Pompea

-1-

Sarah Bower

Grijesi obitelji Borgia Naslov izvornika: Sins of the House of Borgia

Pompea

-2-

PPPPOSJEDI OSJEDI OSJEDI OSJEDI OBITOBITOBITOBITEEEELJILJILJILJI EST EST EST EST

Pompea

-3-

Prošlost se ne mijenja, naravno, ona je pred vama, okamenjena, nepromjenljiva. Ono što se

mijenja način je na koji je vidite. Opažanje je sve. Ono pretvara zlotvore u junake i žrtve u

suučesnike.

Hilary Mantel, Promjena klime

Sada je Ijubav svinula stazu mojeg života.

Pietro Bembo, Asolani

Pompea

-4-

PROLOG

CACHIQUIN, DRUGI MJESEC BERBE VANILIJE 5281. GODINE, ŠTO JE U

KRŠĆANSKOM KALENDARU GODINA GOSPODNJA 1520.

Ponekad plešem - sam - i slušam glazbu koju drugi ne čuju. Dok plešem, osjećam kako se vrućina

diže iz samog srca Zemlje, širi se mojim stopalima, nogama, slabinama, ispunjava mi trbuh i prsa

sve dok mi srce ne zapleše sa Zemljom. Tada se pitam osjećaš li to ispod onog dijela zemaljske kore

gdje stojiš, hodaš, ležiš ili plešeš kao i ja jer, kada plešem, uvijek plešem s tobom.

Kraj berbe vanilije oduvijek privlači mnoštvo posjetitelja. Naravno, dolaze

trgovci i kraljičini predstavnici kako bi odredili cijenu robe, no svrate i oni koji

su došli vidjeti leteće ljude. Drvo su već bili izabrali, oborili ga i postavili na

gradski trg, a svećenici iz svih sekta molili su nad njim, poprskali su ga

tamjanom i namazali pilećom krvlju. Iskušali su konopce pa posljednji put

dotjerali pernate plašteve i ukrase za glave. Ovih dana loše spavam, a jutros

sam se probudila još prije zore. Progonila me odvažna glazba desetnika koja je

dopirala s visokog podija gdje je on, pognut od vjetra i težine neba, uvježbavao

dionice na flauti.

Dakle, već sam bila ustala iz kreveta kada se Gideon vratio iz Ville Rice s

putnikom iz Ferrare. Pod je bio pometen i kukuruz je vrio u loncu. Gideon je

ušao u kuću i krenuo ravno prema Xanati i bebi - možda iz obazrivosti, možda

zbog toga što su mu nedostajali, a mene je ostavio samu s putnikom. Kažem

samu iako je u blizini bilo četvero ili petero starije djece. Danas je dan letećih

ljudi, stoga su i djeca rano ustala. Sve sam ih poslala van jer sam htjela upitati

putnika

Putnik mi rekao da je vojvotkinja umrla. Prvo mi je palo na pamet saznati što

je učinila s pismima iz Španjolske, ali nisam mu ih spomenula. Nadam se da ih

je stigla uništiti.

Putnik je rekao da je umrla prošlog ljeta nakon teškog porođaja. Iz ovog ili onog

Pompea

-5-

razloga vojvotkinjine trudnoće uvijek su bile teške. Ne oplakujem je jer znam da

je posljednjih dvanaest godina čeznula za drugim svijetom. Preblizu sam smrti

da bih je oplakivala. Narančino stablo sada je staro četiri godine. Prvi je put

procvalo ove godine i to mi se čini znakovitim. Tijelo mi je uvelo, smežuralo se

poput jesenjeg lista i sve se jače savija kao da čezne za povratkom u utrobu, kao

da opet želi biti pupoljak, malena stisnuta šaka života - u Toledu, gdje sam

provela djetinjstvo.

Pompea

-6-

KNJIGA O ESTERI

Rekoše tada momci što služahu kralja: "Neka se potraže za kralja mlade djevojke, djevice lijepa

izgleda."

Estera.

