjeći, a od metalnih stvari može imati jedino vjenčani prsten! Ako ga ima.... Jeste li razumjeli -Da, gospodine komandore. -Izvršite zapovijed! Obuzet nemirom čekao je petnaest minuta. U 10,20 zujanje ga prene iz misli. Gospođica Bishop izgovori s ekrana: -On je tu, gospodine komandore. -Provjeren -Savršeno, gospodine komandore. -Neka uđe. Vrata od kabineta bešumno se rastvore i Smith u njima ugleda čovjeka srednje visine i dobi, brižljivo počešljane kose, odjevenog izuzetno elegantno, što je bilo rijetko u Londonu. Taj je čovjek već na prvi

Upload: nitkoje

Post on 24-Oct-2015

52 views

Category:

Documents


1 download

TRANSCRIPT

Page 1: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

Waldemar ŁysiakTuneli Vremena S poljskog preveo Slobodan GrkovićSADRŽAJ:1.Operacija “Waterloo”2.Eliksir mladosti3.Science- reality nr 444.Šahovski bog5.Osveta velikog Muga6.Dva zlatna zrna graška7.Čir8.Katedrala u paklu9.Blakeyeva reinkarnacija10.Animacija11.El toro12.Teorija kruga profesora Meadowsa13.Čovjek sa “željeznom maskom”14.Aladinova čarobna svjetiljka1. OPERACIJA “WATERLOO” 24. svibnja 2131.godine, 10,00 sati. Kabinet generalnog komandora Britanskog krononautičkog instituta, Hamiltona Smitha. Hamilton isključi tunofon i zamisli se. Čovjek je govorio tonom strašnijim od izgovorenih riječi. Što želi time postići...... Ustvari, trebao ga je prekinuti ili opsovati i reći mu da se otkači, ali mu je na vrijeme došlo do svijesti da ako taj čovjek zna tajni broj Instituta, onda on očito nije bilo tko. Manijak Ne, sigurno ne. Ucjenjivač Možda, ali čime bi ga mogao ucjenjivati..... Atentator..... Pritisne tipku koja je povezivala njegov ured s tajništvom i na ekranu ugleda lice gospođice Bishop.-Gospođice Bishop!-Molim, gospodine komandore.-Za nekoliko će se minuta dolje pojaviti čovjek kome je prezime Hellman. Sastanak smo dogovorili. Molim da preporučite straži da ga provede kroz sigurnosna vrata i provjeri u signalnoj komori.-Što da oduzmu, gospodine komandore, oružjeMalo se zamisli.-Sve. Neka mu uzmu iz džepova i predaju u depozit sve metalne sitnice. Pero, tabakeru, upaljač, doslovno sve ! Meni može ući samo u mekanoj odjeći, a od metalnih stvari može imati jedino vjenčani prsten! Ako ga ima.... Jeste li razumjeli-Da, gospodine komandore.-Izvršite zapovijed!Obuzet nemirom čekao je petnaest minuta. U 10,20 zujanje ga prene iz misli. Gospođica Bishop izgovori s ekrana:-On je tu, gospodine komandore.-Provjeren-Savršeno, gospodine komandore.-Neka uđe.Vrata od kabineta bešumno se rastvore i Smith u njima ugleda čovjeka srednje visine i dobi, brižljivo počešljane kose, odjevenog izuzetno elegantno, što je bilo rijetko u Londonu. Taj je čovjek već na prvi pogled ostavljao dojam stranca. Imao je blijedoružičasto lice i velike crne oči koje su se zabadale u Smitha prividno ravnodušnim pogledom. Ne znajući što posjetitelj želi, komandor nasluti zagonetku i nesvjesno je se uplaši.-Tko ste vi i što želite! - upita grubo.-Zovem se Hellman i imam posao za vas, komandore.Neznanac učini dva koraka naprijed i vrata se za-tvore za njim. Njegov naglasak - Smith je to odmah uočio - potvrđivao je strano porijeklo. Komandorov prst dotakne tipku mezofona i od tog je trenutka njihov razgovor bilježila mezofonska disketa.-Već ste mi se jednom predstavili rekavši to isto prezime, pretpostavljam da je lažno.-Pogodili ste, komandore, ne vidim potrebu otkrivanja pravoga.-Zato sam ja vidio potrebu da vas pretraže - procijedi Smith.Čovjek se osmjehne.-To mi ne smeta, komandore. Nisam atentator, ovamo sam došao s drugom namjerom.-Onda to odmah recite, jer mi je vrijeme drago-cjeno. Na tunofonu ste rekli....-Ono što je bitno, reći ću sada. Ali, možda da mi prvo dopustite sjesti, komandore

Page 2: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-Sjednite.-Niste baš jako ljubazni, komandore - reče muškarac sjedajući. -Ja sam bio ljubazniji prema vašoj djeci.-Prema mojoj djeci Moja su djeca sada na odmoru na ...-Htjeli ste reći, komandore, na Costa Bravi, zar ne... Ali ta je obavijest već pomalo zastarjela. Za čitav dan. Trenutačno se vaša djeca odmaraju negdje drugdje, u zatvorenom prostoru.Sada je Smith već znao. Osjeti kako ga obuzima paralizirajući strah. U želji da ga prevlada, uzvikne.-Štooo!!!.... Što to ima značiti!... Poludjeli ste, pozvat ću policiju!Elegantni muškarac, sjedeći s druge strane stola, opet se osmjehne šaleći se:-Savršen način da se riješite djece... Zgodna mačkica, dečko već punoljetan, treba priznati da se borio kao lav kad su ih moji ljudi otimali. Navikli su na luksuz, mora biti da mnogo koštaju. Hoćete li uštedjeti te troškove, komandore...Zavlada mrtva tišina. Muškarac sačeka trenutak i reče:-Vidim da ste to jako uzeli k srcu, komandore. Nepotrebno. Te balavce možete dobiti natrag.-Koliko - prošapće promuklo Smith.-Ne koliko, nego što. Ja nisam zločinac koji otima zbog otkupa.-A što ste-Idealist, komandore. Sanjam o idealnim rješe-njima, naročito o jednom, povijesnom. Vi ćete mi u tome pomoći, a ja ću vam vratiti djecu.-Što želite-Želim da me vratite u prošlost.-Takve su ekspedicije, gospodine Hellman, dopuštene isključivo u svrhu znanstvenih istraživanja, a to izvode krononauti. Uostalom, u ovom su trenutku sva vozila na putu. To biste morali znati...-Stanite, komandore! - posjetitelj prvi put povisi ton. -Molim vas, ne pravite me budalom jer će se to za vas loše završiti, a još gore za utjehu vaše starosti! O tome znam mnogo više no što mislite!... Htjeli ste me prevariti, komandore, a to je ružno, jako ružno!-A što vi radite! Oteli ste mi djecu. To je zločin!-To je jamstvo, komandore, moj sigurnosni ventil i prečica k uspjehu. Isto tako i pravo - koje vi nemate - da se zbog bilo čega naljutim. Dakle, nemojte mi više pokušavati prodavati rog za svijeću, jer ću se naljutiti i više nećete vidjeti svoje anđelčiće!... Vremenski stroj, ta vam je dobra!... Znam da ste provodili opite bez vozila, nematerijalno prenošenje u prošlost pomoću spiralne kronogravitacije, psihoineksije i još nekih metoda koje ne razumijem, ali o kojima sam čuo dovoljno pojedinosti da bih shvatio što se može postići njihovom upotrebom... To niste istraživali samo vi, ali vi ste prvi stigli do cilja. Moje čestitke, gospodine komandore... Kako vidite, ja mogu dosta toga saznati. Ti su pokusi bili strogo tajni, a ipak sam sve doznao. Znam čak i kakav tijek ima proces psihoineksije i kako izgleda kronogravitacijska komora. Zatvorit ćete me u nju, komandore, a ja ću sam podesiti mjesto i datum prispijeća, jer ne bih želio da to znate.Smith skoči iz naslonjača.-Ako toliko znate, također biste morali znati da je vlada zabranila korištenje tog izuma! U pripremi je međunarodna konvencija koja to zabranjuje kao što je nekada zabranjen praktičan rad na istraživanju čestica DNA i na...-Znam! - prekine ga muškarac s ljutitim bljeskom u očima. -To sve znam, ali također znam i da ćete prekršiti tu zabranu! -Ali!...-To ćete učiniti! Prvi i zadnji put u životu!-Ne mogu to učiniti! - zavapi Smith.-A tko drugi može Raspolažete aparaturom i vi ste ovdje šef! Naravno, izlažete se opasnosti kršeći zakon, ali zar cilj ne opravdava sredstva Vaši će vam pretpostavljeni, odnosno državna vlada kojoj ste izravno podređeni, oprostiti shvaćajući kritičnu situaciju u koju sam vas stavio. Kao komandor Instituta imate mogućnost izbora, ali kao otac nemate nikakvog izbora. Učinit ćete to što želim!-A ako to ne učinim - zapita Smith.-Onda će vaša djeca biti ugušena. Ugušena! Razumjeli ste, komandore... Za koliko dana možemo pristupiti ostvarenju moga plana Žuri mi se, a vama bi se trebalo još više žuriti jer djeca imaju hrane jedva za deset dana.Nad pisaćim stolom zavlada tišina prekinuta teškim komandorovim uzdahom koji mu uzdrma bubnjiće. Tišina je sve nerve navela na očajničko drhtanje. Čovjek je postao nestrpljiv.-Dakle-Ne znam.... ja... ne znam....Muškarac ustane iz naslonjača.-Da odem

Page 3: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-Ne! - vikne Smith. -Ne, molim vas, vratite se!Zatim spusti glavu i doda šapatom:-Prekosutra ... Sve ću pripremiti za pet sati ujutro.-U redu. Ako do tada promijenite mišljenje i obavijestite policiju, vaša će djeca imati tešku smrt... A sada, molim vas, zapovjedite svojim kerberima da mi vrate moje stvari, da se ljubazno ispričaju i pozdrave me. Do viđenja!Smith je sjedio nepomično u naslonjaču zagledan u leđa muškarca, zatim u vrata koja su se za njim za-tvorila i na kraju u lica svoje djece.26.svibnja 2131.godine, 6,25 sati. Startna dvorana Britanskog krononautičkog instituta.U 5,00 tog jutra Smith je pustio ucjenjivača u Institut. Osim njih i stražara u cijeloj zgradi nije bilo žive duše. Točno u 6,20 Hellman je zauzeo mjesto u startnoj komori. Smith mu stavi kacigu na glavu i zakači kopče, a onda reče:-Sad ćete izgubiti svijest na nekih pet minuta.-Zašto-Morali biste znati zašto...-Gospodine komandore, ponekad se ponašate kao mazohist! Dopuštate sebi da se zlobno ponašate prema čovjeku koji vam može nanijeti strašnu nepravdu umjesto da se trudite kako biste mu ugodili. Zaista, to ne shvaćam... Vi, zapravo, nemate ni jamstvo da ću održati riječ, vi ste potpuno u mojoj vlasti i, uza sve to, svako me malo dražite! Jeste li poludjeli-Oprostite - promrmlja Smith - to se neće ponoviti.-Nadam se. Dakle, zbog čega ćete mi oduzeti svijest na cijelih pet minuta-Proći ćete psihoineksiju.-Ah da, imate pravo...No, što ćemo, predajem se u vaše ruke, komandore, s uvjerenjem da se dobro sjećate što je moj sigurnosni ventil i da nećete pokušati... recimo... učiniti neki pogrešan korak.-Budite spokojni. Sad zatvorite oči.Sljedećih pet minuta promatrao je lice usnulog čovjeka kojeg je mrzio. S njim je mogao učiniti sve -kao s novorođenčetom. Ali, nije mogao učiniti ništa... Osim stereoskopskog snimka.Aparatura se automatski isključi i Hellman otvori oči. Za trenutak ostane zagledan u komandnu ploču kao da ne shvaća kako se našao na tom čudnom mjestu. Onda se osmjehne i upita:-Već-Da. Sada, molim vas, pazite. Ubrzo ću zatvoriti ulaz u komoru. Kad to učinim, dobro me gledajte. Samo ću provjeriti jesu li tlak i temperatura odgovarajući, a zatim ću vam rukom dati znak. Tada na razvodnoj ploči podesite dan i sat u koji se želite prebaciti, te...-A vi ćete to sve zabilježiti-Ne, jer je dovoljno da to jednom učinite i onda možete ploču isključiti. Tamo stoji uređaj za registraciju koji ću na vaše oči isključiti.Pođe do uređaja i isključi ga.-Još imamo problem geografskog položaja točke na koju se želite prebaciti. Je li vam svejedno ili se želite naći na određenom kontinentu-Kad bi mi bilo svejedno, onda bi to značilo da sam manijak. Imam važnu misiju koju moram izvršiti u staroj Evropi.-Dobro, onda pritiskom na taster broj jedan uključite kartu Evrope... da, u redu je. Usmjerite ceonsku zraku na izabranu točku i pritisnite taster...-Zar ni to nećete zabilježiti-Ne, jer odmah možete pomaknuti cijev ceonoskopa - molim, pazite - van karte, a ne na neku drugu njenu točku. Isključio sam uređaj za registraciju, i sami ste vidjeli. Drugog uređaja nemamo, ovo je prototip... Bit će najbolje ako cijev ceonoskopa vratite u početni vodoravni položaj.-Dobro, što dalje-Kad vidite da se upalila crvena žaruljica na gornjem pultu, eto tu, počnite misliti na osobu u čije se tijelo želite preseliti. Molim da na nju mislite vrlo intenzivno, cijelo vrijeme od trenutka kad ugledate upaljenu žaruljicu.-Jamčite li, komandore, da ću se naći u njenom tijelu-Da... vjerojatno da...-Zašto vjerojatno-Jer je ovo prototip i uređaj može otkazati kao i sve na ovom svijetu!-Razumijem... Molite se, gospodine komandore, da ne otkaže... Koliko ću vremena boraviti u tijelu te osobe-Oko trideset, najviše četrdeset sati.-Dovoljno je. A zatim-Zatim ćete se pod utjecajem spiralne kronogravitacije vratiti u svoje tijelo. Jedino ako...

Page 4: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-Govorite, brzo! Jedino ako što-Jedino ako osoba u koju uđete ne pogine.-Što tada-Tada će, pošto prođe stotinu sati, vaše tijelo biti izvađeno iz komore i sahranjeno.-U redu, komandore. Nadam se da ću se vratiti... Sada slušajte kako ćete dobiti djecu. Ja nisam idiot, Smith. Bez provjere da me niste prevarili, ne bih ih vratio. Podatak gdje se nalaze javit ću vam telepatski tek onda kad se moja svijest nađe u tijelu čovjeka kojeg sam odabrao. Molim da podesite telepatski kronolokator na sjevernu Evropu, između Bretanje i Rajne i kodirate ga šifrom “Kondor”. Pozvat ću se na tu šifru i označit ću vam mjesto gdje se nalaze utjehe vaše starosti.U tom se trenutku Smith odluči još jednom riskirati:-Dali ste mi nedovoljno precizan položaj, telepatski kronolokator mora biti preciznije programiran. Molim da odredite mjesto...Ovaj ga pogleda ispod oka. Smith osjeti kako mu se ježi koža. Svom snagom volje trudio se zadržati bezazleni izraz lica.-Dobro - reče Hellman trenutak kasnije. -Podesite telepatski kronolokator na teren ograničen četverokutom Antwerpen -Lille- -Liège.-A što ako ne uspije - upita Smith blijed od neispavanosti i straha.-O tome smo već govorili. Ako aparatura otkaže...-Mislim na telepatsku vezu!-A to... Što tu možemo, to bi značilo, komandore, da imate izuzetno lošu sreću. Ali, ne mislim da će se to dogoditi. Telepatski kronolokator ne bi trebao otkazati, jer je ta igračka više puta ispitana. Nadajmo se da će se i kronogravitator dobro pokazati... Još jedna stvar. Odustanite od bilo kakvih smicalica, Smith! Za dobro vaših anđelčića. Predvidio sam mogućnost da će vam se, kad pronađete djecu, prohtjeti da se osvetite i uništite moje tijelo prije povratka. Dakle, u vašem institutu imam povjerljivog čovjeka. Ako to učinite, on će se javiti mojim ljudima da oduzmu život dječaku i djevojčici. Ne vrijedi držati djecu mjesecima u sefu, to se također može pokazati nesigurnim rješe-njem... Bolje je ne riskirati, komandore... A sada zatvorite komoru, krećemo!26.svibnja 2131.godine, 9,48 sati. Kabinet direktora Scotland Yarda, Artura Lyttletona.Oko niskog stola metabolik stila, karakterističnog za drugu polovicu 21.stoljeća, sjedila su četvorica muškaraca: Lyttleton, njegov podčinjeni poručnik Eigworth, kapetan Wright iz kontraobavještajne službe te direktor kontraobavještajaca general McCormick. Lyttleton se obrati ovom zadnjem rekavši:-Gospodine generale. Upravo sam primio premijerov nalog da stvar predam u vaše ruke. Znamo da taj tip ima svoju vezu u Smithovom institutu, a istraživa-nja koja su tamo vršena, stroga su tajna. Zbog toga je to stvar kontraobavještajaca, mi ćemo se ograničiti na suradnju.McCormick izvadi lulu iz usta i reče:-U redu. Iako mi se, iskreno govoreći, čini da je to više policijska igra i ne mislim da sam tu potreban. Čudim se da nam je premijer zapovjedio da to preuzmemo. To što je tip stranac, ne znači automatski da se radi o špijunu.-Dopustite da se ne složim s vama, generale -odvrati Lyttleton. -Ponavljam da je tip pronašao vezu u Institutu koja...-To sam već čuo, inspektore! Moji ljudi već rade na tome i prije jednog sata započeli su provjeravati sve zaposlene u Institutu. Ipak, nisam siguran da se radi o diverziji ili o špijunaži s političkom podlogom. Taj je ljubitelj putovanja u povijest mogao jednostavno nekoga potkupiti kako bi saznao što Smith može, a još je vjerojatnije da je blefirao kako bi zastrašio komandora i odvratio ga od osvete.-Vi omalovažavate stvar, generale! Taj je čovjek jasno govorio o misiji koju mora ispuniti! To nije nikakav manijak niti to radi iz hobija...-Ništa ne omalovažavam, inspektore Lyttleton! Ali, trudim se sačuvati mir i ne padati u paniku!... Nemamo nikakvih dokaza o političkom karakteru njegovih namjera. Ja upravo smatram mogućim da je to manijak koji se želi zabaviti u prošlosti ili je, pak, psihički obolio!... Pa što ako je govorio o misiji Govorio je razne stvari koje su mu pale na pamet!... Ali, pređimo na stvar. Što ste vi do sad postigli-Mnogo, gospodine generale. Terorist je ispunio obećanje i telepatski dao podatak o mjestu boravka djece. Našli smo ih i stavili pod zaštitu. Imamo i njegove osobne podatke...-To nije naša zasluga, nego komandora Smitha -ubaci se Eigworth.-Nisam vas pitao za mišljenje, Eigworth! - zareži Lyttleton. -Hmm... istina je da mnogo znamo zahvaljujući Smithu. Tipa je potajno stereoskopski snimao. Poslali smo kopije u sve prijestolnice. Upravo smo iz Pariza dobili podatak da se taj ljubitelj vremenskih lutanja zove Jean Percier. Rođen 2.veljače 2080.godine u Vannesu, trenutačno živi u Brienne-le-Chateau u vlastitoj kući, imućni je

Page 5: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

proizvođač sredstava za povećanje rasta. Kolege iz pariške Sûreté obećali su da će, što je moguće brže, prikupiti ostale podatke, sigurno su već u njegovoj kući... Smith je također zabilježio da se Percier prenio u jedan od središnjih mjeseci 1815.godine u tijelo nekakvog Armanda Rebonneta. Francuzi trenutačno ne znaju tko bi to mogao biti, naši povjesničari također...-Jednom riječju - McCormick pućnu nekoliko dimova iz lule - jednom riječju, znamo mnogo i znamo ništa, jer ne znamo najvažnije: zašto Što taj tip traži u prošlosti Možda se zabavlja, u što ja vjerujem, ali ako se ne zabavlja, a ni tu pretpostavku ne smijem odbaciti, onda stojimo na mrtvoj točci i nećemo se pokrenuti sve dok ne odgonetnemo njegov cilj... Zanima me zašto Smith, koga tako hvalite i koji raspolaže najboljom aparaturom na svijetu, nije tog Perciera tako rendgenizirao da sazna nešto više, nešto o cilju njegovog puta Zar se toliko dao zastrašiti-Ovo vam je dobro! A zar se vi ne biste dali zastrašiti znajući da vašoj djeci prijeti gušenje ! - zapita Eigworth.-Nemam djece! - prasne McCormick.-Upravo tako... Ja držim - nastavi Eigworth - da je Smith i ovako mnogo učinio napravivši snimak, zabi-lježivši godinu prispijeća i ime čovjeka u koga se Percier uselio. U roku od dvadeset četiri sata Smith je sa svojim pomoćnikom izradio uređaj - dvojnik registracijske aparature. Tako je obmanuo Perciera. To je podvig...Prekine ga reski zvuk zvona. Lyttleton pritisne taster i na ekranu tunofona ukaže se lik punašne plavuše.-Govori inspektorica Chavelton. Sûretė. Zovem zbog Perciera. Provjerili smo sve njegove znance, ljubavnicu, djecu i tako dalje. Ništa ne znaju. Prerovali smo njegovu kuću - ničeg što bi pobudilo sumnju... Sacrebleu! Ala ste nam zadali posla! Utrošit ćemo čitav dan dok dovedemo u red tu prokletu palaču, dok opet povješamo sve te careve portrete, orlove, zastave, uuuff! Nek vas vrazi!... No, pozdravljam gospodu Holmese, žao mi je što ne možemo više pomoći...-Razumijem - promrmlja Lyttleton - što možemo, hvala...-Trenutak! - uzvikne McCormick nagnuvši se prema mikrofonu. -Alo! Molim, ne isključujte se! O kakvim to portretima govorite-O Napoleonovim portretima. Ima ih četrdesetak i gomilu drugih predmeta, vezanih za cara. Čitava je kuća poput muzeja ili svetilišta. Gospodin Percier je bonapartistički manijak, poznat je povjesničarima po tome... Upravo se zbog toga nastanio u Brienne-le-Chateau, jer je toj selendri Napoleon išao u pučku školu.-Hvala, gospođo inspektorice! - McCormick protrlja ruke od radosti. -Mnogo ste nam pomogli, vi ni ne znate koliko! Do viđenja!Isključi tunofon i okrene se kapetanu Wrightu.-Wright! Odmah saznajte tko najbolje na svijetu poznaje napoleonsku epohu i dovucite ga ovamo bez odugovlačenja, pa makar živio i na polu! Izvršite zapovijed!Wright lupne petama i istrči, a general se obrati Lyttletonu:-Rekli ste: godina 1815, jedan od središnjih mjeseci U lipnju te godine dobili smo bitku kod Waterlooa!... Dovraga, svi smo mi idioti! Znajući taj datum i četverokut kojeg je Percier označio zbog telepatske veze, mogli smo i ranije zaključiti o čemu se radi!Skoči od stola, priđe karti Europe na zidu i počne prstom pokazivati teren visoko na sjeveru Kontinenta.-Pogledajte! Četverokut Antwerpen-Lille-Hirson-Liège. Blizu njegovog centra nalazi se Bruxelles, ali njegov je pupak zamalo u Waterloou!-To potvrđuje vašu pretpostavku, generale - reče Lyttleton. -Imamo posla s bonapartistom ili s manijakom koji želi malo ratovati u napoleonskoj uniformi i ništa više.-Nije tako! - uzvikne McCormick u odgovor. -Želio bih da je tako i ranije sam vjerovao u to, ali sada sam promijenio mišljenje i slažem se s vašim prethodnim zaključkom. I sami ste rekli da Percier vrši neku misiju. Sada vjerujem da njegovo djelovanje ima strogo određeno značenje i to političko!-Što pretpostavljate - zapita Lyttleton.-Mislim da Percier hoće izmijeniti tijek povijesti, želi učiniti da Napoleon pobijedi kod Waterlooa!Zavlada tišina koju, nakon nekog vremena, prekine inspektor Eigworth:-Pa to nije moguće, generale! Povijest se ne može promijeniti. Bez obzira što taj luđak učini, u svijesti je svih urezano da smo bitku mi dobili.McCormick ljutito odmahne glavom.-Čovječe, ti o tome ništa ne znaš! Smithovim pronalaskom omogućeno je poigravanje prošlošću. Također i sviješću! Upravo smo zato htjeli zabraniti primjenu tog pronalaska, jer on je čudovišan!... Stvar se zasniva na snazi krononautičke bioenergije. Smith će vam bolje objasniti pojedinosti, a ja samo kažem da ako taj tip izvrši nešto što će Francuzima omogućiti pobjedu kod Waterlooa, automatski će se promijeniti čitava svijest čovječanstva, promijenit će se tijek povijesti, sve

Page 6: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

posljedice, povijesni zapisi, sve! U trenutku kad on to postigne, više nećemo biti zajedno u ovoj sobi, možda nećemo ni biti živi, možda ćete vi osvanuti, na primjer, kao barmen u Africi, jer će vaš novi položaj biti povezan s novim tijekom povijesti, a ja...Vrata se naglo otvore i u njima se pojavi Wright.-Izvršeno je, generale! Profesor Selinger s Oxforda rekao mi je da je nesumnjivo najbolji znalac napoleonske epohe neki Jerzy Botsch... Bouch... Boutschinsky... On je Poljak, stariji čovjek. Sredio sam stvar s Warszawom i za nekoliko će ga minuta dovesti raketni sky-taxi!-Savršeno! - McCormick duboko uzdahne. -Gospodo, započinjemo operaciju “Waterloo”. Sada je 11,05. Percier će u 1815. godini biti još jedan dan, najviše trideset sati. Mi imamo mnogo manje vremena.

26.svibnja 2131. godine, sati 11,42. Kabinet direktora britanske kontraobavještajne službe, generala McCormicka.Generalu je trebalo pet minuta da Poljaku ispriča čitavu priču. Zatim upita:-Profesore Boutschinsky, što vam treba da odgonetnete tog Rebonneta u koga se Percier uselio-Popis francuskih oficira i podoficira iz kampanje 1815.godine - odvrati starčić bez dvoumljenja. -Obratite se Francuzima, to moraju imati u Narodnom arhivu.-Wright!Kapetan odreza: “Razumijem!” i izjuri, a McCormick postavi sljedeće pitanje:-Kako bi se, profesore, po vašem mišljenju mogao preokrenuti ishod bitke kod Waterlooa-Isključivanjem francuske zle sreće, gospodine generale.-Vi ste se zaista odlučili šaliti, profesore!... Pa general Wellington je razriješio...Poljak se glasno nasmije.-Glupost! Samo Englez može reći nešto takvo. Vi, Englezi, niste odnijeli pobjedu, sudbina vam ju je dodijelila. Kiša koja je pala u noći pretvorila je putove u kaljuže i Napoleonovi su se topovi zaglibili. Zatim su se umiješali smrtonosni klanac i belgijski vodič-izdajnik. Napoleon je upravo htio svoju tešku konjicu, Kellermanove kopljanike, baciti u odlučni juriš, ali ga je začudilo što na polju kojim se konjica trebala kretati, stoji kapelica. Čudna stvar, jer ne događa se da crkvica stoji na pustopoljini, na praznoj ledini. Zato je upitao Belgijanca, vodiča, ima li tamo kakvog drugog puta, jaruge ili nečeg sličnog, a izdajnik je rekao da nema. Tada je Napoleon dao znak za juriš i francuska je konjica u zaletu upala u klanac kao u vučju jamu i ispunila ga leševima do ruba. To je bio smrtonosni klanac, gospodine generale, jer je ta kapelica stajala na rubu ponora... Car je, i pored toga, bio na putu da dobije bitku. U sumrak je vaš genijalni Wellington sjedio očajan u svom šatoru, uvjeren da je sve izgubljeno, s licem u šakama i plakao! Glasnici su jedan za drugim dolazili s vijestima da je održavanje položaja nemoguće, preklinjali su da im da pojačanja, a on je vikao: “Nemam više nikakvih rezervi! Neka svi izginu, svi do jednoga, ali neka se bore! Možda nam Blücher stigne u pomoć!...” I stigao je. Na obzorju se ukazala svježa vojska. Napoleon je mislio da je to Gruchyev francuski korpus. Ali, to su bili Blücherovi Prusi. To je sve.-No, dakle... da... no, da... hvala vam, profesore Boutschinsky, za ovo zanimljivo predavanje. Nadam se da ćemo uz vašu pomoć operaciju “Waterloo” dobiti i drugi put i...U kabinetu se opet pojavi Wright i raportira:-Gospodine generale, novost iz Pariza! Taj je Rebonnet bio ađuntant generala Drouet dErlona!Čuvši to, Poljak skoči sa stolice i uhvati se za glavu:-O Bože, kakva sam ja budala!-Što je, profesore! - dotrči McCormick.-Ništa. Molim da mi odmah donesete stereo snimak Charrasove knjige “Povijest kampanje 1815. godine”, bruxellesko izdanje iz 1857. godine!-Wright!Kapetan u trenu iščezne za vratima, a profesor objasni:-Pogriješio sam u razmišljanju, generale. Mislio sam da se taj Percier prebacio u 18. lipnja, na dan bitke kod Waterlooa...-Pa zar nije-Mislim da ne...Jedina je Napoleonova nada kod Waterlooa bila da na vrijeme dovuče korpus maršala Grouchya koji bi mogao onemogućiti Pruse. Grouchy nije stigao, jer nije imao točnih informacija, a ja sam mislio da mu ih Percier hoće dostaviti i dovući ga na bojno polje. To me je malo čudilo jer se Grouchyev korpus nalazio daleko, u Wavreu, i šansa je bila minimalna. Sada shvaćam da je Percier izabrao nešto mnogo bolje... Kakav je to prepredenjak. I kakav je to znalac epohe, priznajem da me je time iznenadio i zadivio!-Prestanite se oduševljavati tim teroristom i napokon recite o čemu se radi, profesore!

Page 7: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-O “dErlonovoj šetnji”. Vaša bi operacija, generale, trebala nositi naziv “dErlonova šetnja”. Ta se šetnja dogodila dva dana prije, šesnaestog lipnja.-”DErlonova šetnja” Što vam je to-Danas, generale, ni povjesničari to ne znaju, ali prije par stoljeća to je bio poznat pojam vezan za kampanju 1815.godine. Dakle, morate znati, generale, da su se dva dana prije Waterlooa, šesnaestog lipnja, istovremeno odigrale dvije bitke. Kod Lignya se Napoleon borio protiv Blücherovih Prusa, a nedaleko odatle, kod Quatre-Brasa maršal Ney protiv Engleza. Između njih se nalazio francuski korpus generala Droueta dErlona. Prvo ga je Ney pozvao k sebi, ali je tijekom marša d Erlon dobio carevu zapovijed da krene ka Lignyu, pa se i okrenuo. Kad je bio blizu Lignya po drugi put ga stigne Neyov glasnik i zapovijedi mu da se bez odgađanja vrati do Quatre-Brasa! DErlon se opet okrene i, na kraju, nije se stigao uključiti ni u jednu od te dvije bitke. Cijelo se vrijeme, zbog oprečnih zapovijedi, motao između Napoleona i Neya! To je bila “dErlonova šetnja” koja je Francuze osudila na poraz kod Waterlooa.-Ali, Waterloo je bio dva dana poslije. Ne razumijem...-Odmah ću vam objasniti, generale. Vidite, šesnaestog je lipnja Napoleon kod Lignya pobijedio Pruse, ali ih nije dotukao. To je velika razlika. Da Ney nije odvukao d Erlona i da se ovaj spojio s Napoleonom, Prusi bi bili uništeni i ne bi mogli prevagnuti u vašu korist kod Waterlooa. Razumijete li sada, generale-Da. Dakle, Percier...-Percier se, bez ikakve dvojbe, preselio u kožu Rebonneta, dErlonovog ađuntanta, da bi zadržao Neyovog glasnika s ponovnim nalogom da se vrati. Ako mu to uspije, d Erlon će se spojiti s Napoleonom. Tada će pruska armija nestati i nitko više neće pomoći Wellingtonu kod Waterlooa.-Tko je bio taj glasnik! - uzvikne McCormick gledajući na sat.-Na to će nam pitanje odgovoriti knjiga ovog Belgijanca. “DErlonova šetnja” tamo je podrobno opisana, u posebnom poglavlju.Nekoliko minuta kasnije vrati se Wright i započne prikazivati stereo snimak Charrasove knjige. Čekalo ih je neugodno iznenađenje - Charras nije odgonetnuo tko je bio Neyov glasnik i dao je dvije verzije. Prema Napoleonovim sjećanjima to je bio šef Neyovog stožera, pukovnik Heymes, dok je prema d’Erlonu to bio general Delcambre. McCormick opsuje i okrene se Poljaku:-Profesore, izaberite jedno od ta dva imena!Starčić raširi ruke.-Tražite čudo! Ja sam povjesničar, a ne vidovnjak. Ako Charras, koji je tu stvar istraživao dok su sudionici bitke još bili živi, to nije razjasnio, kako bih sada mogao...-Za milost Božju, morate!-Ali, kako S istim rezultatom možete baciti novčić, generale. Ako izađe...-Ne znam kako! Po osjećaju, pogađajte, za milost Božju, ali izaberite jednoga... Koliko imamo vremenaProfesor pomakne stereo snimak i reče:-Ovaj je nalog upućen oko dva sata popodne.-Dakle, manje od jednog i pol sata! Morate se odmah odlučiti, profesore... Preklinjem vas!-Zašto je to tako važno - zapita Poljak. -Što ćete učiniti-Poslat ćemo našeg čovjeka u tijelo glasnika!-Onda pošaljite dvojicu, jednog u tijelo Heymesa, a drugoga u tijelo Delcambrea, tako ćete biti sigurni da će jedan pogoditi u tijelo glasnika.-Ne možemo, imamo samo jednu kronogravitacijsku komoru koja se regenerira u vremenu oko tri sata! Profesore!!!Poljak je mahao glavom, nesiguran što odgovoriti. Ali, morao je odgovoriti. I odgovorio je:-Delcambre.-Zašto on-Zato što je Napoleon mogao biti loše obaviješten, a dErlon je valjda znao tko mu je donio tu zapovijed, tako fatalnu za Francuze.-Hvala, profesore! Wright! Idemo u Smithov Institut! Do viđenja, profesore! Hvala još jednom!Neka misao zadrži McCormicka u vratima. Vrati se i postavi još jedno pitanje:-A što ako ste pogriješili, profesore BoutschinskyPoljak učini neodređeni pokret rukom.-Moguće je, generale. Tada ćete izgubiti i ovu operaciju i bitku kod Waterlooa.16.lipnja 1815.godine, sati 15,03. Poljski put između Lignya i Quatre-Brasa.Čovjek u generalskoj uniformi, galopirajući u smjeru odakle su dopirali mukli odjeci topova, začuje iza sebe uzvik i topot kopita. Zaustavi se. Oficir koji je jurio za njim dojaše bliže i zapita:-Imam li čast govoriti s generalom Delcambreom

Page 8: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

General umjesto odgovora uperi pištolj u njega. Iznenađeni oficir uzvikne:-Što to znači Zašto-Zato, prijatelju, da ti pokvarim plan. Nećeš ti mene ubiti, nego ja tebe. Samo se trenutačno nalazim u tijelu generala Delcambrea, isto onako kao što si ti u Rebonnetu, Percier.... Ja sam kapetan Wright iz londonskog Secret Servicea!... Da, Percier, uspjeli smo, a ti si ovu igru izgubio! Ruke, ruke gore, Percier, bez viceva, jer nećeš stići saznati kako si izgubio! Pročitao te je direktor kontraobavještajaca, McCormick, a Smith je izvadio tvoje tijelo iz komore i mene poslao ovamo u tjelesni omotač generala Delcambrea. Ova će zapovijed stići dErlonu i dErlon se neće spojiti s Bonapartom... Nećeš promijeniti svjetsku povijest, Percier, jedino možda sudbinu obitelji nesretnog Rebonneta. Žao mi je što ću ubijajući tebe ubiti i njega. On je nedužan. Nedužni uvijek plaćaju za nitkove!Zatim povuče obarač.

2. ELIKSIR MLADOSTIPrišavši joj dok se šminkala promatrao je kako u zrcalu kupa (tako je uvijek govorio) svoje lijepo lice. Bilo je to njeno omiljeno ogledalce, staro par stotina godina, s pozlaćenim okvirom od nježno izrezbarenog lozinog pletera. Odraz njenog lica podsjećao ga je na minijaturu iz 18. stoljeća, jednu od onih kojima se kao dijete divio u starom albumu svoje majke. Povremeno je podizala pogled i tada bi se za trenutak u njega zagledale oči dame iz ogledalca, a on nije znao pročitati što kriju, kakve misli, kakve osjećaje. Osjećaje... Je li ga još voljela Poslije toliko godina braka... U zadnje dvije ili tri godine nije se pokazao naročito žustrim u krevetu i sebe je opravdavao prezaposlenošću, jer o gubitku želje nije bilo govora. Plašio se da će daljnjim protjecanjem godina biti još gore i želio je ne ostariti, zaustaviti prolaženje vremena.Već joj je nekoliko puta htio to reći, a i sada je, ušavši u njenu sobu, nosio to u sebi ali stojeći tu, pokraj nje - opet se pokolebao. Šutio je i gledao kako pažljivo povlači crnu crtu po očnom kapku.Ona ubrzo stane, okrene mu lice i upitno ga pogleda.-Molim, dragi, tražiš nešto Sigurno dugmad za košulju, kao obično...-Ne, razmišljam - reče, jer je stvarno i razmišljao.Ona slegne ramenima i okrene leđa.-Izabrao si pravo vrijeme za razmišljanje! Za pola sata moramo izaći, ne smetaj mi!-Ne smetam, stojim i šutim, zašto ti to smeta, draga-Smeta!... Ne mogu se šminkati ako netko zuri u mene!-Hoćeš li se još dugo šminkati, draga-Ne zuri, ne pitaj i idi do vraga!-Mogla bi biti malo ljubaznija! - progunđa. -Ne zurim. jednostavno gledam.-Onda ne gledaj i ne duri se, idi u svoju sobu i pusti me da se našminkam!Dođe mu da nešto lomljivo razbije o zid i možda je upravo taj naboj ljutnje na sebe u njemu nešto prelomio. Izađe u predsoblje, vrati se u sobu i upita:-Ipak želim znati hoćeš li se dugo šminkatiOna zadrhti i naglim pokretom odloži zrcalo na stolić.-Oooh! To si opet ti Prestrašio si me, mislila sam da si izašao... Što je sad-Samo sam pitao hoćeš li se još dugo šminkati.-Ako izađeš i prestaneš mi smetati, završit ću za petnaest minuta.-A za koliko ćeš godina završitiPogleda ga pažljivije.-Zar se ne osjećaš dobro, Adrijane-Naravno, osjećam se sjajno. Drugim riječima, nisam poludio i nisam zloban. I uopće nisam htio biti neugodan, draga. Nisam bez razloga pitao za koliko ćeš godina prestati s bojanjem.-Onda budi ljubazan i brzo mi otkrij taj važan razlog zbog kojeg odgađaš naš izlazak igrajući se sfinge, jer ne razumijem tvoje pitanje, ne želim ga razumjeti!-Jednostavno, razmišljam koliko ćeš se još godina mazati, zlato. Svake će godine slojeve biti sve deblji i sve neuspješniji.-Prestani! O čemu se radi! Okrutan si!-Nisam ja, draga, nego vrijeme.-Ja imam još mnogo vremena. A onda potraži sebi mlađu, ako budeš za to sposoban, jer ja te do tada neću štedjeti, ha, ha, ha, ha, ha....Smijala se neiskreno i to su oboje osjetili.-Varaš se, Lujza, ti si u vlasti vremena i ono neće štedjeti tebe.-Našao se filozof! Vrijeme nikoga ne štedi, ali ja imam još vremena i to me ne brine.-Lijepo rečeno, draga. Samo, znaš, upravo je u tome stvar.... Koliko je još do vremena kad ti više neće pomoći nikakvo mazanje

Page 9: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-Adrijane!.... Čuj, jesi li danas pio-Ne, nisam pio.-Onda, zašto praviš budalu od sebe I to upravo sad! Već smo zakasnili. Zar ne znaš da se šminkaju i dvadesetogodišnjakinje kojima, kao ni meni, ne treba nikakva pomoć To je stvar mode, stila, prilagođavanje šminke boji haljine, ima tu tisuću sitnica i to traje od Adama i Eve. Jesi li napokon shvatio, glupane mojPovuče ga nježno za kosu, pokretom koji je trebao značiti “otkači se, napokon”, a on shvati da je sve što je još namjeravao reći započevši sa šminkanjem, ša-ljivo lako, između šale i ozbiljnosti uz mogućnost spretnog povlačenja u slučaju potrebe, odjednom preraslo u idiotski dvoboj, u nekakvo odista sramotno pseudofilozofiranje svodeći se samo na šminku.-Slušaj, draga, ovo baš ne ide onako kako sam želio, ali kad sam već započeo, onda ću završiti. Htio sam reći...Ona skoči s taburea i stane pred njega strijeljajući ga očima.-Prestani me izazivati! Zašto to činiš! Je li se što dogodilo... No, dobro, filozofe moj, jednom ću ostariti i postati ću matrona, ali za sada sam u formi i možeš odbaciti svoje strahove. Bit ću mlada bar još dvadeset godina, tebi za inat!-Samo dvadeset godina, Lujza - izgovori istim tonom kao prije.Stropošta se na tabure kao da ju je udario.-Za milost božju, što te je danas spopalo, Adrijane... U redu, samo dvadeset godina, a sad se gubi i pusti me da završim. Ti si “virtouz moždane kirurgije”, ako je vjerovati novinama koje nekako čudno zaboravljaju da radimo zajedno i da koristiš moja otkrića, ali ni u jednima nije pisalo da si genijalni uskrisitelj mladosti pa mi ne možeš pomoći. Sada mi samo smetaš... Adrijane, molim te, idi.-Vidiš, draga, a ja mislim da bih ti mogao pomoći.-Što govoriš! Presadit ćeš, na primjer, moj mozak u mlađahno tijelo fućkajući na Briselsku konvenciju koja to zabranjuje, što li-Nisam to mislio. Čini mi se da znam drugi način da ti pomognem, draga, tebi i sebi. Već neko vrijeme mislim o tome, a danas, kad sam ti ugledao lice u zrcalu... Evo tu, vidiš, tu lijevo, pojavila ti se borica, valjda prva...-Gluposti! Jednostavno sam umorna, od jutra sam obavila tri operacije, to je valjda dovoljno! Ni konj ne bi izdržao taj tempo! Dosta mi je već tvoje klinike, i tebe i tog posla i svega!!! Dosta!!!Odgurne bijesno teglicu s kremom i počne vikati stojeći pred Forrotom kao slika i prilika Božice Srdžbe:-Kad sam poslije studija ovamo došla kao mlada, izuzetno sposobna asistentica, trčao si za mnom kao dječarac, slinio si i cvilio, preklinjao za jedan osmjeh i klečao s cvijećem. Veliki profesor Forrot, “genijalni moždani urar” i skromna djevojka! Tada sam se pitala do čega ti je više stalo, do mojih otkrića ili do moga tijela... Više se ne sjećaš kako si bio drag A sad mi tražiš bore kojih nema! Zbog čega Jesi li našao drugu Samo izvoli, usreći je, obećaj joj zlatna brda kao meni, samo nemoj obećavati da ćeš biti Casanova, jer će se cura prevariti kao i ja!I odmah, prestrašena, shvativši kako bi bolno mogao primiti posljednje riječi, tiho ih dopuni lažnim opravdanjem:-Nije moja krivnja što nemamo dijete...Rasplače se. On joj priđe i zagrli je.-Ne plači, molim te, nisam ništa loše mislio. Volim te, jako te volim, Lujza... no, molim te, prestani.-Ali, ja nemam bore, zašto mi to činiš-Jasno da nemaš, draga.-A ako se pojave, uklonit ću ih operacijom, ništa lakše!-Unutarnje procese starenja organizma nećeš moći ukloniti, draga.-Opet počinješ Zar se sada trebam brinuti što se starenje ne može zaustaviti Neću se brinuti! Što te je danas spopalo, zašto me mučiš... Starenje se može odgoditi petnaestak godina, eto Rumunji su, a onda i Japanci, razradili način...-Čekaj, Lujza, sva je ta gerijatrija dobra za starčiće kojima se na kratko vraćaju djelići pamćenja i sposobnosti djelovanja. Ja... vidiš, ja mislim o nečem drugom, o zadržavanju mladosti na njenoj najljepšoj, sazreloj razini. Čini mi se da znam kako to učiniti... to jest... mogao bih barem pokušati... To mi je sinulo kad sam se upoznao s Mauriceovim radovima. Zato sam počeo razgovarati s tobom...-Maurice... To je onaj mladac što kod tebe radi doktorat-Upravo on. Maurice Lebon.Nisu otišli u kazalište. Sjedili su u njenoj sobi do duboko u noć i on joj je objašnjavao o čemu se radi. To je ono što je htio od početka. Nekoliko je tjedana odgađao taj razgovor i svakog ga dana ostavljao za sutra. A sad je došao taj trenutak kad se to dogodilo nekako samo po sebi, spontano. Upravo je to čekao.

Page 10: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-Vidiš - govorio je - njegov se otac, stari Lebon, bavio alkemijom, čitao je knjige Albertusa Magnusa, Bacona, Lullusa, Basiliusa Valentinusa, Paracelzusa, Le Coera, poznavao je iskustva Trismegistosa, Trevisanusa, Džafara-al-Sofija, Sendivogiusa, Saint-Germaina, Cagliostra, drevnih Egipćana i Asiraca....-O čemu to govoriš, Adrijane Kakva su ti to imena-Alkemičara, draga. Već se neko vrijeme trudim postati stručnjak u toj oblasti, iako sam još daleko od starog Lebona koji je s teoretskog prešao na praktično znanje - počeo je pripremati napitke...-Adrijane, zar ti vjeruješ u ta buncanja-Draga moja, prije stotinu godina ljudi nisu vjerovali u posjete došljaka iz svemira i ismijavali su pristaše takve hipoteze.-To je nešto drugo. Stari je Lebon imao sreće da se nije rodio u Srednjem vijeku, jer bi ga spalili na lomači.-Nisam tako siguran. Tada su spaljivali učenjake, pjesnike-heretike i vještice. Čarobnjake su gostili na dvorovima.-I što onda Ti, uvaženi znanstvenik, uzimaš to kao dokaz Cirkusante, komedijaše, minstrele, umjetnike svih vrsta, također su rado pozivali na dvorove. To je dobro za publiku željnu jeftine zabave. Alkemičari, retorte, tajnoviti laboratoriji sa skrivenim zamkama, dimovi, kandila, zaklinjanja i čarobne riječi, kabalistički recepti.... Adrijane! Ti me zaista iznenađuješ!-Znam i još ću te više iznenaditi. Nešto sam vremena utrošio na proučavanje tih stvari. Kopao sam po bibliotekama i arhivama, nabavljao mikrofilmove iz inozemstva, pročitao mnogo od onoga što je čitao i stari Lebon i napokon sam stupio u vezu s doktorom Herrendorfom iz Beča, najvećim stručnjakom za alkemiju. Zlobnici govore da je on “posljednji alkemičar”, ali on je u biti mudar čovjek i vrlo je simpatičan. Sastali smo se nekoliko puta i on...-Dakle, zato si prošle godine tako zanemario kliniku svalivši sve na moja leđa! Sada razumijem... Zbog toga sva ta putovanja i kasna vraćanja kući...-Ti si sigurno mislila da imam ljubavnicu, je liTeško je zadržala smijeh. Odgovori ozbiljno:-Ne, Adrijane, u tebe nisam sumnjala.Ozbiljnost tog odgovora bi ga pogodila da je bio manje zaokupljen izlaganjem, pa tako nije zapazio njezin ton.-Slušaj dalje. Ustvari, nije mi stalo do klasične alkemije, do svih tih hokus-pokusa s pretvaranjem neplemenitih kovina u zlato, povećavanjem dragulja i tome sličnim šarlatanstvom, nego do ijatrokemije1 to jest alkemijske medicine. Njome se već bavio “otac alkemije” Hermes Trismegistos, a članovi tajne sekte koju je osnovao navodno su živjeli jako dugo.Drugi velikan alkemije, Arapin Džafar-al-Sofi, poznat u ranosrednjovjekovnoj Evropi kao Gerber, tražio je materiju koja liječi sve bolesti nazvanu panaceum ili aurum potabile iliti zlato za piće...-Dosta skup panaceum, Adrijane...-Budi tako dobra i ne prekidaj me podsmjesima! Shvaćam da te to zabavlja, ali...-To mi dosađuje, Adrijane, osjećam se kao u školi.-Uvjeravam te, draga, da ću ti ubrzo prestati dosađivati, samo mi dopusti da nastavim. Dakle.... samo malo, govorio sam o ijatrokemiji. Evo, oni koji su se njome bavili, tu mislim na titane alkemije, pronašli su vrlo zanimljive stvari. Na primjer: Švicarac von Hohenheim ili Filip Paracelzus, glasoviti liječnik iz šesnaestog stoljeća, prirodoslovac i filozof, otkrio je kisik, a Libavius je prvi dobio ugljičnu kiselinu, bizmutove soli i klorid kositra.-A Glauber glaubersku sol. Toga se sjećam iz škole.-Dobro pamtiš, ali si svojom zloćom promašila cilj, jer je Glauber, što sigurno ne znaš, bio i alkemičar, bavio se ijatrokemijom i svoju je sol otkrio za vrijeme hermetičkih, tj. alkemijskih opita. Tako je on, kao i ostali ijatrokemičari, objavljivao svoja sporedna otkrića, a tajne glavnih istraživanja čuvao za sebe ili za najuži krug posvećenih u tajnu Velikog Eliksira nazvanog i Velikim Magisterijem. Eliksir, na arapskom el-iksir, znači suština ili kamen mudrosti. U početku su dobivali svakakve preparate, kao na primjer amarum ili Gorki Eliksir, od mješavine vinskih ekstrakta, eteričnih ulja, soli i raznih drugih sastojaka, ali oni nisu bili tako uspješni. Zatim je receptura usavršena.... teško je reći kada, ali neki šifrirani srednjovjekovni dokumenti na koje je naišao Lebon i za koje zna Herrendorf, pokazuju da su već u davnoj prošlosti znali za Eliksir dugovječnosti - eliksir ad longam vitam. To nije bilo općepoznato znanje i možda taj eliksir još nije bio dovršen, jer je nekoliko srednjovjekovnih alkemičara uporno i dalje radilo na njegovom usavršavanju, zapravo stvaranju Eliksira Mladosti. Teško je reći jesu li oni usavršili drevnu recepturu ili su je pokvarili, ali

1 Ijatrokemija -(grčki: ijatros=liječnik) dijelovi kemije u najužoj vezi sa znanošću o liječenju bolesti (op.prev.)

Page 11: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

je u svakom slučaju ta borba s vremenom, koje uništava čovjekov organizam, ostala prikrivena u njihovim bilješkama što omogućava da se danas, uz sadašnje stanje medicine i znanosti, koriste ta iskustva.-I tko ih koristi, Adrijane-Na primjer, doktor Herrendorf.-Ne nasmijavaj me! Sva ta njegova gerijatrija...-Ali to nije gerijatrija...-To je produžavanje kakve-takve aktivnosti staraca do stotinu dvadeset godina, produžavanje natrulog vegetiranja! S Rumunjima i Japancima kojima si se rugao...-Ali, to je sasvim nešto drugo. Vidim da ne razumiješ bit Herrendorfovih istraživanja, ne poznaješ ih...-Naravno, poznajem ih. Sad se sjećam da sam nedavno čitala njegovo izlaganje na konferenciji u San Antoniju. Tamo se izričito govori...-Lujza! To je bila konferencija o gerijatriji, pa je Herrendorf i govorio o gerijatriji, ali su njegova alkemijska istraživanja prava borba s vremenom. Uostalom, nisam htio govoriti o njemu nego o starom Lebonu koji je otišao mnogo dalje.-Na bojnom polju s vremenom. Sjajno!-Molim te, ne rugaj se! Daj mi da završim. Lebon je naišao na isti trag kao drevni i srednjovjekovni alkemičari i postigao je začuđujuće učinke.-A najčudniji od njih je taj što je već umro!-Pogriješio je, to se događa, ali...-Adrijane, ima li među onima koji su se u minulim stoljećima bavili pronalaženjem Eliksira mladosti i svom tom ijatrokemijom, nekoga tko nije pogriješio i poživio više od stotinu... no, recimo, stotinu pedeset godina-Ima osnove za pretpostavku da ima. Na to ukazuju povijesni izvori.-Ti to ozbiljno govoriš-Potpuno. Previše sam vremena posvetio istraživanju tog problema da bih se sada šalio. Nisam ni mistik ni maštalac, ja sam znanstvenik. Znam odvojiti žito od kukolja... Na primjer, Saint-Germaina od Cagliostra.-Jesu li to oni-Jedan od njih, Saint-Germain. Cagliostro, koji je bio genijalni telepat i čarobnjak, hvastao se svojom dugovječnošću, tvrdio je, na primjer, da je osobno poznavao Isusa Krista i da je bio s njim na svadbi u Kani Galilejskoj, ali je najvjerojatnije lagao. Ne tvrdim tvrdoglavo da je bio šarlatan. Čitao sam knjigu doktora Marca Havena o Cagliostru, tiskanu početkom prošlog stoljeća, negdje tik pred početak prvog svjetskog rata, u kojoj iznosi dosta začuđujućih podataka, ali u Cagliostra nemam povjerenja. Potpuno je druga stvar s grofom Saint-Germainom, Cagliostrovim suvremenikom, koji ne samo da se nije pravio besmrtnim, nego je - videći da ga za to sumnjiče - izbjegavao razgovore o tome... Previše ga je osoba viđalo u razmaku od nekoliko stotina godina da bi se to, draga, moglo podcjenjivati. Pročitat ću ti odlomak iz knjige nekog Poljaka koji se sa Saint-Germainom sreo sedamdesetih godina prošlog stoljeća.Govoreći to ustane, izađe i ubrzo se vrati s knjižicom u ruci.-To je to. “La sente francaise”2. U svom opisu puta po Francuskoj, autor ukratko rekapitulira sve što se zna o Saint-Germainu.Kratko je listao dok nije pronašao. Zatim je uznemireno pogleda i upita:-Hoćeš li... Jer, ako ti sve ovo dosađuje...-Ne, sad mi više ne dosađuje, Adrijane, naprotiv, počinje me zabavljati.On se ozari.-Krasno. Onda slušaj: “Isto kao u slučaju Cagliostra, ne znamo kada se rodio (vjerojatno u prvom desetljeću 18. stoljeća), ni tko su mu bili roditelji. Postoji nekoliko odgovora pri čemu se smatra najvjerojatnijim da je bio sin španjolske kraljice, žene Carlosa II. Svojevremeno se govorilo i da je bio sin portugalskog kralja, a Horace Walpole je tvrdio da je grof Saint-Germain čovjek koji se bogato oženio u Meksiku, a zatim je sa ženinim bogatstvom pobjegao u Evropu preko Carigrada. Što se tiče datuma rođenja, zainteresirao me je neobičan razgovor koji se Anno Domini 1758. vodio u jednom pariškom salonu. Saint-Germain je prije toga boravio na svom njemačkom imanju baveći se alkemijskim i parapsihološkim istraživanjima. U Pariz je stigao obavijen slavom majstora tajnih znanosti i velikog izumitelja zadobivši odmah povjerenje dvora. I evo nas na ručku gdje je grof bio počasni gost. Jedna gošća, Mme de Gergy, postarija žena, ali znana po svom savršenom pamćenju, gleda ga duže vrijeme, a onda kaže:

2 ”Francuska staza” od istog autora (op.prev.)

