"Anikina vremena" Ive AndrićaU tekstu se, polazeći od klasičnih Geteovih formulacija u Faustu II, analiziraju moć ljepote i posljedice njenog ispoljavanja u 'svijetu' Andrićeve pripovijetke. Pokazuje se da se tri relativno samostalne narativne cjeline, u kojima se pripovijeda o ludilu popa Vujadina, samoj Aniki i Tijani, mogu sagledati kao jedna umjetnička cjelina iz perspektive svojevrsne fenomenologije mržnje koja se na razne načine ispoljava u 'svijetu' Anikinih vremena. S tim u vezi je analiziran i fenomen kletve, kao ispoljavanja nemoćne mržnje"Inače, oko ljepote su uvijekili mrak ljudske sudbine ilisjaj ljudske krvi. "O čemu se sve mora upitati onaj ko želi da dopre do smisla pripovijetke Anikina vremena? Za tumača ima u njoj mnogo izazova, pa načiniti među njima neki izbor ili čak samo redoslijed već daje smjer interpretaciji i omogućuje da ona počne. Bez nalaženja odgovora na neka pitanja, međutim, interpretacije uopće nema, pokušaj razumijevanja izjalovljuje se.Dvije stvari u Anikinim vremenima nemoguće je mimoići. To su moć ljepote koju netko lijepo biće ima ili može steći nad ljudima, i poremećaj koji ispoljavanje (a pogotovu zlouporaba) takve moći izaziva u svijetu.Narušavanje uspostavljenog reda, ogrješenje o zatečene norme, prekoračivanje granica onog što vrijedi za uobičajeno, prihvatljivo ili moralno, izazivaju - samim tim što granice, norme i red postoje - reakciju savjesti, nedokučivu njenu "igru" s okolnostima i događajima. Uobičajeno je 'normalno', a normalno i dobro se nerijetko izjednačuju, s razlogom, ai usprkos razlozima. Usvojeni red, priznate norme i nametnute granice, sve to podupire život i daje mu neki 'smisao', ali, istovremeno, nužno ga čini i manje ili više skučenim.Što biva kad upravo lijepo biće, i to upravo svojom ljepotom: čudom ljepote koje ga izdvaja među drugim bićima, narušava poželjni ali u nečemu za ljude i osujećujući poredak stvari? Kakva je uloga ljepote u svijetu? i da li se ona, kada se ispoljava kao moć nad dušama ljudi, ispoljava saobrazno najvišem, bitnom svom svojstvu? Daljnja pitanja koja se, kao u koncentričnim krugovima, šire oko ovih i od kojih se udaljuju, vode misao najprije do onog da li je dovoljno dodirnuti ljepotu, i šta to uopće znači; također, šta znači biti njome dodirnut, kakvo je to obogaćenje egzistencije ? Da li takvo ispunjenje nužno znači i ugrožavanje života, osiromašenje u obogaćivanju, gubitak na vrhuncu?IVelika je praznina života. Čovjek osjeća neodoljivu potrebu da je ispuni. Možda ništa drugo i ne želi, i ne može i ne trebaju postići. Ali čime ispuniti, i kako, taj zjap življenog vremena, koje je i zastrašujuće, ali je - svatko to osjeća - i ono najdragocjenije što se može 'imati'? Praznina života veća je nego zamor što ga donose rad, napor, treperenje u brizi da se život obnovi i održi. U prvom, ma kako kratkom predahu koji treperenje u brizi i rad dozvole, ona se iznova objavljuje. Njezina je tajna usamljenost duše. To će reći: ukoliko postoji netko drugi za mene u svijetu ai ja postojim za njega, život postaje ispunjen. Postoje razne veze među

0

ljudima, zajednice i pripadnosti. Svaka od njih otvara pojedincu, koji zahvaljujući njima nadilazi donekle svoju usamljenost, neke mogućnosti; punktualna samosvijest otvara se za obilje drugih. Nešto se bira i prima slobodno, nešto je nametnuto zatečenom kulturom, običajima, pa i slučajem. Prazninu života najbolje ispunjava ono što donosi ljubav. Dok ona postoji, praznine nema. Čak i kad za tu prazninu zna io njoj možda misli, čovjek je, u stvari, ne osjeća dok je u njemu ljubeći duša.Otud i važnost ljepote. Čovjek se u ljubavi, i ljubavlju, ljepoti dragovoljno i rado pokorava, predaje joj se i nerijetko prepušta njenom vodstvu, kao da bića koja je imaju sve bolje umiju i više znaju nego ona koja je nemaju. Hoće li se to zvati strast ('slijepa strast '), oduševljenje, ozarenost, ushit, povjerenje ili nekako drugačije, svejedno je. Ljepota ima moć koju joj daje sposobnost da u onima koji je vide pokrene nešto čime brzo i lako, tako im izgleda, pobjeđuju prazninu života; što je najvažnije - potpuno. Mada, ne uvijek trajno. Koliko god se činilo prirodnim da ljubav i ljepota idu zajedno, njihov raskorak, sve ako i nije neumitan, čest je - ono najbolje što život može dati pretvara se u gorak poraz, tragičnu zabludelost, melanholičnu spoznaju da je životna punoća bila varljiva. Je li ona zbog toga manje vrijedna, dok je trajala? Je li ljepota, koja budi ljubav, zato manje moćna, treba li biti manje moćna? Njezina moć je opasna; da li zato okretati pogled od nje? Isto kao što ga čovjek okreće, voljno i nevoljno, od rugobe i svakojakih grozota koje ljudi priređuju jedni drugima i sami sebi? Zar propustiti mogućnost da se, izlažući se lijepom biću, doživi sve što odatle može uslijediti, kao da pogibelj, šteta ili nesreća u arealima ružnoće nisu podjednako vjerojatne kao iu području u kojem ljepota pokazuje svoju moć?!Ono libidinozno u čovjeku ovakvo pitanje sebi uopće ne postavlja, ono je za njega besmisleno. Hrliti ka ljepoti, neka bude i uza sve moguće opasnosti, za njega je jedino prirodno, nužno, 'dobro'. Ako se zadovoljstvo i sreća izmiču u svakom slučaju, zar će im se biti bliže ako se odustane od ovakvog hrljenje, od pokušaja koji je u njemu sadržan? Problem je, naravno, u tome što se pokušaj ove vrste uvijek zbiva u ambijentu svijeta koji je pun svakakvih prepreka, po prirodi stvari i nužno. Mnoge od njih ne postoje bez dobrih razloga. Obožavanje ljepote, dopadanje ispunjeno poštovanjem, želja, požuda i nasilno grabljenje, san o sreći zbog blizine lijepog bića i njegovog posjedovanja, i rat koji se oko ljepote vodi - ne samo Trojanski, već i oni manji ratovi, svakodnevni, u svim vremenima - sve to počinje u istoj točki. Kaos svijeta u dobroj mjeri počiva na nerazmrsivosti raznih duševnih stanja i pokreta izazvanih ljepotom.U ljubavi, naravno, sadržana je i želja za potpunom dobrobiti voljenog stvorenja, njegovim očuvanjem i bujanjem, srećom. Ali to je samo jedna nit u složenoj mreži. Ljepota svojom moći ne jamči ni ljubav ni sreću.U svakom slučaju, praznina života nečim se mora ispuniti. Što biva kad se pokuša to bude ljepotom, o tome govore umjetnici. Sama ljepota ne mora biti neposredno vidljiv, imaginaciji se ona, u umjetnosti, često nudi neizravno. Ilijada je, recimo, pri tom puna krvi. Kaže nam se i to da je vrijedilo boriti se zbog takve ljepotice kakva je bila Jelena. Da li, uzimajući sve u obzir, treba vjerovati trojanskim starcima? Čime bi tolika patnja imala biti iskupljena, ako se doista pođe od toga da se ratovalo oko jedne žene, makar i najljepše, kako glasi priča? U priči takvo objašnjenje rata ima

1

svoj smisao, ali odgovor na ovako usmjereno pitanje nije bez daljnjeg jasan. Čime jednom Tersit Jelena može ispuniti život, i da li ga se ona uopće tiče? I Shakespeare se, na svoj način, pozabavio time.Kad je o moći ljepote riječ, u novijim vremenima među najvažnijim iskazima svakako je onaj Goetheov iz drugog dijela Fausta. Opet srećemo Lepu Jelenu, ali sada je sve drugačije. Uz veliku i najveću ljepotu javlja se tema krivnje i savjesti.Geteova Jelena neće da stražar Linkej bude kažnjen zato što je, zasjenjen njenom ljepotom, zanemario svoju dužnost. Dato joj je da odluči o njegovom životu ili smrti, i ona ga oslobađa. Pri tom, nije posrijedi puka samilost ili razumijevanje za ljudske slabosti. Ako je njezin oproštaj gesta velikodušnosti, onda ta velikodušnost nije naprosto samo još jedna među ostalim Jeleninim odlikama. Ona spasava Linkej od stroge kazne jer se u njoj osjećaj odgovornosti nekog ko ima moć nad drugima kakvu daje velika ljepota ukršta i spaja sa osjećanjem krivnje zbog posljedica koje djelovanje takve moći ima. Utoliko je Jelenina velikodušnost izraz unekoliko bolne njene samosvijesti. Ova ljepotica ne uživa u svojoj moći, koja bi mogla biti i moć da usreći, izazove divljenje ili ushiti. U Geteov stihovima prije nalazimo njezinu otvorenost za patnju zbog nesreće u koju zapadaju oni koje je očarala - patnju koja, ukoliko je i njena, ostaje, naravno, patnja nadmoćnih. Posrijedi je nešto šire od nemogućnosti da zadovolji svačiju želju ili uzvrati ljubav svakom u kome se ova može probuditi. Ljepota zaluđuje, to je nešto što prethodi kako želji, tako i mogućoj ljubavi, i sa čim se nekako mora izaći na kraj i prije nego što se pokaže da želja ostaje osujećena ili je ljubav nemoguća. Zaluđenost ljepotom i prejako oduševljenje postaju zaslijepljenost, omama - Geteova Jelena osjeća i zna da je to u sukobu s dostojanstvom čovjeka i da ugrožava ono što u njemu može i treba biti uzvišeno. Helada, kao i Fausta gotska soba, prizvane su glasom humanističke prosvjećenosti, ili prosvjetiteljskog humanizma osamnaestog stoljeća: Jelena, tako, može misliti i na dostojanstvo, ne samo na sudbinske neumitnosti. Stoga svakoj njenoj riječi kojom daje izraza osjećanju svojevrsne svoje krivnje treba pokloniti punu pažnju.Das übel, das ich brachte, darf ich nichtBestrafen. Wehe mir! Welch streng GeschickVerfolgt mich, überall der Manner BusenSo zu betoren, dass sie weder sichNoch sonst ein Wurdiges verschonten. Raubend jetzt,Verfuhrend, fechtend, hin und her entruckend,Halbgotter, Helden, Gotter, ja Damonen,Sie führten mich im Irren her und hin.Einfach die Welt verwirrt 'ich doppelt mehr;Nun dreifach, vierfach bring 'ich Not auf Not. Faust II 0,9246 ff.Zlo koje donesoh ne smijemDa kažnjavam. Avaj! Kakav me toStrogi usud progoni da svud muškaraca grudTako zalud da niti sebe

2

Ni drugo šta što dostojno je ne poštedeše.Polubogovi, junaci, bogovi, demoni čak,Vodali su me, u bludnji, tamo-ovamo,Otimajući, zavodeći, boreći se, potežućiI tu i tamo. Prosto, smućivala sam svijetDvostruko više; sad opet nevoljutrostruko, četvorostruko na nevolju dodajem.Jelena svoju ljepotu vidi kao "strogi usud"; sujete ili obijesti kod nje nema. Njezino "avaj!" je iskreno. Zanetti njome, muškarci bilo kojeg ranga, od demona do bogova, a naročito ljudi, muškarci-junaci, činili su svakakve stvari, posljedice toga nisu nepoznate. Nered i nesreća u svijetu umnažaju se sa zaluđujuće ljepote. Ili: ljepota ne proizvodi ništa lijepo. Ne treba mnogo da bi se došlo do ovakvog zaključka. No, takav sažetak Jeleninog postojanja u svijetu suočava s novim pitanjima, koja nadilaze ona što se otvaraju s uvidom da je ljepota obećanje sreće koje najvećma ostaje neispunjeno. Neispunjeno obećanje sreće i ljepotom višestruko uvećavana nevolja u ionako teško snošljivom kovitlacu svijeta, to, naravno, nipošto nije isto. Ljepota, kada se ispolji kao makar i nehotično zloupotrebljena moć i ispuniti prazninu života nesrećom, mora probuditi glas savjesti, ukoliko, razumije se, postoji odgovarajuća samosvijest lijepog bića. Samosvijest lijepog bića kao lijepog je u tome da ljepota ne postoji u skladu sa sobom, svojim bitnim određenjem, ukoliko ne urađa ljepotom, ne donosi je i ne 'širi' svijetom s kojim je u dodiru. Otkrivajući to, lijepo biće postaje svjesno naročitih obzira koje mora imati. "Strogi usud" je, međutim, iu tome što ni ispoljavanje odgovarajućih obzira ne pomaže mnogo u rađanju i ispoljavanju žudnji, strasti, posesivnosti, ljubomore iu šta sve ovakva zaluđenost inače može odvesti. Svijest o ovakvom "strogom usudu" lako se pretvara u svijest o krivnji, a ova je, ovako ili onako, uvijek već i svijest o kazni, o njenoj potrebi, pravednosti ili, također, uza sve to, o dubljoj nepravednosti, ukoliko se, naime, iskonska nevinost i čednost pokažu kao ona posljednja, dakle ničim neugroziva suština koja određuje postojanje lijepog bića. Ali, ne može se unaprijed reći hoće li se, i kako, to pokazati, iako se sa dosta sigurnosti može govoriti o tome da će, prije nego što do toga eventualno dođe, razne instance u svijetu tražiti kaznu, au samom čovjeku, kada pređe neku zatečenu granicu, njegova savjest će je tražiti također. Svojim "avaj!", Ako se dobro čuje sve što iza njega može stajati, Geteova Jelena navodi da se o postojanju lijepog bića u svijetu zbilja razmišlja kao o zloj kobi: ljepota je bitan čimbenik zbivanja koja čovjekovu egzistenciju čine tragičnom, ako nije već sam temelj tragike. Ljepota primorana živjeti uz pritiskajući opomene i osude savjesti u posebnom je položaju. Ograničavanje njenog djelovanja nije isto što i ovakvo samoograničavanje. Otuda i velika važnost pitanja: šta će lijepo biće u svijetu i otkud ono tu?

Upravo tim pitanjima se bavi Andrić u Anikinim vremenima.

Anikina velika ljepota zaluđuje mnoge. Ništa lijepo odatle ne proizlazi. U dalekoj, ali jasno raspoznatljivoj vezi s Jelenom, tom sestrinstvu po neodoljivoj čari, Andrićeva junakinja i sama to jasno osjeća i vidi. Koliko je gorda, dovoljna sebi, obijesno

3

samouvjerena, od jednog sata izazivački nastrojena i, čak, bestidna, toliko je spremna i na surovu samoosudom. Zadane ili samorazumljive zar sreće ljubavi nema. Štoviše, budi se velika mržnja bezmalo svud oko nje. Priča o Aniki može se čitati kao svojevrsna fenomenologija mržnje. To što je ta mržnja prije svega nemoćna ne znači da ostaje bez efekta. Naprotiv, ona je od odlučujućeg značaja u 'svijetu' ove pripovijetke: odnos između moći ljepote i nemoćne mržnje prema ljepotici i moći koju ona ima određuje sve ostalo.Aniku u kasabi i oko kasabe zamrze jer je "otvorila kuću muškarcima" [Ivo Andrić, Jelena, žena koje nema, Sabrana djela Ive Andrića, knjiga sedma, Beograd, 1976, str. 43.] i postala žena otpadnica. "Malo-pomalo, oko Anikine kuće se stvarao logor." (43) Pripovjedač ne želi ostaviti nikakvu nedoumicu kako treba gledati na one koji su taj logor obrazovali, pa i na život u kasabi uopće, prije nego što je prisustvo lijepog Anikinog bića u njega unijelo poremećaj. Ono što u tom životu vrijedi za dobro ili bar snošljivo, jer je uobičajeno, za dobro jer je normalno, daleko je od toga da bi već samim tim bilo hvale vrijedno. Naprotiv, u 'normalnom' mnogo je nedostojnog, ponižavajućeg, mrskog, ne-ljudskog. Upad Anikin u taj svijet, kao prisustvo nečeg stranog, osvjetljava normalni svijet kasabe u njegovoj nedostojnosti i ne-ljudskosti, a njegov moral pokazuje kao moral malih mjera, koje ne dopuštaju da se stekne iole točnija slika o stvarnim razlozima nečijeg ponašanja i istinskom smislu nečije sudbine. Ako se i dopusti da drugačije neke mjere negdje postoje i da određuju život, ili je to barem zamislivo, izvjesno je da se bezmalo nitko u 'svijetu' Anikinih vremena ne može ni upitati, ne samo o tuđost ljepote, i zašto je ona tuđa , nego ni o tome kakav je doista ne-tuđi i svakome kao 'normalan' poznati život, ono u njemu čemu se nitko ne čudi. Skučeni život kasabe je zauvijek iu svemu neproblematizovan život. Ni tamo gdje se vrhovna mudrost opstanka ne vidi u nepovjerenju i podozrenju prema svemu što je odnekud drugačije, čovjek nipošto nije zaštićen od zabluda koje će ga navesti da uđe u nepomirljiv i, stoga, tragičan sukob sa svojom okolinom - propast u takvom sukobu uvijek je moguća, zato što je i zabluda uvijek moguća. Ili: čovjekov položaj je u načelu tragičan. Ali, propast je mnogo vjerojatnija i dolazi brže, i sa težim posljedicama, tamo gdje je obrazac društvenog ponašanja u potpunosti određen nepovjerenjem prema svakoj drugojakosti. Izazivanje upućeno ustaljenom poretku stvari doživljava se tu neposrednije, pa je i obrambena reakcija jača, ispunjena je mržnjom i prekošću, ili s više mržnje nego što bi to inače bio slučaj, a spremnosti za razumijevanje i, možda, čak oproštaj je manje; tu čovjek -prekršitelj norme ni sam sebi nije spreman da oprosti iskorak s utabanog puta oduvijek i zauvijek istog življenja. Povreda reda i samopovredi miješaju se i pretapaju. Red i jest red zato što traži od svakog da njime bude obuhvaćen. Ukoliko se na to pristaje, njegova jamstva da će sve biti dobro su veća; nepristajanje se kažnjava, u najmanju ruku prijeti se kažnjavanjem. Doduše, od stranosti do otpadništva je veliki korak. Ali, ima li jednog bez drugog? Teško je zamisliti Aniku-otpadnici koja, prije nego što će to postati, ne bi bila tuđa svijetu u kojem se našla, i kojoj on ne bi bio tuđ: ljepota je u ovoj priči izazov fatalan i za one koji su zagledani u nju, i za lijepo biće samo. Kao malo koji lik u svjetskoj književnosti, Anika, upravo time što ljepotom odudara od svega oko sebe, s neumoljivom i stoga bolnom jasnoćom ukazuje na granicu između propasti i sreće:

4

prva je neminovna, a druga nevjerojatna, iako postoji trenutak u kojem izgleda da će se, naprotiv, sreća unatoč svemu ostvariti, da posrnuće u zločinu ne mora biti i konačan pad. Ljepota bi, u tom slučaju, bila izvor iskupljenja već postojeće krivnje, bitni čimbenik spasa. Do njega, naravno, neće doći; umjesto iscjeljenja i iskupljenja, zlo i svakojake ozljede života samo će se proširiti u raznim pravcima. Ljepota budi želju koja te ozljede uzrokuje ili produbljuje.Kasaba, sa svojim redom, mjesto je mržnje, ali dok je ova pritajena, gotovo kao da i ne postoji, dejstva su joj nevidljiva, neraspoznatljiva. Karakter normalnosti kasabe pokazuje se kada se postavi pitanje o njoj kao mjestu moguće ljubavi. Tko tu koga može doista da voli? Kad Anika bude ubijena, uspostavlja se prijašnji red: "I sva ostala kasaba brzo je dolazila sebi i primala svoj stari lik oduvijek. Žene su veselije, muškarci mirniji." (88) To je opis stanja stvari, koji ne implicira nužno i njegovo vrednovanje. No, ono odmah slijedi. "Sin gazda-Petra Filipovca izmirio se s ocem. Oborio glavu i odjednom okrupnjao, opustio neke tanke i duge brkove, povio noge u koljenima, i tako Ljuma po varoši. Sav se zdao na posao. Poslije Božića će ga oženiti. ('Dušu ću ubiti u njoj ', kaže on drugovima gluvo i nabusito.) "(88) Ovaj ne baš bogzna kako privlačan portret mladića koji je i sam bio zaluđen ljepotom koja se ukazala u njegovom svijetu," nepopravljiv i uporan u svojoj strasti za Anikom " (48), i koji je zbog svoje zaluđenosti morao da se krije, jer je otac bio spreman da ga zbog bruke ubije, a majku, koja se za sina kriomice brine, da otjera poslije trideset godina zajedničkog života, "ako je samo jednom čuje da uzdahne ili vidi da suzu pusti za otpadnikom "(49), ta slika mladog čovjeka koji se prizvao pameti, pa sad" Ljuma "kasabom i" zdao se na posao ", tu je pokazati šta u svijetu takvih naravi i normi prvo pada na pamet onome ko - oslobođen strasti prema ljepoti - ima namjeru da se ženi. "Dušu ću ubiti u njoj!", Već unaprijed obećava on svojoj budućoj nevjesti, drugovima, sebi, a valjda, nesvjesno, i svome ocu, koji više ne želi ubiti. To je, možda, jednim dijelom i reakcija onog ko je uzalud bio uporan u svojoj strasti za nedostupnom ljepotom, ali je, prije i više, izraz 'normalnosti' života u kasabi, dakle nešto što neće biti osuđeno, ponajmanje kao otpadništvo, a nije isključeno da bude shvaćeno i s izvjesnim odobravanjem. Što drugo osjećati prema ženi nego želju da se "duša ubije" u njoj, da se dakle predupredi sve što bi ona mogla učiniti ili pomisliti dok je duša u njoj živa, dok je ona ljudsko biće u pravom smislu?! To pitanje za kasabu, u njenoj normalnosti, nije posebno provokativno. Naprotiv, u dobrom je skladu s onim što otac mladićev, dok je još bijesan na sina-otpadnika, kaže Mihailu: "U svakoj ženi ima đavo koga treba ubiti ili poslom ili rađanjem, ili i jednim i drugim; a ako se žena otme i jednom i drugom, onda treba ubiti ženu. " (74 f.) Sin se približava ocu, ili se čak poistovjećuje s njim, od prvog časa kada se vratio u okrilje reda. Takav odnos oca i sina, uostalom, i jest bitno svojstvo reda: otac ustanovljuje red već i time što svoga sina odgaja i prenosi mu važna saznanja o životu u svijetu. Pobuna sinova protiv očeva u ime nekog novog reda, u kasabi nema velike izglede; ako je njen uzrok zaluđenost ljepotom, onda su razlozi za očinsku neumoljivost posebno čvrsti. Jer, kakav bi 'red' mogao stajati iza takve zaluđenosti? Erotska pomama, i još prema bludnici, ima da bude spriječena, ako treba i samom smrću od očinske ruke. Red je važniji od (žudnjom poremećenog) sina.