Pompea

-7-

PRVO POGLAVLJE

TOLEDO, OMER 5252. GODINE, ŠTO JE U KRŠĆANSKOM KALENDARU

GODINA GOSPODNJA 1492.

Ima dana kada vjerujem da sam se okanio svake nade u to da ću te ikad opet vidjeti, da ću biti

slobodan ili zagospodariti vlastitom sudbinom. Tada uviđam da srce i nagoni nastavljaju svoje

tvrdoglavo bdijenje. Ustvari, kada kažemo da smo izgubili nadu, samo izazivamo gospoju Sreću

kako bi nam dokazala da se varamo.

Dok sam još kao djevojčica živjela s majkom u svojem rodnom gradu, vodila me

u sinagogu. Sjedile bismo u odijeljenom prostoru za žene i slušale kako

muškarci pjevaju molitve na sabat. Katkad, izvan vidika muškaraca koji su bili

zauzeti ozbiljnošću svoje dužnosti, žene se nisu ponašale onako kako su to

njihovi muževi, braća i očevi pretpostavljali. Hihotale su se i šaputale, mijenjale

mjesta, naklapale nešto i podizale obrve. Lepeze su lepršale i dizale namirisanu

prašinu koja je plesala sa sunčevim zrakama, isprekidanim finom kamenom

rešetkom koja nas je zaklanjala od muškaraca. Neprestano su me okruživale

žene koje su mi dirale kosu i lice mrmljajući pa uzdišući onako kako se uzdiše

samo pred velikim umjetničkim djelima ili prirodnim čudima.

Ta me pozornost plašila, ali kad god bih pogledala majku koja me umirivala,

ona se smiješila. Dok sam se privijala uz nju, stavljajući oblinu svojeg obraza u

krivulju njezina struka, ona bi još i gladila moju kosu dok je slušala laskanje

drugih žena. "Jako lijepo dijete, tako svijetla kosa, kako je lijepo građena!"

govorile su one. "Da nisam svjedočila njezinu rođenju", dodala bi prateta Sofija,

"rekla bih da je podmetnuto dijete opsjednuto dibukom."

Nekoliko druge djece moje dobi, djevojčice i dječaci koji još nisu imali svoju bar

micvu, uprlo bi ozbiljne tamne oči u moje modre kao da sam, što god teta Sofija

rekla, zbilja dibuk, zao duh, stranac. Nevolja. Rahela Abravanel običavala me

vući za kosu obavijajući je čvrsto oko svojih prstiju i vukući me dok me ne bi

prisilila nagnuti glavu unatrag što sam više mogla, pokušavajući pritom ne

ispustiti krik kako ne bih privukla pozornost muškaraca. Činilo mi se da Rahela

Pompea

-8-

nije marila što joj se moja kosa zarivala u meso i prekidala dotok krvi u vrhove

prstiju, već joj je bilo dovoljno gledati me kako patim.

Godinu dana nakon toga Rahela je umrla na brodu koji je plovio iz Sardinije

prema Napulju. Tada je senora Abravanel rekla mojoj majci, koja je pokušavala

sniziti vrućicu krpom umočenom u hladnu morsku vodu, koliko me njezina kći

voljela. Tek mnogo godina poslije toga napokon sam uspjela riješiti zagonetku

koju je predstavljao taj čudan poriv za nanošenjem boli onima koje volimo.

U svakom slučaju, još otprije pamtivijeka znala sam da sam drugačija, a u

mjesecu omeru 5252. godine ili svibnju godine Gospodnje 1492. uvjerila sam se

u to da sam ja kriva za nevolje židovskog naroda. Noć je bila vruća i nisam

mogla spavati. Do moje sobe koja je gledala na središnje dvorište naše kuće u

Toledu dopirali su glasovi mojih roditelja pomiješani sa žuborom vode u

fontani.

"Ne!" viknula je majka iznenada, a od tog zvuka proželi su me hladni trnci

straha, kao onda kada mi je Mali Haim sasuo led niz leđa na purimskoj* gozbi.

Mislim da nikad prije nisam čula majku kako viče. Naime, čak i kada bismo je

ozlovoljili, ponašala bi se hladnokrvno i razumno, kao da je predvidjela našu

zločestoću, i već bi bila smislila najprikladniju kaznu. A sada nije bila bijesna,

već je izbezumljeno kreštala.