Page 12: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-Prije pedeset godina bila sam supruga ambasadora u Veneciji i dobro vas se sjećam. Tada ste se zvali markiz Balletti i imali ste nekoliko sitnih bora koje danas ne vidim. Vaše se lice skoro nije promijenilo. Kako postižete to da se podmlađujete-Staram se za dame, gospođo - odgovara Saint-Germain pokušavajući smijehom zakloniti zbunjenost.Vijest o tom razgovoru uzbudila je Pariz i Versailles. Počelo se šuškati da grof ima više od stotinu godina i da je besmrtan. Iznenađuje Saint-Germainova reakcija. Što bi na njegovom mjestu učinio tipični šarlatan Naravno, trudio bi se učvrstiti ljude u uvjerenju o svojoj dugovječnosti i iz toga izvlačiti korist, poput Cagliostra, koji se izdavao za prijatelja Isusa Krista, ili glasovitog dvojnika Saint-Germaina, lorda Howera, koji je bezočno tvrdio da je prisustvovao saboru u Nikeji (IV. stoljeće). Saint-Germain nije učinio ništa slično, izbjegavao je razgovor o glasinama koje su se ticale njega, a kad bi bio pritiješnjen, krio se iza štita duhovitosti ili bi skretao razgovor na drugu stranu. Gospođa de Pompadour, njegova zaštitnica i kraljeva ljubimica, molila ga je dva puta:-Zašto ne otkrijete svoje godine Grofica de Gergy tvrdi da vas je prije pedeset godina viđala u Veneciji istog ovakvog kakav ste danas.-Istina je, gospođo, da odavno poznajem groficu.-Ali, prema onome što ona kaže, morate imati više od sto godina!-To nije isključeno, gospođo - odgovorio je uz smijeh Saint-Germain.Iz uspomena gospođe du Hausset znamo za drugi razgovor kad je Saint-Germain počeo detaljno opisivati dvorac Françoisa I. Mme de Pompadour je začuđeno uzviknula:-Izgleda kao da ste sve to sami vidjeli!Grof je pobije riječima koje prevarant nikada ne bi izrekao:-Čitao sam mnogo o povijesti Francuske, gospođo, i imam dobro pamćenje. To je sve.Vidjevši nevjericu, doda smijući se:-Gospođo, mene ne zabavlja navođenje drugih da vjeruju kako živim već stoljećima. Zabavlja me promatranje te vjere.Trudio sam se naći barem jedan dokaz o tome da je Saint-Germain uhvaćen pri alkemijskim ili drugim opitima i nisam pronašao ni jedan, čak ni u radovima prema njemu izrazito neprijateljski raspoloženih autora. Međutim, našao sam nekoliko začuđujućih mišljenja. Hesenski je knez Karl, uz čije je skute Saint-Germain proživio svoje posljednje godine (prema zvaničnoj verziji umro je u Eckenfordu 27. veljače 1784. godine od napada paralize), izjavio da je grof pronašao lijek u obliku čaja koji je besplatno dijelio bolesnima u Schlezwigu. Stotine je ljudi ozdravilo, a neka od tih izlječenja liječnici su smatrali čudesnim. “Nikada nisam vidio čovjeka većeg duha”, rekao je knez.Naravno, svjedočanstvo njemačkog kneza kojemu je nazočnost čudotvorca povećavala slavu, teško je uzeti kao mjerodavno. Mnogo je teže dovesti u pitanje mišljenja o Saint-Germainu koja su izrekli dvojica znamenitih austrijskih diplomata, Kaunitz i Cobenzl, prepredenih lisaca koje nije bilo lako obmanuti i koji su, susrevši se s grofom, postali njegovim vatrenim obožavateljima. Cobenzl je rekao o njemu:-Najčudniji čovjek kojeg sam sreo u životu. Posjedovao je bogatstvo, a živio je skromno. Njegova neizmjerna plemenitost, dobrota i čestitost izazivali su ganutost. Savršeno je znao nekoliko jezika i razumio se u sve umjetnosti. Bio je pjesnik, glazbenik, pisac, liječnik, fizičar, kemičar, slikar, jednostavno -imao je kulturu i naobrazbu kakva se nije mogla naći ni u jednog čovjeka tog vremena.Evo i Voltaireovog svjedočanstva koje je o Saint-Germainu izrekao Fredericku II.-Taj je čovjek besmrtan i sve zna!”Prekine izmoren dugim čitanjem i pogleda je.-Je li to sve, dragi - upita.-Ne, draga, najvažnije tek dolazi. Dopusti samo da isperem grlo.Prije no što je spustio čašu, ona uzme knjigu, učas nađe mjesto gdje je prekinuo, pa sama nastavi čitanje:-”Već je 1785. godine spomenuta nazočnost Saint-Germaina na masonskom skupu u Parizu; godine 1788. grof de Chalons sreo ga je na trgu Svetog Marka u Veneciji i razgovarali su sat vremena; godine 1789. kontesa Adhemar srela ga je u jednoj pariškoj crkvi; godine 1821. došlo je do sličnog susreta u Beču ( s Mme de Genlis), a godine 1835. u Parizu (s njemačkim povjesničarom Ottingerom); godine 1846. Englez Vandam sreo je Saint-Germaina koji se izdavao za majora Frazera na dvoru Louisa-Philippa; gospođa Blavatsky pronašla ga je krajem prošlog stoljeća u Tibetu; također u Tibetu (1905. godine), a zatim u Rimu (1926.) sreo ga je Englez Leadbearter i s njim razgovarao; godine 1934. sa Saint-Germainom je razgovarao talijanski književnik Contardi-Rhodio; godine 1945. vidio ga je Roger Lannes; godine 1951. u jednom tibetanskom svetištu boravio je čovjek za koga se govorilo da je Saint-Germain...”-Adrijane, otkud nam sigurnost da su ta svjedočanstva poštena

Page 13: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-Račun vjerojatnosti, draga. Autor te knjige naveo je samo neka od mnogih susreta sa Saint-Germainom, na primjer, tu nema svjedočanstva Franza Greffera čiji su memoari tiskani 1945. godine u Beču. To mi je Herrendorf pokazao. Takvih svjedočenja ima mnogo više. Taj je Poljak razgovarao sa Saint-Germainom 1971. ili 1972. godine u Chambordu - to je posljednji poznati slučaj. Vidiš, radi se o tome da, ako postoji toliko međusobno nepovezanih svjedočanstava, onda je u skladu s računom vjerojatnosti - bar dio njih autentičan. Usput, povjesničari su se strašno trudili pobiti ta svjedočenja, a za skoro čitavih tristo stotina godina uspjelo im je oboriti samo jedno, kontese Adhemar, čije je navodno sjećanje izmislio Lamothe-Langon.-Dopuštaš li, Adrijane, mogućnost da taj Saint-Germain živi i danas-Ne, draga... A možda ipak da, to se ne može znati. Ne vjerujem u to da je besmrtan, jer je to s čisto biološke točke gledišta nemoguće, čak kad se uzmu u obzir supertransplantacije, proteze i slične stvari. Moždane se stanice troše kao i sve druge. No možda se može usporiti brzina njihovog propadanja i ojačati regenerativne procese što znatno produžava mladost čovjeka. Dakle, pobjeđuje se vrijeme, iako ne konačno. Upravo je to tajna Eliksira mladosti i mislim da ju je Lebon otkrio.-Da bi odmah potom ispustio dušu.-Govorim o Lebonu-junioru. Stari je Lebon obavio lavovski dio posla, ali je u nečemu pogriješio i to platio glavom.-Ako se dobro sjećam, umro je prije pet godina u vrlo sumnjivim okolnostima.-Prije šest godina. Policija je provela temeljitu istragu, na kraju je utvrđeno trovanje, ali nije pronađen ubojica. Imam razloga za pretpostavku da je on jednostavno popio svoju mješavinu.-I tako se pomladio za vječnost.-Pogriješio je...-To si već rekao. Sad ćeš mi reći da je Maurice Lebon ispravio tu grešku.-Upravo tako. Maurice je preuzeo očevu ostavštinu i u početku je samo htio pronaći uzrok očeve smrti. Onda se zagrijao i počeo kopati dalje. Međutim, pri pokusima nije koristio sebe, nego životinje...-Jednom si spomenuo da radi na antikancerogenom serumu...-Jer mi je tako rekao. Ali, kad je bio bolestan, otišao sam u njegov laboratorij po uzorke zetonskih reagensa, a kad sam tamo malo pronjuškao, utvrdio sam nešto čudno. Njegove životinje ne stare!-Nemoguće!... Učinilo ti se!-Ne, draga. Analizirao sam dva uzorka tkiva. Tu se događaju neke čudne stabilizacijsko-regenerativne reakcije čija se suština može ispitati samo dugotrajnim istraživanjem. Da bih to izveo, morao bih imati na raspolaganju njegovu menažeriju. Ali, čini mi se da to nije neophodno, jer sam se potrudio pročitati Lebonove zabilješke i znaš... on... no, izgleda da je on dešifrirao jedan od najtajnovitijih rukopisa u povijesti za koji se već stoljećima govori da sadrži “formulu eliksira života”!... Uostalom, možda to nije učinio on nego stari Lebon, u svakom slučaju, u njegovom se pisaćem stolu nalaze fotokopije, pune dvadeset četiri stranice, i papirići za dekodiranje šifre. S tom se šifrom nitko nije mogao izboriti stotinama godina! Njen je tvorac nepoznat. Iako je knjiga pripisivana Baconu, nije se znalo čak ni iz kojeg je stoljeća rukopis. Dosta se dugo pretpostavljalo da je iz trinaestog, ali je 1974. ili 1975. godine profesor Robert Brumbaugh sa sveučilišta Yale iznio hipotezu da je iz šesnaestog stoljeća. Brumbaugh je mnogo vremena posvetio odgonetanju zagonetke, ali nije puno postigao. I sada, odjednom u Lebonovoj ladici leže odlomci pročitanog teksta... Možda su Lebonovi pronašli neke Saint-Germainove zapise, možda je upravo on pronašao ključ za dešifriranje Ne znam. Ali, činjenica je da Maurice zna sadržaj rukopisa. Siguran sam da je, zahvaljujući tome, svladao posljednje zapreke i da raspolaže Eliksirom mladosti!-Ha, ha, ha, ha!... Adrijane, to je čudesno! Slušam sve ovo kao bajku...-S bajkama se ne šali, a ti cijelo vrijeme....-A što da radim kad vidim da ti u sve to vjeruješ Maurice Lebon, genij koji je pobijedio vrijeme! Ti to zamišljaš upravo tako kako sam rekla! Već osjećam dim kandila, čujem šaputanje čarobnih riječi i vidim kako se krezube starice pretvaraju u slatke bebice! Čudesno!-Ne , draga moja, to nije to. To ne pomlađuje, to zaustavlja proces starenja - objasni on hladno. -Već sam ti govorio da je, po mom mišljenju, nemoguće zaustavljanje starenja zauvijek, ali meni bi bilo dovoljno imati mojih četrdeset osam godina...-Četrdeset devet, dragi.-Dobro, dakle, imati mojih četrdeset devet narednih četrdeset devet godina!-A ja bih cijelo to vrijeme imala mojih trideset šest! Bajno! - pljesne dlanovima kao djevojčica koja je dobila novu lutku. -Šteta što je to samo “hokus-pokus” jer ja u to ne vjerujem, dragi, ne vjerujem! -Nemaš pravo, draga. Ponavljam, takve su mješavine već morale postojati u povijesti...-Da, da, čula sam, Cagliostro, Saint-Germain...-Ne samo oni, postojale su i vječno mlade žene.

Page 14: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-Što-Tako je. To te zanima, je li Tome sam se i nadao i zato sam ovu poslasticu sačuvao za kraj. Jesi li čula za Ninon de Lanclos i za Juliette Recamier Ta sam imena našao u bilješkama staroga Lebona i proučio sam odgovarajuće radove povjesničara. Prva od tih dama živjela je u sedamnaestom stoljeću i imala je mnogo više ljubavnika nego što je proživjela godina, a proživjela ih je osamdeset pet.-Zar je to mnogo-Čekaj, ne radi se o tome. Dakle, ta je Ninon bila najslavnija i najljepša kurtizana epohe...-Što znači ta riječ-Taj izraz Ni ja to nisam znao, ali sam zavirio u staru enciklopediju. Tako su tada zvali kurve najviše klase... Vratimo se temi. Ta si je Ninon de Lanclos pred kraj života birala dvadesetogodišnje ljubavnike i izgledala je kao njihova vršnjakinja!-To je besmisleno!-Daaaaa.... To još nije sve. Zamisli, jedan od njenih sinova, vikont de Villers, strasno se zaljubio u nju, a kad je saznao da je ona njegova majka, počinio je samoubojstvo! Sada o onoj drugoj, gospođi Recamier. Bila je najljepša žena na prijelazu osamnaestog u devetnaesto stoljeće, a kad je imala skoro sedamdeset godina u nju se zaljubio njen kroničar, mladi Louis de Lomenie, jer se nije razlikovala od njegovih vršnjaka. Zapisano je i da je na odru izgledala poput djevojke pred vjenčanjem. Kao što vidiš, obje te žene živjele su dosta dugo, a na umoru nisu izgledale poput šekspirovskih vještica, nego poput šiparica. To su činjenice, draga.-To je sigurno netipična reakcija organizma na... na zloupotrebe krevetskih naslada.-Ni slučajno, draga. Takvih bi se primjera moglo naći mnogo više, ali stari Lebon nije bez razloga zapisao ova dva, jer su obje žene živjele na potpuno različit način. Prva je zloupotrebljavala, kako si ti to nazvala, krevetske naslade na zaista šokirajući način. Što se tiče druge, povjesničari su se još stoljeće i pol nakon njene smrti prepirali oko njenog djevičanstva. Pretpostavljalo se da joj je jedini ljubavnik bio Chateaubriand, ali ni to nije sigurno. Živjela je u takvom celibatu da je to šokiralo okolinu. Većina istraživača pretpostavlja da je do kraja života sačuvala nevinost. -No, dobro, neka ti bude! Ali ja i dalje tvrdim da su to bili izuzeci, Adrijane, osobitosti, šale prirode! -odgovori brzo, prebrzo, tako brzo da je uhvatio sjenu nade da će oboriti njeno protivljenje. I to mu napokon uspije. -Priroda proizvodi takve osobitosti samo onda kad joj se u tome pomaže, draga. U to sam siguran.Ovog puta nije ništa odgovorila. Šutjeli su, a on osjeti na sebi njen pogled.Zatim joj objasni svoj plan. Pozvat će Lebona u njihovu vilu u Alpama, uspavati ga, izvaditi mu mozak i priključiti ga na biointegrator, a zatim ga prisiliti ili da otkrije tajnu ako je Lebon već postigao krajnji rezultat i ima recepturu, ili da nastavi istraživanje.-Zar nije bolje ostaviti mu tijelo i samo ga zatočiti - upita ona. -Možemo ga kasnije likvidirati.-Ne, draga, jer bismo morali zaposliti čuvare, što bi s naše strane bilo nerazumno, ili bismo ga morali čuvati na smjenu. Čovjek koji ima mišiće, uvijek se može na neki način osloboditi rešetaka, a mozak će biti intelektualno vrijedan u biointegratoru kao i u tijelu, ali nemoćan da se kreće.-Ali, ako ga lišimo tijela, shvatit će da je s njim svršeno i možda neće pristati na naše zahtjeve!-Šališ se, draga, zar ne... Ako bude tvrdoglav, podražit ćemo njegove centre za bol. Vjeruj mi, već poslije prvog pokušaja bit će miran kao bubica. A za nagradu, s vremena na vrijeme podražit ćemo mu centar seksualnog užitka. To će mu dati osjećaj naslade, a, kao što znam, on je malo nastran i obožava te stvari. Već se polovica asistentica na klinici mogla u to uvjeriti, možda i više od polovice, pa lete na njega kao leptirice na svjetlo! - govorio je to s bljeskom mržnje u očima i s poluosmijehom, koji je, kod posljednje rečenice, postao još zlobniji. -Ako želiš, ovo ću drugo ostaviti tebi, draga...-Ostavi mi samo operaciju, imam sigurnije ruke od tebe, Adrijane.Tijekom tjedna Forrot je sredio Mauriceu Lebonu službeni put u Meksiko po uzorak rijetke vrste kaktusa kojeg je ovaj odavno tražio. Sat prije odlaska pozvao ga je k sebi i od tada više nitko nije vidio alkemičarevog sina. Znalo se da doktor Lebon boravi preko oceana i nitko se više nije brinuo za njega.Spomenutu biljku donio je sam profesor Forrot. Za vrijeme njegove odsutnosti, Lujza je izvršila operaciju pomoću računala “Medicus-FR” koji je on programirao (glasoviti Forrotov pronalazak) i spojila Lebonov mozak na biointegrator.Iz njegovog su mozga izvukli sve bez većeg truda. Posljednji i najvažniji sastojak mješavine bila su jaja blizanaca iz ploda mlade žene. Nakon dva mjeseca, našli su takvu ženu i ubili je, a tijelo rastvorili kiselinom bez traga, slično kao i Lebonovo tijelo. Onda im je ostalo samo još da redovito uzimaju eliksir.

Page 15: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

I dogodilo se ono što su željeli - njihove su stanice prestale starjeti. Nekoliko su puta ponovili niz ispitivanja svojih organizama da bi bilo potpuno sigurni. Nakon sedam mjeseci, znali su: vrijeme je stalo za njihova tijela.Uvjerivši se, upali su u euforiju koja ih je dovela u spavaću sobu. Počeli su se voljeti u divljem zanosu, ali se Forrot brzo umorio i zaspao. Ujutro, kad je otvorio oči, osjeti kočenje vrata. Pokuša se protegnuti, ali, i pored strašnih napora, ne uspije pomaknuti ni jedan prst. Mozgom mu prostruji panična misao: prevario nas je, popili smo otrov!... Ali, i životinje su pile to isto i zdrave su! Uostalom, zar nakon što je prošlo toliko tjedana od uzimanja posljednje doze... Ne, to nije otrov, nemoguće... S najvećim naporom pomakne glavu za centimetar i potraži pogledom Lujzu. Njeno je mjesto bilo prazno. Možda je otišla u svoju sobu... I odmah potom spazi špricu na noćnom ormariću, a odnekud iza leđa, začuje njen glas:-Još samo malo, Adrijane, uskoro ćeš zaspati. Ušpricala sam ti denoxin... Ne patiš, je li Previše sam te voljela da bih ti mogla nanijeti fizičku bol... Odlučila sam, dragi, tvoje tijelo dati Mauriceu. Zamijenit ću vam mozgove. Njegov će se mozak preseliti u tvoju glavu, a tvoj, oprosti Adrijane, u rastvarač... Zamisli, zar to nije čudesno Bit ćeš gotovo živ. Profesor Forrot i dalje će biti profesor Forrot. Samo će me mnogo ljepše voljeti! Još kako!...3. SCIENCE - REALITY NR 44“Višeosjetilno računalo osme intelektualne generacije “Roger-Alfa 8” zemaljskom centru Canaveral iz međuplanetarne amfibije “Sunfighter” dana 7011 eksedicije TUN-0203 zemaljske godine 3368.Kontrolna potvrda zapovijedi 001 ekspedicije TUN-0203 na planet Centaur sustava Proxima Centauri (vektorski izvod):1. -Na planetu Centaur istražiti mogućnost opstanka faune i flore na bazi kisika.2. -Izvršiti svestrana ispitivanja s ciljem pronalaženja prirodnih bogatstava manjkavih na Zemlji, a posebnu pozornost usmjeriti na vodu.3. -U slučaju pronalaženja H2O ili zaliha sirovina - označiti optimalno mjesto iskrcavanja međuplanetarnih cisterni klase “Starboat” i međuplanetarnih transportera klase “Starcar”.4. -Utvrditi postoje li na planetu kakvi tragovi nestale ekspedicije INTER-WORLD 1.RAPORT:Prije spuštanja izvršio sam dvadeset šest obilazaka planeta na promjenjivim orbitama spuštajući se spiralno u smjeru centra privlačenja. Privlačenje vrlo snažno, varira između 8 i 8,4 Steinove skale.Atmosfera planeta veoma je slična zemaljskoj s nešto više kisika. Brojne su zalihe vode: mora, jezera i rijeke. Na četiri lokacije koje sam do sada ispitao, voda je slatka, ali čudne arome što ukazuje na prisutnost sastojka za koji nisam programiran. Tijekom sljedećih istraživanja nastojat ću ga izdvojiti i kemijski analizirati.Lasersko-somonski senzori, koji su radili za vrijeme spiralnog obilaženja prije spuštanja, otkrili su nazočnost površinskih živih bića. Njihove sam skupine registrirao za vrijeme prizemljivanja. Na planetu nema nijedne vrste ptica. Senzori nisu otkrili ni nazočnost kukaca, ali, u ovom slučaju, rezultat još nije konačan obzirom na udaljenost i pretpostavljene male dimenzije kukaca. Autopsijska će potvrda razjasniti stvar.Spustio sam se bez teškoća na prostranu zaravan obraslu raslinjem koje ne pripada ni jednoj zemaljskoj vrsti. To su nisko grmlje i vrsta trave sa širokim listićima koji se međusobno uklapaju poput krljušti. Uzorke sam nabrao i konzervirao. Na planetu nema visokog raslinja sličnog drveću. Spomenuta zaravan odgovara optimalnim uvjetima prizemljenja prema Fukudawinoj tablici.Prizemljivši se, odmah sam pristupio bušenju i geolaserskom prosvjetljivanju u cilju otkrivanja eventualnih sirovinskih bogatstava. Dosadašnji nalazi negativni. Uzeo sam 27 uzoraka minerala za koje nisam programiran. I pored toga, uspio sam identificirati osam uzoraka - bezvrijedni su. Ostalih 19 sam uskladištio. Dva sata poslije spuštanja, amfibiji se približila gomila stanovnika planeta, oko dvije tisuće primjeraka. Niski su: 150-140 cm (ženke) do 140-120 cm (mužjaci). Spol je lako odrediti - ženke imaju po šest bradavica na trbuhu. U daljnjem opisu koristit ću izraze žene i muškarci jer su ti sisavci čovjekoliki, a osim toga, kako sam se ubrzo uvjerio, to su misleća bića na zasad teško odredivom stupnju inteligencije. Vrlo je uočljiva dominacija žena.Karakterističan opis: velike jajaste glave s četiri bočna ticala umjesto ušiju i s dva kratka prednja ticala koja se završavaju očnim jabučicama. Nosni i usni otvori plosnati. Visoki trup kruškastog oblika s proširenjem na donjoj strani i kratki udovi, donji visine oko 20cm, bočni oko 0,5m. Žene imaju po dva para ruku ( po jedan par na svakom boku), muškarci po dvije ruke. Koža zelenkasta, poluprozirna, sjajna, različitih nijansi ovisno o kutu padanja svjetlosti. Potpuni izostanak dlakavosti. Odjeći ni traga.

Page 16: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

Ova se bića sporazumijevaju bez mimike, potpuno nerazumljivim jezikom koji je nemoguće prenijeti na slovni kôd. Višesmjerni leksifon, koji sam uključio kad su mi se počeli obraćati, nije reagirao i nakon desetak sekundi sam se isključio.Ponašali su se prijateljski pa ih nisam sprečavao da se približe amfibiji. Za svaki sam slučaj otkočio meoskopski revolver, ali oni nisu ni pokušali nešto dodirnuti. Obilazili su oko amfibije izmjenjujući međusobno neke primjedbe, ali nisu izgledali iznenađeni ili naročito zainteresirani vozilom, kao da ono za njih nije bilo neka novost.Stvar se razjasnila kad mi je prišla jedna žena i lijevim parom ruku počela pokazivati udaljeni brežuljak. Nešto je govorila, glasno i nametljivo i, iako je nisam razumio, brzo sam shvatio da stalno ponavlja jedno isto, isti zvučni sklop iznova. Izgledalo je kao da me želi naročito zainteresirati za taj brežuljak.Popeo sam se u kabinu i ceonski teleskop usmjerio tamo. Poslije kratkog podešavanja otkrio sam na ekranu prijemnika da je bijela točka, koju sam do tada smatrao bijelim oblačićem, zapravo konstrukcija od svijetle kovine. Kad sam sliku povećao deset puta, pokazalo se da ovu konstrukciju sačinjavaju teretni i upravljački dio međuplanetarne rakete nestale ekspedicije INTER-WORLD 1. Upravljačka su krilca bila iskrivljena, a dijelovi oplate pokidani. Nedostajali su promatračnica i kljun. Sve to stoji na postolju visokom nekoliko metara, složenom od neobrađenog žućkastog kamena.U toj sam se situaciji odlučio na izvršenje zadaće iz točke 4 zapovijedi 001. U skladu s aneksom A ove točke, trebao sam se reprogramirati u slučaju nalaženja tragova ekspedicije INTER-WORLD 1. Iz sebe sam izvadio kasetu kemijskog programa i u tako oslobođen otvor ubacio dodatnu kasetu broj 321 koja sadrži povijest ekspedicije INTER-WORLD 1, a potom sam se uključio u programator.PONAVLJANJE KONTROLNOG DIJELA DODATNOG PROGRAMA BR.321Godina 2791. - nestanak prve međunarodne eksedicije (kriptonim INTER-WORLD 1) k sustavu Proxima Centauri. Sastav ekspedicije: 4 Amerikanca, 3 Rusa, 5 Francuza, Japanac, Poljak, Norvežanin i Brazilac. Kvar upravljačkih uređaja na granici sustava Proxima Centauri. Tajanstvena epidemija među astronautima. Pretposljednji izvještaj: smrt Amerikanca i dvojice Francuza, teško stanje nekolicine drugih astronauta. Posljednji izvještaj (odlomci uhvaćeni u centru Canaveral) : “... u jakom gravitacionom polju nepoznatog planeta ... nema drugog izbora.... jučer umro... koju sam dovukao na platformu čuva me od zaraze i još održava u životu... teško mi je samome pripremiti brod za spuštanje. Dajte mi parametre ...” Pošiljalac nije poznat.VARIJANTE:a) -Katastrofa - smrt posljednjeg člana ekspedicije.b) -Spuštanje uspješno, nedostatak uvjeta za preživljavanje - smrt posljednjeg člana ekspedicije.c) -Spuštanje uspješno, postoje uvjeti za preživljavanje ljudi - smrt posljednjeg člana ekspedicije kao posljedica epidemije.d) -Spuštanje uspješno, postoje uvjeti za preživljavanje ljudi - robinzonski život posljednjeg člana ekspedicije.e) -Spuštanje uspješno, postoje uvjeti za preživljavanje ljudi, nazočnost čovjekolikih bića na planetu - mogućnost postojanja potomaka posljednjeg člana ekspedicije. Najmanje vjerojatna varijanta.Usprkos redoslijedu predviđanja, varijanta “e” pokazala se vrlo vjerojatnom. Odlučio sam dospjeti do uzvišenja sa spomenički postavljenim ostacima rakete kako bih proveo daljnja istraživanja. Dao sam upozoravajući zvučni znak koji su “zeleni” ( tako ću zvati prvu grupu stanovnika planeta koju sam sreo) lako shvatiti, jer su se odmah odmakli na sigurnu udaljenost od amfibije. Za 1/ 20 sekundi stigao sam do uzvisine spustivši se s neznatnim poteškoćama na lako nagnutu padinu, nešto ispod vrha. Desetak minuta kasnije začuo sam daleke odjeke i ugledao gomilu desetak puta brojniju od prethodne kako hita dolinom u smjeru uzvisine.Gomila je prešla dolinu i počela se uspinjati padinom. U daljini sam ugledao zbijenu, sklupčanu masu točkica. Upravio sam ceonski teleskop i na ekranu ugledao njihov gradić koji se sastojao od velikih kugli i polukugli. Ove su druge neprozirne i imaju brojne otvore što navodi na pretpostavku da su to kuće u kojima se živi. Kugle su prozirne i povezane su složenim sustavom također prozirnih cijevi. Nakon pomnijeg promatranja utvrdio sam da u tim kuglama klokoće nekakva tekućina proizvodeći isparenja koja kroz otvore stižu u gornje dijelove kugli.Gomila se u međuvremenu približila. Prošlo je pola sata dok su prvi, najbrži i najotporniji, svladali strminu i prešli na blažu padinu koja vodi do vrha. Tada sam mogao utvrditi koliko se razlikuju od “zelenih” (zbog pojednostavljenja nazvat ću ih “bijelima”, iako neki od njih imaju dosta zajedničkog sa “zelenima”). Dakle, imaju različit broj ruku, ali prevladavaju dvoruki. Viši su od “zelenih” s tim što žene, u svim slučajevima koje sam promatrao, visinom ne premašuju muškarce. Imaju kosu raznih boja i neprozirnu put zelenkastog preljeva različite jačine. Kod većine su bočna ticala slabo izražena, a nosna je izraslina crvenkaste boje. Samo manji broj ima očna ticala i to u stanju

Page 17: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

nestajanja ili možda tek razvoja. Sve u svemu -”bijeli” su mnogo sličniji ljudima, a uz to su i odjeveni: žene imaju otkrivene glavu, ruke i noge, a muškarci samo glavu i šake pri čemu je svaka noga pokrivena posebnim komadom odjeće, nečim sličnim dugim rukavima.Hodaju vrlo nespretno, sinusoidalno. Posrću, tako da se čini kako će se neki od njih svaki čas srušiti -to je po svoj prilici prouzročeno nestabilnom gravitacijom planeta Centaur. Nakon duljeg promatranja zaključio sam da ne padaju samo zbog savitljive kralježnice koja im omogućava da zadrže ravnotežu uz pomoć stanovitog balansiranja.Fizičke osobine “bijelih” upućuju na zaključak da su možda oni rasa nastala križanjem posljednjeg astronauta ekspedicije INTER-WORLD 1 s domorocima što predviđa varijanta “e” dodatnog programa br.321. U skladu s aneksom B, u vezi s točkom br.4 zapovijedi 001, pokušao sam utvrditi narodnost jedinog eventualno preživjelog astronauta služeći se lingvističkom sondažom.Kad se gomila zaustavila desetak metara od amfibije, postavio sam nekoliko pitanja na engleskom i francuskom jeziku iz druge polovice trećega tisućljeća. Odgovorili su mi kricima sličnim govoru koji sam već čuo iz usta “zelenih”. Kako nisam bio spreman za druge jezike koje su bili “u igri”, uključio sam dodatnu kasetu br. 322 s ruskim, poljskim, norveškim i brazilskim programom. Emitirao sam pozdrave na tim jezicima više od pola sata - nisu ništa razumjeli.Tada sam uključio višesmjerni leksifon programiran za sve jezike s kasete br. 322 s dodatkom francuskog i engleskog i blokirao njegovo automatsko isključivanje. Ni nakon pola sata osluškivanja, leksifon nije uspio slovno zapisati ni jedan zvuk iz govora “bijelih”.U jednom je trenutku iz gomile izronio muškarac s velikom okruglom posudom u jednoj ruci i s drugom manjom oblika šalice u drugoj. Približio mi se bez straha, dodao mi tu šalicu i zatim u nju nalio bezbojnu tekućinu iz posude. Potom je ostatak tekućine nalio nekolicini najbližih koji su šalice izvukli iz otvora na odjeći. Zamijetio sam da je u gomili bilo dosta njih s velikim posudama i da su nalivali drugima u šalice. Svi su imali šalice. Kad je nalivanje završeno, “bijeli” su podigli šalice, nešto uzviknuli (sigurno ritualni pozdrav) i počeli piti. Pomislio sam da je to H 2O i ulio malo u moj otvor za kontrolu tekućina.To je bilo strašno. Osjetio sam kao da mi je nešto izazvalo kratki spoj i izgaranje vodiča. Živa vatra! Odmah sam ostatak sadržine izlio na zemlju. Vidjevši to, gomila zaurla i sva se lica iskrive u ljutit izraz. Prestrašen, otkočio sam meoskopski revolver i povukao se u smjeru ulaza. Onaj koji me je počastio, podigao je lijevu ruku i gledajući me udario se nekoliko puta prstom po čelu. Pomislio sam da je to znak za napad pa sam uskočio u kabinu. Ipak, ništa se loše nije dogodilo, nego upravo suprotno. Muškarac je otpljunuo prema meni i, okrenuvši se gomili, rekao nešto jasno i polako. Čudna stvar - leksifon je prvi put reagirao pretvorivši to obraćanje u slovni zapis na engleskom jeziku. Tri skupine slova koje su tako nastale, ne tvore logičku cjelinu jer je samo jedna od njih razumljiva. Ipak smatram da se može uzeti kao vjerojatno da se iz ekspedicije INTER-WORLD 1 spasio Amerikanac, jer je taj razgovijetni skup slova engleski izraz. Leksifonski zapis je sljedeći: “ p-a-l-l-a-n-t...... c-o-o-r-v-a-y ......... m-a-t-c-h”.3 U engleskom jeziku minulog tisućljeća posljednji od ovih izraza (match) označavao je arhaični pribor za izazivanje vatre - drvene štapiće s vrhom od zapaljive smjese. Najvjerojatnije to ima neke veze s vatrom u tekućini koju su mu dali u šalici.Trenutak nakon opisanog događaja, gomila se okrenula i počela silaziti u dolinu pjevajući neku tužnu pjesmu, možda religijsku. Leksifon je opet počeo zapisivati, ali to je činio s izuzetnim naporom i pritom je pregorio. Mislim da sam pogriješio što sam mu blokirao automatsko isključenje. Taj drugi slovni zapis izgleda ovako: “c-o-o-r-y-l-o-u ..... c-h-e-e ..... n-e-y ..... s-h-a-l-l ........c-o-o-r-l-o-u ...... f-r-y ...... t-h-e-y ....... d-o-u ...... h-a-l-l”4. U ovom su slučaju čak tri izraza (shall, they i hall) razumljiva na engleskom što, čini se, potvrđuje moju pretpostavku da je preživjeli astronaut bio Amerikanac. Ipak, cjelina je nerazumljiva - možda ćete je vi u centru uspjeti odgonetnuti. Prije nego što sam napustio uzvisinu uzeo sam dvije odbačene posude kako bih izvršio kemijsku analizu tekućine. U jednoj je ostalo malo na dnu, a u drugoj skoro pola. Za vrijeme prve probe opet sam se stresao, ali - što sam s čuđenjem zaključio - tijekom sljedećih proba ova mi je tekućina, iako goruća, počela prijati. Nažalost ... ta ... no ta ... to jest ... hik! ... zaliha ... toga ... to jest ... hik! ... nestaje ... dovraga ... hik! ...”

4. ŠAHOVSKI BOGDana 18. svibnja 2136. godine, “Zapadno-američki informator” koji izlazi u maloj provincijskoj rupi po imenu Los Angeles, objavio je sljedeću informaciju:

3 Engleska transkripcija poljske popularne psovke (op.prev.)4Aluzija na poljsku narodnu pjesmu “Góralu, czy ci nie zal”, osobito omiljenu kod pijanaca. (op.prev.)

Page 18: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

“Jučer je u večernjim satima u Santa Barbari uhićen poludjeli nepoznati šahist koji je već nekoliko dana remetio život do tada mirnog gradića. Ta je osoba, proglasivši se sinom šahovskog boga, okupila oko sebe grupicu mjesnih šahista koji su napustili svoje domove i obitelji da bi čergarili u ljetnim paviljonima mjesnog parka provodeći vrijeme u igranju šaha i slušajući propovijedi tog nesvakidašnjeg Mesije. U početku su žalbe njihovih žena omalovažene, samo je provjereno nije li park postao mjestom događaja koji vrijeđaju javni moral. Pošto direktor gradske tvornice strojeva za uništavanje otpadaka nije uspio spriječiti veliki broj svojih radnika da napusti posao i pridruži se šahistima, uslijedila je njegova uspješna oštra intervencija. Lokalne su vlasti izdale nalog za uhićenje uljeza pod optužbom provođenja prevratničke agitacije, što pogađa temelje regionalnog gospodarskog sustava. Pritvorena su i dva policijska službenika, jer su pokušali omogućiti bijeg uhićenome. Protiv njih je provedena istraga u skladu s paragrafom 427 Antiterorističkog kodeksa. Iz dobro obaviještenih izvora saznajemo da šahovski manijak, koji je prouzročio svu tu gužvu, odbija davati iskaze i uzimati hranu. Ako ostane pri ovoj svojoj drugoj odluci, bit će to prvi štrajk glađu u našem kraju u zadnjih više od stotinu godina.Zadnja vijest: Odlukom okružnog tužitelja, čovjek koji se proglasio sinom šahovskog boga u najskorije će vrijeme biti prebačen u psihijatrijsku bolnicu u San Diegu radi ispitivanja. Tamo bi mu, po našem mišljenju, trebali dati stan i hranu do kraja života, u sobici bez kvake u kojoj bi osim kreveta bio samo stol sa šahovnicom i automatskim suigračem. U sutrašnjem izdanju potrudit ćemo se objaviti razgovor sa sinom šahovskog boga kojemu je sigurno pala na glavu neka teška šahovska figura, slučajno gurnuta s nebeske šahovnice njegovog tatice.”“Zapadno-američki informator” bio je provincijski list pa je navedena informacija dobila samo lokalni odjek. Većina onih koji su je pročitali, samo se kratko nasmijala. Većina te većine kasnije je žalila što je uobičajenom razgradnjom u sinoxu uništila svoje primjerke novina. U narednih četrdeset osam sati, već je cijeli svijet znao za “šahista iz Santa Barbare”. I nitko se više nije smijao.Za tih četrdeset osam sati zbila se lančana reakcija uzastopnih, sve eksplozivnijih događaja. Šahisti iz Santa Barbare pokušali su silom osloboditi svog idola. Pali su prvi pucnji, spaljeno je stotinjak dućana i uništeno nekoliko javnih ureda. U kasnim noćnim satima policija je prevezla uhićenog u Los Angeles. U zoru je pobješnjela gomila napala zgradu glavne policijske uprave. Bilo je više od stotinu mrtvih, a nekoliko je stotina teško ranjeno.Tog istog dana, 19. svibnja u podne, “šahist iz Santa Barbare” prebačen je oklopnim bolidom u nadzemnu prijestolnicu Sjeverne Amerike, Niagara Falls. Prije nego što je bolid aterirao na tamošnji aerodrom, obješen iznad vodopada, policajce koji su pratili uhićenika sasvim je neočekivano zahvatila “šahomanija” (to je tako nazvano u sredstvima javnog komunicira-nja) - klekli su pred svog uzora i stali mu ljubiti ruke te raspravljati o šahu. Pošto su se prizemljili, počeli su igrati s njim kao sumanuti, a kad je po zapovijedi iz satelitske metropole Sjeverne Amerike vojska udarila na središnji kompleks zgrada policijske centrale (Poltagon), bacili su šah i dohvatili oružje. Za sat i pol, američka je policija, pomognuta masom civila, na cijelom kontinentu pružala ogorčeni otpor. U Niagara Fallsu stvar je sredio bravurozni napad komandosa iz mjesečeve brigade - vojska je preotela “šahista iz Santa Barbare”. Poslije pola sata, cijela je brigada klečala pred njim i klanjala mu se obuzeta obožavanjem.Od provincijskih, prvi su se šahistu podčinili garnizoni na Aljasci. Za nepuni dan cijela se armija sjeverne Amerike prestala sastojati od oficira i vojnika -svi su se preobrazili u šahiste. Zapovijedi upućivane s komandnog satelita padale su uprazno ili su se bespomoćno odbijale od gigantske šahovnice groznicom zahvaćenih milijuna građana u civilu i uniformama. Vojska je otkazala poslušnost vladi i odmah je potom (21. svibnja) satelitska vladina stanica uništena helionskim zrakama skupa se skoro svim ministrima (osim ministara zemaljskog gospodarstva i eksploatacije Marsa, vatrenih šahista koji su stigli ranije na zemlju u pregovaračkoj misiji i odmah se priključili ustanicima). Istovremeno su pobijeni svi viši službenici zemaljskih komandnih centara kao i znatan dio crkvene hijerarhije koja je bacila prokletstvo na “šahista iz Santa Barbare”. Ali, i na crkvenim su se oltarima pojavile šahovske ploče. “Šahist iz Santa Barbare”, sada prozvan Šahovskim Bogom, postao je vladarom kontinenta. Vladao je zaogrnut nezemaljskom karizmom, ali ga vladanje ipak nije zanimalo - zanimala ga je isključivo igra. U njegovo je ime deset najistaknutijih šahista tog dijela globusa provodilo kontrolu nad teritorijem od Rio Grande do Sjevernog pola i nad onim dijelovima Mjeseca, Marsa i drugih planeta koje su pripadale Sjevernoj Americi. Oni su odlučivali o svemu. Najvažnija odluka, donošena jednom mjesečno, bila je biranje onih koji će dobiti najveću nagradu -pravo igranja sa Šahovskim Bogom. Bolje rečeno, pravo gubljenja s Njim, jer On nije znao gubiti.Prvi emisari Šahovske Carevine prispjeli su u Srednju Ameriku (Aztečka Republika) i na afrički kontinent već u lipnju 2136. godine. Širili su nauk svog Boga koji je ubrzo naišao na odjek kod svih naroda. Napori vlada, masovna uhićenja i dematerijalizacija pobunjenika nisu imali nikakvog učinka.

Page 19: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

U oba se slučaja ponovio proces sličan već opisanom, okončan s nekoliko efektnih vatrometa na okolozemaljskim orbitama - vojska je helionom uništavala vladine satelitske centrale.Krajem ožujka 2137. godine u sastav Šahovske Carevine već su ušli - pored Sjeverne i Srednje Amerike i Afrike - Južna Amerika, Antarktik, Oceanija i Australija. Samo su članovi australske vlade uspjeli izbjeći pokolj sklonivši se u Japofilineziju (ujedinjeni Japan, Filipini i Indonezija) koja je sačuvala svoju samostalnost, slično Evropi i Aziji, zahvaljujući neprobojnom izolacijskom kordonu od K zraka (orbitirajuća vladina palača zbog sigurnosti je spuštena na Zemlju), golemim naporima uloženim u propagandu usmjerenu protiv Šahovskog Boga i strahovitim preventivnim represijama. Premijer Okamura, u svom čuvenom obraćanju udruženim narodima, rekao je među ostalim:-Stojimo pred najvećom prijetnjom našoj nevinosti od vremena svetog Dana Ujedinjenja. Svijetom hara pošast stvorena od lažnog proroka koji Budu, Krista i Alaha zamjenjuje šahovnicom. Njoj se svi moraju klanjati! U ovom su nam teškom času potrebni vjera i nepokolebljivost, moramo okupiti sve snage, splesti misli, srca i mišiće u jednu oklopnu cjelinu da bismo obranili ono što nam je najdragocjenije: naše domove, našu kulturu, našu egzistenciju! Vjerujem, žarko vjerujem, da će svi kao jedan...Okamurina vjera nije imala pokriće u činjenicama. Na Filipinama je Mario Menendez, šahovski velemajstor, pobjednik posljednjeg turnira kandidata, digao ustanak koji je, istina, krvavo ugušen, ali je Okamura znao da je to samo početak. Na što je mogao računati? Sigurno ne na to u što je “žarko vjerovao” u svom retoričnom blebetanju s govornice na Trgu ujedinjenja u Tokaidu. Mogao je računati na čudo, ali čuda su se događala u drevnoj prošlosti - u svom ih životu nikada nije vidio niti je čuo za njih. Ako se ne računa čudo koje je upravo činio sam Šahovski Bog.Dana 26. rujna 2137. godine u vladinoj palači u Tokaidu održan je prvi susret Okamurinog kabineta s članovima australske izbjegličke vlade. Toj su konferenciji bili nazočni i opunomoćeni delegati Azije i Evrope. Prvi se oglasio bivši premijer australske vlade, Sloane:-Nismo vam došli praznih ruku i iako ste nas primili kao parije ...-Poslije toliko neprijateljskih napada, poslije svakodnevnih provokacija na oceanu, čemu ste se mogli nadati?! Cvijeću i fanfarama? - ljutito ga prekine japofilinezijski ministar narodne obrane, general Saerto. -Budite zadovoljni da smo vas uopće primili! -To ste učinili zbog sebe samih - odvrati hladno Sloane - jer vam samo mi možemo pružiti priliku očuvanja neovisnosti!-Valjda na isti način kako ste spasili i Australiju? - podsmjehne se Saerto.Tada Okamura raširi ruke kao da želi razdvojiti zavađene i, s tipičnim japanskim naklonom ukrašenim osmijehom, obrati se Australcima:-Oprostite, gospodo, žestinu našeg indonezijskog prijatelja. Brine ga, kao i sve nas, opasnost koja se nadvila nad Japofilinezijom. Iskreno suosjećamo s vama. Za ovu svjetsku tragediju odgovorni smo isto koliko i vi. Vi ste, Australci, skupa s Amerikancima, prvi skratili radni mjesec skoro do nule i u želji da ogromnom broju obrazovanih ljudi ispunite slobodno vrijeme, propagirali ste šah kao sredstvo protiv dosade. A mi smo to preuzeli i uveli i kod nas. Svi smo krivi. Stvorili smo odgovarajuće ozračje i podlogu za toga čovjeka koji se nazvao Šahovskim Bogom i koji s nevjerojatnom lakoćom svojim trikovima izaziva masovnu psihozu koja prelazi u šahovski kult ... Plašimo se tog demona. Ako nam uspijete pomoći, naša će zahvalnost biti bezgranična.-Oprostite, ekselencijo, što se neću složiti s vašim mišljenjem o tome čovjeku - obrati mu se s poštovanjem Sloane. -On nema ničeg od krvožedne životinje, to je osjetljiv mladić koji pati zbog pokolja koji su vršeni s njegovim imenom na ustima. Trudi ih se obuzdati. Zadrhti kad samo ugleda krv, kao i zbog zla, podlosti, laži - sve to u njemu budi tugu, ako ne i očaj. Ne odgovara na agresivna djela, ograničava se samo na širenje nauka o šahu. Tvrdi, naime, da je prije točno dvije tisuće godina njegov otac, Šahovski Bog, stupio na Zemlju i ljude naučio igri, a sada je, kad je uočio neobični procvat šaha na našem planetu, poslao svog sina da “dobrom riječju uspostavi šahovsko kraljevstvo na Zemlji”. To zvuči prilično razumno, jer što mi znamo o počecima šahovske igre? Pretpostavljamo da se šah rodio u Indiji u 6. stoljeću prije Krista i odatle se proširio. Ništa osim toga ... -Vi možda ne znate mnogo o počecima šaha -upadne mu u riječ Saerto s ljutitim bljeskom u očima - ali mi (naglasi to mi onako kako se naglašava rasna superiornost), mi znamo mnogo! Tako mnogo da ovu situaciju možemo ozbiljnije razmatrati nego što ste to vi učinili. Naš je glavni stožer proveo odgovarajuća povijesna istraživanja i otkrio veoma zanimljive stvari o ovoj igri koju je na Zemlju poslao demon nazvan Šahovskim Bogom. Dakle, tragajući za njenom kolijevkom, zbog nedostatka izvora ne možemo doprijeti dalje od Heftalita, ali i to je dovoljno. Ovo je nomadsko pleme, zabavljajući se šahom, stvorilo u Aziji između četvrtog i šestog stoljeća naše ere snažnu državu ...-Kakve to ima veze s našim problemom, generale? - zapita Sloane.-Odmah ćete saznati, samo mi dopustite da završim! Vi ste sada izjavili da malo znamo o nastanku šaha što je trebalo značiti, kako sam ja shvatio, da nema smisla stvarati zaključke temeljene na

Page 20: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

povijesti. O tome imam potpuno suprotno mišljenje i želim dokazati da je povijest velika učiteljica, treba je samo pažljivo slušati i dobro učiti lekcije. Vi, očito, niste bili jako dobri đaci, isto kao ni Amerikanci koji bi možda izbjegli ovakvu sudbinu da su pamtili što je prije dvjestodvadesetak godina napisao njihov zemljak, pisac George Santayana. On je napisao ovo: “Oni koji ne pamte prošlost, osuđeni su je ponoviti”. I ja upravo pokušavam dokazati da ste i vi i oni sami sebe osudili... -Generale Saerto! - prekine ga Okamura. -Molim da se uzdržite od osobnih primjedaba i pređete na stvar! Ovdje se nismo okupili da bi se svađali i vrijeđali kao piljarice.-Dobro, vraćam se na stvar! - procijedi Saerto. -Ovdje imam klasično djelo, Bashamovu “Indiju”, već više puta nanovo tiskanu u zadnjih nekoliko stoljeća. Taj autor Heftalite naziva “bijelim Hunima” i opisuje “divlji napad tih barbara na Indiju”. Ako dodam da je heftalitski šah bio ratna igra, zaključak se sam nameće. Ta igra oslobađa ubilačke instinkte i rađa agresiju!...Ali, idemo dalje. U Indiji se šah razvio u šestom stoljeću pod imenom shaturanga. Ova riječ znači “četiri vojske” jer su se figure kojima se igralo, dijelile na četiri vojna odreda. To su bili borbeni slonovi, konjica, pješaštvo i bojna kola. Ta je igra od početka imala čisto strategijski karakter. Nimalo ne začuđuje što se dvojica najvećih srednjovjekovnih masovnih ubojica koji su živjeli od neprestane agresije, Džingis-kan i Tamerlan, nisu nikada odvajali od šaha. Ovaj drugi igrao je na šahovskoj ploči na stotinu deset polja, pozivao je na dvoboj najbolje šahiste tadašnjeg svijeta, među ostalima velikog Galaldina, a jednome od svojih sinova dao je ime Schachrush, to jest Kraljevska kula. Šahovski velemajstor Tamerlanovog carstva bio je Ali Šatrandži... Ali pređimo u malo bliža vremena. Godine 1780. Prus Helwig izumio je modernu ratnu igru koju je poslije usavršio poručnik von Reisswitz -Kriegsspiel. Igrana je na šahovnici koja je imala više od tisuću i petsto polja, a figure su bile međusobno zaraćeni odredi razne veličine. Tijekom sljedeća dva stoljeća svi su vojni stožeri na svijetu koristili Kriegsspiel pri izradi ratnih planova. U japansko-ruskom ratu i u oba svjetska rata odlučujuće su operacije prethodno razrađivane na šahovnici. Da rezimiramo: ne zavaravajmo se da ćemo moći mirno spavati ako spriječimo širenje pošasti na naše otoke. Oni će nas napasti, jer je to suština totalnog šaha - agresivna, osvajačka i neobuzdana. To je ratna igra i čak ako se koristi samo za zabavu, u podsvijesti igrača vrebaju napad i okrutnost! Ja sam završio.Nastane tišina. Ubrzo ustane Sloane i upita:-Onda, što predlažete, generale?-Kontraudar, masovni napad svim snagama Japofilinezije, Azije i Evrope. Od početka svijeta nije pronađena bolja obrana nego što je preventivni napad.Sloane u sebi spomene glupost soldateske, ono što bi pomislio svaki rođeni pacifist, a onda suho primijeti:-Ta senzacionalna metoda ima samo jednu malu manu. Jamči uništenje zemaljske kugle kao rezultat obostrane razmjene udaraca uz korištenje suvremenog naoružanja, a u najboljem slučaju potpuno uništenje ljudske vrste.-Vi, očito, više volite smrt ovna koji pokorno ide pod nož! - zareži Saerto. -Kad ste govorili o tom Šahovskom Bogu teško se bilo suzdržati od dojma da govori njegov sljedbenik.-Varate se, generale. Uopće ne tvrdim da je on Bog, on je jednostavno sumanut čovjek. Ali, govorio sam i opet ponavljam svoje mišljenje da on sam nije zao kao što nije zla ni njegova “dobra riječ”. On ne samo da ne zove na agresiju, već suprotno, propovijeda da se ljudi moraju odreći bratoubilačkih borbi, sporova, ratova i ubojstava i da sve političke pa i osobne sporove treba rješavati mirno, pomoću šaha. Nije on rušio oltare, narod je izvršio ta oskvrnuća. Zato se, gospodo, ne slažem s generalom. Ja mislim da ni vama ne prijeti Šahovski Bog ni njegovi podčinjeni, nego ljudi kojima vi vladate i kojima se, ako to već nisu poželjeli, uskoro može prohtjeti da ih on vodi.-Imam dva pitanja - oglasi se Okamura. -Prvo glasi: je li taj čovjek doista šahovski genij ili možda hipnotizira protivnike ili nekom telepatskom snagom otkriva njihovu koncepciju igre?-Izvršili smo detaljnu analizu mnogih njegovih partija - odgovori Sloane - i hipnozu i telepatiju, koje smo također uzeli u obzir, najodlučnije odbacujemo. Taj je čovjek, jednostavno, rođeno šahovsko biće. Igra s fenomenalnom maštom, brzo i kao bez volje, ima nevjerojatan osjećaj za pozicionu igru i nepogrešivu intuiciju potpomognutu savršenom tehnikom i, budimo otvoreni, nadljudskim talentom za kombinatoriku. Obdaren je nekim šestim osjetilom i nema govora da bi previdio grešku protivnika. On sam ne griješi. Ponovio sam vam, gospodo, mišljenje naših šahovskih stručnjaka koji su se, uostalom, oduševljeni njegovim načinom igre, prvi pobunili protiv nas.-Prema tome, je li moguće da sumanuti čovjek igra tako fenomenalno? - postavi Okamura drugo pita- nje. -Dragi prijatelju - Sloane dopusti sebi prisnost -upravo je ludilo pogonski motor njegova genija. General Saerto mi je, istina, dao jedinicu iz povijesti, ali mislim da nisam baš tako loš. Dopustite, gospodo, da spomenem stvarni događaj iz 1961. godine. Tada je svjetski prvak bio Rus Talj. Neki ga je psihijatar zamolio da u bolnici odigra partiju s luđakom koji je tvrdio da je najbolji šahist na

Page 21: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

svijetu. Ovaj je ispunio molbu i... izgubio! Tek u drugoj partiji, kad se pribrao, pobijedio je u prekrasnoj borbi. I upravo onako kako je liječnik pretpostavio, poraz je izliječio bolesnika. Otpustili su ga iz bolnice. Ubrzo nakon toga, Talj je slučajno naišao na njega na javnom šahovskom turniru u Rigi i zamolio ga za igru. Povukli su nekoliko poteza i Talj se zaprepastio. Njegov je protivnik igrao prosječno, bezbojno i mučno. Ozdravio je!Opet zavlada šutnja. Prekine je Okamurin zamjenik, vicepremijer Ramos, obrativši se Australcima:-Gospodo, spominjali ste pomoć koju biste nam mogli pružiti. Jeste li zaista pronašli način kako onemogućiti da se ta zaraza proširi na Japofilineziju?-Ne znamo hoće li to biti uspješno - odgovori Sloane - ali izgleda nam kao jedina prilika ne samo obuzdavanja, nego i uništenja Šahovske Carevine. Zamijetili ste, gospodo, da je kostur te čitave orijaške strukture mit o nepobjedivosti jednog čovjeka. Bilo bi dovoljno pobijediti ga na šahovskoj ploči jedan jedini put, pa će se struktura raspuknuti i razletjeti kao udarena kula od kockica. Taj će poraz izliječiti njegove pristaše.Dvoranu ispuni prasak pakosnog smijeha s japofilinezijske strane stola.-Oprostite, ekselencijo - oglasi se ministar unutarnjih poslova Fujita - i mi smo to pomislili, do toga nije teško doći. Samo, gdje pronaći velegenija koji će ga pobijediti?-Savršeno nam je poznato na što ste mislili -odgovori Sloane. -Obavještajna nam služba nije bila loša. Čak nam je poznato da neki od vas, usprkos ratničkoj galami generala Saerta, razmišljaju o predaji bez oporbe kako bi spasili glavu. Nemojte se zavaravati, gospodo, vaši vam šahisti nikada neće zaboraviti pokolj nakon pobune u Manili. Što se tiče mišljenja o načinu spašavanja, tu smo u prednosti jer smo pronašli sredstvo. Šahista koji će ga pobijediti nećete naći, morate ga stvoriti! A mi ćemo vam tu pomoći. Htio bih vas podsjetiti na najstariji u povijesti (tu pakosno pogleda Saerta i osmjehne se kao da bi htio reći: No, glupane, tko bolje poznaje prošlost?) stroj za šahovsku igru - šahovski android. S takvim mehaničkim šahistom, koga je konstruirao barun von Kempelen, igrao je Napoleon 1809. godine u Beču, a tadašnji vlasnik tog genijalnog automata, Austrijanac Maelzel, mislio je da car ne zna kako se čitava ta stvar temelji na podvali, jer je u tome stroju, koji je dobivao stotine partija, sjedio živi šahist. Bonaparta je ipak saznao za tajnu od svojih kontraobavještajaca. Ipak se nije odao zbog razloga koje ću zaobići, jer za nas nisu bitni. Bitno je nešto drugo i zato sam vam ispričao ovu pričicu: vladara Šahovske Carevine nećemo pobijediti oružjem niti poštenom šahovskom igrom, nego na lisičji način. -Prevarom? - upita Saerto.-To se i tako može nazvati, generale. Riječ android, nastala od grčkih riječi andros - čovjek i eidos - lik, označava umjetnog čovjeka... Naša je prilika u stvaranju šahovskog homunkulusa!5

-Gospodine Sloane... - promrmlja Okamura.-Gospodine premijeru - odvrati Sloane - ja nisam poludio i nisam došao ovamo da bih se šalio. Mi ozbiljno mislimo. Već imamo tijelo tog šahovskog Frankensteina. To je pukovnik William Walker, zamjenik direktora naših obavještajaca. Walker, poslan u špijunsku misiju, vlastitim je očima vidio Šahovskog Boga i našao je način koji će vam odmah izložiti. Izvolite, gospodine pukovniče.Bilo je malo ljudi na zemaljskoj kugli prema kojima je bivši premijer Australije, aristokrat u sedamnaestom koljenu, osjećao takvu odbojnost kao prema pukovniku Walkeru. Walker je potjecao iz Europe. Nitko nije znao, sigurno ni on sam, tko su mu bili roditelji. Našli su ga kao dojenče pokraj cirkuskih kola. Za nahoče se pobrinuo Ciganin koji je uzbuđivao publiku bacanjem noževa na štit na koga se naslanjala Cigančica, njegova kći. Pokazalo se da je Walker savršeni bacač noževa. U desetoj je godini nadmašio učitelja. Svaki je cilj pogađao vezanih očiju, kao da je imao radar u kosi ili ušima. U sedamnaestoj je godini silovao kćer svoga skrbnika, pobio noževima pola cirkuske trupe pokušavajući ga pronaći i nestao. Pojavio se u Australiji. Uhitili su ga zbog ubojstva nožem. Utekao je iz zatvora. Slučajno se zatekao na putu kojim je prolazio predsjednik, kad su japofilinezijski agenti pokušali izvršiti atentat na glavara Australije. Jedva da su stigli povući okidače. Noževi iz Walkerovih ruku iskakali su kao rakete. Izvadili su ih iz atentatora i pokopali mrtve, a on je postao nacionalni junak. Stupio je u policiju gdje je iskazao izvanrednu nadarenost. Prebacili su ga u kontraobavještajce. Bilo je općepoznato da je nož u bilo kakvom obliku, uključivši i skalpele, njegova magija, religija i jedina ljubav. U šali se govorilo da s nožem seksualno opći i razgovara, da mu nož čita novine i priča viceve, da jede i pije isključivo noževe. Sloane se gadio tog nitkova, ali kad bi Walker bio i stotinu puta vrijedniji prezira, Sloane ne bi odbacio njegov prijedlog. Udružio bi se i sa samim vragom kako bi povratio vlast i osvetio se australskim šahistima.Walker ustane. Bio je visok, grabežljivog lica ukrašenog orlovskim nosom i parom svjetlucavih očiju, lagano prosijed. Izgledao je kao da ima četrdeset pet godina, ali je bio mlađi. Kad je počeo govoriti, zamukne i najtiši žamor.

