1. ARHITEKTURAPalaa Ploech u Rijeci

Palaa obitelji Ploech nalazi se na vrhu Trga abica u Rijeci. Izgraena je 1888. po projektu Giacoma Zammattija koji je u Rijeku iz Bea prenio arhitekturu srednjoeuropskog visokog historicizma. Doseljeni Austrijanac Annibale Ploech, po struci mehaniar, usavrio je proizvodnju torpeda za koje je prototip izradio Rijeanin kapetan G. Luppis. U Tehnikom poduzeu "Silurificio" Luppisovu ideju je oivotvorio Englez Robert Whitehead, potpomognut od rijekog gradonaelnika G. Ciotte. SUDBENA PALAA podignuta je 1904. godine na mjestu gdje je stoljeima stajao Katel, sredinja utvrda stare Rijeke. Palau je projektirao budimpetanski arhitekt Czigler, kombinirajui historicizam i secesiju. Graevina je postavljena na visoki podanak od rustino obraenog kamena, te s monumentalnim stubitem. Koristei taj motiv, rijeki arhitekt G. Grassi projektirao je kameni podzid i stube na suprotnoj strani ulice i tako stvorio divno urbanistiko jedinstvo.

1

ZGRADA RIJEKOG FILHARMONIJSKO - DRAMSKOG DRUTVA, otvorena 1890. godine, djelo je arhitekta Giacoma Zammattia.

ZGRADA RADIO RIJEKE sagraena je 1848. godine po projektu arhitekta Antona Dessepija u stilu kasnog biedermajera. Zgrada je bila sredite hrvatskog kulturnog i politikog ivota u Rijeci. Na elegantnom proelju je koncentracija dekorativnog ukrasa. Ispod isturenog balkona, koji poiva na stupovima, nalazi se prolaz koji vee Korzo s Trgom Rijeke rezolucije.

2

KONTINENTAL: Dominira sreditem Suaka.

Zgrada je dovrena 1888. godine po projektu inenjera Mate Glavana, izmeu ostalog projektanta Rafinerije nafte i Ljutionice rie na Mlaki iz 1882. godine.

Rije je o smirenoj historicistikoj zgradi na kojoj je spretno rijeen spoj ire a manje vane fasade prema Rjeini, i one vanije, no ue prema trgu koja je akcentirana s dvije krnje piramide.

3

OSNOVNA KOLA ZA DJEAKE, sagraena 1888. godine, takoer je Zammattijevo djelo, u stilu firentinske rane renesanse. U istoj zgradi bila je smjetena gradska biblioteka i gradski muzej.

RIJEKA TRNICA je secesijsko zdanje s romanikim elementima. U njenoj gradnji koritena je u to vrijeme revolucionarna tehnika s elinim konstrukcijama i staklom, a plastiku je izgradio venecijanski kipar Urbano Bottasso.

4

VELIKA TRNICA sastoji se od dva jednaka paviljona koja je projektirao ing. Izidor Vauching, a koji su bili dovreni 1881. godine, i nove ribarnice koju je u stilu firentinske renesanse projektirao Carlo Pergoli, a koja je otvorena 1914. godine. Zanimljive plastine ukrase isklesao je ugledni venecijanski kipar Urbano Bottasso.

KUA ADAMI: Vezana je uz znaajnu obitelj koja je obiljeila noviju povijest grada. Veletrgovac i posjednik Simeon Adami bio je prvi zaista bogat rjeanin. Jalni sugraani optuili su ga 1785. godine da se nezakonito obogatio i uz 14 lanih svjedoka smjestili su ga u zatvor. Cijelu situaciju razrijeio je sam car Josip II. do kojeg je, uz pomo bekih masona, uspio stii Simeonov sin Andrija Ljudevit Adami. Kao osvetu njih dvojica su podigli monumentalnu zgradu ispred koje su postavili 14 portretno izgraenih stupia tzv. Adamievih svjedoka, danas smjetenih u parku Pomorskog i povijesnog muzeja. Nakon nadgradnje zgrada je od 1884. do 1896. godine bila sjedite hrvatske gimnazije, utemeljene 1627. godine.

5

PALAA "MODELLO" preko puta kazalita, sagraena je 1885. godine kao zgrada Rijeke banke i tedionice. Zasnovana je na stilu kasnog historizma, u kombinaciji ukrasnih elemenata baroka i visoke renesanse.

Zgradu su projektirali Fellner i Helmer, a to je arhitektura bekog Ringa.

Danas je zgrada sjedite Gradske biblioteke.

6

PALAA ADRIA, biva palaa parobrodskog drutva, izgraena 1897. godine najprivlanija je i najscenografskija graevina u Rijeci i simbol njene pomorske moi.

Djelo je to arhitekta Franje Matasia, a figure pomoraca na kamenim kolonama izradio je kipar Sebastiano Bonomi.

Danas je sjedite brodarskog poduzea Jadrolinije.

7

PALAA MUNICIPIJA dominira Trgom rijeke rezolucije.

Zgrada jednostavne fasade u kojoj je 1833. do 1945. bilo sjedite gradske vlasti. Dananji izgled datira iz 1873. 1874. kada je najuspjeniji rijeki gradonaelnik Giovanni de Ciotta, poduzeo prvi u nizu graevinskih zahvata.

U kompletno obnovljenom prostoru dominirala je dvorana vijenice ukraene stropnom freskom Giovannija Fumija s motivom gradskog grba, reprezentativnom slikama cara Franje Josipa i maarskih guvernera, te istaknutih patricija razliitih autora, uz rezbareni namjetaj s gradskim obiljejima. Stjecajem okolnosti freska je unitena, a dio namjetaja i slika pohranjen je u Pomorskom i povijesnom muzeju. Danas je sjedite gradske televizije Kanal Ri, dok se u istonom dijelu planira ureenje postave sakralne zbirke dominikanskog samostana.

8

ZGRADA SVEUILINE KNJINICE Zgrada u kojoj je danas Sveuilina knjinica graena je za potrebe kolstva jer je prostor privatne kue u oblinjoj, nekadanjoj ulici Via St. Andres, sada Barievoj, postao pretijesnim za potrebe enske osmogodinje graanske kole.Kako je krajem 19. st. cijelu novootvorenu ulicu Dolac urbanistiki i athitektonski projektirao transki arhitekt Giacomo Zammatio, tako je 1885. zacrtao na samom poetku Dolca i trokatnu uglovnicu za potrebe tadanje nove enske graanske kole. 1886. graevno poduzee Depangher&Botta zapoinje gradnju kolske zgrade u tadanjoj ulici Via Clotilde inferiore (danas Dolac 1), koja je imala tri vidljiva proelja, s dva ulazna portala na najduem, sjevernom proelju. Zgrada je dovrena 1887., to je vidljivo istaknuto na reljefu kartue najgornje etae zapadnog proelja. Dekorativni i vizualni naglasak glavnog proelja je na centralnom rizalitu drugog kata (piano nobile), bogatije ukraenog i dinamiziranog nizom velikih lunih prozora meu kojima su rustini polustupovi. Tu je nekad bila glavna sveana dvorana ukraena slikama i tukaturama. Ulazni rizalit je zakljuen atikom s okulusima i udvojenim pilastrima, to se jedva moe vidjeti iz perspektive prolaznika zbog tijesne ulice. 1888. upriliena je inaguracija nove kolske zgrade, opremljene u skladu s visokim talijanskim standardima koji su vladali u prosvjetnim ustanovama toga vremena. Nii razredi bili su smjeteni u prizemlju i na prvom katu, a vii razredi ili Graanska enska kola na drugom i treem. Ubrzo, 1902. dolazi do dogradnje istonog krila za jo pet prozorskih osi odvojenih rustinim stupovima,koju izvodi rijeki arhitekt Giovanni Rubinich, dajui zgradi dananji izgled. Krajem Drugog svjetskog rata zgrada je pretrpjela znatna razaranja u bombardiranju, a najveu tetu je prouzroio poar unitivi gotovo cijelu unutranjost. No, izgradnjom unutarnje konstrukcije i novog trokrakog stubita po uzoru na staro, zgrada je ponovo osposobljena za uporabu sredinom pedesetih godina.