"Ali, Lea, ponašaj se razumno. S Esterom ćeš moći proći. Ostanite ovdje dok ne

pronađem neko sigurno mjesto i pozovem vas."

"Oprosti mi, Jerame, ali neću ni pomišljati na to. Ako moramo otići, ići ćemo

zajedno, kao obitelj. Iskušat ćemo sreću kao obitelj."

"Kralj i kraljica dali su nam tri mjeseca, do Šavuota. Dotad smo njihovi

štićenici."

____________________________ * Purim (jud.) - židovski blagdan 14. adara (veljača/ožujak) u spomen na spašavanje i oslobođenje Židova za vladavine

perzijskog cara Ahasvera (Kserksa).

Pompea

-9-

Majka se grubo nasmijala, a to joj nije nimalo nalikovalo. "Dakle, možemo

proslaviti Pashu prije odlaska. Baš ironično."

"To je njihov Uskrs. Njima predstavlja veoma sveto doba. Možda Njihova

Veličanstva ipak imaju malo savjesti." Čula sam slijeganje ramena u očevu

glasu. Bio je to njegov poslovni glas. Tako je govorio kada je pregovarao o

uvjetima zajmova s mušterijama za koje se nadao da će biti pouzdani, ali

svejedno bi im postavio uvjete otplate koji su umanjivali rizik.

"Savjest kralja Ferdinanda ne seže do obožavatelja lažnog Mesije, baš kako su

Mauri uvidjeli. Stotinama godina popločuju ceste, grade vodene sustave,

rasvjetljuju ulice, a on ih uništi zbog ženina hira."

"A bi li nas ti upropastila iz hira? Za tri mjeseca Proglas o progonu postat će

punovažan. Ja ću otići sada, s dječacima, a ti i Estera doći ćete prije nego što

prođu ta tri mjeseca pa ćete tako biti posve sigurne. Uostalom, trebaš nadzirati

prodaju čitave naše imovine. Kome drugome mogu vjerovati?"

"Dobro." Začula sam struganje drva o kamen kada je majka skočila sa stolice.

Nisam se usudila ustati iz kreveta i pogledati kroz prozor da se slučajno zraka

njezina gnjeva ne bi usredotočila na mene. "Evo ti tanjur. Napunit ću ga i

odnijeti prosjacima na ulici. Ako odeš, umrijet ću."

"Lea, Lea..." Očevo pomirljivo klepetanje. Razbijanje porculana.

"Ne miči se! Ako nogom utisneš marcipan u pločice, više ih nikad neću uspjeti

očistiti." Zatim je majka briznula u plač i trnci straha u meni pretvorili su se u

bujicu hladna znoja. Kada je moja dadilja ušla u sobu kako bi vidjela zašto

plačem, pomislila je da me hvata groznica i prisilila me da popijem jedan od

njezinih biljnih čajeva gadna okusa.

"Žao mi je, Jerame", začula sam majčin glas prije nego što je napitak počeo

djelovati i uspavao me. Otac nije ništa odgovorio. Čula sam samo zvuk šuštanja

odjeće o odjeću i tih vlažan zvuk ljubljenja pa sam pokrila uši jastukom.

Tjedan dana kasnije, otac i moja tri brata Eli, Simeon i Mali Haim te nekoliko

drugih muškaraca iz naše zajednice, napustili su Toledo i otputovali u Italiju.

Znalo se da mnogi od vladara brojnih tiranija i gradova državica podnose

Židove te oprezno promatraju kralja Ferdinanda i kraljicu Izabelu, čiji pristup

Pompea

-10-

državništvu, prema njihovu mišljenju, nije bio dovoljno pragmatičan. Govorilo

se da je čak i Kraljevstvo Napulja, kojim su vladali kraljevi rođaci, rado primalo

jeruzalemske izbjeglice. Usprkos tome, moj je otac namjeravao poći u Rim.