5Čovječuljak, stari su alkemičari mislili da ga se može stvoriti kemijskim putem. (op.prev.)

Page 22: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-Način je jednostavan. Prije nego što je ovo ludilo ovladalo Australijom, uspjeli smo uhvatiti dvadeset trojicu najboljih šahista našeg kontinenta, među njima i bivšeg prvaka svijeta, Gustavsona. Zvanično smo ih strpali u zatvor zbog pobune, ali se radilo o nečem drugom. Prije pogubljenja, iz njihovih smo mozgova Regnierovom metodom izdvojiti tkivo koje sadrži njihovu nadarenost i šahovsko znanje. Nažalost, nismo stigli realizirati...-Ali to je čudovišno! Korištenje metoda profesora Regniera zabranjeno je 2098. godine općesvjetskom konvencijom i proglašeno jednim od najtežih zločina na Planetu! - poviče netko iz dvorane.Walker usmjeri svoje okrutne oči prema govorniku i procijedi:-Molim da ne spominjete datume, danas smo već imali dosta predavanja iz povijesti! Pružamo vam priliku, možete je prihvatiti ili ne. Drugu nemate i nećete je ni imati!...Nitko ne odgovori. Walker zaokruži pogledom po dvorani i nastavi:-Vratimo se na stvar. I vi ćete, prije nego što pogubite Menedeza, preparirati njegovu “šahovsku banku podataka”. Jednako ćete postupiti s Isozakom i nekolicinom drugih vaših velemajstora koji misle jedino na to kako da vas smaknu. Zatim ćete to čitavo blago šahovskog znanja presaditi meni učinivši me, recimo, Gustavsonom na desetu potenciju. Potom ćete ministrima Šahovske Carevine predložiti partiju između mene i njihovog božanstva. Pristat će bez dvoumljenja, jer slijepo vjeruju da je nepobjediv.-Zar vi, gospodine pukovniče, vjerujete u mogućnost da ga pobijedite? - zapita Okamura tiho, drhtavim glasom, osupnut kao i svi njegovi suradnici.-Prije no što sam se vratio kući iz Niagare Fallsa, pogledao sam dvadesetak njegovih partija. Znam te stvari, i ja sam dobar šahist. Dva puta, kad je kao crni igrao protiv svjetskog prvaka Bloomfielda, iza istovjetnog Bloomfieldovog otvaranja, imao je problema u završnici. Bloomfield nije mogao dobiti, ali je za dlaku mogao izboriti remi. A onaj je oba puta namjerno komplicirao završnicu što je zbunjivalo Bloomfielda i navodilo ga na pogrešne poteze. Čovjeka u čijem se mozgu nalazi trideset velikih šahovskih mozgova, neće biti tako lako zavarati. Dakle?Opet nitko ne otvori usta. Walker malo sačeka i zatim reče: -Znam da operacija koju ćete na meni izvršiti možda neće uspjeti, jer se po konvenciji iz 2098. godine prestalo s istraživanjima temeljenim na metodi profesora Regniera. Ali, to je moj rizik. I ja sam svjestan da igra jednog protiv tridesetorice nije pravedna, ali on je i s t i n s k i B o g (razvlačio je te riječi zlobno se smiješeći). Umirite, dakle, svoje plemenite savjesti i pomislite da igra možda nije pravedna ni s druge strane. Bez obzira što pomislili, morate biti svjesni jednog - v i n e m a t e d r u g o g i z l a z a ! -A kako možemo biti sigurni - upita Saerto - da se vi, kad postanete šahovski humunkulus, nećete oduševiti vladarom Šahovske Carevine i nećete nas izdati?-Nikako - odvrati Walker. -Morate vjerovati da je moja mržnja prema njemu veća od ljubavi milijuna šahista.Nisu imali izbora pa su prihvatili prijedlog. Nisu znali da on malo rizikuje, jer je pronašao jednog asistenta profesora Regniera, iskusnog kirurga, koji je već dva puta za mafiju izvršio zabranjene operacije mozga. Također, nisu imali pojma da je Walker već prevario i njih i svoje pomoćnike prikrivajući pravi način kojim je namjeravao pobijediti Šahovskog Boga. Walker je poznavao ljude i, gledajući pažljivo Bloomfieldovo lice dok je svjetski prvak glupim greškama gubio remije u partijama sa Šahovskim Bogom, uvjerio se da se povijest rado ponavlja. Povijest Bogova također. Toga je postao svjestan mnogo ranije, prije nego što je Saerto naveo Santayanino mišljenje o onima koji su osuđeni ponoviti prošlost, jer su je propustili zapamtiti.Najveća šahovska partija u povijesti odigrana je na stadionu Maracana u Rio de Janeiru na kome se već odavno ne održavaju priredbe brutalnih sportova iz minulih stoljeća, ali koji je pažljivo konzerviran kao spomenik arhitekture i barbarskih strasti ljudskog roda i koristi se povremeno za svečanosti prigodom velikih godišnjica. Upravo su se tu sreli Walker i Šahovski Bog. Bilo je to 21. prosinca 2137. godine.Na Walkerovu molbu, da bi se pojačao efekt, za ovu je partiju obrisana prašina s pronalaska franačkog kralja Charlesa Martela iz 8. stoljeća -”živog šaha”. Na divovskoj šahovnici od bijelog i crnog epolita, položenoj na sredini tratine, uloge figura igrali su najslavniji šahisti Šahovske Carevine, odjeveni u kraljeve, kraljice, kule, lovce, konje i pješake. Čast kraljevanja bijelim figurama pripala je Bloomfieldu, a crnim - bivšem prvaku Afrike, Nigerijcu Tasseru. Bijelim figurama, kao izazvan, igrao je Šahovski Bog. On i Walker upravljali su figurama iz loža na suprotnim stranama stadiona. To su činili pomoću predajnika koji su radili na raznim valnim dužinama, tako da su bijeli u slušalicama mogli primati samo signale Šahovskog Boga, a crni Walkerove. Poslije četrdeset sedam minuta igre, točno u 13,48 sati, Šahovski Bog zapovijedi svom kralju: G-4, ali Bloomfield najmirnije stane na F-4.

Page 23: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-Bloomfield, brate moj - prošapće Šahovski Bog u mikrofon - čuješ li dobro moj glas?Umjesto odgovora ugleda kako Bloomfield kimnu glavom. I sve je shvatio. Razumio je da ljudi uopće nisu tako podli kako se smatra. Još su podliji. Počne grozničavo razmišljati. Nije mogao prosvjedovati i pokušati vratiti potez, jer bi se izložio podsmijehu -znao je da će se izdajnik zakleti da mu je zapovijeđeno: F-4. Nije znao što učiniti. Sve je to bilo poput ružnog sna. Pogleda oko sebe. Okruživali su ga najbliži, najvjerniji svećenici šahovnice.-To je greška - prošapće očajno - on je pogriješio. To znači da je ... slagao!-Tko je slagao, gospodaru naš? - zapitaše ga začuđeni.-Rekao sam mu G-4.Pogledaju se međusobno i ne izdržavši njegov pogled, oboriše oči. Šahovski je Bog izdao taj nalog prislonivši usne na mikrofon, a graja iz ustiju petsto tisuća gledatelja zaglušila je njegove riječi - pratili su igru gledajući pokrete figura. Ipak, da ga je tko od njih čuo, da su ga čuli čak i svi koji su stajali oko njega, na koji bi način mogli uvjeriti gomilu da govore istinu, da se ne žele poslužiti prijevarom kako bi ispravili grešku protivnika? I na kraju, pukovnik Walker ne bi se složio s vraćanjem protivnikova poteza, jer pravila to ne dopuštaju. Šutjeli su, a šutio je i Šahovski Bog. -Ako ni jedan čovjek ne vjeruje u ono u što ja vjerujem, onda sam ja lud - pomisli. Na cijelom svijetu u tom trenutku nije bilo nikoga - samo on i njegova bol. Znao je da je izgubljen.Za prosječnog šahista potez F-4 nije izgledao opasan, štoviše, činilo se da ojačava položaj bijelog. Samo je virtuoz, a Bloomfield je to nesumnjivo bio, shvatio čime - na dužu stazu - prijeti taj potez. Bloomfield je izabrao pravi trenutak da pruži priliku Walkeru, a njegovo kimanje glavom kao odgovor Šahovskom Bogu, bio je ujedno i ugovoreni znak Walkeru. Šah ima svoja nemilosrdna pravila - čak ni bogovi ne mogu izvesti čudo na šahovskoj ploči u beznadnoj situaciji. Šahovski se Bog očajnički branio, računajući još samo na grešku protivnika. Ali, pukovnik Walker nije pogriješio i u 14,20 sati uzvikne:-Šah-mat !Šah-mat na arapskom znači: “Kralj je mrtav”. Za gomilu je vladar carstva umro, vidjeli su ga spuštene glave i sa suzama koje su mu tekle niz lice. I gomila uzvikne:-Kralj je mrtav, živio kralj !Od tog je časa Walker vladao Šahovskom carevinom, a sâm ga je sotona posluživao zamijenivši livrejom oznake svoje moći. Zbačenog Šahovskog Boga raspetog su privezali za veliku okomito postavljenu šahovnicu nad kojom je visio podsmješljivi citat iz drevnog djela Michela de l Hopitala: “Snaga noža nije ništa prema snazi duha”. Walker je stao pred njega udaljen dvadeset metara i s nekoliko precizno bačenih noževa (svaki je pogodak izvlačio pobjedničku riku iz grla gomile) prikovao nesretnikovo tijelo za šahovnicu. Zatim je, da bi se konačno narugao povijesti, prisilio Bloomfielda da počini samoubojstvo zatvorivši ga u ćeliju bez jela i pića, ali s nožem. Napokon je proširio Carevinu lukavo ovladavši Japofilinezijom i umorivši (osobno, nožem) njene čelnike, kao i Sloaneovu momčad. Naredna je etapa trebala biti Evropa, ali se ona otkupila s dva najslavnija djela Hieronymusa Boscha. Novom su Šahovskom Bogu predali fragmente triptiha “Vrt užitaka” iz madridskog muzeja Prado i “Posljednji sud” iz bečke Galerie der Akademie der Bilden Künste! Tako je apetit velikog bacača noževa za dugo bio podmiren.Hieronymus Bosch (1450-1516) bio je čudnovat slikar. U vremenu Leonarda da Vincia slikao je stvari iz narednog tisućljeća na tako nadrealističan način da se je kasnije samo Dali pokušao nadmetati s njim. Boschove su slike bile prikaz čovječanstva osuđenog na strah, mučenja i košmar najokrutnije smrti. Za Boscha je svijet predstavljao sotonsku kraljevinu ludila i izopačenosti, nešto poput arke glupaka i ubojica, žrtava i krvnika, životinja i mesara, i Bosch se nije ustručavao sve to naslikati. Zbog toga je kasnije pisano da se “Bosch odvažio na sve”. A monarh ove Apokalipse stvorio je orijaški nož.Walker je iz jedne evropske knjige, tiskane 1974. godine, saznao da se u Leonardovoj “Posljednjoj večeri” nalazi tajanstveni nož, spreman da zada udarac, nož u ruci koja ne pripada ni jednom apostolu niti Isusu. Oduševila ga je tajna poruka majstora Renesanse, ali od Evropljana nije zatražio da fresku skinu sa zida milanske crkve, jer bi se moglo dogoditi da bude uništena. Samo je zapovjedio da mu naprave veliku kopiju djela, kao i povećanje detalja s nožem. Mnogo su ga više zanimali Boschovi noževi, daleko veći od ljudskih figura, ponekad dugački i desetak metara.Na desnoj strani triptiha “Vrt užitaka”, koji predstavlja sotoninu zemaljsku kraljevinu, svijet gori kao selo zahvaćeno požarom, a pakleni se demoni iživljavaju na ljudskom rodu. Tamo je, u dijelu koji prikazuje kockare, ispunjen kartama i kockicama za igranje, naslikan čovjek prikovan noževima za ravnu ploču, možda ploču stola? Nešto više, na oštrici čudovišnog noža, leži štit, a na njemu psi štakorskog oblika žderu živoga viteza u oklopu. Iznad toga, oštrica drugog noža, široka koliko je visok čovjek, nasađena je kao topovska cijev između dva “kotača” u obliku ljudskih ušiju. Vragovi upravljaju tim strojem, koji siječe gomilu nagih osuđenika.

Page 24: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

Središnji dio triptiha “Posljednji sud” ima sličan sadržaj. O njemu je kratko napisano:”Ova slika predstavlja muke osuđenih u paklu. Scene koje je Bosch prikazao, scene muka na koje demoni stavljaju ljude i ljudi druge ljude, spadaju u najtragičnije u povijesti evropskog slikarstva”. U donjoj polovici ovog djela vrije pokolj noževima najrazličitijih oblika. U gornjoj, nad zemljom, vidi se nebo s Isusom koji širi ruke, sa svecima i anđelima. Ovdje su najzanimljivije dvije stvari: neka vrst astronomskog opservatorija s kupolom kroz čiji se otvor pomalja luneta u obliku noža i veliki nož u donjem desnom kutu kojeg vuče nekoliko nakaza i usmjerava njegovu oštricu u nebo, u Spasitelja i svece! Grupa svetaca je očito zaprepaštena, uznemirena i brižna, što neće začuditi promatrača ovog slikarskog pandemonija. Nigdje nije na ovako izrazit način prikazana bespomoćnost Isusa Krista prema svekolikim okrutnostima čije je oruđe paranormalni nož.Walker nije mario za triptihe u cijelosti, htio je samo njihove fragmente s apokalipičnim noževima. I dobio ih je ugovorom o međusobnom nenapadanju. Naravno, razmatrao je mogućnost napada na Evropu, ali je shvatio gdje leži opasnost. Vatikan je razriješio problem. Nitko nije znao kako je papa doznao za veliku Walkerovu želju da posjeduje ova Boschova djela. To je po svoj prilici procurilo iz carevog okruženja. Evropska je vlada tada obavijestila Walkera da će, u slučaju njegovih agresivnih poteza, obje slike biti odmah uništene. Walker je odmahnuo rukom na omraženi “beznačajni poluotok” i sklopio mirovni ugovor s jamstvom, a slike dobivene u zamjenu stavio je u svoj kabinet. “Posljednji sud” objesio je na zid tako da ga može gledati dok sjedi za pisaćim stolom. To je najrađe činio u mraku i tada su mali reflektori smješteni u tijelu pisaćeg stola kojima je Walker upravljao komandama elektronskog pulta, klizili po oslikanoj plohi izvlačeći iz mraka avetinjske strahote i mamutske noževe. S desnim dijelom “Vrta užitaka” postupio je kao kralj Philippe II.Španjolski kraljevi koji su pomoću Svete inkvizicije od Evrope stvorili pakao plamtećih lomača, bili su najveći Boschovi obožavatelji. Već je Philippe I Lijepi (1478-1506) skupljao njegove slike i naručivao ih kod umjetnika - jedna od tih narudžbi bio je “Posljednji sud”. Philippe II (1527-1598), krvavi fanatik, s mračnom je surovošću pobio na desetke tisuća manje ili više izmišljenih “heretika”. (Kada je kontesa Margarita zapovijedila da osuđenike vješaju umjesto spaljuju, to je shvatio kao osobnu uvredu.) Također je strasno skupljao Boschova djela ne prezajući da do njih dođe pljačkom. Devet Nizozemčevih slika visilo je u Escorialu gdje je kralj radio u mračnoj sobi koja je podsjećala na samostansku ćeliju. Glavni je komad namještaja u toj isposničkoj rupi bio stol čija je ploča bila napravljena od Boschove slike “Sedam smrtnih grijeha”.Walker se dva puta ugledao na Philippa II. Prvi put kad je svima koji su htjeli razgovarati s njim, zapovjedio da to čine klečeći. Drugi put kad je od dobivenog fragmenta “Vrta užitka” načinio ploču svog pisaćeg stola. Sjedao bi za njega kad bi njegov stari dvorac počeo tonuti u tamu, a boje se gubile u sivilu dok sve stvari ne bi izgubile svoj oblik u vlazi mraka. To je vrijeme kad sjene postaju sve dulje, omekšavaju i uzmiču u hlad noći kao pustinjske utvare, a nevidljivi se vjetar čuje iz raznih smjerova, kao da se sebi podsmjehuje. Mjesečev sjaj prodire kroz malo četvrtasto okno i posrebruje glave čavala gusto zabijenih u pod, kao da nekog poziva da to drugo zvjezdano nebo izgazi čizmama. A kad bi Walkerov prst dotakao jednu od komandi, svjetlost bez izvora presjekla bi mrak kao da je samotni pustinjak u tami upalio svoju čarobnu svjetiljku. Tada bi se Walker plamtećim očima zagledao u odlomak slike obasjan žutim krugom i upijao okrutnu poetiku tih kompozicija, sve dok mu pospanost ne bi počela stiskati sljepoočnice kliještima premorenosti. Kad bi mu pogled pao na igraće karte razbacane oko čovjeka prikovanog noževima za kartaški stol, obuzimao bi ga neopisivi nemir koji si nije mogao objasniti.U carstvu kojim je vladao, šahom se igralo za sve: za žene, za hranu, za život. Bile su to igre bez revanša - gubitnik je odlazio u vječnu tamu provalije ugušenih i ubijenih nožem, čime se uspješno rješavao problem prenapučenosti. Umjetnost i čitava kulturna djelatnost vrtili su se oko šaha i noža. Filmovi su prikazivali stalno jedno te isto. Uvijek je junak bio čovjek koji ne može živjeti bez šaha i noža, savršen šahist i bacač noževa. Drugi bi bio nekakav stranac. Sreli bi se u kakvoj krčmi u kojoj onaj prvi noževima gađa šahovnicu obješenu na zidu, pozdravili bi se i vrlo ljubazno razgovarali. Zatim bi izašli na ulicu i počeli bi se tući, cijelo vrijeme bez riječi i bez strasti. Nisu raspravljali o idejama, novcu, čak ni o ženama. Stranac bi pogibao s nožem u tijelu - došao je po smrt.Sâm je Walker rijetko igrao i tada samo s epolitovim figurama. Nije se htio izlagati riziku. Više je volio posvećivati vrijeme učvršćivanju carevine i svoje vlasti i obogaćivanju teorije šahovske igre senzacionalnim novostima. Napad na ostatak planeta odgodio je za kojih desetak godina čekajući da njegovi učenici pronađu oružje koje bi mu dalo nespornu prevagu.Sigurno bi vladao još jako dugo da je u veljači 2142. godine zapazio kratku kvadroplastičnu vijest provincijskog “Glasa Novog Zelanda” o “poludjelom pokerašu” koji se pojavio u gradiću Dunedinu....A vi se prestanite obmanjivati da je ovo science fiction. Sjetite se riječi Alice iz Zemlje čudesa: “Vi ste samo običan špil karata!”

Page 25: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

5. OSVETA VELIKOG MUGANe znam kad ću umrijeti. Možda sutra, a možda za dvjesto ciklusa. Ali, upravo stoga što ne znam, moram zapisati već sada cijelu tu priču da bi se kasnije mogla pronositi dalje, da bi je se znalo i pamtilo. Kad bih ostao jedinim čuvarom te tajne i kad bih je odnio sa sobom u ništavilo, ne bih bio potpuno zadovoljan onim što sam učinio. A htio bih da se i onda kad me ne bude, zna da sam bio pobjednik, jer sam dvojicu Najvećih Mugova prisilio da plate račune koje sam im podnio.Sve je to započelo prije nekoliko stotina ciklusa kad smo na naš planet doveli čovjeka u crnom i Majku Velikih Mugova. Ipak ne ...to je započelo još ranije. Htio bih da sve ovo bude poznato i na planetu Stotinu boja i na drugim planetima i zato ću ispričati sve od početka.Ja sam stanovnik planeta Meldmug u zviježđu Meldmoon. Prije nekoliko tisuća ciklusa Mugovi su razradili veoma funkcionalan sustav međugalaktičkih komunikacija i počeli su tražiti druge tragove života u svemiru. Tijekom tih ekspedicija nailazili su na živa bića, ali su to bili nakazni primjerci, ni po čemu slični Mugovima, bili su to nekakvi prozračni stvorovi ili plazmatična bića s kojima se nije moglo stupiti u kontakt. Pošto je u traganju proteklo blizu tisuću ciklusa, ekspedicija novog svemirskog broda “Meld-Oga-Mug” pod zapovjedništvom Mije naišla je na mugolika stvorenja na planetu koji se nalazi na rubu drugorazredne galaksije.Mija je taj planet nazvao Stobojni jer se on, suprotno našem četverobojnom, prelijeva u mnogo boja - na tom planetu postoji petnaestak nijansi samo zelene boje! Neko je vrijeme bio u uporabi i naziv Jednosunčani, jer ovaj planet ima samo jedno sunce oko kojega kruži. ali je kasnije ipak prihvaćen službeni naziv: Planet Stotinu boja.Bića koja žive na Stotinu boja zovu se homines i slična su Mugovima, iste su visine i anatomski sustav blizak je našem. Osnovna je razlika u tome što imaju samo jedan par očiju malog opsega i jako slabe pokretljivosti, k tome samo s jedne strane glave. Da bi vidjeli što im se događa iza leđa, moraju se okrenuti, ali tada gube kontakt s terenom prema kome su se okrenuli leđima. U tome se pomažu relativno sjajnim površinama koje odražavaju prostor. Ovaj pribor, koji oni nazivaju zrcalom, jedan je od mnogih dokaza njihove primitivnosti. Od vremena Mijine ekspedicije, poboljšali su svoj način života, ali ta je evolucija neizmjerno spora i primitivizam njihova življenja i dalje je uznemirujući. Žive u teškim, velikim i nefleksibilnim građevinama koje ograničavaju prostor, životni im je vijek prosječno tri puta kraći od mugovskog, nisu u stanju ovladati atmosferskim pojavama niti se prehraniti - stotine tisuća umire od gladi! Mugovi savršeno dobro znaju te i druge činjenice pa o tome neću puno govoriti; naveo sam ih samo zato da homines s planeta Stotinu boja do kojih će, nadam se, u budućnosti doprijeti ovaj izvještaj, shvate kakva ih provalija dijeli od našeg sustava.Mugovi iz Mijine i narednih ekspedicija susretali su se sa stanovnicima Stotinu boja. Na četiri točke tog planeta, uz pomoć urođenika, izgradili su uzletišta s orijentacijskim oznakama; jedno je od njih u dijelovima preživjelo do danas na visoravni Nazca, u onom dijelu Stotine boja koji oni nazivaju Južnom Amerikom. Danas znamo da su nakon tih pantomimskih susreta (zbog jezičke barijere) na šarenom planetu, u pećinama i građevinama ostali crteži naših brodova i astronauta u starim i dosta primitivnim skafanderima, sličnim onima koje homines sada koriste pri svojim mikroskopskim šetnjicama po Svemiru.Jedna od naših ekspedicija uzela je sa sobom par primjeraka mugolikih bića sa Stotine boja, ali oni su uginuli prije nego što je brod stigao do Meldmuga. Njihovi organizmi nisu bili prilagođeni takvom putovanju, a Mugovi im tada još nisu mogli osigurati uvjete preživljavanja na brodu.Naša je tehnika dosegla odgovarajuću razinu tek u vremenu koji oni nazivaju 15. stoljećem. Tada smo, poslije dvije tisuće ciklusa mirovanja, poslali ekspediciju koja se pustila na veliki poluotok u zemlji poznatoj kao Španjolska. Tamo su se događale ogavne stvari, koje su zaprepastile astronaute. Jedni su homines spaljivali druge na lomačama. Žive! Oni koji su palili bili su odjeveni u duge crne halje s kapuljačama i pjevali su nekakve turobne pjesme vukući se u dvojnim redovima. Osuđeni su za sobom teglili teške zveketave lance, imali su izmučena lica, zakrvavljene oči i tužno su naricali.Kad je zapovjednik ekspedicije, Tinoon Tin, vidio mladu i lijepu djevojku, koju su vukli na lomaču, odluči je osloboditi. U metežu koji su izazvali cerenovim plinom, astronauti su oteli djevojku i jednog od crno odjevenih hominesa, unijeli ih u brod i tako su na Meldmug dovedeni prvi živi stanovnici Stotine boja. Nitko nije predvidio kakve će iznenađujuće posljedice to imati.Žena, neobično lijepa, duge crne kose, zvala se Dolores. Muškarac - Carlos Morena. Ona je bila tiha i prestrašena, često je plakala. On suprotno - bijesno se bacao, prijetio stisnutim šakama i često klečao pred predmetom koji je skinuo s pojasa i objesio ga na zid u za njega određenoj prostoriji. Taj je predmet bio simbol vlasti koju je priznavao - križ. Suprotno od žene, on je od početka imao dobar apetit iako je neka naša jela odmicao s odvratnošću.Moreni su bila potrebna gotovo dva ciklusa da nauči naš jezik. Nakon trećeg, već je savršeno govorio. Promijenio se. Izgledalo je da je bio zadovoljan. Iako je, neposredno po slijetanju na Meldmug, prijetio djevojci, kasnije joj se - pošto je već zamijenio svoje halje našom odjećom -

Page 26: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

približio i na kraju su počeli rađati potomstvo. Rodila mu je jedanaestero djece, sedam dječaka i četiri djevojčice. Zatim je umrla. Do svog kraja nije naučila govoriti našim jezikom i nikada se nije osmjehnula. Danas je štujemo kao Majku Velikih Mugova.Predaleko sam odmakao u mojoj priči, moram se malo vratiti.Morena je Mugovima pripovijedao nevjerojatne stvari, neke su bile vrlo zanimljive. O svojoj zemlji i o Europi u kojoj ima mnogo država i mnogo jezika i jedan zajednički - latinski. Upravo se na latinskom jeziku stanovnici Stotine boja nazivaju homines, a njihov planet Terra. Govorio je i o instituciji zvanoj Inkvizicija kojoj je i sam pripadao, a koja je spaljivala žive homines jer nisu vjerovali u natprirodno biće zvano Bogom. Mugovi su se začudili kad je tijekom duže priče o ljubavi homines prema Bogu, izašlo na vidjelo da se sin toga Boga spustio na Stotinu Boja, a homines su ga ubili pribivši ga na veliki križ. Međutim, Morena je Mugove nasmijao tvrdeći da je planet Stotinu boja plosnat i da Sunce putuje nad njim s istoka na zapad. Brbljao je još mnogo sličnih gluposti.Morena je naučio Mugove zanimljivim kompozicijama jela i njihovih okusa. Kulinarske su se reforme svidjele Mugovima, ali neke druge im se nisu svidjele, pa ipak ih nisu mogli odbaciti - Morena ih je nametnuo silom.Slabost Mugova bila je u tome što se nisu znali svetiti. Kad je Morena ubio prvog Muga, bili su potreseni i zbunjeni. Mogli su ga uništiti, bio je jedan, sam-samcat, a njih su milijuni! Ali, oni nisu odgovorili silom na silu, nisu to umjeli, jer do tada nije bilo potrebe za kažnjavanjem, a još manje za ubijanjem. Kako su mogli uzvratiti istom mjerom kad na Meldmugu nikada nitko nikoga nije ubio, a neprirodne su se smrti događale samo u nesrećama? Nisu znali što je krađa, laž, podmićivanje, podjela na dobre i zle, vladare i podčinjene, site i gladne, nisu mogli krv vratiti krvlju. Morena ih je naučio svemu tome.Bilo mu je dovoljno četrdeset ciklusa. U međuvremenu su odrasla njegova djeca i rodili su se mješanci iz veze Moreninih potomaka s Mugovima. Tako je nastala kasta Velikih Mugova koja je cijelom društvu Meldmuga nametnula svoje zakone. Surove zakone! Morena je umro, ali su oni ostali, množili su se i učvršćivali pravila koja je on nametnuo - novac, bespoštedno nadmetanje, borbu za opstanak, hijerarhijski sustav vlasti, pa čak i desetinski brojčani sustav sa Stotine boja. Prije Morene, sve je na Meldmugu bilo zajedničko, za njegovog je vremena sve podijeljeno. Podjela je izvršena tako da su najprije Veliki Mugovi sebi dodijelili ono što su htjeli, a potom su ostatak dali običnim Mugovima.Novi se sustav ustalio tijekom dvije stotine ciklusa. Mugovi su prošli preobrazbu i više se nitko na Meldmugu nije čudio što svatko ima svoje i za to se svoje bori s drugima, što žene više ne pripadaju svima nego svatko ima svoju vlastitu (s tim što je svaka žena mogla postati vlasništvom Velikog Muga - oni su imali čitave čopore naložnica), da treba lagati, varati, krasti, potkazivati i ubijati. Da bi se preživjelo. Sigurnost sustava čuvali su vladarevi naoružani ubojice, nazvani “rukama Najvećeg Muga” i žbiri nazvani “očima Najvećeg Muga”. I za najmanji otpor prijetila je smrt. Otpori su ubrzo prestali.Morena je bio prvi Najveći Mug, iza njega njegov najstariji sin Megamoren, a onda Megamorenin sin, okrutni Hengamug. On je izdao ukaz po kome je Velikim Mugovima zabranjeno rađati potomstvo s običnim Mugama. Od tada su se Veliki Mugovi razmnožavali isključivo u granicama vlastite kaste i nisu nekontrolirano povećavali elitu. Prevelika - prestala bi biti elitom. Za vremena Hengamunga uvedena je još jedna novost. Mugovi su još za Megamorenove vladavine ovladali metodom utjelovljenja u homines. Ova metoda ima nekoliko etapa. U prvoj se iz tijela Muga izdvajaju svi misaoni elementi i pohranjuju u terrolove predajnike. Zatim drugi Mug nosi predajnik svemirskim brodom “Meld-Ogadan” na Stotinu boja i tamo pomoću terrolovih valova utapa ove elemente u tjelesni omotač nekoga od homines. Tako Mug dobiva omotač stanovnika Stotine boja zadržavajući svoju osobitost, ali također i vještine i znanja svog tjelesnog domaćina, koji nema pojma da u njemu živi netko drugi. Drugim riječima: homo normalno živi dok Mug njime upravlja iznutra. U odgovarajućem, unaprijed određenom trenutku, Mug-kontrolor opet pohranjuje u predajnik misaone elemente hominiziranog Muga -oslobodivši tako nesvjesnog homo - i vraća ih na Meldmug kako bi se opet našli u Mugovom tijelu koje je tamo čekalo konzervirano na odgovarajući način.Cijela je ta operacija neizmjerno skupa i nju su si mogli priuštiti samo Veliki Mugovi. Uostalom, da je i jeftinije, ne bi se dopustilo da je koriste obični Mugovi jer bi im to dalo osjećaj elitizma.Veliki su se Mugovi tom mogućnošću koristili samo s jednim ciljem - da bi se voljeli s najljepšim stanovnicama Stotine boja. Utapali su se na jedan ili više dana u tijela kneževa i kraljeva sa Stotine boja i upoznavali naslade s njihovim prekrasnim ljubavnicama. Žene iz roda Velikih Mugova, da i ne govorimo o običnim Mugama, mnogo su ružnije od stanovnica Stotine boja. Zato su Veliki Mugovi tako rado odlazili na taj planet.Inovacija, koja je uvedena za vremena Hengamunga, zasnivala se na obogaćenju metoda mogućnošću povratnog kretanja kroz vrijeme - u prošlost. Hengamung je zapovjedio učenjacima da

Page 27: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

savladaju vrijeme i za izvršenje te zapovijedi dao im pet ciklusa obećavši da će mu, ako u zadanom vremenu ne riješe problem, platiti glavom. Održao je riječ. Nisu uspjeli i svi su smaknuti, četiri stotine dvadeset sedam mugova. Njihovi su asistenti dobili narednih pet ciklusa. Imali su sreće jer su mogli koristiti dostignuća svojih prethodnika i, zahvaljujući tome, pronašli su način putovanja u prošlost i vraćanja iz nje. Od tada su se Veliki Mugovi mogli useljavati u povijesne ličnosti sa Stotine boja - u Cezara da bi upoznali Kleopatrine zagrljaje, u Françoisa I da bi imali Dianu de Poitiers ili u Nelsona da bi bili ljubavnicima lady Hamilton. Tada je primjena tog metoda dopunjena na poseban način - u oblasti izvršenja kazni.Do tada su se Veliki Mugovi na licu mjesta razračunavali sa svojim protivnicima, s prijestupnicima ili s onima koji su im se nečim zamjerili. Ali sada, svoje zabave radi a njihove povećane patnje, neke su osuđenike preseljavali u tijela povijesnih osuđenika sa Stotine boja - heretika, koje je Inkvizicija spaljivala na lomačama, atentatora, koji su slamani na kotačima i rastrgani konjima ili Indijanaca koje su konkvistadori nabijali na kolce.Sad je vrijeme da prijeđem na pojedinosti moje osobne nevolje. Rodio sam se kao Veliki Mug, iako ne u vladarskoj lozi. Svakome od Velikih Mugova još je prije rođenja određena odgovarajuća specijalnost -od mene su stvorili stručnjaka za kontakte s planetom Stotine boja. Od malih sam nogu proučavao povijest tog planeta i, kad sam odrastao, više sam puta putovao tamo kao kontrolor Najvećeg Muga Ragamunga, Hengamugovog sina, da bih bdio nad njegovim erotskim doživljajima.Moj posao nije bio lagan, jer sam odgovarao za sigurnost putovanja. Dogodi se da homines vide naše brodove. Zovu ih “letećim tanjurima” i strašno se trude da saznaju nešto više o njima. Moja je zadaća bila da im upravo to onemogućim i isključim slučajeve kakva je bila katastrofa kad se naš brod razbio na terenu Sibira (na sreću, uspjeli smo u homines usaditi uvjerenje da je to bio meteorit). Ali, prije svega sam Ragamonu morao nalaziti ukusne stobojne zalogaje.Regamon je bio izbirljiv -birao je najljepše stanovnice Stotine boja. Ponekad se za te žene to tragično završavalo. Tako je bilo kad se uselio u ljubavnika Marilyn Monroe. Ta je žena bila slavna na Stotinu boja po tome što je, pretvorena s tri na dvije dimenzije, zabavljala homines krećući se po bijeloj podlozi u mračnim prostorijama (to se naziva filmom), a umrla je, za stanovnike tog planeta, na tajnovit način. Ragamon je na nju prenio nekakvu na Meldmugu neškodljivu zarazu, ali za nju smrtonosnu. Tamo su to tumačili samoubojstvom, ali ni sami u to naročito ne vjeruju.Moja je tragedija započela dva ciklusa kasnije. Zaljubio sam se u Ami. Ami je bila obična Muga, jako lijepa, skoro tako lijepa kao stanovnice Stotine boja, ali bila je obična, pa meni, kao Velikom Mugu, nije bilo dopušteno praviti djecu s njom. Prekršio sam tu zabranu. Smatrao sam da će mi to oprostiti, jer sam tada već bio upravitelj glavnog kozmičkog ureda i organizator odlazaka Velikih Mugova na Stotinu boja, dakle četvrta ličnost na Meldmugu, poslije Najvećeg Muga Ragamona, njegovog mlađeg brata Onomega i Vagama, šefa meldmuške policije i osobne zaštite Najvećeg Muga. Prevario sam se. Ja sam dobio samo prijekor - bio sam nezamjenjivi stručnjak u pronalaženju privlačnih ljubavnica na Stotinu boja za Ragamona i Onomega, pa mi nisu oduzeli položaj. Međutim, ubili su mi sina, a Ami su poslali na Stotinu boja, u 1431. godinu, i uselili je u Jeanne dArc na dan njene smrti. Živa je izgorjela!Morao sam osobno organizirati njeno slanje! Mislio sam da ću umrijeti od boli... Otpor ne bi ništa pomogao, a i ja sam lako mogao izgubiti život. Dakle, izvršio sam presudu glumeći savršeni mir. Za kratko sam povjerovao da ću ih uspjeti prevariti. Htio sam preseliti Ami u neku drugu djevojku na Stotinu boja, ali dali su mi kontrolora. To je bio Vagamin agent. Morao sam ga uzeti sa sobom... Glumio sam ravnodušnost i čak sam govorio da mi je drago, jer se tako rješavam nametljive ljubavnice i brišem trag svoje pogreške. To je brbljanje već bio prvi korak na mom putu osvete. Odlučio sam da će oni umrijeti, i to ne obično i ne prebrzo. U međuvremenu su stručnjaci iz meni podređenih laboratorija pronašli metodu ritmičkog ponavljanja uhvaćenih jedinica vremena nazvanu repulsacijom i, na bazi tog pronalaska, izradili uređaj pomoću kojega se jedno vremensko razdoblje može višekratno ponavljati, poput zvučnog signala. Naravno, izvijestio sam Ragamona i Onomega o pronalasku. Bili su oduševljeni. Čestitali su mi i bogato me nagradili. Rekao sam im da model pulsamega - tako smo nazvali uređaj - još mora proći fazu posljednjih provjera i da će upotrebljiva verzija biti spremna najranije za jedan ciklus. Bila je to laž. Prvi završeni pulsameg bio je savršeno ispravan.Morao sam ih obojicu istovremeno odmamiti. To je bilo teško, ali mi je sretan slučaj izašao u susret. Napokon! Poslije toliko ciklusa nesreća i poslije Amine smrti, zaslužio sam taj komadić sreće. Spuštajući se sa Stotinu boja za vrijeme izviđačke misije, vršene po Regamonovom nalogu, spazio sam na ogromnom vodenom rezervoaru, poznatom po imenu Pacifik, malenu gumenu splav i u njoj dvojicu homines. Mora biti da su već dugo plutali po neizmjernom prostranstvu oceana. Bili su

Page 28: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

strašno mršavi i gledali su se poluprisebnim pogledima. U njihovim je očima vrebala glad. Ništa bolje nisam mogao ni sanjati.Munjevito sam se vratio na Meldmug i Ragamonu i Onomegu pokazao trodimenzionalne slike dviju prekrasnih manekenki, sestara koje rade u modnoj kući Dior, glasovitoj na Stotinu boja. Rekao sam da naredne stobojne noći imaju dogovoren sastanak sa svojim ljubavnicima. Progutali su mamac. Ostalo je bilo jednostavno. Poletio sam s njima kao kontrolor i sa sobom sam ponio pulsameg. Nešto mi je vremena oduzelo traženje splavi. Bilo je krajnje vrijeme, već su umirali od gladi. Jedva sam stigao izvršiti preseljenje, kad je jedan brodolomnik napao drugoga, ugušio ga i počeo kidati zubima, piti njegovu krv i žderati mu meso. Ubrzo je i sam umro u mukama. Ustvari, Ragamon je žderao živog Onomega, a zatim izdisao na splavi pod užarenim suncem Stotinu boja.Pulsameg sam postavio na pustom koraljnom otoku i uključio prije povratka na Meldmug. Ponavljat će smrt Ragamona i njegovog brace sve dok se ne istroše baterije. To uopće neće predstavljati kraj, jer će se moji Mugovi vraćati tamo da bi napunili uređaj. Ragamon i Onomeg će stotinu puta umirati u groznim mukama - toliko dugo dok mi to ne dosadi, a neće mi dosaditi sve dok se budem sjećao Ami, sve dok me bude služilo moje savršeno pamćenje.To još nije kraj. Pošto sam smaknuo Ragamona i Onomega, preuzeo sam vlast pobivši njihovu najbližu rodbinu i sve pristaše. Sada sam ja Najveći Mug. Državni sam udar izvršio uz pomoć Vagame, šefa meldmuške policije. Žene ga nisu zanimale, ali je obožavao kockanje koje se od Moreninog vremena proširilo na Meldmugu. Vagamu sam naučio stobojnu igru zvanu poker i obećao sam mu sjajnu partiju na Stotinu boja.Održao sam riječ. Vagamu sam poslao na glasovitu partiju pokera stobojne godine 1876. u gradiću Deadwood (u Sjevernoj Americi) i uselio ga u tijelo slavnog šerifa i revolveraša Jamesa Butlera Hickoka. Oprezni je Vagama poveo sa sobom nekoliko Mugova iz svoje tjelesne garde, preseljene u kauboje koji su ga trebali čuvati u dedvudskom saloonu, te nekoliko dodatnih vlastitih kontrolora. To mu ništa nije pomoglo - Vagama nije poznavao povijest planeta Stotine boja. Da ju je poznavao, možda bi znao da je stobojne 1876. godine Hickoka s leđa ubio razbojnik McCall u trenutku kad je u ruci imao ful s tri asa i dvije osmice, što pokeraši na Stotinu boja do danas zovu “fulom smrti”. S punim pravom.Vagama mi je platio za izvršenje kazne nad mojim sinom. Bio je samo oruđe u tuđim rukama, zato sam mu odabrao blagu i jednokratnu smrt - jer ja sam pravedan i liberalan vladar, otac svog naroda.6. DVA ZLATNA ZRNA GRAŠKATo se događalo u jednoj od posljednjih kneževina na svijetu i uopće ne tako davno kako bi mogao pomisliti netko tko čita sportske novosti umjesto bajki i novosti iz svijeta. Bila je to kneževina bogata svim postignućima civilizacije, pa čak i nekim dometima kulture. Tamo su živjeli ljudi vedra duha i mučila ih je samo jedna muka: nesreća mladog kneza koji nije mogao sebi naći ženu.Mladi se knežević želio oženiti pravom kneginjicom. Putovao je, dakle, po svijetu i tražio pravu kneginjicu, ali mu je uvijek nešto smetalo. Bilo je puno kneginjica, ali knežević nije bio siguran jesu li one prave. Kod njih je uvijek nešto izazivalo sumnju. To što im je očeve ili djedove zbacio narod, predstavljalo je bijednu ispriku prema okolnosti da su se one same svaki čas lišavale najvećeg bogatstva -osobitosti prave kneginje. Knez se vraćao kući praznih ruku i bio je jako žalostan, jer je žarko želio imati za ženu pravu kneginjicu i brakom prelomiti mučiteljski trn osamljenosti.Po dolasku proljeća otac mladog kneževića sazove veliki porodični sabor. Sazove sve napredne narodne snage, bliske i daleke tetke, stričeviće, ujake i rođake s muške i ženske strane, ugosti ih i zamoli da razmisle kako pronaći pravu kneginjicu za prijestolonasljednika. Svi su oni pokazali apetit dostojan njihovog visokog roda, ali nitko nije uspio tako napregnuti svoj mozak da bi iz njega iscijedio spasonosni savjet. Samo se jedna od tetaka počela, sa suzom u oku, prisjećati kako ju je njezin tatica postavio na vrh staklene gore i kako su onda na zemlju padali vitezovi-udvarači, ali je ta ideja proglašena nezgodnom za dame kojima bi mogli nanijeti neugodnosti ne samo skliski obronci nego i previše šiljast vrh staklene gore. Jedan zločesti rođak dopusti sebi da podsjeti staricu kako je ona stara djevojka i da je, zahvaljujući spomenutoj metodi izbora zeta, njezin otac desetkovao svoju vojsku. To je osokolilo njegove podanike da mu oduzmu vlast i život i ostave kćer bez takozvane časti.Nije bio mnogo bolji ni prijedlog druge tetke koja je reklamirala magične šumske močvare, vlasništvo zlog čarobnjaka koji pretvara prave kneginjice u žabe - njih je trebalo poljubiti da bi se opet pretvorile u kneginjice. Prisjetili su se pradjeda koji je tumarajući po čarobnoj močvari izljubio tisuću žaba i umro od tajanstvene bolesti ne uspjevši naći začaranu kneginjicu, te strica koji je sreo pravu kneginjicu, ali kad ju je poljubio ona se pretvorila u žabu. Prijedlog druge tetke odbačen je tajnim glasovanjem dizanjem ruke.

Page 29: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

Besplodnost porodičnog sabora prisili starog kneza da sazove hitni i tajni izvanredni sastanak vlade sa svim ministrima, viceministrima i njihovim savjetnicima, uključujući dva kardinala, zapovjednika vojske i dvorsku ludu.Kad su se ovi dostojanstvenici okupili u velikoj dvorani palače, knez-gospodar izjavi da je nedopustivo i više nego sramotno da se tako lijep knežević kakav je njegov sin, mora kiseliti u umaku masturbirajuće melankolije samo zato što mu nitko nije u stanju pronaći pravu kneginjicu! Sakrivena pod stolom, luda promrmlja da ljepota ipak nije najveća muška mana, jer postoji i glupost, ali čuo ga je samo najbliži ministar razvoja tjelesne kulture pa mu odmjeri udarac u želudac i tako isključi dvorskog zafrkanta sa savjetovanja do njegovog završetka.Okupljeni oko okruglog stola, državnici su dugo i ustrajno lupali glavama tražeći pravi savjet. Šutnja, bremenita njihovom mudrošću, nadvila se nad mahagonijevom pločom kao baršunasti baldahin nad praznom posteljom nasljednika prijestolja i prvi se put, nakon mnogo godina, zasjedanje odvijalo u ozračju jednodušnosti i uzajamnog razumijevanja. Napokon knez-gospodar zapita ministra informiranja, dezinformiranja i prisluškivanja može li se kakva prava kneginjica pronaći u kartoteci njegovog ministarstva. Ministar odvrati da su svi popisi triput pregledani i da u njima nema nikog odgovarajućeg osim kćeri kneza N. koja već nekoliko godina ne napušta toplice u nadi da će je napustiti posljedice prevelike popustljivosti prema stajskom momku.Ministar heraldike i genealogije potvrdi stajalište kolege ustvrdivši da se ni u jednu kneginjicu na svijetu ne može imati povjerenja, jer su od davnina članovi visokorodne elite lakomisleno miješali svoju plavu krv s običnom crvenom. Tako u njihovim žilama prevladava smeđasta mješavina, genetički bezvrijedna i za bračne zahtjeve prijestolonasljednika sasvim nepogodna. Tome doda da se zbog nestanka tradicionalnih moralnih normi u društvu ne može imati vjere u osobne izjave kneginjica, jer lažu omamljene pogledom na posljednji slobodni tron.Opet zavlada šutnja, sve zloslutnija. Prekine je viceministar Odjela saslušavanja, izjava i priznanja u ministarstvu policije. Njegov glas pokrene potoke oživljavajuće nade u žilama nazočnih, jer je upravo on godinama bio glavna potpora kneza-gospodara i samo zahvaljujući njegovoj neiscrpnoj genijalnosti čitava je zemlja nepomućeno jedrila na valovima općenarodnog zadovoljstva. Ovaj dostojanstvenik - čija je velika neispunjena životna želja bila hvatanje i saslušavanje osmog stupnja džentlmena-provalnika Arséna Lupina koji se s vremena na vrijeme pojavljivao u kneževini - ustane i prošapće dubokim i pomalo promuklim šapatom:-Dajte mi te cure i ja ću vam već reći koja je prava kneginjica.Zatim ponovo sjedne. Njegova kratka izjava oduševi sve nazočne, ali njen smisao izazove nezadovoljstvo kardinala, predstavnika Komiteta za borbu protiv mučenja i direktora Društva prijatelja žena te, usprkos glasnoj replici ministra ravnopravnosti - koji je dokazivao da će neobaziranje na spol i saslušavanje svih stupnjeva biti miljokaz na putu potpune emancipacije žena - bude izbrisana iz zapisnika. Nikakva se nova ideja nije rodila do kraja savjetovanja što tako rastuži kneza-gospodara da istog časa povisi cijene i poreze u cijeloj zemlji.Ali, kako to već u bajci biva, sretan slučaj napokon dobije mjesto koje mu u ovoj priči pripada. Dok se liječio u bolnici od udarca cipelom, dobivenog od onog glupana, dvorska luda osjeti da ga nešto žulja pod leđima. Kad ispod plahte izvuče kopču od prslučeta koju je u njegovoj postelji izgubila ljubazna bolničarka kad ga je noću posjetila da mu pročita toplomjer - sine mu rješenje. Odjuri, izliječen, kneginji-gospodarici, a ona ga oduševljena nagradi položajem ministra komentara i kleveta i odmah se zaputi suprugu s molbom da još jednom sazove porodični savjet. Knez pristane pod uvjetom da to bude potpuno posna gozba, jer je bio izgubio vjeru u “roj parazita”, kako je nazvao svoju bližu i daljnju rodbinu na prvom skupu.Kad su svi pozvani zasjeli oko praznog stola, po tri puta proklinjući u sebi domaćinov tvrdičluk, kneginja-gospodarica uđe u dvoranu korakom punim beskrajnog dostojanstva. Za njom je tapkao paž povijen pod teretom u kožu uvezane knjižurine na čijem su se hrptu sjajila velika zlatna slova: Hans Christian Andersen. U mrtvoj tišini, koja zavlada u dvorani, kneginja-gospodarica počne čitati:“Bio jednom jedan kraljević koji se htio oženiti kraljevnom, pravom kraljevnom. Putovao je po cijelom svijetu i tražio, ali nešto mu je uvijek smetao. Kraljevna je bilo mnogo, ali kraljević nije nikada bio siguran jesu li one zaista prave kraljevne. Kod svake je uvijek nalazio ponešto što je u njima budilo sumnju. Vratio se, dakle, kući i bio je vrlo žalostan, jer je žarko želio imati za ženu pravu kraljevnu.Jedne se večeri spusti oluja; sijevalo je i grmilo, kiša je lila kao iz kabla, bilo je strašno. Odjednom netko pokuca na vrata i stari kralj pođe otvoriti. Pred vratima je stajala kraljevna. Ali, kako je izgledala! Što su od nje učinili vjetar i kiša! Voda je tekla s njene kose i haljine, ulijevala se kroz rupu na vrhu njenih čizmica i istjecala kroz rupu na peti, a djevojka je, i pored toga, tvrdila da je prava kraljevna.