GUVERNEROVA PALAA u kojoj je danas Povijesno - pomorski muzej, bila je sredite gradske vlasti (guvernera) od 1893. godine. To je monumentalno zdanje sagraeno u stilu visoke renesanse i najkvalitetnija dravna graevina u Rijeci. 9

Dovrena je 1896. godine po projektu utjecajnog maarskog arhitekta Alajosa Hauszmanna. Po originalnoj zamisli rije je o monumentalnoj palai koja je arkadnim krilima bila povezana s dva manja pomona objekta, te time priziva koncepciju koju je Andrea Palladio tako rado koristio za renesansne vile u Venetu.

Za gradnju palae najzaslunijii je bio guverner Ljudevit Batthyany, koji je morao odstupiti sa svoje dunosti prije njezina zavretka. U toj zgradi zbivali su se presudni politiki dogaaji sve do 1945. godine, kada je prenamijenjena za muzej.

2. ARHITEKTIGiacomo Zammatio (Trst, 1862. - Trst, 1927.), talijanski arhitekt koji je djelovao u Rijeci. Studirao je u Beu. Nakon studija vraa se u Trst. Na poziv rijekog gradonaelnika Giovannija Ciotte, dolazi u Rijeku 1883. godine radi nadzora nad gradnjom Hrvatskog narodnog kazalita, te ostaje raditi ondje sve do 1903. godine. Osnovao je vlastito poduzee te pokrenuo satiriki list La Rivista.

10

Njegova arhitektura ima obiljeja visokog historicizma. Proelja imaju bogatu ralambu i karakterizira ih istoa stila. Posebno su vrijedna njegova urbanistika rjeenja ulica te oblikovanje uglovnica, esto s kupolama. U Ulici Dolac projektirao je sedam stambenih kua za Roberta Whiteheada, vlasnika Tvornice torpeda, uglovnicu za Rijeku banku te Muku i ensku graansku kolu (1885.). Autor je projekta za etvrt Brajda gdje je sagradio 12 stambenih zgrada. Najznaajnija djela u Rijeci su mu: Casa Veneziana (1886.), Palaa Ploech (1888.), Filodramatika (1889.), te mauzeloj obitelji Whitehead (1897.-1890.) Biro Fellner & Helmer iz Bea bio je zajedniki projektni atelje koji su od 1873. do 1919. vodili arhitekti Ferdinand Fellner (1847.-1916.) i Hermann Helmer (1849.-1919.). Ovaj projektni biro specijalizirao se je za projektiranje i gradnju kazalinih zgrada. Njihovo graditeljsko umijee bilo je naelno historicistiko, no oni su ipak dali i neke novine, napravili su odmak talijanske renesanse, ponovno su pobudili interes za barok, a u posljednjim radovima koristili iskustva secesije. Tako su projektirali kazalita, ali i reprezentativne palae, banke i hotele. Ferenc Pfaff (Moha , 1851 - Budimpeta, 1913) maarski graevinar, sveuilini profesor, arhitekt eljeznikih kolodvora i drugih zdanja u Austro-Ugarskoj. Prva eljeznika zgrada koju je sagradio bila je rijeki kolodvor. Pfaffovi kolodvori se obino sastoje od visokog sredinjeg i dva manja krila. Pretpostori kolosijeka su pokriveni polukrovom. Njegovu uspomenu uvaju spomen-ploe na kolodvorskim zgradama ne samo u Maarskoj ve i u njenim susjednim zemljama (u Hrvatskoj, dvojezini natpis na rijekom kolodvoru). Emilio Ambrosini (Trst, 1850. Be, 1912.), talijanski arhitekt koji je djelovao u Rijeci. Godine 1884. nastanjuje se u Rijeci gdje pokree atelijer i vlastito graevno poduzetnitvo. Iste godine radi projekt prihvatilita Clotide. Oko 1895. izvodi kompleks zgrada u parku vile Vranyczany. Iako radi u duhu kasnog historicizma, poetkom 20. stoljea prihvaa secesijske stilske odrednice. U tom duhu poetkom 20. stoljea radi palau Zmaji (Splitska/Adamieva) i kuu Jugo (Studentska ulica). Najznaajnija dva Ambrosinijeva ostvarenja u Rijeci su Kua Rauschel - Hotel Royal (Korzo 9/ Adamieva 10, 1906.) i Hotel Bristol (Kreimirova 12, 1908.- 1909.) na kojima se oituje duboki utjecaj Otta Wagnera i njegove beke kole. Emilio Ambrosini podie luksuzni hotel Royal (1906-07) u strogom centru, na Korzu. Iznimne je visine, s ostakljenim velikim izlozima trgovine prizemlja i mezanina. Proelje je skladno ukraeno lokalnim vegetabilnim motivima (kesten, groe) i mnotvom balkona te nizom potkrovnih loa. Drugi hotel koji zasluuje pozornost graen je (1906) iz sasvim drugih razloga. Neto je ranije projektiran (1904) i smjeten na zapadnoj periferiji grada, nedaleko kolodvora, uz samu obalu. To je golem, 160 m dug

11

Hotel emigranata, podignut maarskim kapitalom prema nacrtima Szilarda Zielinskog, suvremeno opremljen ventilacijom i elektrinom rasvjetom. Tih je godina svakodnevno ovamo pristizala rijeka emigranata iz centralnoeuropskih zemalja ekajui u karanteni dokumente za odlazak u Ameriku. Konstrukcija je zgrade od armiranog betona, velikih prozorskih otvora, minimalne dekoracije i neskrivenih konstrukcijskih elemenata na proelju. Godine 1909. realizira kompleks stambenih objekata Sambalino-Plech na Potoku. Na tom se projektu Ambrosini dokazao i kao vrstan urbanist. Umire u Beu u punom naponu stvaralake snage, ali je pokopan je na Trsatskom groblju na Suaku. KAZIMIR OSTROGOVI 1907. godine rodio se u Svetom Vidu na Krku Kazimir Ostrogovi, hrvatski arhitekt, a umro je u Zagrebu 1965. godine. Ostrogovi je nakon zavrenog Tehnikog fakulteta u Zagrebu poeo djelovati na Suaku, Crikvenici i Malinskoj. Kua Kauzlari na Suaku jedno je od njegovih vanijih ostvarenja iz tog razdoblja kojim je postigao pun sklad izmeu funkcije stanova i izrazitih znaajki stambene arhitekture. David Bunetta (Ledenice, 1891. Rijeka, 1964.) nakon zavrene Graditeljske kole u Zagrebu usavrava se u Berlinu i Stuttgartu. Neposredno prije Prvog svjetskog rata vraa se u Rijeku. U razdoblju meurata aktivan je u Suaku kao projektant i samostalni izvoda. Pod utjecajem berlinske kole bio je naklonjen Novoj tradiciji, ali je uspio stvoriti svoj prepoznatljivi stil utjeui na kolege iz struke te uope na formiranje jedinstvenoga koncepta primorske arhitekture.