Tvrdio je da je Papa umirao, a ondje se nalazio španjolski kardinal koji je bio

spreman potrošiti mnogo novca kako bi kupio taj položaj kada za to dođe

vrijeme. Taj kardinal Borja trebat će pouzdanog bankara. Nismo bili sigurni što

znači naslov papa, ili kardinal, i Borja nam je zvučalo više kao katalonsko nego

španjolsko ime, a Kataloncu se moglo vjerovati koliko i Ciganinu. Međutim,

otac se samouvjereno smiješio, zubi su mu toliko blistali na crnoj četki od brade

da nismo imali drugog izbora osim kimnuti u znak slaganja, potisnuti suze i

reći mu da se vidimo u Rimu.

Prošao je čitav mjesec omer, a nikakve vijesti nisu stigle do nas. Čuli smo

govorkanja o brodovima koje su oteli gusari u Tirenskom moru, o legendarnom

gusaru iz Genove koji je volio rezati uši svojim žrtvama i davati ih jedraru koji

bi ih prišio na pojasove. Najgorljiviji podanici kralja Ferdinanda i kraljice

Izabele opljačkali su i nasmrt pretukli neke Zidove dok su pokušavali napustiti

Španjolsku, pogotovo one kojima su dugovali novac. Neki su Židovi umrli u

planinama jer su im seljaci odbili dati malo hrane ili pružiti zaklon. Čuli smo za

sinagoge pretvorene u skladišta i seljake koji su hranili svinje na našim

grobljima.

Ipak, majka me nekoliko puta podsjetila da nije bilo dokaza nizašto od svega

toga. Tko je vidio svinju na našem groblju u podnožju planine Cerro de

Palomarejas? Jesam li zamijetila bale tkanine ili bačve usoljenih haringa u

sinagogi? Tko je vidio gusara kako nosi pojas sa židovskim ušima? Tko je vidio

razmrskana tijela na obalama ili smrznute leševe pored planinskih puteljaka?

Naravno, nitko jer to su bile sve same izmišljotine. Kralj i kraljica objavili su

amnestiju do kraja omera i dotad su Židovi u Španjolskoj sigurni kao što su

oduvijek i bili, a tata i dječaci sada su u Rimu, pripremaju naš novi dom koji će

imati ljepše tapiserije na zidovima i veću fontanu u dvorištu.

Naša kuća bila je prazna i tiha, osobito noću kada sam ležala u krevetu slušajući

cvrčke i blag topot majčinih nogu dok je koračala hodnicima čekajući očev

Pompea

-11-

poziv, iščekujući njegov dolazak, bojeći se duhova u stajama gdje su se njezini

sinovi običavali igrati i u dugim odajama gdje su spavali pa se još uvijek osjećao

slab vonj dječačkog znoja i vjetrova. Onda, jednog kasnog popodneva, dok sam

još uvijek bila pospana od sijeste, majka mi je naložila da ustanem i odjenem što

više odjeće, bez obzira na vrućinu. Budući da sam oklijevala navući svoj najbolji

zimski plašt, sama me umotala u njega i pričvrstila mi kopču ispod brade.

Zatim smo otišle u staje iza kuće, a ja sam zapanjeno gledala kako majka sedla

konja dok joj se prsti brzo i sigurno kreću među kopčama i remenjem. Nisam

imala pojma da je sposobna za takvo nešto. Objesila je bisage preko životinjskih

leda, zatim podignula i mene te povela konja do ulaznih vrata gdje je zastala i

skinula mezuzu* s dovratka pa i nju i ključ od kuće umotala u svoju ketubu*

koju je potom spremila u bisage.

Dotad se već počelo mračiti, a lučonoše su već odavno bili prestali paliti ulične

svjetiljke u našoj četvrti, stoga su oni koji su hodali i jahali prema gradskim

vratima pokraj nas izgledali kao djelići sjena odlomljenih od sve tamnije mase

sumraka. Čuli su se samo prigušeni zvukovi kopita i stopala te suspregnuto

disanje u tom čudnom zlokobnom satu kada se sve izobličuje. Zgrade su

izgledale nestvarno, a povremeni odsjaji mozaika i mjedenih ukrasa na vratima

plutali su u jezeru tame. Lica su na trenutke postajala dovoljno jasna da

prepoznam ljude koje sam znala i onda su opet nestajala, stoga nisam bila

sigurna jesam li ih vidjela ili sanjala. Pogotovo me zbunila Rahela Abravanel

koja mi se nasmiješila. To je sigurno bio san.