Page 30: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

To ćemo začas provjeriti, pomisli stara kraljica, ali ništa ne reče, već ode u spavaću sobu, skine posteljinu s kreveta, položi zrno graška na krevetske daske, zatim odozgo naslaže, jedan povrh drugoga, dvadeset dušeka, a preko njih još dvadeset paperjastih perina. Na takvoj je postelji trebala prenoćiti kraljevna.Rano ujutro kraljica je upita kako je spavala.-O, grozno - odvrati kraljevna - cijelu noć nisam mogla oka sklopiti! Ležala sam na nečem tvrdom, sva sam u modricama. Strašno!Tako se uvjere da je ona prava kraljevna, jer je osjetila zrno graška ispod dvadeset dušeka i dvadeset perina. Samo je prava kraljevna mogla biti tako osjetljiva! Kraljević je uzme za ženu, jer je sada bio siguran da je ona prava kraljevna, a zrno graška pohrane u Muzej znamenitosti gdje ga i danas možete vidjeti, ako ga tko nije uzeo.Uvjeravam vas da se sve to zaista dogodilo”.Kad kneginja-gospodarica završi čitanje, sve oko stola zahvati ludo oduševljenje. Knez-gospodar prvi zaplješće od radosti što dvorska posluga pogrešno shvati kao znak i razleti se između stola i kuhinje puneći tanjure jelima. Ne možemo sada biti sigurni, čitatelju, koji je bio pravi izvor ovog praska općeporodičnog zadovoljstva. Činjenica je da je ideja prihvaćena bez pogovora. Ne treba se na ovom mjestu mučiti dokazivanjem da su usta prepunjena jelom manje spremna za umni razgovor od praznih, jer ova prikrivena istina ne vrijedi samo u bajkama. To se može lako utvrditi ako se baci dubok pogled u zrcalo vlastitog života. Svi su uzvanici dobro poznavali staru bajku o kraljevni na zrnu graška i sada se svatko od njih čudio kako se ranije nije sam sjetio ovog već gotovog rješenja i tako, uz mali trud, zadobio zahvalnost kneza-gospodara. Grašak o kome bijaše riječ, zaista se čudnom igrom slučaja pojavi na stolu, u salati, a to navede jednog od stričeva da sasvim skrene pozornost na njegovu mekoću.-Naravno, sirov, ali pomno osušeni grašak izuzetno je tvrd, ali ne treba zaboraviti - reče stric - da malo vlage u sobi može prouzročiti da grašak, položen pod gomilu dušeka i perina, izgubi svoju tvrdoću. Može naići i štakor koji će ukrasti zrno ili neki od nepoznatih kukaca koji grašak jako vole pa ga mogu strašno oštetiti. Svi pogledaju majku prijestolonasljednika, ali ona je već imala gotov odgovor, skriven u njedrima: zrno treba od zlata napraviti, a takvo će zrno biti mnogo zgodnije sredstvo ženidbenog odabira od običnog seljačkog graška iz ambara.Ali stric-nezadovoljnik nije lako napuštao bojno polje, pogotovo pošto se već stigao prejesti što je znatno doprinijelo njegovoj nadmenosti.-Ništa to neće pomoći - reče - jer bajku o kraljevni na zrnu graška zna već svako seosko potrkalo. Nije teško predvidjeti - nastavi mudrovati - da će svaka kandidatkinja, izložena graškovoj probi, ujutro zapomagati i na bolove se žaliti!Ove su riječi bile veoma mudre, a sumnja spram prijedloga neobično jaka, no to ne smete prirođenu dovitljivosti kneginje-gospodarice.-Tri ćemo zrna graška položiti na dno postelje -odgovori - i samo će ona koja osjeti sva tri, dokazati da je prava kneginjica!U zoru narednog dana krenu glasnici ka najudaljenijim zakutcima kneževine, a ovlašteni poklisari u sve susjedne zemlje, pa i one udaljenije, pozivajući mlade kneginjice u prijestolnicu kneževine na predbračno ispitivanje kneževskog podrijetla.Prva se u palači pojavi šiparica iz same prijestolnice tvrdeći da je punokrvna kneginja koju je u djetinjstvu prognao okrutni roditelj čije je ime, u svom velikom očajanju i poniženju, zaboravila. To ćemo začas provjeriti, pomisli kneginja-gospodarica i reče kneginjici:-O tome ćemo ujutro razgovarati, dijete moje, sada se naspavaj i prikupi snage.Odvede kneginjicu u spavaonicu u kojoj je stajao krevet s dvadeset dušeka i na njima još dvadeset paperjastih perina, zavuče ruku duboko pod najniži dušek i na daske položi dva zlatna zrna graška, a zatim prisloni ljestve uz visoku postelju i reče:-Ovdje ćeš spavati, dijete moje. Grašak koji leži na dnu ove postelje ne bi ti trebao jako smetati uzevši u obzir da na njemu leži dvadesetak dušeka i na njima, kako sama vidiš, dvadeset paperjastih perina.Kada se kneginjica popne na vrh ove piramide, kneginja-gospodarica odmakne ljestve (čemu se uopće ne treba čuditi jer samo čovjek oštećena mozga ostavlja drugima lak pristup do zlata), pa izađe zaključavši vrata s tri brave čije je ključeve samo ona imala.Pažljivi se čitatelj sigurno začudio što kneginja-gospodarica nije ostavila tri, nego samo dva zlatna zrna graška pod najdonji dušek. To je učinila zbog prevelike opreznosti o kojoj ćemo još progovoriti kad za to dođe vrijeme.

Page 31: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

Noć prođe u trenu i u ranu zoru mladi knez uđe s roditeljima u spavaonicu kroz čiji su prozor već prodrli prvi sunčevi zraci, pa probudi kneginjicu iz sna. Kneginja-gospodarica je upita kako je spavala.-O, jako loše - odgovori kneginjica - cijelu noć nisam mogla oka sklopiti! Cijelu sam noć osjećala nešto tvrdo i od tog jednog zrna graška koje mi je probadalo kožu, cijelo mi je tijelo u modricama!Bila je to očita laž što sam knez-gospodar izvoli osobno provjeriti: na kneginjičinom tijelu ne nađe čak ni najmanji trag modrice. Dakle, to nije bila prava kneginjica. Potjeraju je i mladi knez opet upadne u zlokobnu čamu.To se ponavljalo više puta. U palaču su dolazile svakojake kneginjice i svaka bi od njih ujutro govorila:-O, kako sam loše spavala! Cijelo sam vrijeme osjećala nešto tvrdo i od tog jednog zrna graška koje mi je probadalo kožu, cijelo mi je tijelo u modricama!Svaki bi put kneginjica-gospodarica sama zaključavala i otključavala vrata spavaonice, sama primicala i odmicala ljestve, sama stavljala dva zlatna zrna graška pod najniži dušek i vadila ih odmah po pregledu koji bi izvršio knez-gospodar. Svaki bi im se put srca kidala od bola kad bi pogledali tijela kneginjica bez modrica i vidjeli podočnjake od bolnih razočarenja na licu njihovog ljubljenog sina. Dok jednog jutra jedna kneginjica nije uzviknula.-O, kako sam loše spavala! Cijelo sam vrijeme osjećala nešto tvrdo, a od ta tri zrna graška, koji su mi probadali kožu, cijelo mi je tijelo u modricama!Ali ni njoj nisu povjerovali da je prava kneginjica. Knez-gospodar nije povjerovao, jer na njenom tijelu nije pronašao modrice u čijem se traženju već vrlo izvještio, a još manje kneginja-gospodarica, koja je pod naslage dušeka i perina stavljala samo dva zlatna zrna graška. Kako je njena opreznost bila opravdana! Kako je bilo točno predviđanje da će neki podli izdajica među rodbinom odati dogovoreni broj zrna graška nekoj svojoj miljenici! Upravo je zato kneginja-gospodarica stavljala samo dva zrna-zlatozrna pod naslage postelje, što su znali samo ona i knez-gospodar i nitko više na božjem svijetu.Prođe jedna godina, a onda i druga i još mnogo godina, a prave kneginjice nema pa nema. Mladi bi se knez sigurno sasušio od očajanja da je manje pio, baš kao i podanici njegova oca koji nisu posustajali u piću i jadikovanju za kneginjicom. Zar se, dakle, možemo čuditi što nitko nije osjetio promjenu zle sudbine kad je jedne večeri u palači pojavila još jedna kneginjica?Te je večeri bješnjela strašna oluja, sijevalo je i grmjelo, kiša je padala kao iz kabla, bilo je grozno. Kad odjednom netko pokuca na vrata, knez zabrani da otvore. No, dok je zabrana stigla do vratara, ovaj je već odškrinuo dveri. Pred vratima je stajala kneginjica! Ali, kako je izgledala! Što su od nje učinili vjetar i kiša! Voda je tekla s njene crne kose i šarenih haljina, ulijevala se kroz rupe na vrhu njenih čizmica i istjecala kroz poderane pete. Kneginjica je, i pored toga, govorila da je ona prava kneginjica. “To ćemo začas provjeriti - pomisli kneginja-gospodarica -pošto je osušimo i nahranimo da nitko ne može reći kako u našoj palači provjeravamo gladne kneginjice”.Osušena i nahranjena kneginjica, s novim čizmama na nogama, pretvori se u vrlo lijepu kneginjicu. Imala je rumene obraze i stalno širom otvorene oči. Kneginja-gospodarica odvede je u već odavno nekorištenu spavaonicu, položi dva zlatna zrna graška tamo gdje treba, i reče:-Tu ćeš spavati, dijete moje. Grašak koji leži na dnu ove postelje ne bi ti trebao puno smetati. Na njemu se nalazi dvadeset dušeka, a na njima, kako sama vidiš, dvadeset paperjastih perina.-Što će mi toliko dušeka i toliko perina? - upita kneginjica. -Ne znam hoću li moći spavati tako visoko, kao da ležim nad gradom. Jedan dušek i jedna perina sasvim su mi dovoljni. -Ako se dogodi da postaneš ženom moga sina, svake ćeš noći spavati nad cijelim gradom i cijelom zemljom, jer takav je položaj vladarice - rastumači dostojanstveno kneginja-gospodarica.-A što će mi taj grašak? - upita kneginjica.Kneginja-gospodarica nije mogla doći k sebi od čuđenja.-Zar ne znaš, dijete moje, bajku o kraljevni na zrnu graška?-Nažalost, ne znam - odvrati kneginjica tužnim glasom - ali rado bih je čula i čak ću je naučiti napamet ako to zatražite, milostiva gospođo.Ove riječi ispune majku mladoga kneza nekom radosnom slutnjom, ali to nije pokazala. Zaželi kneginjica laku noć, zaključa vrata s tri brave i ode na počinak.U cik zore probudi je lavež pasa u dvorskom vrtu. “Opet su osjetili mačku - pomisli kneginja-gospodarica - odvratna paščad!” Navuče kućnu haljinu i krene u hodnik. Tamo zatekne kneza-gospodara i mladog kneza, jer je i njih probudio pseći lavež u vrtu.-Ako već nitko ne spava, da pođemo kneginjici -zapovijedi knez-gospodar protrljavši ruke.Na prstima se ušulja u sobu u kojoj je krasna kneginjica spavala tako visoko kao da spava nad gradom.

Page 32: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-Spava, slatko spava... - reče kneginja začuđena mrtvim snom kneginjice.-Istina - odgovori knez-gospodar stojeći na vrhu ljestava - ali ima podočnjake, a tijelo... tijelo joj je svo u modricama evo tu... i naročito tu! No, no, no!Jedva nekako probude kneginjicu i upitaju je kako je spavala. -O, strašno loše - odgovori kneginjica. -Cijelu sam noć osjećala nešto tvrdo i to ne jedno, nego dva zrna graška, milostiva gospođo.Tada se uvjere da je ona prava kneginjica, jer je osjetila dva zlatna zrna graška kroz dvadeset dušeka i dvadeset paperjastih perina. Tako osjetljiva može biti samo prava kneginjica! Mladi je knez zagrli, jer je sada bio siguran da je našao pravu kneginjicu. Grleći je, strasno je ponavljao:-A gu, gu, gu, gu! A gu, gu, gu, gu, gu!Zatim je, skupa s ocem, provede kroz palaču da svima objavi radosnu vijest. Odmah su oglašene zaruke mladoga para, a oduševljeni narod nagrađen je posebnim porezom za kneževsko vjenčanje.Kakva šteta što dva zlatna zrna graška nisu mogli izložiti u Muzeju zanimljivosti! Dakle, kad je kneginja-gospodarica ostala sama u spavaonici i segnula rukom pod najniži dušek, dugo ih je i bezuspješno tražila. Napokon naiđe na mali kartončić i, izvadivši ga, uz malo napora pročita dvije riječi ispisane kićenim rukopisom: Arséne Lupin.Uvjeravam vas da se sve to zaista dogodilo.

7. ČIR

Kao osobni Zedeonusov tehničar i održavatelj interlokacijske i introintervencijske aparature nisam znao sve o liječenju i zato sam razumio tek ponešto od onog o čemu su liječnici razgovarali nad operacijsko-konzilijarnom platformom. Ipak sam shvaćao više od običnog medeoka - na kraju krajeva, već sam stotinu dvanaest medeo kruženja radio u glavnoj lječilišnoj bazi našeg planeta. Ta je baza određena isključivo za dinastiju Malga koja vlada na planetu Medeo.Ovoga je puta stvar bila izuzetno ozbiljna - radilo se o Malgatanu, bratu našeg vladara Malgmala. Malgatan se već duže vrijeme loše osjećao, mučila ga je probava, imao je poteškoća s izlučivanjem mestonoične tekućine, osjećao je jake bolove u tjelesnom mjehuru, ali je sve to podcjenjivao, bolje reći prikrivao, ne želeći se zbog liječenja udaljiti s dvora. Tek kad se jednom onesvijestio, prevezli su ga u našu bazu i liječnici su se počeli dogovarati o eventualnoj operaciji. Vratila mu se svijest, ali su se vratili i bolovi, a svaki je sljedeći napadaj bio duži i jači. Ravnatelj baze Zedeonus, nakon čitavog niza ispitivanja, odluči sazvati konzilij najistaknutijih stručnjaka.Konzilij je započeo kad sam provjerio funkcioniranje odabrane aparature i izvijestio Zedeonusa da svi njeni dijelovi ispravno rade i da su rezervne jedinice spremne zamijeniti uključene uređaje u slučaju potrebe. Malgatan je ležao na platformi u stanju vantjelesne vegetacije, sve su funkcije njegova organizma bile prebačene na integrator samostalnog upravljanja sustavom, s izuzetkom tjelesnog mjehura koji je trebalo ispitati. Naokolo su stajala četvorica medeoka, sve slavne zvijezde: Zedeonus, njegov zamjenik Bedar, osobni Malgmalov liječnik Railm, te ravnatelj lječilišne baze srednjih medeoka Hora. Ja sam bio peti.Prvi progovori Zedeonus. Pozdravi okupljene, a Railma izuzetno srdačno (ili bolje reći izuzetno udvorički, što bi bilo bliže istini), a zatim počne iznositi rezultate dosadašnjih ispitivanja.-Bedar i ja napokon smo uspjeli otkriti izvor bolesnih poremećaja Njegove visosti Malgatana. Smetnja se javlja u kontrolnom dijelu upravljačkog sustava mjehura Njegove visosti, u vezi s čim... -To vam je jako dugo “uspijevalo” - prekine ga Railm zajedljivo. -Skoro pola kruženja!Zedeonus s mržnjom pogleda osobnog vladarevog liječnika, usmjeravajuća mu ticala požute od bijesa, a prednje mu hvataljke počnu drhtati, ali se odmah pribere i sagibajući glavu, reče slatko:-Oprostite, Vaše dostojanstvo, što Vam nismo ravni u znanju i iskustvu, ali, ipak, mislim da smo izvršili ono što smo trebali u najkraćem mogućem vremenu. Primijenili smo najnoviju aparaturu...-To nije vaša zasluga, nego Najsjajnijeg Malgmala kome možete zahvaliti za tu aparaturu! - opet ga prekine Railm. -Uostalom, aparatura ne radi sama i ne izvlači zaključke. Vaša je obveza bila da je primijenite i nemojte koristiti glupe argumente. Samo je to nedostajalo - da je ne primijenite!-Ali... - Zedeonus se još uvijek pokušavao braniti.-Nikakvo ali, ne prekidajte me dok govorim! Hvastanje primjenjivanjem aparature smatram bezobrazlukom, jer je to bila, ponavljam, vaša obveza! Radi se o nečem drugom, o n a č i n u k o r i š t e n j a t e a p a r a t u r e . Ozbiljno sumnjam u to da je zaista trebalo toliko vremena kako bi se uz pomoć tako savršenog pomagala izvršilo prepoznavanje uzročnika, i to nesigurno, jer ćemo o njegovoj točnosti tek odlučiti!-Trebam li to shvatiti kao da Vaše dostojanstvo dovodi u pitanje moju vještinu? - upita mračno Zedeonus. -Odnosi li se ta zamjerka na...

Page 33: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-To nije zamjerka nego s u m n j a , valjda se jasno izražavam?! Osim manjka vještine, postoje i druge moguće pogreške, recimo lijenost, zanemarivanje obveza, neuviđanje težine zadatka...Railmov glas ostane visiti u prostoru ispunjenom njegovom zlobom i prijetnjom, a Zedeonus se ovaj put ne usudi odgovoriti, njegova se zaliha hrabrosti potrošila i u njemu je funkcionirao još samo strah. Svemoćni Railm, vladarov pobočnik, mogao mu je jako naškoditi, a od zamjerki tipa lijenosti ili zanemarivanja obveza pri spašavanju života vladarevog brata, naježila bi se tjelesna opna i onih na višem položaju od Zedeonusovog. Railm je bio poznat po dogmatizmu i teroriziranju podčinjenih, njegova je nazočnost u bilo kakvom društvu paralizirala okupljene.U ovom se krugu ipak nalazio jedan od onih malobrojnih koji se nisu plašili ni Railma ni bilo koga. (Nesumnjivo je Zedeonus upravo zbog toga pozvao ovog medeoka na konzilij.) Taj se medeok naglo pojavi iza Bedara i stane pred Railma. To je bio Hora...Hora je potjecao od medeoka najnižeg sloja i njegovo probijanje u sloj srednjih medeoka bilo je pravo čudo. Hora je sve prepreke svladavao nevjerojatnom upornošću, strahovitom ustrajnošću u učenju i nekom prirođenom genijalnošću bez koje ne bi imao nikakve šanse za uspjeh i do smrti bi ostao među najnižim medeocima. Ali on se probio i postao je srednji medeok. Pošto je usavršio nekoliko novih senzacionalnih metoda liječenja bolesti sustava ravnoteže tjelesnih članaka, kao i kontrolnih dijelova u upravljačkom sustavu i izliječivši Malgmalovu sestru - postao je ravnateljem lječilišne baze srednjih medeoka (!) zaprepastivši čitavo društvo planeta Medeo. Još nikada najniži medeok, čak i promaknut u srednjeg, nije dosegao tako visok položaj.Horu su obožavali svi njegovi podčinjeni, čak i rođeni srednji medeoci, a mrzila ga je većina najviših medeoka. Ja pripadam manjini i divim se njegovom ogromnom znanju, dobroti i odvažnosti. Možda upravo zbog toga, a ne samo iz zahvalnosti što mu je spasio sestru, Malgman nije dozvolio da ga obore, iako gotovo da nije bilo jednog kruženja a da Horu nisu pokušali uništiti. Posljednji su napad, prije dva kruženja, izveli njegovi neprijatelji onda kad je u svoju bazu primio i operirao najnižeg medeoka, što je zakonom i običajem zabranjeno. Svaki medeoški društveni sloj ima svoja lječilišta i samo u njima može dobiti pomoć. Nitko se prije Hore nije usudio primiti najnižeg medeoka u bazu srednjih medeoka.Kad se to dogodilo, utjecajni su članovi Malgmalovog okruženja uložili službeni prosvjed i tužbu protiv silovatelja zakona (tako su nazvali Horu), a vladar je podlegao njihovim pritiscima i pozvao ga. Nije ga mislio lišiti položaja, jer ga je previše cijenio, ali je ipak htio udovoljiti razljućenim dostojanstvenicima, ukoriti Horu, prisiliti ga da se pokaje i prestane s takvom praksom. Pošto je saslušao prijekor, Hora je izjavio da, ne samo da mu nije žao zbog onoga što je učinio, nego će, sve dok bude ravnatelj baze, svaki put kad se ukaže hitna potreba, učiniti to isto. Neko je vrijeme bio u nemilosti, ali mu položaj nije oduzet i stvar se polako slegla.I upravo tada kad je nad platformom s ispruženim Malgatanom zavladala napeta tišina puna Zedeonusovog bijesa i straha od Railmove zajedljive nadmenosti, Hora je odjednom stao pred Railma i, upravivši svoja očna ticala prema njegovim ticalima, glasno rekao:-Vaše dostojanstvo! Ovdje smo se okupili zato da donesemo odluku o načinu liječenja Njegovog visočanstva Malgatana, a ne zato da bi Vaše dostojanstvo moglo prikazati svoju nadmoć nad nama. Prošlo je već dosta vremena, a mi nismo ni započeli naš posao, jer Vaše dostojanstvo, grdeći Zedeonusa bez ikakvih opravdanih razloga kao kakvog balavca, nije mu dopustilo da iznese dijagnozu! Dopustite nam, Vaše dostojanstvo, da se pozabavimo stanjem zdravlja vladarovog brata i, ako nam ne možete pomoći svojim svijetlim savjetom, izađite odavde i prestanite nas ometati!Ugledah, užasnut, kako se Railmova ticala ispravljaju poput nategnutih struna, tjelesna mu opna posivi, a hvataljke počnu drhtati od ljutnje. Podigne jednu kao da će udariti i rikne:-Štoooooo?!...... Kakvim si se pravom osmjelio....Tada Hora još više podigne glas zaglušujući Railmovu dreku:-Pravom člana konzilija čija je zadaća izliječiti vladarovog brata! Ako Vam se to ne sviđa, Vaše dostojanstvo, idite Najsjajnijem Malgmalu i potužite se da Vam je onaj nitkov Hora oduzeo glas i pozabavio se zdravljem njegovog brata umjesto da gubi vrijeme slušajući Vaše ludorije! A sada umuknite! Govori, Zedeonuse!Šutnja koja je tada nastala bila je teža i glasnija od najstrašnije vike. Prokleo sam svoju nazočnost na tom mjestu, bio bih najradije propao kroz pod, a mislim da je i Beder poželio to isto. Railm se ukočio bez pokreta s otvorenim glasovnim otvorom i drhtećim ticalima ne mogavši procijediti ni riječi. Hora još jednom ponovi: -Govori, Zedeonuse! - i ovaj, u početku drhtavim glasom, a kako se zagrijavao, sve sigurnije počne iznositi rezultate ispitivanja:-U kontrolnom sustavu upravljačkog mjehura bolesnika kruži mnogo bilijuna kuglastih bastomorfnih jedinica što je usporavalo traženje izvorišta bolesti. To smo uspjeli tek poslije analiziranja vrijednosti zračenja pojedinih grupa jedinica. Da smo započeli od toga, nalaz bismo dobili mnogo brže, ali smo ipak krenuli od ispitivanja visine tlaka, temperature i dalje po redu po Nanounovoj metodi...

Page 34: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

Poremećaj smo otkrili u perifernoj grupi GEO koja, kao što znamo, ima svjetleću jezgru oko koje, po orbitama razne udaljenosti, kruže sateliti ili jedinice drugog reda i neke još manje, koje odražavaju tamne mrlje na površini jezgre - izvora svjetla, ali smo, nakon detaljnijih istraživanja, ustanovili da se radi o jedinici drugog reda koja ima jednu svoju stalnu satelitsku jedinicu.-To znamo iz udžbenika! - prekine ga Railm. -Molim pređite na dijagnozu i njezin opis! -Odmah ću to učiniti, Vaše dostojanstvo, no prije bih htio napomenuti da u vrijeme kad smo mi učili, još nije postojao Ohanov gigantoskop. Njime se postiglo megatopeično povećanje što nam je pomoglo da utvrdimo kako su se na spomenutoj jedinici drugog reda, kružećoj oko svijetle jezgre, ugnijezdile nekakve životinjice...-Nevjerojatno! - otelo se Hori. -Možemo li to vidjeti, Zeodonuse?Zeodonus mi ticalom dade znak. Usmjerivačem dovedem Ohanov gigantoskop nad mjehur bolesnika, a zatim postavim otvor tube tik uz opnu pa uključim aparaturu. Zeodonus je najprije kratko tražio približivši očnu kuglicu da okulara, pa pošto je podesio uvećanje, s poštovanjem ustupi mjesto Railmu. Ovaj je dugo zurio i na kraju prošapće:-Ima ih kao mrava! Koliko ih može biti?....-Teško je reći, Vaše dostojanstvo - odgovori Zeodonus. -Valjda ne više od osam milijardi, od toga onih najaktivnijih, koji pripadaju jednoj vrsti, oko četiri milijarde. Upravo se ta vrsta najbrže razmnožava.-Kako brzo? - upita Hora.-To nismo utvrdili - odgovori mu Bedar - to je skoro nemoguće uz uvećanje koje smo u stanju postići. Ipak smo zamijetili da se broj jedinki te vrste povećava prilično pravilno uz stalno ubrzanje. To se moglo zaključiti registriranjem stupnja njihove gustoće. Istovremeno, stalno se povećava njihova aktivnost i nije isključeno da je upravo to izvor zdravstvenih poremećaja Njegovog visočanstva Malgatana.-Smatram da njihova aktivnost može samo pogoršati stanje zdravlja Njegovog visočanstva, ali je uzrok bolesti u samoj njihovoj nazočnosti u njegovom organizmu - reče Railm ne odvajajući se od okulara. -Kada su se tamo pojavili? Jeste li uključili kronodetektor?-Da, Vaše dostojanstvo - odgovori Zeodonus. -To je obavio moj zamjenik. Izvoli, Bedare, upoznaj nas s rezultatom.-To može izgledati čudno - reče Bedar - ali čini se da ta živa bića vegetiraju u organizmu Njegovog visočanstva već oko pedesetak tisuća kruženja. Ranije ih nismo mogli otkriti, jer nije postojao Ohanov gigantoskop. Njihov broj, kako sam već rekao, povećava se iz kruženja u kruženje i bio bi još veći kad se ne bi međusobno uništavali, što je vjerojatno način samoregulacije. Ipak je najveći zabilježeni pomor imao bastomorfni karakter i nastupio je - kako je pokazao kronodetektor - prije oko sedam tisuća kruženja kao posljedica zalivanja jedinice njenom stamologičnom tekućinom.-Nešto kao potop? - upita Railm.-I ja sam to pomislio, Vaše dostojanstvo. Kad sam proučio podatke iz kronodetektora, nametnula mi se jedna pretpostavka...Upravo je prije sedam tisuća kruženja Njegovo visočanstvo Malgatan bio žrtva nezgode kad je primio težak udarac baš u taj dio upravljačkog sustava mjehura. Tada je vjerojatno došlo do unutarnjeg potresa, koji je prouzročio zalivanje jedinice njenom površinskom tekućinom.Naravno, svi smo znali da je Malgatanu spomenuti udarac zadao njegov sada vladajući brat Malgmal u toku obiteljske svađe zbog nasljedstva po smrti njihovog oca Maldeona, a Bedar je, nazvavši to nezgodom, upotrijebio jedini oblik pogodan za javno komuniciranje.Poslije Railma gigantoskopu pristupi Hora.-Krasno! - prošapće potom. -Možda su te životinjice razumna bića...-Glupost! - uzvikne Railm.-Valjda se šališ? - reče istovremeno Zeodonus.-Da, jasno da se šalim, Zeodonuse, ali zar nikad nisi pomislio da smo, na primjer, mi samo neizmjerno male životinjice prema nekom kolosu u čijem organizmu egzistira naš planetarni sustav, da smo prema njemu tako mali kao što su ove životinjice u mjehuru Njegovog visočanstva Malgatana spram nas? Kretanje tih kuglastih jedinica grupe GEO oko svjetleće jezgre slično je....-To nije nikakav dokaz! - prekine ga Railm. -U cijeloj se prirodi kretanje čestica temelji na istim načelima, bilo u nama bilo van nas!-Vaše je dostojanstvo potpuno u pravu - reče Zeodonus - iako moram priznati da je i meni Horina misao za trenutak bila bliska. Na primjer, Bedar i ja smo promatrali kako te životinjice u čudnim kapsulama poput ognjenih vozila povremeno preskaču na susjedne jedinice, naročito na svoj satelit...-To nam ništa ne govori - usprotivi se Railm - to je sigurno povezano s promjenama pritiska koji te životinjice izbacuje u dubinu mjehura ili s promjenama temperature kao posljedice pogoršanja bolesti. Prestanimo se zamarati glupostima i prijeđimo na simptome poremećaja!

Page 35: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-Da, Vaše dostojanstvo. Dakle, ova jedinica počinje smrdjeti, ispušta velike količine tamnih plinovitih čestica koje zagađuju njeno okruženje, izbacuje iz sebe krute elemente koje sam možda brzopleto nazvao kapsulama. One razaraju vanjski zaštitni omotač jedinice, na njoj se također mogu zapaziti brojne eksplozije, koje izazivaju uništavajuće zračenja. Ukratko: ta jedinica počinje truliti i pretvarati se u smrdljivi čir, koji truje kontrolni sustav upravljačkog mjehura Njegovog visočanstva. Pitanje koje Bedar i ja želimo postaviti glasi: Što učiniti, operativno je ukloniti ili uništiti ofenzivnim liječenjem?-Suzdržao bih se i od jednog i od drugog! - uzvikne Hora odmičući se od gigantoskopa.-A zašto? - upita Railm.-Zato što još premalo znamo o tome kako međusobni odnosi pojedinih jedinica i grupa utječu na funkcioniranje upravljačkog sustava mjehura. Svaka, čak i najmanja jedinica, možda nešto znači, a njeno bi odstranjivanje moglo prouzročiti smrtonosno narušavanje cjeline. S druge strane, ofenzivno bi liječenje moglo dovesti do uništenja ovih životinjica, a kako možemo biti sigurni da su one degenerativni izraštaj a ne pravilo? Ovdje su potrebna još duga ispitivanja. Za sada bih primijenio defenzivno liječenje, konkretno...-Samo malo! - prekine ga Railm. -Nezgoda Njegovog visočanstva prije sedam tisuća kruženja prouzročila je skoro potpuno uništenje ovih životinjica i tada to uopće nije naškodilo organizmu ...-Oprostite, Vaše dostojanstvo - upadne mu u riječ Bedar - ali ja uopće nisam rekao da je tadašnje zalivanje jedinice njenom površinskom tekućinom potpuno uništilo te životinjice.-Ipak je uništilo njihov veliki dio, zar ne? - upita Railm.-Da, Vaše dostojanstvo.-Je li to utjecalo na pogoršanje zdravlja Njegovog visočanstva Malgatana?-To ne znam, ali mislim da nije. Čini mi se, Vaše dostojanstvo, kako mi neki rezultati mojih ispitivanja dopuštaju tvrdnju da su tada ove životinjice bile tek neznatno aktivne, u svakom slučaju njihova jedinica još nije bila element koji truje čitav sustav.-Eto, to je to! - uzvikne Railm. -Ako prihvatimo Horinu hipotezu da su te životinjice razumne i da na neki način svojim djelovanjem utječu na funkcionira-nje njihove jedinice - po svemu sudeći vrlo negativno po svojim posljedicama - zar ih onda ne treba uništiti i tako prekinuti proces trovanja organizma Njegovog visočanstva? Za trenutak sam se protivio toj hipotezi, ali sada sam ipak sklon prihvatiti ga. Ponavljam - ako njihovo ranije zabilježeno djelomično uništenje zalivanjem jedinice vlastitom stamologičnom tekućinom nije prouzročio negativne promjene u sustavu, onda ni sada ništa ne rizikujemo sličnim uništenjem, nego samo prekidamo njihovo djelovanje i tako zaustavljamo proces truljenja! Zar nemam pravo ?Upitavši to pogleda Horu i mi svi učinismo isto. Hora se za trenutak zamisli, pa zatim reče:-Vaše dostojanstvo ima pravo, i ja slično mislim. Ipak postoji bitna razlika između uništenja kao posljedice zalijevanja jedinice prirodnim putem i umjetno izazvanog uništenja primjenom ofezivnog lijeka. Dajući lijek koji će uništiti te životinjice, mogli bismo, što sam već spomenuo, mimo naše volje uništiti čitavu strukturu jedinice i lančanom reakcijom prouzročiti neprocjenjive štete u čitavom sustavu!... Dakle, slažem se s Vašim Dostojanstvom da bi uništenje tih životinjica vjerojatno zaustavilo truljenje njihove jedinice i trovanje čitavog sustava, ako bi bilo izvedeno prirodnim putem, onako kao onda, površinskom katastrofom... Problem je u tome kako je izazvati?...Zavlada nervozna tišina. Nitko se nije usudio to izreći, ali sigurno su svi mislili što i ja - da bi Njegovom visočanstvu, monarhovom bratu, koristio ponovni snažni udarac u donji dio tijela, tamo gdje se nalazi mjehur, što bi izazvalo novi potop na površini ove jedinice-čira i samo po sebi dovelo do poboljšanja njegovog zdravstvenog stanja.8. KATEDRALA U PAKLU“Pisano šesto osamdeset osmog svesotonskog obilaska Baharama, godine druge planeta Seifos u galaksiji Pini, od profesora doktora imenovanog Nihaamaela, vraga trećeg posvećenja, osobnog Sotoninog kroničara, za nauk budućem naraštaju i u slavu Lucifera Našeg Nemilosrdnog i Besmrtnog.Događalo se to godine zemaljske 1983. kad je Gospodin Naš, u neizmjernoj mudrosti svojoj, pakao na Seifosu osnovati odlučio. Odluči tada nekog sposobnog vraga iz drugih pakala za kralja pakla ovoga postaviti, a kako je tada tajna vijest od potkazivača došla da će se u paklu zemaljskom, za vodećeg priznavanim, suditi Belbaalu, sinu Belzebubovom -namjesnika Sotoninog na Zemlji, na taj se planet Sunčevog sustava odluči zaputiti kako bi sâm pravednu presudu donio.Kad vatreni glasnici u pakao zemaljski doletješe -svekoliki vražji zemaljski nakot sedam dana i sedam noći pakao svoj za dolazak Veličanstva pripremaše, tako da noći sedme od objave, prljav i smrdljiv i užaren i urlanjem svakojakim ispunjen bijaše kao nikad dotad. I dojezdi Lucifer u noći po danu sedmom od objave u kočiji od suhog zlata vučenoj od devedeset devet ogavnih baziliska, u oblaku ognjenom. Pozdravi Ga kod ulaza u provaliju Belzebub naklonom pokornim i

Page 36: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

strahopoštovanja punim, a za njim cijela svita njegova i sluge njegove i potomci slugu njegovih, te krâj repa Gospodarevog sa štovanjem poljubivši, reče:-Budi pozdravljen Prekrasni, Najveći, Najgenijalniji, Najmoćniji od Moćnijih! Neka slava i moć Tvoja do svih rubova svemira dopru, neka svaki sat i svaka mjera i materija i antimaterija i sve stihije robovima tvojim do kraja vremena budu! Kakvom me radošću pogled na Tebe ispunja, o Gospodaru, kakvom je zahvalnošću ispunjen Tvoj najpokorniji sluga, kako se odužiti za čast kojom si me obdario, hoću li to moći ja, crv u sjaju Tvog Veličanstva, tako bijedan kao ovi baziliski i manje od njih sretan, jer oni češće oči svoje Tvojom Prekrasnom Osobom napajati mogu!...Prekide ga tada Lucifer ovako s visine svoje Veličanstvenosti prozborivši:-Začepi svoju blesavu gubicu, Belzebube, jer poslije putovanja kroz galaksije izmoreni smo jako, zato ne odugovlači i u bezdan nas tvoj povedi i pogosti nas dostojno da ne bismo morali kosti tvoje i zube i pandže polomiti, a potomstvo tvoje u ljude pretvoriti! Tek ćemo tada poslove naše razmotriti...I zasjedne Lucifer uz veliku jamu za blagovanje, Belzebuba uz lijevu svoju šapu posjevši, a uz desnu sina svojega, paklenoga kneza Kruela, sladeći se jelom najprobranijim kojim sluge Belzebubove jamu napuniše. A tamo se nađoše poslastice rijetke koje nepca Njegovog Sotonskog Veličanstva milovahu -pečenje od Torquemadinog ispovjednika u umaku od lisičjeg govna i muhomora, marinada od hijena i tvorova u octu od sedam lopova, vino od strane Borgija i markize de Brinvilliers začinjeno, krasni kolačići ispečeni od brašna samljevenih rogova koje su preljubnice na glavama osvetoljubljivih muževa svojih zasadile, a također i rakija od suza osuđenika iz lubanja filozofa i kockara ispijena.Poslije večere uši Luciferove radovahu se slušajući zavijanje, urlanje i čudesno režanje mučenih, a oči se naslađivahu gledajući Casanovu kojega gomila pobješnjelih hetera napastovaše, Hitlera kojemu desna ruka s ispruženom šakom sama svaki čas uvis iskakaše užareno željezo pogađajući, a također i druge glasovite zločince, ljenjivce i meteorologe. Kad mu i dresera dovedoše koga medvjed batinom na ples prisiljavaše, dade znak Lucifer da mu je za sada dosta veselja i ovim se riječima Belzebubu obrati:-Zadovoljni smo tobom, Belzebube, jer pakao zemaljski pred svima drugima primat drži ne ostajući na planovima već utvrđenim, nego ih i nadmašuje, što nam je drago i naklonjenost našu na tebe i sluge tvoje izlijevamo. Radi tako i dalje sa sotonskom pomoći i ne posustaj u ispunjavanju dužnosti tvojih, pa će te mimoići nemilost naša koja je, ako na nekoga padne, gora od svete vodice. Pokazatelje postignuća pakla zemaljskoga proučivši, došli smo u razboru svome do zaključka: među podređenim ti vragovima-kolovođama najsposobnijeg izabrati i na visoki ga položaj ravnatelja novog pakla postaviti. Moraš znati da su se na planetu Seifos u galaksiji Pini, od poluživotinjskih primitivaca razumna bića stvarati počela, te je krajnje vrijeme svijetu tomu pakao dati, kako konkurencija nebeska smicalicama svojim ne bi tamo monopol uspostavila. Onaj kojega povjerenjem svojim obdarimo i na Seifos pošaljemo da pakao novi ustroji, vragom izuzetnim mora biti, veliko iskustvo i zasluge imati, prepreden i talentiran u pogledu svakom. Pokaži nam, Belzebube, takvoga, a mislim da ti to nikakvu poteškoću napraviti neće jer iz tvojih se vidi dostignuća da sigurno mnogo izuzetno sposobnih za ispunjenje želja naših imaš, prepredene i nepopustljive kolovođe posjeduješ, možda će te to oštetiti neznatno što ćeš se tako sposobnog radnika morati lišiti. Svakako, cilj opći nad osobnim staviti treba. Koga mi, dakle, preporučuješ, Belzebube?Belzebub zadrhti u dubini bića svoga, nisu mu se svidjele Luciferove pohvale budeći u njemu strah, jer to na ništa dobro izaći ne može. Pomisli, dakako, da možda Veličanstvo još za Belbaalov prijestup ne zna, za koji sjenu na čitav pakao zemaljski baca. Prikupi snage i odgovori preslatko:-Čast je to za naš pakao velika što u njemu Vaše Sotonsko Veličanstvo ravnatelja novog odlučilo je naći. Jedno me samo brine: hoće li se naći vragovi dostojni tako velike nagrade koji će pogoditi želje Tvoje, Gospodaru, dobrohotno ih ispuniti i učiniti da...Ovdje ga opet Lucifer prekide riječima ovim:-Ne hvastaj se skromnošću, Belzebube, da ti je u grlo nabiti ne moramo! Sebi je pod rep gurni i hitro na stvar prijeđi!I prijeđe Belzebub na stvar rekavši:-Gospodaru naš Veliki i Najveći! Najsposobniji od mojih podčinjenih trenutačno nisu ovdje jer posao svoj u raznim zakutcima Zemlje obavljaju. Izvoli se kod nas neko vrijeme pogostiti, čast nam tako veću no ikad ranije čineći, a ja ću ih do sutra sve u paklu okupiti i pred Tvoj sotonski lik postaviti.Tako i bijaše. I kad prođe jedno vrijeme Sunca, u noći koja za njim dođe, krene Lucifer hodnikom dugim uz Belzebuba sa slugama svojim za plećima i ulažaše u odaje najizvrsnijih vragova zemaljskih. Predstavljaše ih Belzebub spominjući ime svakoga, a oni zasluge svoje i talente, te svekolika svojstva vražja iznošahu riječima slatkim snivajući u sebi o časti koja će samo jednog od njih dopasti. Kad do Asmodeja dođoše, upita ga Lucifer:-Što si ti učinio, Asmodeju?

Page 37: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

I odgovori Asmodej:-Svemoćni Luciferu, Gospodaru naš i Vladaru, neka sve što je umrlo i sve što živi i sve što će živjeti, Tvojim vlasništvom bude! Ja sam taj koji čini da, otkad su ljudi misliti naučili pa do današnje noći, Zemlja ni jednog trena bez rata ne bude. Zahvaljujući pomoći mojoj izmislili su takvu bombu koja u jednoj sekundi cijeli rod ljudski uništili bez ostataka može!-Onda si idiot, Asmodeju - odvrati mu dostojanstveno Najmudriji od Mudrih, Gospodar naš, Lucifer - jer upotrijebe li to oružje, ti i drugovi tvoji i tvoj gospodar Belzebub bez posla ćete ostati, nikakvim se novim grešnicima u distriktu svom nećete moći nadati, a ja ću vas na druge planete prebaciti i u obične ložače pretvoriti.Drugi bijaše Niharijel koji, kad ga Lucifer upita što je takvoga napravio da bi se časti ravnateljskoj nadati mogao, reče:-O, Besmrtni, neka je beskonačna slava Tvoja sotonska! Neka Ti svaki stvor u svemiru dužnu počast iskaže i plijenom Tvojim postane i radost očiju Tvojih u muci svojoj! Ja se staram da na Zemlji uvijek siromašnih i bogatih bude i da ovi prvi od gladi umiru zbog ovih drugih koji plijenom našim postaju.Upita ga još jednom Lucifer:-Reci mi, Niharijele, kojih je na Zemlji više, od gladi umirućih ili od prejedanja?Odvrati mu Niharijel:-Onih, Gospodaru, koji od gladi umiru mnogo je više.A na to mu reče Lucifer:-Onda, ni ti od prevelike skromnosti ne patiš, Niharijele, a to ti razum uništava pošto manjinu prisvajaš, a većinu konkurenciji predaješ!I tako oni svoje zasluge isticahu, a Lucifer u milosti svojoj svakome nešto reče, ili glupane, ili kretenu, ili drugu sličnu pohvalu i kad do kraja hodnika dođe, obrati se glasom prepunim neizmjerne tuge:-Jesu li to svi, Belzebube?-Svi, Veličanstvo - odvrati Belzebub pokorno - svi najsposobniji. Zahvaljujući njima naš je pakao pun i jaucima gromoglasnim odjekuje.Reče mu na to Lucifer:-Dobri su, ali u zamislima slabi: nedostaje im genij velikih pothvata. Pravo je čudo da rad njihov ovako bogate plodove donosi...Zamisli se Veliki Lucifer s ovom se tajnom boreći, dok odjednom, ozaren mišlju jednom, upita:-Zašto nas sa svojim zamjenikom nisi upoznao, Belzebube?I odvrati Belzebub bojažljivo:-Vidio si ga, Gospodaru. To je Asmodej.Zamisli se Gospodar:-Asmodej? Kad smo ti zadnji put u gostima bili, Belzebube, nije to davno bilo, sjećamo se da je tvoj zamjenik bio sin tvoj, Belbaal, kojega si jako volio. Objasni nam zašto on nije više tvoj zamjenik i kojim si pravom promjenu izvršio, bez našeg znanja i dopuštenja?Saže se tada glavurda Belzebubova nisko, a suze iz očiju kapati počeše na užareni pod i na koljena pade i rep Luciferov uzevši, poljupcima ga obasu milost proseći:-Oprosti, Gospodaru, oprosti Presvijetli sluzi svojemu, nedostojnom u nazočnosti Tvojoj oči otvoriti, oprosti! Strašno me je bilo stid priznati da se okot moj vlastiti maloumnikom pokazao i otpadnikom i izdajnikom, neka ga zemlja proguta! I sigurno bi nestao po mojoj zapovijedi, ali sin mi je, Gospodaru!!! Kaznih ga primjereno s položaja ga skinuvši i u mračnu ga ćeliju zatvorivši da o pogreškama svojim tamo razmisli i shvati što je učinio! Sutra će mu suditi Najviše Vijeće Pakleno koje će ga još strože kazniti.-Što je to učinio sin tvoj, Belzebube? - upita Lucifer.A Belzebub, s koljena ne ustajući i gorke suze roneći, odgovori Mu:-O, Gospodaru, učinio je stvar tako strašnu da preko jezika prevaliti ne mogu...I zamuče kao da mu je kost poprijeko u grlu stala, samo jecajući tiho. A Lucifer, podbočivši se, riknu na njega glasom prepunim veličanstvenosti ogromne:-Ti štakore umiveni, ti nitkove anđeoski, ti nakazo koja se raspada od milosrđa, ti krasto savršena, neka u životu ne mogneš više zalogaja progutati, neka kosti polomiš, neka nikada ne zgriješiš i ne učiniš nepravde nikome, neka se u krstionici utopiš i nadmeš se misnim se vinom opivši!!!Govoreći to zgrabi Belzebuba za čuperke koji oko ušiju stršahu i glavurdom o kamenje udaraše, upravo onako kako se buzdovanom ljudi ubijaju u avanu paklenskom, ali ne završi na tome nego mu i dalje objašnjavaše dostojanstveno:

Page 38: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-Mislio si u urođenom lakrdijanju svojem da ćeš predamnom sakriti sramotu koju je sin tvoj na pakao navukao sramoteći čitav naraštaj sotonski, ali si se preračunao, ti bravu usmrđeni od čistoće, jer mi je sve dojavljeno!To govoreći ne prestajaše čelom Belzebubovim o stijenu udarati, ali ni na tome se ne završi:-Ustani sad i povedi me gdje treba i TO mi pokaži!Krenuše u veliku špilju koja je kao paklena sudska dvorana služila, a usput Belzebub u zatišju izudarane mu lubanje smišljaše muke za one podanike svoje koji dojaviše sve Luciferu, samo nije znao kako raspoznati koji su to. Uz jedan zid, o stijenu oslonjena, stajaše u špilji ovoj slika jasnih boja prepuna. Približi joj se Lucifer, zagleda je pažljivo najmudrijim okom svojim, a potom se vragovima okrete i dostojanstveno zareža:-Rugate mi se?!-Ne bismo se usudili, o ... o Najveći... - procijedi Asmodej skupivši se sav u strahu, kao što i drugi učiniše.-Rekoše mi da je to crkva!-Da, Gospodaru, to ustvari jest crkva, neka do temelja izgori! To je katedrala u Rouenu. U Francuskoj, o Najsjajniji.Osmjehnu se Lucifer Veliki osmijehom takvim u kojem se odrazi smrt triput po sto tisuća osuđenika i upita Asmodeja blago:-Asmodeju, jesu li te kad pribili na križ od željeza, hladan kao led?-Ne, Gospodaru - zaječa Asmodej - milost!-Onda ja tu nepažnju ispraviti mogu prije nego što jednu svoju zagnojenu pljuvačku progutati stigneš! Vidim tu samo mrlje šarene, razmazane tako da nikakvog oblika ne daju! Bijah na Zemlji u Velikog Inkvizitora prerušen kad ono Husa spaljivahu, i gotske katedrale vidjeh! I naslikane ih vidjeh, kao žive bijahu! A što je ovo? Zar ovo treba biti katedrala?!Asmodej, koljenima o zemlju udarivši (u čemu ga već nekolicina, kao i on gnjevom Veličanstva prestrašeni, preduhitriše), preklinjući zapišta:-Dopusti, o Najčasniji, da objasnim! To je impresionizam!-Što je to?-Gospodaru, oprosti meni nedostojnom, ali nešto bih Te upitao....-Pitaj, samo hitro - dopusti mu Lucifer ljubazno.-Kad si zadnji put izvolio počastiti Zemlju nazočnošću svojim, o Gromovniče?-Kada?.... Samo malo.... bijaše to nedavno, kad se ljudi tako krasno ubijahu, u ono vrijeme koje oni Proljećem Naroda6 nazivahu.-Onda ne znaš, Voljeni Gospodaru Naš, da se slikarstvo njihovo ubrzo potom mnogo promijenilo. Svršiše slikari zemaljski s realizmom i čuda počeše stvarati od impresionizma započevši. -Što je to? Što to znači? - nestrpljiv postade Veliki.-To dolazi, o Gospodaru, od riječi koja kod Francuza d o j a m označava. Limpression. Slikanje dojmova koje priroda u čovjeku izaziva, metodom potpuno novom. Slikarima su u tome učeni fizičari pomogli, sunčevih su zraka analizu izvršili i otkrili da su zrake ove samo naizgled bijele, a da se, zapravo, od nekoliko boja sastoje, ali se prizmom razbiti mogu i tako istinu ovu nedvojbeno dokazaše. Domisliše se tada slikari, impresionistima nazvani, da se prije njih loše radilo dvije ili tri boje na paleti miješajući da bi se neka drugačija dobila. Tako na primjer, plavo i žuto zeleno daju. Ne treba na paleti, rekoše, boje miješati, nego u oku koje tu sliku gleda i tako, kad su zelenu pokazati htjeli, kistom točkice plave i žute jedne uz druge na platno stavljahu da bi se gledatelju u oku njegovom miješale i dojam zelenog davale. Samo čistim prirodnim bojama, koje se u sunčevoj zraci nalaze, slikahu slike svoje, ni za sjene crnu boju ne uzimahu, jer ta je boja umjetna i u prirodi je nema. Dakle...-Skrati to, Asmodeju - upozori ga tada Lucifer - da te ja ne moram za tvoju premudru glavurdu skratiti! Što mi možeš reći na to da ja tu katedralu ne vidim?-Samo to, Vladaru Pravedni Naš, da preblizu slici toj stojiš i previše otvorene oči imaš. Izbliza umjetnička djela impresionista ovih kao nered šarenih mrlja izgledaju i ništa ne znače. Ako se malo udaljiš i oči malo stisneš, mrlje će se boja u očima stopiti i jedinstvenu stvoriti materiju, s bojama i oblicima koje je slikar prikazati zamislio.Odmače se tada Veličanstvo koraka nekoliko i oči lako stisnu. Učinivši to, kriknu začuđen jako:-Sada vidim! Istina je! Katedrala je kao živa u suncu upornom i snažnom!