3. OPENITO ( tekstovi od Daine i jo neke graevine s onog popisa te groblje Kozala)Secesija kontinentalni ugoaj rijeke arhitekture Izmeu dekorativnoga i utilitarnoga Rijeka, kao luki, ali i perspektivni industrijski grad, imala je velike potrebe za utilitarnom arhitekturom. iv eljezniko-brodski promet zahtijevao je velika skladita uz kolodvor i luke gatove, koje uglavnom gradi maarska vlast. Gotovo na svim tim graevinama postoje tragovi secesije, kako u organiziranju prostora i oblikovanju volumena, tako i u primjeni najnovijih tehnolokih dostignua i idejnih naela. Uza sve reminiscencije historicizma, ipak nailazimo i na secesijske dekorativne detalje na proeljima (markize, nadstrenice, reljefni vijenci, natprozornici) ili pak u unutranjosti (stupovi od lijevanog eljeza, rasvjetna tijela) kad god je to mogue Iako se duh secesije u Europi javlja potkraj osmog desetljea 19. stoljea, u Rijeku stie s malim zakanjenjem. Ima sluajeva nadogradnji, dekoracije proelja ili manjih

12

secesijskih intervencija ve na samom poetku stoljea, ali prvu dosljedniju pojavu sveobuhvatnih secesijskih stilskih obiljeja nalazimo u djelima tadanjega vodeeg rijekog arhitekta Emilija Ambrosinija od 1902. nadalje. Nakon rata u Rijeci se uoava pojava nekog monumentaliziranog historicistikog revivala, osobito na zgradama dravne uprave, te na kuama Brune Anghebena s komfornim stanovima za talijanske dravne slubenike, sukladno tadanjim politikim interesima. Italija je oivljavanjem klasicizirajuih elemenata starorimskih uzora, nastojala naglasiti tradicionalnu pripadnost rijekog teritorija talijanskom kulturnom, duhovnom, pa i politikom krugu. Istovremeno s tom pojavom, nakon Prvoga svjetskog rata, zapaa se i uvoenje elemenata art dec, pravocrtne i racionalizirane inaice geometrijske varijante secesije, ali ve usporedno s nastankom proiene, nove funkcionalne arhitekture protomoderne. Urbanizam U Rijeci poetkom 20. stoljea, u kojoj je 1904. objavljen tekst gradskog urbanista Paola Grassija. U tom tekstu Grassi opirno opisuje svoje vizionarske prijedloge poveanja Rijeke probijanjem novih ulica, predlae formaciju novih gradskih trgova, raspored javnih i kulturnih ustanova, komunalnih zgrada, stambenih naselja, rekreacijskih zona i parkova. Iako je otada prolo ve cijelo stoljee, mnoga su Grassijeva razmiljanja i zahtjevi i danas posve aktualni ili, bolje reeno: mnogi su problemi 19. stoljea u Rijeci ostali do danas nerijeeni. Naruitelji Uz dravnu i gradsku vlast (maarsku, talijansku), kao i poduzetne pojedince: trgovce, industrijalce, posjednike (Schittar, Rui, Corrosacz, Dubravcich, Minach, Burgstaller, Mara, Bacich), kao naruitelji i investitori novogradnji pojavljuju se i sami arhitekti (Celligoi, Curet, Rubinich, Hering, Ambrosini, Pagan), razne institucije, tvrtke, banke, koji grade svoje poslovne zgrade. Pojavljuju se i drutva ili udruge osnovane upravo u svrhu stambene najamne izgradnje (Societ Fizumana per la Costruzione delle Case, Unione Fiumana per Costruzioni, Societ Anonima per Case Economice i dr.). Graditelji Arhitekti su se pokazali vrlo spretnima u primjeni svih tadanjih dostignua struke i tehnologije pri gradnji i iskoritavanju dragocjenoga gradskog prostora. Bili su kolovani u europskim politehnikim i ostalim visokim uilitima (Budimpeta, Graz, Mnchen, Be, Trst, Venecija), odakle su donosili ideje i utjecaje, preraujui ih prema lokalnom ukusu u posebnu i specifinu rijeku varijantu graditeljstva. Najistaknutija graditeljska imena gradskoga Tehnikog ureda, kao i samostalnih projektantskih biroa, pojavljuju se kao autori vanih javnih i poslovnih graevina, velikih stambeno-najamnih kua, kao i onih skromnijih dimenzija i izgleda: Emilio Ambrosini i sin Mario, Venceslao Celligoi i sin Eugenio s Theodorom Trxlerom, Giovanni Rubinich

13

otac i sin, Luigi Luppis, Francesco Mattiassi, Giovanni Maria Curet, Giuseppe Farkas, Arturo Hering, Ugo Pagan, Bruno Slokovich i drugi. Stilski utjecaji Poetak 20. stoljea razdoblje je uvoenja novog stila u arhitekturu, pa se istovremeno primjenjuju dotadanji historicistiki elementi i mijeaju s novim secesijskim. Uz duh beke florealne stie i geometrizirana secesijska struja Wagnerove kole, a osjeaju se i utjecaji talijanskoga florealnog kretanja, kao i posebnog dekorativnog duha folklorne provenijencije maarskog izvora. Polje stambene izgradnje, napose privatnih vila, doputalo je veu slobodu u kombinatorici tih silnica negoli je to bilo mogue pri naruenim monumentalnim gradnjama za potrebe dravne ili gradske administracije i uprave, a posebna su estetska pravila primjenjivana pri izgradnji komunalnih i industrijskih graevina. Sva povijesno-politika dogaanja koja su Rijeku povezala s Budimpetom, Beom i Trstom ostvarivala su srednjeeuropski, kontinentalni ugoaj arhitekture. Objekti dravne i gradske vlasti Intenzivna maarizacija Rijeke koja se osjea u samom poetku 20. stoljea, rezultira izgradnjom zamanih graevina za potrebe boljeg funkcioniranja dravnog aparata. Novu, impozantnu Sudbenu palau (1904-06) s poneto secesijskih elemenata gradi arhitekt Gyz Czigler, profesor na Politehnici u Budimpeti. Ista, skromna stroga secesijska dekoracija fasade primjenjuje se za dvije nove komunalne vojarne, koje, za narasle vojne potrebe, gradi dobro uhodano zagrebako graevinsko poduzee Emil Eisneri i Adolf Ehrlich (1909-11). Kako su vojska, financije, porezi, posebno kolstvo i eljezniko-luki promet, bila podruja od posebna interesa za Maare, oni esto iz Budimpete alju arhitekte ili gotove projekte, iju realizaciju provode Rijeani (npr. Rubinich, Luppis, esto i sami kolovani u Budimpeti) ili njihova graevinska poduzea. Projektantski biro Karolya Kocha proiruje vojarnu maarske financijske policije (1913-16) dodavi joj vrlo strm atorasti krov neuobiajen za ovo podneblje. Jednako strano doimlje se i glomazna upravna zgrada maarskih dravnih eljeznica Sandora Mezeya (1911-12). Rijeki inenjer Luigi Luppis preureuje (1914) dio stare komunalne vojarne za potrebe srednje kole (Istituto Tecnico), nakon to je izgradio nove talijanske osnovne kole, Gelsi (1905-07) i Kozala (1907-11). Poznati budimpetanski projektantski par Sandor Baumgarten i Zsigmond Herczegh dao je rjeenje za maarsku Viu trgovaku kolu (1908), dok drugi par, Gyula Svab i Robert K. Kertesz, projektiraju djeji vrti i osnovnu kolu Toretta (Turni, 1912-16). kola je zanimljiva zbog ugaonog zaobljenja s ulaznim holom te krovnim ravnim terasama, odnosno petom fasadom namjesto krova, te je nagovjetaj nove arhitekture moderne. Objekti stanovanja i rekreacije Zbog forsiranja razvoja Rijeke kao glavne maarske luke, poveanja protoka ljudi i robno-novanog prometa, razvoja unosne industrije (papira, torpeda, prerade eera, rafinerije nafte, itd.) poetkom 20. stoljea dolazi od velikog priljeva i fluktuacije ljudi.