5

Da li, onda, treba čuditi što se o normalnosti kasabe u ovoj pripoveci govori u životinjskim slikama i terminima. "U kasabi, gdje ljudi i žene liče jedno na drugo kao ovca na ovcu, desi se tako da slučaj nanese po jedno dijete, kao vjetar sjeme, koje se izmetne, pa strši iz reda i izaziva nesreće i zabune, dok se i njemu ne podseku koljena i tako ne povrati stari red u varoši. " (24) Čak i da s ovim nije kontrastiran izvještaj o Anikinoj majci, ženi "s nečim otmjenim, tuđinskim i uplašenim u držanju" (24), koju je otac, Marinko Krnojelac doveo "iz svijeta", i koju "svijet" kasabe, dabome, "nije volio ni cijenio" (24), jasno je da tamo gdje svi liče kao ovca na ovcu ono što je otmjeno, lijepo, pa samim tim i tuđe, nema šta puno da traži i očekuje, a ako su ljepota i otmjenost praćene i uplašenošću, ni to nije bez razloga. Majka u kojoj postoji crta otmjenosti i tuđost, svojoj kćeri, koja raste kao "mršava i visoka djevojčica sa velikim očima, punim nepovjerenja i prkosa" (24), "povezivala / je / glavu na neki naročit način, da joj se nimalo ne vidi kosa ". (25) Kada se, kasnije, Jakša, već odbačen, prisjeća Anike, tako da mu se "krati dah i magli vid" (59), on je vidi "kako sjedi na minderluku, do očiju povezana bijelom, čvrsto stegnutom maramom, tako da joj se nimalo ne vidi kosa ". (59) Crta otmjenosti i tuđost prešla je, vidimo, sa majke na kćer, čija ljepota potresa dušu kako nijedno od stvorenja koja liče kao ovca na ovcu ne može, niti ikako na tako šta i pomišlja, i to je potresa kako svojom izuzetnošću, tako i svojim izuzimanjem iz postojećeg reda. Nesreća Anikina, kao i ona koju ona donosi drugima, nesreća je u 'ovčijem' svijetu u kojem svi liče jedni na druge. Možda je preuranjeno pitati da li je već i sam život u takvom svijetu, kakav god bio, uvijek prije svega nesreća.Izvjesno je da u 'svijetu' Anikinih vremena istina o uzrocima dramatičnih zbivanja ostaje skrivena, neprotumačljiva. Tamo gdje vlada ovčja sličnost svih, najpoželjnije je da takvih događaja ne bude. Ako do njih dođe, istinu o njima i njihov smisao može shvatiti samo netko tko pripada nekom drugom i drugačijem poretku stvari. Kasaba je, pored ostalog, i zato kasaba što nije sposobna za pitanja o neprozirnom smislu izuzetnih događaja i istini života njihovih aktera, a još manje za odgovore na takva pitanja.Je li u ovom pogledu, iznimka barem kajmakam? "Istina, sjedeći u svojoj bašti pored nargile i gledajući u brzu vodu, mislio je ponekad o Vlahinji sa Mejdana. 'Čudo! Od tolike ljepote ništa nije ostalo.' To je bio otprilike predmet njegovog razmišljanja. Ali je smatrao da u kasabi nema nikoga s kim bi vrijedilo porazgovarati o tome. " (87) Kajmakam je jedini koji je imao nekog stvarnog zadovoljstva od Anikine ljepote, ili bar uživanja bez bola. To je dato moćnicima i vlastodršcima, ponekad, makar bili i niskog ranga. Moć i užitak, kažu i filozofi, idu zajedno. Ali, istinu o Anikino udesu, kao istinu njenog bića, tog čuda "tolike ljepote", koju je okusio, jer mu se raskrili, ne može

prozreti ni on u svojim naslućivanja, čak ni istinu o tome zašto mu se zapravo raskrili. Saznanje mu nije dano. Razgovora o tome, koji bi poveo dalje i doveo možda do neke dublje spoznaje, ne može biti, nema se s kim. Istraga Salka Hede vodi se više zato da se ništa ne sazna, nego da bi se nešto saznalo. Uostalom, ono najvažnije ionako je nemoguće saznati. Sam pripovjedač već unaprijed se izjasnio o tome: "I nikad niko u ovoj ustajaloj kasabi ne bi mogao pogoditi što je rastavilo Mihaila od Anike, jer nitko nije mogao ni zamisliti šta krije gazda-Nikolin ortak iza svoje vanjštine

6

mirna i radišna čovjeka." (30) Istina je tu, a možda i inače uvijek u ovakvim stvarima, 'nezamisliva'. Skriva se između redaka pripovjedača, koji umije da ispriča šta je i kako je bilo, i mami i zavarava tumača koji pripovijest čitati. U svakom slučaju, toj istini neophodna je priča koja će je sačuvati u vremenu i od vremena.Uostalom, neobjašnjiv je, i još neobjašnjiviji, i slučaj popa Vujadina, koji u ovaj isti 'svijet' također unosi pometnju, kada se pokaže njegovo ludilo. Prošle su godine i desetljeća od Anikine tragične smrti. Osjećamo da je to što se desilo s njom u nekoj dubljoj vezi sa Vujadinov slučajem, ali tko da shvati u kakvoj? "Svak je i nehotice nastojao toj nesreći nađe uzrok i objašnjenje, i da tako olakša srcu i umiri tešku misao. Ali ma koliko da su nastojali u čaršiji da se sjete ma čega neobičnog iz pop-Vujadinova života, nitko nije mogao iznijeti ništa . Pop-Vujadinova sudbina je stajala pred njima prosta i neobjašnjiva ". (22) Kako se nešto neuhvatljivo a sudbinski važno pronosi i preobličava kroz vrijeme, to se ovdje može nazreti kroz analizu usmjerenosti, porijekla i karaktera mržnje, ali prikazanim sudionici događaja iz priče ostaje nepojamno. "Teško je bilo vjerovati takvu stvar, a nitko nije mogao razumjeti i objasniti." (20), na tome pripovjedač inzistira, kako kad je riječ o Aniki i Mihailu, tako i kad je riječ o Vujadinu. "Seljanke koje su išle u varoš ili iz varoši, zastajale su u susretu i, pošto bi se pozdravile i upitale - kao dva mrava što se njuše - više pogledom nego riječima, odmah bi skretale govor na popa Vujadina, i krstile se moleći 'velikog , jedinog i milostivog Boga 'da ubrani njih i svakoga. " (20) Od istine tu ne može biti ništa; u svijetu ovčje sličnosti, one koje razgovaraju susrećući se "kao dva mrava" ne mogu se istini ni približiti. Prizivanje Boga, dano s primjesom ironije, tu teško može pomoći.Jedna od pristojnih i normalnih žena u tom 'svijetu', koju možemo malo bolje da sagledamo, jeste Ristićkina snaha. Njezin muž nije, kao ni mnogi drugi, odolio Anikino izazovu, upućenom, uostalom, više njegovoj majci, staroj ristički, nego baš njemu samom. "Ležao je pred Anikinim vratima, kopao nogama, prosipao pare, i izbezumljen dozivao u isto vrijeme Aniku i majku." (47) Supružnici ovog Ristića koji prostrt pred vratima bludnice "kopa nogama", gubeći tako dostojno ljudsko obličje i prije nalikujući nekoj životinji, obuzeta je, razumije se, dubokom mržnjom i kune Aniku. Mržnja je tako jaka da se ona pri tom obeznanjuje, pada iu padu gasi kandilo. Sustiču se pomračenost i mrak. Njena kletva i općenito cijela scena jedno je od motivacijskih čvorišta pripovijetke. Što biva kad Ristićkina snaha dođe sebi? "Oprah pod i ćilim od prolivenog ulja, nali i zapali ponovno kandilo, prekrsti se pred njim tri puta i pokloni bez riječi. Prigleda još jednom dijete koje je spavalo u kolijevci. A kad je sve to posvršavala, sela je pod samo kandilo i sa rukama skrštenim u krilu čekala čovjeka. " (48) Dok taj čovjek "kopa nogama", ona, koja je oličenje reda, dakle oličenje i ljudskom i božijom normom osveštane normalnosti, vraća se pribranosti u Božjem prisustvu zasvedočenom svjetlošću kandila, pod koje sjeda dok u kolijevci spava nevino dijete, i, sa pomirenošću supruge koja zna što mora "posvršava" kao bitni posao dovođenja stvari u red, čeka, "s rukama skrštenim u krilu", da se zabludjeli suprug vrati. Bog, međutim, koga ona priziva nije Bog kojega zazivaju seljanke da ih ubrani, dok stoje na putu "kao dva mrava"; to je Bog teške istrašne kletve, koja izvire iz najdublje mržnje nekog ko je najdublje povređen u svijetu reda i poretka kome besprizivno regiji i isto ga tako, dakle besprizivno brani. Opraštanja tu nema, i ne može biti, ne može se ni pomisliti da bi zbog nečeg možda ipak trebalo imati razumijevanja za nekog tko je kao Anika; nemilosrdnost je potpuna. Razumjeti ovu scenu znači razumjeti suštinu normalnosti koju Anika, svojom ljepotom, svojim bićem, svojim životom, podriva u korijenu, za neko vrijeme, ali u

7

nekom smislu i trajno. Između idilične slike kolijevke i kandila, i stravične kletve je zjap bola, bijesa i obeznanjenosti, ne-svijesti, kao neke zamjene za smrt, iz koje se ponovo izranja u svijet života koji će biti u vlasti zauvijek važećeg normalnog poretka stvari, dakle svijet u kome gori kandilo, a razorni sadržaj kletve, otposlati Bogu, ostavljen je s one strane te ne-svijesti, da dalje sam djeluje.Iz ambijenta gdje ljudi podsjećaju na ovce i mrave, iu kojem se kune kad se ne može ništa drugo, dolaze oni koji čine "logor" oko Anikine kuće. U tom "logoru" prikazani su razni oblici zaluđenosti Anikino ljepotom. Gotovo bez izuzetka, međutim, oni koji su pogođeni njenom moći djeluju kao bednici, smiješno, jadno i neprilično - ni Anika, ni oni sami ne pošteđuju dostojan ljudski lik i stav; ničeg lijepog ni dostojanstvenog u njima nema. Na graničnoj crti, koja razdvaja ovu družinu od Mihaila i kajmakama, čiji je odnos prema Aniki drugačiji, nalazi Jakša, potonji "Đakon".To što se iu iskazima koji se tiču Mihaila spominje nešto zvjersko, ne treba zavarati. U 'svijetu' ove pripovijetke Mihailo po svemu ima izuzetnu poziciju: udubljivanje u njegov odnos s Anikom privodi čitaoca najosjetljivijim pitanjima egzistencije, kako u psihološkom, tako iu etičkom njihovom aspektu. Ono što je tu eminentno ljudski problem određeno je dvama smisaonim čvorištima, međusobno dubinski povezanim: "nedokučiva igra savjesti" (78) i "prevarena nada" (76) da ljepota i ljubav mogu savladati krivnju i zlo. Savjest korespondira s krivnjom i zlom, nada sa ljepotom i onim što ona obećava. Postojanje krivnje - to je poznato - isključuje sreću; nemoguće je biti sretan i osjećati krivnju u isti mah. Je li pretjerano reći da razlozi za krivnju postoje uvijek iu svemu? Kao što su u svim vremenima i na svim mjestima vidljivi tragovi nesreće? Što god se o tome misli, zločin bez sumnje jeste razlog da se osjeća krivnja. Može se pitati io tome zašto razloga za sreću uvijek ima manje. No, ako je ljepota s svojim obećanjima jedan od njih, a svjedočanstva o ponekom ispunjenju te vrste se također ponegdje i ponekad nađu, šta reći o osjećanju krivnje koje se hrani upravo time što je došlo do susreta sa nekim lijepim bićem, tako da, štoviše , samo njegovo postojanje u svijetu izgleda, iz određene perspektive, kao temelj iz kojeg se takvo osjećanje javlja? Nije u priči o Aniki riječ o, inače mogućem, stidu ili snebivanja koje čovjek može osjetiti pred ljepotom, čiji bi uzrok bio u njegovoj vlastitoj nedoraslosti onome čime sam pretpostavlja da bi morao da joj se odazove, što god to bilo. Ljepota se tu, naprotiv, uključuje u "nedokučivu igru savjesti" tako što uvodi u svojevrsnu duševnu ambivalence ili je, čak, umnogome sama proizvodi. Ta ambivalencija nastaje tako što se dodiruju i miješaju oduševljenost ljepotom (nada, predosjećanje sreće, radost, ljepota življenja) i gnušanje nad zločinstvom (krivnja pomiješana sa strahom od kazne, ali i želja da se bude kažnjen pomiješana sa duševnom potrebom da se osvjedoči narušeni red u svijetu). Bez ikakve svoje stvarne krivnje, Anika se, u jednom času, sa svom svojom ljepotom pojavljuje u Mihailovim očima na istoj točki duše na kojoj zločin, čiji je sudionik bio, otvara duboku egzistencijalnu ranu. Vidimo da pritom ružnoća zločinačkog gesta ranjava ne manje nego njegova kažnjivost. Ljepota se miješa s onim što joj je najsuprotnije. Ona bi mogla djelovati usrećujuće i uzdizati, što bi bilo i prirodno. Osim toga, ako je čovjek odnekud već "podsečeni i potresen u sebi" (39), mučen teretom koji tlaka uznemireno srce (38), kriv je i osjeća se progonjenim, mogla bi djelovati iscjeljujuće, spasonosno.

8

Mogla bi, ali da li do toga dolazi? Do toga neće doći. Nesporazum koji tako nešto sprječava ima snagu neminovnosti. Anika, budući da ne razumije, budući da nije ni bilo moguće da razumije šta Mihailu neda da odgovori na njezin poziv, a da se, s druge strane, sva egzistencijalno ulaže u taj neostvareni odnos čiju pozadinu ne poznaje, uzvraća na Mihailov ustezanje , koje pogrešno shvaća kao uvredljivo odbijanje, njenoj gordosti potpuno nepodnošljivo, vlastitim razvraćanjem, dubokim samoskrnavljenjem, koje će i ona sama osjećati kao takvo. Time ona kažnjava mladića koji se povlači. Na uvredu i povredu mora se nekako reagirati, i Anika reagira tako što 'otvara kuću' drugim muškarcima. Bitno je, međutim, da do ovakvog samoskrnavljenja Anikinog dolazi tek nakon razgovora o Đurđevdanskom uranku, koji znači otvoren djevojčin poziv Mihailu, i tri puta ponovljenog poziva potom da se izjasni da li će doći, to jest hoće li on nju, poslije uranka. Ne znajući da se uplašio i čega se uplašio, Anika zna samo da ju je više puta odbio iako mu se ona manje-više jasno otvorila. "Nitko se nije pitao kako se pojavila ta žena, zašto je živjela, šta je htjela" (85 f.) Kaže pripovjedač. Bar na ovo posljednje pitanje može se s dosta sigurnosti odgovoriti: htjela je otići na đurđevdanski uranak s Mihailom, strancem u kasabi, kao što se i ona u njoj osjećala tuđom, i da potom bude njegova. Pošto joj on ne može reći što ga je spriječilo da to prihvati, ona odlučuje umjesto toga bude manje-više svačija. Oko nje će se stvoriti "logor" u kojem, bar potencijalno, svatko smije očekivati da će dodirnuti ljepotu, i kad je to sasvim nemoguće. Otvarajući se Mihailu, i pogrešno tumačeći zašto na to nije uzvraćeno, ljepotica-ljepota se izlaže svakom, zatvorena u svoju uvrijeđenost, iz koje će isklijati prezir, raspusnost, izazivačka bezočnost, uzaludna nadmoć nad svakojakim bednicima koji će gamizati (47) ka njoj, ali i očaj nad proigrano, nedogođenom ljepotom vlastitog boljeg, pravog mogućeg života - očaj koji je druga strana zatomljenog gnjeva zbog toga što se javilo bilo kakvo 'ako', kad se ona otvorila nekom u svijetu, makar to bilo i konvencionalno-oprezno 'ako budem živ '(40), kojim, krivnjom već dugo mučeni, Mihailo najprije prihvaća da dođe na teferič. Nikakvog 'ako' tu ne smije biti, i kad je ipak izgovoreno, u Anikino pogledu će se, tako se bar učinilo Mihailu, pojaviti isto ono što je već vidio u pogledu raspomamljene Krstinice, koja ubija: nešto zvjersko.Anika, ipak, ne 'otvara kuću muškarcima' samo zbog jednog 'ako', nego tek kada, poslije toga, Mihailo tri puta odbija da joj dođe. Tri puta odbijen poziv mora ona osjetiti kao povredu, na koju odgovara samopovredi. Ako se u njoj javlja i krivica, to nije samo i isključivo zato što je narušila red oko sebe, moralne norme i ono što je 'normalno', već i zato što je zloupotrijebila moć svoje ljepote, pretvarajući je u sredstvo kojim se kvari i uništava ljepota i njenog življenja, i života uopće. Ta njena ljepota postaje uzrok raznih nesreća, djeluje kao moć nad ljudima koja izaziva kletve. Umjesto da, osim što će joj se diviti, bude i blagoslovljena, ta ljepota biva omražena. To je nepodnošljivo i njoj, a ne samo svijetu u kome živi. "Osevapio bi se ko bi me ubio." (73) Anika ne može oprostiti Mihailu, ali ni sebi.U takvom Anikino egzistencijalnom odgovoru kakav je proistekao iz Mihailovog trostrukog odbijanja, tragično je to što, doista, u svijetu kakav znamo, uopće, a ne samo u 'svijetu' ove pripovijetke, ne postoji mogućnost razjašnjenja otkud to da se iznimna i zanosna ljepota ove djevojke prividi tamo gdje se urezala ubilačka

9

Krstinicina slika: razjašnjenja koje bi donijelo ublažujući jasnoću, oplemenjujući uvid i pomirljivo-izmiriteljsko praštanje. Michael ne može reći 'sudjelovao sam u ubojstvu', još manje 'sve žene me podsjećaju na Krstinicu, čak i ti me podsjećaš na nju', a ipak bi moralo biti razjašnjeno zašto ga i velika ljepota, čak i ona, sjeća tog zločina. Kad bi se to razjasnilo, otklonila bi se zabluda da je Anika isto što i Krstinica, da je tvrdoća njenog pogleda, izazvana jednim 'ako', isto što i ubilački bijes u očima ko zna čime do takvog bijesa dovedene žene, a pogotovu zabluda da je žena kao takva demonsko biće, koje uvlači u zločin i potapa u krivnju, da je, štoviše, ljepota zastrašujuća magnetska sila, kojoj se svakako treba oteti, jer njeno djelovanje dovodi do nepodnošljivih poremećaja. Ali, pošto se u znanome nam svijetu to ne može razjasniti - ne na posljednjem mjestu zbog te nemogućnosti on i jeste dolina plača - ovakve zablude postaju moguće, pa i nužne. I bez njih, ljudi najčešće ne znaju šta će s velikom ljepotom u svijetu, a kad su u vlasti zabluda ove vrste, onda lijepo biće ne tvori ljepotu življenja, niti je širi oko sebe, jedva ako u njoj ikako i sudjeluje, kad je riječ o životu nekog sretnijeg moćnika, ali zato izaziva nesreću, ponekad i nepopravljivog.Zašto je nemoguće razjasniti nesporazum između Mihaila i Anike, ako bi ih to oboje spasilo? Je li to samo zato što je nemoguće reći istinu, kad ona može ugroziti onoga na koga se odnosi? Nagon za samoodržanjem nalaže da se istina o sudioništva u zločinu skriva, ali pobjeći od zakona ne znači pobjeći i od vlastite savjesti, a znači neminovni nesporazum kad dođe do susreta sa ljepotom. Nije li onda bolje, da se ne kaže i probitačnije, imati povjerenja i otkriti strašnu tajnu svoga života nekome - ali gdje da se nađe takav? - Tko bi posredovao ili pripomogao u izbjegavanju kobnog nesporazuma, koji donosi samo novo račvanje i nekontrolirano dalje širenje nesreće u nepredvidljivim smjerovima? Zašto je nemoguće povjeriti se barem onome od koga, od čije ljepote, ovisi sav moj život?! Ne skrivati se i priznati sve, makar samo zato da se nesreća ne bi širila dalje, ako su se prethodne nesreće već nepovratno zbile. Kako smoći snage za takvo povjerenje i gdje naći hrabrosti potrebne za njega?Da li bi Anika razumjela? - To, u strogom smislu, ne spada više u analizu pripovijetke kao umjetničkog djela, ali takvo pitanje je moguće, opravdano je iu temelju je, da se tako kaže, svih ostalih pitanja, pa ga, prema tome, možda ipak treba učiniti dijelom te analize. Jer, Krstinica i Anika uopće nisu u istom položaju. Krstinica ubija jer izravnava neke račune sa svojim mužem koje su njih dvoje "odavno razmrsivali" (34), dok je Michael tu "bez značenja i nevidljivo sitan, kao povod i sredstvo" (34), našavši se između muža i žene koji žive " u dubokoj i staroj mržnji koja je veća i jača i od njih i od njega "(34); Anika, naprotiv, prije Mihailovog odbijanja, živi sa svojom dozrevajućom ljepotom u iskonskoj nevinosti svijeta, sa mogućom ljubavlju koja je u svijetu čeka. Ta ljubav, međutim, mora biti velika i izuzetna, jer Anika sebe osjeća kao biće izuzetno. Onaj kome će se otvoriti mora biti dostojan nje. Istina je - to iz priče nije teško iščitati - da je Anika, svjesna svoje izuzetnosti, s nje i gorda do oholosti, ali dok u toj gordosti nije povrijeđena, ona ne povređuje nikoga, pa ni sebe. Počeće da uzrokuje, ponižava i zlorabi druge, na razne načine njome zaluđene, tek kada oskrnavi sebe. Njeni 'računi' s Mihailom ne mogu se ni u čemu uspoređivati sa onima koje je Krstinica razmrsivala sa svojim mužem, jer Anika nije Mihailova žena,

10

nego bi to tek mogla biti. To bi se dogodilo da su, na sudbonosnoj raskrižju, oboje krenuli drugim putem. Takva raskrsnica je postojala.Mihailo je saučesnik u zločinu. Do njega je došlo zato što je sa Krstinica mladić osjetio varljivu sreću zadovoljene požude, sreću bez ljubavi, ali ipak takvu da mu se činilo, kad je poznao ovu ženu, "da se pred njim otvara cijeli božji veliki i lijepi svijet". (32) To ubrzo vodi ka ubojstvu; ono što je za Mihaila, međutim, nepodnošljivo jeste spoznaja da je sve što je s Krstinica doživio "od samog početka, bilo ovako strašno, stidno i nemilosrdno" (34). Kod Andrića ni u najdaljem nagovještaju nema one razvedravajuće ironije, kakva postoji, recimo, kod Thomasa Manna u Josipu i njegovoj braći, zahvaljujući kojoj je moguće "svečani čas pripovijesti", u kojem se odigrao neki događaj, razumjeti tako da u jednom trenutku doživljena sreća ne gubi svoju vrijednost, niti

taj 'čas' biva lišen svog dostojanstva, zato što će sreći uslijediti nesreća. Man naširoko, is humorom, raspreda o ovoj specifičnosti "svečanog sata" u kojem se određeni događaj zbiva, odnosno o njemu priča. Kod Andrića je doživljena sreća "u osnovi" (33) samo grozota, epizoda na putu ka grozoti ubojstva, a sreća ne samo da je potrta, nego se, kad nastupi "otrežnjenje" (34), ona pokazuje kao nešto što svojom strahotnošću i stidnošću onemogućava bilo kakvu sreću iu budućnosti, ukoliko bi ona trebala imati ičeg zajedničkog s onim što se prethodno zbilo. U Mihaila će se neizbrisivo urezati saznanje i osjećanje da, "u osnovi", dodir sa ženom može donijeti samo krivnju, kajanje i strah, pa se takvog dodira valja kloniti koliko je god moguće. Sve žene, "one malobrojne i bijedne" skitnice i Ciganke koje "savladan željom nije mogao da obiđe" (77) za sve te godine nakon ubojstva, ai divnu Aniku, od jednog trenutka, on vidi kao "jedno lice" (77) . Krstinica je, uz njegovu pomoć, ubila njegovim nožem, a kad mu je opran nož vratila, on je osjetio "šta će biti ako samo uzme nož u ruku" (34), i nije ga uzeo. Da ga je uzeo, ubio bi on Krstinicu. Ovako, pošto je pobjegao, zanos koji je s njom doživio biva anihiliran, život postaje trajna muka u krivnji, pritisak da se opere ono što se pranjem noža ne može oprati ne prestaje više ni u jednom trenutku, iako prolaze godine. U svemu tome ono 'zvjersko' uvjetuje i određuje poremećeni ljudski život - sve do trenutka u kojem će se, na egzistencijalnoj raskrsnici na kojoj će se naći, Mihailo suočiti s pitanjem neće li velika ljepota anihilirati krivnju, kao što je ubojstvo anihilirale sreću zadovoljene strasti . U shemi aspekata u kojoj nam se ukazuje Mihailov lik, javlja se jedna 'zverska' konstanta. Mladićev "zanos od mjesec dana, i ta beskrajna sreća koja je žuborila u njemu i prelijevala se bez sjene, i sumnje, i pomisli na zlo" (33), sve to je "u osnovi" bilo ipak samo zlo. Zadovoljena strast je zlo (kao, uostalom, i nezadovoljena). Ima li neke sreće koja ne bi bila zlo? Kakva se fundamentalna pogreška mora izbjeći, da bi se takva sreća ostvarila?Kako izgleda Krstinica dok se rve sa svojim mužem u Mihailovom prisustvu? "Pala je po njemu kao što pada zvijer, kao što se ruši snijeg ili provaljuje voda /.../". (32) Iako mu ne prijeti neposredna opasnost, Mihailo, kad već nije odmah sam ubio Krstinicu i