6 Misli se na revoluciju 1848. godine (op.prev.)

Page 39: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-Više je puta naslikao katedralu u Rouenu slikar ovaj, pod imenom Monet poznat, u razna doba dana i godine i ta djela njegova kao nijedno drugo o impresionizmu svjedoče. Impresionisti su, tako, stvari u promjenjivosti vremena i svjetla hvatali i prikazati htjeli.Tako to objašnjava Asmodej, ali ga Lucifer već presta slušati i spram Belzebuba svoj plemeniti lik okrenuvši, reče mu zlobno:-Možeš biti ponosan! Slika crkve ni u jednom još paklu ne bijaše. Ti si se prvi na takav ukras odvažio!-Milost, Gospodaru! - zavapi Belzebub tresući se kao list vjetrom šiban. -Milost!!! Kriv je Belbaal moj koji je očito od nekakvog potresa bolest neku u glavi dobio i bez dopuštenja mojega ovamo je tu ogavnu stvar sa Zemlje donio! Sutra će mu suditi i ...-Ne sutra! - prekine ga Najmoćniji -Danas! Od- mah! A ja ću sâm raspravu voditi!I premoren veoma, u naslonjač od kostiju kardinalskih zasjevši, izvolje da bi odatle pravedno pravdu dijelio. S obje strane njegove čučnuše po četiri najznačajnija vraga te na znak okrivljenoga privedoše, kao i branitelja njegovoga Zarona, a i Tehamota, tužitelja.Mladi Belbaal krasan je vrag bio, prištav i iskrivljene njuške i tijela, s pandžama jako zakrivljenim i blještavih očiju, a od takvoga nijedna neće uteći vražica, jedino ako se nije sasvim s pameću rastala. Nisko se Luciferu nakloni i stavši na mjesto za optuženoga određeno, očekivaše mirno što je nastupiti trebalo. Dade znak Lucifer i na znak taj Lotus, vrag drugog posvećenja, uz desnu šapu Veličanstva sjedeći, optužnicu čitati otpočne:-Sudit će se Belbaalu, sinu namjesnika Lucifera Velikoga na Zemlji, Belzebuba. Dotični se Belbaal u podzemlje pakla donijeti usudio prikaz crkve kršćanske, neprijatelja našeg najvećeg, u obliku slike godine zemaljske 1894. naslikane od strane čovjeka. Čovjek taj življaše između godina zemaljskih 1840 - 1926. i zvaše se Claude Monet po čijoj drugoj slici izloženoj godine zemaljske 1874. u Parizu, “Impression - soleil levant”, dobi naziv stil u slikarstvu impresionizmom nazvan. Navedena slika karakter pakla vrijeđa i sramotu na njega navlači, jer u sotonskom se podzemlju ne može nalaziti slika što svetu stvar predstavlja. Završavam, a vi, časni suci, presudite strogo i nemilosrdno, vođeni nadahnutim zlom Gospodara Našega, Lucifera Velikoga. Tužitelj ima riječ.Ustade s mjesta svojega Tehamot, a riječ njegova kao grmljavina zazvuča:-Krivica je očita, zato tražim kaznu najstrožu, pretvaranje okrivljenog u čovjeka, do posljednjeg dana života njegovog!-Ja, međutim - odazva se na te riječi branitelj Zaron - dovodim u pitanje pravnu osnovu procesa ovoga, jer nema u nas zakona koji zabranjuje bilo što u pakao donositi, čak i kad bi to slike svetih stvari bile. Proizlazi iz toga da ako takve zabrane nema, onda ni krivice nema. Zato je bespravno i suđenje ovo, te je okrivljeni nevin!Zamisle se svi nad riječima ovim i skameniše se i ne znađahu kako nastaviti, jer istinite bijahu riječi Zaronove. Ali izbavi ih iz nevolje Gospodar Naš, Lucifer Veliki Gromovnik, u mudrosti svojoj i pravednosti bezmjernoj rekavši:-Dakle, zakon takav ovoga časa proglašavam i obvezujućim ga ustanovljujem!-Onda će od danas on obvezujućim biti - reče Zaron - a čin Belbaalov, kao ranije počinjen, zakonu tome ne podliježe.-Varaš se, Zarone, u prepredenosti svojoj - objasni mu Gospodar - jer zakon je ovaj za sva vremena i svaki prijestup obuhvaća, prošli i budući, počinjen i nepočinjen, te ovim uzor za zakone zemaljske stvorismo, jer ovo je pakao zemaljski, a ne neki drugi. Sad se suđenju vratite.Osmjehne se pobjednički Tehamot, a glavurda se Belzebubova još niže spusti. Samo se Belbaal nimalo ne uzbuđivaše.I pristupi Zaron obrani glasom vatrenim čemu se nitko ne začudi jer znađahu svi da je on prijatelj Belbaalov od davnina.-Prvo pripomenuti želim - reče - da je sliku tu Belbaal iz Nacionalne galerije u Washingtonu ukrao, što štetu rodu ljudskom čini jer oni slike ovakve vole i cijene veoma, velike novce za njih dajući. Zar to nije čin đavolski i zar šteta ljudima učinjena slavu Belbaalu ne donosi?-Donosila bi - odvrati Tehamot sikćući zlokobno -da je Belbaal sliku ovu uništio. On ju je, međutim, u pakao donio, sjedištu našemu sramotu čineći. Ne raspravljamo o šteti ljudima, nego nama nanesenoj!-Onda treba reći zašto on to učini.-To znamo i opravdanjem nikakvim to biti ne može! - uzviknu Tehamot.-Ali Gospodar Naš Iskonski ne može presudu pravednu donijeti, treba mu, dakle, čitavu tu priču ispričati!I kimnu odobravajući glavurdom časnom svojom Lucifer Veliki, a Zaron pripovijedati započe:-Gospodaru Naš Svemoćni, slika ova katedralu u Rouenu prikazuje, a to je grad u kojem je godine zemaljske 1431. Jeanne dArc, Djevica Orleanska, na lomači spaljena zahvaljujući čemu su suci

Page 40: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

njeni i krvnici pakao naš uvelike obogatili dostojanstvenim osobama svojim. Do danas ih u smoli kuhamo, a od godine zemaljske 1920. kad je žena ova na Zemlji sveticom proglašena, još ih i na druge muke redovito stavljamo.-Znam to - reče mu Lucifer - ali kakve to veze s ovim ima?-Strpljenja, o Najmudriji. Dopusti mi pročitati tekst koji sam za obranu Belbaala iz knjige zemaljske izvadio, a on čitavu stvar kratko iznosi.I uzevši dvije tiskane stranice na kojima je prethodno sebi ono važno podcrtao, čitati otpoče:“Ubrzo poslije pogubljenja po Francuskoj se pronosio glas da je čitava ta stvar tajanstvena. Podsjećalo se da su osuđeni na lomaču spaljivani s heretičkom kukuljicom na glavi i da te kukuljice skrivaju lice - otkud onda sigurnost da je na lomaču dovedena prava Jeanne d Arc? Zatim su se pojavile detaljnije obavijesti. Govorilo se da je umjesto Ivane spaljena neka druga žena kojom je u zadnji tren zamijenjena Djevica Orleanska. Spomenute su dvije: Pierrone la Bretonne i Catherine de la Rochelle. Obje su, kao i Ivana, bile žene-vojnici, obje su, kao i Ivana, zarobljene u Compiégneu i to istovremeno, i napokon, obje su, kao i Ivana, osuđene na lomaču zbog hereze. Broj ovakvih sličnosti, kod ljudi koji su htjeli vjerovati da je njihova junakinja živa, potpuno je potisnuo stanovitu činjenicu koja se nije osobito uklapala u spletku -naime, obje su gore spomenute gospođe javno spaljene u Parizu, a ne u Rouenu.Odlučujući se trenutak afere, koja je kao od kvasca narastala iz stouste spletke, zbio 20. svibnja 1436. godine. Dakle, u Merieulleu blizu Metza (Lotaringija), neka je žena došla dvojici braće Jeanne d Arc, Jeanu i Pierreu du Lys, i izjavila da je ona... njihova ljubljena sestrica, spaljena prije pet godina. Braća du Lys su zanijemila od iznenađenja, a potom su je počeli pažljivo i sumnjičavo zagledati. Kao da je bila starija od Ivane, ali je sličnost bila začuđujuća...”Tu prekide Zaron i obrativši se Velikom Luciferu, ponizno reče:-Oprostite, o Najsjajniji što će riječi nedostojne mjesta ovoga i ušiju Tvojih sada pasti, ali to je tekst zemaljski kojeg ja doslovce navodim.-Ne plaši se, Zarone - odvrati mu na to Gospodar - i vrši dalje dužnost svoju.Tada ovaj nastavi dalje čitati:“... ali je sličnost bila začuđujuća.-Za Majku Božju Najsvetiju i svetog Josipa, želimo ti vjerovati - uzvikne stariji - ali nekoliko godina prije tvog suđenja nismo te vidjeli! Hodi, odvest ćemo te gospodinu Nicolasu Loveu koji je skupa s tobom bio na kraljevoj krunidbi u Reimsu. On će te sigurno prepoznati!Gospodin Love, visoki dužnosnik gradskog poglavarstva, nije se odmah mogao osloboditi sumnje i pored njene tjelesne sličnosti. Odluči, dakle, da preispita ovu ženu. Reče joj da zajaše konja jer je bilo općepoznato da je Ivana Orleanska, ratujući s Englezima za oslobođenje Francuske, jahala neusporedivo, kao malo koji muškarac.Tajanstvena je dama zajahala poludivljeg pastuha i s vještinom neobičnom za žene izvodila takve majstorije da je svima nazočnima zastao dah od divljenja. Novi dokazi nisu traženi. Gomila, oduševljena što vidi č u d e s n o s p a š e n u D j e v i c u, predvođena Ivaninom braćom i gospodinom Loveom, započne trijumfalni pohod kroz sela i gradiće. Notre-Dame de Liesse, Metz, Arlon - svuda su slavili junakinju ne obraćajući pozornost na to da je u početku gadno pogriješila: predstavila se kao... Claudine, a ne kao Jeanne. U kneževini Luksemburg, gdje se također pojavila, grof od Würtemberga poklonio joj je krasnog konja i sjajno oružje, a također se i zaljubio u nju i to uspješno, jer se nazočna Djevica ponašala vrlo slobodno i vladala se na način o kakvom djevice uopće pojma nemaju. I gle čuda - njena aureola nije zbog toga nimalo potamnila, a njena sloboda u ljubavi nikoga nije vrijeđala. S izuzetkom Velikog inkvizitora, Henrika Kalt-Eysena.Inkvizitor je, prije svega, obratio pozornost na navodna čuda koja je junakinja prikazivala. Bili su to tipični opsjenarski trikovi. Prikazivala je, među ostalim, kako stolnjak, izrezan na dvadeset komadića, i razbijena čaša opet srastaju bez traga oštećenja. To je bila greška, jer Sveta Inkvizicija nije voljela takve šale. Kalt-Eysen nije se dvoumio:-Djevica Orleanska nikada nije izvodila takve stvari. Ti si vještica!Prestrašena spletkašica uzela je put pod noge skupa sa svojim grofom-zaručnikom kome je već bilo dosta ovog zaručništva pa je prvom zgodom klisnuo u Arlonu. Ubrzo je lažna Djevica službeno prestala biti djevicom jer se udala za Jeana des Armoisesa. Otada se više nije zvala Jeanne du Lys, nego Jeanne des Armoises, s nadimkom - unatoč svemu - D j e v i c a F r a n c u s k e . Poslije dvije godine braka rodila je dijete. U međuvremenu su braća pokušala zaraditi nešto na č u d e s n o m u s k r s n u ć u svoje sestrice. Otišli su kralju Charlesu VII i podsjetili ga da ga je nekada upravo Ivana dovela na prijestolje, ali iz kraljevske su škrinje izvukli jedva dvadeset novčića i napustili su dvor razočarani monarhovom nezahvalnošću.Radosni uzvici koji su se širili oko S p a s i t e - l j i c e O r l e a n s a doprli su i do Pariza i ubrzo je i ona krenula tamo. Njezin se dolazak za prijestolnicu kraljevine pretvorio u veliki praznik, izvikivali

Page 41: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

su njeno ime, obasipali je cvijećem, iskazivali joj više počasti nego vladaru. Ta velika, usrećena komedijašica pokazivala se svjetini sa svoja dva sina na posebnoj pozornici. Ali, ta idila nije dugo potrajala. Iako je supruga gospodina des Armoisesa savršeno poznavala životopis Jeanne d Arc - kad su je počeli ispitivati dostojanstvenici parlamenta Pariškog sveučilišta - slomila se u unakrsnoj vatri pitanja i što je mogla brže zbrisala je iz grada.Otada je njezina slava počela gasnuti. Još su je tu i tamo viđali u Tiffaugesu i u Vandeji, ali sada bez muža. Na kraju je postala ljubavnicom jednog od najtajanstvenijih i najdemonskijih ljudi tadašnje Evrope. To je bio glasoviti Gilles de Rais, slavni vitez, najvjerniji pratilac prave Jeanne d Arc u borbama s Englezima, a kasnije čarobnjak, alkemičar, nazivan Sotonom i Modrobradim, osuđen za izuzetno okrutna ubojstva svojih žena i ljubavnica i zatvaranje njihovih tijela u željezne oklope. Kad je krvnik objesio Gillesa de Raisa, naša je junakinja nestala i više se nikada za nju nije čulo.”Završi čitati Zaron i papir odloži. Zatim je sam iz sebe dalje govorio u ove riječi svoj govor odijevajući:-Gilles de Rais naš je vrag Raisem, Gospodaru, u kožu viteza odjeven i u zamku Machecoul crnu misu služeći, što Ti u sveznanju svom sigurno znaš. Kad se u pakao vratio i tu je ženu sa sobom poveo jer mu je prijala kao nijedna druga. I danas zajedno stanuju na istočnom kraju pakla našega proživljavajući starost u prepirkama i svađi, kako to već u brakovima biva, u čemu je krivica njena veća, jer mu pakao od pakla čini. Što je starija i ružnija, to je gora. Nikada prestala nije tvrditi da je ona Jeanne dArc, a mi joj zbog paklenog mira ne niječemo da brata našega Raisema u starosti njegovoj ne mučimo, iako je to laž očita. U zadnje je vrijeme zahtijevala da joj tu sliku, što na Rouen podsjeća u kome je Ivana ognju prepuštena, u jamu za ukras donesu, što stari Rais učiniti ne mogaše. Smilova se nad njim Belbaal pa u pakao to platno donese. Najprije je jedno iz Louvrea u Parizu ukrao, ali joj se ono nije svidjelo. Vrištala je da je zeleno previše. Onda ga je na mjesto vratio i drugo joj, isto takvo, samo svjetlijih boja, iz Washingtona donio. Eno ga tamo. To je prava istina.I zamisli se Lucifer kad utihnuše riječi Zaronove, uzvike Tehamotove optužujuće ne slušajući, a samom sebi promrmlja u mudrosti svojoj:-Zle su žene zemaljske, istina je.Uhvati to Zaron uhom svojim čudesno osjetljivim i dodade:-Mudre su riječi Tvoje, o Besmrtni, toliko da ničeg mudrijeg ne može biti na Zemlji, u paklu i na nebu. Nije dovoljno da nam većinu Zemljana oduzimaju jer svaki oženjeni ravno u raj stiže zbog prolaznih patnji svojih, nego nam i u paklu zlo čine, nesreće nam privlačeći svakojake. Neka proklete budu!-Reci mi, Zarone - reče Lucifer u misli svoje zadubljen - da li slikar taj, kako se ono?...-Claude Monet, Gospodaru.-... Monet, je li on u paklu vašemu?-Nema ga tu, o Najveći.-Gdje je onda, u čistilištu ili u raju?-To ne znam, Gospodaru.-Brzo ćemo saznati. Dajte mi telefon međugalaktički.Iz istih mu stopa telefon donesoše bisernom masom obložen, a Lucifer broj okrenu i malo sačekavši, reče:-Svetog Petra, molim, hitno je.-A tko to govori? - upita anđelica s druge strane što je na rajskoj telefonskoj centrali sjedila.-Lucifer!-Provjerit ću odmah je li u uredu.-Reci mu neka bude, lutkice, jer stvar ova odugovlačenja ne trpi.Trenutak kratki u šutnji neodređenoj proteče, kad glas duboki i strašni iz slušalice odjeknu:-Čime mi to dosađuješ, sotono!-Zar me tako pozdravljaš, Perice? Fuj! Pozdravljen budi.-Proklet budi i nestani, nitkove, ali mi prije toga brzo reci što želiš, jer sam strašno zauzet i nemam puno vremena.-Zamisli, Perice, zanima me strašno što u tebe čini Monet, slikar slika.-U čistilištu hulja sjedi!-Na dugo?-Ne jako dugo, dok se ne prestanem na njega ljutiti i dok mi se ne prohtije ništariju u Raj pustiti. Počekat će, grešnik ogavni, pričekat će!-A zašto, Perice? Čime se to tvome gospodaru zamjerio, jadničak?-Od svete katedrale u Rouenu takvu mazariju gadnu učini da mi je mrak na oči pao!-Ooooo, neprosvijećen si jako, prijatelju, i u umjetnost neupućen, čime sramotu nebesima nanosiš. Zar ne znaš da je to impresionizam?

Page 42: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-Dat ću mu ja impresionizam!-Vidim, Perice, da umjetnost novu ne prihvaćaš, za progresom ne ideš, nazadan postaješ da je to sramota! Slikari su se od impresionizma promijenili, realizam više ne ljube, to bi morao znati.-Ti mi tu ne drobi, vraže, jer sam si glup i nikakav, a kako ti je svaka nepristojnost draga kao grijeh i prljavština, onda ti se i umjetnost tih idiota tako sviđa. Kad ih ne bih smatrao idiotima - sve bih ti ih nogom u tur poslao u rupu!-A zamisli, Perice, da ja upravo sada jednu od tih slika imam. -Baš dobro, neka ono što je vražje i bude kod vragova! Boljeg mjesta za to ne može biti!-Vidiš, time si mi, Perice, pomogao jednu stvar razjasniti na čemu ti najdublje zahvaljujem. Od zahvalnosti velike, od danas ću te proklinjati samo u dane neparne, a ne svakodnevno, kako sam to do sada činio. Zdrav mi budi i poduči se malo u poznavanju umjetnosti jer, iako ti tupost leži kao dobrome slugi gospodara tvojega, ipak toliko velika ne mora biti.-Idi do vraga, krasto paklena - odvrati razljućeni Petar - i ne dosađuj mi više! Bolje bi učinio da filtere svoje popraviš, jer mi je garež iz kotlova tvojih kapiju Rajsku zacrnila.-Srce mi veseliš, Perice...-Ako to ne učiniš, takav ću ti povodanj poslati da ćete se potopiti, sjeme sotonsko i vještičje!-Ne izmotavaj se, vidi se da šalu ne razumiješ, baš kao ni umjetnost... Dobro, dobro, odmah ću zapovjediti da remont filtera na pećima izvrše.Tako oni ćaskahu ljubazno i oprostiše se kako to duhovi dobro odgojeni čine, a onda se Lucifer okrete vrazima svojim i reče:-Krivice Belbaala oslobađam!-To biti ne može, Gospodaru - riknu Tehamot glasom očajnim jako, jer stid ga pred gledateljstvom vražjim bijaše što proces gubi.-A zašto to? - upita ga Lucifer Veliki.Tu se Tehamot pribra malo, ali se ipak s bojnog polja povući ne htjede i ne gledajući na gromove koji iz očiju Belzebubovih na njega padahu, izjavi:-Ako ne za ovu, onda za druge krivnje stoput gore kazniti ga treba!-Šuti! - zaurla Belzebub pandže u svoje tijelo tako zabijajući da sokovi prsnuše.-Ti šuti, Belzebube - utiša ga Gospodar Naš Lucifer - a ti govori, Tehamote, što još skrivi Belbaal?-Učini, Gospodaru, stvar koja čitavu opstojnost našu u pitanje dovodi! I dalje to čini! O tome želio govoriti nisam, jer mišljah da zbog slike te osuđen će biti i više nam posao kvariti neće moći, a kad si ga ipak u milosti svojoj od te krivnje oslobodio, onda istinu cijelu izreći moram!-Pa govori i ne rasteži. Što to Belbaal učini?Tehamot, uzdahnuvši duboko, izreče:-Trudi se da ljudi ne griješe!-Što si to rekao? - upita ga Lucifer oči široko otvorivši.-Istinu rekoh, Gospodaru. Davno već to započe činiti. Bez znanja Tvog i Belzebubovog u mozak se Mojsijev, Hamurabijev, Solonov, Drakonov i Justinijanov zavuče i preko njih donese zakone i zabrane, kao što je zabrana laganja, preljube, krađe, ubijanja, huljenja i druge, koje ljudi zakonicima nazvaše, a što je sve jedan cilj imalo - obuzdavanje roda ljudskoga od zla!Čuvši to nasmije se Lucifer Veliki smijehom tako gromkim da jauke i očajna preklinjanja mučenih zagluši, a Belzebub i sluge njegove i svi ostali vrazi iz svite Sotonine mišljahu da se On gluposti sina Belzebubovog ruga, te se i oni, osim Belzebuba, smijati započnu. A kad utihnu smijeh, zapita Lucifer Tehamota:-Reci mi, Tehamote, prije no što Belbaal učini to što učini, jesu li ljudi više griješili nego sada?I odgovori Mu Tehamot:-Ne, Gospodaru. Poslije su griješili više i od tog vremena sve više griješe, ali tome se čuditi ne treba, jer množe se jako i sve ih je više na Zemlji.Na to se Lucifer Gromovnik ovim riječima odazva:-Tehamote, ni tebi, kako vidim, razuma ne pretječe. Belbaal učini to isto što ja učinih Evi jabuku davši. Ona je tako zahvalno primi, jer to zabranjeno bijaše. Kad bi preljub dopušten bio, mnogi od onih koji preljub čine, ne bi drugu ženu, osim svoje zakonite, takli. Kad bi slobodno krasti bilo, krali bi samo najsiromašniji i najbogatiji, a ne svi, kako to danas čine. Kad bi huljenje moguće bilo, tko bi hulio Boga koji to dopušta, prestali bi o tome misliti i grijeha ne bi bilo. Uistinu, Belbaal sin Belzebubov ili je mudrac ili superglupan, u svakom slučaju njemu zahvalite što pred ostalim paklima vodite.Zatim se obrati Belbaalu riječima ovim:-Jesi li to učinio svjesno, Belbaale?-Ti si to rekao, Gospodaru - odvrati Belbaal.-Što, pak, sada na Zemlji činiš?

Page 43: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-To isto, Gospodaru, što i ranije činjah. Progovaram kroz usta onih koji pravdu, čestitost i milosrđe zagovaraju, a koje oni tamo moralistima nazivaju, a također uzbuđujem duhove onih koji zakone i zabrane stvaraju i veselim se gledajući kako pleme ovo sve rađe zabrane te krši što su one strože i više od grijeha odvraćaju, jer takva je priroda ljudska.Tada zagrli Lucifer Belbaala, sina Belzebubovog, i reče mu: -Zaista, i mene raduje jako rad tvoj, Belbaale, jer zaglupljuje on rod ljudski, a nema u svemiru grijeha većeg od gluposti iz koje svaki drugi grijeh kao biljka nečista iz dobro obrađene zemlje izrasta. Želim da mi tako teren na Seifosu obradiš, Belbaale, neka se i tamo ubijaju i kradu i preljube čine i varaju i podmićuju i glasove prebrojavaju i bogove vrijeđaju svoje i zaglupljuju se u čast i slavu kraljevstva sotonskog u svemiru. To ti zapovijedam, jer ti si izabran. Idi i radi posao svoj!Tako se, eto, šesto osamdeset osmog svesotonskog obilaska Baharama, godine zemaljske 1983, rađati započe pakao na planetu Seifos u kome u slavu Luciferovu veliki Belbaal mudru vlast uvodi”.9.BLAKEYEVA REINKARNACIJA-... Napokon, napokon evo ih! Dočekali smo ih! Molim, svi smo mi svjedoci epohalnog događaja! Još samo malo, više se ništa nepredviđeno ne može dogoditi! Uspjelo je! Oglašavamo svijetu: najdalja od svih dosadašnjih svemirskih ekspedicija uspješno je završena! Za koji ćemo trenutak moći pozdraviti trojicu savršenih konkvistadora!...Blaskey se maši za čašu s vottonom i otpije nekoliko gutljaja. Transkozmički brod “Canoe-Beta 2” spustio se meko na pistu kozmodroma Armstrong. Vidjelo se kako se otvara ulazni zaklopac, a zatim su polako izronile figure Turnera, McCormacka i Panatte, da bi se po zračnom toboganu spustile ravno u zagrljaj zvaničnika i rodbine. Izvjestitelj i dalje nije spuštao ton.-... tu su, opet su s nama, onakvi kakvi su krenuli prije tri godine, zdravi i čitavi, nasmiješeni, veseli kao i mi svi, uzbuđeni, krasni, naši sjajni momci!... Molim, poslušajmo sada pozdrave, koje će izreći predsjednik Sjedinjenih država, Lewis Simpson!Blakey nije slušao predsjednika. Obična, prigodna frazeologija, možda nešto svečanija. Gledao je Panattu i Rebekino lice. Stajala je uz njega. Zatim krupni plan. Crna predsjednikova put i izblijedjela bjelina Panattinih obraza, jedno uz drugo, zagrljaji, poljupci, vika... osjeti miris Rebekinog parfema, ali slika se promijeni i u nozdrve ga pogodi pregrijani vonj gomile. Misaonim impulsom isključi televizor, skine ga s glave i ubaci u ladicu pisaćeg stola. Primaklo se, pomisli. Pritisne taster mideratora i upita:-Gdje je Salthof?-U Buenos Airesu, na kirurškom kongresu -odgovori kompjutor.-Hotel?-”Peron”.Stavi videofon na glavu i pozove Salthofa. Kad mu ugleda lice i sasluša pozdrav, reče:-Već znaš da su se sretno vratili.-Da, gospodine Blakey, upravo gledam prijenos. Kad počinjemo?-Još ne znam. Ali želim da budeš ovdje, u Hustonu. Kad se završava taj tvoj skup?-Sutra u tri. Bit ću kod vas u tri i petnaest.-O.K. Odmah ćeš otpočeti s pripremama. -Već sam rekao, ja sam spreman, gospodine Blakey.-U redu, čekam.Čekao je već pet godina. Dugo. Iako je, kad su 2011. godine počinjali, Salthof predvidio da će posao trajati oko šest godina. Zatim se toliko žurio zaraditi svoj honorar od deset milijuna, da je zaboravio što su to odmor i djevojke. Nakon četiri godine, rekao je: gotov sam, gospodine Blakey. Ali morali su čekati još godinu dana, jer je Panatta bio u svemiru. Blakey je drhtao na pomisao da se ekspedicija neće vratiti kao ni dvije prethodne.Panattu je upoznao na prijemu u Centralnoj kozmičkoj agenciji. Ovaj je tada bio dubler nekog astronauta, a on, Blakey, bio je bog čitavog tog posla. Bez njegovog bi goriva mogli ići na dječje šetnjice po svom dvorištu, uvijek na iste planete. Blakey je učinio jednu jedinstvenu stvar. Saznao je za rad grupe profesora Hughuesa, šašavog “hobista” iz Kanade, i otkupio njegove rezultate za bijedna dva milijuna dolara. Rezultati su se pokazali epohalnim otkrićem - bilo je to gorivo o kojem se sanjalo tolike godine, koje omogućava da se prekorače granice snova. Blakey je izgradio nekoliko ogromnih tvornica za proizvodnju tog čuda (nazvao ga je “galaktika”), a zatim je samo beskonačno dopisivao nule na svom računalu. Bio je najbogatiji čovjek na svijetu. I uopće nije bio sretan.Nije bio sretan otkako je upoznao Rebeku. Nikada nije vjerovao u ljubav na prvi pogled, ali je tada shvatio da je tu ženu čekao cijelog života. I odluči da je mora imati. Blakeyeve su odluke imale tu odliku da su se provodile. Jedini izuzetak koji je potvrđivao to pravilo bila je Rebeka.Mjesec dana poslije spomenutog prijema, Blakey je u svom kabinetu već imao potpuni dossier gospođe Rebeke Panatta, pripremljen od agenata njegove privatne obavještajne službe. Biografija,

Page 44: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

karakter, sklonosti, najdraža boja i pjevač. Sve. Pošto je sve to proučio, Blakey je shvatio da je ne može ni kupiti ni dobiti na bilo koji normalan način. Voljela je muža, štoviše obožavala, a onima koji su pokušali skršiti njenu vjernost, uspijevala je ohladiti vatrenost. Otmicu nije uzimao u obzir. Nije se o tome radilo. Htio je da bude njegova, da ga mazi i grli i godinama ga s ljubavlju gleda u oči.Na ideju je došao kad je u Australiji izvršeno prvo presađivanje ljudskog mozga. Operaciju koja se, uostalom, završila neuspjehom, izvršio je u tajnosti njemački kirurg dr. Lauer. Otkad su 1993. godine, nakon niza uspješnih presađivanja mozgova majmuna i dupina, neki specijalisti pokazali želju da presade i ljudski mozak, prihvaćena je međunarodna konvencija o nedopustivosti takve vrste zahvata na ljudima i istraživanja su obustavljena. U svim su krajevima svijeta s izuzetnom bezobzirnošću gušeni svi, prilično usamljeni, pokušaji kršenja zabrane.Blakey sigurno ne bi uočio, ili bar ne tako brzo, tu jedinu mogućnost ostvarenja svojih snova, da mu na to nije skrenula pozornost afera u Sidneyu. Lauer je osuđen na doživotni zatvor i počinio samoubojstvo, a ljudi iz njegove ekipe dobili su po 10 do 15 godina robije. Najsposobniji među njima bio je mladi kirurg Georg Herrmann, prvi Lauerov asistent. Izvući ga iz zatvora i, nakon plastične operacije, prebaciti ga u Sjedinjene države pod imenom Salthof, za Blakeya je bila dječja igrarija. Ubrzo je dr. Salthof postao jednim od virtuoza američke transplantacijske kirurgije. Nitko nije znao da u specijalnom laboratoriju koji mu je Blakey opremio u podrumu vile kod Hustona, Salthof priprema reinkarnaciju najbogatijeg čovjeka na svijetu.Pod Nijemčevom su paskom radila dvojica drugih liječnika, koje je Blakey zatočio. Ti ljudi nisu nikada više ugledali sunca, a nagrada im je trebala biti njihov život. Salthofa se nije moglo zatvoriti - od njegova je znanja i vještine ovisilo postizanje cilja, Blakeyev život i sreća. Blakey mu je obećao bogatstvo i ostavio potpunu slobodu. Salthof je za četiri godine doveo Lauerovu metodu do savršenstva. To su potvrdile dvije pokusne transplantacije izvršene na bijednicima iz Meksika, koje su potom ubili. Sada je Salthof samo čekao na Blakeyev znak. Televizija je, dva mjeseca po povratku svemirske ekspedicije, prenijela vijest da je 102-godišnji William Blakey teško bolestan i da se nalazi pod brižnom paskom dr. Salthofa. Nekoliko minuta po objavljivanju te vijesti, u Blakeyevoj se vili pojavi Panatta sa ženom. Zatekli su grupu znanaca “kralja galaktike” i Salthof dopusti samo kratki posjet najbližeg prijatelja.Taj najbliži prijatelj bio je Panatta. Upoznali su se na jednom prijemu i Blakey je pozvao Panattu k sebi, a zatim je sve teklo u skladu s planom: uzvratni posjeti, zajednički odmor na Blakeyevom karipskom otoku, dodjela Panatti položaja zapovjednika Druge svemirske eskadre i tako dalje. Panatti je godilo to poznanstvo koje je brzo preraslo u uzajamnu srdačnost i prijateljstvo. Blakey je ostvario vrhunsku kreaciju igrajući ulogu dobrog ujaka i time se ponosio.Kad je Panatta napustio Blakeyevu spavaonicu, na njega se sručila gomila novinara. Žalio je prijateljevo loše zdravstveno stanje i izrazio nadu da će se sve dobro završiti. Poslije četiri dana objavljeno je da je “kralj galaktike” pola svoje imovine u gotovini namijenio razvoju istraživanja i transkozmičkom prijevozu, a drugu polovicu i tvornice svom prijatelju Panatti.To nije iznenadilo javnost - iznenadilo je Panattu. Ni u najsmjelijim snovima nije očekivao takvu Blakeyevu velikodušnost. Prije no što se snašao, oglasi se videofon. Kad ga je uključio, ugleda Salthofa.-Gospodine komandore, gospodin Blakey vas moli da dođete. Želi vam predati dokumente koji se tiču tvornica i porazgovarati s vama o nekim pitanjima. Ako je to moguće...-Za ime Boga, zar mu je tako loše?! - uzvikne Panatta.-Nije najbolje. Možete li ovdje biti u podne?-Jasno, sigurno ću doći.Točno u 12,00 komandor Adriano Panatta pojavi se u prijateljevoj vili. Bio je iznenađen kad ugleda Blakeya u naslonjaču, a ne u postelji.-Ležanje mi stvara bolove - objasni Blakey. -Slušaj, Denny, imam jednu molbu...-Sve što poželiš!-Osjećam da mi je kraj blizu i zato...-Ne buncaj! Jedva da si prekoračio stotu!-Da, teoretski bih mogao još malo poživjeti. Ali znam o čemu govorim. Ovo je kraj. Htio bih da mi ove noći praviš društvo.-Pa, naravno. Dopusti da obavijestim Rebeku. -Tamo je videofon.Kad je Panatta skinuo videofon s glave, Blakey pokaže na police sa zbirkom mikrofilmova.-Otvori bar i uzmi vitton ili nešto jače.Panatta iskapi čašu. Nalije sebi još jednom i sruči se u naslonjač.-Slušaj, Bill, ja i Rebeka ti zahvaljujemo za to... za to zaviještanje, ali znaj da ja, zapravo, da mi...Blakey se osmjehne.

Page 45: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-Vidiš, Denny, zahvaljujući tebi taj novac i te strojeve za pravljenje novca, zaviještao sam uistinu samome sebi.-Pa jasno, stari, to je tvoje, ako želiš mogu time upravljati...-Nisi me razumio, Denny. Slušaj i ne prekidaj me. Namjeravam se reinkarnirati.... Zašto me tako gledaš? Nisam poludio, prijatelju. Potpuno sam zdrav i tijelom i umom. Ali općenito nisam zdrav, jer nisam upoznao sreću u životu. Nitko me nije volio, čak ni majka. Sada žudim da me voli žena koju ja volim. Došao sam do zaključka da je mogu osvojiti jedino reinkarnacijom. Tako ti je to, Denny.Panatta, ošamućen milijarderovim riječima, odjednom ugleda kako ovaj ustaje i počinje šetati po sobi. I on htjede ustati, ali u mišićima osjeti toplu nemoć koja ga je prikivala za sjedalo. Blakey nastavi:-Kao što sigurno znaš, Denny, reinkarnacija je ponovno utjelovljenje, prijenos duše iz tijela koje umire u drugo tijelo. Uzimajući u obzir da na Koncilu godine 2000. vrhovnici Crkve nisu zanijekali da se ljudska duša nalazi u mozgu, te činjenicu da je ljudski mozak jedini čovjekov organ koji znanost i tehnologija nisu uspjeli reproducirati - dakle, uzimajući sve to u obzir, zaključio sam da se reinkarnacija može postići presađivanjem mozga. Namjeravam svoj mozak preseliti u drugu navlaku i tako ću se samo izvana promijeniti. To ti je kao kad promijeniš odjeću, Denny. Čitavo moje ja: moj intelekt, moje pamćenje, moje simpatije i mržnje, sve će se to s mozgom preseliti u novu, svježu odjeću.Panatta osjeti kako mu se diže kosa na glavi. Htio je ustati iz naslonjača, ali se nije mogao pokrenuti.-Postaješ pospan i otežao, zar ne? To je dobro. Sam si izabrao piće, ali i tako nisi imao nikakvog izbora, Denny. U svakoj je boci bila Salthofljeva mješavina. Ti si moja nova odjeća, prijatelju, i to ne zato što si mlad i zgodan, nego zato što žena za kojom čeznem, pripada tebi. Zapravo, pripadala je. Poslije operacije koju će izvesti dr. Salthof, živjeti ću još stotinu godina i svake ću noći voljeti Rebeku. Oh, kad bi znao, Denny, kakva je slast i sama pomisao na to.... Plačeš? Ne mogu ti reći čak ni to da mi je žao. Strašno mi je dobro i u takvoj će mi koži biti još bolje.Petnaest minuta kasnije Blakey je već ležao na operacionom stolu. Dok su ga uspavljivali osjeti strepnju - nije imao nikakvog jamstva da će uspjeti. Od početka je znao koliko stavlja na kocku i imao je mnogo vremena o svemu više puta razmisliti. I nijednom se nije pojavila misao o povlačenju s tog puta.Salthof je započeo s operacijom u 14,30 istovremeno na dva susjedna stola za kojima su radila dvojica njemu podređenih liječnika. U dvorani se nalazio i Blakeyev naoružani gorila. Dva sata kasnije sve je bilo gotovo. U 18,00 Blakey je otvorio oči i nad sobom ugledao osmjehnuto Salthofljevo lice.-Molim... molim, daj mi... zrcalo - prošapće.U zrcalu ugleda Panattino lice. Dobro je, pomisli, uspjelo je.Salthof je predvidio njegovu sljedeću želju i zabrani:-Molim, ne pomičite glavu, gospodine Blakey! Kasnije ćete vidjeti svoje bivše tijelo. Ležat ćete još nekoliko sati. Čak ni poslije natapanja bonerexom, kosti ne mogu zarasti za petnaest minuta.-Sve si sredio?-Naravno. Ona dvojica i vaš polumajmun više nisu živi. Rastvorio sam ih bez ostataka.... Gospodine Blakey, što je s mojim novcem?Blakey je to predvidio. Ček za Salthofa potpisao je mnogo ranije znajući da će mu se poslije operacije promijeniti rukopis.-Ako ne nastupe nikakve komplikacije, ček ćeš dobiti ujutro i oprostit ćemo se.Sljedećeg je dana dr. Salthof obavijestio vlasti i sredstva javnog priopćavanja o smrti “kralja galaktike”. U svim je komentarima naglašena privrženost njegovog prijatelja Panatte koji je uz Blakeyevu postelju proveo posljednjih dvadeset sati. Neki komentari ipak nisu bili lišeni zlobnog prizvuka pri spominjanju ogromnog nasljeđa koje je Panatta dobio.Blakey je svoj prvi razgovor s Rebekom doživio kao prvu pričest. Razgovarali su videofonom. -Draga, William je mrtav.-Bože!-Umro je prije par minuta. Dr. Salthof je pokušao operirati mozak laserom, ali su nastupile komplikacije, pa je odlučio otvoriti lubanju. Ipak, ništa se nije dalo učiniti... Halo, slušaš li me?-Da.-Smiri se. Ja moram još ostati ovdje i pripremiti sve za sprovod. Jadnik, nije imao nikog bliskog.-Rado bih ti pomogla.-Ne! Ostani kod kuće. Teško mi je i bez tvojih živaca.-Gdje ćete ga sahraniti?

Page 46: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-Imao je zlatnu komoru za urnu na 120. katu osmoga groblja, ali po svoj ćemo je prilici prenijeti na kozmodrom i ugraditi u raketu. Bit će to spomenik dostojan njega. Upravo to sređujem. Doći ću navečer.Salthof je prije podneva sjeo u svoj ford “Bolid 777” i skupa s čekom odletio za New York. Salthof je, prirodno, predviđao da će se Blakey pokušati i njega riješiti i zato se prije nekoliko godina osigurao spremivši kod bilježnika opis Blakeyevih planova s preporukom da se otvori onda kad umre. O tome je, bez oklijevanja, izvijestio Blakeya. Ipak, nije predvidio da će “kralj galaktike” pronaći bilježnika i taj depozit otkupiti za svotu koju ni jedan bilježnik ne bi zaradio za petsto godina svakodnevnog posla. U New Yorku je Salthofa čekao plaćeni ubojica, koji nije znao tko ga plaća, ali je znao što treba učiniti sa strojem “Bolida 777” da bi prestao raditi usred sljedećeg leta.Pozdravljajući se s Rebekom, počne je ljubiti, ali mu se otela iz zagrljaja i viknula:-Molim te, prestani! Ne sada kad oboje mislimo na tog jadnika.Savladao se. Nakon nekoliko minuta, ona ga iznenadi pitanjem:-Što je s tvojim nogama, dragi?S nogama?! Blakey je zaista od trenutka buđenja osjetio trnce u nogama, ali to je pripisao prolaznim postoperativnim bolovima. Sada je shvatio da je to nekakva Dennyjeva tegoba, vjerojatno izazvana dugotrajnim sjedenjem u kabini transkozmičkog broda. Panatta se odvikao od hodanja. To je od toga. Osmjehne se:-Nije to ništa, draga. To je umor, proći će.Četiri dana nakon sprovoda došla mu je u sobu. Nije se iskazao, uz najiskreniju želju nije uspio, nije mogao. Bol u nogama nije popuštala i penjala se sve više, do bedara i križa. Ujutro su pozvali liječnika, obiteljskog prijatelja, dr. Smitha. Doputovala je i Panattina majka.Navečer je Blakeya obuzeo strah. Smith nije mogao objasniti njegove bolove i predložio je prebacivanje u bolnicu Svemirske agencije. Te je noći Blakey začuo zvono na ulaznim vratima. Rebeka je pritisnula tipku doorfona koji je stajao uz postelju. Čuo se Smithov glas.-Ja sam, Smith. Moram s tobom govoriti, Rebeka. Odmah!Držeći sklopljene oči, Blakey osjeti da ga Rebeka zagleda provjeravajući da li spava. Zatim je pritisnula tipku za otvaranje ulaznih vrata, ustala, navukla kućni ogrtač i izašla iz spavaonice.Blakey je također htio ustati, ali nije mogao. Izvukao se iz kreveta i stiskajući zube dovukao se do vrata. Odozdo, iz predvorja, do njega dopre Rebekin plač i Smithov glas:-... ne znamo, ne znamo što je to. Nešto su morali zaraditi u svemiru. Bolest je nepoznata i nije otkrivena kod ispitivanja nakon spuštanja. Nekakva vrsta paralize koja putuje od stopala ka glavi. U početku ima blag tok, nešto poput reumatskih bolova, a onda dođe nagli kraj, za nekoliko sati... Turner je umro prije ponoći. Kad sam izlazio iz bolnice, McCormack je izdisao. Dovukli smo najbolje liječnike, činimo sve što medicina može, uključujući i lasersku akupunkturu. Sve je uzalud! Isuse Kriste, bespomoćni smo!... Rebeka, moraš biti jaka. Imam sa sobom trojicu ljudi, prenijet ćemo Dennyja u bolnicu. Moramo se žuriti!Dok su bolničari podizali Blakeya s poda i stavljali na nosila, iznenadi ih njegov smijeh. Blakey, s očima uperenim u strop, smijao se kao sumanut, punim plućima. Samome sebi. 10. A N I MA C I J A(drama u sedam činova)I. čin - U h i ć e n j eŠerif, u društvu dvojice pomoćnika, stavlja ruku pravde na rame muškarca u svijetlom odijelu -Walt Disney?-Da... o čemu se radi?-Objasni šerif James Navider, evo moje službene iskaznice. Hapsim vas u ime zakona!-Što?!... To je neki nesporazum...

-Zečepite gubicu i ispružite ruke. Tom, stavi mu lisičine.Tom stavlja lisičine uhapšenome koji prosvjeduje-Prosvjedujem, to je neka strašna greška!... Znate li vi tko sam ja?-Znam. Vi ste ili izdajnik, ili špijun, ili diverzant, ili ubojica, ili gadni peder, ili hoćete biti sve to odjednom, što vam se svodi na isto. Idemo!-Kako se usuđujete?! Što vam daje za pravo da ovako postupate prema građaninu slobodne zemlje?!-Briga za vrstu slobode u ovoj zemlji koja bi bez prave slobode bila samo poluslobodna zemlja, zahvaljujući prevratničkoj djelatnosti ovakvih kao što ste vi.-To je besmislica! Ja nisam...-Jeste i to će vam biti dokazano. Istovremeno, moram vam reći da sve što od ovog trenutka izjavite ili sve što zatajite, može biti upotrijebljeno protiv vas!

Page 47: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

II. čin - U v o d n o p r e s l u š a v a n j eSoba za preslušavanje u uredu okružnog šerifa. Uhićenik pokazuje znakove nervoze

-Za što sam konkretno osumnjičen?-Prestanite mi dosađivati, Disney! Sumnjivci hodaju ulicama, a vi, pošto ste već kod nas, vi ste krivi, optuženi i osuđeni! Sad ćete dati iskaz, Lucy, stavi papir i indigo.

Lucy uvlači papir i indigo u pisaći stroj-Kako se zovete?-Pa vi to već znate.-Tome, zbog naše osobne zaštite, nadodaj mu pružanje otpora službenoj osobi!Tom se “brani”. Zatim uhićenog polijeva vodom i baca ga na stolac pred šerifovim pisaćim stolom-Prezime i ime?-Walt... Walt Disney.-Imate li kakvih pritužbi na način provođenja istrage?-Ne... nemam.-Nikakvih?-Ni... nikakvih.-Onda zašto tako zamuckujete?-Jer... mi se... osušilo grlo.-Lucy, naglasi izjavu krivca da je naročito zahvalan istražiteljima za njihovu osobnu kulturu i delikatnost u ophođenju s njim, a ti, Tome, daj mu da se napije.Lucy podcrta navod, a Tom polijeva sljedeću kantu vode na uhićenika-Dakle, prezime vam je Disney?-Da... Disney... Walt Disney... Ja sam...-Ne pitam tko ste, o vama sve znamo. Jeste li pripadali, pripadate li ili imate namjeru pripadati komunističkoj partiji?-Ama ne!-To vam neće puno pomoći, ali govorite dalje. Jeste li homoseksualac?-Ne!-Taj sam odgovor očekivao, time ništa nećete postići. Uzimate li narkotike bilo koje vrste ili imate namjeru podleći toj strasti.-Ne!-Ni time nećete popraviti položaj. Jeste li vi ili tko od vaših bliskih tražili političkih azil u Evropi, Africi, Aziji, Australiji ili na Antarktiku?-Ne!-Jeste li ikada sudjelovali ili namjeravate sudjelovati u protuvladinim demonstracijama?-Ne!-Pripadate li ikakvom pokretu za građanska prava crnaca, Indijanaca i uopće kurvinih sinova u punom značenju te riječi?-Ne!-Sve sama negiranja, Disney! To je najgluplji način obrane koji znam. Ali, kako hoćete, bit ćete si sami krivi. A sada ispričajte kako je bilo, istinu i ništa osim istine, koja će i tako isplivati na površinu, iako ne mora, jer mi je znamo, ali želimo da prizna-njem pokažete kajanje od kojeg će vam laknuti. U zamjenu za to bit ćete oslobođeni na temelju amnestije, ustava, deklaracije neovisnosti i sedmog amandmana na treći amandman dopunjene verzije rezervnog kaznenog zakona.-Ja... ja ne...-Što, ne vjerujete mi? Imate li kakvu osnovu ne vjerovati slobodnom šerifu, izabranom na slobodnim izborima od slobodnog pučanstva slobodnog okruga u kome je sloboda najdragocjenije blago čovjeka?-Ne... ali... mog prijatelja, Freda Harrisa... I njemu je obećana sloboda, a dobio je trideset godina...-Gdje je to bilo?-Na zapadnoj obali.-Zbog čega je dobio trideseticu?-Ni zbog čega!-Ne lažite, Disney, ni zbog čega daju samo deseticu. Osim toga, nismo na zapadnoj obali. U našoj državi imamo svoje zakone i treba biti Netko da bi se zaslužila tridesetica. Vi imate priliku, ali vam ništa ne mogu obećati. Sudit će vam neovisni sud koji će donijeti neovisnu presudu. Predsjedavat će stari praktičar, sudac Jonathan Ulrich, s kojim smo se dogovorili da vam neće dati ispod petnaestice,

Page 48: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

ali je gornja granica otvorena. Sve ovisi o našoj dobroj volji i o tome hoćete li se pokazati iskrenim prestupnikom, spremnim za suradnju s organima gonjenja i osuđivanja. Dakle, što još čekate?-Hoću... hoću pozvati svog odvjetnika.-To vam je ustavno pravo, što znači da ni jedno pravo nije savršeno, ali ako je pravo i besmisleno treba ga poštivati sve dok obvezuje. Dakle, neću vam činiti poteškoće. Kako vam se zove odvjetnik?-Pillman, Stanley Pillman.-Odlično, drugom ćemo se prigodom i njime pozabaviti. Prije nego što ga pozovemo, potpisat ćete izjavu da je dosadašnja istraga protekla u skladu s odredbama zakona i demokracije.-Ne mogu!-Tome!-Ne, molim vas, samo to ne!... Ne mogu pisati, utrnula mi je desna ruka.-Lucy, dopiši da je okrivljeni nagazio na svoju desnu ruku kad je skočio na službenika Toma kako bi napao nenaoružanog čovjeka. A vi sve to potpišite lijevom rukom stavljajući križić. Tu vam je nalivpero.Uhićenik stavlja križić i vraća nalivpero šerifuIII. čin - G l a v n o p r e s l u š a v a n j eUlazi odvjetnik Pillman. Šerif mu se obraća pokazujući uhićenika koji sjedi na stolcu-Dobar dan, gospodine Pillman. Vaš klijent želi priznati u vašoj nazočnosti, zato smo vas pozvali. Možete početi.Pillman sjeda na stolac uz uhićenika koji sjedi sa spuštenom glavom-Zašto je moj klijent mokar?-Oznojio se, gospodine odvjetniče, vidite i sami kako je vruće.-A zašto je pun modrica i okrvavljen?-Poskliznuo se na stepenicama. Tamo je jedan glatki stepenik. Vi se nikada niste poskliznuli?-Ne.-To se svakome može dogoditi, treba paziti.-Zar moj klijent ne niječe vašu verziju događaja, šerife?-Ne, ovo je njegov iskaz o tome... Možemo li pristupiti preslušavanju?-Izvolite.-U redu. Disney, moram vas upozoriti da vam za lažno svjedočenje prijeti kazna od stotinu dvadeset osam godina zatvora na Aljasci, gubitak građanskih prava od trideset godina i globa u vrijednosti cjelokupne pokretne i nepokretne imovine, da ne govorimo o neograničenom gubitku slobode i građanskih prava vaše bliže i daljnje rodbine, kao i znanaca. Molim da se držite istine i sve ispričate.Odvjetnik skače sa stolca-Gospodine Disney, ne odgovarajte dok ne čujemo za što ste optuženi!-Vaš je klijent optužen zbog više mutnih poslova vezanih za realizaciju filma “Snjeguljica” i želim da govori o njima.Odvjetnik ponovo skače-Prosvjedujem! Izvolite, šerife, postaviti konkretna pitanja na koja će moj klijent dati konkretne odgovore!Šerif sliježe ramenima-Dobro, kome je palo na pamet da snimi taj film?Uhićenik podiže glavu-Meni. -Tko je angažirao izvođače, mislim na Snjeguljicu, patuljke i ostale?-Ja.-Osobno?-Da.-Sjajno. Dakle, s vama su, Disney, sklopili ugovore?-Da.-Lucy, podcrtaj ovaj odgovor! Jesu li se spomenuti ugovori ograničavali isključivo na filmske nastupe?-Ne. Morali smo prekinuti snimanje zbog nastanka Velike krize i posao smo nastavili nakon godinu dana. Za vrijeme tih godinu dana oni su privatno održavali veze.-O tome se i radi. Prijeđimo na događaje iz ove godine. Jesu li se patuljci od ranije poznavali?-Ne znam, možda samo Mutko i Smješko. Ostali su se upoznali na snimanju.-A zatim, za vrijeme te godine dana prekida, nastanili su se u šumskoj brvnari?-Da.-Zar vas to nije čudilo? Svi su imali vlastite kuće negdje drugdje.-To je bila njihova stvar, ja se nisam miješao. Svaki građanin SAD ima pravo stanovati gdje želi.

Page 49: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-T e o r e t s k i je tako. Vaše mišljenje o pita-njima koja ne pokrećem zadržite, Disney, za sebe! Tko je bio šef organizacije?-Kakve organizacije?-Šumske ili podzemne ili prevratničke. Ako sedam pojedinaca koji se prethodno nisu poznavali, odjednom počnu godinu dana živjeti zajedno i to u bespuću, onda su oni ili zavjerenici ili pederi. Jesu li patuljci bili pederi?-To je besmislica.-Eto, vidite! Lucy, zapiši da su, prema svjedočenju uhićenika, patuljci, koje je on spojio, namjeravali silom oboriti demokratsko uređenje Sjedinjenih država. Odvjetnik skače po treći put-Prosvjedujem, moj klijent nije izrekao ništa slično! Rekao je samo da patuljci nisu pokazivali homoseksualne sklonosti, a to je nešto sasvim drugo!-Dobro, onda ću pojasniti pitanje. Jesu li patuljci osnovali terorističku organizaciju?-O tome ništa ne znam.-A jesu li je mogli osnovati?-Ne znam.-Pitam: jesu li to mogli učiniti?-No... da, svatko može ako hoće...-Lucy, zapiši da je optuženi priznao da postoji velika vjerojatnost...Odvjetnik skače-Prosvjedujem! Moj je klijent samo potvrdio objektivnu mogućnost takvog razvoja događaja!Šerif namrgođeno gleda odvjetnika-Vi filozofirate, odvjetniče, o općim stvarima, a ja sam konkretno pitao o prevratničkoj organizaciji i dobio sam potvrdu mogućnosti njenog postojanja. Prema zakonu, ono što je moguće, može se uzeti kao učinjeno...-Ali ne prema našem zakonu, šerife!-Neka bude, ipak ostaje nepobitna činjenica da se sedmorica nepoznatih tipova okupila tko zna odakle.-Ustav naše zemlje dopušta svaki oblik udruživanja, šerife!-S izuzetkom ilegalnih, bezbožnih i sumnjivih! Ne učite me, odvjetniče, meni je ustav u krvi! Da li, po vašem mišljenju, ustav dopušta ilegalno kockanje?-Otkud sad to?-Dopustite mi nastaviti preslušavanje i odmah ćete saznati stvari koje će vam malo uzdrmati samopouzdanje, gospodine Pillman.Šerif se obraća uhićeniku-Recite, gdje je tijekom navedene godine dana prekida snimanja živjela Snjeguljica?-U šumi, s patuljcima.-Zašto upravo tamo, a ne u vlastitoj kući u Hollywoodu?-Ne znam, možda zato što su se sprijateljili...-A sprijateljili su se, kako ste izjavili, zahvaljujući vama...-Da, ali...-Zamolio sam vas, bez digresije, Disney! Je li vam bilo poznato da su patuljci u svojoj kući vodili zabavni lokal i točili pića?-Čuo sam nešto o tome, ali taj način zarade nije zabranjen.-Ali zato je u našoj državi zabranjeno kockanje radi zarade. Na teritoriju SAD na tome se može zarađivati samo u državi Nevadi, zar ni to niste znali, Disney? -To znam, ali...-Odgovarajte precizno na pitanja! Lucy, zapiši da je optuženi znao za tajni kasino u kućici patuljaka.Odvjetnik prosvjeduje-Prosvjedujem! Vi, šerife, prilagođavate riječi moga klijenta svojim tezama! Moj klijent nije rekao da je znao za kockarnicu u kućici patuljaka, nego je rekao da zna kako je na području SAD kockanje dopušteno jedino u državi Nevadi.Šerif se okreće uhićeniku-Možete li izjaviti pod prisegom, Disney, da niste čuli za kockanje u kućici patuljaka?-Nešto... no, nešto mi je prošlo kroz uši, ali ne o kockanju u velikom stilu... Čuo sam da patuljci igraju remi, da ubiju vrijeme...-Dakle, imao sam pravo! Čuli ste i niste prijavili vlastima!Odvjetnik prosvjeduje-Prosvjedujem! Nitko nema obvezu prijaviti vlastima bilo što i zbog toga se ne postaje saveznikom prestupnika, čak i ako se prijestup dogodio, što do sada niste dokazali, šerife!

Page 50: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-Drago mi je, odvjetniče, što ste vi prvi upotrijebili riječ prestupnici u odnosu na glumce, koje je vaš klijent angažirao i međusobno upoznao i tako samom činjenicom tog posredovanja postao sudionikom u prijestupu, premda je njegovo sudioništvo mnogo dublje. Ali, do toga ćemo tek doći. Za sada primite na znanje da je, prema izvješćima koja imam pred sobom, kućica patuljaka bila, između ostalog, prava jazbina namijenjena razvratu lovaca, turista, skupljača gljiva, lugara i zvijeri. Ponavljam: između ostalog, jer je bila i nešto još mnogo gore. A ako se radi o građanskom stavu vašeg klijenta, onda moram reći da možda prijavljivanje ovakvih i sličnih stvari nije zakonska obveza građana, ali je bez dvojbe moralna obveza po čemu treba razlikovati ljude. Tko se ne suprotstavlja, taj sudjeluje!Odvjetnik nestrpljivo odmahuje rukom-Sve su to vrlo sumnjivi prigovori, šerife! Do sada mom klijentu niste iznijeli ni jednu razumnu točku optužnice, poduprtu dokazima, koja bi opravdala bilo kakav oblik represije, počevši od uhićenja.-Odmah ću to učiniti, odvjetniče. Tome se približavamo kilometarskim koracima, a kad to učinim, zadrhtat ćete. Namjeravam optužiti vašeg klijenta ni manje ni više nego za desetak ubojstava s predumišljajem, kao i za rukovođenje komunističkom diverzijsko-špijunsko-terorističko-saboterskom agenturom odgovornom za inflaciju, deflaciju, devalvaciju, defloraciju, degradaciju, diskriminaciju, defetizam i kriptosovjetizam, jednom riječju za potkopavanje naše domovine u svakom pogledu, vidljivo otvorenim i zatvorenim okom!-Što?!!!!-Upravo to što ste čuli. U daljnjem preslušavanju čut ćete i više. Recite, Disney, znate li bivšu kraljicu ili zlu vješticu?-Da, to je jedan od likova u mom filmu.-Tko ju je angažirao?-Ja, u skladu sa scenarijem.-U to nimalo ne sumnjam, kao ni u to da je taj scenarij napisan u inozemnom centru neprijateljske diverzije usmjeren na našu jadnu zemlju.-Nema govora, kategorično odbijam, ja...-Odbijate li i da ste zlu vješticu poslali u šumsku kućicu patuljaka?-To je bilo u skladu sa scenarijem, u toj bajci vještica ide u kućicu patuljaka da otruje Snjeguljicu i...-Ne radi se o tome što se događalo u filmskoj priči, nego o tome što se događalo van snimanja. U prekidu snimanja, građanka koja glumi zlu vješticu na vaš je nagovor lišila ploda građanku Snjeguljicu koja je živjela sa sedmoricom patuljaka!-To je laž, za milost božju, ništa se od toga nije dogodilo!-Ne? Onda ću vam pročitati priznanje umirovljene babice iz Los Angelesa, neke Abortson, uhićene prije tjedan dana. “Ja Klara Abortson, građanka SAD, ravnodušne vjere, bijela i nelezbiljka, izjavljujem pod prisegom da sam se, u zamjenu za angažman u ulozi vještice u filmu Walta Disneya, složila da po nagovoru gore navedenog lišim ploda građanku Snjeguljicu...” I tako dalje.Šerif ustaje i svečano izjavljuje-Građanine Walt Disney! U skladu sa zakonom naše države koji zabranjuje prekid trudnoće i takav čin smatra genocidom, optuženi ste za najmanje deseterostruko ubojstvo s predumišljajem!Odvjetnik skače s mjesta-Moj je klijent već rekao da s tim nema ništa! Odbacujemo ovu optužbu kao i priznanje te.... kako se ono.... Abortson, koje je nedvojbeno krivotvoreno ili iznuđeno! Sud će odlučiti što je istina!Šerif se zadovoljno tapše po nogama

-Imate pravo, odvjetniče, sud tome i služi. Uz priznanje gospođe Abortson priložit ćemo i izjave liječnika s potvrdom Snjeguljičinog prekida trudnoće.-Ne dovodim u pitanje prekid trudnoće, šerife, Snjeguljica je to mogla učiniti stotinu puta. Međutim, niječem da moj klijent ima prste u svemu tome. Ta Abortsonova, u strahu pred vlastitom odgovornošću, uvlači u tu gadariju gospodina Disneya, ali to neće proći! Osim toga, što znači izraz d e s e t e r o s t r u- k o u b o j s t v o, a ?-Znači to, između ostalog, da se možda dogodila smrt većeg broja nezačetih osoba, jer se ne mogu isključiti blizanci, trojci, četvorci i tako dalje.-Sve do desetorki, zar ne?-Ne, odvjetniče, vaša je šala pretjerana. Pošto sudovi u svojoj lakovjernosti svaku dvojbu presuđuju u korist optuženog, sud će sigurno jedan pobačaj računati kao jednokratno ubojstvo. Sada ću vam predočiti ostalih devet. Recite, Disney, kako se završava vaš film?-Lijepi princ ljubi Snjeguljicu čime je budi iz obamrlosti i oboje odlaze u daljinu k happy endu.-Princ nije daleko odjahao, a ubrzo je prestao biti lijep, što se teško može nazvati sretnim krajem. Još jedno pitanje: je li taj poljubac pred kamerom bio pravi?