14

Grad se iri izgradnjom novih stambenih etvrti (Belveder, Torretta, kurinje, Centocelle) uz novoprobijene ulice (Via della Salute, Potok, Via Valscuringa) na dotada neizgraenim krevitim obroncima okolnih breuljaka (Kozala, Trsat). U sreditu grada niu velike stambene, najamne etvero- ili peterokatnice, postavljene u nizu ili u blokovima, a na novoosvojenim terenima malo izvan sredita grade se samostojee obiteljske kue i vile utopljene u zelenilo vrtova i parkova. Tipina stambena kua predviena za boljestojee graanstvo razvija se iz historicistike, kako po vanjskom platu, tako i po tlocrtnoj dispoziciji. Iako u nekim manjim stambenim objektima (Villa Klein, Villa Rosenthal), ve je vrlo rano prihvaen sasvim slobodan tlocrt s prostorijama funkcionalno rasporeenim oko jedne centralne, nerijetko povezane s vanjskim slobodnim prostorom, ipak je veina tlocrta hodnikoga tipa s reprezentativnim sobnim prostorijama okrenutim ulinom, dekoriranom proelju, dok je gospodarski dio stana okrenut neukraenoj dvorinoj fasadi. U izgradnji sudjeluju odlino organizirani graevinski poduzetnici, esto i sami arhitekti, kao i vrsni obrtnici i majstori, rabei trajne i kvalitetne graevne materijale (mramor, fasadnu opeku, lijevano eljezo, pjeskareno i kristalno staklo). Posebno su uestali detalj rijekih proelja vertikalno ipkama meusobno povezani balkoni s ogradom od lijevanoga eljeza, ali i, za ovo podneblje netipini, ugaoni ili proelni erkeri. Za putnike i prolaznike kroz Rijeku graeni su novi hoteli, od kojih treba posebno izdvojiti neke. Emilio Ambrosini podie luksuzni hotel Royal (1906-07) u strogom centru, na Korzu. Iznimne je visine, s ostakljenim velikim izlozima trgovine prizemlja i mezanina. Proelje je skladno ukraeno lokalnim vegetabilnim motivima (kesten, groe) i mnotvom balkona te nizom potkrovnih loa. Drugi hotel koji zasluuje pozornost graen je (1906) iz sasvim drugih razloga. Neto je ranije projektiran (1904) i smjeten na zapadnoj periferiji grada, nedaleko kolodvora, uz samu obalu. To je golem, 160 m dug Hotel emigranata, podignut maarskim kapitalom prema nacrtima Szilarda Zielinskog, suvremeno opremljen ventilacijom i elektrinom rasvjetom. Tih je godina svakodnevno ovamo pristizala rijeka emigranata iz centralnoeuropskih zemalja ekajui u karanteni dokumente za odlazak u Ameriku. Konstrukcija je zgrade od armiranog betona, velikih prozorskih otvora, minimalne dekoracije i neskrivenih konstrukcijskih elemenata na proelju. Na istonoj, suakoj strani gradske obale, na strmim stijenama smiono je izgraen hotel Jadran (1914), gotovo zanemarive geometrijske dekoracije, velikih prozorskih otvora i osunanih balkona, sa stubitem koje vodi ravno u more. Ta je zgrada ve navijestila nastupajuu arhitekturu moderne. Za duhovnu rekreaciju i masovnu zabavu grade se objekti kulture, isprva kao improvizirana (pokretna) kina, varijetei i kazalita. No, posebno mjesto zauzima zgrada Teatro Fenice, koju projektiraju Theodor Trxler i Eugenio Celligoi (1911-14). Iako mnogo ambicioznije zamiljena, izravno prenosei utjecaje Wagnerova kazalita u Bayreuthu, Teatro Fenice iznimno je zahtjevna konstruktivna vrijednost zahvaljujui postavljanju goleme kinodvorane (s 1450 sjedala) bez potpornih stupova na okvirnu

15

armiranobetonsku konstrukciju s vutama donjeg varijetea. Uvedene su i tehnike novosti, primjerice prvi u nas sustav cugova za upravljanje scenom, sustav ventilacije s ovlaivanjem zraka te ugradnja aparata za umjetnu kiu na stropu pozornice. Sakralni objekti Izgradnja crkvenih objekata secesijskih stilskih odrednica vrlo su rijetka i u Europi, a kamoli u nas. No, od tri rijeka sakralna objekta graena na poetku 20. stoljea jedan je bio projektiran u najboljem vagnerovskom stilu, mladog arhitekta Theodora Trxela i Eugenija Celligoia (1913-14). Bio je to projekt benediktinskoga samostana sa enskim odgojnim zavodom, kolom i kupolastom crkvom Sv. Jurja, koji, zbog izbijanja Prvoga svjetskog rata, ali i preambicioznosti, nije bio u cijelosti realiziran prema planu. Komunalni i objekti zdravstva i socijalne skrbi Gradska uprava Rijeke osobito se brinula za javnu gradsku arhitekturu, koju su projektirali strunjaci izvrsno ureena i opremljena gradskog Tehnikog ureda. Oni su razradili projekt nove Klaonice (1901), a Carlo Pergoli je (1904) dizajnirao proelja od cigle s bijelim kamenim detaljima, sa eljeznim ukrasima. Posebnosti ove zgrade ostakljene su zidne povrine pomou ugraenih poligonalnih staklenih prizmi (luxfer) i nosiva konstrukcija graena od armiranog betona (sustav Monier), koji u Rijeku donosi primjenu najsuvremenije armiranobetonske konstrukcije desetak godina prije nego na Teatru Fenice. Poznata Perretova stambena zgrada u parikoj Rue Franklin projektirana je 1903. i izvedena godinu poslije-uzor za klaonicu? Carlo Pergoli istodobno projektira i Novu ribarnicu (1904), ali se gradnja izvodi tek deset godina kasnije (1913-16), uz bogatu secesijsku kiparsku dekoraciju s motivima morske flore i faune Venecijanca Urbana Bottassa. Iako Ribarnica izvana djeluje kao neoromanika bazilika, iznutra je dvoranski jedinstveni moderan secesijski prostor. Zbog nagla porasta broja gradskih stanovnika i fluktuacije ljudi uope, ukazala se poveana potreba za novim bolnicama i ubonicama. ak su dvije izgraene donatorskim novce, a jedan je sanatorij podignut udruenim privatnim kapitalom. Nova komunalna i zarazna bolnica nikad nisu izgraene (Francesco Mattiassi). Izvedbeni natjeajni rad za ubonicu brae Branchetta (1904-06) dobio je graditelj Giulio Salvador iz gradskog Tehnikog ureda, a projekt je razradio Carlo Pergoli u svom poznatom stilu fasadne opeke i bijelih klesanaca uz primjenu rustine kamene baze, staklenih Falconierovih prizmi i ukrasnim detaljima kovanoga eljeza, uz moda najstariju (1903) primjenu armiranobetonske stropne konstrukcije na hrvatskom teritoriju. U projektima objekata zdravstva najbolje se uoava modernitet i zahtjevi novog stoljea za vie zraka i svjetlosti afirmirajui ideje moderniteta. Industrijski objekti Rijeka, kao luki, ali i perspektivni industrijski grad, imala je velike potrebe za utilitarnom arhitekturom i najrazliitijim konstrukcijama kao to su elektrine centrale,