11

tako vratio 'u red' svijet koji je iskočio iz zglobova, bježi. I šta je tad s njim? "Osjetio se proklet i gonjena zvjerka." (37) Među ljudima koji su 'ovce' i 'mravi', on ne može da nađe mira. Ali, poslije više godina patnje kakvu podnosi onaj tko se osjeća "proklet i gonjena zverka", Michael susreće veliku ljepotu koja ga zove sebi. Što ima ljepše od Đurđevdanskog uranka s djevojkom kakva je Anika, i šta život uopće može više pružiti! No, takvoj djevojci kakva je Anika, kada te zove, ne treba odgovarati sa 'ako budem živ'. Prisiljen da je pogleda u lice, on u njenom pogledu vidi nešto što ne treba izjednačavati s onim što njega proganja i potajno muči, ali što se u njemu, u njegovim očima, izjednačava: "U njega je gledala Krstinica svojim zvjerskim pogledom / .. . / "(41) Pomiješati i izjednačiti Krstinicu s Anikom je greška. Ali, je li već sve izgubljeno? Sam pripovjedač inzistira na tome da je s ulaskom Anike u Mihailov život, sa samom njezinom pojavom, dakle zahvaljujući njenoj ljepoti, jer drugo što on o njoj ne zna, postao moguć preokret, ozdravljenje, spas. "Njemu sinuše vidici" (39). Više od toga - "Podizala ga je od zemlje već sama pomisao da ima nešto na ovom svijetu što bi moglo da vrati život od prije one zore u hanu." (39) Što je to 'nešto'? Čitatelj uopće ne mora biti u vlasti neke posebne kalomanije, niti ispunjen panestetskim predrasudama, da bi odgovorio na to pitanje. Ovakva pomisao, koja podiže od zemlje, a ispunjena je odgovarajućim prethodnim utiscima, budi nadu, jer ljepota je, pored ostalog, ljepota i zato što obećava, a velika ljepota obećava mnogo, svekoliki svijet u kome je živjeti sjajno - ako, naime, ona bude dodirnuta. 'Imati' je znači - tako se čini - zadobiti 'sve' u svijetu, ispuniti svoje vrijeme nečim što je blagotvorno i neugrozivo. U Mihailovom slučaju, to bi značilo: moguće je, ipak, oprati se, dekulpabilizirati, početi život ispočetka Raskrsnicu na kojoj se Michael našao odredio je Andrić jasno. Što biva kada Mihailo konačno izgubi nadu da će se pomoću Anike spasiti? "I odmah poče da ustupa kao zvjerka koju su stjerali u tjesnac." (41) "Gonjena zverka" ostaje, odnosno ponovno postaje "zvjerka koju su stjerali u tjesnac", i to zato što glede one koja treba da ga spase vidi nešto zvjersko iz pogleda one druge. Ima li tu igdje ičeg ljudskog? Može li se čovjek otrgnuti tom zverskom u sebi i oko sebe, i utvrditi u svojoj ljudskosti? I uz pomoć čega prevladati 'zvijer' u sebi, i okrenuti se od zveroobraznosti svih i ružne skučenosti svega oko sebe, u svijetu u kojem valja živjeti s ljudima koji, ako ne liče na ovce, onda podsjećaju na mrave? U kojem se ne može imati povjerenja ni u koga, kad je nešto zaista strašno na duši, iu kojem se nema s kim porazgovarati ni o sudbini velike ljepote, ni o istini života.Nije, naravno, nikakvo čudo što su Mihailu, kad je sreo Aniku, 'sinuli vidici'. Jer, kad čitaocu treba pokazati kakva je Anika, onda se o njenoj ljepoti progovara uvjerljivo, i to se čini iz perspektive kajmakamu, onoga, dakle, tko gleda "očima čovjeka zrelih godina, kad mu se čini da poznaje pravu vrijednost života, au isto vrijeme osjeća i vidi da mu se taj život izmiče i krati "(60), čovjeka kome je dano da Anikino ljepotu prigrli," kao da je našao i poznao nešto znano i davno izgubljeno "(60), tako da je, dabome, pred tom ljepotom zastao. Neki iskonski sjaj bivstvovanja objavljuje se u Anikinoj pojavi, i to ne samo znalačkom oku čovjeka zrelih godina, koji ga prepoznaje: ljepota odvodi ka tom iskonu i one tuplje, i najtuplji duše. Čak i Nazif, "krupno i blesavo momče iz begovske kuće, mirna budala, mutava i gluva" (44), donosi Aniki svaki dan sve više šećera, ne bi li joj se nekako i on umilio, pa kada mu

12

to ne polazi za rukom , jer mu ona daje znak "da je to još uvijek malo" (44), odlazi "žalosno mumlajući" (44), dakle kao neka životinja, da nabavi još šećera. Ne može se znati šta nesretni Nazif osjeća dok se s njim zbijaju ovakve šale, teško je i pretpostaviti. Sigurno je jedino to da ljepota privlači i njega. Međutim, kako se sjaj ljepote ukazuje kajmakamu, čovjeku u tim stvarima iskusnom, o tome smo obaviješteni. "Cijelo to veliko skladno tijelo, svečano u svom miru, sporo u pokretima kao da je zamišljeno samo o sebi, bez želje i potrebe da se ravna prema drugima, kao bogata carevina: dovoljno samo sebi, nema šta da skriva i nema potrebe da ma šta pokazuje, živi u šutnji i prezire tuđu potrebu za govorom. " (60) Kako onda da ne sinu vidici; da se ne probudi nada; da se ne povjeruje da će se iz zverske sumračnosti na koncu ipak izbiti u svjetlost istinskog ljudskog bivstvovanja u ljepoti! Takva nada 'podiže od zemlje' i vodi na put na kojem valja ljepotu dodirnuti.U odlučujućem trenutku, međutim, pokazuju se značaj i neophodnost značenjske konstante koju pripovjedač koristi da bi u bitnom odredio Mihailov lik. U čemu je ambivalencija koja vlada njime, to će biti pokazano, da bi se naposljetku razriješila nesretno po junaka. Kada je u Anikino pogledu već video - učinilo mu se da je video - Krstinicin zvjerski pogled, Michael se na dramatičan način, osjećajući i sam da je to kulminativna točka, suočio sa svojom sudbinom. "Za sve to vrijeme oni su se gledali netremice, kao što se gledaju ljubavnici u prve dane, ili dvije zvjerke koje se sudare u šumskom mraku i vide jedna drugoj samo zjenice. Konačno, i najdužem ljubavnom pogledu dođe kraj." (41)Da su Anika i Mihailo došli u priliku da se doista gledaju kao ljubavnici, što će reći: da je nada, pobuđena ljepotom, bila jača od krivnje i prevagnula, do tragedije ne bi ni došlo, ljepota bi služila ljubavi a ne punicom uživanju moćnika ovoga svijeta, izazivanju kletve nemoćnih ili izluđivanje onih koji su ljepoti nedorasli ili su je nedostojni. (Uostalom, ima li ikog tko bi u potpunosti bio nedostojan ljepote, ako već nema nikog tko je ne bi ni u kojem smislu bio potrebit?) Andrić se, u opisu odsudnog trenutka, vratio konstanti 'zvjerskog', uvodeći sad, međutim, u igru jedno kapitalno"Ili".

Ljubavnici u prvim danima i dvije zvjerke koje su se sudarile u šumskom mraku, to nipošto nije isto. Vezom koju stvara ovo sudbinsko "ili" izriče se što se nije desilo, što nije uspjelo, kako je promašeno ono što bi bilo spasonosno, ali je rečeno i što je to što bi moglo spasiti Mihaila, od onog što je već bilo, i aniku , od onog što će biti. Kada bi oni bili ljubavnici a ne zverke, to bi, upravo po ljubavi, koja je više od dodira kakav je dat kajmakamu ili Jakši, a pogotovu se razlikuje od onog što je dato, i nije dato, drugima, bio ljudski, to jest uistinu ljudski, a ne 'zvjerski' život. On nije morao biti takav, ali da takav ne bi bio, nada mora pretegnuti nad krivnjom, ljepota mora preobraziti zločin ponet u duši i, kao mračna senka, stalno prisutan. Andrić je izgradio priču na činjenici da ljubav nije prevagnula, da ono spasonosno u njoj nije porazilo nesreću, prošlu i buduću. Zločin je anihilirale već proživljenu sreću, koja "u osnovi" to, dakle, nije ni bila. Ljubav koja je samo moguća, ali se nije ostvarila, nije anihilirale zločin i njegove posljedice. Da li to znači da je - shodno Anikinim vremenima - ljubav slaba, da je nedovoljno jaka, ukoliko treba biti izvor sreće, a ono što ljubav pokreće i održava, ljepota, da je isuviše moćno kad trebaju unesreći i odvede u propast?Andrić je dopustio jedno "ili": postojalo je, dakle, raskrižje, a ne samo jedan put pobjede zvjerskog. Ako su Anika i Mihailo netremice gledali kao ljubavnici ili kao zvijeri u tami, da li to znači da u susretu i dodiru koje nazivamo 'ljubavlju' uvijek i nužno ima i nečeg od sudara

13

zvijeri, dakle nepovjerenja i opreza zbog straha od uvijek mogućeg ugrožavanja, ali i nagonski neizbježne agresivne želje i potrebe da se ugrožava, napada? Ili je riječ o jednom "ili" koje iz ljubavi isključuje sve 'zvjersko', barem u onoj mjeri u kojoj je iz susretanja zverki "u tami" isključena 'ljubav'? Da li se desilo ono što se svakako moralo dogoditi ili je samo Mihailo pogriješio, navodeći Aniku da ona također pogriješi, produbljujući tako, sveopću pogrešnost svega što se ljudima događa dok žive u vlasti svoje i tuđe sujete, straha, koji osjećaju i izazivaju, i krivnje, nastale zbog onog što rade drugima i onog što rade sebi? Točno je i jedno i drugo. Ljubav je doista spasonosna, očaravajuća, rasvjetljava dušu iskonskim sjajem bivstvovanja. Ovo nije puka interpretativna nadogradnja. Pripovjedač ne želi da to prepusti nagađanju ili nedovoljno utemeljenom zaključivanju. Naprotiv, on želi podvuče nezamjenljivu važnost ljubavi prema ljepoti i ljepote same, u njihovom egzistencijalnom aspektu, u zasnivanju i održanju egzistencije. Kad u Aniki ugleda Krstinicu, Mihailo se rastaje s djevojkom, a nada da će ga ona spasiti napušta ga. To, međutim, nije kakav bilo rastanak. Anika je iz njega izvukla krajnje konsekvence. Za Mihaila se, pak, kaže sljedeće: "Godinu dana ga je držala misao na Aniku. Sad je gubio tu misao, i bilo mu je isto kao da gubi život sam." (42) I prije nego što je doista postala njegova, Anika je bitni oslonac i sadržaj njegovog života, od trenutka kada ju je ugledao; usamljena i krivnjom razjedana duša ispunjena je djetetova ljepotom i zahvaljujući tome živi. Ono što rad, napor, poslovi, briga i računica, stjecanje i trošenje nisu mogli, to je mogla već i sama misao na Aniku - praznina života je ispunjena, zjap življenog vremena više nije strašan. Izgubiti i tu misao isto je što i izgubiti život sam; njegovu prazninu ponovo mogu zatrpavati samo rad i bolno iščekivanje da se stvari razriješe, da se svijet vrati u zglobove iz kojih je iskočio. Mihailo će krenuti da, ubijajući Aniku, ubije Krstinicu u njoj; kao što Anika, postajući "džizlija višegradska" (61), poništava izvornu čednost svog bića, ali da bi time izvršila udar na Mihaila u sebi. Gubitak ljepote obostrano željenog, ali neostvarenog života iznad onog normalnog 'ovčjeg' i 'mravljeg', pogađa prije svega Aniku, ali treba da zaboli Mihaila bar onoliko koliko je njeno javno razvraćanje nepodnošljivo normalnim žiteljima kasabe, jer privlači i mami one koji nisu onakvi " kako bog zapovijeda "(45), pa gamižu ka njoj, razvraćenoj. I misao o ljepoti treba čuvati i spašavati koliko i ljepotu samu, koliko i svoj jedini život Ljubav spasava, kad se ostvari. S druge strane, prirodno je što u susretu dvoje ljudi nije moguće potpuno samoizlaganje, kada postoji neka strahota koja se u životu jednog od njih već dogodila. Ljubav jeste, pored ostalog, ovakvo, potpuno samoizlaganje drugom, to jest voljenom biću. Ali, ako je čovjek već određen nekom velikom greškom, makar i ne bio njome vidljivo stigmatiziran, a takav je Mihailov slučaj, pokušaj da se u nekoj apsolutnoj otvorenosti, prostosrdačnost i povjerljivosti neko drugi uvede u vlastiti život ne obećava nepomućenu, pa ni pomućenu, sreću ljubavi. Oprez je neizbježan, ne samo kad je riječ o 'normalnim' ljudima, nego, na drugačiji način - kao svojevrsni pojačan vid pažnje i obzirnosti - upravo u ljubavi, koju treba čuvati od iskušenja i štedjeti je za ljepotu življenja. Ljubav bi morala biti veća od pogreške koju onaj tko voli skriva ili naprosto uklanja sa vidika voljenog bića, ali da bi bila takva, ona sama mora biti slobodna od svake pogreške i pogrešljivosti. Događa li se ikad da se stvari tako ugode?! Ako postoje ljudi koji imaju snage i za takvu ljubav, to je rijetko. Kada se u Pjesmi nad pjesmama kaže: "Lijepa si dragano moja (prijateljice moja, voljena moja, devojko najbliža mome srcu), / i nema mane na tebi", shvaćamo da je za buđenje i trajanje ljubavi veoma važna ljepota 'bez mane', ali je isto tako potrebna svježina ljubeće duše, energija koja daje samopouzdanje ljubavi, i onoga ko voli

14

učvršćuje u uvjerenju da je sama ljubav vrijednost zarad koje treba biti spreman i za mane, pogreške i egzistencijalne naprsline kod voljenog. To, međutim, onda nema više neposredne veze s njegovom ljepotom i počiva na nečem drugom. Nije sasvim nedopušteno očekivati u ljubavi istrajnost ove vrste, ali ne treba zaboraviti ni to da se živi u vremenu i neprilikama svijeta kakav već jest, a ni jedno ni drugo ne povećava energiju ljubeće duše, ne pogoduje njenoj svježini, poletnosti, entuzijazmu, ne hrani je, kao što ne čuva ni ljepotu. Ljubav bez greške rijetka je kao i ljepota bez mane, kao i voljeno stvorenje koje u sebi ne skriva nikakvu grešku.Čovjek se, u stvari, uvijek, pogotovu u stvarima ljubavi, investira u nešto nepoznato. Ali, ako je egzistencijalno ulaganje neizvjesno, to ne znači da nužno vodi u nesreću, a prosječno normalan život je takav, između ostalog, i po tome što svojim pravilima, običajima i ugovorima osigurava od ekstremno nepovoljnih ishoda. Kultura u cjelini, sa svim omekšavajući pravilima ali i prinude koje predviđa, zato i postoji da bi se na najmanju mjeru svele nepovoljne mogućnosti, nepredviđeni slučajevi, ugrožavajući odnosi. Carstvo 'normalnosti' i carstvo trenutno vladajuće kulture umnogome se poklapaju. Nesporazumi su česti, ali njihove posljedice nisu i ne moraju biti ekstremne. Kultura oblagorođuje naravi utoliko što sprječava ili bar ne potiče ekstremne reakcije, što navodi na pomirljivost (biti 'kulturan' i pomirljiv nerijetko znači isto), ili čak na rezignaciju, samozatajnost. Međutim, kada dođe do ozbiljnih egzistencijalnih nesporazuma, gorda duša će radije uzvratiti tako što će ignorirati norme kulture, prekrsicu moralne zabrane i prkositi osudama zbog sablazni, čak će te osude tražiti - izazivati ih, samo da ne okrnji svoj ponos. Upravo tako reagira Anika. U ovome je ona vrlo slična s Nastasja Filipovna iz Idiota; kao i kod nje, međutim, prkošenje normama i borba s tuđim dušama, pokrenutim (zaluđenim!) ljepotom i ispunjenim željom, neće ostati bez posljedica. Čovjek je uvijek, htio-ne htio, prikopčan na mrežu vladajućih normi, i kada se sam isključi iz nje, to ne znači da se oslobodio njenog djelovanja u sebi. Ta mreža je interiorizovana, i sankcija uopće ne mora doći 'izvana', iz svijeta. Doći će zaobilaznim putovima, 'iznutra', pa obje ove junakinje, slične po velikoj ljepoti i gordosti (Jevgenije Pavlovič u Idiotu govori o "demonskoj gordosti" Nastasjinoj) naprosto 'traže' nož koji će ih kazniti i idu mu, tako reći, svjesno -nesvjesno u susret. (Zanimljivo je da, kada ih taj nož stigne, ni jedna ni druga ne iskrvare; i Dostojevski i Andrić posebno naglašavaju to.) Svjesne da trebaju biti kažnjene, i jedna i druga od jednog sata žive s duševnim sadržajem koji nalazi izraza u neponovljivim Anikinim riječima: "osevapio bi se ko bi me ubio."

Važno je zapaziti da neposredni povod za ovaj iskaz najdalekosežnijeg značenja vraća jedan od 'životinjskih' likova iz "logora", "neki bogat i bijesan Turčin iz Rudog" (72), koji nasrće na druge posjetitelje-pretendente, galami unaokolo i "zabada svoj veliki nož u kapiju "(73). Preko motiva noža, koji u cjelini priče igra tako veliku ulogu, ova scena nagovještava, ali u svojevrsnom parodijskom registru, tragični kraj Anikin. Moć Anikine ljepote pokazuje se tu s neobičnom očiglednošću. Iznervirana Turčinov galamom i prijetnjama da "večeras mora nekog ubiti" (73), Anika u čarapama izađe i otjera ga s nekoliko riječi. Ovog pijanog bijednika čitatelj vidi kako je, dok je lice u lice sa Anikom, "ukleštio pijanim očima i sve nešto žvače i guta", "zaboravio je da ima nož, i da je išta govorio, i stoji kao da čeka da ona njega ubije "(73). Što Anika s

15

prezirom gleda na ovakve i njima slične spodobe i osjeća se nadmoćnom, to, dabome, nije nikakvo čudo. No, ona gadljivi prezir i hladnu ili podsmešljivo nadmoćnost ispoljava i prema onima koji to ne zaslužuju u tolikoj mjeri, ili za to daju manje povoda nego, recimo, ovakav neko ko mlatara nožem po njenom dvorištu. Utoliko ono: "osevapio bi se ko bi me ubio" može ona, doduše, da izgovori naglas, ali, ipak, samo "za sebe" (73). To nije nikome upućeno doli njoj samoj, dio je solilokvij čiji mali dio stiže do ljudi, i to posredstvom drugih, slučajno nazočnih pripadnika "logora", ljudi koji nemaju čime imponirati čitatelju. Dato im je da kasabi prenesu odlomak Anikinih misli izmamljen groteskno-smiješnom scenom, iz kojeg progovara istina njenog bića. Drsko izazivanje okoliša praćeno je ponornica ove istine u njoj. Što su posrednici te istine nedostojni, ništa ne mijenja u njoj. Krivnja i želja za kaznom jače su, vidimo, od straha. Anika ne živi za budućnost. Svjesna moći svoje ljepote, i onda kad je zbog nje mrze, ona se ne plaši ni mizernih nakaza, kakav je Turčin iz Rudog, ni crkvene vlasti, ni svjetovne; niti se uopće plaši. Kao i Nastasja Filipovna, Anika čeka trenutak, i onog tko će je kazniti za sablazan; njena bezočna izazivanja su u određenom pogledu prizivanje tog trenutka, te ruke. Razlika je, pritom, između nje i Nastasja Filipovna u tome što je Nastasju 'razvratili' Tocki, a ona u sablažnjivo život bludnice odlazi sama, svojevoljno, da pokaže što sve može i na šta je sve spremna - "Svašta ja mogu učiniti" (40), upozorava ona Mihaila - sporeći se u sebi na taj način trajno s njim, s kojim se na raskršću svog života gledala dugim ljubavničkim pogledom, netremice.IIKletva je izraz nemoćne mržnje. U mržnji su spojeni napor i želja da se biće koje se mrzi uništi ili da mu se nanese bol. Kad je lišena sredstava da učinkovito djeluje u svijetu, ili je omraženo biće zaštićeno, pa se njegova patnja i propast ne mogu postići bez priljeva dodatne snage, mržnja traži zaobilazne puteve. Slabost je ne čini manjom, naprotiv, često je pojačava, pridružuje joj kivnost i gnjev, i produljuje joj vijek. Kletvom se ona zadovoljava na simboličkom i fantazmatskim planu. Odušak koji tako nalazi ponekad je sasvim smiruje, ponekad je razblažuje. Kada se već ne mogu isposlovati u stvarnosti, nesreća i uništenje se barem prizivaju; pozivaju se više i najviše sile, nekad dobre, nekad zle, da onome tko se mrzi naude u budućnosti: što nije stvarno sad, biće; valja čekati, ali se zato barem, kad je riječ o zlu koje je namijenjeno adresatu kletve, mašti i jeziku može pustiti na volju. Neka sile od kojih se traži pomoć nađu načina da priželjkivano zlo sprovedu u djelo! Osim što ima kompenzatorni karakter i ukazuje na nedoraslost preprekama koje se isprecuju, kletva, dakle, može biti i svojevrsni konformizam mržnje i ukazivati na nespremnost da se osobno dijela. Mržnja i kukavičluk nisu nespojivi, kao što to nisu ni mržnja i slabost. (Slično je s vradžbinama; ako duša ispunjena mržnjom, ali zabrtvljena i osujećena, ne može se ispolji izravno, ona se ponekad od čini koje baca nada svom smirenju, to jest uklanjanju razloga za mržnju ili barem oslobođenju od nje.)Povjerenje u kletve (ili vradžbine) je 'primitivno' i besmisleno, ali s nemoćnom mržnjom u sebi nemoguće je živjeti, pa je pitanje koji izlaz iz takvog nepodnošljivog stanja stoji na raspolaganju. Jedan od njih je ludilo, ako je dopušteno to nazvati 'izlazom'. Izlaz je iu zaboravu. Izlaz je iu povećavanju moći koja obećava ili doista donosi pobjedu nad onim što je omraženo. Privremeno, i puko zamišljanje nadmoći donosi nešto. Izlaz je, ali rijedak, u opraštanju predmetu mržnje i pomirljivom saživljavanju s njim. Izlaz je, možda i ponajbolji, u okretanju životne energije, koliko je ima, u nekom drugom smjeru, gdje je moguća samoafirmacija, pa se ugrožavanje, osujećenost i sve drugo što daje povoda za mržnju naprosto više ne javlja. Izlaz je,