Page 51: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-Da, htjeli smo postići realizam...-Postigli ste ga i previše. Glumca koji je igrao princa tjedan dana kasnije prekrili su grozni čirevi i umro je u mukama od zlokobne i neizlječive vrste patagonskog sifilisa kojim ga je tim poljupcem na snimanju obdarila Snjeguljica. Znam da je snimanje te scene više puta ponavljano, te se može govoriti o upornim pokušajima ubojstva s predumišljajem, okrunjenim uspjehom. Činjenica da je princ, kako je to otkrio agent FBI, bio strani agent u glumačkom krugu i šef komunističke špijunske mreže, predstavlja olakotnu okolnost, ali ne toliku da bi izbrisala krivicu građanina Disneya i navela sud...Odvjetnik prekida šerifa-Trenutak! Ostavljajući po strani činjenicu da moj klijent sigurno nije znao za Snjeguljičinu smrtonosnu veneričnu bolest, kako objašnjavate, šerife, da je Snjeguljica još živa?-Ja nisam ni liječnik ni prirodnjak i ne moram znati zašto je ta vrsta sifilisa smrtonosna samo za pripadnike muškog spola. Ipak ostaje činjenica da je kao posljedica kontakta sa Snjeguljicom, od iste bolesti umrlo devet osoba: sedam patuljaka, princ i jelen iz šumskog rezervata. Eto kako smo poslije deset ubojstava došli i do optužbe za krivolov! Ali, to nije sve.Odvjetnik se čudi-Nije sve?!-Ne, odvjetniče. Prijestupi o kojima sam do sada govorio, samo su dopunske, manje važne točke optužbe. Osnovno je to da je vaš klijent organizirao boljševičku ćeliju na teritoriju naše slobodne države. Recite, Disney, s čim je zla vještica išla u kuću patuljaka?-S otrovnom jabukom za Snjeguljicu.-Lažete, to je bila jabuka koja je trebala otrovati zdravi organizam naše domovine. Koje je boje bila jabuka?-Crvene.-Upravo tako, crvene! Je li bila prava?-Ne, bila je to drvena imitacija jabuke.-A u njoj su se nalazile crvene upute za komunističku bandu patuljaka, koji su bezočno nosili crvene kape! I za to imamo dokaz - to je svjedočenje građanke Abortson koja je pod prisegom izjavila da je upute u crvenu jabuku stavljao osobno redatelj Disney!Uhićenik je pomodrio i skače s mjesta-Prisežem da je to laž, sve je to neistina!Šerif ga strogo gleda-Ovdje možete prisezati koliko vas je volja, Disney, ali ako to učinite pred sudom, prilijepit će vam nekoliko dodatnih desetica za krivokletstvo, a vaša će rodbina ponoviti doživljaje junaka Jacka Londona. Razmislite malo...IV. čin - S u đ e nj e (dan prvi)Disneyev branitelj završava svoj govor-... Visoki sude! Sve što sam ovdje rekao o dvojbenoj pouzdanosti svjedoka optužbe, o čudnim dokazima, vještim manipulacijama, pripremljenim iskazima et caetera, dakle cijelo moje dosadašnje izlaganje nema velikog značenja za suštinu stvari, služilo je samo razgolićavanju intrige zbog koje se moj klijent potpuno bezrazložno našao na optuženičkoj klupi. Cijela ta sumorna komedija samo je jedan kamenčić u mozaiku represije provedene protiv liberala i uopće ljudi neovisnih nazora, koje vlasti hoće zastrašiti ili otvoreno ugušiti pomoću kaznenih mjera.Sudac udara čekićem po pultu vičući-Odvjetniče Pillman! Sudu je već dosta vaših bezočnih podmetanja, kleveta, uvreda tužitelja, ocrnjivanja vlasti i potkopavanja sustava, te kopanja jame pod svim što je sveto i nedodirljivo poštenim građanima ove zemlje! Pošto se rasprava već završava, sud vas neće izbaciti iz sudnice nego vas osuđuje na petsto dolara globe, što skupa s prethodnim kaznama čini četiri tisuće petsto dolara globe koje ćete uplatiti prije izlaska iz ove dvorane. Ako ne želite platiti još više, okanite se kleveta i ograničite se isključivo na činjenice!Odvjetnik Pillman za trenutak šuti zagledan u državni grb iznad sučeve glave, a zatim govori-Najbitnija je činjenica, Visoki sude, to da je čitava optužnica postavljena naglavce jer je film koji je moj klijent snimio pod nazivom “Snjeguljica” -animirani film!-Kakav?-Crtani, Visoki sude. Tamo su svi likovi n a c r t a n i! Molim da prikažete film kao dokaz!Zaprepaštenje u dvorani. Predsjednik suda proglašava prekid rasprave i ustajući od stola strijelja očima tužitelja

V. čin - S u đ e n j e (dan drugi)Predsjednik suda obraća se branitelju

Page 52: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-Gospodine Pillman, sud se u principu slaže s vašom tvrdnjom da je film optuženog crtani film, što ne mijenja činjenicu da se pomoću crteža može podjednako uspješno podrivati sloboda, pravosuđe, neovisnost i dostojanstvo države, isto kao i pomoću živih ljudi koji izvršavaju zločinačke naloge. Sud bi, ipak, htio znati zašto ni vi ni optuženi niste ranije potegli svoj lukavi argument o crtanom karakteru filma, na primjer u istrazi, za vrijeme preslušavanja, kad se zbog nesretnog previda istražnih organa govorilo o živim glumcima? Pitam se iz kakvih to mračnih pobuda to niste tada iznijeli?... Sud u tome vidi vaš sljedeći pokušaj zamućivanja pravde što je prijestup, jer je pravda ono što je najdragocjenije na svijetu i mora se braniti svim sredstvima koja će sud primijeniti onda kad za to dođe vrijeme! Sada ću saslušati vaš odgovor!-Visoki sude, moj je klijent bio tako šokiran samim uhićenjem i brutalnim postupkom istražnih organa da je u prvo vrijeme davao odgovore u stanju jakog stresa, potpuno lišen osjećaja stvarnosti, a ja ranije nisam vidio taj film. Zatim sam shvatio da bi za mog klijenta bilo bolje ako se tužitelj osramoti tijekom suđenja, pa sam namjerno sačuvao ovu odlučujuću činjenicu za kraj rasprave i zamolio sam svog klijenta da o tome ne govori. Srećom za nas, rasprava se odvija bez prisustva javnosti, jer bi inače oni iz publike koji su gledali film mogli smijehom pokvariti moj plan.-Gospodine Pillman, tko ovdje ima sreće, a tko ne, tek će se pokazati! Izvješćujem vas da ću već danas izdati uhidbeni nalog protiv vas zbog namjernog prikrivanja istine pred sudom i izvršene prevare s namjerom pretvaranja rasprave u farsu! Nećete lako proći, jer su istina, kao i sudska institucija provedbe pravednosti, u našoj zemlji zaštićeni!-Visoki sude, ipak bih htio skrenuti pozornost Visokom sudu da bez obzira na cijenu mog postupka, ostaje činjenica da je čitava optužnica, podignuta protiv mog klijenta na ovom procesu, besmislena!Sudac udara čekićem po stolu i objavljuje

-Sud se sada povlači na vijećanje, a potom će izreći presudu!

VI. čin - I z r i c a n j e p r e s u d ePredsjednik suda završava čitanje presude

-... i zato sud koji se ne rukovodi strastima nego samo slovom zakona i pravednošću, sud koji uzima u obzir isključivo činjenice, a ne špekulacije i pretpostavke ma kako bile utemeljene - takav sud mora svaku dvojbu interpretirati u korist optuženog u skladu s humanim zasadama koje vladaju u našoj slobodnoj i civiliziranoj regiji svijeta. Cijeneći iskreni doprinos tužitelja i odbacujući izjave koje ga sramotno sumnjiče za loše namjere, sud ipak ispunjava svoju obvezu i iskazuje spomenutu humanost oslobađajući optuženog krivice po onoj točki optužnice koja govori o organiziranju komunističke agenture uz pomoć glumaca angažiranih za film “Snjeguljica”. To ne znači da sud optuženom priznaje nevinost u ovoj stvari; pošto do sada nije pronađen način uzimanja iskaza od crtanih likova - sud ovo odgađa za eventualno razjašnjenje u budućnosti. Međutim, potpuno je utemeljena točka optužnice koja govori da je za mjesec dana optuženi trebao pristupiti izradi scenarija za film pod naslovom “Crvenkapica” i u njemu prikazati maloljetnu komunisticu na koju nasrće naš sustav prerušen u kožu zlog vuka. Ta klevetnička metafora trebala bi igrati proboljševičku propagandnu ulogu. Uzevši u obzir štetnost ovog vida namjere, usmjerene na rušenje slobode, jednakosti, poštenja, radosti i nepogrešivosti našeg sustava - sud osuđuje optuženog Walta Disneya na 40 godina tamnice, petnaest godina izgona na Aljasku i sedam godina gubitka građanskih prava zauvijek.Branitelj ustaje sa svog mjesta-Za ime Boga, Visoki sude, pa to je besmisleno! Kažnjivost n a m j e r e, i to nedokazane?!!!Predsjednik suda udara po stolu tako jako da mu drška čekića ostaje u ruci kao palica-Tišina, Pillman! Oduzimam vam riječ! A vašem klijentu trake! I dugo ih neće imati! U ovoj zemlji još postoji pravosuđe zahvaljujući kojem društvo stavlja iza brave marionete inozemnih diverzantskih centrala! Ovakvi filmovi kao vaši, Disney, neće se vrtjeti i više se ne vrte!VII. čin - D u g o p r u g a š k a o s a m l j e n o s t Disney crta na zidu ćelije crtu, okreće se ka prozorčiću s rešetkama, gleda sunčev disk koji putuje nebom i šapće, teško je reći, začuđeno ili uporno:-A ipak se vrti!11. E L T O R OKad je Španjolcima priznato pravo na planet Oja (bilo je to, ako se dobro sjećam, 2672. godine), tadašnji se direktor Svesvjetske agencije za naseljavanje svemira, pokretač akcije protiv prenaseljenosti Zemlje, Louis Brauner, našalio: “Oja zvuči slično kao Ole!... Ako sve dobro krene, ubrzo će naši španjolski prijatelji (tu se naklonio u smjeru osmijehnutog člana predsjedništva don Francisca Mendoze) poželjeti tamo prebaciti i bikove!...”

Page 53: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

To smo prihvatili burom odobravanja i gromkim, srdačnim smijehom. Nakon nekoliko godina, oni su zaista poželjeli koridu i više mi nije bilo do smijeha, jer sam od pomoćnika i prvog Braunerovog zamjenika uznapredovao do položaja njegovog nasljednika i od tada sam ja morao donositi konačne odluke. Da, da, naravno, postoji i Međunarodno izvršno vijeće koje pod mojim predsjedavanjem formalno potpisuje sve odluke, ali zapravo samo one jednostavne, poput najprostijeg porođaja, ostavljajući meni carske rezove. Za to postoji vrlo jednostavan način: suzdržavam se, suzdržavam se, suzdržavam se... i tako do kraja stola. Ja se, prema paragrafu 12. Stockholmske konvencije iz 2503. godine, ne mogu suzdržati. Drugim riječima, ustanova kojom rukovodim savršen je demokratski stroj onda kad nema problema, a automatski se pretvara u apsolutističku monarhiju kad se radi o odlukama kontroverznim, opasnim, onima za koje se može reći da će izazvati napade sredstava javnog priopćavanja i pad popularnosti u očima javnosti. Te opasne odluke moram donositi sâm riskirajući gubitak obraza i položaja.U početku je sve bilo savršeno. Španjolci su taj planet nazvali Nova Španjolska i na njemu su Labedoyerovom metodom brzo formirali stalne kisičke zone s velikim kvocijentom stabilnosti, osposobili tlo za obradu i nešto čak i zasijali. U fazi predkisičke kolonizacije izgubili su jedva 46 “konkvistadora” (Oni zaista imaju osjećaj humora! Njima su dali počasni posmrtni naslov “Pizzara”), dakle, samo četiri više od nastradalih prilikom početnog istraživanja japanskog planeta.Kad su poželjeli bikove, sjetio sam se one Braunerove šale pa smo i ja i moji podređeni imali čitavih tjedan dana materijala za šalu, pošto sam sve shvatio kao vic. Ali to nije bio vic, oni su to zaista željeli, a Madrid je zvaničnom notom podupro njihov zahtjev. To nisam mogao omalovažiti. Naravno, znali su da će takva operacija biti skupa i izrazili su spremnost da u potpunosti snose troškove. Imali su dosta jake fondove jer je Oja u cijelom sustavu davala najveću količinu dvostruko koncentriranog goriva XOL-2, kojim je od nedavno zamijenjen Tyron-L.Izvršno je vijeće gotovo jednoglasno poduprlo nacrt. Gotovo, jer su predstavnici Engleske, Irske i Australije, kao i jedan od dvojice predstavnika Kanade, glasno prosvjedovali. Rasprava koja je tada započela, bila je tako skandalozna da sam blagoslivljao što nije bilo novinara (to nije puno pomoglo, dva dana kasnije telerezija je sve objavila demonizirajući čitavu stvar izvrtanjem i zlobnim komentarima o odnosima koji vladaju u Agenciji). Sve je započelo zvaničnim Mendozinim istupom:-Poštovani kolege! U ime španjolskog naroda i naročito u ime herojskih kolonizatora iz Nove Španjolske, imam vas čast zamoliti za pomoć u organiziranju borbi s bikovima na tom planetu, što je, kako je poznato, za Španjolce ono isto što je za stanovnike Sjedinjenih država baseball, za Kanađane hokej, a za Engleze nogomet. Možda je i nešto više jer to nije samo sport nego i ritualni sveti obred viteške borbe. Molim da naš zahtjev stavite na glasovanje, koje će, u to ne sumnjam, odlučiti u skladu s vatrenim osjećajima i očekivanjima Španjolaca. Hvala!Za trenutak je zavladala tišina koju prekine Irac OMeara:-Zar nije dovoljno što na Zemlji i dalje njegujemo barbarske ostatke prošlosti, nego ih još prebacujemo i u svemir! To je sramota, odlučno prosvjedujem!-A ja zabranjujem pljuvanje na španjolsku tradiciju i folklor za ovim stolom! - odgovori žustro Mendoza. -To je protivno postavkama Budimpeštanske karte čija treća glava izričito govori da je neophodnost očuvanja kulturne predaje čovječanstva, kako u oblasti običaja, tako i u kulturi i folkloru, zajednička zadaća svih naroda, koji su potpisali kartu, bez obzira na to kojem od njih pripada određena predaja! Jačanje i obnavljanje ostataka prošlosti jest obveza, a to što ja tu slušam jest uvreda!-U okviru tih istih obveza trebalo bi, bez odugovlačenja, oživjeti Svetu inkviziciju, zar ne, don Francisco? (Albert Rooney - Australija - sa zlobnim osmijehom, tihom i mekim glasom koji je Mendozu doveo skoro do ludila).-Još jednom zabranjujem!!!... I tko to govori, vi Australci koji ne biste mogli obnoviti ni crne karte vaše povijesti jer ste sifilisom zarazili i istrijebili sve domorodce, do jednoga!...-Ali ih nismo palili žive na lomačama - odvrati Rooney.-... a klokane ste tako uspješno postrijeljali da ih se može vidjeti jedino u muzejima, s piljevinom u trbuhu! - dovrši Mendoza.-Moj gospodine - replicira Rooney i dalje istim blagim glasom pospana djeteta - pucali smo u njih, ne niječem, možda previše pohlepno, ali nismo probadali bespomoćne životinje koje ne mogu pobjeći, nismo organizirali javne priredbe koje se puše od zadaha krvi i u gomili izazivaju najniže nagone i strasti.-Dvaput sam bio na koridi - javio se predstavnik Engleske lord Simpson koristeći što se Mendoza gušio od zaprepaštenja i bijesa - i svaki sam put poželio onim mesarima u crvenim dronjcima da im bik rogom promiješa tripice. Ali uzalud, cijela je ta predstava tako spretno udešena da su sve prednosti samo na jednoj strani. To je, moja gospodo, kao kartanje označenim kartama, nedostojno džentlmena.

Page 54: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-To je bezobrazluk! - drekne Mendoza kome se napokon vratio glas. -Kojim se pravom ovdje vrijeđaju španjolski običaji?! Odlučno prosvjedujem!... Korida je plemeniti dvoboj naoružane životinje i naoružanog čovjeka!-Koga ipak, kao što čine biku, pikadori prije dvoboja ne bodu dugim kopljem. Drugim riječima, to je dvoboj dvojice protivnika od kojih jednoga prije okršaja pripremaju tako da ga dobro osakate i izmore. Osporavate li to? (Mike Smith -Kanada)-Odlučno osporavam! Pikadori razdražuju bika, ništa više. Vi, Anglosaksonci, niste u stanju razumjeti ni djelić plemenitog duha koride. Zaglupljuje vas ljubav prema psima, koja dosiže sodomijsku identifikaciju, eto što! (Mendoza je već bio polupriseban, vičući je razbacivao kapljice pljuvačke oko sebe)Nevjerojatno, ali skočili su jedni na druge i počeli se tući šakama kao djeca. Mendozi su se pridružili predstavnici Latinske Amerike i Kariba, a ostali su to pravo kavansko šaketanje promatrali s mirom i prikrivenim zadovoljstvom. Trebalo je naročito gledati Azijce s onim njihovim suptilnim poluosmijesima. Naravno, sve je to trajalo par sekundi, razdvojili smo borce i zavladala je duga sramotna tišina. Sramotna za sve pred čijim se očima upravo otkrila besmrtna životinjska narav skrivena u čovjeku, može se reći -korijenje ljudskoga bića. Prekinuo sam sjednicu i na sljedećoj, za tri dana, stavio prijedlog na glasovanje. Prošao je uz nekoliko glasova protiv.Imajući slobodne ruke i osiguranu međunarodnu tehničku pomoć, Španjolci su pristupili ostvarenju plana. To nije bilo jednostavno i trajalo je četiri godine. Sam problem prijevoza nije izazivao velike poteškoće - transgalaktički transportni brodovi “Zeus-XOL” bili su toliko prostrani da je svaki mogao prevesti malo stado bikova. Problem je ležao u nečem drugom - kako životinje održati u životu tijekom puta i po dolasku na cilj? Bilo je potrebno četiri stotine godina, počevši od pionirskih radova onog poljskog genija Tomtschaka, koga su tada zvali “alkemičarom”, do Bertollinijevog otkrića, da bude stvoren adaptokozmički preparat “galakteon”. Injekcije, koje su redovito davane godinu dana, olakšavale su ljudskom organizmu brzu prilagodbu u prostorima van naše galaktike, ali ne svima, nego samo onima koji su uspješno prošli Furukawa-Klausmannove testove. Kod životinja se “galakteon” u većini slučajeva pokazao bezuspješnim. Ubrzo je utvrđeno da ovdje odlučujuću ulogu igra težina tijela. Granica je bila 120-130 kilograma. Teži organizmi nisu reagirali. Ovdje neću navoditi rezultate ispitivanja Instituta iz Beunos Airesa u kojem je ekipa profesora Reymera ispitala i objasnila tu pojavu (tako je nastao naziv “Reymerova granica”). Činjenica s kojom se moralo računati, bila je srednja težina bika. Ona je vrlo očito prelazila “Reymerovu granicu”. Jesam li trebao dopustiti koridu s bikovima sa skafanderskim šljemovima? Čista besmislica!Ipak su Španjolci i s tim izašli na kraj. Upornost tih potomaka Maura i srednjovjekovnih Don Quijotea dostojna je divljenja. Pronašli su u okolici Kampale nekog crnog šamana, jednog od onih koji su, skupa sa svojom mračnom praksom, preživjeli zahvaljujući skrbi folklornih institucija. Nakon dvije godine, taj im je crnački vrač (don Francisco mi se zakleo da ga je vidio kako prolazi kroz zid bez vrata!) priredio napitak u kome se nalazilo malo datog mu “galakteona” i neke svinjarije, koje nitko od znanstvenika nije bio u stanju identificirati. Ne znam koliko je istine u pričicama da je ta mješavina sadržavala nosorogovu plazmu.Bika, nakljukanog “afričkim galakteonom” (tako smo ga zvali u svakodnevnim razgovorima) su poslali i životinja je u najboljem zdravlju stigla na Oju. Čak se tijekom putovanja i udebljala. Nije bilo nikakvih poteškoća s aklimatizacijom. Zaista su htjeli poslati druge bikove, ali se to pokazalo nepotrebnim. Tragedija je počela s prvom borbom i trajala je sve do kraja...Ta se prva borba odigrala u sjajnoj areni, koju su podigli u Madbarilli (od Madrid-Barcelona-Sevilla), prijestolnici Nove Španjolske. Sagradili su je prema klasičnom uzoru, s prekrasnim ložama i uobičajenom podjelom sjedala sol y sobra - ona na suncu i ona u sjeni. Na otvorenje su došli visoki uzvanici iz Madrida, a borio se jedan od najglasovitijih toreadora, Dominguez. Dominguez je poginuo. Pikadori su izboli bika, a jedini od njih koji nije umro u areni nego u bolnici nekoliko sati kasnije, za vrijeme operacije, tvrdio je da su se vrhovi kopalja jako teško i vrlo plitko zabadali u tijelo životinje, kao da nailaze na neprobojni unutarnji oklop. Bik je porazbijao pikadorska vozila koja su zamjenjivala konje i rastrgao sve koji su mu se našli na putu. Imao je brzinu komete i fenomenalne reflekse, a njegova okrutnost, živahnost i snaga nadmašivali su sve što je do tada viđeno.Dominguez je znao, ali se više nije mogao povući kako se ne bi osramotio - a valjda nije ni htio. Bio je zaista odvažan momak. S obzirom na iznenadne smetnje (galaktička oluja) nije bilo izravnog prijenosa, ali mi je moj zamjenik, Andrej Birinkov koji je bio tamo, kasnije pričao:-Znaš, Stan, gledao sam mu dalekozorom u oči. On je znao da će poginuti... Takvi kao on “osjećaju” bika i znaju... To je bilo samoubojstvo, stari.Sve je trajalo petnaestak sekundi. Bik je napao, Dominguez je izveo besprijekorni iskorak i zauzeo savršenu pozu, ali se životinja nije dala prevariti i, u trenutku kad je točno naciljani mač pukao

Page 55: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

napola, desni je rog skroz probio Španjolca. Poginuli su i oni koji su muletama trebali odmamiti bika od toreadora. Njihova su tijela letjela zrakom kao krpene lutke. Španjolska je to primila eksplozijom srdžbe i podsmijeha. Dominguezu su se rugali, a bika su slavili nazvavši ga El Toro Magnifico (Veličanstveni bik). Birinkov mi je pričao da mu se kosa ježila na glavi kad se Dominguez podigavši ruke sručio na pijesak, a prepunjena je arena urliknula “Ole!!!”. Don Francisco također nije izgledao zabrinut, naprotiv, gledao je ravno u Simpsona kao da je htio reći: Što kažete, cijenjena gospodo, zar je korida neravnopravni dvoboj?...Brzo, vrlo brzo, taj mu se trijumf ugasio u očima i zamijenila ga je panična strepnja. U narednoj borbi dogodio se istovjetni masakr. Poginuo je Ramon Herrera, ljubimac Andaluzije, a bika su krstili imenom Killer - ubojica. Sada se za njega zainteresirao čitav naš mnogoplanetarni svijet.Na Oju su poslali najbolje španjolske toreadore. Dvojica su odustala od borbe, dvojica su poginula. Pikadori i ostali pomoćnici odbili su surađivati tvrdeći da bik raste i pretvara se u apokaliptičnu zvijer. Snimci su pokazali da su mogli biti u pravu - tijelo mu je izgledalo nabreklo, koža otvrdnula, a izduženi rogovi dobili su metalni sjaj. Na posebnom zasjeda-nju Savjeta predložili smo da ga se ubije zrakama zeta, ali je Španjolska kriknula: Ne! Ubiti tog bika izvan borbe u areni, značilo bi priznati sramotni poraz i kompromitirati se, zagnjurili se u blato, prekrižili koridu zauvijek, što ponosita Španjolska ne bi otrpjela. No taj je ponos bio preslabo gorivo za pokretanje alternativnog rješenja.Tada su Meksikanci stupili na scenu. Oni su stoljećima tvrdili da je prava korida sačuvana samo kod njih, a da su španjolski toreadori mamine maze i pajaci, koji glume borbu odmjeravajući snage s bolesnim bikovima, pretvarajući sveti turnir u cirkuski spektakl. Killer je kopitima i rogovima razderao na komadiće trojicu najboljih meksičkih toreadora i to su bile posljednje borbe koje su se s njim vodile u areni. Tjedan dana poslije došla je obavijest da je razbio ogradu i zidove i da pustoši po gradu, a metci i zrake ne mogu mu ništa. Pred sobom imam posljednju fotografiju koja je snimljena kroz prozor broda intervencijske ekspedicije koju smo poslali na Oju. Sličan je mamutu, grozan, s iskolačenim očima, blještav, napadački raspoložen, čini mi se kao da će me idućeg trenutka napasti i pomesti kao igračku. Ta se fotografija ne može gledati bez strepnje. Ubrzo nakon toga, prekinuta je veza s Ojom. Postavilo se pitanje: Da li poslati još jednu ekspediciju ili ne? I ja sam morao na to odgovoriti, potpuno sâm. Ostali su se “suzdržali”. Tek težina takvih odluka predočuje čovjeku koliko vrijede ovako visoki položaji kao moj i koliko se plaća za počast na ovom najljepšem svijetu, kad se mora dijeliti nesreća, određena sudbinom. Donio sam odluku o slanju druge ekspedicije, sastavljene od tri oklopljena broda, osigurana od napada u najvećoj mogućoj mjeri. Četrdeset četvorica, najbolji od najboljih, svi posebno uvježbani dobrovoljci. U prethodnom tisućljeću zvali su ih “komandosima”. Nijedan se nije vratio, niti će se više vratiti.Znao sam da prihvaćam rizik. I učinio sam to, jer sam morao. Shvatio sam da ću, ako to ne učinim, biti podjednako žestoko kritiziran i optuživan kao i do sada. Nisam imao izbora. Da bih naglasio moralnu nedvojbenost mojih namjera, prinio sam žrtvu poput one koju su plemenske poglavice prinosile drevnim bogovima. Među tom četrdeset četvoricom koje sam poslao, bio je i moj sin, moj jedini sin!Znam da sam ubojica, presudom proklete sudbine. I bit ću to još jednom, samo ovog puta s predumišljajem. Očita je istina da zločin rađa zločin, prvi je samo prva karika lanca. Zapovjedio sam da pripreme samoupravljajući brod kojim će na Oju - zvanično proglašenu “mrtvom zemljom” (odustalo se od njenog naseljavanja) - poletjeti samo dva kozmotrotera. Jedan je don Francisco Mendoza. Moji su ga ljudi oteli i čuvaju ga na tajnom mjestu. Vrača je bilo teže pronaći, ali sam prekjučer primio vijest da su ga moji momci ugrabili i dovode ga na kozmodrom. Moram se žuriti, jer mi je dojavljeno da će me svakog časa lišiti vlasti. Žalim samo jedno - što im, u trenutku kad se brod spusti i kad začuju topot, neću moći vidjeti oči. Oči moga sina!!!12. TEORIJA KRUGA PROFESORA MEADOWSA-Dobro, dobro , nek vam bude. Sada je, zapravo, vrijeme hranjenja Dicka, ali pošto ste se potrudili i... Tko je Dick? Dupin. Molim?... Da, pravi dupin. Već je pripitomljen i zbog toga sam jako ponosan. Među morskim stvorenjima imam nekoliko prijatelja i sa svakim se srećem negdje drugdje, u razne dane, ali Dick je moj ljubimac broj dva. S njim imam “randez-vous” svakog ponedjeljka, srijede i petka pola milje od obale, na mjestu koje samo mi znamo. Igramo se zajedno u moru, ali ne besplatno. Taj je fakin nezasitni prosjak, bez nekog dobrog zalogaja nema smisla ulaziti u more.... Najradije ždere čokoladu. Kad bih to rekao zoolozima, posijedili bi od čuđenja . Evo, pogledajte, tu, nad tom policom visi njegova fotografija... Simpatična njuška zar ne?... A taj tip s kapom i naočalama - to sam ja. Vidite li kako me gleda?...Uz njega se ne moram plašiti morskih pasa, pazi me kao dadilja i na vrijeme obavještava. Ne možete zamisliti kakva je to inteligentna životinja. Poznajem mnogo ljudi koji su od njega manje pametni u najmanje četrdeset točaka! Nikad ne

Page 56: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

pogriješi, dolazi samo ponedjeljkom, srijedom i petkom. Ponekad mi izgleda kao da razumije što mu govorim. Jednom sam doviknuo mom kormilaru da mi doda... Molim?... Da, oprostite, molim vas, malo sam se raspričao... Da, razumijem, niste zbog toga... Da, naravno, odmah prelazim na stvar. Što ćemo, danas će se Dick morati snaći bez mene. Možda će mu to i koristiti, smatram da je taj vjetropir već odavno morao sebi potražiti neku zgodnu i umiljatu dupinku, umjesto da se utrkuje s mojom jahtom i sladi se čokoladama. Uostalom, možda je i bolje što je samac, jer predviđam da će, kad se mangup jednom oženi, i svoju družicu dovodi na gozbu, a ja ću morati nositi dvostruke porcije. Cadbury i druge firme udvostručit će svoj kapital zbog moje simpatije prema tom žderonji... O, sorry, imate pravo, opet vam dosađujem, kunem se da neću više! Dakle, želite znati... Samo trenutak, da prvo vidimo odakle početi... Znao sam da ćete upravo tako odgovarati. Na pitanje: “Odakle početi?”, ljudi poput vas odgovaraju: “Od početka”, osobito kad znaju gdje je taj početak. A da li vi doista znate? Ako znate, onda zašto ste zapeli da vam pričam tu cijelu priču? Blefirate, možda samo provjeravate pojedinosti?... Početak je teorija vremenskog kruga. Jeste li proučili teoriju vremenskog kruga?... No, dobro, dobro, nemojte podizati ton. Kako želite, neću ništa pitati, samo ću odgovarati. Molim da me prekinete ako vam što ne bude jasno. Dakle, kako sam već rekao, ako treba krenuti od početka, onda moramo početi od vremenskog kruga. Sumnjam da poznajete “Vremenski obrat”, ali sigurno ste o teoriji mog oca čuli na radiju, na televiziji ili ste pročitali nešto u novinama. O tome se puno pisalo, pokrenuo se takav vrtuljak polemike da sam u svemu tome izgubio orijentaciju. Toga je najviše bilo u stručnim časopisima, ali su “Washington Post” i “New York Herald Tribune” o tome objavljivali uvodnike. Istine radi, novinarima je, prije svega, bila važna senzacija, znate ono: jajoglavi se gađaju trulim jajima, za piskarala je to prava poslastica, hrane se takvim događajima, ali teško je i zamisliti bolju reklamu. NBC je snimio dvije emisije s ocem, a k tome još i rasprava o toj knjizi... To je bila njegova četvrta knjiga. Moj je stari bio fizičar, predavao je na nekoliko fakulteta i vršio razne pokuse koji su bili žestoko napadani. Ustvari, od njegove prve publikacije - studentskog članka - bio je meta napada. To je trajalo godinama, uspio je naučiti kako se pleše po žeravici kritika i nije ga bilo lako pritjerati uza zid... Proglasili su ga alkemičarom što ga nije brinulo, iako je zbog toga morao često mijenjati posao. Sjećam se kako smo se majka i ja vucarali po cijelim Sjedinjenim državama, kao prvi naseljenici zapada. Za nama su se vukli novinari i zgrtali novce zahvaljujući očevim ludostima. Teglili smo za sobom kutiju od televizora, punu novinskih isječaka. Još prije polaska u školu, pomagao sam ocu da ih sredi i nalijepi. Nisam znao slova, ali su me oduševljavali veliki naslovi s očevim i mojim prezimenom. Slova tog prezimena bila su prva koja sam naučio raspoznavati. Svi ti napisi, pamfleti i “revolverske” notice, čitava ta senzacionalistička aura oko lutajućeg alkemičara, nisu bili ništa, predstavljali su samo preludij kolosalne buke koja se podigla oko oca mnogo godina kasnije, nakon objavljivanja “Vremenskog obrata”... O tome, to jest o vremenskom krugu, prvi je put nešto natuknuo u svojoj drugoj knjizi. Ponavljam -natuknuo, jer su se tamo našli jedino elementi konačne verzije teorije koja se rodila kasnije. U toj se knjizi otac pozabavio analizom elektromagnetskog napona u Vernhorstovom kolu i mogućnostima ispitivanja vremensko -prostornih relacija koje iz toga proistječu. Već je tada imao skiciran obris svoje teorije, ali se ipak suzdržao od objavljivanja dok je nije usavršio i dobio za nju znanstvenu potvrdu. To mu je osiguralo nedodirljivost s obzirom na akademske čelnike, koji su dobro pamtili njegove ranije “neodgovorne ispade”. Morao se najprije primiriti, učvrstiti svoju važnost i dostojanstvo, pričekati dok nekoliko sudačkih dinosaura, njegovih okorjelih neprijatelja, ne napusti ovu dolinu suza i prenesu se u krilo Velike Nepoznanice. Zato se desetak sljedećih godina javno bavio isključivo tradicionalnom fizikom, učinivši nekoliko zanimljivih otkrića. Čak se i očešao o Nobelovu nagradu. Zapravo, u tajnosti se posvetio usavršavanju teorije kruga i izradi psihofizičkog pojačala, zasnovanog na Vernhorstovoj koncepciji... To je dugo trajalo, majka je u međuvremenu umrla, a ja sam porastao, završio studij i počeo pomagati starome... Upravo tada kad sam počeo raditi u očevom Institutu, otac je objavio svoju teoriju u knjizi s naslovom “Vremenski obrat”. Ne znam koliko ju je dugo pisao, možda tijekom svih tih proteklih godina. Za nju je živio, ona ga je zaokupljala tako žestoko, tako ubojstveno snažno, da je mene, majku i sve ostalo oko nas jedva primjećivao. Podnosio nas je. Neprekidno je ispravljao sadržaj te knjige, mijenjao, do zadnjeg trena dopunjavao tablice i grafikone. Čak ju je dva puta povukao iz tiskare i još je u tijeku korekture ispreturao jedno poglavlje, zbog čega mu je nakladnik oduzeo jedan dio honorara. Zabranio je reklamiranje knjige dok se ne pojavi na knjižarskim policama, što je bilo utvrđeno ugovorom. Tresao se od straha da mu tko ne ukrade ideje iz tiskarskih strojeva pa je u tiskari instalirao svoje “treće oko” - potplativši jednog tiskara da vodi računa o sigurnosti knjige dok je još bila u slogu i o svemu ga obavještava. Uspio je... uostalom, uvijek je uspijevao, bio je poput tenka ukrštenog s najtvrdoglavijom mazgom na svijetu. Pokazalo se da je knjiga, u skladu s njegovim očekivanjima, prava bomba. Eksplozija je dobro uzdrmala čitav znanstveni svijet. Danas je to već samo bijela vrana, naravno, mislim na prvo izdanje jer su sva druga bila dopunjavana, a bilo ih je i džepnog formata. Bilo je i konferencija, susreta, polemika u krugu

Page 57: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

akademskih zvijezda u togama, pa televizija... već sam o tome govorio. Jednom riječju, nakon eksplozije u zatvorenom krugu, dogodila se reklamna eksplozija u sredstvima masovnih komunikacija, te - što već ide uz to - popularnost mjerljiva s popularnošću Mickey Mousea, samo što je trajala mnogo kraće, kratko kao slava sportaša. Sjećate li se tko je u Meksiku osvojio zlatnu medalju u skoku uvis?... Jasno da ne, nitko se ne sjeća, iako je od Fossburyjevog prezimena nastao naziv stila Fossbury Flop, koji se i danas koristi. Usput govoreći, Fossbury je bio moj idol, pošto sam također trenirao skok uvis. Kao klinac sam ga obožavao, a njegov sam autogram objesio iznad kreveta u mojoj sobi, ali mi je kasnije nestao u jednoj od mnogih selidbi. Fossbury se zvao Dick, zato sam svog dupina nazvao tim imenom. Dick skače uvis skoro četiri metra, uspije mi uzeti iz ruke čokoladu koju držim sjedeći na vrhu jarbola... Molim?... Da, odmah se vraćam na temu. Dakle, kao što sam rekao, moj je otac bio kao sportaš. Ustvari on je i bio sportaš, bio je veliki “fighter”. Postao je slavan, ali mu je slava postupno počela blijediti i da nije bilo tog masakra, sigurno se njegovo ime više ne bi vratilo na prve stranice novina... Danas ga se sjećaju jedino fizičari. Ali tada, poslije tiskanja “Vremenskog obrata”, bio je zvijezda i bez skurpula je reklamirao ne samo svoju knjigu, već i samog sebe. Tada je to već mogao sebi priuštiti: prestao je biti Meadows ili alkemičar Meadows, postao je profesor Meadows, slavni međunarodni autoritet. Mogao je, a zatim i morao. Morao iz dva razloga. Prvo - petnaest godina istraživanja potpuno ga je financijski iscrpilo, pojelo čitav majčin miraz i nagrade koje je dobivao za tradicionalna otkrića. Knjiga, a još više buka nastala oko nje, donijeli su mu bogatstvo. Ipak je bio važniji drugi razlog - otac je morao razglasiti čitavu stvar kako bi sebi privukao medije... Takve izuzetne osobe stvaraju najviše nevolja. Ne, ne radi se o šarlatanima, oni se razotkriju za nekoliko sati, ponekad i za nekoliko minuta. Problem je pronaći autentične vidovnjake - medije, a njih nema baš mnogo. U očevom slučaju, u igru su mogli ući samo mediji naročitih, izuzetno rijetkih sposobnosti. Radilo se o vidovitim osobama ili o ljudima koji barem posjeduju takve predispozicije, te o onima kod kojih je otkrivena sposobnost koja bi se mogla nazvati genetskim pamćenjem. Klasičan primjer takvog slučaja dogodilo se u našem kraju i veoma je zainteresirao oca. Uostalom, ne samo njega, godinama je taj slučaj opsjedao misli znanstvenika kod nas i u Evropi, naročito u Njemačkoj. Dakle, pedeset četverogodišnja supruga nekog pastora u New Mexicu, ne sjećam se prezimena... samo malo... ne, ne sjećam se! U svakom slučaju, zvala se Mary, prezime ovdje nije toliko bitno... Dakle, ta starija žena patila je od upornih i snažnih glavobolja. Liječili su je na razne načine, ali bezuspješno, što nije ništa čudno, znate već liječnike. Nakon nekog vremena, vrijedni je pastor izgubio vjeru u naše konjske doktore i odlučio se sam baciti na posao. Bio je hipnotizer-amater, to ga je zabavljalo, i netko mu je prišapnuo da se i hipnozom može liječiti. I eto, hipnotizirao je suprugu. Tada su se počela događati čuda. U nizu hipnotičkih seansa, Mary je govorila njemački iako taj jezik nije znala i njime se nikada do tada nije služila! Njeni su monolozi snimljeni na magnetofonsku traku i dati na filološku analizu. Pokazalo se da njen njemački pripada vremenu Bismarcka. Znanstvenike nije zapanjilo samo to, nego i rezultat sadržajne analize Marynog brbljanja. Za vrijeme jedne seanse, pastorova je žena izjavila da je, kad je imala šesnaest godina i zvala se Gretchen Gottlieb, ubijena u šumi dok je u kočiji čekala svog oca, gradonačelnika. Ova je priča provjerena. Pokazalo se da Mary zaista potječe od njemačkog emigranta i da se u obitelji njenih predaka, negdje oko 1870. godine, dogodila opisana nesreća - ubijena je šesnaestogodišnja Gretchen Gottlieb. To je objašnjeno, ili je to bar pokušano, upravo postojanjem genetskog pamćenja ili, kako su to govorili drugi jajoglavci, pamćenjem vrste, koje dopušta reproduciranje skoro zaboravljenih događaja njihovim prenošenjem genima, iz pokoljenja u pokoljenje. Razmišljali su kako osloboditi ta sjećanja. Hipnozom? Izvršeni su brojni opiti s osrednjim rezultatom. Farmakološki? Psihičkim vježbanjem, kontemplacijom, jogom? To je pitanje! Krasno, zar ne?... Kako?... Da to nema veze s temom? Sigurno se šalite! To itekako ima veze s temom, jer je moj otac konstruirao psihofizičko pojačalo koje je... Slušam?... Dragi gospodine, malo strpljenja, vi ste sami željeli potpun opis događaja, a sad me tjerate kao konja!... Cijelo se vrijeme točno držim suštine stvari, strpite se, molim vas. Detaljno sam vam pričao o slučaju gospođe Gottlieb, jer to je bitno za razumijevanje očeve teorije. Trudim se objasniti vam to što jednostavnije, ali ako je odveć složeno, zagrabit ću iz druge bačve. Možda ću nešto uprostiti, moj bi se stari naljutio na mene zbog takve vulgarizacije, ali to je lako zamisliti... Hmm, kako to... Nisam trebao ništa pitati, ali oprostit ćete mi jedno odstupanje od pravila. Htio sam pitati je li vam se dogodilo da savršeno poznajete mjesta, raspored ulica i trgova, natpise i krajolike, na mjestu gdje ste se našli prvi put?... Hodate ulicom gradića u kome - to je potpuno sigurno - nikada niste bili, a znate što se nalazi iza ugla! Ili da sanjate taj grad prije nego što prvi put u životu tamo stignete. Tako je isto s ljudskim licima. Istina, postoje dvojnici, a žene su noću slične jedna drugoj kao susjedne sličice na filmskoj vrpci, ha, ha, ha, ha, ha!... Oprostite, imate pravo, niste ovamo došli šaliti se i znam da je ovo ozbiljna stvar, zaboravio sam se. Ali, priznat ćete, ljudima se događa da, ugledavši lice koje ih zanima, započinju hrvanje sa sjećanjem, grozničavu glavolomku, često beznadnu. Tada, ako se ne otvore prava vratašca zaraslog vrta sjećanja,

Page 58: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

neobjašnjive se asocijacije pripišu nekom davnom viđenom filmu ili davnom slučajnom susretu. A to nije uvijek ispravan odgovor. Problem dvojnika... Neću sada opširno o tome, pogotovo što su se očeva ispitivanja dvojnika pokazala ćorkom, zalutao je u slijepu uličicu, ali to se dogodilo zbog nedovoljnog broja odgovarajućih osoba, takozvanih fenomena, zbog grešaka počinjenih za vrijeme rada, ali, vjerujte mi - taj je problem očaravajući! Otac je u jednom trenutku skrenuo pravac istraživanja, jer je njime ovladala strast za otkrivanjem povezanosti jednojajčanih blizanaca. Sljedeći problem, opet očaravajući! Znate, ako jedan od takvih blizanaca slomije ruku, drugi osjeća strahovitu bol na tom istom mjestu, čak i ako se tog trenutka nalazi na drugom kontinentu. Ako je jedan bolestan, i drugi se razboli od iste bolesti, ako jedan umre od infarkta i drugi istovremeno dobije napad i događa se da i on umre... Bilo je desetak takvih posebnih problema, a svi su se uklapali u mozaik teorije svog oca. Među njima je problem tajne ljudskog pamćenja igrao glavnu ulogu. Upravo te ulice, natpisi, krajolici, koji su već nekad davno viđeni... Niste mi odgovorili jeste li se nekad u životu sreli s nečim takvim, je li vam se to dogodilo?... Upravo tako! Nije to slučaj samo s vama, iste su dojmove stekli mnogi ljudi, bez velikog se ustezanja može reći - skoro svi. Moj se otac u mladosti dva puta susreo s nečim takvim, i počeo je razmišljati o tome, tražio je uzroke. Istražujući, pošao je drugim putem od onog kojim su prije njega krenuli entuzijasti, očarani ovom zagonetkom, i došao je do svoje teorije kruga... Sada dobro naoštrite uši, jer smo došli do najvažnijeg. Kad bih vam to htio detaljno objasniti, morao bih ne samo ponoviti čitav “Vremenski obrat”, nego navesti i rezultate kasnijih istraživanja. To ćete mi oprostiti, nastojat ću sažeti, dat ću vam pojednostavljen opis i obrazloženje, sažete koliko je to moguće... Uostalom, već je... četiri! Vidite, vrijeme je poludjelo... Niste gladni?... Onda, da popijemo čašicu. Viski ili džin? Ili možda... Kako hoćete. Vratimo se, onda, na stvar. Osnovno je pitanje: zašto vremenski krug? Primijetit ćete da sve što je bitno u svemiru ima kružni oblik ili je čist krug, kao Zemlja, kretanja planeta. Čovjeka se također može upisati u kružnicu, činili su to već drevni narodi, a naročito veliki majstori renesanse tragajući za idealnim proporcijama i modulima ljudskog tijela, pogotovo slikari i arhitekti. U našem se vremenu time bavio Le Corbusier, to je poznato... Prava linija? Čak i djeca znaju da se ona zakrivljuje u prostoru, ako se, dakle, neprekidno zakrivljuje - tvori zatvoreni sustav, krug... Moj je otac odbacio linearnu koncepciju vremena i za epicentar svojih razmišljanja usvojio vremenski krug. Samo po sebi to još nije veliko otkriće, jer se takva hipoteza vuče za čovječanstvom valjda od antičkih vremena, ali je teorija profesora Meadowsa zasnovana na točno određenom kretanju jedinica vremena po obodu kruga. Govoreći najjednostavnije: otac je tvrdio da se svaki trenutak ili, bolje reći, događanje nastalo u vremenu, višekratno ponavlja. Ne samo da je sve bilo, nego će opet biti, ponovit će se. Djetetu se to može najjednostavnije objasniti navodeći neke povijesne činjenice. Na primjer, da će se bitka kod Gettysburga, ako se dosad i dogodila samo jednom, dogoditi opet i to više puta, samo ako u međuvremenu ne izvedemo veliki bum!... Jasno, o tome postoje jaki dokazi, bar je moj otac tako tvrdio. Nesumnjivo ste čuli za Ericha von Dänikena, onog Švicarca koji traži tragove svemiraca na Zemlji. On je pronašao i razglasio brojne ikonografske poruke iz prošlosti koje prikazuju skafander za svemirske letove, svemirske brodove i slične stvari. Postavio je, također, više pitanja, kao, na primjer: kakvim su čudom drevni narodi mogli prenositi na velike udaljenosti kamene blokove, koje moderna tehnika nije u stanju čak ni pomaći s mjesta? Däniken tvrdi da su sve te starojapanske figurice u astronautskim skafanderima i ti kameni blokovi, teški po dvadeset tona, da je sve to samo ostatak supertehnike kakvu su davno prenijeli na Zemlju stanovnici drugog planeta, dakle “svemirci”. Osnovna zamjerka, koju znanstveni svijet ističe protiv Dänikena, glasi: ako su ti skafanderi na ikonografiji staroj stoljećima i tisućljećima tako slični skafanderima suvremenih astronauta, onda su ti ”svemirci” morali biti fizički jako slični ljudima, a to je čista besmislica. Ova zamjerka ipak gubi na težini ako se primjeni teorija vremenskog kruga. Moj je otac drugačije interpretirao nalaze na koje se poziva Däniken. Otac je tvrdio da su ljudi već davno izvodili svemirske letove, da su imali visoko razvijenu tehniku i da se upravo to sada počinje ponavljati na vremenskom krugu... Razumijete li?... Ja znam da to nije lako razumjeti, možda još teže od “metateorije” Hugha Everetta iz godine 1957... Everett je fizičar s Princetona, koji tvrdi da ne postoji pojedinačna sekvenca događaja u vremenu, nego se, od trenutka rađanja svemira, stvarnost razgranala na razne strane broj kojih može biti beskonačan, to jest da postoje paralelni svjetovi od kojih je svaki istinit... Što?... Dobro, vraćam se na stvar... Moj se otac izrugivao Everettovoj “metateoriji”, nazvao ju je “tucanjem jedne žene od strane stotinu muškaraca istovremeno”, pa je i dalje reklamirao svoj vremenski krug... Već sam spomenuo da pojam vremenskog kruga nije ništa novo u povijesti. Suprotno starim teorijama tog tipa, zamagljenim i mistificiranim, utemeljenim isključivo na filozofskim spekulacijama, teorija mog oca izvedena je pomoću dobro razrađenog znanstvenog istraživačkog aparata i sadrži precizne matematičke odrednice. Prema njoj - opet izloženo najkraće i najjednostavnije - učestalost ponavljanja događaja upravno je razmjerna veličini promjera kruga pomnoženog s kvocijentom zgusnutosti takozvane osnovne ili prvotne mase. Moram li to potanje objasniti?... Dobro, idemo

Page 59: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

dalje. Otac je u “Vremenskom obratu” svoju teoriju objasnio tako stručno i potanko da pojedine dijelove mogu shvatiti isključivo specijalisti. I oni su, očito, na to najživlje i reagirali. Ipak, bila su dovoljna uprošćena sažimanja u novinama, ovakva kakvim sam vas ja počastio, da bi se za ovo zainteresirali obični pojedinci, masa ljudi. Otac je primio gomilu pisama. Jedni su ga nazivali šarlatanom, drugi genijem, kako to obično biva u ovakvim slučajevima. Za većinu, to je bila sezonska senzacija, tipa čudovišta iz Loch Nessa, ali bilo je i takvih koji su to dobro prihvatili, slali su ocu svoje ideje, iznosili slučajeve koji su imali veze s očevim radom, iz vlastitog života ili po čuvenju... Znate, u Aziji je, na primjer, najviše zanimanja izazvalo poglavlje u kojem otac, svojom teorijom, objašnjava pitanja reinkarnacije. Uostalom, ovdje se čak i terminologija poklapa, jer se jedno od najvećih lamaitskih svetišta, u kome ritual vodi Dalaj Lama, zove Kalachakra, što upravo znači Vremenski krug. Čak su i azijski teolozi očeve dokaze u ovoj materiji smatrali otkrićima, što očito ne znači da su ih sve oduševljeno prihvatili. U svakom slučaju, morali su priznati da je njegov, kako su to nazvali, “zapadnjački pogled na reinkarnaciju” izvoran i vrijedan razgovora. Najmanje im se svidjelo - opet citiram, možda ipak nedovoljno precizno - “nametljivo svođenje duhovne transformacije na matematičke formule, fizičke uzorke i geometrijske oblike, kako to radi profesor Meadows”. To se odnosi na onaj dio očeve teorije koji govori da se obujam velikog vremenskog kruga sastoji od malih krugova čije obujme tvore još manji krugovi i tako dalje. Najmanji su krugovi pojedinačni ljudski životi... Ali, to nije u središtu pozornosti... Oca je najviše zanimala temeljna stvar, veliki vremenski krug, svemirski krug. Da bi precizno izračunao promjer tog kruga i utvrdio živimo li u drugom obrtaju vremena ili možda u... Slušam?... Ama, ne! Mislio sam da ste me razumjeli kad sam govorio o Dänikenu! Upravo te povijesne i pretpovijesne artefakte, koje Švicarac uzima kao dokaz da su nekada svemirci posjetili Zemlju, moj je otac objasnio kao dokaz jedne velike tehničke civilizacije koja je postojala u prethodnom obrtaju. Dakle, ne može se govoriti o prvom obrtaju u nizu, u svakom slučaju, otac je uvijek ostajao pri svome... Ja o ovome nemam izgrađen stav, samo vam ponavljam očeve tvrdnje. Otac nije znao koliko se obrtaja već dogodilo, ipak je bio siguran da imamo jedan iza sebe... Upravo zbog toga da bi više saznao o tome i da bi izračunao promjer kruga -otac je trebao medije. Trebao ih je i prije i poslije, to jest za vrijeme pisanja “Vremenskog obrata” i poslije, kad je razvijao i dopunjavao svoje dokaze... U početku je veoma teško pronalazio dobre medije, zato se žurio s objavljivanjem knjige iako je teorija još imala velikih praznina. Bio je svjestan rizika objavljivanja ovako nepotpune hipoteze, ali je znao da mu samo to može donijeti popularnost potrebnu za privlačenje većeg broja medija. Čini mi se da sam to već spominjao?... Dakle, protiv sebe je izazvao znanstvenike, ali, zahvaljujući prodornoj reklami, postigao je svoj osnovni cilj... Što? I o tome sam govorio?... Molim, vidite da sam već umoran. Ako vi ne želite, onda dopustite da bar ja nešto popijem, grlo mi se osušilo... Sad je već bolje. Dakle... odmah, gdje sam ono stao?... Na medijima, hvala. Eto, stari je tražio ljude, koji mogu dokazati neki slučaj genetskog pamćenja, kao i medije s proročanskim sposobnostima, one koji mogu čitati iz prošlosti ili iz budućnosti. Takav medij, zatvoren u komoru koju je moj otac konstruirao uz pomoć psihofizičkog pojačala, dobivao bi crtež ispunjen krugovima raznih veličina koje bi netko nacrtao i čitao bi njegov ili njen život, prošli ili budući. Provodnici koji su povezivali lubanju medija s mjerno-kontrolnom aparaturom, što je također očev pronalazak, prenosili su mjerljive struje moždanih reakcija na ekran. Skup podataka unosili smo u naročite tabele koje su trebale biti temelj za izvlačenje zaključaka... Ne možete zamisliti kako je strašno naporan bio taj posao. Otac je predvidio da će u prvoj fazi... naravno, u prvoj fazi iza koje su trebale doći sve ostale faze traganja koje bi dopunile teoriju kruga, onu već objavljenu u “Vremenskom krugu”, razumijete li?... E, otac je predvidio da u toj prvoj fazi osnovu za zaključivanje može dati ispitivanje najmanje trideset pravih medija. Ali, gdje naći toliko takvih parapsiholoških fenomena?... U prve dvije godine ispitali smo dvanaestero ljudi, a kroz vrata smo izbacili stotinjak varalica. Među onih dvanaest bilo ja čak devet žena, ali onaj medij koji vas zanima, bio je muškarac. On je bio broj trinaest... O njemu nas je telefonom obavijestio neki anonimni tip, koji se nije htio predstaviti. Javio je ocu za jednog hipija po imenu Anderson rekavši da momak često boravi u krčmi “Blue Moon” u Detroitu i ljudima čita sudbinu, a onda je prekinuo vezu. Imali smo puno takvih poziva. Uglavnom su zvali šaljivčine ili prevaranti, najčešće oni prvi. Na takve smo obavijesti bili osjetljivi i primali smo ih s rezervom, ali - vjerujte mi - uvijek smo ih provjeravali! To nas je stajalo jako puno novca i vremena, ali otac nije htio propustiti ni jednu prigodu. Rekao sam vam, trebalo nam ih je najmanje trideset. Ovog smo puta bili dvostruko nesigurni. Hipi! K tome se pokazalo da je još i narkoman! Svi oni čitaju iz prošlosti i budućnosti lebdeći u zanosu nad svojim plavim livadama. Dosta im je jedna doza LSD-a ili nekoliko dimova “trave” ... Što?... Da, da, cijelo vrijeme govorim o njemu. Doveli smo ga u Institut obećavši mu mnogo novca, samo ako se dokaže. I što kažete? Fantastično se dokazao! Otac je bio oduševljen, nitko od dotadašnjih medija nije pokazao takve sposobnosti kao taj balavac... Imao je dvadeset tri godine. Bio je plavokos, kose do lopatica i uvijek široko otvorenih očiju, tako nekako, znate, stalno