16

plinare, brodogradilita ili industrijski pogoni za proizvodnju torpeda, strojeva te posebno u preraivakoj industriji uvoznih sirovina (ulja, eera, rie, duhana, nafte). eljeznikobrodski promet zahtijevao je velika skladita uz kolodvor i luke gatove, koje uglavnom gradi maarska vlast. Gotovo na svim tim graevinama postoje tragovi secesije. Uza sve reminiscencije historicizma, ipak nailazimo i na secesijske dekorativne detalje na proeljima (markize, nadstrenice, reljefni vijenci, natprozornici) ili pak u unutranjosti (stupovi od lijevanog eljeza, rasvjetna tijela) kad god je to mogue. Secesija, kako ona florealno-vegetabilnih, tako i ona geometrijskih ornamenata, ostavila je u graditeljstvu Rijeke mnogobrojne duboke tragove na graevinama svih vrsta, funkcija i veliina. Zapaeno je rano prihvaanje tehnikih noviteta i materijala, napose u komunalnim graevinama, s primjenom najnovijih graditeljskih principa. Arhitekti, odnosno graditelji i graevinski poduzetnici kolovali su se u bliim veim gradovima Austro-Ugarske, prenosei esto znanje i poslove na sinove. Naruitelji su osim drave i gradske uprave bogati graani, kapitalisti ili vii inovnici. Zacrtano plansko proirenje grada u Tehnikom se uredu potuje i provodi dosljedno podizanjem cijelih etvrti, ulinih sklopova i stambenih naselja. Daina Glavoi

Zgrada u Vodovodnoj 5 graena je izmeu 1883. i 1941. za namjenu tvornice koe, potom lijevaonice i tvornice strojeva Matteo Skull, a zgrada Vodovodna 2 od 1941. do 1942. godine za "dopolavoro" - radniki drutveni dom istoimene lijevaonice. Projekt ovih zgrada u meuratnom razdoblju radio je rijeki arhitekt Nereo Bacci. U poslijeratnom razdoblju u ovim je zgradama bila tvornica "Rade Konar". Ljutionica rie Ponajprije odnosi se to na monumentalnu upravnu zgradu Rafinerije, u koju je ukomponirana zgrada nekadanje Ljutionice rie i tvornice tirke koja je u vrijeme otvorenja 1882. bila najvea ljutionica rie u Monarhiji i jedan od najveih pogona te vrste u svijetu. Prestala je raditi poslije Prvoga svjetskoga rata, a 1936. njezin teren i objekte kupuje susjedna Rafinerija nafte. Najvei objekt Ljutionice, 117 metara dugu i 28 metara iroku peterokatnu pogonsku zgradu novi je vlasnik prilagodio novoj namjeni. Da bi postala Rafinerijina upravna palaa, arhitekt Enea Perugini 1938. godine u cijelosti ju preoblikuje prema uzusima tadanje talijanske dravne umjetnosti, stila novecento.

17

Poeci Tvornice papira RijekaAndrija Ljudevit Adamich, utemeljitelj pogona za proizvodnju papira, bio je jedan od najistaknutijih i najsvestranijih rijekih poduzetnika. 1821. godine kupuje mlin u dolini Rjeine i preureuje ga za proizvodnju papira. Zbog zauzetosti i poslovnih prilika Adamich prodaje mlin 1824. industrijalcu W. Molineu. Ubrzo nakon kupovine prodaje tvornicu C.Meynieru i W.C.Smithu, najznaajnijem predstavniku engleskih tvorniara do pojave Roberta Whiteheada, vlasnika tvornice Torpedo. Odmah nakon kupnje, prvi postavljeni stroj bio je Fourdrinierov stroj za proizvodnju papira, najmoderniji u austrijskoj carevini. Pogonska snaga za ovaj stroj dobivala se upotrebom vodenih kotaa. Voda se dovodila s obale Rjeine pomou drvenih vodova. U poetku je tvornica zapoljavala oko 250 radnika, a svoje je proizvode gotovo iskljuivo izvozila u prekomorske zemlje poput Engleske i Brazila, a na domaem tritu se pojavila tek 1878. Zbog sve vee proizvodnje i sve vie narudbi tvornica je u potrazi za vie energije nabavila 1833. parni stroj koji je ujedno bio i prvi parni stroj na Balkanskom poluotoku. Progresivni duh potvruje nabavka jo jednog Fourdrinierovog papirnog stroja 1834. Kvaliteta tvornice se ogleda na Prvoj industrijskoj izlobi u Beu 1835. gdje je dobila prvo u nizu priznanja, srebrnu medalju. No, prvi pravi zamah tvornica doivljava dolaskom Eugena Frmonta na mjesto tehnikog ravnatelja. Zlatno doba Njemu pripada zasluga za tehniki napredak tvornice, kojoj bijae ravnateljem punih etrdeset i osam godina. Frmont je doao u Rijeku 1838. Dvije godine poslije preuzimanja mjesta tehnikog direktora otiao je u Francusku na godinu dana. Vrativi se iz Francuske Frmont je u tvornici iskoristio svoja nova prouavanja i steena iskustvo. Na poziv svoga strica Charlesa, 1841. u Rijeku se doselio Henry vit. Meynier koji e neprekidno djelovati u tvornici punih 70 godina. Za vrijeme njegovog upravljanja Tvornica doivljava procvat. Velika poplava 11. listopada 1852. u potpunosti je unitila tvornicu (skladita su bila poplavljena, a strojevi teko oteeni), no to nije obeshrabrilo vlasnike, bio je to povod potpunog preureenja i moderniziranja tvornice. itav taj projekt se odvijao pod Frmontovim rukovodstvom. Tom obnovom opseg i veliina proizvodnje viestruko su uveani. Stari vodeni kotai zamijenjeni su turbinama, pritok vode sagraen je po novim nacrtima, drvenu branu zamjenjuje betonska. itavo jedno brdo probueno je tada radi vode, koja se dovodila u turbine kroz tunel. Postavljeni su i novi parni ureaji. U pogonima je tada radilo ve 600 radnika. Nabavljeni su potom etvrti i peti papirni stroj. Kvalitetu papira dokazuje uvrtenje meu pet najboljih vrsta papira 1860., a jedini je izraen strojem. Nova poboljanja bila su opet provedena 1872. godine, jo uvijek pod genijalnom upravom Eugena Frmonta. Izgraena je nova brana i novi tunel.

18

Cigaretni papir poinje se prvi puta proizvoditi 1890. s pet strojeva za proizvodnju papira. Gospodarska kriza Koncem osamdesetih godina tvornica postupno ulazi u razdoblje tekih gospodarskih kriza. Glavni razlog lei u tome da se 1886. umjesto prnja kao sirovina poinje upotrebljavati celuloza. Budui da se celuloze nisu mogle dobavljati kod kue po povoljnim uvjetima, trebalo je uvoziti. Visoke cijene drveta uvjetovale su znatno poveanje trokova proizvodnje, to je pak uzrokovalo znaajno umanjenje dobitka. U razdoblju od 1887. do 1911. tvornicu su pogodila ak 4 poara to je zahtijevalo este popravke za koje je bilo potrebno izdvojiti znatna novana sredstva. O razmjerima katastrofe svjedoi poplava koja je tvornicu pogodila 1898. Na nesreu, samo nekoliko dana prije poplave, u pogon su puteni kalorina elektrana za proizvodnju energije i nekoliko novih strojeva koji su potpuno uniteni. Tvornica je bila zatvorena nekoliko mjeseci jer se morala dijelom ponovno izgraditi. Tijekom pojaane krize 1901. u pogonu ima samo tri stroja. 1903. Henry Meynier zbog nemogunosti da osigura prijeko potrebna financijska sredstva pretvara poduzee u obiteljsko dioniko drutvo Smith & Meynier, prva kraljevska povlatena rijeka tvornica papira. Do godine 1906. poduzee je bilo u vlasnitvu obitelji Meynier, a nakon toga u sve veoj mjeri u rad poduzea se ukljuuje Prva ugarska industrija papira d. d. koja je utjecala na odluku da se 1910. proizvodnja orijentira iskljuivo na proizvodnju cigaretnog papira. Radi toga otpremljeni su svi strojevi koji su bili namijenjeni za proizvodnju ostalih vrsta papira. Tvornica u 20. stoljeu. Gaenje proizvodnje