16

naposljetku, i kletva: afekt sabijen u odgovarajuće riječi zamjenjuje unekoliko ono stvarno.Kada su, međutim, kletva ili vradžbine važeći dio kulture neke zajednice, onda povjerenje u njih i nije tako besmisleno. Ukoliko nesreća pogodi ('stigne') nekoga ko je omražen, to se tumači kao kazna koju su oni koji kunu ionako već tražili od nadležnih sila, pa je ona sad - logično - naprosto stigla. Onaj koga kunu i sam pripada kulturi u kojoj živi. Racionalno i svjesno on može ne hajati za kletvu i biti 'iznad toga', ali, i svjesno i nesvjesno, razlozi koji iza kletve stoje mogu ga ispuniti strahom, brigom, zebnjom ili osjećanjem krivnje: kao i sve drugo, kletva je za njega znak koji mu govori nešto o njegovim vezama s ljudima i svijetom u cjelini.Moglo bi se razmišljati o vezi između povjerenja u djelovanje kletve i djelovanje žrtve, odnosno u učinak prinošenja žrtve, u pojedinim kulturama. Prizivanje dobra i prizivanje zla na takav način ne moraju proisticati iz iste nemoći, ali svakako nisu ni ispoljavanja racionalno kontrolirane moći i umnog uvida u uzročno-posljedične veze. Razum i um, s druge strane, svakako nisu isto što i život duše, uobrazilja, rad želje. Zadovoljiti želju je bolje nego ne zadovoljiti je, a hoće li se to postići uz pomoć razuma, uma ili nekako drugačije, naknadna su pitanja.Andrić se razumio u fenomen mržnje. I u Anikinim vremenima dao je dokaza o tome. Smisao povezivanja dijelova pripovijetke koji se odnose na popa Vujadina, Aniku i Tijanu u jednu cjelinu razjašnjava se u analizi upravo ovog fenomena.Aniku su omrznuli mnogi. Sve žene u kasabi (48), a i izvjestan broj muškaraca, recimo pojedini očevi zabludjelih, njome zaluđenih sinova. Takvi su gazda Petar Filipovac i prota Melentije, otac Jakše Đakona. Nije bilo nikog tko nije vidio kakva sve čuda i pokore, i kakvu nesreću može izazvati "žena otpadnica" (43). "Mnogo se toga poboravio, a mnoga je muka ostala zauvijek neviđena i nekazana" (43). O tri kletve, upućene Aniki, saznajemo, međutim, izrikom, iako ne u istoj mjeri neposredno. Kakvih je još, i koliko, izljeva mržnje bilo, ostaje da se, na temelju toga, naslućuje. U tumačenju pripovijetke, od ovakvih naslućivanja važnije je, naravno, razumjeti međusobnu povezanost kletvi o kojima saznajemo, jer se preko njih mogu sagledati tip, stupanj i smjer povreda reda u svijetu, koje je Anika izazvala. Nije svaka povreda reda ista, niti je podjednako teška i nepodnošljiva. Ne izaziva svaka ozljeda normalnog stanja stvari u svijetu istu mržnju.U jednom trenutku izgleda da je Jakša kako-tako u nečemu zamijenio Mihaila u Anikino životu. Primala je, "izgleda" (53), samo njega. U njihovim ljubavnim noćima bilo je prisnosti kakva se, inače, u običnom 'bludnom' odnosu, ili odnosu s bludnicama, uglavnom ne postiže. Odbačeni Jakša podsjeća Aniku na njihova noćna šaputanja, "nejasne riječi iz minulih noći, razumljive samo njoj i njemu" (58). "- Ja kažem: 'Anika, sviće', a ti mi dlanom pokrivaš oči ..." (58) Poezija zajedno dočekivanog svitanja u dugim milovanjima znak je da je, bar što se Jakše tiče, posrijedi ljubav, a ne samo neka opijenost čula, a iz gesta nježnosti s kojim mu Anika 'pokriva oči' naslućuje se da mu ona, bar donekle, uzvraća. Međutim, kad prota Melentije zatraži pomoć vlasti da bi zaluđenog sina otrgao iz zagrljaja bludnice, pošto prijetnje nisu pomogle, a isto tako ni preklinjanja (53), Anika odbacuje Jakša, konačno i neopozivo. U njoj je hladni prkos (59), ona, u svojoj gordosti, reagira vrlo

17

osjetljivo i bez imalo odlaganja, čim se osjeti i najmanje povrijeđenom. Prota je ljut i očajan zbog Jakše, a da pritom i ne zna da ga se sin pred džizlijom odrekao, kad ga ona šalje natrag ocu, to jest 'vraća' mu ga s uvredljivim prezirom. "- Nemam ja oca. Ti znaš dobro." (58), tim riječima pokušava Jakša da otkloni njenu ljutnju i ostane kraj nje, njezin. Ostaje da se zamišlja na temelju čega Anika može i treba da 'zna dobro' da je Jakša pregorio oca zarad nje. Sam prota, to je i bez velikog domišljanja jasno, jedva da bi u svom nemoćnom stidu zbog sinovljevog ponašanja bio više nesretan nego što već jest, sve da odnekud i može znati za ovo Jakšina odricanje. Gledati sina obuzetog poročnom ljubavlju nije toliko nepodnošljivo stoga što je posrijedi porok, već zato što je posrijedi 'slijepa', ali ne i za ljepotu slijepa ljubav.Odreći se oca pouzdan je znak odricanja od reda u svijetu, koji se ne zove uzalud 'patrijarhalan'; predstavlja, makar i privremeno, poricanje tog svijeta, kako bi se udovoljilo želji koja se razbuktala i teži da se zadovolji, s čim se, međutim , u ovom slučaju, miješa i svojevrsna fascinacija ljepotom, koja svemu daje karakter ljubavi. "Ali te su ga riječi očito opijale kao i ljubav sama, i on nije znao ni što radi ni što govori." (58) Mladić je, dakle, veoma zaljubljen u Aniku; šta tu još ima da traži otac, čemu bi još imao da služi poredak patrijarhalnih vrijednosti?!Od nježnosti i ljubavi koju pruža Jakši, u Aniki je, međutim, jača volja za vladanjem nad njim. Svakodnevno je ona u prilici da vidi i osjeti na šta su sve spremni oni koji čine "logor" oko nje, dokle se mogu srozati i kakve sve nedostojne, ponižavajuće i smiješne stvari rade, ne bi li joj se približili. Neki od onih, recimo, koji beznadno čekaju, po svu noć delju drvo i puše (45) u njenoj avliji. Ali, Jakša nije kao ti koji delju čekajući, ili kao Ristićkin sin, koji pred Anikinim vratima "kopa nogama", ili kao Tane Kujundžija, kome "dođe tesna koža na licu" (64) kad se nađe oči u oči sa Anikom. S Jakšom je Anika dospjela do prisnosti koja joj omogućuje da ovlada njegovom dušom, cijelim njegovim bićem, koje joj se prepušta. Jakša želi lijep odnos sa Anikom, pa, prema tome, nije običan član "logora". Anika, pak, osjećajući svoju moć, obećava na rastanku, "smiješeći se" (58), moguće ponovno viđenje o Maloj Gospojini, budući da Jakša na svaki način želi ostati u nekoj vezi s njom, da je ponovno vidi, i nipošto neće biti njena puka mušterija. No, obećanje koje je dobio samo je prividno izlaženje u susret takvoj njegovoj ljubavnoj želji. Anika se nadmoćno, "mirno, bez riječi, bez sućuti ali i bez podrugljivosti" (58) - za toliko je on svakako u prednosti u odnosu na druge; nema podrugljivosti - smiješi ustreptalom Jakši, ali ispunjenje obećanja će poslužiti samo tome da pokaže kako je u njenoj vlasti ne samo sin, nego i taj otac koji bi da vrati stvari u red. Upravo na veliki crkveni blagdan pokazat ona tom popu što sve može. Prota se već prije toga "sa dušom punom gorčine" (55) vratio od kajmakama, od koga je tražio pomoć. Ali, pravi izazov će tek doći. Kada i kajmakam podlegne Anikinim čarima, ona će proti uputiti izazivačko pismo. To je, tako reći, predigra za njen blasfemični odlazak u dobrunski crkvu na Malu Gospojinu. U pismu će Anika suprotstaviti svoje dostojanstvo bludnice dostojanstvu svećenika, čije ljubavne pustolovine ona nije smatrala potrebnim razobličava, pa ne dopušta ni da nju neko uči redu. Ona je to što jeste. Ona jeste. Licemjerni zatočnici 'reda' ne mogu joj ništa. Moć njene ljepote je veća od njihovog pozivanja na red, i samog reda. Čuvari reda su u njezinoj vlasti, kao i protin sin. "A ti

18

se nađe čovjek da mi pošalješ kajmakama i zaptije. Bolje bi ti bilo da si dirnuo guju pod kamenom. E znaj, proto, da mi je kajmakam dolazio još dva puta i da sam mu otpasala sablju kao djetetu, i da mi je onako star držao legen i ručnik, ako ti je milo čuti. "(62) Ovakve razmetljivosti u bestidnosti ne bi bilo da Anika pouzdano ne osjeća, i ne računa s tim, da će čak i ostarjeli kajmakam prije krenuti za svojim nagonima, za pogledom koji traži i nalazi ljepotu, "nešto znano i davno izgubljeno" (60), nego što će stati u obranu javnog morala.Sve to, naravno, pogotovu poslije pisma, budi u proti Melente mržnju, jer je uvrijeđen i ponižen, kao otac, kao svećenik, najzad i kao onaj kome se bludnica s visine podsmeva što je "preskakivao plot u Nedeljkovice" (61), pa zamalo da ga pri tom Nedeljko ubije, kao nekog jazavca u kukuruzu. Njegova je mržnja, dakle, sasvim prirodna i razumljiva, ali je i nemoćna. Ako već i kajmakam, "onako star", drži legen i ručnik Aniki, kome se obratiti za pomoć? Preostaje još Bog, posljednji jamac i zaštitnik reda u svijetu. I prota mu se i obraća: kune. "Pričalo se da je proto, videći što se događa u kasabi, držao u Dobrunskoj crkvi kletveno bdenije, u izvrnutoj odeždi i sa svijećama zapaljenim naopako." (62) Sve se u svijetu posuvratilo, proti izgleda da je izopačenje doseglo krajnje, već neizdržive granice, pa iu ovom ritualu sve trebate je izvrnuto. Nije posrijedi molitva, i ne priziva se dobro, već "kletveno bdenije", priziva se zlo, koje treba stići 'guju pod kamenom'. Da li je prota doista držao ovakvo bdenije? "Pričalo se ..." Možda se samo pričalo, ali u osjećanju i razumijevanju onih koji su pričali stav prema Aniki uopće, i njenom drskom pismu, posebno, nalazi svoj izraz. Pričalo se o 'bdeniju' koga je bilo ili ga je, svakako, moralo biti - svejedno. Mržnja i osuda se moraju ispoljiti, pa kako god, u kletvene obredu ili u priči o njemu. Jer, kada ni carska vlast više ne štiti priznati red, ljudi se osjećaju nemoćni. Ali, pogled se uvijek mora nekud usmjeriti. Opće mišljenje ili javno mnijenje čini ono 'što se priča', a pouzdanost podataka na koje se u tome pozivaju oni koji pričaju od drugostupanjskog je značaja. Kletveno bdenije, stvarno ili iz pričanja ljudi, priprema zaključak, jedini moguć kada se ne vidi drugi izlaz, to jest kad je omraženo biće pod zaštitom: "trebalo je čekati božju ruku" (62).Kletva Ristićkine snahe predočena je s punom konkretnošću, doslovno. Ako su proti vezane ruke, tek je Ristićkinoj snahi i samoj ristički nemoguće da nešto protiv Anike doista poduzeti. One su pristojne i normalne. Snaha, kao supruga i majka, žena od reda, ne zaluđuje, razumije se, nikoga, ničim. Ni kajmakama, ni bilo koga drugog, ona, kao ni neka druga žena njoj slična, neće, naravno, navesti na misao da je posrijedi čudo od ljepote, niti uostalom na bilo kakvu misao. Njena svekrva je svojim pričama po čaršiji dovela u pitanje moć Anikine razbludne privlačnosti, i ova joj, opet promptno, uzvraća. Videće se da li je njoj moguće odoljeti! Anika ne dopušta da se na ovaj način posumnja u nju i želi poniziti one koji to čine, likujući pritom nad njima. Ristički se, kad je saznala za svoj poraz, obeznanila i, oblivena pjenom, "nije dolazila sebi nikako" (47). To može samo pojačati snahine mržnju prema Aniki. Prije nego što se, savladana tom mržnjom, i sama ne obeznani, ona čini jedino što joj je moguće, obraća se Bogu. Pred kandilom i krsteći se, ona kune. Što ponižena supruga želi Aniki? "- Dabogda, ženo, bijesna hodila, u lancima te vodili; dabogda se gubom razgubala; sama sebi dodijala; smrti željela a smrt te ne htjela! Amin, Bože, veliki i

19

jedini. Amin. Amin." (47)Onaj ko bi htio proučiti poetiku kletve ili rad imaginacije u prizivanju zla na nečiju glavu, svakako bi trebalo da se osvrne i na ovaj primjer iz Andrićeve pripovijetke. Ovdje je bitno zapaziti da samo kunjenje produbljuje nemoćnu mržnju koja ga je izazvala, tako da ona, u tom dodatnom kletvene autoaficiranju, obara na zemlju onu koja kune. Od Boga se traži možda već i previše zla, osvetnička žudnja postaje prejaka i neizdržljiva. Ali, makar i ovako, kletva postiže naknadni učinak smirenja. Kad dođe sebi, snaha se vraća ponovno Bogu, na drugi način, tako što pali kandilo koje je u padu ugasila, i, "s rukama skrštenim u krilu", čeka svog čovjeka. Zlo nije namijenjeno njemu, nego Aniki. Ni mržnja nije usmjerena prema njemu, nego prema zloj bludnici. Porok je kod nje, ne kod gamižućih mušterija. Naravno, nevolja je kad je zlo tako privlačno.I o ovome mora se nekako pričalo, jer Anika saznaje za kletvu, iako je Ristićkina snaha klela u potpunoj samoći, samo pred Bogom i kraj usnulog djeteta. I kao što su Aniku priče o kletvene bdeniju - logično je pretpostaviti - dodatno potaknule da ispuni obećanje Jakši i da na Malu Gospojinu ode pred protinu kuću i time ga ponovo i još više nego prije toga ponizi i izbezumi, tako i na vijesti o kletvi Ristićkine snahe ona uzvraća porukom, koju je čak i Ciganki kojoj je povjereno da je prenese bilo zazorno da izgovori, da joj kletva ne može ništa, a novac, isprosipan pred njezinim vratima, vraća; nema šta da naplati. Anika ne dira nikog prva. Dolazi joj tko sam hoće. Ali ako netko na bilo koji način dirne u nju, ona neće ostati dužna odgovora.Pretjerana i nekako već umnogom suvišna, likujući bezočnost Anikina navodi čitatelja da se upita: da li kletva, doista, ne može ništa. Ona, naravno, ne može ništa, bukvalno uzeto; na takve se molbe Bog ne reagirati ili reagirati koliko i na sve druge, a svatko može sam procijeniti koliko je to. Ali, u kakvoj je vezi događaj sa Ristićkinim sinom i 'komunikacija' sa njenom snahom, dakle kletva i Anikin odgovor na nju, poslan po Ciganki, sa onim: "osevapio bi se ko bi me ubio"? Neće Bog gubom razgubati Aniku, to je jasno, ali će ona sama sebi željeti uništenje, shvaćajući ga kao sevap koji se kod Boga upravo i stječe. Sevap uhvatiti, tko razumije što to zapravo znači, može se samo pred Bogom - ljudske računice, dugovi i potraživanja, tu prestaju. Anika se ne plaši kletve, ali ima razloga da se, kao naličja ili pandana vlastite samoosudom, plaši mržnje što se kroz kletvu izljeva, onog afekta, dakle, koji će se iu njoj samoj pojaviti kao odgovor svemu što svijet, kao mjesto življene normalnosti , sa svojim pravilima zahtjeva i iznuđuje, a zajednički je, na kraju krajeva, i njoj, i proti, i Ristićkinoj snahi. Taj afekt ne mora nužno biti mržnja prema sebi, ali u osjećanju krivnje, koje se miješa sa voljom za vladanjem nad drugima i uvrijeđenom gordošću, uvijek ima nečeg autodestruktivnog, veoma nalik na takvu mržnju. Treba umjeti i moći sebi oprostiti, to uopće nije lako, kao što nije lako oprostiti drugom - stvar koja se događa samo kad se steknu razni uvjeti. Ovako, i Anika, a ne samo kasaba, čeka "božju ruku".Vrhunac izazivanja te 'ruke', koji Anikinoj sudbini daje poseban smisao, jeste njen odlazak u Dobrun na Malu Gospojinu. Tada će biti izrečena treća kletva za koju znamo, dalekosežna u svakom pogledu.Mala Gospojina jedan je od najvećih i najljepših blagdana. Slavi se rođenje

20

Bogorodičino. Bogorodica je biće najčišće, pa u tom smislu i najuzvišenije, i najljepše. Ona je, govoreći s pjesnikom, "vrelo milosti", koju izljeva na svakog ko živi, grešnika i pravednika, malog i velikog, a naročito će nemoćni i prikraćeni u njoj naći oslonac i brzu zastupnicu pred najvišom moći. Svijet u koji je rođena sav je od svakakvih pogrešaka i pun je grijeha, više je u njemu prljavštine svake vrste nego bilo čega drugog, ali nju to ne dotiče. S njezinim rođenjem, vjeruje se, postaje jasno da će se svijet od svega toga spasiti i da će se ljudi, s takvom milošću kakva je oličena u njoj, izbaviti i da će moći postoje u potpunoj ljepoti. Ona, kao roditeljka Spasitelja, i jeste upravo to: spasiteljke za neokrnjenu ljepotu, nenarušen ljepota sama. Ako je prva žena, Eva, i sama na svoj način privlačna, dovela do toga da se mora umirati, a prije nego se umre, da se mora živjeti tako kako znamo da se živi, s mukom i zlom svake vrste i na svakom koraku , ona koja sepovinovala Božjoj Riječi i primila je u sebe, ispravit sve to. Već u drugom stoljeću, nekih sto osamdesetak godina po rođenju Kristovom, pisao je, recimo, u svom traktatu Protiv hereze sveti Irinej Lionski: "Ako je prva Bogu bila neposlušna, druga se priklonila bogoposlušanju, i tako je djevica Marija postala zastupnica device Eve. kao što je ljudska rasa u okove smrti zapala zbog jedne djevice, tako će je jedna druga djevica spasiti. Neposluh device poravnat je poslušanjem djevice. "[Adversus haeresis, V, XIX. Vidi Irinej Lionskij, Tvorenie, Moskva, 1996, str. 487, prijevod Petra Jevremovića.] Slaviti rođenje Bogorodičino znači proslavljati čistotu one koja rađa, dakle života samog. U njenom liku ljepota spasenja koje s njenim sinom postaje moguće objavljuje se kao spasenje za postojanje u ljepoti koje predstoji. U njenoj milosti, Božje prisustvo ne samo da je najneposrednije već je i najljepše.(Leonardo je Marijinu majku Anu, zajedno s Marijom i malim Isusom, naslikao kao mladu i prelijepu ženu: po 'ženskoj liniji' tu je sve vanvremene i savršena ljepota.)U Andrićevoj pripoveci, sudionici proslave Male Gospojine kraj dobrunske crkve kao da nisu svjesni što se, zapravo, i zbog čega slavi. Oni znaju da tog dana treba doći u crkvu, ali duše im se baš ne uznose prema najčišćem i najljepšem biću, Majci Božjoj. Dijelom je to, možda, i stoga što već dugi niz pokoljenja tu živi u prilikama koje nikako ne pogoduju otvaranju bića bilo čemu što nije najzemaljskija nužda i potrebitost u svijetu sasvim skučenom. Ovog puta, međutim, ljudi imaju priliku da se okupe oko lika lijepe bludnice, i to sa svojevrsnim oduševljenjem i čine. Prazniku posvećenom najčistijoj prisustvuje ona koja ne samo što prodaje svoju tjelesnu ljepotu, već - to je gore - stavlja na teška iskušenja duše onih koji je žele i vole.Slika vašara je ružna, u ponečem i odvratna. Pijana svjetina koja se komeša - to je manje-više sve što se tu nudi pogledu. Neshvaćen, neprimijećen, nedoživljeno ostaje sveti sadržaj koji valja da bude obilježen u hramu i oko njega. Što vidimo? "Braća Limić, najpoznatiji među Liještanima, zapjenjen, raspasani, škripe zubima, izmahuju noževima i bez ikakve potrebe uvjeravaju jedan drugog: - Burazere, ja za tebe ..." Ili: "Svijet se iskuplja oko osvijetljenih šatri ili oko vatara koja gore na ravnini. Samo najpijaniji se gube po strani, povraćaju, stenju, i sami nešto govore, uz tarabe, u mraku." (66) Ili: "Kako pijan svijet brzo zaboravlja ili nalazi nove povode za ispade, pijanci su se objašnjavali između sebe ili sa rođacima, koji su ih tovarili na konje kao stvari ili odvodili među sobom niz drum." (68) Ukoliko ne postoji neka posebna

21

usmjeravajući sila koja o tome brine, dakle neka unaprijed smišljena i svrsi prilagođena 'organizacija', narod na vašaru valjda i ne može ostavljati neki mnogo bolji dojam, ni u jednom vremenu, nigdje, niti se dublji smisao blagdana bez daljnjeg objavljuje okupljenom mnoštvu, uvijek sklonijem da se ponaša kao rulja nego kao dostojanstven skup, nadahnut tim smislom.Nije ova pripovjetka jedina umjetnička tvorevina koja pokazuje da uzvišeni sadržaji kao da ostaju da lebde ponad glava prikazanih ljudi, prisutni i odsutni u isti mah, a svojom uzvišenošću djelotvorni eventualno u duhu čitatelja, ukoliko ovi imaju sluha za tu prisutnost-odsutnost. Svojom neuhvatljivošću, ili dvosmislenošću znakova prisutnosti, takva dvostrukost umnogome umjetnost i čini umjetnošću.Anika je došla na proslavu, ali nije primjećena ni u crkvi za vrijeme službe, ni kasnije oko crkve. Prikazuju se okupljenima tek kad se primakne večer. Prota Melentije je, kad sazna da je ona tu, "izvan sebe" (65), ali ga stariji ljudi i knezovi spriječe da osobno ode da tjera nevaljalica i njezinu pratilju, već pokušavaju da to učine sami. Okupljeni muškarci, međutim, dočekuju to sa smijehom, pa sa psovkama. Anika je zaštićena. Ne smije se, svakako previdjeti, da u opisu prizora u kojem se ona pojavljuje nema ničeg što bi ga činilo odurnim, nedostojnim ili smiješnim, kao što je to inače slučaj sa opisom proslave. Naprotiv, viđena protini očima, ta slika se izdvaja i sadrži nešto u svojoj upečatljivosti skladno, povišeno, otmjeno: "U crvenom sjaju video je prav i ponosit Anikin lik, s jedne strane joj Jelenka, as druge Jakša, tek što je ušao, nagnut prema Aniki, raširenih ruku, s nekim pokretom punim milošte i predanosti ... " (67) Zanimljivo je da pripovjedač nalazi za potrebno da ovu rečenicu završi eksplicitnim vrijednosnim određenjem Jakšinog pokreta koji odaje miloštu i predanost, i govori sve o njegovom odnosu prema Aniki, ako i ne kaže sve o onom što ona inače budi u očima i dušama onih kojima se dopada. Jakša se dugo borio sa sobom da li da uopće dođe u Dobrun, na proslavu. Ali dobio je obećanje da će se tad "možebiti" (58) ponovno vidjeti s Anikom, i nije srcu odolio; došao je, ipak. Njegov pokret, međutim, koji je pun milošte i predanosti, je - moramo i to primiti k znanju - "za roditeljske oči sraman i nevjerojatan" (67). I bez ovakvog 'recenzije', sadržanog u navedenoj rečenici, na njenom kraju, bilo bi sasvim jasno da u proti mora uskipteti mržnja prema Aniki, već samim tim što se drznula da mu, poslije onakvog pisma i 'svega', dođe na prag, privlačeći na taj način i njegovog sina da se tada i tako vrati očinskom domu. Sin mu je sav njezin. To je previše, i mržnja postaje ubilačka. Prota grabi pušku. Mržnji se pridružuje bijes, to vodi ka pušci. Nema više zaobilaznog, posrednog, fantazmatskog izljeva agresivne mržnje: prota uzima stvar u svoje ruke i hoće da ubije, ne čeka da to učini netko drugi umjesto njega, pa ni 'božja ruka'. Mrzitelj zaboravlja svoju nemoć, ili je u taj čas, ispunjen bijesom, nadilazi.Anika, po svemu sudeći, ne odlazi na proslavu Male Gospojine da bi se tom prilikom približila sebi čistoj ili se podsjetila na svoj život kakav je vodila prije Mihailovog trostrukog odbijanja njene ljubavi. Njeno prisustvo na proslavi takvog praznika ne bi, samo po sebi, moralo biti blasfemično, nedolično, iritantno, ukoliko bi to za nju doista bio blagdan koji jeste. No, prije će biti da ona želi iskoristiti priliku da ponovi i potvrdi svoju 'pobjedu' nad protom i da namuči Jakša, unatoč njegovoj predanosti i milošti, posebnim mukama bolne ljubomore, ističući učestale kajmakamu posjete. Da li samo