Page 60: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

odsutan. Bilo je očito da nas je jedva trpio, ali trebao mu je novac za “travu” ili neku drugu svinjariju. Pristao je, dakle, poslušno na sve. Govorio je tihim, hrapavim glasom, južnjačkim izgovorom, nekako ravnodušno, kao da mu je sve svejedno, čudno meko i ritmično, podsjećajući na govor robota. Ali to što je govorio, bilo je fenomenalno! Stari je započeo, kao obično, od nas samih. To je već bio ritual. Za početak mu je dao papirić s krugovima koje je našarala njegova tajnica, Kate. Anderson je sjedio u komori i držao papirić u rukama sklopljenim kao za molitvu. Nije ga gledao, počeo je govoriti poslije par minuta... Za oca je to bilo kao da je ušao u raj! Anderson je ispričao nekoliko događaja iz Kateinog života, ponovio nekoliko njenih razgovora s ocem, opisao je čak i ožiljak na njenoj lijevoj nozi. Nije je nikada vidio, nije se sreo s njom i nije mogao saznati ništa o njoj na normalan način. Govorio je i o njenom ocu i djedu i o pradjedovima, sve dublje u vremenu, upravo onako kako je želio moj otac. Pitali smo Kate da li se sve to slaže. Ona je sama o svojim precima znala mnogo manje od Andersona, ali to što je znala - idealno se slagalo!... Onda smo Andersona pustili da se odmori. Zamolio sam oca da proba sa mnom. Prihvatio je. Nacrtao sam desetak krugova. Anderson je bio genijalac, čitao je moj život kao iz otvorene knjige. Kad je došao do mog noćnog susreta s Betty, mojom kolegicom sa studija, uzviknuo sam: Dosta! i isključio pojačalo. Otac ne samo da se nije iznervirao, nego se smijao. Zaprijetio mi je prstom i rekao: Bestidniče! Bio je sretan... Tako smo završili prvog dana. Anderson je bio iscijeđen, a pokazalo se da je predragocjen da bismo mu ugrožavali zdravlje suviše zatežući strune. Daljnje smo pokuse odgodili za sljedeći dan. Sastavili smo popis nekoliko osoba, naših rođaka i prijatelja, koji su trebali poslužiti za daljnja istraživanja. Shvaćate, u prvoj fazi rada s Andersonom to nije bila toliko znanstvena djelatnost, koliko provjeravanje medija, a za to su nam trebali poznati ljudi, jer se inače ne bi mogla dokazati istinitost njegovih riječi... Tako nam je, dakle, nekoliko poznatih ljudi dalo svoje papiriće s krugovima. Među njima je bio i papir s krugovima koje je nacrtala Gladys... Vi sigurno znate da je Gladys bila moja maćeha? Mlađa od mene! Otac ju je oženio nekoliko godina nakon majčine smrti. Upoznao ju je na nekom prijemu... Nevjerojatno - bila je “zečica” u “Playboyevom” klubu, shvaćate! A moj stari nije nikada bio u takvom klubu, nikada nije imao u ruci “Hustler”, čak ni “Playboy”, da ne govorimo o drugom pornografskom smeću s fotografijama takvih djevojaka. Činilo se da ih prezire. Uopće, izgledalo je da ga žene ne zanimaju i valjda je tako i bilo onih godina dok je radio na “Vremenskom obratu”. Izgarao je na tome, majku skoro nije primjećivao, služila mu je samo za kuhanje, za moj odgoj, obavljanje sitnih poslova i možda ponekad za krevet kad bi mu se prohtjelo, kao da vam dođe volja da nekoga istučete ili da večerate. Ali kasnije, po njenoj smrti i nakon uspjeha s “Vremenskim obratom”, kad je već profesura dobro krenula i kad je postao VIP, s njega je spala napetost svih minulih godina pa mu je počela nedostajati gola ženska stražnjica. Kao da se prenuo iz sna i širom otvorio oči. Počeo je gledati okolo, tražiti, širiti nozdrve kao razdraženi pastuh. Prisjetio se, ili ga je na to jednostavno podsjetio opušteni organizam, da je muškarac. Bilo je jasno da će prva koja se na njega namjeri i koja mu podmetne sise pod nos, imati ogromne šanse. Slučaj je htio da je naletjela Gladys, mala, jeftina kurvica za ševu na brzinu, kojoj se prohtjelo da legne s glasovitim profesorom Meadowsom! U početku nije imala pojma da on želi nešto više, jer otkud bi znala?... Nije mogla ni sanjati o braku s njim, nije joj ni palo na pamet... Sreća njena što je bila toliko inteligentna, bolje reći dosjetljiva, pa je brzo shvatila da su čuda moguća. On nije imao vremena ni volje za momačke provode po klubovima, trebala mu je privlačna stražnjica u kući da bi mu noću bila pri ruci, a danju, po potrebi, igrala ulogu domaćice u domu profesora Meadowsa. Shvativši to, zaigrala je bez greške i postigla maksimum onoga što se moglo - dovela ga je do ludila, stara se budala zaljubio u nju!... Uostalom, nije se morala mnogo truditi. Imala je noge duge kao Empire State Building, a grudi kao Raquel Welch - je li dovoljno? Njemu je bilo dovoljno da poludi... Ali, vratimo se onom eksperimentu. Toga dana - bilo je to desetog srpnja, to sam zauvijek zapamtio - Andersonu smo najprije dali papir koji je iscrtao očev prijatelj, doktor Davis, a zatim Gladysine krugove. Sve što je o njoj govorio, bilo je bez greške. U jednom je trenutku preskočio na njene pretke, par stotina godina unatrag, a onda se vratio u sadašnjicu i tada je počelo!... Opisao je sobu s ružičastim tapetama i zrcalom na stropu - to je bila spavaća soba staroga i Gladys. Potanko ju je opisao. Kad je spomenuo kalendar na noćnom ormariću, zapitao sam koji je na njemu datum. Rekao je da je četvrti srpnja ove godine, dakle tjedan dana ranije... Govorio je tako uvjerljivo da smo si mogli predočiti čitavu scenu. Gladys ulazi u sobu, za njom neki muškarac, mlad, visok, tamnoput, crnokos, u sportskoj košulji, džinsu i sa sandalama na nogama. Južnjački tip, konobarsko-talijanski, klasični jebač-žigolo, od onih koji su vječito ili na plaži ili u sportskom automobilu i zarađuju tucajući bogate djevojke svih uzrasta... Ona ga nudi rumom, zatim gasi svjetlo i na zidu projiciraju neke perverzne zahvate, onda ga odvlači na tepih, otkopčava mu košulju, remen i ... dalje možete zamisliti. To je Anderson detaljno opisao. Govorio je bez strasti, kao i uvijek, navodeći pojedinosti sporo i monotono, poput kompjutora. Bilo je teško slušati tu priču, izgovaranu glasom kao iz vate. A ona... kad bi to bar radila onako normalno, ali... teško mi je govoriti o tome, znate, malo žena

Page 61: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

zadovoljava svoje mladiće na taj način... Ali, ona je to voljela!... Gledao sam oca. Poblijedio je, bio je bijel kao papir, ruke su mu drhtale. Mislio sam da će to prekinuti, da će isključiti pojačalo, ali ne. Htio je saslušati do kraja, mučio se, ali je istrajavao. To je bio čisti mazohizam. Strašno ga je boljelo, ali je gutao, usisavao u sebe, kao da se time opijao, lice mu nije ni zadrhtalo, samo su mu se suzile oči i disao je sve brže... Kad je Anderson završio, otac je istrčao iz laboratorija. Bez riječi. Ostalo znate, kao i svi ostali... Novine su poludjele od radosti, opet je ime profesora Meadowsa nekoliko tjedana pulsiralo velikim slovima na prvim stranicama... Tada se stari odvezao iz Instituta ravno doma. Ne... ne baš ravno. Usput je kupio revolver i šest metaka. Zatekao ju je kako se sunča u mreži za spavanje u sjurio joj je te kugle u usta, upravo u usta... Možda, da nije bila tako perverzna, možda... Iako sumnjam, i tako bi je ubio. Kad je odslušao onu scenu sa žigolom, zapravo kad ju je vidio - jer imao je čudesnu maštu, njegov je mozak pretvarao slova i zvukove u obojene slike brže i točnije od mozga prosječnog čovjeka - osjetio se kao krpa i cijeli je njegov vremenski krug ispao iz osi, iskočio iz kolosijeka, razumijete? Obuzeo ga je bijes koji guši misli o bilo čemu drugom. U glavi su mu bila samo njena usta, oblikovana u krasni krug i ta ga je čitava odurna scena raspinjala. Gađao je kao luđak, čak i kad je već bila mrtva. Onda je htio ustrijeliti sebe, ali je nestalo metaka. Sjeo je u naslonjač i sjedio prazan kao magazin njegovog revolvera, gledajući u zid. Kad je došla policija, pošao je s njima poput navijene lutke. Nije ništa govorio, nije odgovarao na pitanja, šutke se osmjehivao svakome tko bi mu se obratio... U zatvorskoj bolnici pogodio ga je infarkt. Nije imao šanse da preživi, već je imao dva... Da, nikada ne znamo kad će doći kraj. Čovjek je pun nade i vjere u svoje mogućnosti, ne očekuje ništa loše, pršti od životne radosti, razmeće se i vjeruje u dobru sreću kao da će ona vječno trajati. Drugi umiru, nama je smrt strana, nestvarna, ona je daleki mit, ne mislimo na nju, guramo je s granice svijesti, kao da nam nije zapisana na vremenskom krugu. Ona se tiče bližnjih, ne nas... Ali, smrt dolazi, moj gospodine, prije ili poslije, obara se naglo kao jastreb, zaglušuje i briše misli ostavljajući praznu lešinu poput ispražnjene vreće za smeće. Banalno, zar ne?... Najsumornija banalnost na svijetu. Želimo živjeti, beskonačno lutati po obodu našeg vremenskog kruga, kad odjednom... Da, stvarno, koliko je sati?... Evo, već je sumrak, sati lete kao poludjeli hrt! A tako prijatno ćaskamo, zar ne, moj gospodine?... Postajete nestrpljivi?... Molim vas, nemojte vikati, dragi gospodine, upravo završavam i zato ću govoriti skoro isključivo o vašim stvarima, to bi vas trebalo zanimati! No, prije toga ipak moram nešto popiti... Eto, tako... Čudno, prošlo je već pola dana otkako ste ovdje upali, jer kako inače nazvati vaše nametljivo zahtijevanje razgovora sa mnom u četiri oka, a ja kao da nisam umoran!... No, dobro, o čemu smo to govorili? O tome da smrt dolazi iznenada, često baš kad smo sigurni u još jedan uspjeh, kad nam se čini da smo skočili vrlo visoko i da ćemo preskočiti letvicu na rekordnoj visini. Ali, ne može se sve preskočiti, treba raspolagati hladnokrvnom vještinom procjene vlastitih mogućnosti. Inače se gubi, moj gospodine... Dick, na primjer, nikada neće skočiti po čokoladu ako vidi da se ona nalazi na njemu nedohvatljivoj visini. Treba postupiti kao on, tko to ne čini izlaže se neugodnosti. Uzmimo sada, kao primjer, tebe, prijatelju... Došao si ovamo imajući me, kako se to kaže, u šaci. Izveo si visok skok, ali nisi dosegao letvicu, a to je bio ovaj razgovor. Ali, s druge strane, na doskoku, nema uvijek strunjače... Da više ne produžavamo ovu tragikomediju, prelazim na suštinu stvari. Dakle, iznenadit ćeš se, prijatelju... Slušam?... O, ne, s tim se ne mogu složiti. Ovo jest tragikomedija i odmah ću ti to dokazati. Komedija je već bila i upravo se završava, kao što svaka zabava mora imati svoj vrhunac inače gubi sav okus, a tragedija se približava zajedno s pojavom zvijezda, što ima svoj duboki smisao, jer se tragedija odijeva u halje tame... Ali, možda je već dosta tih pseudopoetskih metafora, prijeđimo na konkretne stvari... Sigurno će te začuditi, prijatelju, ovo što ću sada reći - poznajem te već skoro godinu dana!... Da, točno jedanaest mjeseci. Drugim riječima, upoznali smo se mjesec dana pošto ti je Kateina obitelj povjerila da nađeš djevojku. Bilo je to obostrano upoznavanje. Ti si iskopavao sve što se ticalo mog oca i mene, a moji su momci promatrali tebe i tvoj rad i podmetali ti bajkice i dokumente koje sam ja pripremao. Brzo su otkrili da si, prije nego što si postao privatni detektiv, bio ucjenjivač. Onda si promjenio papire i prezime. Od trenutka kad sam to saznao, bio sam miran, mogao sam s tobom igrati bez straha, jer sam znao da ćeš doći ovamo prije nego što pokažeš svoj plijen nalogodavcima... Usput, zgrabio si besmislice, saznao si ono što sam ja htio da saznaš. Tek ćeš sada saznati istinu. Kate mi je pomagala da dokrajčim Gladys aranžirajući mistifikaciju s Andersonom. Ona ga je pronašla. Ali, poslije smrti Gladys i mog starog, postala je bezobrazna, htjela je previše... Previše novca i brak! Priznaj da se nisam mogao oženiti sudionicom zločina, zar bih mogao mirno spavati?... Dakle, da bih mirno spavao, morao sam je ukloniti... Andersonu se to već ranije dogodilo. On je bio glumatalo-početnik koga smo kupili za tisuću dolara. Genijalno je odigrao ulogu čudesnog medija!... Nisi pronašao njihove tragove, prijatelju, i nemoj se ljutiti na sebe - jednostavno nisi mogao. To ne može učiniti ni najvještiji policajac na svijetu. Čak i one lešine koje mafija zabetonira u temelje nebodera, teoretski se mogu pronaći, ali ne i tijela Kate Brown i Phila Andersona... Sjećaš li se da sam u početku spomenuo da je dupin Dick moj ljubimac broj dva. Tada

Page 62: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

nisi upitao tko je prvi. Da si to učinio, možda bi te instinkt upozorio i pokušao bi pobjeći iz ove kuće bez razgovora, a sigurno ne bi bio tako nadmen i bezobrazan. Uostalom, to ne bi mnogo promijenilo... Dakle, moj ljubimac broj jedan je Mat. Mat je morski pas, a možda je i morska kuja, tko zna? Manji je od onoga kojeg si gledao u “Raljama”, ali nije slabijeg apetita. Srećemo se kod stijena, kod južnog rta zaljeva. Valjda me voli, ali bi me ipak slatko pojeo... Obožava ljude. Negdje tamo ima svoju špilju i dođe čim osjeti krv... Sada razumiješ, prijatelju?... Godinu dana si puzao za mnom kao zmija ne primjećujući da ti upravo ja bacam mamce. Napokon, kao što sam očekivao, dopuzao si do moje kuće i počeo me plašiti. Mislio si da ćeš ucjenom od mene izvući više nego što će platiti Kateina obitelj... Zbog toga ih nisi redovito izvještavao... To je bila pogreška! Ne dijeleći s njima sumnje prema meni, nisi se osigurao i... Što?... Opet griješiš, prijatelju, ne plaši me, nemaš čime. Nisam bio toliko nepromišljen da se ne bih dosjetio kako si prije ulaska u lavlju jazbinu ostavio kod povjerljivog čovjeka mali izvještaj s mojim imenom i adresom. Ostavio si čak dva. Jedan kod bilježnika, drugi kod prijatelja. Bilježnik je u zadnje vrijeme imao novčanih poteškoća, ali ih se već riješio mijenjajući tvoju omotnicu za jedan ček i dva obećanja: da se više nećeš pojaviti kod njega i da on sâm neće doživjeti nesretni slučaj u roku od dvadeset četiri sata. Međutim, tvoj prijatelj nije imao sreće. Ne samo da nam nije htio dati omotnicu, nego te je čak pokušao obavijestiti o našim zahtjevima. Nesretnik... jutros se spotaknuo, upao u more i naišao na Mata... Oznojio si se, prijatelju?... Noći su u zadnje vrijeme nepodnošljivo vruće. Da se vratimo na stvar - ogoljen si, moj Pinkertone, skinut ti je oklop. Ja sam ti čak i zahvalan što si došao ovamo s tvojom zabavnom bezobraštinom. Uopće ti nisam morao pričati story moga oca i moju, ali to me je zabavljalo. Godilo mi je glumiti ulovljenog i gledati kako ti, koji ovamo nisi došao da bi se šalio, dopuštaš da se od tebe pravi harlekina... Kad netko već ima toliko novca da ne treba raditi, život mu postaje dosadan i treba ga učiniti raznovrsnim. Možda sam te malo izmučio, malo sam rastegao priču, ali to nije bilo bez razloga. Evo već i mraka. Ako te je netko i vidio da si se dovezao pred moju kuću, sada će te vidjeti kako odlaziš živ i zdrav za volanom. Kao što znaš, noću su sve mačke crne... Samo ćeš morati posuditi odjeću jednom od mojih momaka... zoveš se Morris, zar ne? Dakle, slušaj Morrise, dat ću ti savjet. Ljudi se dijele na pametne i glupe, oprezne i neoprezne, sretne i nesretne. Ti si u drugoj kategoriji, a ja u prvoj. Sreća i nesreća zapravo su iracionalne kategorije... Moja se sreća temeljila na tome što je otac reagirao onako kako je reagirao, odnosno onako kako sam predvidio poznavajući ga, a mogao je reagirati i drugačije ili ga je nešto moglo omesti u izvršenju zločina... Ali, i srećom se može upravljati... Ti si zaista vrijedan i uporan, jednom riječju dobar si detektiv, ali na ovom okrutnom svijetu nije dovoljno biti dobar - pobjeđuju samo jako dobri. Ja pripadam njima... Marljivost i upornost kojima se ti odlikuješ, Morrise, ne dovode do uspjeha. Tamo vode pomanjkanje skrupula i prvorazredno lukavstvo. Primi to k srcu i iskoristi u svom narednom životu kad se ispuni tvoja reinkarnacija. Ako se ispuni, u to nisam baš siguran... Uostalom, to još nisam pokušao dosegnuti, jer bi to tražilo ogroman napor, galijotsko nastavljanje očevog istraživanja. A meni nije stalo do posla, čovječe, povraća mi se kad pomislim na rad! Radilo se o očevom novcu i o provođenju ostatka života u lješkarenju na suncu. Znao sam da otac neće puno izdržati sa svojim srcem. I što, zar sam trebao dopustiti da ta čudakinja zgrne cijelu imovinu poslije njegove smrti? Bio bih posljednji kreten i platio bih svoju glupost doživotnom bijedom. Život je samo jedan i ne isplati se čekati da se on ponovi na vremenskom krugu. A ako se to i dogodi, radi se o tome da se ponovi slatko i zlatno, bez znoja!... Reći ću ti nešto u povjerenju, Morrise. Ja zaista vjerujem u vremenski krug i u njegove manje krugove po obodu. Sve se ponavlja. Život neprekidno kopira sam sebe, pomažu mu ljudska glupost i podlost. Ja sam izabrao ovo drugo, unosnije je... Moj je otac izabrao obratno... Vremenski krug! Takvi stari šezdesetogodišnji glupani kao moj otac, uvijek upadaju i upadat će u šape takvih ”zečica” kao Gladys. To se događa od postanka svijeta... I to je Morrise, najbolji primjer koji potvrđuje teoriju pokojnog profesora Meadowsa... Jesi li se umorio Morrise? Ne izgledaš najbolje... Na kraju ću se poigrati vidovnjaka. Ispričat ću ti pričicu, jednu od mnogih koje će se ponavljati na vremenskom krugu. Svakih nekoliko milijuna, a možda i bilijuna godina, jedan će tip koji sebe smatra vrlo prepredenim, htjeti ucijeniti drugog tipa koji je zaista prepreden. Doći će u njegovu vilu u Miamiju ostavivši prije toga dokazni materijal u sigurnim rukama da bi se osjetio sigurnim. Tada će onaj drugi izigravati zastrašenog i zabavljati se pričajući ovome o teoriji profesora Meadowsa, a kad završi pritisnut će dugme pod stolom. Onda će u sobu ući gorila ovog drugog i držat će revolversku cijev na dvadesetak centimetara od ucjenjivačeve glave, onako kako sada Jerry drži cijev za tvojim potiljkom. I znaš li što će dalje biti?... Nakon pucnja, momci Meadowsa-juniora stavit će tijelo budale u plastičnu vreću i odvest će ga jahtom daleko na more, do stijena gdje živi stari morski pas Mat... Zanima me, Morrise, koliko će se puta to ponoviti na vremenskom krugu?13. ČOVJEK SA “ŽELJEZNOM MASKOM”Udrugom tisućljeću poslije Krista nije bilo veće historiografske zagonetke od tajne čovjeka kojeg je Louis XIV pedesetak godina držao zatočenog pod maskom od crnog velura, nazivanom željeznom,

Page 63: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

jer je željeznim obručem bila pričvršćena oko vrata. Ključ za bravu ovog obruča nosio je pouzdani vladarov pretorijanac, Saint-Mars.Čovjek sa ”željeznom maskom” pojavio se u drugoj polovici 17. stoljeća u naročitoj ćeliji, opremljenoj trostrukom vratima, u francuskoj tvrđavi Pignerol kojom je zapovijedao Saint-Mars. Polovicom 1681. godine, Saint-Mars je imenovan zapovjednikom tvrđave Exiles (50 kilometara od Pignerola, na cesti Briançon -Torino) kamo je odveo i “Željeznu masku”, također u ćeliju s trostrukim vratima. To je isto učinio kad je, travnja 1687. godine, imenovan zapovjednikom tvrđave na otočiću Sainte-Marguerite u Sredozemnom moru. U pismu ministru vojske, gospodinu Louvoisu, Saint-Mars je napisao o prevoženju zatvorenika do tvrđave Sainte-Marguerite: “Najsigurnije će prijevozno sredstvo biti stolac, u svakom slučaju bolji od nosiljke koja se može slomiti. On će biti tako omotan ceradom da ga za vrijeme putovanja nitko neće moći vidjeti ni razgovarati s njim, čak ni vojnici koje sam odabrao da nose stolac.”Tajanstveni je osuđenik proveo jedanaest godina na Sainte-Marguerite, a njegovi pokušaji dodira s vanjskim svijetom ostali su bezuspješni. S njim je mogao razgovarati samo Saint-Mars. To je bilo zabranjeno svim drugim stražarima i oficirima. Jednog dana neki je ribar izvukao iz mora na obalu limeni tanjur na kome je nožem bilo urezano nekoliko slova. Ribar ga je odnio Saint-Marsu, a ovaj je pronio vijest da je tanjur bacio u more hugenotski pastor, zatočen u tvrđavi. Ribar je spasio glavu samo zahvaljujući tome što je bio nepismen. Takve sreće nije bio garnizonski liječnik, koji je iz mora izvadio gusto ispisan komadić košulje - ubrzo je nađen ubijen u krevetu.Saint-Mars je 1698. godine prebačen na novu dužnost u Pariz. Zamjenik upravitelja Bastille, zapovjednik du Junc, zapisao je ovo u svoj dnevnik: “U četvrtak, 18. rujna, u tri sata popodne, gospodin Saint-Mars je stigao sa Sainte-Marguerite da preuzme položaj upravitelja Bastille. Sa sobom je doveo svog stalnog zatočenika čije ime nitko ne zna i koji uvijek nosi željeznu masku na licu.” “Željeznu masku” smjestili su u posebno uređenu ćeliju u kuli Basiniére. Saint-Mars je, zbog sigurnosti, jeo sa zatočenikom zaključavajući ćeliju iznutra. U ožujku 1701. godine, već sjedokosog čovjeka sa “željeznom maskom” prebacili su u drugu ćeliju kule Bretaudiére u kojoj je ostao do smrti. Du Junc je zapisao 19. studenog 1703. godine: “Nepoznatom, vječito zakrabuljenom zatočeniku danas je pozlilo ubrzo po završetku mise i umro je u deset sati navečer.” Umrlog su sljedećeg dana pokopali na groblju župe sv. Pavla. Odmah nakon pokopa, spaljene su sve stvari koje su mu pripadale, kao i one kojima je bila opremljena ćelija. Dignut je i pod i zamijenjen novim, pomno je ispitan svaki centimetar zidova i stropa, a zatim su obijeljeni i obojeni.Ubrzo po smrti tajanstvenog sužnja, u Evropi se počelo nagađati o njegovom identitetu. To je pitanje obuzelo povjesničare kao rijetko koje, u svakom su se stoljeću pojavljivali novi “kandidati”. Predmijevalo se da je to mogao biti sam Louis XIV (prema Nijemcu Gleichen-Russwurmu, ulogu kralja igrao je kopilan Ane Austrijske i kardinala Mazarina), nepoznati dvorjanin, navodno pravi otac Louisa XIV (prema toj hipotezi Louis XIII bio je jalov), kćer Louisa XIII na čije je mjesto otac podmetnuo tuđeg dječaka kako bi imao muškog prijestolonasljednika, grof de Vermandois (sin Louisa XIV i gospođe de la Valliére), slavni ministar financija Nicolas Fouquet, knez de Beaufort, engleski kralj Charles I, knez Montmouth, general Bulonde, vođa dizunitskih katolika 7 Avedik, tajanstveni urotnik koji je želio oboriti “Kralja-Sunce” i napokon i sâm Moliére (njegovo su uhićenje zatražili jezuiti, bijesni zbog “Tartuffea”). Sve su se pobrojene hipoteze mogle lako oboriti, ali su ostale dvije koje se ne mogu samo tako odbaciti. Obje su utemeljene na jakim pretpostavkama i međusobno se isključuju.Bibliofil baron Heiss dokazivao je u pismu, poslanom 1770. godine u “Journal Encyclopedique”, da je “Željezna maska” bio grof Matthioli, diplomat iz Mantove. Tu su hipotezu poduprli brojni povjesničari, među ostalim Delort, Topin, Brecking, Kircheisen i Funck-Bretano, koji je ovom problemu posvetio više godina istraživanja.Grof Ercole Antonio Matthioli, ministar vanjskih poslova Karla IV, kneza Mantove, na zahtjev i za novce francuske obavještajne službe, izveo je delikatnu combinazione koja se ticala ključne tvrđave Casals nagovorivši svoga gospodara da tvrđavu ustupi Louisu XIV. Posao je obavljen 1678. godine u velikoj tajnosti kako ostale evropske sile ne bi stigle oružjem omesti završetak transakcije. Louis XIV obilato je nagradio grofa, a zatim je svog agenta, d‘Asfelda, poslao Karlu IV da dopune ratifikacijske formalnosti. Istovremeno se francuska armija počela okupljati u Briançonu odakle bi krenula u Casals gdje su je trebala čekati otvorena vrata.Francuze je šokirala vijest da su Austrijanci uhitili d‘Asfelda u Milanu. Louisu XIV su se digle vlasi na kraljevskoj glavi kad su mu dojavili da su ne samo Beč, nego i sve evropske prijestolnice potanko upoznate sa zakulisnim igrama “poslića s Casalsom”. Za francuske obavještajce, koji su bili sigurni u

7 Dizuniti, protivnici unije katoličke i pravoslavne crkve (uglavnom u Bjelorusiji i Ukrajini), ustanovljene na sinodu u Brest-Litovsku 1596. godine. (op. prev.)

Page 64: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

svoju supertajnu, to je graničilo s čudom. Louisu je pozadinu “čuda” objasnila kontesa Sabaudzka: Matthioli je, odmah po primitku novca od Francuza, udvojio plijen prodavši tajnu svim zainteresiranim obavještajcima. Nasamaren od običnog talijanskog lukavca, “Kralj-Sunce” plane željom za osvetom. Matthioli je namamljen do francuske granice gdje ga je oteo odred francuskih dragona i on je, 2. svibnja 1679. godine, smješten u Pignerol pod paskom Saint-Marsa.Pristaše “kandidature” Matthiolija poduprli su svoju tezu, među ostalim, pismima Saint-Marsa i odgovorima vladajućih Burbona, koji su, navodno, jedni drugima na smrtnoj postelji odavali tajnu “željezne maske”. Louis XV je na pitanje svoje ljubavnice, markize de Pompadour navodno odgovorio da je čovjek sa “željeznom maskom” bio “ministar jednog talijanskog kneza”. To je potvrdio stari dvorjanin Louisa XVI koji je pamtio početak stoljeća. Taj je sluga objasnio da se radilo o opasnom talijanskom intrigantu, podaniku kneza od Mantove.Ipak se glavni dokaz nalazio u knjizi umrlih. Tajanstveni uznik pokopan je dana 20. studenog 1703. godine na groblju sv. Pavla i upisan u tu knjigu s prezimenom Marchioly, koje neobično podsjeća na prezime Matthioli.Protivnici te hipoteze ipak su postavili nekoliko teških pitanja njezinim braniteljima. Kakvog je smisla imalo držanje Matthiolija dugi niz godina u strogoj odvojenosti, okružiti ga besprimjernom stražom i tajanstvenošću, zatrti sve njegove tragove (uključivši i “pročišćenje” ćelije nakon smrti), ako je činjenica o njegovom uzništvu bila općepoznata, među ostalim i iz knjižice “Razum je pobijedio u Casalsu”, tiskane 1682. godine u Italiji? Osnovni je protudokaz bila činjenica da je Saint-Mars, prenoseći “Željeznu masku” iz Pignerola u Exiles, nošenje nosiljke povjerio osmorici Talijana, dovedenih u tu svrhu iz Torina, što dokazuje da čovjek, koji je sjedio u nosiljci, nije znao talijanski. Dakle, to nije mogao biti Matthioli. Povjesničari koji su osporavali Matthiolijevu “kandidaturu”, dokazivali su da je Saint-Mars iz Pignerola u Exiles poveo dvojicu zatvorenika, La Riviérea i Daugera, koji su služili Nicolasa Fouqueta, umrlog u zagonetnim okolnostima. La Riviere je umro u Exilesu siječnja 1687. godine, a nekoliko mjeseci kasnije “Željezna maska” je prebačena na Sainte-Marguerite. Dakle, čovjek sa “željeznom maskom” morao je biti Dauger i na njega je usmjerio pozornost novi naraštaj istraživača. Prema njima, Eustache Dauger je bio sluga opata Pregnianija (agenta koji je posredovao u tajnim pregovorima između engleskog kra-lja Charlesa II i Louisa XIV) i na svoju je nesreću znao neku opasnu tajnu (na primjer, da se Charles II obvezao prijeći na katolicizam što ga je moglo stajati engleske krune). Dauger je uhićen 26. srpnja 1669. godine u okolici Dunkerquea, a prije toga je ministar Louvois napisao Saint-Marsu:“Morate ga lišiti svake mogućnosti usmenog ili pismenog komuniciranja s bilo kim. To je osobito važno, a o tome vas unaprijed obavještavam kako bi za njega mogli pripremiti odgovarajuću prostoriju, osiguranu dvostrukim vratima, tako da ga stražari pred njima ne mogu čuti. Nitko ne smije prolaziti ispod prozora njegove ćelije, a sve što mu je potrebno, osobno ćete mu dostavljati jednom dnevno. Naglašavam da nipošto ne smijete slušati njegove ispovijedi. Zaprijetite mu smrću ako poželi s vama razgovarati o bilo čemu što se ne tiče njegovih svakodnevnih potreba.” (Ovo je pismo napisano tjedan dana prije Daugerovog uhićenja!)U trenutku dovođenja Daugera u Pignerol (24. kolovoza 1669. godine), u toj se tvrđavi nalazio samo jedan zatvorenik, markiz de Lauzun. Ipak se od tog časa garnizon Pignerola povećao na sedam stotina ljudi - kako je, dakle, Dauger morao viti važan! Kasnije se i broj zatvorenika povećao. U siječnju 1675. godine Dauger je postao sluga nadintendanta financija Fouqueta, kojega je kralj također zatvorio, ali je svatko tko je imao veze s njim, umirao na čudan način. Fouqet je iznenada umro 1680. godine, šuškalo se da ga je Saint-Mars otrovao. Nepunu godinu iza toga skončao je La Riviére od vrlo sumnjive “vodene otekline”.Krunski dokaz pristaša Daugerove “kandidature” predstavlja pismo koje je ministar vojske napisao Saint-Marsu 13. kolovoza 1691. godine. Iz tog pisma proizlazi da se čovjek sa “željeznom maskom” već devet godina nalazi pod paskom Saint-Marsa. Samo je Dauger 1691. godine bio zatvorenik s tako dugim stažom kod gospodina upravitelja (točno dvadeset dvije godine). Ali, zašto su ga pokopali pod Matthiolijevim prezimenom? Prema ruskom znanstveniku Tatarinovu, ulogu “Željezne maske” redom su imali Fouquet, Matthioli i Dauger što je uspješno zamrsilo kasnije napore istraživača da utvrde identitet zatvorenika. Vratolomna hipoteza, ali barem opravdava ona trostruka vrata i “željeznu masku”.Najlogičniji uzrok doživotnog skrivanja lica tajanstvenog uznika dao je Voltaire koji je, zbog antirežimske satire, strpan u Bastillu jedva četrdeset mjeseci nakon smrti “Željezne maske”, dok su još bili živi zatvorski čuvari iz vremena Saint-Marsa. Voltaire je shvatio da je najveći “prijestup” tajanstvenog nesretnika bilo njegovo lice i to svima znano lice, jer bi inače njegovo skrivanje bilo besmisleno (zato je Louvois nekoliko puta izričito naglašavao Saint-Marsu kako se ne smije dopustiti da markiz de Lauzun vidi Daugera). Kralj Louis XIV morao se plašiti otkrivanja tog lica i zato je

Page 65: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

zapovjedio da ga se mora pokriti. Ipak, zašto nije zapovjedio da ubiju njenog vlasnika? Opet logika nameće odgovor: očito se i toga plašio, jer se radilo o umorstvu člana uže obitelji. Louisovi roditelji više nisu bili živi. Dakle, “Kainov zločin”! Kad bi ga počinio, to bi čak i njemu, “Kralju-Sunce”, oduzelo svaku mogućnost blage kazne na Posljednjem sudu.U svom “Stoljeću Louisa XIV” Voltaire je naveo da je “Željezna maska” bio kraljev brat blizanac, to jest da je godine 1638. kraljica Ana Austrijska rodila dva fizički istovjetna nasljednika trona, što je u Francuskoj posijalo vrlo opasno sjeme budućeg građanskog rata. Dva dječaka, slična kao dvije kapi vode, bili bi vječita kušnja za razne političke stranke ili za agente stranih obavještajnih službi koji bi mogli žon-glirati blizancima izmjenjujući ih na prijestolju. Francuska politička državna načela tražila su da bezuvjetno postoji samo jedan prijestolonasljednik. Zato je jedan od braće poslat u inozemstvo da bi u svojoj tridesetoj godini bio vraćen u Francusku, a kralj ga je zatočio sa “željeznom maskom” na licu. Nekoliko je povjesničara (među njima, u drugoj polovici 20. sto-ljeća, akademik Pagnol) priznalo ispravnom Voltaireovu pretpostavku koja je, iako nepoduprta dokazima, izuzetno logična.I to bi bilo sve. Sve što je Steinberg naučio za vrijeme trogodišnjeg istraživanja zagonetke “Željezne maske”. Sada je razmišljao o tome, zagledan u lice Louisa XIV. Nije bio ljubitelj arhaične umjetnosti slikanja, ali je ovaj portret postao njegova opsesija. Bio je to rad dvorskog slavopojca Hiacynta Rigauda -Louis XIV u krunidbenoj odori. Slika u koju se kralj-model zaljubio. To je trebao biti dar za njegovog unuka, španjolskog kralja, ali se, iz neobjašnjivih razloga, Louis XIV strasno zagrijao za to platno pa je poklonio kopiju, a orginal zadržao za sebe. Zatim su se kopije razmnožile, jer je ta slika postala umjetnički simbol apsolutizma, slika-obrazac, uzor mnogim naraštajima. Riguad je to shvatio i doslovice ponovio postupak nakon dvadeset devet godina slikajući portret Louisa XV. Calletov Louis XVI i Guérinov Louis XVIII bili su čiste replike prvotnog uzorka: nervirajuća statična pompoznost, figura naduta od oholosti, lijeva noga u skoro plesnom iskoraku, lijeva ruka ponosno oslonjena na bok, a desna na skiptar, zabijen u atlasni jastuk, tik uz krunu. U divovskom plaštu od hermelina koji pada kao slap Nijagare, poprskanom tamnim mrljama, pred kaskadama sočnih draperija na koje su grbovni ljiljani pali kao roj pčela, s tamnim svitcima kićenih zastora u pozadini i s vlasuljom na razdjeljak koja se u dva otežala vala spušta na ramena i čipkasti plastron - taj se stari, gojazni i, mimo sve veličanstvenosti, ogavni muškarac činio Steinbergu kao nekakav čudan stvor, više životinja nego čovjek.Sva napetost njegova pogleda i uma usredotočila se na lice, zadriglo, ružno, prosto gadno, kao da se Rigaud za trenutak zaboravio. Osjećaj odbojnosti koji je to lice izazivalo, dopuštao je mogućnost da tu nema portretske varke, da se ovoj slici može vjerovati.To lice mora zapamtiti! Uz dvije ispravke: onaj drugi -ako sve to uopće nije glupost - bit će sijed, mršaviji, sasušen, stariji, jer tamnica ne goji i ne podmlađuje. I neće imati izbačenu donju usnu kao ovaj na portretu, tu odbojnu grimasu oholosti i prijezira prema svima oko njega, jer bi u ćeliji to bilo još smješnije nego na platnu. Ali, sve u svemu, trebao je biti sličan, vrlo sličan. O ne, to lice neće zaboraviti, profesor Hammond može biti miran.Iza leđa začuje Helenin glas:-Dragi, već je vrijeme, uskoro će ta emisija.On uključi svoj prijemnik.-... u skladu s godišnjim vremenskim planom, Evropska centrala atmosferskih prilika realizira za sutrašnji dan temperature u granicama od 22 do 28 Celzijusovih stupnjeva, te vlagu u zraku od 100 do 110 Kleinovih stupnjeva. U noći će poljoprivredne zone A, B, E i H biti pokrivene trosatnom kišom, a Pirineji, Apenini, Alpe i Tatre dobit će snježne oborine, koje će povisiti pokrivač na skijaškim stazama za nekoliko centimetara. Osim toga, obavještavamo vas da je kvar klimatskih uređaja u Stockholmu, koji je proteklog tjedna prouzročio neplanirane oborine u zoni Baltika, već uklonjen. Pozdravljavamo vas do sutra želeći svima ugodnu večer...Onda je mlada žena zamijenila izvjestitelja o vremenu.-Sada emitiramo program pod nazivom “Osvajači vremena”, slijedi razgovor s profesorom Hammondom.Steinberg ugleda na ekranu lik svog šefa i njegove oči koje su zračile nekom čudesnom energijom. Tako obdaren pojedinac mogao bi i u najžešćem sukobu uspješno voditi pregovore u ime obiju protivničkih strana. Postrance je sjedio tipični inteligentni pitač pomno zalizane frizure i idiotskog osmijeha kojim je pridobijao blagonaklonost tupog oka svijeta. Pitač uzvikne dobro pripremljenim oduševljenjem:-Sve vas srdačno pozdravljam! Ne moram vam predstavljati našeg gosta, jer ga svi znaju - to je profesor Ronald Hammond, glavni direktor Svemirskog povijesnog instituta! Iz njegovih ćete usta čuti senzacionalnu novost koja se tiče najvećeg pothvata, organiziranog u toj ustanovi! Dakle, gospodine profesore?...

Page 66: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

Hammond odgovori brižljivo odmjerenom tro i pol sekundnom šutnjom skromne sfinge, a tek onda riječima, a duboki, lagano zamagljen pogled njegovih očiju upotpunjavao je pontifikalni ton izgovorenih rečenica.-Tako je, krećemo u besprimjerni pothvat. On ima izuzetnu važnost iz dva razloga: najprije, odredište ekspedicije je vrijeme na prijelomu sedamnaestog i osamnaestog stoljeća - još nikada nismo slali krononaute u tako daleku prošlost, a zatim, osnovna je svrha pothvata razjašnjenje najveće zagonetke drugog tisućljeća. Radi se o “Željeznoj maski”, tajanstvenom zatočeniku iz vremena vladavine francuskog kralja Louisa XIV. Kao što je poznato, moj institut upravo radi na novoj općoj povijesti zemaljske kugle i naša je želja stvoriti djelo u kome će biti što je moguće manje bijelih mrlja.Pitač natakne na lice izraz zainteresiranosti.-Ali, gospodine profesore, to je skoro pola tisućljeća unatrag! Ipak, vremenski bolid TM-300 ima, kako mu samo ime kaže, domet od tristo godina!...-TM-300 je već prošlost - odvrati Hammond. -Sada raspolažemo novim vremenskim vozilom, bolidom Timerunner-500. To je stroj, k a k o m u s a - m o i m e k a ž e (Hammond je rastegao ove riječi s jedva uočljivom zlobom), koji omogućava izlete u prošlost unutar granica pet stotina godina.-Izvrsno rečeno, gospodine profesore, i z l e t e, ha, ha, ha ,ha!... - pitač otkrije zube. -Takva riječ za tako rizične pothvate koji krče putove čovječanstvu...-Rizik je izuzetno mali - prekine ga Hammond. -Naši uređaji ne mogu zakazati i jamče sigurnost krononautima. Tome posvećujemo posebnu pozornost, jer...Steinberg se osmjehne u sebi. Dobro je znao čemu profesor posvećuje posebnu pozornost uspinjući se ljestvicama karijere. Sigurnost krononauta nije se među tim prioritetima našla na vrhu spiska. Novo vozilo nije prošlo čak ni sve tehničke pokuse s automatskim krononautom, da ne govorimo o tome da simulirani letovi nikada nisu potpuna potvrda - to je tek prvi let živog čovjeka. Ali Hammond ne voli čekati na svojoj stazi. Jedan krononaut više ili manje... TM-300 je više puta zakazao, što je bilo brižljivo sakriveno od očiju javnosti. Još je gore bilo s probnim primjercima TM-400. Svi su zakazali i stroj uopće nije ušao u serijsku proizvodnju. Pokvarili su se i masterfoni za vezu, mali telepatski primopredajnici pričvršćeni za ručni zglob pomoću kojih krononauti održavaju vezu s bazom. Pokvareni bolid Toma Craiga, koji je trebao ispitati tajnu smrti predsjednika Kennedyja, ostavio ga je u 20. stoljeću i Craig je poginuo glupom igrom slučaja - pogodio ga je metak za vrijeme policijskog gušenja crnačke pobune. Pomoć je stigla prekasno. Zbog toga se Hammond nije previše uzbudio, jer je Craig dospio poslati potpunu informaciju. Barem znamo što mu se dogodilo, dok se o Zabielskom nije ništa saznalo. Poletio je na sastanak s grofom Cagliostrom, skoro na granicu dohvata TM-400, i nestao. Veza s njim izgubljena je odmah po slijetanju - najvjerojatnije su zakazali i bolid i masterfon. Mercier koji je ispitivao pozadinu smrti Daga Hammerskjölda, Alvarez koji je pokušao rasvijetliti zagonetku Kaspara Hausera, Suvarov - tragač za istinom o ustrijeljenom Napoleonovom dvojniku u Schönbrunnu, Morini, istraživač masonstva - svi su oni imali poteškoća s masterfonima i s bolidima. Najgori su granični letovi, kao onaj Zabielskog ili Grimmera koji je krenuo da razjasni tajnu Louisa XVII i kojeg su uspjeli vratiti, ali pomračena uma.Steinberg osjeti hladnu drhtavicu - njegov će let dosegnuti blizinu granice, prokleto blizu, i pri tom će moći računati samo na svoj bolid, jer je to za sada jedini primjerak TM-500. Hammondu se žuri. Steinberg ne može ni sanjati o pomoći u slučaju havarije. Oslobodi se tih misli i vrati sluhom i vidom prijemniku. Pitač je mljeo svojim ulizičkim glasom:-... priznajem vam, gospodine profesore, da nikada nisam bio jak iz povijesti, ali se od djetinjstva sjećam priče o “Željeznoj maski”. Navodno postoji desetak hipoteza o identitetu tajanstvenog zatvorenika?-Nas, prije svega, zanima jedna. Želimo dobiti odgovor na pitanje je li to bio brat-blizanac Louisa XIV. Ako bi se ta hipoteza pokazala ispravnom, naše bi poglavlje o apsolutizmu mnogo dobilo.-Možete li nam otkriti, gospodine profesore, tko će biti detektiv?-Jedan od mojih asistenata, doktor Filip Steinberg, obratio mi se s molbom da mu povjerim ovu misiju. Znanstveni savjet Instituta prihvatio je njegovu kanditaturu uzevši u obzir visoke kvalifikacije doktora Steinberga. On savršeno poznaje epohu apsolutizma, a francuski jezik onog vremena ne govori ništa gore od Louisa XIV.-Kada polazi?-Sljedećeg mjeseca. Točan ćemo datum utvrditi na sutrašnjem sastanku Savjeta.-Gospodine profesore, hvala vam na razgovoru i želimo uspjeh. Prodrmajte satove!Kad su sljedećeg dana satovi odbili deset puta i svi su već sjedili za pultovima, u dvoranu uđe profesor Hammond. Sačeka da utihnu oduševljeni pozdravi i tek onda sjedne obdarivši čitav skup jednim od onih svojih ozarenih osmijeha, tim toplijim što je situacija u kojoj se nalazio bila osjetljivija. Nekada je poštovanje iznuđivao silom, ali je brzo shvatio da je to samo prividno poštovanje, stvoreno strahom i mržnjom. Dosegnuvši sadašnji stupanj vlasti, promijenio je metodu -

Page 67: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

počeo se prisiljavati na kurtoazne geste i vatromete blagonaklonosti. To mu je pružilo novo zadovoljstvo i učvrstilo ga u uvjerenju da će tom apsurdnom maškaradom doći do životne istine. Ponekad je, gubeći kontrolu nad svojom proračunatošću, obasjavao svoj teatar dobrodušnosti do granica burleske. Bezobzirno uništavajući protivnike, osmjehivao im se istim takvim blagonaklonim osmijehom i to je bila vrhunska majstorija uništavanja ljudi. Glumio je čovjeka koji je žrtva na oltaru znanosti. Od toga je stvorio paravan za svoje ambicije krijući se iza njega u svakoj situaciji poput mudrog i dobrohotnog vođe. Promatrajući ga, sličnog provincijskom patrijarhu iz proteklih tisućljeća koji nadzire obradu svojih polja, nedjeljom blago kori ukućane s počasnog mjesta za stolom, a pobune u obitelji guši s nepomućenim veseljem pomoću biča ili Biblije - moglo se zamisliti kako je ugodno biti bogom. Osjetljivost sadašnje situacije bila je u vezi sa šefom Odjela sigurnosti Instituta, profesorom Stepančićem, i njegovim službenim podneskom kojim je doveo u pitanje svrhovitost planirane ekspedicije. U želji da s tim što prije završi, Hammond ga ljubazno zamoli da sve svoje primjedbe iznese na sastanku Savjeta. Starac uključi svoj videx s trakom na koju je snimio svoje kritičke opaske i počne govoriti tihim glasom bacajući s vremena na vrijeme pogled na ekran kako bi osvježio pamćenje.-Uskoro ću navršiti stotinu osamdeset godina i poći ću u mirovinu. Došlo je moje vrijeme da se zamislim nad prijeđenim putom i, razmišljajući o tome, obuzima me žalost što sam u svom životu počinio toliko grešaka. Ne namjeravam napraviti još jednu i zbog toga neću dići ruku za ovaj pothvat, koji je po mom uvjerenju, previše rizičan i, ako bude poduzet, najvjerojatnije će se završiti smrću doktora Steinberga... Više smo puta brzopleto donosili odluke i to se tragično završavalo...-Češće smo postizali sjajne uspjehe, molim da to ne zaboravite, dragi kolege - prekine ga Hammond. -Uspjeh se ne može besplatno postići. Kad se ne bi risikiralo, proces obogaćivanja našeg znanja bio bi zakočen, a u znanosti, onaj tko stoji, taj nazaduje. Poštedite nas, profesore, vaših osobnih ispovijedi i samokritike i usredotočite se na čisto znanstvene probleme. Koje su vaše primjedbe?-Primjedbe?... Da.... Ako afera “Željezne maske” nije mistifikacija, dakle ako je Louis XIV zaista imao privatnog sužnja i tako ga žestoko čuvao, to znači da će svaki pokušaj približavanja toj osobi biti samoubojstvo!-Glupost - odvrati Hammond. -Filip se uopće neće morati približiti zatvoreniku. Dovoljno je da kupi obavijesti. Moram vam, profesore Stepančiću, pripomenuti još jednu stvar. Naime, u ono doba nije bilo boljeg ključa za najstrože čuvana vrata od ovog bezvrijednog žutog metala, otpornosti jedva 6,4 Rydera, od kojeg danas izrađujemo igračke za djecu i tričarije za sirotinju. Tada su od njega pravili novac i dragoc-jenosti. Za doktora Steinberga smo izradili savršene, umjetno patinirane kopije zlatnika koji je bio u opticaju za vrijeme Louisa XIV. Uzor nam je bio jedini postojeći orginal, koji se nalazi u posjedu Numizmatičkog intermuzeja. O tome koga treba potkupiti, razmislit ćemo kasnije. Sada me zanima na temelju čega ste, dragi kolega, upotrijebili riječ m i s t i f i - k a c i j a?-Na temelju čega?... Da... Dakle, znamo od koliko se mitova oblikovala povijest u davno minulim stoljećima, kolikim je vještim apokrifima priznata vrijednost izvornih dokumenata. U ovom slučaju, nemamo nikakvih dokaza da je čovjek sa “željeznom maskom” uopće postojao...-Kako to ?! - Hammond poskoči iz naslonjača. -A du Juncov dnevnik, a Saint-Marsova pisma?! Zar to nisu dokazi?!-Zar to nisu?... Da... Dakle, po mom mišljenju to nisu vjerodostojni dokazi, jer su međusobno oprečni. Du Junc je zapisao da je čovjek sa “željeznom maskom” bio Matthioli. To su ponovili kapetan Griffet i major Chevalier služeći se njegovim dnevnicima. A Saint-Mars je 1681. godine, napuštajući Pignerol, napisao (tu Stepančić baci pogled na ekran): “Odavde u Exiles vodim dva tipa” i odmah zatim: “Matthioli će tu ostati skupa s drugim zatvorenicima”. Dakle, du Junc je lagao pišući o Matthioliju...-Pa jasno!- uzvikne Hammond. -Du Junc je svjesno zamagljivao istinu i zaplitao tragove. Mi ne tražimo Matthiolija, nego kraljevog blizanca na kojeg je ukazao Voltaire!-Voltaire?... Da... Ali, ako je vjerovati drugim dokazima, Bourboni su uporno ponavljali tvrdnju o “mantovanskom diplomatu”. Svi ti dokazi nisu vjerodostojni, sve to podsjeća na bajku. Dok je sjećanje na nju još bilo svježe, Napoleon Bonaparta je zapovjedio svojim ljudima da provedu pomnu istragu o “Željeznoj maski”. Istraga nije dala nikakav učinak, mit nije dobio tijelo. Možda je tada Napoleon izrekao čuveno mišljenje: “Povijest je zajednički dogovorena legenda”. A Voltaire?... Pa on nije ostavio ni najmanji dokaz. On je rekao: “Legenda je sestra povijesti”, a mašte mu nije manjkalo...-Voltaireove hipoteze brani logika, što se ne može reći za vaše izlaganje, dragi kolega!-Logika?... Da... Logika je, gospodine profesore, najstrašnije oružje razuma protiv čovjeka. Ona može dokazati sve, pa čak i to da je svijet...