Kada smo se našli izvan židovske četvrti, naša se skupina stisnula, a muškarci

su načinili zaštitni kordon oko žena i djece. Čuli smo govorkanja o tome kako

su Židove kamenovali na ulici, gurali ih u smetišta ili im praznili noćne posude

na glave. Moja majka i njezine prijateljice šaptale su o Židovki koju su prisilili

na nekakvo poniženje koje je uključivalo svinju iako, koliko god bih naćulila

uši, nikako nisam uspijevala otkriti o čemu se točno radilo. Međutim, nisu se

_________________________ * Mezuza (jud.) - svitak s citatom iz Biblije u metalnoj kutijici, koji se stavlja na desni dovratak ulaznih vrata židovskih

kuća.

* Ketuba (jud.) - u židovstvu vjenčani ugovor s tradicionalnim formulacijama na hebrejskom, kaligrafski obrađen i

ilustriran.

Pompea

-12-

obazirali na nas makar mi se činilo da sam osjećala oči koje su nas gledale kroz

proreze u prozorskim kapcima. Naime, naši susjedi odviše su se stidjeli gledati

nas u lice dok su procjenjivali vrijednost naših napuštenih kuća, vinograda,

kovačnica i trgovina.

Osjećala sam - više no čula - majku kako povremeno progovara. Vibracije

njezina glasa strujale su mi tijelom dok sam se pritiskala uz nju, a leđa sam

udobno naslanjala na obrise njezinih grudi i trbuha.

"Neka mi Svemilostivi oprosti", govorila je nekome tko je hodao pokraj nas,

"nisam trebala poslušati Jerama." Rekla bih da je zastala i provjerila jesam li

zaspala. Bila sam mirna i oči su mi bile zatvorene pa je nastavila: "Ako su već

trebali umrijeti, mogla sam i ja otići s njima."

"Hajde, Lea, a tvoja kći?" dopro je glas iz tame. Jedva sam se usuđivala disati.

Mrtvi? Je li majka primila neke vijesti? Je li to bio razlog našeg iznenadnog

bijega? Jesu li svi bili mrtvi ili samo neki od njih? Bože, ako je ikoji od moje

braće baš morao umrijeti, voljela bih da je to bio Mali Haim, tako da više ne

moram trpjeti njegovo mučenje. Kako su umrli? Gdje? Što će nam se sada

dogoditi? Gušila sam se od pljuska pitanja koja su tekla kao pijesak kroz lijevak.

"Da nije bilo moje kćeri, bila bih otišla s Jeramom. Rekao je da ćemo moći proći

jer je Estera plavokosa i ljupka. Amnestija je istekla, a ja sam čekala, čekala i

ništa. Novac nije stigao. Ništa. Kako će sama žena s malom djevojčicom stići u

Rim? I što ako on nije ondje? Što onda?" Činilo se da su i moju majku morila

pitanja.

Slabo se sjećam tog putovanja; samo tame, zatim svjetlosti, onda opet tame, ne

znam koliko puta. Sjećam se da sam pala sa sedla kao kamen i probudila sam se

gotovo preukočena od masnica na unutarnjoj strani nogu i stražnjice, a kvrgava

zemlja na kojoj sam spavala utisnula mi se u kožu i kosti, stoga sam jedva

stajala na nogama. U početku bilo je piknika - kruha, marelica i malenih mesnih

kuglica začinjenih cimetom. Potom je uslijedila glad i žeđ pa sam pomislila da

to više ne mogu podnijeti, a zatim je došao anđeo ravnodušnosti pa sam se

Pompea

-13-

pitala jesam li već bila umrla i je li raj tek to ništavilo. Zamijenili smo kopno za

more, nabore zemlje za teturave valove, njihanje na konju za nagib palube i

prljavu vodu iz gruža. Neprestano, kao kor u drami, odzvanjale su one riječi:

"Da nije bilo moje kćeri..."