22

to posrijedi? Možda i nešto još gore. "- Doći će mi i sutra, odmah poslije večere." (68), tako završava Anika razgovor s Jakšom, u času kad su protu već spriječili da je ubije i odveli ga s mjesta događaja. To zvuči kao uputa. Kakvi su sve motivi iza te rečenice? Na kakvo zlo ona još time navodi? Jakša neće pucati u nju, već u kajmakama, kako bi ga osujetio u namjeri da dođe do onog što je njemu samom uskraćeno. Anikina igra s Jakšom je surova. Ono što je u takvoj surovosti u svakom slučaju pretjerano, podloga je iz koje se razvija i njeno osjećanje da bi se osevapio onaj tko bi je ubio. Božji službenik Melentije nije 'božja ruka' koja se čeka da prekrati ovakve surove igre, u kojima se milošta i ljubav izvrgavaju u ubilački poriv. Ali, on je pokušao ubiti, kao što je i njegov sin izazvan da pokuša ubiti.Prije nego što se razmotri protina kletva koja ipak 'zamijeni' ubojstvo, treba se još jednom upitati čemu Anika hoće da se približi u sebi, došavši na proslavu rođenja Bogorodice. Ona se "objavila" (43) svijetu na Đurđevdan. Prije tog lijepog majskog dana, već je otkrila sebe, prepoznala je, iako još nije doista upoznala, ono što će određivati njen život. Tada već razabire što je u njenom biću glavno. Kaže se, najprije, da se "odjednom zadevojčila, i to tako da odudara i likom i odijelom od ostalog ženskog svijeta" (26). No, dublje i bogatije nego bilo kakvim općim određenjem, Andrić o tome kako je "prolazilo brzo i tajanstveno djevojačko vrijeme" (27) govori slikom: "Raskopča nedra i položi ruku pod pazuho, malo niže, tamo gdje se od mršavih devojačkih rebara počinju da odvajaju i izdižu grudi. Tu je koža zategnuta i najglađa na cijelom tijelu. Tako satima pritište dlanom to mjesto i gleda vatru i lončiće u furuni, kao neke oči, i sve joj kazuje nešto, i sa svim se razgovara. A kad je zovnu štogod, pa mora da izvadi ruku i iziđe u kuću, trgne se otrežnjena. Poslije, kad se vrati i ponovno sjedne kraj vatre, ne može zadugo da se smesti; čini joj se: ne može nikako da nađe ono mjesto na kom je ruku držala; kao da je maloprije nešto skupocjeno ispustila niz vodu. "(27)Autoerotizujući dodir govori o snažnoj usredotočenosti na sebe; njime se jasno ukazuje i na samootkrivalačko poniranje. No, tu je također narcističko pijanstvo od sebe, opijanje sobom u vlastitoj ljepoti koja pupi i rascvjetava se. Satima se ova djevojka dodiruje tamo gdje je koža najglađa, da bi se trgla otrežnjena i vratila u stvarni svijet. Tu je i ispunjenost svega smislom: dok je zagledana u vatru, tako sama sa sobom, njoj, u stvarnosti njenih sanjarenja, sve "kazuje nešto, i sa svim se razgovara" - u naziranju svoga mjesta u svijetu, koje se pomalja, i slutnji šta joj donosi budućnost, svijet joj postaje prisan, pun značenja. Najzad, kao možda najvažniji element Anikinog unutarnjeg kretanja po samoj sebi, vidimo i korijene njene gordosti koja teži da se pretvori u oholost. Utonula u prizor furune i lončića na njoj, otkriva ona sebe i dok sebe pronalazi u vlastitom dodiru, kao lijepo biće, ali ne manje i dok, s prekidom dodira, sebe kao da gubi: tada, pak, otkrivajući se u najdubljem svom sloju, kao biće sa svoje ljepote skupocjeno, koje, dakle, ne smije biti izgubljeno: ništa njeno ne smije otići "niz vodu". S manje ili više razloga, nekad i bez razloga, svako sebe u neku ruku osjeća kao nešto nezamjenjivo, ovisno već i od perspektive u kojoj sebe vidi. To, međutim, ne znači da svatko sebe osjeća kao nešto skupocjeno. Osjećati se izuzetno vrijednim, i to izvoditi iz neposrednog osjećanja sebe, više je od nagona za opstankom, pa i od samopoštovanja koje čovjeku daje

23

dostojanstvo. U onome što je više od takvog samopoštovanja, a naročito kad je riječ o egotizmu ljepote koja osjeća šta može kad probudi želju, divljenje ili, eventualno, ljubav, leži i opasnost. U Anikino slučaju uzoholjena ljepota neće stići da se oblagorodi u ljubavi, to jest u životu ispunjenom ljubavlju prema drugom; to joj neće biti dano. Poslije neuspjeha da s Mihailom ostvari ljubav, ostaje ona u vlasti narcističke opsjednutosti sobom, koja se dalje produbljuje. I prije svih dramatičnih zbivanja, Anika je "sva obuzeta mislima o sebi, ćutljiva, ravnodušna prema svima" (27). U događajima koji će uslijediti poslije Đurđevdana kad se "objavila" svijetu, ona će se u tome samo utvrditi. Ljepota će joj služiti za ispoljavanje nadmoći: ne uspoređuje se uzalud Anikin položaj u svijetu, kako ga vidi oštro oko, s bogatom carevinom. To sad više nije devojčurak utonuo u sebe, nego žena na jarko osvijetljenoj sceni, u koju svi gledaju, i kad je osuđuju, i kad je vole, i kad gamižu ka njoj. Kad se prisjetimo kako se njeno "veliko skladno tijelo, svečano u svom miru" (60) ukazivalo kajmakamu, uvjeravamo se da nismo bez razloga zadržali svoju pozornost na ranom Anikino osjećanju vlastite 'skupocjenost'. No, samodovoljnost u prezrivo ćutanju ipak ne znači da je moguće biti izvan svijeta. Osjećaj krivnje zbog onog što se u svijetu događa mora se javiti. Zagledana u svoju ljepotu u nekom svijetu u kojem joj sve kazuje nešto, dodirujući samu sebe dok se sa svim oko sebe razgovara, Anika daje sebi preveliko obećanje kakav ima da bude njen život koji upravo počinje. Ili se takvo obećanje samo daje? Otkrivši sebe, djevojka sebe doživljava kao suviše veliku nagradu za svakog tko bi je u njenoj ljepoti dodirnuo, te, prema tome, njezino je pravo tražiti potpuno pokoravanje, apsolutno priznanje. I potonja obest Anikina, i dubina njezina samoskrnavljenja, i njena zla kob objašnjavaju se veličinom tog obećanja proizašlog iz velike ljepote i fiksacijom za sebe kao za nešto dragocjeno što se ne smije izgubiti. Takvo svoje pravo i to svoje samoosećanje dolazi Anika da osvjedoči na Malu Gospojinu kraj dobrunske crkve.Zadivljen pred sobom, čovjek treba da krene putem na kojem će ga zadiviti svijet. Gdje je točka prijelaza? Mogu li se naći razlozi za to? Ljubav, kada je ima, tu pomaže i razrješava ovu tajnu. Patnja onih koji su lijepi je u tome što, često, teže nalaze ovu točku, teže je prijelaze, kada je nađu. Teže im je da usvoje ove razloge, ukoliko ih ima.Pa ipak, neovisno od svega, ovakvo pravo ljepote, kakvo otkriva Anika zagledana u vatru, znači i to: da ljepota, kao ništa drugo, osvjetljava izvornu čednost njenog postojanja, neovisnu od svega onog što ima da uslijedi, - čistotu u kojoj se otvara najviša mogućnost ljudskog življenja, koja se, u prilikama kakve jesu, neće ostvariti. Što se ta mogućnost najjasnije pokazuje kao nemogućnost upravo na dan Bogorodičinog rođenja, znači, pored ostalog, to da je svijetu i ljudima u njemu doista potreban moćan i dobrohotan iskupitelj, s izvornom čednošću postojanja lijepog bića nekako povezan. - Ljepota jeste opasna, ali nije samim tim manje pozitivan izazov sivom opstanku u surom svijetu. Nadu kakvu budi u onima koji su pogruženi u zlo, zločine i nesreću ovog svijeta, ništa ne može zamijeniti.To što nije ubio, ne znači da se prota Melentije smirio. "Srdžba se u njemu hladila i misli sređivale, ali bol je rastao." (69) Svećenik nije postao ubojica. Suočio se, međutim, sa sobom i pogledao na cijeli svoj život unatrag kao nikada ranije. Prvi put

24

u životu je zaplakao. Bijes koji prolazi smjenjuje "novo i bolno osjećanje bezgraničnog sažaljenja" (70). To sažaljenje je sveobuhvatno, odnosi se i na "sjeme čovjekovo", i na "dah kojim diše", i na "kruh koji mora jesti" (70), dakle na sve, može se reći, što čini zemni život čovjekov. Pogođen prizorom u kojem njegov sin pred 'cijelim svijetom' pokazuje što osjeća prema ženi nedostojnoj i ozloglašenoj, on se "naročito" sažali na "jadno, veliko i ludo dijete Jakša" (70). Unatoč tome što je njegovo sažaljenje "bezgranično", prota ne bi ni na trenutak mogao pomisliti da je i Anika, možda, isto tako jadno, veliko i ludo dijete, i da sve što radi, radi zbog toga. U osjećanju nemoći pred zlom koje ga je snašlo, a koje se ne može "ničim spriječiti ni odagnati, ni borbom ni smrću samom" (70), Anika je izuzeta iz njegovog bezgraničnog sažaljenja. Pa ipak. Prota je "nemoćan i razoružan", i nije nikakvo čudo što nesavladljive suze "sve oživeše i zaljuljaš u njemu" (70). Stanje nemoći i razoružanosti je nepodnošljivo. Bilo stvarno, bilo fantazmatski, čovjek ga mora nekako prevladati. Stvarno, prota ne može ništa. 'Bezgranično' sažaljenje, koje, ipak, svoju granicu ima u Aniki, znači, ne na posljednjem mjestu, i žaljenje sebe u nemoći i osujećenosti da se učini nešto protiv sramote i poniženja koji se trpe. Stid što Jakša očigledno voli bludnicu, koja ga je, da stvar bude gora, odbacila, i što ne može na očigled okupljenog naroda ne ispolji svoju predanost njoj, neizdržljiv je. Nemoguće je saživjeti se s tim, oprostiti ili okrenuti se u sebi na neku sasvim drugu stranu. Oživljeno bolom koji raste i 'zaljuljano' biće protina mora naći neki izlaz iz tog stanja. I on kune, "svom dušom i cijelom mišlju" (70). U nizu kletvi o kojima pripovjedač govori, ova je najvažnija. Za razliku od Ristićkine snahe, koja Aniki, sablazniteljki muževa, želi svako zlo koga, birajući najgore od najgoreg, može da se sjeti, tako da je to za njenu normalnu dušu i normalnu pamet već previše, pa od siline zle želje u silnoj mržnji pada u nesvijest, prota je svoju kletvu digao na razinu neke općenitosti. On ne kune naprosto zavodnicu sinova. U njegovu mržnju se miješa osjećanje da zlo postoji i ispoljava se saobrazno nekom općem načelu. Ono zato nije manje odbojno. Ali u tom napuštanju pojedinačnog konkretnog lika već je zametak saznanja, nekog umnog prosvjetljenja, što je u zlu zlo. Misli koje se 'sređuju' ipak u nečem preobražavaju mržnju, koja je u svakom slučaju tu. Anika za protu nije i ne može biti jadno i ludo dijete (kao Jakša), ali on ne proklinje nju samu, već "ženu poganice, strašno stvorenje bez stida i razuma" (70).Ubijati na dan rođenja Bogorodice, koja je sva milost, nije manje strašno nego kad bludnica dođe na proslavu posvećenu onoj koja je sva čistoća. Naprotiv, još je gore. Teško da ikakav 'afekt' to može opravdati, ma šta školovane ovozemaljske suca rekle

o tome. Bar na taj dan blagost i snošljivost bi morale biti važnije od svega, pa i od privrženosti osveštanom poretku. I grešnik je čovjek. Tko zna zašto je postao grešnik. Mišljeni do kraja, obziri sadržani u ovakvom stavu odvode do lika kneza Miškina. "I zar njeno lice samo strast izaziva?", Očajnički se on pita o Nastasja Filipovnoj. Nasuprot strasti, spreman je bolesni knez da sve razumije, da prihvati svačiji razlog. Znamo i kako se to završava.Na dan rođenja one koja će primiti blagovijest i povinovati se riječi Božjoj, prota Melentije kune ono u ženi što je u njoj od Eve, koja se o Božju riječ oglušila.

25

Neposluh jedne djevice, Eve, poravnat je poslušanjem druge jedne djevice, Marije, kaže episkop lionski, koji je u međuvremenu proglašen i za sveca. Nevolja je ljudska u ovom: dok se u eshatološkoj perspektivi to 'nagodbu' ne ostavri, ljudi žive zavedeni ljepotom Eve, prekoračujući, kao i ona, kao i Adam koji ide za njom, propisane granice. Što god govorilo protiv strasti, ona se uvijek iznova rađa. Dosta toga govori, uostalom, i njoj u prilog. Da li bi išta postojalo bez nje? zar to nije pitanje o kojem valja dobro razmisliti. Stid i razum trebali bi u svakoj ženi krote 'Evu', au svakom muškarcu 'Adama', koji za njom juri (ili tetura); trebala bi priguše ili bar usmjere rad nagona, halapljivost čula, pa i ushićivanje ljepotom kad je pretjerano. Milost Marijina, s druge strane, obuhvatnija je i jača od svega što može donijeti ogrješenje o stid i razum, o moral i kakve već sve propise; šira je od svakog grijeha i posrnuća. Ta se milost izljeva na grešnicu ne manje nego na grešnika. Sveobuhvatno opraštanje, kakvo je njeno, raspon pomoći na kakvu je ona kao Majka Božja spremna - to je ideal. U stvarnosti, ne samo u bosanskim kasabama i selima u tursko doba, ali tada i tamo pogotovu, Ristićkina snaha, međutim, od mržnje prema Aniki se obeznanjuje, ni prisenka nikakve milosti tu nema; prota, koji je li držao ili nije držao ' kletveno bdenije ', izdiže se na Malu Gospojinu bar do toga da svoju osudu usmjeri na ono što je u ženi' pogano ', ali ni u njemu nema milosti za ženu poganice, koja ponižava, poigrava se s tuđom ljubavlju i, povrijeđena u gordosti, navodi čak na zločin, podbadajući mužjaka na drugog mužjaka. Takva ima da bude prokleta, i dušom i mišlju.Kad Jakša, pošto je pucao na kajmakama, pobjegne u šumu, prota, doduše, ne poludi (poludjet tek njegov praunuk Vujadin), ali "leži kod kuće blijed i nepomičan kao mrtvac" (71) i više ne progovara ni riječ. Iz te letargije, tog iščekivanja da se stvari ili vrate u red ili presvisne, on će se prenuti tek kad Anika bude ubijena: tada će se i njegov sin vratiti ocu, dobiće oproštaj i blagoslov; oženiće se, sve će biti manje-više normalno. Što donosi budućnost, bliža i dalja, nitko ne zna. Izbezumljen, u gnjevu, prota je htio ubiti zlo, ali mu nisu dali da opali. Nije bio sam. Protinica, koja mu se objesila o pušku, i drugi seljaci spriječili su ga da postane ubojica. U bijesu, on bi da puca u Aniku; u bolu, koji potom u njemu raste, on, u kletvi, želju za uništenjem upravlja prema ženi poganice.Nisu svi koji mrze Aniku međusobno bliski ni združeni. Doduše, kaže se da su se oni koji su "istinski mrzili" (49) Aniku okupljali kod gazda-Petra Filipovca da tamo pretresaju pošast koja ih je snašla. Ali, nisu sve mržnje iste niti su razlozi sa kojih se mrzi kod svih isti, čak i kad se istinski mrzi. Ono što Ristićkinu snahu, na primjer, gazda-Petra Filipovca i protu Melentija doista povezuje, kad je o njihovoj mržnji prema Aniki riječ, jeste, najprije, osjećanje nemoći kojim je mržnja praćena, zatim nemilosrdnost, iako tu postoje i razlike (Filipovac, recimo , mrzi Aniku nesmanjeno i kad je već mrtva: "- Ta će i mrtve da nas truje, od danas pa do sto godina. Stotinu godina treba se njen otrov slegne." / 88 /; u takvoj konsekventnosti, međutim, on ostaje usamljen ); najzad, ali to je najvažnije, povezuje ih nemogućnost da sagledaju tragiku u nesreći koja se zbiva. Da bise u nesreći, ili uopće, u nizu događaja koji čine neku 'priču', vidjela i osjetila tragedija, mora se razumjeti unutarnji smisao te nesreće, tih upravo tako povezanih događaja. Dok stvarni razlozi pojedinih zbivanja ostaju u tami a motivi sudionika u njima nenaslutljivi, konvencionalne, iu tome 'prirodne',

26

reakcije na njih ostaju na površini. Tragedija ljepote koja ne služi ljubavi već ispoljavanju moći tumači se kao nekakvo stihijsko zlo ili nepodnošljivo ogrješenje o moral ili uopće red. Čak ni prota se ne može dovinuti do spoznaje istine Anikinog bića: ne samo što mu je nemoguće da zaviri u njenu dušu, za tako šta on zbilja nije kadar, nego se uopće ne može približiti ni pitanju zašto u njenom slučaju nema stida i razuma. Time što kune upravo "ženu poganice", on je tek na početku puta koji vodi ka tom pitanju. Već i time se on, međutim, izdvaja među drugim mrziteljima u kasabi. Što bi se, krećući se tim pravcem, moglo vidjeti? Ono što u Aniki postoji prije "stida" i "razuma" kako ih kasaba shvaća, povrijeđeno je u svom prvobitnom stremljenju, i mora biti povrijeđeno - u tome je tragični smisao kako njenog života, tako i onih koji su s njom povezani. Utoliko je Anika dostojna sažaljenja nimalo manje nego, recimo, Jakša ili bilo tko drugi iz njenog svijeta; utoliko to primarno stremljenje njenog bića traži da bude shvaćeno; utoliko tragični smisao svih događaja kojima je nesporazum između Anike i Mihaila pripremljen i uvjetovan, osvjetljava, kad je shvaćen, Anikino biće prije u njegovoj čednosti nego u krivnji: ljudi žrtve onog što ne mogu znati, ai te kako ih se tiče, žrtve su te nemogućnosti više nego samih događaja za koje ne znaju, pa tek onda i vlastitih činova iz ovakve nemogućnosti proisteklih.Spoznaja tragičnog smisla događaja, ili smisla događaja po kojem se oni ukazuju kao tragični, otklanja mržnju. Ko bi sve razumio, ništa ne bi prokleo. Kome je, međutim, takva moć i takva mogućnost data?IIITragičnu igru svijeta u Andrićevoj pripoveci čine, miješajući se jedna s drugom i preobražavajući se jedna u drugoj, "nedokučiva igra savjesti" (78) Mihailove i "igra zlog slučaja i ženske ćudi" (50), kako pripovjedač vidi Anikino borbu s protom Melentije i uopće život Anikin."Igra savjesti" zahvaća cijeli Mihailov život. On osjeća nož koji mu je ostao kod Krstinice kao "zalog" i "vezu" sa "strašnim svijetom" (78) ubojstva od kojeg bježi a ne može pobjeći. Otud mu se čini da bi mu na savjesti bilo lakše da bar taj njegov nož, kojim je izvršeno ubojstvo, nije ostao kod Krstinice; kad bi ga vratio, to bi u "igri savjesti" imalo svoju vrijednost, podrazumijevalo bi, simbolički ili stvaran, obračun s onom čije ga crno biće gleda iz svake žene, pa ga je pogledalo čak i iz Anike. Pošto je obračun s Krstinica uveliko već nemoguć, o njemu se može misliti još jedino kao o obračunu s Anikom.Anika, sa svoje strane, zamišljena o sebi, učinila je od svog života neprestano ispoljavanje nadmoćnosti nad ljudima koji su privučeni, zasjenjeni ili razdraženi njenom ljepotom i njenim statusom 'javne' žene. Njena ćud, tako usredotočene na sebe kako jeste, nagoni je da provokacije koje upućuje svijetu budu sve veće, sve drskije. Potčinjavanje kajmakama, koji utjelovljuje zemaljsku vlast, a za koga Anika misli da će joj, poslije ranjavanja, "doći čim prezdravi, i ranije ako mu poruči" (71), ima u tome posebno mjesto. Nitko joj ne može ništa; i ona sama i cijela kasaba žive s uvjerenjem "da može izvesti sve što zamisli" (71). Osjećanje ovakve 'svemoći', međutim, ne donosi sreću. Kajmakam ne goni Jakša, čak ga je i zaboravio. Sa nekim gostima pristiglim iz Sarajeva, on se danju kocka i puca u tikve koje vojnici puštaju niz vodu, a navečer se zabavlja vatrometom, dotad neviđenim u kasabi. Njime ne

27

vladaju strasti, ni osvetoljubivost ni erotska omama. "Anika ne poduzima ništa. Ne prima

više nikog." (72) Ne saznajemo o novim posjetama kajmakamovim; samo o Anikino čekanju da do njih dođe. Koga još pokoravati, nad kim se ispoljavati, kad se stalo tu? "Govori se" (72) po kasabi da Anika nije mirna i zadovoljna. I zbilja, upravo tad kad sve izgleda kao da joj nitko ne može ništa, u njoj sazrijeva doživljaj vlastite egzistencije koji nalazi izraza u rečenici: "osevapio bi se ko bi me ubio.""Igra zlog slučaja i ženske ćudi" presijeca se sa "nedokučivom igrom savjesti" i utkiva se u nju. Zao slučaj i ženska ćud Anikina tiču se, u bitnom, i Mihailovog života. Isto tako, međutim, igra savjesti odvija se iu Aniki, i određuje njezin život. Kada čuje da Mihailo hoće da dođe do nje, ona - i to istim riječima (83; 86) - poruči i bratu da u isti čas dođe i on. Anika, dakle, osjeća i zna da jedan od njih dvojice, da obojica kao dva lika nečeg zajedničkog, stoje na kraju onog puta na kojem će svijet biti vraćen u svoje normalno stanje. Ružnoći te normalnosti odgovara strahota 'sevapa' koji se ubojstvom stječe; ali tako mora biti, drugog izbora nema. Anika mora biti upokorena "i, ako treba" (80), uklonjena. Kao da govori o nekoj vojsci, za Aniku pripovjedač upotrebljava izraze: "razvila barjak", "žarila i palila" (43), pa onda nije nelogično kad se izvještava io Mihailovom razmišljanju tko trebate 'razoruža "(80); ona je biće moći.Igra Mihailove savjesti nedokučiva je za Aniku; o Mihailovim razlozima ona, kao ni bilo tko drugi, ne zna ništa. Igra Anikine savjesti nije u tom istom smislu nepojamna za Mihaila. On osjeća koja uloga mu je sudbinski namijenjena, a osjeća to kako pritisnutu uspomenom na Krstinicu i ubojstvo, tako i znanjem šta Anika radi od sebe i drugih, a trebao je biti njegova spasonosna ljubav i ljuba.Ćud Anikina, njena je sudbina, ali je i Mihailova sudbina. On se tako reći ritualno priprema za Anikino ubojstvo. Pretekla ga je "božja ruka", tako da ni tad nije postao fizički ubojica. U Krstinom ubojstvu je saučesnik, au Anikino je ubojica potpuno, ali samo 'u duši'. Ne samo da Aniku ne može stvarno ubiti neko ko je mrzi; ne smije je ubiti ni netko tko je vin.Lale je, kao i Mihailo, patio "više i teže od sveg ostalog svijeta" (73) zbog svega što se dešavalo s Anikom, pobjegao je od nje, "svijetli dječački pogled" (74) mu se zamračivali na pomen njenog imena, ali bi to odmah i otklanjao od sebe i vraćao bi mu se "obični osmejak i izraz maloumna čovjeka" (74). On je "mladić zatvorene duše i nerazvijena razuma" (74), tako da nitko nije mogao znati što je točno osjećao prema sestri. Kada Mihailo, koga nešto privlači tom mladiću, pokušava razgovor o Aniki, Lale "ostaje pri svom osmejke sretnog idiota" (80). Pa ipak, iako "zatvorene duše i nerazvijena razuma", ono bitno što se tiče sablazni i poremećaja reda u svijetu on razumije. Više od toga: on zna svoju ulogu. On je Božja ruka koja se čeka kako bi se red mogao vratiti u svijet. U ovoj pripoveci ne ubija čovjek mračnih strasti i požude već ne-vin idiot, čije misli i osjećaji su s one strane uobičajenih, 'normalnih' ljudskih procjena i shvaćanja. I Anika zna tko još, osim Mihaila, stoji izvan kruga onih koji je ili mrze, ili osjećaju požudu, ili naprosto gamižu ka njoj. Takvi joj ne mogu ništa. Ostaju ova dvojica, prema kojima bi ona mogla gajiti ljubav, supruzansku ili sestrinsku. Jedan se najavljuje, pretpostavljajući da ga ona čeka; drugog ona zove, u isti čas. Da bi sve bilo sigurno - to je strahota njenog života na kraju. Pitanje je samo ko će stići prvi. Jasno je da Michael, iako ne mrzi, ne može biti 'Božja ruka'. Njemu bi se za ubojstvo svakako moralo suditi po zemaljskim zakonima. Laletu ne. Dostojevski, naravno, nije prikazao trenutak u kojem Rogožin ubija Nastasja Filipovna. Vide se samo posljedice. S istim razlozima, koji su razlozi umjetnika koji vlada grozom o kojoj priča traži da govori, ni Andrić nije prikazao posljednji susret brata i sestre. Kad Mihailo stigne, sve je gotovo. Tu su samo bačeni nož i česma koja glasno žubori, a javlja se u svim odsudnim časovima