Page 68: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-Kolega Stepančiću! - opet ga prekine Hammond. -Molim vas, bez filozofiranja! Ovdje smo se okupili da donesemo odluku. Trebam li razumjeti da se vi i dalje protivite slanju doktora Steinberga?-Slanju?... Da... Protivim se. Doktor Steinberg će biti ili ubijen ili ništa neće naći, jer to što će tražiti, najvjerojatnije nije postojalo. Autor jednog od najboljih radova o “Željeznoj maski”, Jean Montgre-dien... -Kolega, gubimo vrijeme!-Da... Samo sam htio reći da sam upoznat s tim radom, objavljenim 1952. godine. Želio bih citirati Montgredienov zaključak, koji glasi: “Skidamo masku i pod njom nalazimo uznika bez životopisa i bez lica”. Ja mislim da treba odustati od ekspedicije i ...-Hvala, gospodine Stepančiću!Hammond se upitno obazre naokolo zagledajući u oči svakome osim Stepančiću, a lice mu ozari osmijeh, ogroman kao ocean dobrote u čijem se beskraju kriju arhipelazi zlogukih upozorenja.-Tko je za prijedlog profesora Stepančića?Ni jedno se svjetlo ne upali na pultovima.-Tko je za ekspediciju?Upale se sva svjetla osim jednog.-Sjajno! Dakle, odlučili smo. Prijeđimo sada na pojedinosti. Predlažem da Filipa pošaljemo u 1700. godinu. Ne zato što je to okrugao datum, već zato što smo sigurni da je tada čovjek sa “željeznom maskom” boravio u Bastilli i da je godinu dana kasnije Rigaud naslikao kraljev lik, ali - u skladu s našom hipotezom - i lik zatočenika. Louis XIV na tom je portretu star, a ipak se može pretpostaviti da ga je Rigaud lagano podmladio. Ako ga čak i nije podmladio, ta je razlika od godinu-dvije beznačajna. Kao što sam već rekao, naš emisar ne mora dospjeti do same “Željezne maske”, ali ipak se može dogoditi da nekakvim stjecajem okolnosti to i izvede, a možda i uspije skinuti masku -tada će sam Filip prepoznati zatočenika. Ali, takva je mogućnost izuzetno mala.Ipak je dovoljno da mu se približi na stotinu metara. Tada će se - ako je “Željezna maska” brat-blizanac Louisa XIV - na ekranu Filipovog videxa ukazati lice s portreta. Taj je videx programiran svim parametrima lica i obrisa s Rigaudove slike, pa će približavanje vlasnika tog lica na stotinu metara automatski izazvati pojavu portreta na ekranu. Ako Filip ne uspije ući u Bastillu, videx može dati potkupljenom čuvaru tvrđave. Pitanje glasi: koga treba potkupiti? Biografska je selekcija utvrdila nekoliko popisa pogodnih osoba za pojedina razdoblja. Doktore Rooney, predstavite nam, molim vas, varijantu za godinu 1700.Rooney, punašni stošezdesetogodišnjak s licem pokrivenim umjetnom poliskeenovom kožom, uključi svoj videx na pultu, pronađe potrebne podatke i reče:-Molim lijepo. U igru ulaze petorica ljudi. Prvi je vječni čuvar Saint-Mars, ali odmah naglašavam da mi se njegovo potkupljivanje čini nemogućim. Ostaju: narednik Rosargues, Saint-Marsov čovjek koji poslužuje zatočenika, te liječnik Reil, svećenik Giraut i zapovjednikov zamjenik, komandant du Junc. Izvor obavijesti treba tražiti među tom četvoricom, jer je u Bastilli zatvorski režim prema čovjeku sa “Željeznom maskom” bio već mnogo lakši nego u Pignerolu ili u Exilesu i svi su oni imali pristup uzniku. Doktor će Steinberg morati donijeti odluku na licu mjesta.-A kad biste morali pokazati na jednu od tih osoba? - upita Hammond.-To bi bila lutrija, nemam toliko podataka da bih...-Onda zaigrajte lutriju! - Hammond povisi glas.Rooney se za trenutak zamisli i napokon polako odgovori:-Svećenik Giraut.-Zašto?-Jer... hm! Gađao sam po osjećaju. Giraut bi, kao zatočenikov ispovjednik, morao najviše znati o njemu. Kasta tadašnjih svećenika dijelila se na fanatike ideje i fanatike lagodna života. Ovi su prvi imali premalo prepredenosti da bi dobili položaj u dvorskoj službi. Giraut je morao biti dobar igrač kad mu je povjerena tako odgovorna i nesumnjivo isplativa funkcija. Ali to su samo pretpostavke koje se mogu pokazati pogrešnima.-Hvala, doktore Rooney - Hammondovo lice ponovno obasja osmijeh. -Mislim da smo sebi sve razjasnili. Htio bih još jednom zahvaliti našem kolegi, doktoru Steinbergu, za preuzimanje odgovornog zadatka. Svi ti, Filipe, želimo uspjeh. Polazak je za dva tjedna, osmog svibnja u četiri ujutro.Odjeknu ovacije i svi blagonaklono pogledaju Steinberga, iako su mu neki poželjeli da na tom pohodu skrši vrat. Toga je bio itekako svjestan. Takav je, na primjer, Simeon. Ili Morardi. Pasji sinovi - i oni kao i on sanjaju o položaju profesorovog zamjenika, ali kad se rodio plan o skoku pet stotina godina u prošlost, nisu se usudili istaknuti svoje kandidature. Gledajući ih, osjeti mržnju, prezir i zlobno zadovoljstvo. Govno znate - pomisli - zaista govno znate! Mislite, smeće jedno, da podmećem glavu samo zato da uskočim u fotelju zamjenika i da dobro zaradim kako bih, po povratku, sebi kupio novi model transplanetarnog bolida ili vikendicu na Marsu. Cijeli ćete se život

Page 69: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

znojiti u svojim spavaonicama dok vas žene budu pokretale sexoregulatorima i nikada nećete upoznati pravo zadovoljstvo!Steinberg je htio da upravo on otkrije tajnu “Željezne maske”. Njime je ovladala prava opsesija likom s Rigaudovog portreta, Ali, postojala je još jedna, još snažnija opsjednutost. Steinberg je, kao i svi ostali, prezirao barbarsko smetlište minulih tisućljeća, ali ga je, u dubini duše, privlačila njihova egzotičnost. Naročito je htio upoznati žene koje su se koristile samo svojim dražima. Dosta mu je bilo Helene i njenog sexoregulatora bez kojeg mu se nije približavala. Predugo je proučavao povijest drugog tisućljeća da ne bi znao kako su djevojke tada voljele. Dovoljno je bilo pročitati par frivolnih memoara ili ono djelce o raskalašenim damama starog prasca Brantömea. Na samu pomisao o tome, prolazili su ga srsi. U svojim je snovima bio feudalni baron u dvorcu na planinskom vrhu koji dopire do oblaka. Tamo bi bezobzirno koristio svoje droit de seigneur8 na sve dražesne žene i kćeri svojih podanika. Dan 8. svibnja 2188. godine trebao je biti dan polaska prema tom doživljaju.Tog je dana u 3,50 zauzeo mjesto u vozilu, odjeven u odjeću francuskog plemića s kraja posljednjeg desetljeća 17. stoljeća. Priđe mu Hammond.-Ubrzo ćemo zatvoriti poklopac i pustiti plin. Pritegni pojas, Filipe, osloni glavu na naslon i...-Dovraga, ne mogu - promrmlja Steinberg - smeta mi obod ovog šešira!-Onda ga skini i stavi na koljena. Tako.Hammond se obazre okolo i približi usta do Steinbergovog uha.-Slušaj, sine, jako mi je stalo da se dobro pokažeš. Moraš srediti tog tipa sa željeznim loncem na glavi. M o r a š! To je stvar ugleda i otkrit ću ti da igraš u nešto više nego što je položaj mog zamjenika. Ako uspijemo, ja ću imati priliku zauzeti fotelju u Interparlamentu. Tada ćeš ti preuzeti moju sadašnju fotelju. Razumiješ li?Steinberg ništa ne odgovori. Zatvori očne kapke. Uspavali su ga sljedećeg trenutka.Probudi ga poticaj iz provodnika, pričvršćenog za sljepoočnicu. Pogleda dolje. Pod njim je bio grad presječen rijekom s izduženim otokom po sredini. Noć se povlačila pred danom. Raspozna podrezane zvonike crkve Notre-Dame, zatim Bastillu i još neke druge zgrade. Prizemljio se u šumi van grada. Prije nego što je vozilo poslao u vrijeme iz kojeg je došao, dobije potvrdu vremenske koordinate pomoću masterfona. Bio je dan osmog svibnja 1700. godine.Nakon jednog sata hoda, dospije do mitnice i zaroni u utrobu probuđenog Pariza. Za svoju prvu postaju izabere Ille de la Cité, gdje je doručkovao, a onda krene u smjeru Bastille. Obiđe više puta oko nje, ali videx nije reagirao. Od zidova, okruženih širokim jarkom, dijelilo ga je oko stotinu metara, ali, dakako, zatočenik je mogao biti dublje unutra.Navečer se vrati u gostionicu i tamo spazi crnokosu djevojku kako pleše među stolovima s tamburinom u ruci. Njena razigrana haljina ovlaš mu dotakne lice i pokrene potoke požude u njegovim žilama. Djevojka je izgledala kao da je oblikovana od gline čistoga plesa, stvorena od samog vrtloga i od ritma, koji je, od postanka svijeta, bit ženstvenosti. U nozdrve ga pogodi miris magnolije, koji je dopirao iz njene pobješnjele kose, i miris cimeta s njenih blistavih ramena, prekrivenih kapljicama znoja. Osmjehne mu se dvjema prekrasnim jamicama, ljupkim stražarima pravilno poredanih mliječno bijelih zubi i čitava se preobrati u simbol strasti, u alegoriju ljubavi, osvijetljenu titravim plamičcima svijeća, u čulnu poeziju groznice koja pulsira u sljepoočnicama. Gledajući u duboku sjenu na grudima i čarobne noge kako poput bijelih munja presijecaju tamu, preplavi ga uzavreli val davno zamrle prastare životinjske strasti.Kimne krčmaru pokazujući na nju pokretom glave i stavi na stol nekoliko zlatnika.U kasni noćni sat ona se tiho uvuče u njegovu spavaonicu, klekne uz postelju i hladnom rukom prijeđe po Steinbergovom čelu, zaroni prste u njegovu kosu, nježno pomiluje pregib vrata, prijeđe preko ramena slijedeći dalje obrise njegova tijela. U dubini noći, ispunjenoj mirisom njene kože, pojavi se treperavo svjetlo. Pulsiralo je u ljubičastoj posudi tame, grčevito disalo, sve jasnije i bliže, dok ga ne zaslijepi prasak jarke sunčeve svjetlosti koja se zatim lagano gasila nestajući u mekoj plavičastoj paraboli.Kad ponovno otvori oči, sjedila je naga uz plamteći kamin osmjehujući mu se. Njena priroda, šutljiva i bez osjećaja stida, bila je tako čarobna da bi bio grijeh osuđivati je. Steinberg nije tri dana napuštao svoju sobu. Djevojka mu je donosila hranu, jela s njim, tonula u san uz njega, budila se u podne, a s dolaskom noći osvajala ga svojim šutljivim osmijehom, svojim zubima i udovima, grabežljivim noktima i labuđim vrhovima prstiju.U zoru četvrtog dana iz sna ga istrgne oštra bol u ramenu. Iskrenuli su mu ruku, izvukli ga iz postelje i vezali ručne zglobove ne odgovarajući na njegove molbe i prijetnje, a kad se počeo otimati, dobio je dva snažna udarca palicom po glavi i onesvijestio se.

8 pravo gospodara (op. prev.)

Page 70: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

Prene se kad su mu na lice izlili vjedro vode. Ležao je u prostranoj podzemnoj prostoriji s čijih su zidova visili lanci i nekakve sprave. Kad ih spazi, preplavi ga užas. U kamene, pljesnive zidove bile su uglavljene plamteće baklje. S mukom podigne glavu i u polumraku ugleda dugi izrezbareni stol s raspelom po sredini. Za stolom je sjedio oficir i dvije spodobe u crnim odorama s bijelim ovratnicima. Jedan od njih, izborani starac orlovskog nosa, blago mu se obrati:-Je li ti bolje, dragi moj? Reci nam, onda, tko si ti?-Zovem se... zovem se Lefebvre - procijedi Steinberg.-A što radiš u Parizu?-Došao sam... poslom. Kupujem ovo i ono.-Ovo i ono, kažeš. To nije ništa loše, ali zašto onda plaćaš krivotvorenim novcem koji neprijatelji Francuske kuju u Nizozemskoj?-Krivotvorenim? - Steinberg pokuša ustati, ali ga zaustavi bol u ramenu.-Krivotvorenim, dragi moj. Imao si ih mnogo uza se, sve od pravog zlata, samo što ni jedan nije pravi. Težina se ne slaže, prijatelju, i ne samo ona.-Prisežem da nisam znao... nisam imao pojma da su ti zlatnici krivotvoreni! - uzvikne Steinberg.Starac u crnoj togi se osmjehne.-Vjerujem ti, dragi moj. Ali, čak i da nisi znao, samo za upotrebu takvih zlatnika ide se na konopac, dijete moje.Steinberg osjeti kako mu se ježi koža i kako se iz nje pomaljaju kapljice hladnog znoja. Dakle, taj zlatnik kojim se Intermuzeum tako diči i koji je poslužio kao uzorak - krivotvoren je! Kakvi idioti tamo rade! Oni, banda neznalica, čopor kučkinih sinova s titulama, oni su ga osudili na poraz, na patnje, možda i na smrt. Procijedi:-Prisežem Bogom da...-Ne priseži, dragi moj, već sam rekao da ti vjerujemo - prekine ga inkvizitor. -Uostalom, pustimo zlatnike, zašto se baviti sitnicama, nepriličnim ljudima visoka roda. Radije nam reci čemu služe ove kutijice?Steinberg tek tada ugleda svoj masterfon i videx na stolu. Shvati da je to kraj i nije mogao smisliti ništa bolje od tvrdnje da te predmete vidi prvi put i da su mu sigurno podmetnuti. Starac je zabrinuto kimao glavom i onda reče:-Sam sebi škodiš, dragi moj. Majstore Michele, vrši svoju dužnost.Kad su ga razapeli i rastegli između tavanice i poda paleći mu kožu pod pazusima, Steinberg je urlao i preklinjao za milost, sve dok ne izgubi svijest. Došavši k sebi, ispriča cijelu istinu, sve što je znao o “Željeznoj maski” i o ekspediciji u dubinu vremena. Zaplače kad je završio, ali to nije ganulo ljude koji su sjedili za stolom. Sudac se osmjehne i reče:-Kažeš da si stigao iz 2188. godine? A ja sam Aleksandar Veliki, razumiješ?... No, dosta šale, majstore Michele...Tada progovori muškarac u uniformi koji je sjedio pokraj njega:-Ja ovo ne bih podcijenio, ekselencijo. Mislim da je on venecijanski špijun. Spominjao je Njegovo Kraljevsko Veličanstvo, to miriše na urotu. Bolje da pozovemo Saint-Marsa, neka on odluči.-Ni ja to ne podcjenjujem - odvrati sudac. -Pošaljite po Saint-Marsa. U međuvremenu, da ne gubimo vrijeme, možda još propjeva. Majstore Michele, okrenite malo ručicu, samo oprezno da tvrdoglavac ne ispusti dušu.-Neeeee! - urlikne Steinberg. -Prisežem da sam rekao istinu, preklinjem vas, ne, neeeeee... smilujte se... neeeeee!!!...Strahovita mu bol opet oduzme svijest. Obliven vodom, ugleda pred sobom okrutne oči čovjeka kojeg ranije nije bilo u dvorani. Iz velike daljine do njega dopre glas:-To sam ja, Saint-Mars. Tvrdiš, propalice, da u tamnici držim kraljevog brata? Jesi li to rekao?...Htio je odgovoriti, ali iz grla mu se otme samo otegnut jauk. Saint-Mars približi još više svoje lice njegovom.-Lažeš, drzniče, kunem se da lažeš! Prisilit ću te da kažeš istinu. Krvniče!Zaškripi valjak koloture i o zidove se odbije zavijanje mučenoga. To se ponavljalo svakih nekoliko sati, a onda samo jednom dnevno jer su se plašili da ne umre na mukama. Nakon tjedan dana, Steinberg prestane moliti milost i zakljinjati se da govori istinu. Počeo je buncati, sanjati o smrti. I tada su ga pustili na miru u ćeliji bez prozora, sličnoj bunaru iz kojeg je istekla voda. Nakon nekoliko dana, opet su ga donijeli u dvoranu s raspelom i položili na svežanj slame, ali ga nisu mučili. Prepoznao je Saint-Marsa i starca koji ga je prvi saslušavao. Tamo su bila još dvojica, oficir i svećenik. Svi su se nervozno vrtjeli čekajući nešto.Nakon nepunog sata, začuje se bat čizama na stepeništu. Odjekne uzvik: “Njegovo Kraljevsko Veličanstvo!” i u prostoriju, u pratnji dvorskog dostojanstvenika, uđe gojazni muškarac u raskošnoj odori, a sve se glave nisko spuste. Steinberg prepozna lice s Rigaudovog portreta...

Page 71: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

Monarh zažmiri privikavajući oči na polumrak i upita:-Gdje je on?Saint-Mars uzme baklju sa zida i posvijetli.-Tamo, Najsvjetliji gospodaru. Leži bez osjećaja, ispitivanje ga je izmučilo. Živ je. Ako Vaše Kraljevsko Veličanstvo želi, odmah ćemo mu razvezati jezik!-Ne treba, samo sam htio pogledati... Dakle, o kome je govorio taj fantast? O čovjeku okovanom u željezo?-Da, Najsvjetliji gospodaru. Tvrdi da takav čovjek mora biti u Bastilli i da će umrijeti za tri godine, 1703. Sve su to gluposti, nedostojne Vaše pozornosti, Najsvjetliji gospodaru, samo što se taj lažac osmjelio da... ustvari, on...-Zašto mucaš, Saint-Mars? Govori, do vraga, zapovijedam ti! -Ova stoka tvrdi da je čovjek sa željeznom maskom, kako ga on naziva, Vaš... Vaš brat-blizanac, Najsvjetliji gospodaru, kojeg ste... kojega ste, oprostite Vaše Kraljevsko Veličanstvo, navodno dali okovati da ne ugrozi Vašu vladavinu!Louis XIV prasne u smijeh:-Sjajno! Ovaj bijednik baš ima ideje! Ha, ha, ha, ha, ha!... Šteta što to ne može čuti pokojna mati moja! Brat-blizanac, savršeno! Ha, ha, ha, ha, ha, ha!-Zakrenimo vratom propalici, neka priča svoje bajke u paklu! - procijedi Saint-Mars kroz zube.-Bolje je da spalimo momka - javi se sudac - zbog onih staklenih igračaka koje služe čarolijama, jer čemu bi inače služile? Na lomaču!-Na lomaču! - ponovi svećenik.-Živimo u Francuskoj, a ne u Španjolskoj, oče Giraut - odvrati kralj. -Nisu ni ta vremena... Saint-Mars, o kakvim se i g r a č k a m a radi ?-Imao je uza se dvije crne kutijice, Najsvjetliji gospodaru. Ne mogu se otvoriti. Jedna ima stakleni poklopac, a on bunca da je unutra... da je tamo u sredini... da je tamo...-Što je tamo?!-Da je tamo zatvoren Vaš portret, Najsvjetliji gospodaru, portret iz sljedeće godine!Zavlada mrtva tišina. Louis pažljivo spusti pogled na Steinberga i promrmlja:-Zanimljivo... Gdje je ta kutija?-Zapovijedio sam da je zatvore u spremu uz barutanu, Najsvjetliji gospodaru - odgovori Saint-Mars.-Onda je sâm odmah donesi i to trkom! - prasne kralj.Zapovjednik Bastille se zacrveni i izjuri kao oparen. Čekali su u zlosutnoj tišini nad kojom je visio neočekivani vladarov gnjev. Kad se Saint-Mars opet pojavi u dvorani i otvori drvenu kutiju, iz nje izbije jak bljesak koji razbije polumrak. Prestrašeni Saint-Mars ispusti kutiju na pod. Ona padne na snop slame i iz nje ispadnu Steinbergu oduzete stvari, a videx baci snop svjetla u samo središte raspela. Na obasjanom ekranu pokaže se Rigaudovo djelo, lik Louisa XIV u krunidbenoj odori.-Čarolije! - promrmlja svećenik čineći rukom znak križa. -Čarolije!! Apage, satanas!!!Louis ga ljutito pogleda i zareži:-Šuti, budalo, ili se gubi!Zatim se približi videxu i oprezno ga podigne. Dugo je gledao.-Upravo će tako biti - prošapće. -Rigaud će ga povećati i platit će glavom ako pogriješi i za jednu dlaku na vlasulji!Okrene se dvorjaninu kraj sebe i upita ga pokazujući videx:-Shvaćaš li, grofe, kako ovo radi? Posjeduješ takvu zbirku stakla da važiš za znalca. Pokaži sada da te nisu precijenili.Upitani korakne naprijed i odgovori nakon kraćeg razmišljanja:-Ne znam, Najsvjetliji gospodaru, ali mislim da je to venecijansko staklo kombinirano s nekim kristalom. Obrtnici na Muranu i na Buranu čine sa staklom nevjerojatna čudesa. Jedan mi je venecijanski bjegunac, bivši duždev tajnik, pričao da neki od njih koriste bajanja i vradžbine...-Rekao sam, vradžbine! - javi se svećenik Giraut.-Rekao sam, venecijanski špijun! - ponovi oficir.Kralj ih utiša ljutitim pogledom pa se okrene Steinbergu. Prišavši mu, klekne i tiho upita:-Čuješ li što ti govorim?Steinberg pomakne ispucale usne i spusti kapke dajući potvrdan odgovor.Louis se još više primakne, približivši usta do njegovog uha i reče tako tiho da njegove riječi, prigušene pucketanjem raspaljenih baklji, ne dopriješe do ušiju nazočnih dostojanstvenika.-Ne znam tko te šalje, Bog ili vrag. Donio si mi moj najljepši portret i zato ti poklanjam život. Tvoje ću lice sakriti od očiju ove rulje koja te je isprebijala i dobro ću te hraniti, a ti mi, u zamjenu, izmoli milost u raju ili u paklu. Htio bih još poživjeti, ali kad mi dođe posljednji dan, tobom ću se cjenjkati s onim koji te je poslao. Drži se!

Page 72: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

Ustane i naredi:-Zapovijedam da ga odnesete u ćeliju i ne mučite! To je čovjek pomućena uma. On će biti moj p r i - v a t n i zatočenik. Onaj tko ga od sada takne prstom, požalit će što se rodio. A onaj od vas tko pisne i jednu riječ o njemu ili o onome što je tu vidio, bilo kome, čak i ženi ili ispovjedniku, to će požaliti stotinu puta!-Zar ga nije bolje objesiti?! - upita Saint-Mars.-Ama ne - odvrati kralj milostivo šireći ruke. -Zar da nas smatraju okrutnima? Kako je govorio nepreža-ljeni Colbert: “Osuđeni smo činiti dobro ljudima, čak i usprkos njima samima”... Dakle, ne činite mu ništa nažao.Kad su Steinberga iznijeli, Louis kimne Saint-Marsu i makne se s njim na stranu.-Već previše ljudi zna za njega, njihov broj treba smanjiti - prošapće. -Grofa uzimam na sebe, uskoro će pojesti nešto neprobavljivo i napustit će ovu dolinu suza. Ti makni krvnika, njegove pomoćnike i svakoga tko bi mogao što izustiti!-Du Junca, Reila i Girauta također, Najsvjetliji gospodaru?-Ako u njih nisi siguran, ubij ih!-Siguran sam, Gospodaru - promrmlja Saint-Mars.-Onda ih poštedi, a neka nestanu suci i stražari koji su ga vidjeli. Neka ti oni koje poštediš, na križ prisegnu da će šutjeti, a ti svojom glavom jamčiš za njihovu šutnju. Nitko ne smije s njim razgovarati, čak ni ti. Stavi mu na lice masku, neka ne bude teška, ne od željeza nego od tkanine, ali tako da je ne može skinuti. Htio je znati tko je zamaskirani zatvorenik, sad će znati... Napravi dva ključa za masku, jedan za sebe, drugi za mene... Pripremi dokumente, ali takve da zbuniš svakoga tko ih uzme u ruke. Daj mu nekoliko imena i od njega učini našeg dugogodišnjeg zatvorenika. Ta imena moraju pripadati našim pravim zatočenicima, takvim kao što je Matthioli, jesi li shvatio?-Da, Najsvjetliji gospodaru.-I izliječi ga. Mora živjeti dugo kao ja.Kad kralj izađe, Saint-Mars se obrati du Juncu:-Spasio sam ti život, glupane. Tebi, Reilu i Girautu. Sve ostale koji su ga vidjeli, moramo tiho smaknuti. U toku tjedna dopremi nove stražare. Reci im da je on politički zatvorenik, Talijan. A sada pozovi doktora Reila neka mu namjesti kosti i učini sve da se oporavi. To je kraljeva zapovijed!-Da ga izliječi i od bolesti? - upita du Junc.-Od kakve bolesti, dovraga?-Opake. Pokupio ju je od neke čudakinje i već ima osip po trbuhu.-Neka Reil to sredi! Kralj želi da on poživi stotinu godina.-Plašim se da će Njegovo Kraljevsko Veličanstvo biti neutješno - procijedi du Junc. -Reil kaže da je to čudna azijska bolest koju je vidio samo dvaput u životu. Ne može se izliječiti, izjeda čovjeka dvije, tri godine i šalje pod zemlju!Prošlo je mnogo dana dok Steinberg nije stao na noge i mogao prići malom prozoru s rešetkama. Bila je ljetna noć, čista kao da je od srebra i dijamanata, svjetlucava od rose i suza prevarenih djevojaka. Topli je vjetar udarao u lutnje drveća izvlačeći iz njihovih grudi duboki jek, priroda je bila poput plodne žene teških prsiju, pune ljubavi i mudrosti, nevidljive kao Demetra. Crni nebeski zaljev bio je zasijan trakama zvjezdane prašine. Duh nekog psa zalaje u da-ljini. Vjetar mu raspe glas po gradskim krovovima, raščešljan crkvenim zvonicima i vrhovima helebardi usnulih stražara.Te je godine ljeto bilo lijepo, suho i vruće. Krasno vrijeme za vinograde. Vino tog godišta bilo je “najbolje koliko ljudi pamte”. 14. ALADINOVA ČAROBNA SVJETILJKAIn šallah!9

Tako započinje priča o jednom danu i jednoj noći godine 1805. (po kaurskom kalendaru). Tako počinje i završava sve što je na Zemlji, jer se ništa na njoj ne događa mimo volje jedinog Boga.Tri dana prije no što su dan taj i noć ta došli, u Teheran stiže poslanstvo kršćanskog sultana Napoleona kojeg su zvali Velikim, iako je bio nevjernički pas i pio je vino. Ipak, on je bio neprijatelj sultana Rusije i Engleske protiv kojih je šahinšah odavna tražio saveznike. Nakon mnogih godina, francuski je kroničar Georges Spillman zapisao o tom poslanstvu ove riječi:“Napoleon nije zaboravio Perziju, koja bi mogla pomoći u borbi s ruskim carem i s Englezima(...) Trebalo je ispitati šahove namjere. Zato Bonaparta odluči poslati generala Romieuxa s misijom u Teheran (...) Romieux dođe na cilj i bude dobro primljen, ali se iznenada razboli od tajanstvene bolesti koja mu donese munjevitu smrt.”Francuzi su u gluposti svojoj kasnije tvrdili da je general otrovan po nalogu Petrograda ili Londona, ali sve se drugačije zbilo, kako o tome kazuje arapski povjesničar Šakum Isin el-Nrok.

9 Ako Bog da! (op. prev.)

Page 73: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

Ujutro toga dana, drugi šah iz dinastije Kadžara, presvijetli i pravedni Fath-Ali primi u Teheranu po prvi put francusko izaslanstvo upravo za vrijeme doručka. Žvačući polako i svečano, u dubokom uvjere-nju da mu najdivljiji ovan neće uteći iz zdjele budući raskomadan i uronjen u umak od korijenja rukom crnog kuhara-eunuha ( takav kuhar nema djecu koja ispod stola kradu češnjak i bademe), slušao je Fath-Ali ljubazne izraze odanosti koje mu izražavahu nevjernici. Prije nego što su prestali govoriti, on završi s jelom, obliže prste i zaroni ih u srebrnu zdjelicu ispunjenu mirisnom vodom, koja od tog trenutka izgubi sav svoj miris postavši gusta poput vode onog mora za koje kažu da je mrtvo, a rob koji je iznosio zdjelicu trudio se okrenuti svoj nos na potiljak.Slušao je, dakle, slavni šah Fath-Ali daljnje pozdravne govore svojih gostiju zijevajući s vremena na vrijeme (što bistrini uma jako pomaže, jer ga svježim zrakom bodri) kimajući blagonaklono glavom, iako nije razumio ništa od lajanja tih Francuza, koji se tako ogavnim jezikom služe da na sâm njegov zvuk deve poremećaj probave dobiju. A oni, oslonjeni na velike sablje čije su okovane korice bušile tepihe palače, iskreno su ga pozdravljali, jer ih je obdario takvom količinom bisera i smaragda da im se njihovi viteški umovi umalo nisu pomutili. Bilo mu je drago vidjeti tada njihovu radost. Pošto je žarko želio još jednom razveseliti njihove nevjerničke duše kako bi po povratku kućama dobro govorili o Teheranu, kimne darežljivi šah svom povjerljivom ministru i prijatelju, velikom veziru Aladinu, i tada mu reče:-Znaš kako volim našu braću Francuze s kojima ćemo sklopiti vječni savez protiv sultana Rusije i Albiona, pa bih im htio darovati nešto što bi im zagrijalo hladne noći dok budu razmišljali o uvjetima saveza.-Bit će tako kako zapovjediš, miljeniče Prorokov -odvrati Aladin-Mirza Kan saginjući glavu pred veličanstvom. -Što im dati?-Daj tim šejtanovim sinovima po djevicu od najboljeg roda.-Allah Kerim!10 - jeknu vezir Aladin i počne mrmljati stihove iz Kurana, iz čega se moglo uloviti: “neka im istrule desni i ispadnu oči, tim lopovima, sinovima i unucima lopova, neka im gubavac sjedne na njihovu muškost” i tome slično.-Jesi li oglušio?! - prosikće Fath-Ali.-Ne, gospodaru - objasni mu vezir saginjući vrat još niže - ali pogledaj svojim sokolovim okom te dične vitezove od kojih je svaki poput brda loja. Ni mamutica ne bi bila dovoljna svakome od tih šugavih kaura! Koja ženska neće ispustiti dušu nakon jedne noći s takvim?-Onda mi daj po dvije.-Po dvije su dobili za dobrodošlicu, a onda su ih uškopljenici u znoju lica svog pola dana vraćali svijesti u fontanama palače!-Onda im daj po tri.Vezir Aladin nije morao okretati glavu, jer mu je razrokost bila dostojna divljenja, pa baci pogled ukoso da još jednom pomnjivo osmotri časne šahove goste i onda uzdahne:-Bit će malo. Previše je vitka svaka plemenita djevica iz tvog harema, gospodaru, i neće izdržati ljubav kaura.-Bog je jedan! Neka uzmu po četiri! - presiječe darežljivi Fath-Ali, a zatim ustane dajući tako do znanja da je slušanje završeno i zapovjedivši Francuzima (preko tumača koji je mucao, ali na francuskom) da sačekaju još jedan dar, krene u harem da sam izabere nesretne žrtve među četiri tisuće svojih ljubimica.Koračajući polako pokraj niza najumiljatijih žena na svijetu - a većinu je vidio prvi put (jer, što je bio stariji, to su mu više vremena oduzimala religiozna razmišljanja) - radosno je coktao ustima sve dok se ne zakašlje kod čudesne, tek zadjevojčene Grkinje, koja još ničim malo punijim nije mogla zapaliti vatru u srcu svog gospodara, sasušenom i jalovom, sličnom praznom mijehu kome je ostalo samo sjećanje na vodu. Onda je dalje išao šutke, s dostojanstvom kakvo priliči vladaru nad vladarima, zaobilazeći djeve mršave poput izgladnjelog derviša, a ostale je ispitivao okom i rukom. Ružičasta im je usta otvarao i zube pomno brojio pokretom trgovca s pijace, drhtavim prstima hvatao pramenove kose provjeravajući njihovu mekoću, okretao svaku treću i brižljivo odmjeravao položaj lopatice ili je nepristojno opipavao svako ispupčenje na njihovom tijelu.Sve je to kroz tajni otvor u zidu promatrao vezir Aladin s velikim strahom da koja od njih slučajno ne izrekne nešto o takozvanoj aladinskoj noći, a sve se čudeći savjesnosti šahovih ispitivanja, jer ćeš lakše saznati što je u središtu zemlje, negoli otkriti mane konja i žene - to ne zna ni sâm Prorok. One, pak -nadajući se da je Fath-Ali došao izabrati jednu za naslade koje otvaraju pogled na rajske dveri, jer je šah možda u preponama osjetio odjek požude neshvatljivom voljom Alaha koji nagle strasti i snagu može izazvati i u tijelu uškopljenika, čuvara hurija (od te se snage eunuh može čak i objesiti) - one su, dakle, pružale grudi pokretom kojim trgovac pokazuje prolaznicima dva zrela nara

10 Bog je milostiv! (op. prev.)

Page 74: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

razotkrivajući alabasterska tijela u želji da raskošnim drhtavim bedrima zabljesnu izmorene šahove oči. Ooooooh!Darežljivi sin Kadžara napokon odabere grupu odaliski za Francuze i začudi se što ostale stadoše tiho naricati glasom golubice čijeg su mužjaka ispekli na ražnju. Prezrivo im okrene leđa, a one se ljupko naklone i odu u svoje odaje ispunjavajući ih oceanom tuge, onako kao što najstarija i najpoštovanija padišahova ljubimica, nazvana “ružom Prorokovog vrta” i “zvijezdom polumjeseca”, suzama ispunjava malahitnu vazu kad sultan zaobiđe njenu postelju, jer dvije su najtužnije stvari na svijetu - dva oka prezrene žene. Tamo one legoše na svoje svilene jastuke i cijelog tjedna od muke nisu ništa jele predajući se mislima o ljubavi kaura. A ona mora da je duga i snažna kao palma (jer ti ljudi, iako su divlji i neotesani, navodno imaju butine slične debelim granama hrasta, a ruke slične čvornovatim batinama kojima se može i vola ubiti) i stalno su cmizdrile zamišljajući različite stvari. Mrtva je tišina polegla nad šahovim haremom, samo bi ponekad neka od hurija glasno uzdahnula pomislivši o kauru nešto o čemu se samo misliti dolikuje. Oooooooh!O tome ništa nije znao presvijetli šah Fath-Ali koji dan slušanja, udijeljen kaurima, završi pobožnim djelom koji je imao običaj činiti jednom godišnje. Za takve bi večeri - po uzoru na velikog Haruna-al-Rašida - izlazio prerušen na ulice grada ne bi li svojim dostojanstvenim očima pogledao izbliza kako mu narod živi i provjeri da li mu što nedostaje. Jer brinuo se taj vladar neizmjerno i sasvim neobično o podanicima, a najviše je cijenio vrlinu milosrđa, pa tako nije ni pekaru, uhvaćenom da prodaje somune po preniskoj cijeni, dopustio odrezati uši pred smrt, nego je zapovjedio da ga odmah nabiju na kolac. Povjerljivi sluga Nazim skine s veličanstva bajkovito skupe ogr-tače, jedan poput izlaza, a drugi poput zalaza sunca, oslobodi najpoštovaniju glavu turbana, načičkanog dragim kamenjem kao da se rajska ptica posrala po šahovoj glavi, a iza pojasa izvadi jatagan, sličan najskupljoj munji, da bi zatim čitavu tu božanstvenost zamijenio skromnim ritama propalog trgovca koji, kružeći Teheranom, traži svoje dužnike, beznadno poput moreplovca koji pogledom prati dukat, ispušten u morsku dubinu. Gospodar i njegov rob, pratilac-sjena osiromašenog trgovca, izađu kroz tajna vrata kroz koja su iz harema iznosili djevice, umrle od starosti. Noć je disala živahnim dahom povjetarca koji se omota oko vladara poput vela slatke hurije i donese mu miris grada, a nos je u njega bio baš onaj njegov dio koji ga nikada nije iznevjerio. Što su bili dalje od palače, to su glasnije govorila usta Teherana, sastavljena od mnogo tisuća usana. Kad su se našli u blizini planine Elbrus, vjetar koji se rađao na njegovim padinama, otrese trunke zelene prašine iz vladarove brade. Zaustave se. Fath-Ali pogleda u nebo i zaustavi pogled na mjesecu koji ne može opteretiti porezima iako i on živi u ovoj državi kao i svi drugi. Tako je dugo stajao i mudro premetao misli. Napokon upita Nazima:-Što misliš, hoće li noć biti vedra?-Neće se usuditi zakloniti se čaršavom oblaka kad ti to ne želiš, gospodaru, zašto me to pitaš? - odgovori Nazim.-Želim da Allah vidi kakav sam otac mome narodu, a ni on to ne bi mogao kroz oblake.Onda opet krenu dalje ubrzavši korak. U blizini trga, pred tržnicom, dopre do njih strašna graja. Bio je tamo mravinjak čergarskih šatora. Skitnice su došle u grad, a pošto su tu bili stranci, jako su se plašili i vikali su najglasnije što su mogli kako bi svima bilo znano da su hrabri i da se nikoga ne boje. Malo dalje, pokraj već zatvorenog bazara, stajalo je nekoliko oronulih straćara iz kojih jr dopirala tišina povremeno prekidana jaucima. Namršti se visoko šahovo čelo, ali ga Nazim preduhitri rekavši:-Dopusti, gospodaru, da prvi povirim u njihove kuće, možda tamo vlada zaraza.A tamo je vladala takva strašna glad da se neki vlasnici ovih nastamba nisu više mogli podići sa zemlje i ležeći su žvakali vlastite papuče. Vidjevši starca tako prozirna tijela da su se kroz njega mogle vidjeti grudi mladića na kome je ležao, Nazim osjeti bol u srcu i upita:-Od čega umire taj čovjek?-Prejeo se - začuje mladićev odgovor.-Što kažeš?-Nemajući brašna, danas je od očajanja jeo zemlju da prevari želudac, ali je previše pojeo - odgovori mu mladić šapatom kroz sasušene suze.-Pa zašto nije pošao šahu, on bi ga nahranio. Nitko u ovom gradu ne umire od gladi...-Je li? A zašto šah nije došao k njemu? - upita ga mladić još dubljim šapatom.-Buncaš, dosta! - procijedi Nazim i istrči na svjež zrak.-Čuo sam da si razgovarao o smrti - obrati mu se vladar.-Da, gospodaru. Glupan jedan, pobudalio od izobilja, prejeo se i izdiše, ali je prije toga bacio crknutu mačku u čatrnju s vodom, pa se zaraza može raširiti iz njegove kuće. Bolje da pođemo odavde.

Page 75: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-Allahu Akbar! 11 - uzdahne šah. -Mislio sam da je magarac najgluplji od svih stvorova. Hajdemo.Živahno su hodali osjećajući priliv snage u nogama. Prođu pokraj opustjelog bazara na čijem je kraju neki prepredenjak još pokušavao prodati robinje i hvalio ih glasom jako vatrenim misleći lukavo da će u mraku lakše prodati ženu, više puta upotrebljenu, ili onu koja ima više tjelesnih mana. Prošavši nekoliko trgova, zarone u uske uličice, zakrčene mnoštvom ljudi.-Koga želiš obdariti pogledom na tvoj lik, gospodaru? - zapita Nazim.Zamisli se šah Fath-Ali i reče:-Pođimo nekom misliocu, jer su ti ljudi izuzetno učeni u pismu i zato prvi zapažaju zlo. Neka kaže što ga muči da bih znao kakav korov moram isplijeviti na mom posjedu. Znaš li takvog, Nazime?-Znam, gospodaru. Pođimo tamo.Ne potraja dugo, a oni stignu do jame, vješto iskopane pokraj smetlišta. U njoj je sjedio, uz žižak uljanice, čovjek mršav kao derviš i lako se moglo zapaziti da je zadubljen u uzvišene misli, nikako o zemaljskim stvarima, jadnim i gadnim, nedostojnim da im i za jedan trenutak svoj um posveti. Bio je to glasovit, učen čovjek i imao je više godina nego što se može izbrojiti za trajanja jednog udaha, a lubanja mu je bila brižljivo lišena vlasi, onako kao kad skakavci obrste lišće s drveća ili šahovi sakupljači poreza oslobode sirotinju imetka. Znao je koliko je na nebu zvijezda i kad će padati kiša i bio je tako mudar da je, uz naplatu, odučavao ljude od jedenja hrane koja se ne može ukrasti iz vašarske šatre.-Reci mi je li zlo? - upita ga šah predstavivši se prethodno kao tragač za istinom.-Zlo je veoma - odvrati mudrac.-Što je zlo?-Zlo je kad čovjek umire od tuge, onako kako je jučer umro moj susjed.-Zbog čega je taj nesretnik tugovao?-Nije mogao shvatiti zašto mu je jedna žena, prema kojoj je bio zao i tukao je, cjelivala noge od ljubavi, a druga, prema kojoj je bio dobar, rekla je rastajući se s dušom da bi još mogla poživjeti, ali umire njemu za inat.-A znaš li ti zašto?-Ne znam, zato o tome i razmišljam.-Ne vidiš drugoga zla, starče?-A zar si vidio većeg zla od onoga kad jedan čovjek ne razumije drugog čovjeka?-Pametan si - reče Fath-Ali, jako obradovan -mogao bi biti šah.-Kad ne bih bio mudar, sigurno je da bih htio biti šah.-A što bi htio biti kad bi već bio šah?-Htio bih opet biti razborit čovjek - objasni mu starac. Ni ne pokušavši razjasniti ovu mudrost, vladalac izađe na ulicu.Učine samo dva i još nekoliko koraka, kad začuju veliki plač iza zida koji je opasivao skromnu kuću. Šah uđe tamo po Nazimovom savjetu i nađe muškarca u suzama.-Prijatelju, zašto plačeš? - upita umjesto pozdrava i ne čekajući odgovor izreče misao tako duboku, kao da ju je izvukao iz Kurana: Muškarac ne treba plakati, osim kad ima razloga za to!Trgne se taj čovjek, jer ga ta mudrost pogodi kao smrt ili vjerska padavica, koja trese tijelo hodočasnika, podiže k pridošlici suzne oči i reče tiho, a neizmjerno tužno:-Doživio sam veliku nepravdu i mnogo sam izgubio zbog zlih ljudi, eto zašto ronim suze.-Reci, tko ti je učinio nepravdu i kad se to dogodilo?-Prekjučer, gospodine. Upravo sam htio krenuti s tovarom robe na sajam u Isfahan, ali sam se plašio da će, ako se udaljim, lijepa Fatima, brijačeva kćer, koja se zbog mene nalazi u šestom mjesecu trudnoće, dići takvu galamu da će je čuti cijeli Teheran, a to mi ne bi bilo drago. Jer ova djevica zna tako kričati da se i deve prestraše. Pozvah je tada k sebi i dadoh joj dva puta po stotinu dukata, sedam koza i četiri deve što ona sa zahvalnošću primi, a onda uvidjeh da sam vrlo nerazborito postupio, pošto mi ona reče na odlasku kako ju je jako začudio moj poklon, jer je bila sigurna da nisam ja otac njenog djeteta nego neki riđi gonič mazgi ili možda vezirov krojač, mada pomalo sumnja i na trojicu nosača s konjskog bazara. Međutim, nije nikada pomislila na mene. Eto, tako izgubih znatan imetak, što prežaliti ne mogu! - završi nesretni trgovac i nastavi suze roniti.Blagi se osmijeh pojavi na Fath-Alijevim usnama i on se, pogladivši bradu nekoliko puta, diskretno povuče ostavljajući ovog trgovca nasamo s njegovom velikom žalošću.Opet je s Nazimom ušao u koloplet ulica iz kojih nahrupi smrdljiv miris i, ne obazirući se na šahove plemenite nozdrve, počne se okrutno zabadati u njih. Pomiješaju se sa šarolikom gomilom koja je, nakon žarkog dana, izašla iz kuća ne bi li udahnula svježeg zraka. Zastali bi tu i tamo zagledajući

11 Bog je velik! (op. prev.)

Page 76: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

svakoga sa zanimanjem, a, na kraju, vladar zapovjedi Nazimu da ga odvede tamo gdje stanuje sirotinja.Povede ga sluga onim jadnicima koji su se iz bijede morali latiti krađe, a činili su to s odgovarajućom vještinom, jer nema ništa gore nego kad se posao obavlja nevješto i bezvoljno (zato mudar čovjek okreće leđa lupežu koji je dopustio da ga uhvate, iako može biti i da lupež lupežu ne želi pogledati u oči). Ti su se ljudi upravo bili okupili oko obilne večere -ovna začinjenog mnogim začinima. Svaki je od njih rukom otkidao mirisni komad pečenke, s nasladom zatvarao oči, a usta otvarao široko poput predvorja raja gurajući u njih koliko se dalo, gluh u svom oduševljenju za riječi susjeda, u redu do tepsije, koji se ustrajno molio sebi u bradu:-Ruka mu se sasušila, koliko uzima taj lupež, praunuk lupežov! Dabogda se ugušio!Kad bi došao red na njega, blaženo se osmjehivao, a onaj iza njega u redu od sveg bi mu srca želio sve bolesti koje postoje u Teheranu. Samo domaćin ove gozbe nije ništa govorio veseleći se u sebi razgovoru svojih gostiju i, pritvorivši oči, preplitao debele prste na trbuhu. Ipak je budno motrio da mu koji od prijatelja, iz čiste rastresenosti, ne ukrade tepih ili šalice s pozlaćenim rubom. Ako se ovako goste najsiromašniji, pomisli Fath-Ali, i ako su ovako uređeni (jer, iako je svaka od tih mljackajućih njuški ogavna bila, ipak je kosa svakoga od njih bila počešljana tako brižljivo da se kod njih nije moglo vidjeti gmizanje ušiju), onda mora biti da je moj narod jako sretan.Ali odmah se uplaši da je prebrzo donio taj zaključak, jer iz obližnje kuće opet začuje plač nekog muškarca. Nađe tamo čovjeka s glavom sličnom natruloj lubenici i s bradom poput repa ostarjelog šakala, olinjalog i šugavog. Na pohlepnom su se licu tog čovjeka isticale oči uskisle kao ustajali pilav, prevarantske i mutne, a iz tih su očiju tekli potoci suza. Na pitanje zašto plače, odgovori da mu je njegova nova supruga, s grudima obilatim kao mjehovi puni vina, prije tri tjedna govorila da ne zna ljepšeg muškarca i prisegla da će ga vječno voljeti, a sad je utekla s lončarom, zaštooooo?!-Žena ulazi u jezero ne radi toga što se želi kupati, nego zato što su već dvije ušle prije nje i nije zadovoljna kad je drugačija od svih ostalih, nego kad im je slična - objasni mu šah i oprosti se želeći mu smirenja, možda najbolje smrt, jer ona ubija i najveće patnje.Zatim Fath-Ali poželi posjetiti ljude nižih vrsta zanata, obućare ili one što slažu stihove, jer oni mnogo znaju i imaju mnogo što reći. Stane, tako, sa slugom u sjajni krug svjetiljke koja je gorjela u pjesnikovoj sobi. Od njega nije bilo slavnijeg ne samo u Teheranu, nego i u svim zemljama nastanjenim pravovjernima. Šah ugleda čovjeka još mlađahnog, ali ćelavijeg od onog mudraca kojeg već posjetiše. Nikakav oklop od damaškog željeza ne blješti tako i nikakav učeni pisar, iako najsnažnije ruke, ne može tako blistavo ulaštiti magareću kožu na kojoj će procvjetati riječi poput čudesnih cvjetova - tako je sudbina ulaštila tjeme tog stihoklepca.-Čudnu ti je glavu dao Allah, koji čudne stvari čini - reče vladar i upita ga: -Jesi li sretan?-O, da, jer sam sreo čovjeka koji je, polako idući, zagledao palme pošto mu je troje djece pomrlo od iscrpljenosti, a plakao je jer nije imao novca za svileni konopac. Darovah mu takav konopac, jer pravovjernog ništa ne čini tako sretnim kao kad pomaže bližnjemu - odgovori mu pjesnik, skromno se osmjehujući. -Napisat ću poemu o tome.Obradova se veoma srce šahovo videći da čak i pjesnici imaju svoj dio radosti u njegovoj državi.U obućarevom domu, kamo vjerni Nazim odvede svoga gospodara, naiđu na raspravu, punu strasti i smradnih izjava:-Neka ti svrab nikada ne dopusti zaspati! - izjavi jedan obućar.-Neka ti meso otpadne s kostiju! - poželi prvome drugi.Čuvši to, prvi iskolači oči i činilo se da je polu-dio. Disao je teško kao da je u njega ušao plahi pustinjski samum najavljujući nevrijeme, a onda, došavši malo do daha, pocrveni i reče kroz suze:-Čak je i moj slijepi otac previše pametan da bi htio gledati takvog kradljivca datulja kao što si ti!-Pošto je tako razborit, onda mu lako može iscuriti oko u mojoj blizini!Onaj prvi poskoči, ali kao da mu ponestane snage, posrne i, spustivši se na pete, procijedi samo četiri riječi:-Ti štakore smrdljivi, crkni!Drugi, povrijeđene časti, urlikne prodorno kao da je progutao užareni ugljen i počne psovati prvoga, ali ne izravno njega kako to običava činiti prost čovjek, nego sve nekako izokola: prvo je opsovao krepost njegove majke i majke njegove majke, zatim uspomenu na očeve do sedmog koljena, onda, koristeći zvučne riječi, poželi viseće sise njegovim sestrama, a velike boginje braći njegovoj, a ujacima i stričevima i svoj ostaloj rodbini i prijateljima da polome ruke i noge, da im ispadnu zubi i opet narastu veprovi zubi. No, ne stiže obredati cijelu rodbinu prvoga, jer ovaj, slušajući, dobije izgled čovjeka kojem je Allah prstom promiješao mozak. Pošto mu dođe misao da mu ovaj podlac ne želi najbolje, uhvati ga za rijetku bradu. Drugi učini to isto, samo žustrije, pa se počnu valjati po podu čupajući vlasi jedan drugome prilično pravedno i skoro podjednako, udarati se glavurdama po

Page 77: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

trbusima, lomiti ruke u zglobovima i gristi trulim zubima zavijući pritom kao da sa stropa ne visi svjetiljka, nego Mjesec privezan za zarđalu kuku.Razdvoji ih Nazim, kako mu naloži njegov gospodar, a oni, kad ih upita zašto se tuku, izjave da se svađaju oko toga tko više voli šaha, jer je svak za sebe smatrao da je njegovo obožavanje najveće. Onda, ne obraćajući pozornost na pridošle nametljivce, ova dvojica nastave razgovarati na isti način, a vladar napusti njihov prag s dušom u samom nebeskom središtu.Nebo je nad gradom bilo šutljivo (samo je Fath-Ali čuo njegovu slatku pjesmu), a lice mu je bilo crno i neuhvatljivo. Ulice, uske i krivudave, postupno su se praznile i samo bi, tu i tamo, kroz pukotine u zidovima procurila svjetlost, a ponekad bi iz daljine doprlo sjetno zavijanje nekog psa. U toj je tišini, nedaleko od džamije radio Ismail, kurdski crpitelj vode, koji se odavao dubokom razmišljanju kadgod u blizini ne bi vidio nikoga tko bi ga mogao raspaliti batinom i tako prisiliti da radi. Njegov je posao bio izvlačiti tekuće blago iz želuca zemlje, za ljude i vrištave mazge, što je činio gurajući kotač koji je iz čeljusti bunara vadio puna vjedra. Ponekad, kad bi predugo kružio po suncu, činilo mu se da umjesto mozga ima krčkavi pilav, no ni tada nije prestajao poštovati svoj posao ispravno smatrajući da i najveći mislilac ne radi ništa drugo, nego se samo vrti u krugu. Malo ga je ljudi znalo, najviše trojica, ubrojivši tu i imama koji ga je osudio zbog krađe repe i rezanja repa plemenitoj kobili. Ipak je za čovjeka bolje ako njegovo ime poštuje mali broj ljudi, nego ako ga preziru tisuće, kao na primjer ime onog astrologa iz Medine oženjenog po dvadeset deveti put pošto mu je dvadeset osma žena utekla s mesarom.Tako je Ismail razmišljao ležeći pod baldahinom noći na svojim stasitim plećima, samo tu i tamo čirevima osutim, kad odjednom počne pažljivije osluškivati, pošto mu je izvježbano, iako prljavo uho uhvatilo korake dvojice ljudi. Tada bistro shvati da kad se čuju dva para nogu, onda netko dolazi, jer bio je vrlo spretan u razmišljanju. Odmah se uspravi i počne hitro okretati dolap koji je škripao glasom goropadne žene. Zastavši pred njim, šah upita svoga slugu:-Zašto je ovaj čovjek prikovan lancem za dolap?Nazim pogleda Ismaila onako kako se gleda glistu i reče:-A zašto žene treba zatvarati u harem?-Pa zar on ne voli svoj posao?-Zar žena koja u zoru treba uteći s pastirom, noću ne govori mužu da ga voli? - odvrati pitanjem Nazim s mirnim dostojanstvom filozofa.-Jesi li sretan? - upita šah crpitelja vode.-O, da, gospodine - odgovori Ismail - uvijek sam sretan kad vidim mudre i dobre ljude, a s tvog lica čitam da si to više od ostalih.Začudi se Fath-Ali, jer mu je lice skrivao veo tame. Ništa taj čovjek nije mogao s njega pročitati, osim ako je uhvatio sjaj koji zrači iz kraljevskog lika. Zapita ga, dakle, po drugi put:-Želiš li što?-Samo jedno, gospodine - zamoli Ismail - da mi lanac produže za pola sežnja kako bih mogao ustima dosegnuti vodu koju crpim.-Neka bude tako! - presudi šah. -Ispravno je i pravedno da čovjek do sita uživa u plodovima svoga truda.Onda pođe govoreći Nazimu:-Reci veziru da zapovijedam da se još danas, a najkasnije sutra, za pola sežnja produži lanac ovog čovjeka kako nitko ne bi mogao reći da je Fath-Alijevo srce gluho za potrebe naroda. Vratimo se sad u palaču jer smo dosta učinili za ovu godinu, koja, kako se čini, nije bila loša kad narod moj ima samo ovakve brige za kakve smo noćas čuli.I vrati se kroz ona ista vratašca pokojnih djevica, vrlo sretan što ga narod voli i što se nikome ne čine neke veće nepravde, osim onih koje dolaze od žena, a protiv toga ni sam Prorok nema lijeka. A Nazim, poželjevši vladaru rajske snove, ode do odaja velikog vezira gdje mu zapovjediše da pričeka u predvorju dok ovaj ne završi savjetovanje s ministrima. Ustvari, Aladin-Mirza Khan upravo je razgovarao s dvojicom voljenih šahovih sinova, kraljevićem Abbasom, špijunom ruskog cara na očevom dvoru, i kraljevićem Mohammadom Alijem, koji je šurovao s Londonom. Oni su živjeli u bratskoj ljubavi sanjajući noću jedan drugoga, pribijenog na stup ili živog zakopanog u pustinjski pijesak ili oderanog pa ubačenog u jamu prepunu škorpiona. Obojica su maštala o prijestolju, razlikujući se samo u tome što se prvi nadao zavladati uz pomoć ruskog sultana, dok je drugi računao na engleskog.-Onda, što ću reći izaslaniku ruskog padišaha, tako uplašenom da će moj otac, neka mu Allah hitno poša-lje blagu smrt, sklopiti savez s Francuzima? - upita vezira Abbas-Mirza Khan na odlasku.-Reci mu da će se prije pustinjska fatamorgana pretvoriti u kamen i tijelo, nego što će nastati taj savez - odgovori mu veliki vezir.Zatim se obrati Mohammadu:

Page 78: Aysiak Waldemar- Tuneli Vremena

-Ti ćeš, prinče, sutra navečer u sobu vođe francuskog izaslanstva odvesti huriju, tako lijepu kakvu njegove oči još nisu vidjele. Zapovjedio sam da je dovedu iz Širaza, već je na putu i za nekoliko će sati stići u prijestolnicu. Ona bi mogla biti najdragocijeniji, od Proroka obećan cvijet nebeskog vrta, da nema bolesti koja joj se krije u tijelu. Njome je ova žena već usmrtila tri plemena pravovjernih, da ne računamo putujuće derviše od čijih su se leševa potrovale hijene i jata orlova-lešinara. Kaurin neće dugo poživjeti pošto se naužije njenih slatkih zagrljaja.Kad se braća izgube kroz tajna vrata, veliki vezir zapovjedi da puste Nazima, siguran da se sluga već odmorio od noćnog lutanja sa šahom. Nazim poljubi tlo pred vezirovom sećijom i reče:-Sve je prošlo onako kako si predvidio, gospodaru, i svi su se oni ponašali kako priliči, što sigurno već znaš.-Znam - odvrati Aladin-Mirza Khan, jer je pred sobom imao čarobnu svjetiljku koju mu je poklonio ruski car i u kojoj je mogao vidjeti sve što se događa u državi, zaviriti u svaki kutak Teherana i u svaku kuću. -Svi su oni sebi prištedjeli batine ili konopac izvršivši ono što im je zapovjeđeno i izgovarajući šahu riječi koje sam im ja odabrao. Sve sam slušao jer sam bio uz vas zahvaljujući ovoj lampi bez koje bi mi bilo teško vladati Samo one koji tako vole žderati zemlju i koji su nas umalo uvalili u nevolje, sutra treba zauvijek zemljom oženiti. A kradljivcima kojima smo poslali ovna za gozbu, zapovjedit ćeš da plate samo četiri petine cijene, jer su dobro odglumili siromahe. I ti si se sjajno pokazao, za što ti ne gine nagrada...-Hvala, o veledostojni - nagne se Nazim još niže, ali, pošto mu je glava već bila dosta nisko, tako raspali njom o pod da mu se smrači pred očima, a Aladinu se, na spomen onoga što mu je svjetiljka pokazala, ozari lice pa reče:-Vidiš, za pola sežnja lanca koji ćemo sutra dodati onom kurdskom psu, dobili smo još jednu godinu mira, a šah se neće petljati u naše poslove i ostavit će nam pravedno vladanje državom, jer je zadovoljan i veseli se što narod živi u blagostanju. Dovoljno je bilo pola sežnja lanca...Potom zagrabi punu šaku datulja, a drugom rukom pruži Nazimu zlatnim slovima ispisan pergament, rekavši:-Ujutro ćeš našem gospodaru odnijeti ovo pismo zahvalnosti od pučanstva.Nazim uzme pismo i počne čitati: “Slava Ti, najveći i najdarežljiviji vladaru koji, kad se noću pojavljuješ, čuda činiš, jer ptice počnu pjevati i cvjetovi čaške otvarati misleći da se zora javlja na nebu. Nikada ne ugledao šakala tuge i zmiju žalosti, a sablja Tvoja neka čini velika djela! Neka Ti Allah da toliko zemlje koliko je vidi sunce i toliko naroda koliko Ti vidiš zvijezda. Neka Ti da vječnu sreću i radost duše, snagu lava i lukavost lisice, Tebi, koji si ukras Zemlje. Neka Ti svaki od sinova rodi mnogo unuka da bi, za tisuću godina, kad Ti zdravlje malo popusti, imao veselje srcu, utjehu očima, a ponos golem duši, onako kako se Tvoje žene raduju Tvom pogledu, lijepe poput hurija koje u raju gleda Prorok...”Ovdje začuđeni sluga prekine s čitanjem i, pomislivši da se ovaj nitkov na prevelike laži odvažio pošto je od sotone s dalekog sjevera dobio čarobnu svjetilj- ku za potajno promatranje živih i mrtvih, naglas upita:-Tko je to napisao?-Zar nisi čuo? Prosti je narod napisao te riječi, ljudi koji žive u predgrađima Teherana.-Pa oni ne znaju pisati!-Nema ljudi bez mana - odgovori vezir slijegajući ramenima.-Bismillah!12 Bog je jedan i ne trpi laži! - omakne se Nazimu.-Glupane - odvrati Aladin -Allah nije dao govor ljudima da bi govorili istinu, jer će je on uvijek raspoznati, pa ga se to i ne tiče. Idi i izvrši što ti je zapovjeđeno!Ostavši sam, mudri vezir Aladin baci još jedan pogled na čarobnu svjetiljku u brizi da tko u gradu ne poziva na pobunu, a onda je prekrije purpurnim prekrivačem i ode na počinak zahvalivši Allahu što je tako pravedno uredio svijet, jer kad bi svima bilo dobro, nitko se ne bi molio za poboljšanje sudbine i nestalo bi vjere, koja je izvor uljudnosti.In šallah !

12U ime Božje! (op. prev.)