Majčino ponašanje prema meni nije se promijenilo. Bila je i dalje vesela ili

barem postojano optimistična. Nadzirala je moje molitve u ispravna doba dana,

učila me pjesme i silila me da na ravnom tlu ili komadu palube označenom

kredom vježbam prstohvate na cimbalu. Pobrinula se da mnogo šijem - premda

se sada više našivalo krpice i krpalo nego vezlo - i uvjerila me da su moje uši

toliko malene da bi me gusar iz Genove poštedio i bacio natrag u more poput

premalene ribe koja nikoga ne bi nahranila. Kada bi mi pozlilo na početku mor-

skog putovanja, prije nego što sam se naviknula na more, prikrivala je svoje

slabo zdravlje i držala bi mi glavu dok sam povraćala preko brodske ograde te

bi me prisilila da grgljam morsku vodu rekavši je da je to najbolji lijek. Sigurno

nije imala pojma da sada znam što je zbilja mislila o meni.

Kako je egzodus moje majke bio započeo između svjetlosti i tame, tako je i

završio na granici između kopna i mora, na plaži u Nettunu. Bilo je vruće,

sunce se nalazilo u ljetnom zenitu i izgledalo je poput lopte bijele vatre na nebu

s kojeg je sastrugano sve osim napetih obrisa lešinara koji su letjeli u

krugovima. Obala je bila isprugana sasušenim algama i suhi bijeli pijesak bježao

nam je pod nogama dok smo se tegobno udaljavali od mora noseći svoje torbe i

kutije. Nigdje hlada. Toliki su se razboljeli da nas je kapetan u naletu panike

iskrcao čim je ugledao kopno. Čamci, na kojima smo sklepali zaklone iznad put-

nika koji su bili prebolesni da bi nastavili put, nalikovali su golemim kukcima

koji pužu po svjetlucavoj morskoj površini.

Potišteno sam sjedila pokraj majke čekajući da se oporavi i izgrdi me zbog bosih

stopala i poderotine na haljini koju sam toliko natezala da se više nije dala

popraviti. Nitko nije govorio sa mnom. Nitko se nije brinuo za mene. Svi su bili

prezaposleni provjeravanjem imovine ili brigom za druge bolesnike. Neke

dječake poslali su u potragu za svježom vodom ili selom gdje bi nam netko htio

pružiti pomoć i ja sam željela poći s njima, ali nisam se usudila. Što bi majka

Pompea

-14-

bila rekla da se probudila i saznala da lutam naokolo sa skupinom dječaka?

Pomicala sam nožne prste u pijesku, držala majčinu ruku i zamišljala da mi

odgovara stiskom. Vjerovala sam da hripanje i šuštanje njezina disanja znače

pokušaj govora.

Budući da senora Abravanel više nije imala kćer o kojoj bi se brinula, poslije

nekog vremena prišla mi je i sjela pokraj mene. Uzela je češalj iz pojasa i

počešljala me. Govorila mi je o Raheli i bilo mi je neugodno. Pitala sam se zašto

ne radi ništa za moju majku, zašto joj ne pomaže kako bi se oporavila.

Iznenada, majka je počela micati usnama i slabo trzati glavom, kao da pokušava

otjerati muhu.

"Estero?" Glas joj je bio grub i prašan kao pijesak.

"Da, mama?"

"Gdje si?" Grebala je po pijesku dok joj prsti nisu dodirnuli moj goli list noge i

onda se nasmiješila rastegnuvši ljubičaste pukotine na usnama.

"Mislim da te ne može vidjeti", rekla je senora Abravanel.

"Zašto?"

Majka je poštedjela senoru Abravanel potrebe odgovaranja kada je ponovo

progovorila: "Voljena, živjela sam za tebe, bila sam jako ponosna. Žao mi je."

Žao? Zašto žao? Sigurno je meni trebalo biti žao jer sam svalila sve te nevolje na

nas.