28

Mihailovog života (35; 42; 85).'Svijet' ove Andrićeve pripovijetke stavlja pred zagonetku koju tvore nasljeđivanje, ponavljanje i trajanje onog što čini ljudski udes. Već u prvoj rečenici spominju se "znanje i prosvjećenost" (9), pa se s izvjesnom sumornom ironijom kaže i to da "ni Romanija ni Drina" (9) nisu mogle spriječiti da želja za "boljim životom" prodre u taj 'svijet' . Pokazuje se, međutim, da se izvjesne stvari u njemu ponavljaju s određenom cikličnom pravilnošću, ukazujući na tajanstveno trajanje neuhvatljivih i neprozirnih odrednica ljudskog života s kojima znanje i prosvjećenost ne znaju šta da počnu; pred njima se, kao i pred onim što je čovjek naslijedio iu sebi nosi a da to i ne zna, zastaje s nedoumicom. Ispitivanje uzročno-posljedičnih veza u vremenu u tome ne pruža jasnoću, do nje se dolazi uvidom u to kako se međusobno osvjetljavaju priče koje prizivaju sjećanje jedna na drugu: ono što se desilo s popom Vujadinom podsjetilo je na ono što se sedamdeset osam godina ranije događalo s Anikom, a ovo, opet, na događaje "prije dobrih sedamdeset godina" (49) vezane za Tijanu. Priča je čuvarka istine o događajima, ali se ovdje ona objaviti tek kad jedna priča bude dovedena u vezu s drugom i trećom, otvara se, dakle, kao istina tek u tumačenju njihove povezanosti. Ono što se u događajima, tačnije u pričanju o događajima ponavlja, navodi na to da se pojedini elementi priča sagledaju u svom paralelizmu i budu uspoređeni. Iz tog paralelizovanja a ne iz rekonstrukcije linearnog vremenskog tijeka i veza u njemu iščitava se smisao 'svijeta' koji čitatelj upoznaje.Prije nego što pripovjedač, sa sebi svojstvenim autoritetom, kaže: "Evo kako je bilo." (23) i ispriča priču o Aniki, on saopštava da je Mula Ibrahim "na dućanu" (23) pročitao zapis o njoj, koji je najstarije ljude potaknuo da se opomenu šta su o tome čuli u djetinjstvu od starih ljudi. Zapis je kratak i odnosi se na godinu kad se u beogradskom pašaluku pobunila raja. U njemu nema pojedinosti; "kako je bilo", o tome će se saznati od onog ko od zapisivač to bolje zna, to jest tek uopće i zna istinu o svemu. Mula Mehmed je svojevremeno zabilježio tek toliko da se u kasabi pronevaljalila jedna vlahinja, i nije propustio da doda: "Bog neka pomete sve nevjernike!" (23) - već bez takve primjedbe u zagradi ne bi moglo proći - da bi konstatirao kako se "i za nju nađe ruka" (23); poremećaj je otklonjen: "I svijet se opet dovede u red i prisjeti božjih naredaba." (23) U svijetu u kojem vladaju red i Božje zapovijedi, sve uvijek mora bi i ostati isto, normalno - poremećaj i jeste poremećaj zato što se pojavljuje ne-normalna razlika u odnosu na prirodno stanje koje vječno traje. Spominje se u tom zapisu i Bunaparta, ali samo po svojoj "bezumnoj nakani da ratuje sa sultanom" (23). Bog i sultan osiguravaju red i njegovu večitost; ako neko red naruši, za njega se prije ili poslije 'nađe ruka', koja se shvaća kao Božja ruka koju valja čekati, sve neka je i ljudska.Kada se pojavi pripovjedač sa svojim pravim znanjem o tome "kako je bilo", on će ispričati priču o Aniki, au njoj će, pored ostalog, biti rečeno i to kako su se "na dućanu" (49) gazda-Petra Filipovca sastajali oni koji su mrzili Aniku i tu se prisjećali šta su stariji nekad pričali o ljepotici Tijani, koja je, također, "bacila obraz pod noge i zapalila kasabu", te je, kako se govorilo, "kao kuga i poplava" (49) zatvorila čaršiju. I za nju se kaže: "Nije joj se moglo ništa." (49) Doduše, za priču o Tijani nema posebnog pripovjedača koji posjeduje potpuno i točno znanje o svim pojedinostima io

29

unutarnjim preživljavanjima njenih aktera. Ona je dio, općenitiji i predočen u skici, priče o Aniki i 'regiji' njenom pripovjedaču. Svejedno, ta priča i tako služi da osvijetli cjelinu priče o Aniki, pa posredno, dakle, i onu o popu Vujadinu one imaju s čim da budu upoređene. Čitatelj dobiva dodatne elemente koje će paralelizovati sa već postojećim. To ga mora navesti na, možda u prvi mah ponešto neodređenu, pomisao da su po nečemu sva vremena "Anikina vremena", da nešto uvijek ostaje isto, unatoč povećanom znanju i raširenijoj prosvjećenosti - ostaje mu, uostalom, u slobodnom interpretativnom kretanju da sam prosudi da li to tako i sasvim neovisno od prosvećujućeg znanja ili, eventualno, samo tamo gdje ono nije zavladalo u dovoljnoj mjeri. U 'svijetu' Andrićeve pripovijetke, iz svega što ljudi pričaju "na dućanu" valja izvući zaključke o ljudskoj sudbini i vremenima. To likovi priče, priča, koliko mogu i čine. Kad se sagleda odnos tih priča, kad se provede analiza čime one značenjski vrše 'pritisak' jedna na drugu, čitalac dolazi do svojih zaključaka.U popu Vujadinu ponavlja se dosta toga što čini i lik njegovog pradjeda prote Melentija. Prosed, iu licu sivkast, pepeljastih obrva, "visok, prav i ukočen" (11), on je naslikan kao i praded mu, koji je "prav kao proštac", "siv u licu, siv odnekud iu odijelu" (55 ; 69), a i pogled mu je nekako siv (71). Ono što Melentije nije učinio, ali je pokušao, učinio je Vujadin - sve što je u tome isto, izvana gledano i dubinski, kao i sve što je različito, priča povezuje, nagoni da bude stavljeno u odgovarajući odnos. Sa istog mjesta gdje je praded prokleo ženu poganice, iz iste sobe, nakon što je netom prije toga htio ubiti Aniku, pucao je, po svemu i istom puškom, praunuk u pravcu Tasića kuće i gumna koje i Melentije gleda one noći. Opet u tami, kao i onda, gore i kreću se po gumnu plamteći lučevi (18; 69). Prizor koji se ukazuje već poludel Vujadinu je lijep. "Po strani je gorjela vatra. Na samom gumnu djevojčice su visoko držale zapaljene Lučev i svijetlilo radnicima; niz uzdignute ruke visili su im dugi bijeli rukavi; stajale su nepomične, samo bi pokatkad premjestile luč iz jedne ruke u drugu. Seljaci su vitlali lopatama. U crvenom sjaju žito je letjelo uvis, zrno se vraćalo kao teška kiša na gumno, dok je pljeva plovila polako i, nošena vetricem, rasipala se i gubila u tami. " (18) Ovaj noćni rad, koji podsjeća na neki obred pun lirskog naboja, razdražuje popa Vujadina i on konačno gubi kontrolu nad sobom. "- To neće mirovati ni noću, nego se i po mraku vrpolji, mitoklasa lučem i maše rukavima i šamijama." (18) 'To' su, naravno, djevojčice u sjaju baklji. Pradeda Melentije je, "u crvenom sjaju" (67), video Anikin lik, nad koji se nadnosi Jakša. Prota je već držao pušku u rukama, ali su ga spriječili. Vujadin je, međutim, sam. To je bitna razlika. Pripovjedač i sam kaže: "Ničega što bi ga osvestilo i spriječilo da ne radi onako kako hoće, i kako ga sve goni da radi." (19), i on puca, nasumice, u sve te djevojčice uzdignutih ruku, s bijelim rukavima, osvijetljene lučevi koje drže. Ali, ne samo da u njemu nema ničega što bi ga zadržalo, važnije je da pored njega nema nikoga. I Melentija je sve u njemu gonilo da, pun bijesne mržnje, puca u Aniku koja u crvenom sjaju vatre sjedi "kao nepomična slika" (67), ali, na dan rođenja Bogorodice, popadija mu se objesila o pušku. Vujadinova popadija je već godinama mrtva. Prota Melentija se koliko-toliko pribrao, i, kad već nije pucao, proklinje. Vujadin puca i ludi, bespovratno.U realističkoj ravni motivacije, pisac, da bi obrazložio propast Vujadinov, ili bar nagovjestio zašto je do nje došlo, više puta naglašava upravo muke udovickog,

30

samačkog života nesretnog svećenika (12), koje, zajedno s nekom urođenom njegovom dispozicijom, vode najprije ka tome da "vreba da vidi seoske žene kako prolaze na rijeku" (12), da bi se s gnušanjem okretao kad ih doista vidi i "nazivao ih glasno najpogrdnijim riječima" (13), a kako vrijeme prolazi, i on osjeća da ludi, naposljetku , "ljušteći nesvjesno prstima koru sa bora" (15), motrio u krajnje nedostojnom položaju, i za jednog svećenika i za svakoga, nepoznate "žene u lakim haljinama koje su zasenjivala oči bjelinom" (14), promatrao kako su se onoj mlađoj " kukovi dizali naizmjence "(15), vratio se, kad ih na tom mjestu već više nema, da opipava tragove ženske obuće po zemlji, "i cepteo i gorio od straha i želje da se uvjeri je li bilo maštanje ili stvarnost" (17).U simboličkoj ravni motivacije, veoma je važno, naravno, to što se sa istog mjesta puca, odnosno želi se puca u lijepi prizor u crvenom sjaju, u kojem Vujadin vidi djevojke a Melentije lijep, prav i ponosit Anikin lik. Kada se paralelizuje sve što se, slično i različito, ponavlja, pokazuje se ono što je zajedničko i temljne za razumijevanje Anikinih vremena. U oba slučaja, naime, posrijedi je mržnja, koja, u Vujadinov slučaju, u taj čas, dok puca, dostiže vrhunac, au Melentijevom se 'razblažuje' do kletve u koju ovaj ulaže svu svoju dušu i cijelu svoju misao. U svemu što se, bilo faktički bilo u funkciji simbola, ponavlja, najvažnije je to što pojava ljepote, obasjane u tami noći ili tami svijeta, ne samo da ne proizvodi ništa lijepo, već, sasvim naprotiv, jednog nagoni da puca, to jest da pokuša ljepotu uništi, da bi, nemoćan pred unutarnjom poplavom već dugo nakupljane mržnje, poludio, a kod drugog također budi isti taj poriv uništiti lijepo biće, pa kad to ne uspije - nije sam, Mala Gospojina - onda on tom biću i svim takvim bićima, kao 'poganim', želi propast. Ljepote, takve, ženske, koja sjaji u noći, ne treba i ne smije više biti! Ima li pogrešnije želje?! Nečim je ona, ipak, izazvana.Naravno, u realističkoj ravni motivacije, Vujadinova mržnja povezana je s tim kako živi. "Čamotinja i mnoga teška odricanja udovickog života" (12) čine svoje, javlja se odvratnost prema ljudima, ispunjavaju ga "skrivena gorčina", "nerazumljiva i nesvjesna, ali stvarna mržnja" (12). Unutarnju muku, odvratnost, gorčinu i mržnju, koje ga postupno preplavljuju, tako da najzad sav postaje samo to, pripovjedač na sedam strana spominje dvadeset puta. Gorčina prikraćenosti pretvara se u mržnju koja postaje Vujadinova tajna stvarnost, da bi od jednog trenutka postala 'javna' i jedina. Kada ga, odbjeglog, uhvate i sprovode, pop Vujadin na svakog ostavlja vrlo žalostan dojam. "Na tom licu okrenutom nebu nije bilo ničeg ludačkog, nego nešto doboga bolno i mučeničko." (21) Nitko ne razumije kako i zašto sve to. Želja što je budi ljepota koja se trajno izmiče pervertiraju se u gorčinu i mržnju koje razgrizaju dušu. Prota Melentije se pritajio u šutnji, patnji i čekanju da mu se sin vrati. Kada se to desi, on se oporavlja. Gubici nisu nenadoknadivi - kao što ni kletva nije ubojstvo. Pop Vujadin ne vidi put na kojem bi nepodnošljivost njegovog položaja bila smanjena, gubici nadoknađeni. Njegovo ludilo je bol i mučeništvo nenadoknadivog poraza i prejake želje bez ikakvog zadovoljenja.Ljepota iu drugim slučajevima izaziva zlo. Deda Vujadinov, Jakša, puca u kajmakama mučen ljubomorom, tako reći 'lud' od ljubomore - i bježi u šumu, te Vujadin. Kosta Grk puca u Tijanu, kad mu se ne da, pa i on bježi u šumu, da bi se,

31

onda, na njenom grobu, gonjen osjećajem krivice, kao i gubitka ljepote, i tko zna čime još, sam preklao. Osim pušaka i pucnjave, tu su i noževi. Pored Laleta i Mihaila, vidimo, recimo, i onog Turčina iz Rudog koji "večeras mora nekog ubiti", kako mlatara nožem i zabada ga u Anikino kapiju. To on ima da ponudi ljepoti.Nemogućnost da se dodirne ljepota vodi ka nasilju, ubijanju, samoubistvu, ludilu - to vidimo u raznim registrima. Uostalom, nije dovoljno naprosto dodirnuti ljepotu. Taj dodir treba donijeti vedrinu duše, radost, bezbrižnost, da potre egoizam ne vodeći pri tom u autodestrukciju, donijeti sreću bez samozaborava ili nadmenosti moći. (Kajmakam, koji puca u tikve, ali je sposoban i za neku makar rudimentarnu meditaciju, negdje je na nultoj točki u tom pogledu.) Jednom riječju, ljepota trebaju izaziva ljubav, da njome bude štićena, da u svome samodarivanju njome ispunjava i da sama bude njome ispunjena. Kada se događa sve suprotno, i umjesto ljubavi vidimo svud i svakad samo mržnju, to svjedoči o dubokoj posrnulosti svijeta.Michael se sprema da ubije, ali njegov pokretač nije mržnja. 'Obračun' za koji se on osjeća pozvanim ima smisao oslobađanja sebe od krivnje, ali i oslobađanja Anike od krivnje, dovođenja svijeta u red. Najzad, samooskrnavljena ljepota niti hoće niti više može mu se da. On je ne može dodirnuti.Pripovjedač zna, i to i kaže, da Lale pati. Ali, da li se išta pobliže može reći što zapravo osjeća maloumni mladić dok nožem, kako ga je otac naučio, ukrašava umešeno hljebove, koje uspješno pravi i kad je ostao sam? Zašto tresući glavom goni od sebe misao na Aniku, kad mu je netko spomene? Odakle mu saznanje šta se s njom zaista događa i zbog čega je njezin položaj u toj mjeri za osudu? I kako je, na kojim putevima duše, postao Božja ruka, koja se uvijek nađe, kad ga je Anika pozvala; što ga je nagnalo na strašni čin, njega inače tako mirnog, pitomog, uz to neuračunljivog, posvećenog samo kruhu? Da li je pretjerano i možda besmisleno pitati se u interpretaciji od čega je Anika odvojila svog brata razvraćajući se, da li od neke ljepote s kojom je on u dodiru, jer govori se o osmijehu sretnog idiota; što je u njegovom doživljaju sebe, nje, svijeta u cjelini, njezinim životom bludnice u bitnom poremećeno? Što god da se na ovo kaže, Lale-ubojica umnogome mora ostati tajanstven i nedokučiv: njega čitatelj ni u jednoj od priča nema sa čim usporediti. Nevini brat ubija u posrnulom svijetu posrnulu sestru čija ljepota upućuje na davno zaboravljeni sjaj iskona, sa kojim je Lale, u svojoj zatvorenosti prema okolnom svijetu, možda u nekoj posebnoj vezi. Nada probuđena Anikino ljepotom u Mihailu jedan je od oblika takve veze; kajmakamovo staračko uživanje u toj ljepoti, u dodiru i prisnosti s njom (dok drži ručnik i legen), također je takva neka veza, to se i kaže: poznao je u Aniki nešto davno izgubljeno. Ali ako svi sude ljepoti koja sebe skrnavi, samo jednom je dato da joj i presudi. Tajna Laletovog prava, koje osjećamo da on ima, djelomično i po tome što i Anika osjeća to, odsudnija je i od Mihailovog pozvanja, koje Anika, vidimo, također priznaje. Mržnja oduzima pravo da se sudi i presuđuje. Gdje je toliko mržnje, među normalnim ljudima nemoguće je naći nekog tko bi takvo pravo imao. Preostaje, dakle, samo idiot Lale, brat.Kada se uzmu u obzir veze koje je pripovjedač uspostavio između sve tri priče, o Vujadinu, Aniki i Tijani, i kad se razmotri kako se one međusobno značenjski osvjetljavaju, dopunjuju, 'tumače', pokazuje se ka čemu se sve usmjerava misao o

32

cjelini pripovijetke . To su: nemogućnost spoznavanja unutarnjeg smisla i stvarnog porijekla nesreće u svijetu, spoznavanja koje, ako nesreću ne bi već spriječilo, ono bi je barem uzdiglo do tragedije, dalo bi joj veličinu, neka bude i bezutešnu; nemogućnost da se na nesreću, kad je do nje već došlo, reagira bez mržnje, nemoćne ili ubilački aktivne, dakle bez kletve ili nasilja; nemogućnost da se u zlim tokovima ljudske energije, ili u tokovima zle energije čovjekove, nesreća u svijetu izbjegne, da se prevaziđe skučenost svijeta i ostvari trajnija sreća ; nemogućnost da se živi s krivnjom a pritom bez ozbiljnih samooštećenja, sve do autodestrukcije; nemogućnost da se dodirne ljepota bez zlouporabe, onog tko dodiruje, onog tko je njome dodirnut; nemogućnost potpunog samodarivanja ljepote, kada bi dodirnuti je značilo neokrnjivo postignuće, egzistencijalni prirast i vrhunac koje vrijeme ne pretvara u osiromašenje i gubitak; nemogućnost spasa od zle kobi pomoću ljubavi; mogućnost spasa svega pomoću ljubavi; mogućnost da ljepota bude izvor i utoka ljubavi, izvor nade ili barem utjehe u melanholiji prevaziđenog očaja; mogućnost da se (ipak , unatoč svemu) dogledu čednost ljepote i sjaj bivstvovanja kojim ona daruje, prije uranjanja u zlo svijeta, u nesporazume sujeta, u sukobljavanje volja kojima je do moći i samopotvrđivanja; mogućnost i nemogućnost da lijepo biće pomogne da se živi s mirnom savješću i bez suzbijanja sebe.Onaj ko čuva biće koje voli, na taj način čuva i može trajno očuva ljubav u sebi. I onaj tko voli i onaj ko je voljen postaju time ljepši. U Anikinim vremenima, međutim, ovakve ljubavi koja čuva i stara se uopće nema. Postojati u takvom 'svijetu' nije lijepo.Nikako ne treba olako usvojiti ono o čemu meditira kajmakam, da, naime, od tolike ljepote ništa nije ostalo. Ostala je priča o njoj, nesumnjivo, koja utječe na razumijevanje drugih priča. Ostaje, možda, još nešto."Nitko se nije pitao kako se pojavila ta žena, zašto je živjela, što je htjela." Ako se likovi pripovijetke o tome nisu pitali, pripovjedač na prvo od ovih pitanja zna odgovor, dat već unaprijed: "Otkako se zakopala kasaba i otkako se svijet rađa i ženi, nije bilo ovakvog tijela s ovakvim hodom i pogledom. Ono se nije rodilo i izraslo u svezi sa svim onim što ga okružuje. Ono se dogodilo. " (60) Eto kako se Anika pojavila. Bez veze sa svim onim što je okružuje, Anika pripada nekom drugom svijetu, arealima drugačijih, većih mogućnosti. Odgovor na drugo pitanje čitalac razumije. Živjela je za ljubav, koja se nije dogodila. Na treće se također može, dodatno proširujući već rečeno, odgovoriti: htjela je da proživi život ne dopuštajući povredu svoje gordosti. Je li to moguće, koliko je vjerojatno? Gdje se postavi pitanje o moći, u bilo kojem obliku, takva vjerojatnost je mala; što je takvo pitanje izraženije, sve je manja.*Uostalom, da li je ljepota baš toliko važna? Kada u jednom trenutku, Paris ponudi da vrati blago koje je ukradeno zajedno s Jelenom, i da doda i od svoga, samo da mu Jelena ostane, Ahejci to bez razmišljanja odbijaju. Neće, u tom času, ni blago, ni Jelenu; oni hoće sve, jer ko vjeruje u pobjedu, jedino mu to nije premalo (Ilijada, VII 0,381 ff.). Treba se sjetiti šta je o tome pisala Simon Vej. Ne misle grčki junaci da će mnogi od njih izginuti u daljnjim borbama, i da im tada ni sve blago ni sva ljepota ovog svijeta ništa ne vrijede.

33

Rat se nastavlja, pa da li oko blaga, ili oko Jelene, ili oko svega.Po nekim pričama, međutim, Jelena za sve to vrijeme uopće nije ni bila u Troji nego u Egiptu. Gdje je, u stvari, bila? Gdje je, u stvari?