Propau Austro-Ugarske Monarhije prestaje utjecaj maarskog kapitala u upravi tvornice. Zbog potrebe poveanja djelotvornosti voenja tvornice utemeljen je 1926. godine Mjesni odbor ravnateljskog vijea Smith i Meynier Tvornice papira na Suaku, na ijem je elu bio Milivoj Crnadak. U to vrijeme tvornica se sastojala od etiri glavna dijela: 1. odjela za krpe i sirovine, 2. stare tvornice (za proizvodnju pisaeg papira), 3. nove tvornice (za proizvodnju svilastih i cigaretnih papira) i 4. Marganova (za proizvodnju papira za pakiranje). Izraivali su se slijedei proizvodi: cigaretni papiri, svilasti papiri, papiri za kopiranje, biblijski i glac papiri. Prodaja tvornikih proizvoda bila je rairena po itavom svijetu, a najvanija trita su bila: SAD, Argentina, panjolska, Jugoslavija, Rumunjska, Egipat, Daleki Istok

19

i sve europske drave. Zbog sve vee potrebe za energijom sagraena je elektrina centrala uz koju je podignut dimnjak visok 83 metra koji je i dan danas ostao prepoznatljiv simbol bive tvornice. Treba naglasiti da je tvornica opskrbljivala itavo podruje tadanjeg grada Suaka elektrinom energijom. Tijekom 30-ih godina zbog posljedica ratnih priprema u Europi tvornica nanovo zapada u krizu. U to vrijeme tvornica postaje lanica Sindikata tvorniara cigaretnog papira u Parizu , a ve 1940. ona ponovno radi sa 100% kapaciteta. Za vrijeme talijanske okupacije Suaka tvornica je nastavila poslovati, a prema talijanskom izvjeu iz 1942. godine, raspolagala je najsuvremenijim postrojenjem za pravljenje papira. Nakon osloboenja Suaka 1945. godine, tvornicu preuzimaju narodne vlasti i prelazi u dravno vlasnitvo Modernizacijom tvornice 1962. godine tvorniki kapaciteti su se naglo poveali na 8.000 tona godinje. U okviru tvornice 1972. g. proradila je jedina jugoslavenska tvornica parafinskih ibica. Uspon tvornice se i dalje nastavljao pa 1991. tvornica dri drugo mjesto u Europi po koliini proizvedenog cigaretnog papira, a u svijetu je drala ak 5% ukupne koliine proizvedenog papira. Naalost, uslijedila su teka ratna i poratna vremena. Tvornica papira je izgubila gotovo svo svoje nekadanje trite to je konano dovelo do ogromnih gubitaka, pokretanja steajnog postupka te njegovim okonanjem 2005. godine ova nekad slavna tvornica prestala je postojati. ARHITEKTURA NA KORZU Korzo je kao reprezentativna gradska etnica oblikovano krajem 19. i poetkom 20. stoljea, nakon ruenja gradskih junih bedema i nasipavanja terena prema moru. Junim nizom kua dominira visoko secesijsko zdanje ex hotela Royal (sada upanijsko sjedite i robna kua Magma), ije su vie zone proelja opremljene stiliziranim vegetabilnim ornamentalnim repertoarom a prizemlje i mezzanin, za epohu karakteristinom, otvorenom eljeznom konstrukcijom s velikim ostakljenim povrinama. Visinom joj parira na drugom kraju Korza kua arhitekta Giacoma Mattiassija (u kojoj je nekada bilo kino) s kamenim balkonskim reljefnim ogradama i ostakljenim mezzaninom. Na Korzu je i neorenesansna zgrada glavne pote (kraj 19. st.) te slikovita uska, uta secesijska kua Milcenich-Cerniak, projektanta E. Ambrosinija. Nasuprot nje je klasicistika zgrada Radio Rijeke (1845.) s altanom, balkonom na stupovima, izgraena po projektu Rijeanina Antonija Deseppija. Tu je bila Narodna itaonica (1889. 1927.), a u zgradi je 1905. donesen politiki dokument nazvan Rijeka rezolucija. Neto je dalje, bogato ukraeno stupovljem i enskim figurama, historicistiko proelje palae Filodrammatice, koju je 1890. za glazbenoscenske nastupe projektirao Giacomo Zammattio. Kieno neorenesansno proelje nadopunjuju rokoko tukature unutranjosti (L.Strichtius) i stropne slikarije koncertne dvorane na katu Eugenija Scomparinija.

20

Guvernerova palaa izgraena je kao rezidencija namjesnika Ugarske, koji je vladao Rijekom od 1868. do 1914. Po narudbi guvernera Lajosa Batthyanyja palau je 1896. projektirao budimpetanski arhitekt Alajos Hauszmann, u duhu visokog historicizma s neorenesansnom potkovom. Interijer (atrij, saloni i Mramorna dvorana) kao i vanjtina s monumentalnim proeljem, arkadnim krilima i parkom, u slubi su protokola. Smjetena je na akropolskoj poziciji kao stvarno i simbolino sjedite dravne uprave. Bila je poprite sukoba talijanskih aneksionista pjesnika DAnnunzija s pristalicama opcija rijeke nezavisnosti i prikljuenja Dravi Slovenaca, Hrvata i Srba. U palai je danas smjeten Pomorski i povijesni muzej Hrvatskoga primorja. Palaa Modello, djelo bekoga ateliera Helmer i Fellner, dovrena je 1885. za potrebe Gradske banke. Na proeljima se izmjenjuju mirne neorenesansne reljefne dekoracije s razigranim neobaroknima. Raskoni ornament slijede njene tukature stubita i pozlaena dekoracija unutranjosti, a osobito se istiu u sveanoj dvorani. Palazzo Modello ambiciozno oponaa arhitekturu bekoga Ringa. Danas su u palai Sredinji odjel Gradske knjinice te sjedite i kulturni klub Talijanske unije. Palaa Jadran (Palazzo Adria) graena je za sjedite velike maarske brodarske kompanije po projektu Vilmosa Freunda, ali su ga u Rijeci modificirali arhitekti Franjo Matijasi i Giacomo Zammattio tijekom izgradnje 1884. Venecijanski kipar Sebastiano Bonomi izradio je za vea proelja po etiri velike skulpture, personifikacije kontinenata (Europa, Amerika, Afrika, Azija) i pomorskih zanimanja (kapetan, pilot, kormilar, strojar). eljezniki kolodvor projektirao je 1890. u neoklasicisitikom duhu Ferenc Pfaff kao kompleks triju povienih paviljona povezanih niskim krilima. Uvlaenjem od smjera ulinog niza, formiran je trg ispred kolodvora i postignut dojam monumentalnosti. Hrvatsko narodno kazalite Ivana pl. Zajca izgraeno je 1885. godine, prema projektu specijaliziranog bekoga ateliera Helmer i Fellner. U opremanju kazalita sudjelovali su stalni suradnici ateliera: Matsch, Kauffungen i Fritsch te braa Klimt. Na zabatu glavnog proelja istiu se figuralne kompozicije Glazba i Drama, venecijanskoga kipara Benvenutija. U gradu bez struje pravu je senzaciju tada izazvao autonomni sustav elektrine rasvjete koji je 1885. u kazalite instalirala beka tvrtka Kremenezky. Ispred kazalita je omanji park, 2005. preureen kao replika historicistikog parka. Nadvojvodsku palau, tzv. Villu Giuseppe, obnovili su i nadogradili 1892. rijeki arhitekti Pietro i Raffaelle Culotti za nadvojvodu Josipa Habsubrga (Bratislava 1833. Rijeka 1905.), bratia cara i kralja Franje Josipa I. Kao prirodoslovac svjetskoga glasa, on je tu uredio rezidenciju s botanikim vrtom egzotina bilja koje su donosili pomorci i gosti iz svih krajeva svijeta. Dananji park oko palae priziva u sjeanje nekadanji vrt, a u historicistiki bogato dekorariranoj zgradi djeluje Dravni arhiv u Rijeci.