Mara milosnicaLjepota je uvijek ugrožena u svijetu, divljenje koje izaziva nije dovoljna zaštita za nju. Mara, milosnica Veli-pašina, jedno je od najljepših lijepih bića u cjelokupnom Andrićevom pripovjedačkom opusu. Prikaz njezine propasti u svijetu izmiješanih konfesija, surovosti, primitivizma i svakojake skučenosti, istovremeno je prikaz procesa u kojem Mara gubi zdrav razum, a čije faze su obilježene scenama u kojima ona vidi zle, izopačene obrede. U svijetu koji se ukazuje kao potpuno zao, Mara gubi posljednji oslonac kada, preko nje, biva povrijeđena uspomena i na njenu majku, kao "milosnica". Marin krah posredno je umjetnički protumačen i paralelno naslikanim nesretnim sudbinama drugih žena. Žalost kao jedina moguća reakcija na Marinu propast do kraja je pojačana time što i riječ, kojom bi bila izražena njena iskonska čednost, biva prekinuta. Ali, stradajući kao "turska milosnica", tj.. naložnica Veli-paše, za čitaoca se Mara preobražava u milosnica kao najdraže biće. Utoliko, i samo utoliko, umjetnost može djelovati iskupljujuće.________________________________________Ljepota je ugrožena, uvijek. U nekim vremenima, okolnostima, zajednicama, ugroženost lijepog bića postaje potpuna, bolnija i neprihvatljivije nego manje-više uobičajen izostanak sreće, izvjesnost nesreće, osujećenost s malim ili nikakvim izgledima na povoljan preokret. Negodovanje koje ovakva ugroženost izaziva i odbijanje mirenja s njom dodatno se pojačavaju kad ljepota nekog bića postane prijetnja samom njegovom opstanku, razlog propasti. Tuga koju donosi obuhvatni uvid u stvari ovoga svijeta produbljuje se tad do potpune žalosti.Životu, doduše, uvijek nešto prijeti. Potpuno od svake opasnosti osiguran život možda više ne bi ni bio život. O tome je dopušteno, pa i poželjno razmišljati, sve ako se pritom i ne dođe do neospornih zaključaka. Život shvaćen kao pustolovina koja podrazumijeva mnoge rizike shvaćen je u svojoj punoći i širini. Ali zar - kada se sve to zna - ne bi trebalo da ga upravo ljepota čuva i štiti od onog što ga podriva i unazađuje? Zar da i ona, ili čak ona prije drugih stvari, bude izazov zloj kobi, uzrok patnje i smrti?!Kada izaziva divljenje, žudnju pomiješanu s poštovanjem, ljepota pruža zaštitu kakvu ništa drugo ne može pružiti. U tome je njena neusporediva moć sve dok divljenje traje. Ona je u isti mah izraz povlašćenosti nekog bića i ono što unaprjeđuje njegov život u svijetu. To se najbolje vidi kada je doživljaj ljepote zbog nečeg u neskladu ili sukobu sa smislom za pravednost: ljepotu je teže prezreti ili osuditi nego ružnoću, čak i kada postoje dobri razlozi za osudu ili preziranje lijepog bića. Da bi prema lijepom biću bio pravičan kao i prema svakom drugom, čovjek mora posebno da se napregne ili barem usredotoči.Žudnja kakvu budi ljepota nije nužno udružena s poštovanjem; divljenje nipošto nije

34

jedino što ona izaziva. Želja ili požuda nisu nužno praćene ljubavlju ili makar zaštićujući obzirima. Tamo gdje je ljepota nepriznata, prešućena ili osumnjičena vrijednost, mogu se očekivati svakakve nesreće. Umjesto da bude izvor zadovoljstva i uživanja, ljepota djeluje kao poticaj postupcima koji vode gubitku onog što nelepo bića gube teže ili nikako i ne gube, jer se od njih ne očekuje ono što se od lijepih očekuje, koliko god da i ona, u svojoj neleposti , podliježu svakakvim oštećenjima i bivaju upropašćivan na razne načine.Prednost ljepote pretvara se u nedostatak tamo gdje caruje skučenost. Pitanje je može li lijepo biće ikada dovoljno razviti svoju socijalnu inteligenciju i na odgovarajući način se obučiti u spravljanju i primjeni životnih protuotrova koji će ga štititi od zavisti, zlobe, ljubomore, surevnjivosti, mržnje ili brutalnog nasrtanja kao vidova ispoljavanja skučenog i pomračenog življenja. Ako je u tome potpuno neobučeni, postradaće, nerijetko iu slučaju kad postoji nekako uspostavljena socijalna norma, koja valja osigurati zaštitu svakom. Sama norma, bez odgovarajućih strategija izmicanja i prilagodbe, nedovoljna je. Čime sačuvati ljepotu od presude koja u svakom njenom svjetlucanju vidi kažnjivu obest, gdje je skloniti od bijesa koji se krije iza takve presude, da se o tuposti onih koji su za ljepotu ionako slijepi ništa i ne pita ...? U skučenim prilikama i zajednicama uvijek je više onih koji ljepotu ne vide ili, ako je vide, nisu spremni ni opremljeni da joj priteknu u pomoć kad postane predmet agresivne požude i grabljenja, nego onih koji joj se dive i hoće i mogu je njeguju, čuvaju i - ako ustreba - brane i spašavaju.Ljepoti je teško u svijetu, au skučenom svijetu, mučenom zlom i nesrećom, lijepom biću je posebno, često neizdržljivo teško.*Mara je po svemu jedno od najljepših, ako ne možda i najljepše lijepo biće kod Ive Andrića. Čitaocu se ona ukazuje viđena sladostrasničkim okom inače sumornog, bolešću i mnogim doživljenim zlom načetog Veli-paše. Njemu ne treba više od jednog pogleda u prolazu na djevojku "ispruženu i poleglu po ćepenku" (96) [Ivo Andrić, Jelena, žena koje nema, Sabrana djela Ive Andrića, knjiga sedma, Zagreb, 1976.], Dok, "klečeći i odupirući se jednom rukom ", pruža onu" drugu za nekom tepsijom "(96), da bi ocijenio da je ona nešto izuzetno, što ga još može pokrenuti i zanijeti, te traži da je nađu i dovedu mu je za naložnice. S obzirom da je u Bosnu došao bez harema, takva njegova želja je u izvjesnom smislu razumljiva, as obzirom na položaj koji u tom trenutku ima, takvom njegovom prohtjev malo šta stoji na putu, utoliko prije što Marino porijeklo i socijalni položaj ni inače ne bi osiguravali neku veću zaštitu.Ukoliko se čitatelj na Maru usredotoči prije svega kao na lijepo biće, za njega će od ogromnog značaja biti saznanje da postoji pravi, Goetheov jezikom govoreći, zvjezdani čas njene ljepote, "pravo vrijeme" (97), i da je on na početku priče zatiče upravo u tom času; i drugo, ne manje važno, da je ljepota Marina izgledala neuništiva.Razmišljati o pravom času nečije ljepote ne znači razmišljati samo o njenom vrhuncu. Potrebno je znati za koga ta ljepota postoji u svijetu, čijem se oku otvara, kome i pod kojim okolnostima se ukazuje. Ne samo, dakle, da svi trenuci u životu lijepog bića

35

kao lijepog nisu isti, već isto vrijedi i za život onoga tko ljepotu vidi i biva izložen njezinom djelovanju. Utoliko pravi čas u ovom smislu nije nešto "objektivno", za svakog isto, već ovisi od susreta lijepog bića i onoga kome je ono lijepo. Čitalac o pravom času Marine ljepote - djevojci je nepunih šesnaest godina - saznaje preko Veli-pašinog doživljaja. Njegovo čulo u ovim stvarima je toliko istančano da mu čini mogućim da razmišlja o rokovima koji se mjere već i mjesecima. Veli-paša je veoma zadovoljan što je Maru otkrio baš tad kad ju je otkrio. "Da ju je doveo prije ne bi valjalo, a tri-četiri mjeseca kasnije, čini mu se, već bi precvala." (97) U svemu je najvažnije ovo "čini mu se"; susret je, ako se pođe od Veli-pašinog dojma, savršen i, sudeći samo po njemu, trebalo bi biti radostan za oboje ili bar da obeća nešto radosno. Pogoditi upravo onaj čas u nečijem životu koji izgleda tako izuzetan da se ne može mjeriti ni s jednim drugim, bilo ranijim, bilo onim koji će nastupiti samo neki mjesec kasnije, to se može zahvaliti samo velikoj sreći. Ako je Veli-paša taj čas pogodio, nije čudo što se u njemu budi ljubavna strast, što se cijelo njegovo biće razbuđuje. I Mara je, za svoju nesreću, upala u 'pravi čas' njegovog života, inače već uveliko u opadanju, onaj kad on može vidjeti kao izuzetnu.No, za Veli-pašu, koji jedini o svemu odlučuje, jedini ima moć, i jedini doista uživa, susret s Marom ipak nije takav da bi se pretvorio u trajnu, čvrstu i nepokolebljivu vezanost bilo koje vrste. Andrić je taj odnos prikazao u raznim aspektima, dajući i

poneku neposrednu ocjenu kakav je iu čemu se sastoji. Kada čitatelj sagleda cjelinu tih aspekata, vidi da, s pašine strane, u tom odnosu ima neke umorne požude, mirnog zadovoljstva kakvo, onom ko umije da uživa, donosi prisustvo mladog, lijepog, a preplašenog stvorenja, svojevrsne nježnosti i brige, koje se miješaju s pokroviteljskom nadmoći, a ima, u zametku, čak i uvažavanja Mare kao ličnosti, neke obzirnosti prema živoj ljudskoj duši u njoj, o kojoj također valja misliti.Među izravno formuliranim kvalifikacijama njihovog odnosa najznačajnija je ona da se, "u prikrivanoj i nikad neizrečenoj uzajamnosti, koja se sve više razvijala između njih" (102), Veli-paša sam sjetio Mara osjeća potrebu da ide u crkvu, upravo stoga što se , kao njegova naložnica, osjeća kao velika grešnica, i šalje je na misu. Na koji način mu je stalo do nje postaje još jasnije potom, u sukobu s fra-Grgom, koji Maru, u crkvi, isto kao i ostala pastva, izlaže prijeziru. Veli-paša prijeti fra-Grgi, jer njegov jezik je jezik nasilja, i drugačije on sa ljudima opći u svijetu samo po izuzetku. U tom sporu, turski moćnik s gnjevom će dobaciti fratru: "Što ti imaš s njenom dušom?" (104) Kasniji razvoj događaja pokazuje da fra Grgo i cijela njegova katolička, odnosno kršćanska zajednica doista s Marinom dušom imaju još manje, i manje je razumiju i štede, nego Veli-paša. Osnovni račun Kristov, ljubav i milosrđe prema bližnjima, iznevjereni su u 'svijetu' ove pripovijetke, pa je tako iu Marinom slučaju. Pravi, iako ne i početni uzrok njene propasti jeste neskrivena ili slabo skrivana okrutnost prema duši onoga ko je zgriješio protiv običaja i normi skučenih, uz to i konfesionalno izmiješanih zajednica. Potpuna bespomoćnost takvog 'grešnika' i nepostojanje bilo kakve slobode izbora u odlučivanju o sebi, pri tom, nedovoljno se ili nikako ne uzimaju u obzir. Milostivost i sažaljenje osjetit i pokazati, donekle, i zakratko, samo oni koji su i sami u vrlo nepovoljnom položaju.

36

Poslije prvog incidenta koji je Mara doživjela u crkvi, "paša je isprva nagonio da ide, ali je poslije i sam zaboravio na to. Jer, i on je u posljednje vrijeme bivao tmurnije, i sve se više gubio u zamišljenom ćutanju." (106) Briga njegova za Maru postoji, ali je nepotpuna, nedovoljna. No, ne samo da skrb Veli-pašino o Marinom duševnom miru nije previše uporno, ono je i neadekvatno. Silom i prijetnjama ne može se osigurati, odnosno iznuditi da Maru u crkvi ne gledaju poprijeko, kao na sablazan. Osjećaj krivnje ne iščezava niti se smanjuje samim fizičkim prisustvom u crkvi, čak i kad bi se ono silom osiguralo. Osjećanje izopštenosti i odbačenosti tako bi se samo još pojačalo. Čime je pašin odnos prema djevojci, osim ovoga, u bitnom saodređen osvjetljava i to kako, uz odgovarajuće prijetnje, on fra-Grgi najavljuje da će Mara ponovno doći u crkvu. Veli-paša ne kaže ona će doći, već ono će doći (105). U toj zamjenici srednjeg roda sadržana je i izražena ambivalencija njihovog odnosa. Veli-paša drži do ove djevojke jer ona pripada onoj vrsti "ženska koju je on uvijek tražio, i naročito cijenio, i koja ga je jedino još privlačila" (97), ali se, dabome, osjeća i kao neko ko je mnogo iznad nje , i to ne stoga što ona pripada inovernoj raji (uviđavnosti prema njenoj "duši" ima on više nego njeni istovernici), pa ni zbog velike razlike u godinama (ova je, prije, izvor neke rasijane dobrote prema njoj), već zbog samorazumljive, nereflektovane oholosti turskog moćnika, koja se na grub i osion način ispoljava prema svima, a, u danim okolnostima, prema uspaljenim, pred austrijsku invazuju zbunjenim i uplašenim bosanskim muslimanima pogotovu. Iako potpuno u pašinoj vlasti i sasvim nemoćna da utječe na svoju sudbinu, nesposobna čak da o tome bilo šta prozbori, Mara sagledava ono bolje njegovo lice, u usporedbi s onim koje pokazuje drugima - najbolje, i dobiva od paše onoliko pažnje (pažnje profinjenog sladostrasnik ), koliko on uopće prema nekome može pokazati. Kad je ostavlja, napuštajući Bosnu, on se brine za njene troškove i gleda da je koliko-toliko osigurati za budućnost. Djevojka, naravno, ne misli, niti može misliti na"Troškove". Ona je za pašu vezana svojom sramotom. "Vodi konje i sluge i pse, a nju ostavlja." (118) U tome, međutim, i jeste tragika njenog graničnog položaja. Bez konja, slugu i, naročito, pasa se ne može. Mara za Veli-pašu nije naprosto stvar koja se nosi sa sobom. Ali nije ni neko bez koga, kao ljudskog bića, on više ne bi mogao. Mara je ono. Ona to ne može da razumije i prihvati. Pašin odlazak iz njenog života i nejasna obećanja za budućnost nisu oslobođenje za nju. Jer, s kim ostaje?!Nemogućnost da shvati i prihvati da on odlazi a nju ostavlja utoliko je jasnija što razvoj njihovog odnosa ima svojevrsnu dinamiku. Na samom početku, Veli-pašina strast ispoljavala se kao želja da "dariva i usrećuje i štiti". (97) Nasuprot ovom nizu glagola, koji određuju Veli-pašin odnos prema Mari kao u svakom pogledu pozitivan, stavlja Andrić drugi niz glagola, koji govore kako je to izgledalo s njene strane. Mara se "bojala paše, gadila one Sare Židovke (služavke pašine - D. S.), I stidila dana i svijeta". (98) Darivati, usrećavati i štititi stoji paralelno sa bojati se, gaditi se i stidjeti se. Marino postupno privikavanje na pašu i njegova milovanja, njeni razgovori s njim i nijemi zagrljaji, sve to počiva najprije na ovom paralelizmu. Pašina naklonost i osjećaj odgovornosti u fatalnoj su nerazmjeru s Marinom bespomoćnošću.Postoje među njima i trenuci čisto ljudskog kontakta. Kaže se čak da je Mara osobito zavoljela miris pašine kože, da ju je taj miris sve više "privlačio, krijepio i veselio" (98)

37

- ovaj niz glagola gotovo da na tren uspostavlja ravnotežu s onim prethodnim: 'bojati se', 'stidjeti se ',' gaditi se '- da je, poslije besanih noći, provedenih u plaču i grcanje zbog jasne svijesti "šta je i ko je ona sada" (99), dočekivala pašu s "bezglasnim smiješkom koji je sav od bijelih zuba i sjajnih očiju "(99). Sa svoje strane, paša, koji u svojoj orijentalnoj ukočenosti i zamišljenosti, voli da sjedi s Marom u suton, šuteći i pijući mastiku, dok po bistroj vodi u kristalnoj posudi pred njim plivaju dvije trešnje, otvoriće se u ponekom času prema djevojci ne samo kao moćnik i sladostrasnik. Takvi trenuci u suton nisu lišeni prisnosti. "Tek ako bi se on osmjehnuo i zaprijetio joj, kad bi počela grickati porub njegove košulje." (100-101) U tom Marinom grickanju pašine košulje plastično je nagovešten jedan od nemogućih, nesagledljivih, teško zamislivih puteva na kojima Mara ne bi morala propasti i ne bi propala. Nema nigdje ni prisenka sreće u 'svijetu' ove Andrićeve pripovijetke. Ako ipak ima nekog makar kakvog njenog majušnog nagovještaja, koji će odmah biti prigušen i zgasnuti, onda je on u ovim večernjim, nijemim časovima koje je Mara provela na Veli-pašinim obnaženim grudima.Veli-pašin doživljaj Marine ljepote u pravom njenom času treba povezati s Pripovjedačev iskazima pri kraju pripovijetke o Marinoj ljepoti koja je izgledala neuništiva. Vanjske okolnosti koje su razlog Veli-pašinog odlaska, to jest austrijska okupacija Sarajeva, usmjerit i daljnju Marinu sudbinu. Sve će se ugađati tako da će njezina nesreća u jednom času postati prevelika a da bi je ona mogla podnijeti i ostati, pri tom, pri zdravom razumu. Doći će smrt, ali tek poslije duševnog sloma. Gore nego kod Ofelije ili Kordelija, jer će Mara prethodno roditi dijete, koje će i samo odmah umrijeti. Slomivši se duševno, "kao podsječeni, strahovitom brzinom je opadala i ružnjala, kopnila i nestajala vidno. Njeno lice, čija je ljepota izgledala neuništiva, postade mršavo i grubo, ugasi se pogled, poružnjaše usta. (...) Izgledalo je nevjerojatno da tolika ljepota može propasti u tako kratko vrijeme. " (162-163) Ovo sad nije opis Veli-pašinog doživljaja, nego izvještaj pripovjedača koji je upućen čitatelju neposredno. Marina ljepota, dakle, izgledala je neuništiva, ali ne stoga što se njome netko zanio, što su nečija želja ili strast učinile da izgleda tako, ili što je takav dojam proistekao iz naklonosti, kako god da se ova inače bliže odredi (pošto o ljubavi u pravom smislu ovdje, naravno, teško može biti govora); naklonost kakva je Veli-pašina, naime, iako možda u manjoj mjeri nego ljubav, neće, dok traje, da zna za vrijeme i ono što ono donosi. Ali, ovdje nije riječ o takvom istrzanja iz vremena ili sljepilu za njegovo korozivno djelovanje, do kojih dolazi uslijed osjećaja. Marina ljepota je, da se tako kaže, stvarno izgledala neuništiva, neovisno od toga čije ju je oko gledalo i vidjelo, i sa kakvim osjećajima.Marina smrt i prethodno propadanje njene ljepote ne mijenjaju ništa u tome da je ta ljepota prije duševnog sloma izgledala neuništiva. Pošto se to pokazalo kao netočno i ljepota je, prije smrti, bila uništena, ostaje da se zaključi da neprijatelj ljepote nije samo vrijeme, precvetavanja, Promašivanje 'pravog sata' ili, naprosto, starenje. Dojam da je ona neuništiva nije u vlasti vremena; kada razgrizajući učinak vremena postane vidljiv, taj dojam je već nestao. U Marinom slučaju pokazuje se da ljepota zavisi od otpornosti duše lijepog bića na zlo svijeta. Ljepota je ugrožena s podrivanjem ove otpornosti, ugrožavanjem duševnog zdravlja. Ono što oživljuje i

38

ozaruje neko lijepo biće, čineći ga lijepim, nije nešto naprosto tjelesno, mada od tijela nije neovisno. Tu smo na točki na kojoj, iu ovoj pripoveci kao i inače, vidimo da upravo ljepota lijepog bića umnogome ovisi od onog što određuje način njegovog postojanja, što usmjerava egzistenciju i rasvjetljava ili zamračuje horizont unutar kojeg ona sebe shvaća i može sebe prihvatiti.Marina sudbina govori nešto bitno o neuništivosti, odnosno o uništavanju ljepote. Ljepota lijepog bića nije neuništiva jer njegovi susreti s drugim bićima razaraju egzistencijalnu podlogu na kojoj ona počiva. Ostavljamo za sada postrani pitanje može li neko biće biti i ostati lijepo ako u njegovoj egzistencijalnoj podlozi nema ničeg lijepog. Ali, ako su u toj podlozi razgrizeni neki osnovni njeni sadržaji, treba očekivati da će, prije i neovisno od konačne propasti tog bića samog, nestati njegove ljepote.Mara je potpuno nepripremljena i neopremljena za svijet u kojem joj je suđeno da živi, osim toga gotovo sasvim onemogućena u izborima koje bi svaki čovjek morao imati; ona je na zlo neotporna žrtva. Ljepota ne samo da joj neće pomoći, ona je neskrivljen uzrok stupanja na strašan životni put i brze propasti na njemu. Susret s Veli-pašom, u "pravo vrijeme", poguban je, naravno, za Maru, ali on sam još ne znači propast; morate se susteknu razne druge okolnosti, osobne i povijesne, i da taj tragični susticaj aktivira bolan, pod bolom zapretan emotivni naboj, koji se tiče njenog rođenja, majke i njene, tako reći, od nje naslijeđene sramote, pa da Mara konačno poklekne i slomi se. U svemu tome ona ništa istinski ne razumije. Bez mogućnosti da išta suprotstavi raznim oblicima nasilja kojem je izložena, ona ostaje iskonski čedna, "anđeo božiji". Pa ipak, prije nego što će sići s uma i žalosno skončati, Mara će shvatiti nešto bitno: "... njoj poče polako da se otkriva istina o Pamukovićima: da su i oni mučeni zlom i nesrećom, kao i svi koje je dosad poznavala , kao njena majka, Hafizadićka, i stari Ilija Garić, kao i Veli-paša, i baba anus; samo što oni to na svoj način snose i kriju. " (138) Pripovjedač koji zna sve, kako o onom što se zbilo, tako io onom što pojedini likovi pri tom misle i osjećaju, našao je za shodno da o ovome jasno i nedvosmisleno izvesti.Priča o Mari, Veli-pašinoj milosnici, priča je o nemogućnosti opstanka lijepog bića i nepostojanju ljepote življenja u svijetu svud i neizlječivo mučenom zlom i nesrećom. Opstajanje u njemu je produžavanje zla i umnožavanje nesreće.Ovakvo saznanje samo dodatno razara Marinu egzistencijalnu podlogu. To nije gorka mudrost, koja može pomoći u snalaženju među raznim oblicima zla u svijetu ili koja, možda, čak krijepi, onako kako otrežnjujući uvidi ponekad čine; za Maru je to izvorstrepnje od koje bi ona da pobjegne i skloni se negdje gdje stvari bolje stoje. Samo, gdje je to?Na kraju, pred slom, Mara će izlaz potražiti od Bogorodice, u svojevrsnoj viziji, koju je Andrić dao u samo nekoliko poteza. Cijela Marina tragična egzistencija zgušnjava se u tih nekoliko rečenica upućenih Bogorodici, u njima je istina Marinog bića. Djevojci koja gubi razum priviđa se modri plašt brze zastupnice nesretnika ovoga svijeta pred Bogom, i ona pokušava da taj plašt navuče na sebe i tako se zaštiti: "Pokrij me, Gospo draga, ne daj! Zakloni me od svih, od svih ... svukud su me vodili, kod Turaka i kod naših. Svuda su me gonili. Ništa ne znam. Nisam kriva. Ne daj me! " (161) Izlaza nema, propast je tu. Saznanje da su i svi drugi mučeni zlom dio je tog

39

bezizlaza. Da bi takvo saznanje pomoglo da se barem nekako opstane, neka bude iu nesreći, kao Jela ili Nevenka, bile bi potrebne neke pretpostavke, kakve u Marinom slučaju ne postoje, neophodni su egzistencijalni potpornji kakvi njoj nisu bili dati. Njena propast je ujedno i višestruko skrnavljenje iskonske čednosti bića tako lijepog kako je ona lijepa, i utoliko joj odgovara jedino potpuna žalost, kad se o njoj čitati.Mari se svijet u kome se našla čini obilježen zlim obredima, to jest obredima u kojima se služi zlu. Duševni krah ovog lijepog bića ne nastupa odjednom, on je kraj jednog procesa. Taj proces započinje kada Mara bude odvedena Veli-paši, dakle istrgnuta iz svog prvobitnog 'prirodnog' okruženja. Od tada njena duša postepeno popušta, ne nalazeći mogućnosti da se saživi sa svijetom u novim prilikama: s njihovim promjenama život u njemu postaje joj sve manje snošljiv, dok na kraju ne dođe "konačan udarac" (159), to jest riječ koju Mara nije smjela nikada ni da izgovori, a kad je ta ubilačka riječ milosnica izgovorena, nije više mogla ništa da podnese. Bijeg u viziju Gospe, od koje djevojka koja ludi očekuje pomoć i spas, postaje neminovno. Stvarnost u kojoj se živi je stvarnost zla, kojoj nasuprot, kao neki izlaz, stoji još jedino stvarnost priviđenja Bogorodice iz dolaska crkve, upoznate u djetinjstvu. Posljednju obranu od groze života i nasrtaja ljudi pruža biće koje je u svemu milostivo i dobro, ali izvan realnosti, u kojoj je čak i puki opstanak postao nemoguć.Obredi trebaju služiti pozitivnom osmišljavanju svijeta, tako što uvode u prostor sakralnog i neugrozivo dobrog; oni usmjeravaju pogled ka takvom dobru iu običnom, svakodnevnom životu čine ono sveto prisutnim, simbolično ili stvarno, kako tko već shvaća. I neizbježne nesreće dobivaju na taj način neki smisao, postaju snošljivije, nalaze neko shvatljivo mjesto u ekonomiji dobra i zla, a ono opasno, destruktivno, nepojamno i smrtonosno koje donose, odnosno kojim su nošene, biva manje ili više sputano i ukroćeno: okretanje ka neugrozivom dobru potiskuje prijeteće zlo, imaginativno, pa time, dakle, i stvarno.Zla koja snalaze Maru uvlače je u proces koji se mora završiti njezinom propašću već i zbog toga što ona pojedinim scenama koje vidi ili je prisiljena u njima sudjeluje počinje pripisuje karakter obreda, čija je funkcija, međutim, suprotna onoj koju obred ima. Pogled se tu ne usmjerava ka dobru, već je prikovan za zlo, ti 'obredi' ne služe lakšem saživljavanju sa svijetom, već ga čine strašnijim i odvratnijim; stvari ne zadobivaju smisao, već postaju neprozirne i većma prijeteće nego prije. Uostalom, tu se zapravo i nema posla s obredima, nego to svojstvo Mara pridaje nečemu što, inače, drugima može izgledati čudno, strašno, odurno i gadno, ali ne i kao nekakvo izokrenuto činodejstvovanja.Vjerojatno nije moguće suočiti se sa svijetom kao potpuno iu svakom pogledu zlim