21

Groblje Kozala vaan je rijeki spomenik pejzane arhitekture te park skulptura na otvorenom. Groblje je otvoreno za javnost 1838., ureeno planovima Luigija de Emilysa (1851.) i Venceslaoa Celligoija (1892. 1915.), koji je zacrtao centralnu formu tlocrta u obliku potkove. Meu velikim brojem privatnih kapela i mauzoleja istiu se arhitektonsko-skulptorske grobnice Ivana Rendia (historicistiki mauzoleji Gorup, 1882., Manasteriotti, 1894., dall' Asta-Mohovich, 1899.), G. Zammattija (secesijski mauzolej Whitehead, 1905.) te mauzoleji obitelji Scarpa, 1861., Ploech.... Na kozalskom su groblju radili gotovo svi arhitekti, kipari, klesari i slikari koji su gradili i uljepavali Rijeku na prijelazu 19. u 20. stoljee. Gradska trnica u Rijeci sastoji se od dva natkrivena paviljona i ribarnice. Zgrade su smjetene u sreditu grada, pred kazalitem i Palaom Modello. Paviljone trnice projektirao je inenjer gradskoga tehnikoga ureda Isidor Vauchnig. Na bonim, duim stranama zida gotovo i nema jer su ostakljeni i premreeni okvirima od lijevanog eljeza. Forma i dekor su historicistiki. Ribarnicu je projektirao Carlo Pergoli, dajui joj historicistiki bazilikalni izgled s efektima bijelog kamenog dekora i crvenog openog zidovlja. Skulptorski ukras kapitela i unutranjih zidova Venecijanac Urbano Bottasso izveo je vrlo podatnom secesijskom plastikom s motivima morske faune i flore. Kompleks lukih skladita,zvan Metropolis, nalazi se u rijekoj luci, izgraenoj krajem 19. i poetkom 20. stoljea po projektu francuskog inenjera Hilariona Pascala i Maara Antala Hajnala. Historicistika skladita, br.12 i br.13 , projektanata Lajosa Burgstallera i Vjenceslava Celligoija s konstrukcijom lijevanoeljeznih stupova i armiranobetonskih stropova (sistem Monier) najranija su tako konstruirana i sauvana u Hrvatskoj. Najvei graditeljski pothvat ikad izveden u Rijeci, kompleks Metropolis (1909. 1914.) sastoji se od pet skladita grupe arhitekata i inenjera Wehlera, Rolberitza, Berenyja, Bele Enyedija, Baranyaja, Pristera, Celligoija i Trxlera. Dva vie od 300 m duga niza skladita, smjetena paralelno s obalom, tvore ulicu zahvaljujui 1914. pridodanom modernom nizu zatvorenih mostova pasaa za komunikaciju meu zgradama, historicistikog opeg dojma. Skladita obiluju detaljima dekoracije maarske secesije, to ih ini jedinstvenim u svijetu. Crkvu sv. Romulada i Svih svetih odnosno Tempio votivo (1928. 1934.) projektirao je Rijeanin Bruno Angheben kao dvojnu memorijalnu crkvu u ijoj su kripti posmrtni ostatci talijanskih rtava dvaju svjetskih ratova. Projektirana je kao gesamtkunstwerk te je Angheben u istom stilu zamislio svu opremu dvoranske crkve, baptisterija, kripte i zvonika, upnikove kue i okolia koji je predvien za memorijalni park. Dekoraciju crkve uz samog Anghebena (ciborij, inkrustacije Krinoga puta) potpisuju rijeki umjetnici Romolo Venucci (skulpture proelja) i Ladislao de Gauss (dva apsidalna mozaina triptiha). Mala rijeka sinagoga ortodoksnih idova graena je 1930. 1932., u meuratnom razdoblju. Arhitekti, rijeki tandem Gyz Angyal i Pietro Fabbro, projektirali su je u

22

stilu talijanskog razionale te je danas jedina sinagoga u Hrvatskoj iz razdoblja moderne. Rijeki neboder racionalistiko je zdanje koje su u vrijeme izgradnje (1939. 1942.) nazvali ormarom ladinjakom. Projektirao ga je Umberto Nordio, ugledni transki arhitekt, kao pandan suakom neboderu Josipa Pimana i Alfreda Albinija podignutog u sklopu ambicioznog kompleksa Hrvatskoga kulturnoga doma na Suaku (1936. 1947.). GROBLJE KOZALA za koje je gradska uprava nekadanje Rijeke otkupljivala zemljite od polovice 18. st., ogradila ga 1800, ureivala od poetka 19.st. te slubeno zapoela ukopima 1838., vodei evidenciju ukopa u Knjizi mrtvih od 1872. pa se katkad taj datum uzima kao slubeni poetak groblja Kozala. Prvi je plan za groblje izradio carski i kraljevski inenjer Luigi Emily 1858. Ovalno dno krake vrtae kamenim je potpornim zidom s 400 klasicistikih nia zamislio ing. Venceslao Celligoi 1893. i postupno realizirao do 1912. u obliku potkove. Na zapadnom dijelu groblja su izmeu 1910. i 1918. graene secesijske nie po planovima ing. Artura Heringa, a na istonom dijelu izmeu 1929. i 1942. jednostavne zidne nie moderne ing. Bruna Anghebena. U podizanju i dekoraciji historicistikih grobnica u zadnja dva desetljea 19. stoljea, kao i secesijskih poetkom 20. stoljea, angairani su rijeki graditelji i majstori koji su bogatijim graanima gradili stambene i poslovne zgrade, kao Emilio Ambrosini, Francesco Placsek, Ignazio Rossi, Ugo Pagan, Giacomo Mattich, Raffaelle Cullotti, ali i transki majstori kao Giacomo Zammattio. Zbog malobrojnih domaih kipara pozivani su oni iz Trsta, Venecije, Pavije, Milana (Ivan Rendi, Giovanni Mayer, Urbano Bottasso, Domenico Rizzo, Donato Barcaglia) te vrsni domai klesari (Antonio Marietti, Francesco i Giacomo Albertini, Giovanni Borri, Giuseppe Sirola, Ivan Stupar). Grobnu arhitekturu na Kozali naruivali su cjenjeniji i bogatiji graani veleposjednici, industrijalci, bankari, brodovlasnici, pomorci. Za grobnice su najbolje odgovarali elementi antike klasinosti zbog smirenih i skladnih proporcija, romaniki zbog sigurnosti i trajanja, bizantski zbog raskoi svjetlucanja zlatnog mozaika i efektnih kupola, pojam gotike prizivao je duh mistinosti i onostranosti, renesansni su elementi svojim elegantnim i odmjerenim konstrukcijama svjedoili ozbiljnost, a baroknim se pak raskonim i bogatim formama, skulpturama te mijeanjem materijala i tehnika. Grobnice neoklasinih karakteristika uglavnom su zamiljene kao konstrukcije tipa antikoga hrama. Najee dorski stupovi ili toskanski s visokom bazom nose arhitrav s trokutnim zabatom. Ako je rije o kombinaciji grkih i rimskih klasinih konstruktivnih elemenata, ukrasi su im ugaoni akroteriji s palmetom, kamene amfore, lekiti, stele. U grupi neoromanikih mauzoleja-kapelice s centralno naglaenim ulazom nad kojim je puna ili probijena luneta nad reetkastim eljeznim vratima, prevladavaju romaniki detalji (slijepe arkadice) i ugoaj (masivnost). Boni dijelovi proelja obino su obraeni polikromnom horizontalnom rustikom. Takve su grobnice uglavnom projektirali Pietro Cuchetti (mauzoleji S. Clescovich, 1885; Martich i Gigante, 1893; R. Bacich, 1897) i Francesco Placsek (mauzolej Blecich, 1890). Toj bi skupini mogli pridruiti i specifine mauzoleje koje je projektirao na poznati kipar Ivan Rendi, a koji su izraz njegova osebujna stila s natruhama bizantske arhitekture i romanikih elemenata u kombinaciji s

23

mozaicima zlatne pozadine i njegove realistike skulpture (mauzolej J. Gorupa, 1882; Kopajti-Battaglierini, 1892; da Asta-Mohovich). Neogotika se pokazala primjerenom za nadgrobne spomenike i mauzoleje zbog svojih iljastih oblika i kienih florealnih ukrasnih motiva. Jedan od najranijih, a vrlo velikih, mauzoleja na groblju Kozala jest onaj de Scarpe iz sredine 19. stoljea, nepoznata autora. Taj mauzolej predstavlja arhitekturu sjevernoeuropskih, britanskih uzora, tzv. tudorskoga stila. Dvije nadgrobne kapele s obilnije koritenim gotikim odlikama (iljasti luk, vegetabilna ornamentika, slijepe arkadice, polikromija, fijale...) su rad Giovannija Borrija za obitelj Cretich 1898. Posebno lijepo komponiranu i lociranu baldahinsku kapelicu obitelji Vio-Baccarcich podignuo je kipar Giovanni Dorigo 1889, a skulpturu ene izveo je i signirao Donato Barcaglia iz Milana. Neorenesansnih mauzoleja ima nekoliko,npr.mauzolej Gelletich-Bartolich-Nikolaides (1886) s centralno, na povienju sljemena, postavljenim Rendievim kipom ene s knjigom, te mauzolej obitelji Ploech po projektu Filiberta Bazariga (1884) s oslikom istaknutoga rijekog slikara i dekoratera Giovannija Fumija. Tu su i dva djela Ivana Rendia: pred ulazom leei Lav a u interijeru grupa anela s djetetom Spava. Pozornost zasluuje i okolna eljezna reetkasta ograda, rad Mattea Dumicicha, s obzirom na to da se u doba historicizma uz grobnice obino planira ureenje cijele parcele. Poetkom 20. stoljea, paralelno s pojavom prvih secesijskih gradnji u gradu ivih, dolazi i do narudbi secesijskih nadgrobnih spomenika, kapelica i mauzoleja za grad mrtvih. Najelitnije mjesto na groblju, akropolsku poziciju, zauzima jedna od najveih secesijskih grobnica u Hrvatskoj, ona industrijalca i izumitelja torpeda Roberta Whiteheada, koju je projektirao mladi i najcjenjeniji gradski arhitekt Giacomo Zammattio, a izveo Carlo Pergoli (1904). Do nje vodi elegantna Pergolijeva skalinada kroz palir empresa, pa snjenobijela konstrukcija apsolutno dominira nad prostorom mrtvih (Kozale) i ivih (grada Rijeke). Shodno ve uvrijeenom rijekom obiaju naruivanja grobnica kod graditelja stambene kue, bilo je za oekivati da i veletrgovac Giovanni Schittar 1905. narui kod ing. Emilija Ambrosinija obiteljsku grobnicu, u istom novom stilu i usporedno s gradnjom svoje moderne, prve secesijske kue na Korzu. Od drugih secesijskih spomenika na Kozali meu najznaajnijima je veliki Rendiev bronani kip Zaspale Vestalinke (1916) te grobnica Ide Steffule ro. Pauletich, koja je dala projektirati grobnicu Rijeaninu ing. Giovanniju Randichu, dok je skulpturalno rjeenje anela smrti u stilu liberty zasluga transkoga kipara Giovannija Mayera. Zanimljiva je i velika metalna figura anela smrti s trubom u procijepu kamenoga kria obitelji Kucich, secesijsko djelo rijekoga, meuratnoga kipara Uga Terzolija. Iako je jo u antici bio uvrijeen obiaj postavljanja portretnih bista pokojnika na grobove, taj se obiaj ponovno otkriva poetkom 20. st. kao prikladna grobna tema. Poetkom 20. st. u Rijeci je boravio i radio ugledni venencijanski kipar Urbano Bottasso te je 1903. izradio izvrsni kameni reljefni portret u tondu za nadgrobnu stelu najznaajnijega fjumanskoga gradonaelnika Giovannija de Ciotte. Racionalnost i skromnost glavne su odlike toga nadgrobnog spomenika. Bottasso je izradio portretni reljef mlade Antoniette Gozzano oko 1901. i industrijalca Luigija Ossoinacka umrlog 1904, jednog od utemeljitelja vrlo profitabilne Ljutionice rie i Rafinerije nafte.

24

U grobljanskom kontekstu, secesija je svojim likovnim programom bila primjerena, a kod naruitelja rado prihvaana. Pod utjecajem Wagnerove kole, uvode se jednostavniji geometrijski oblici i ukrasi. Dobar je primjer projekt Eugenija Celliogoia, Wagnerova aka, koji je projektirao grob za svojega oca, ing. Venceslava Celligoia, u smislu beke geometrijske secesije. Takvi jednostavni projekti navijetaju stil moderne. Rijeki arhitekti projektima iskazuju svoje politiko i nacionalno opredjeljenje, pripadnost vladajuoj Patriji te lojalnost novoj vlasti koja eli istim i jasnim monumentalnim, a funkcionalnim formama iskazati isto takve tendencije svojega programa, to se oituje i na groblju. Rijeki arhitekt ing. Bruno Angheben preuzeo je u Tehnikom uredu grada sve poslove oko planiranja i izgradnje jo neizgraenih dijelova groblja Kozala, zidnih nia, poneke grobnice i krunu svih svojih zamisli izgradnju Votivnog hrama Svih svetih koja je ujedno bila i ogledalo nazora i htijenja talijanske faistike vlasti. Nakon Drugoga svjetskog rata grobnice se smanjuju u dimenzijama, liavaju detalja i stilskih odlika. Iznimno rijetko, vjerojatno zbog skupoe, ponetko angaira nekog akademskoga kipara za izradu nadgrobne plastike, pa ako se to i dogodi, takva je skulptura manjih dimenzija. Openito, nakon Drugoga svjetskog rata govorimo o konfekcijskim grobovima, s ukrasnim detaljima na granici loeg ukusa i kia, kod kojih vie nema govora o bilo kakvom tragu umjetnikog obrta, stilskog obiljeja i umjetnosti uope. Daina Glavoi

Mauzolej obitelji Whitehead iz 1905.

Skulptura anela (rad Domenica Rizza) na grobu Ossoinack

25