Vjerojatno nije moguće suočiti se sa svijetom kao potpuno iu svakom pogledu zlim, a ostati u njemu. Kritički, trezven, dakle prosvećen um uvijek vidi relativnost zla. Čovjek je utoliko bliži porazu ukoliko je manje opremljen i pripremljen da gleda i rasuđuje trezveno i kritički. Stavljen u poziciju potpune bespomoćnosti i trajno osujećen u svakom pokušaju da se prilagodi i saživi sa nametnutim mu prilikama, on će gubiti kritičnost i sposobnost za trezvene procjene. Očaj možda i više utječe na razum nego što razum utječe na očaj. I prije nego što očaj postane potpun, a pogotovu kad je

40

takav, traže se iracionalni izlazi iz nesreće i poraza. Ludilo je jedan od takvih "izlaza" iz svijeta zla za koje se od jednog sata više ne vjeruje da može savladati razumom ili se nekako drugačije izbjegne. Scene u kojima Mara vidi zle obrede su, otud, simbolički izraz stvarnog zla kome je ona doista izložena i pred kojim je bespomoćna, ali su istovremeno i njenom vlastitom, već podriven dušom u 'obrede' preosmišljeni ružni ili čudni prizori, jer se tako ono što je neizdržljivo i nemisliva ipak nekako privodi svijesti, a naime da je svijet u svemu i sav potpuno zao. Drugačije to Mara, očito, ne može obraditi ni duševno, ni duhovno. Ona je lijepo ali neprosvećen biće, u svijetu konfesionalne uskogrudnosti i fanatizma, neznanja i surovosti. Prevedena, sa svoje ljepote, preko granice koja dijeli konfesije, preoteta iz ne baš zavidnog 'početnog' položaja Hafizadićkine kćeri, da bi se našla u položaju dragog bića, koje će, međutim, od Veli-paše biti odbačeno, ona je žrtva i uskogrudnosti , i neznanja, i surovosti, a posredno, naravno, i fanatizma. Nije, između ostalog, slučajno, u 'svijetu' ove pripovijetke, ni to da Maru sahranjuju upravo u trenutku kada na pogubljenje pored groblja vode najzadrtije među fanatičnim muslimanima, koji bi da pruže otpor Nadirućoj kaurskoj sili. Pažnju ono malo služinčadi što je došlo da isprati Maru sa ovoga svijeta odvlači upravo prizor tih osuđenika. Time se samo upotpunjuje dojam da se Marina osobna sudbina presijeca sa povijesnim zbivanjima, čega ona nije, niti može biti svjesna, pogotovu ne ako je potrebno sagledati i proniknuti šire povijesne okvire, daleke veze, dugo pripremane pojave i njihove uzroke. Nitko među likovima ove pripovijetke, uostalom, nema takvu sposobnost ni mogućnost.Prave obrede, koji prizivaju dobro i sveto, čovjek zatiče u svijetu i njihov smisao je unaprijed određen, o njemu se ne pitamo: vjerujemo u njega, manje ili više, ukoliko u obredima sudjelujemo. Ono, međutim, što se Mari čini da je obred, naopak i zao, jeste to samo za nju, kao objava nesavladanog i nesavladljivog zla svijeta, te je, otud, nešto nerazumljivo, tajanstveno i nepoznato. Treba obratiti pozornost na pridjeve koje je Andrić upotrijebio u četiri varijacije ovakve objave svjetskog zla Mari, koja se njoj ukazuje kao služba koja se služi zlu. Tim varijacijama, motivacijski gledano, naznačene su postaje na putu Marine propasti.Veli-paši neki lišaj razjeda lice, i kad noću ostane sam, on ga maže nekakvim lekarijma, uzalud pokušavajući odstraniti to što ga nagrđuje. Mara ga pri tom krišom promatra i "dođe joj kao da on to obavlja nerazumljiv obred, i služi službu nečem što je tajanstveno, jezivo i posve zlo" (102).Videći, kasnije, pijanu i napola izludelu baba-Anuš kako se uzalud trudi oko silovane i obeznanjene djevojčice, Mara, koja je tu pobjegla misleći da se nekako spase, susreće se s novom objavom zla. "Nije mogla da razumije ništa, ali je osjećala da se tu vrši nešto ružno i strašno. I opet kao neka služba nečem što je zlo, što zastrašuje i ubija." (130) Mara, naravno, bježi odatle čim svane. Ali, kuda pobjeći?Suočena s fra-Grgin prijekorima i neodmjerene, gnjevnim pogrdama, poslije kojih je on tjera da se zajedno mole, Mara čak i tu, pri obraćanju svetoj Mariji, ima isti doživljaj. "Njoj se učini da i on to nešto tajanstveno radi i nekom služi, a samoA samo on zna kome. "(133) Molitva, koja joj je nešto poznato i trebalo bi djelovati umirujuće, preokreće se u opako služenje, koje je, razumije se, njoj nerazumljivo i zastrašujuće. U Marinom duhu već očigledno djeluje nešto što je prisiljava da na ovaj način

41

preosmišljava ono što joj se događa. Onome što je doista, samo po sebi, za nju zlo, prijeteće, ugrožava je, ponižava, zastrašuje i zastire svaki bolji izgled, pridaje ona smisao službe zlim i, pri tom, nepojamnim silama. To čemu su ovakvi 'obredi' posvećeni mora, svakako, onome tko u njima uopće vidi obrede biti i ostati nepojamno. Odakle djevojci poput Mara snaga da točno shvati prilike u koje je bačena i prevaziđe ih, ili, što bi bilo važnije, snaga da ih prevaziđe i pobjegne iz njih, makar ih i ne shvatila u potpunosti?Našavši se kod Pamukovića, Mara je na putu sad već izvjesnog kraha. Tu i relativno bezazlena pojava engleskog konzula u susjedstvu (o kome je čula da se priča da je sulud jer noću pjeva, budi susjedstvo, okuplja oko sebe božjak itd..), Izaziva kod Mare, u novoj varijaciji, dojam da se sreće s nekim naopakim obredom. "Promatrajući ga kako neprirodno uzdignute glave, obasjan, gleda prema zapadu, njoj se činilo da i on to obavlja neki obred kome ona ne može naslutiti značenje, a koji je ispunjava i onim običnim strahom od svega što je vidila kod Veli-paše, baba-Anuš, fra-Grge ili Nevenke i, osim toga, još i nekom bolnom radoznalošću. " (155) Po treći put se javlja formulacija "da (i) on to" (vrši, odnosno radi nešto što je nerazumljivo i zastrašujuće). Sila koja Maru odvodi iz svijeta zdravog razuma i uopće svijeta nalazi, tako, neki zaobilazan izraz. To što ova sila djeluje na ovaj način nije čudno ako je ona "tajanstvena", "jeziva", "posve zla", "ružna", "strašna", "mučna", "zagonetna", nenaslutljivog je značenja ... "Što je glavno:" - to je zbilja glavno - "i ovdje je njena duša bila skrušena i satrvena (134)", kaže pripovjedač, komentirajući preokretanje zajedničke molitve s fra-Grgom u zli 'obred', koje Mara vrši, ili se ono u njoj vrši.Zlo je u 'svijetu' ove pripovijetke neosporno veoma veliko i obuhvatno, da se ne kaže sveobuhvatno, ali ovakvo preokretanje je simptom Marine bolesti, pokleknuća, tragična priprema za konačni slom kada bude imenovana kao milosnica. To je imenovanje koje ubija, jer aktivira 'kompleks' vezan za majku, koja je također najprije bila naložnica nekom Turčinu, prije nego što je udata za maloumnog Iliju Garića. Za tumačenje pripovijetke ovo je ključna točka. Kap koja prevršuju upravo su Anđina riječi, dok odvlači svog pijanog muža Šimuna od Mare na koju je nasrnuo: "Ovamo dolazi, nesretni sine. Treba ti turska milosnica!" (158) Pripovjedač ne želi prepustiti čitatelju zaključak o težini ove kvalifikacije i njenom pogubnom učinku, iako bi se takav zaključak dosta lako mogao izvesti iz cjeline priče: on te riječi sam naziva konačnim udarcem. One to doista i jesu. Poslije tog imenovanja, u kojem se izrikom ponavlja osramoćujuće imenovanje Marine majke kao turske milosnice, u duši nesretne kćeri ne ostaje više ništa egzistencijalno zaštićujući, a pritom koliko-toliko učinkovito, odnosno ostaje još jedino idealna projekcija Gospe, neukaljane, neobesvećene, jer je nju nemoguće obesvetiti i ukaljati; kći i majka su izjednačene u sramoti. Identifikacija s majkom, koja je, inače, za kćer prirodna, predstavlja izvor duševne snage i može biti spasonosna, u ovom slučaju postaje razorna, i to ne stoga što se uvreda upućena majci prenosi i na kćer, već što se uvreda upućena kćeri prenosi i na majku, na instancu majke, obesvećuje je i kalja, čime se lomi posljednji oslonac. Okolnost što je Mara prvi put riječ milosnica čula kad je bila namjerno, u svađi, upućena njezinoj majci, dok je u njenom slučaju do toga došlo, da se tako kaže, neizravno, imenovanjem nje kao turske milosnice, ništa ne mijenja na stvari:

42

ono nešto "modro, meko i rasplinuto, ali smrtonosno" (159) u toj riječi djeluje. To je imenovanje koje će je definitivno rastočiti i ubiti. Na Marinoj unutarnjoj pozornici preostaje još samo Bogorodica, ali već s one strane stvarnog, 'normalnog'. Ono što je

stvarno i 'normalno' određeno je pridjevima koji prate opake 'obrede', kako ih je Mara doživjela, pa se svijet uobručen tim pridjevima može sažeto ocijeniti kao tajanstveno zlo ili zlo tajanstvo. Iz njega se mora nekud, pa kuda god, tamo gdje postoji netko dobar, svijetao i čist. Mara se tamo i uputila.Paralelno s Marinom nesretnom sudbinom prikazana je, manje ili više podrobno, nesreća nekoliko drugih ženskih likova. Taj paralelizam uvjerava nas da ono što se zbilo s Marom nije iznimka, da propast, duševna i fizička, u tom svijetu nije namijenjena samo izuzetnoj ljepoti, da je skrnavljenje onog što u svakoj ženi mora se poštuje prije pravilo: stradanje lijepog bića jedno je od mnogih, nesreća među nesrećama. No, Mara je, ipak, središnja figura. Njen život može dobiti, u tumačenju, svoje najdublje određenje tek kad se Sameri s onim što se događa drugim ženama. Ovdje to određenje vidimo kao neizbježnost da iskonska čednost i ljepota lijepog bića kakvo je Mara budu pokvarene, uništene. Taj svijet, na granici vjera, kultura, carstava, shvaćan kao zabit gledano s obje strane, zatvoren u sebe prema objema, ispunjen strahom, podozrenjem, nevjericom u bolju mogućnost, okovan praznovjerjem, pridavljen neznanjem i bahatim poluznanjem, s dugim pamćenjem da su nasilje i pritvorstvo jedino s čim se sigurno ima računati, a dobra volja i iskrenost varke, kojima se ne smije nasjedati, taj i takav svijet ne da lijepom biću da opstane u njemu. Čudo je, međutim, u tome da se ono u njemu rađa. Ne drugdje, nego tu. Tu ga nalazimo, među drugim nesretnim bićima. Mara nije sama kad je riječ o surovom nasrtanje na ženu, o zloupotrebi, o erosu pervertiranom u agresivnost ili želju da se kinji, u čemu ima i nasilnike autodestruktivne želje (i potrebe) za vlastitom nesrećom; takva želja (i potreba) nalazi, čak ne ni pretjerano skrivena, u samom temelju jedne određene kulture. Utoliko 'svijet' Mare milosnice možda i nije geografski i povijesni strogo omeđen, već je naprosto svijet, moguć uvijek i svud.Tu je, najprije, slika izrazite gnusobe silovanja djevojčice, namamljene šećerom. (127) (Postoji izvjestan paralelizam između tog prizora i onog u kome se ustanici, koji se spremaju da brane Sarajevo od Austrijanaca, zabavljaju sparujući pse (123).) Tu je, zatim, široko razvijena priča u priči o Nevenki i njezinom braku u kojem od samog početka nema ničega osim mržnje. Za razliku od Mare, Nevenka je zakonita supruga jednog od Pamukovića, nije prekoračila (nije bila nagnana prekoračiti) konfesionalnu granicu i, što je najvažnije, neobičnoj rugobnost svog braka spremna je da se opire vlastitom mržnjom i agresivnošću, kao što je spremna i da se brani od nasilja. Slično Mari, ona je suviše mlada i potpuno neopremljena da bi se suočila s pitanjem o zlu. Pa ipak, s njim se ona suočava uspješnije i neposrednije: živeći među Pamuković, ona ima jednu stalnu misao - otkud toliko zlo (147), ne projektujući, pri tom, kao Mara, u ono što vidi neki poseban, da se ne kaže ' viši ', obredni smisao. Nevenka je otpornija, zdravija, nema nasljedno opterećenje, koje se po Maru pokazuje kobnim kada bude dirnuto u uspomenu na majku. Naprotiv, u svojoj majci Nevenka ima djelotvornu potporu. Pitanje: otkud toliko zlo? proteže se, kao neka mračna duga,

43

preko cijele scene ove pripovjetke i svega na njoj, ali ne djeluje na svakog isto svojom nerazumljivom stravičnošću. Za Maru, koja je bespomoćnije od Nevenke iu socijalnom položaju gorem od njenog, to pitanje je strašnije i nerazumljivije, nepodnošljivije.U mjeri u kojoj se može očekivati da će uopće biti dobiven, odgovor na pitanje: otkud toliko zlo? pomalja se tamo gdje se presijecaju pojedine osobne sudbine, dakle ono egzistencijalno, s povijesnim. Razne pojedinačne egzistencije uključuju se, po pravilu bez jasne svijesti ili širih vidika i potpunijeg razumijevanja, u povijesni trenutak, odnosno tijek. Sudeći po Mari milosnici, eventualnim emancipatorskim procesima u tom svijetu zaostalosti i konfesionalne izdeljenosti i zatucanosti, ne daju se nikakve šanse. Promjene donose katastrofe, kakva je Marina, a da pri tom onaj tko strada niti šta zaista razumije i zna o toj vezi svog života i povijesnih događaja, niti može nešto učiniti. Zlo je iu povijesti iu pojedinim životnim tijekovima, jedno se međusobno uvjetuje drugim, ali to onima kojih se to tiče - Mari pogotovu - ostaje neprozirno. Ono što se donekle shvaća jest ono što je povijesni nasleđeno, prije svega kad su posrijedi jazovi koji dijele konfesije, ali misao o međusobnom uvažavanju, ako ne već i nešto više od toga, teško se tu i rijetko probija. Međutim, bolno jasno je svakako to da se i Mara i Nevenka porađaju dok nad Sarajevom gruvaju topovi. Njih dvije združili je, u krajnjoj liniji, to što je Veli-paša napustio grad, jer je na nekom 'kongresu' odlučeno da Turci prepuste Bosnu drugoj carevini. Ko tu uopće o tom 'kongresu' ima pojma i zbog čega bi trebalo da ga zanima šta je na njemu odlučeno? Bilo kako bilo, Maru i Nevenku u tragediji spaja i to što će Mara jedno vrijeme dojiti Nevenkino dijete, ni ne znajući pravo to činiti, budući da tada ona sama nije više pri sebi, a njeno vlastito dijete je već mrtvo i, bez obreda, sahranjeno pod drvo u kutiji od čavala. Dok su vani neredi, druga dojilja se ne može tražiti, a Maru je - da li upravo zato? ne može se povjerovati da je sve samo zato, ne može se pristati na takvu svrhovitost događaja - stjecaj okolnosti doveo tu, desilo se da se i ona tu prije vremena porodila. Nevenkino dijete biva na taj način spašeno, a ona, koja je do tada u svojoj novoj obitelji imala samo dušmane, počevši od svog muža pa dalje, tako će se konačno inicirati u njihov svijet, postaće ravnopravna s ostalima, dočekat čas osvetničkog trijumfa. Prije nego što umre, Mara će joj, bez svijesti, volje ili želje, pomoći u tome.Podjednako je, u ovom smislu, važan i lik Jele. Nju je, kad joj je bilo šesnaest godina, koliko ima i Mara, "unesrećio mlađi brat starog Pamukovića" (139), da bi, potom, ostala u toj kući cijelog života kao sluškinja. "Uvela je rano i otupila potpuno" (139), saznajemo o njoj. Ukućani su se na nju navikli "kao na stvar" (139), i znali su joj ime samo zato što su je nekako morali dozvati kad im je trebala. Pri kraju pripovijetke, međutim, kada Mara treba roditi, kaže se o njoj i sljedeće: "Jela, koja nikada nije imala svoje kuće ni znala šta je sreća i obitelj, koja je poznala muškarca jednom u životu, i to samo kao zvjerstvo i užas, bila je neobično osjetljiva kad se radilo o djeci i porodu. " (163) U tome, dakle, ono da je "potpuno otupila" ne vrijedi. Njenom vajkadašnjem dojmu i iskustvu da su Pamuković i njihove sudbine "zlo koje se ne da promijeniti" (140), biće, kada pored sebe bude imala Maru i Nevenku, "dvije blagoslovljene žene" (165), pridodano saznanje o prirodi zla, koje se i samo u njoj bez sumnje dugo kristalisao. Ono je priopćeno naratorov vlastitim riječima, i njeno je

44

ali i njegovo, to je spoznaja koju joj narator daje da bi imao iz čijeg umjetnički konkretizovanog iskustva da je 'preuzme'. U većoj mjeri nego Nevenkino pitanje o zlu, a mimo Marinih scena zlih 'obreda', ta spoznaja prestaje, dakle, da bude nešto što je isključivo osobno uvjetovano, mada se vidi iz čijeg i kakvog života se rađa, i zadobija univerzalno važenje. "Toliko zlo i tolika patnja, i još se sve, na svakom koraku, množi i rasplođuje!" (164) Ne bi li se, doista, trebalo čuditi tome? Uskličnik je tu. Mogu li, smiju li život i toliko zlo da idu zajedno?Ovaj iskaz priziva u sjećanje ciničnu žalopojku samog đavola, ali ne onog o kome je riječ u ovoj pripoveci, već onog Geteovog, koji se jada da nikako ne može istrijebiti tu "ljudsku žgadiju" (Faust, 1369), unatoč svemu što čini i pokušava, i ma koliko se trudio. Čovjeku je, govori on još na početku komada, raspravljajući se s Bogom, dano ono što on naziva umom, ali je posljedica toga ta da je taj mali bog u svijetu "zverskiji od svake zvijeri". (Faust, 286) S druge strane, on sam pokušava čovjeku da naudi koliko god i čime god može. Pa ipak, kraj sveg zla koje ljudi nanose jedni drugima i onog za koje se stara 'đavo', nema pravog uspjeha, kakav bi Mefisto želio. Wie viele hab 'ich schon begraben!Und immer zirkuliert ein neues, frisches Blut.So geht es fort, man möchte rasend werden.(Faust 0,1371 ff.)Kolike sam već pokopao!A stalno cirkulira neka nova, svježa krv.Tako to ide dalje, prosto da pobesnis.Andrićeva Jela, sa istom ovom mefistofelovskom mišlju, premda, razumije se, drugačije artikulisanom, i veoma daleko od Mefisto cinične ironije, naviknuta da istrajava u bolnom čuđenju ili naprosto istrajava, ovaploćuje princip suprotan Mefistov. Živodajni, božanski. Jela je ta koja će zaplakati nad Marinim grobom, iako godinama nije plakala, ali je, vjerojatno, važnije to da je ona ta koja se postarala da Nevenkino dijete nađe hrane na Marinim grudima, kao što se, uostalom, cijelog svog života starala oko svih koji su rođeni u kući Pamukovića. Ona zna da se nema od koga očekivati pomoć i zato je pruža ona sama. Život, svaki, uvijek i po svaku cijenu, valja održati - Jela, "potpuno otupila" u ambijentu izneverenog i poništenog Kristovog naloga o ljubavi i milosrđu, ali i "neobično osjetljiva kad se radilo o djeci i porodu", jeste ta sila zbog koje bi Mefisto da pobjesni.Čitatelj ne bez razloga može se upita hoće li se i tom najmlađem Pamuković, koga je Nevenka rodila, kao i "svakom od njih, kad dođe u godine" (144), otvoriti živa rana na nozi ili ruci, koju će morati krije - da se o drugom zlu u budućnosti, koje se iz rečenog i prikazanog može slutiti, i ne govori. Ali, tamni nagon je odveć snažan, bolesna krv se također nastavlja, biološko pobjeđuje. To što je u 'svijetu' Mare milosnice ljudsko dostojanstvo pogaženo ili, najčešće, ne može ni da se razvije i ispolji, makar u pobuni ili dubljem razumijevanju ljudske tragike; što se vjerski postulati, kod svih, shvaćaju primitivno i glupo, i služe ponajviše raspaljivanju mržnje; što je to svijet bez utjehe i sasvim negostoljubiv za lijepo biće, u tome ništa ne mijenja. (Jedina koja od svih u tom 'svijetu' pokušava Maru nekako utješi i otvori joj neki bolji, spasonosni izgled po Veli-pašinom odlasku, jeste Ciganka Hamša. Sušta suprotnost njoj je fra

45

Grgo, koji nema dovoljno teških riječi i prijetnji za Maru. ) Pijani, razvratni, bolesni, oholi, suludi, slijepi za svijet od nadmenosti, nadmeni jer su slijepi, ustrašeni ili prezirom sleđeni i ostrvljene, bandoglavi i preki, ljudi uništavaju jedni druge, lijepo biće nema među njima što tražiti. Svejedno, život se svakako nastavlja.Kao što je važno uočiti ulogu riječi koja ubija, tako je u tumačenju Mare milosnice podjednako važno uočiti da je riječ koja na kraju treba da izrazi suštinu Marinog bića presječena. Da je izgovori, dato je sluzi Marijanu. On se "pored Šimuna na Kiseljaku odao piću, bio je lak na suzi i govorljiv". (169) Takav čovjek dobio je važnu ulogu: oproštajne riječi nad humkom su njegove:"- Eh, eh - uzdisao je i zastajkivao, ne znajući upravo ni sam šta hoće reći - eh, zakopamo grješnici, zakopamo sirotu. Svak je ponešto uzeo od nje, a nikog da je požali i suzu pusti nad njom. Eh, pusto ! " (169)Potom, međutim, u trenutku pribiranja, kada istina Marinog života, toga u svemu nesretnog prisustva na svijetu, sama dolazi na usta, Marijan "odjednom briznu i teškim jezikom, koji se grčio od plača, viknu, jauknu gotovo, kao de nešto neočekivano i strašno otkriva i priznaje:- Jelo, anđela smo božijeg zakopali, anđe ... "(169)U tom trenutku, kad Mara nije više ni grešnica, ni sirota, i kad, u jauku, nema dvojbe šta Marijan "hoće da kaže", Jela, brišući posljednju suzu, "naglo i grubo" (169) prekida njegovu riječ. Novi životni zadaci čekaju i valja se okrenuti njima. Ova presječena riječ Marijanova pojačava turobnost priče do krajnje granice. Mara kao anđeo, u svojoj anđeoskoj ljepoti i nevinosti, ne samo da nema mjesta na zemlji, ona iu nečijoj riječi teško može opstati, makar onoliko koliko ta riječ traje. I ona je presječena.Naravno, pored te presječene riječi, na kraju, ostaje i pitanje koje imamo prvo da postavimo sagledavajući cjelinu pripovijetke: otkud takvo, lijepo, tako lijepo biće, kakvo je Mara, u takvom svijetu? Proizvodi li njeno prisustvo u njemu, budući da je jednom neopozivo bila, nešto, makar neuhvatljivo i neizrecivo, ako već ne neki uhvatljiv trag, neki iskupljujuću smisao, neku izračunljiv posljedicu?Milosnica znači žensko čeljade koje služi za nasladu i uživanje, ali znači i najdraže, najvoljenije biće. I bez vidljivog traga u svijetu, Mara, Veli-pašina milosnica, postaje, za čitaoca, upravo ovo drugo. Nesreća se u tom preobražaju ne iskupljuje, kao ni neprozirno zlo. Ali, umjetnost toliko može.

46

47