Senora Abravanel blago me povukla za ruku rekavši: "Hajde, Estero, ovdje više

ništa ne možemo učiniti. Senor Abravanel i ja brinut ćemo se za tebe."

Nitko mi nikad nije otvoreno rekao da mi je majka umrla, zato nisam vjerovala

da je mrtva - čak ni onda kada sam vidjela kako muškarci izgovaraju molitvu za

pokojnike nad njom i pomiču novčić iznad njezinih očiju te se ona ne opire dok

joj režu nokte i čupaju pramenove kose koje su potom umotali u komad tkanine

i dali mi ga. Ispričali su se što nije bilo kruha kako bi se obavio obred hrane i

glasno su se pitali može li se škropljenje obaviti slanom vodom kao i slatkom,

ali činilo se da joj ni to nije smetalo.

Kada su se dječaci vratili i izvijestili nas da su pronašli selo, svatko se spremao

za odlazak, a ja sam zaostajala kako bi me mama mogla dostići kada se bude

Pompea

-15-

bolje osjećala. Ponavljala sam sama sebi da ću se na idućem zavoju ili sljedeći

put kada vidim kravu, galeba ili guštera na stijeni okrenuti i vidjeti je kako hoda

prema nama. Tako sam ostavljala majku na obali dok joj je plima sve više

nagrizala nožne prste, a svaki put moj je pogled unatrag bio sve očajniji. Senora

Abravanel nije mi

puštala ruku i u Nettunu su mislili da sam njezina kći. Pohvale mojoj svijetloj

kosi primala je bespogovorno.

Bojeći se bolesti, stanovnici Nettuna dali su nam hranu i vodu, ali i mule kako

bi ubrzali naš put u Rim. Sjedeći u krilu senora Abravanela, njihala sam se na

njegovim i mulinim kostima i privijala na prsa kožnatu kesu koju mi je dala

senora Abravanel; ta je kesa pomalo mirisala na dom. Rekla je da je u njoj

mezuza i ključ od naše kuće te majčina knjiga recepata koju ću zatrebati kada se

udam. Pomislila sam da će nas dotad mama sigurno stići.

Na cesti nas nitko nije uznemiravao - možda zbog toga što On, kojeg ne

smijemo imenovati, obično drži Svoj narod na oku kada se seli s jednog mjesta

na drugo, možda zbog toga što su se ljudi na toj obali bili naviknuli na skupine

Židova beskućnika koji su smrdjeli po slanoj vodi i odbijanju te su bili prožeti

zarazom poraza.

Premda se Rim možda smatrao središtem civiliziranog svijeta, tada je bio manji

grad od Toleda, stoga nije bilo teško pronaći mojeg oca. Valencijski kardinal

Borja učinio se papom pomoću vlastitog bogatstva i financijske stručnosti mojeg

oca u židovskoj četvrti blizu Cvjetnog trga. Njegova novoizgrađena kuća

okružena vrtovima spadala je u jednu od najvećih, baš kao što je bio obećao

majci i meni prije nego što je napustio Toledo.

Pretpostavljam da je bio sretan što me vidi - kao i ja njega - i da ga je rastužila

majčina smrt jer ju je, uvjerena sam, na svoj način volio, ali toga se više ne mogu

sjetiti. Negdje na cesti poslije Nettuna, njišući se i trzajući na mulinim leđima,

izgubila sam samu sebe, stoga je prošlo mnogo vremena prije nego što sam se

opet pronašla. Ponajprije, dodijavao mi je Eli makar je trebao biti razboritiji jer

je bio šest godina stariji od mene, gotovo pravi muškarac. Običavao me

zadirkivati govoreći: "Gdje ti je borbenost, Estero? Ponašaš se poput slabića.

Pompea

-16-

Hajde, udari i ti mene!"

Nisam ga slušala. Postala sam oličenje čednosti. Otac me se nije imao zbog čega

stidjeti jer sam činila sve kako bi se ponosio mnome dok se njegova zvijezda

dizala na nebu tijekom vladavine pape Aleksandra VI. S nekoliko dobrostojećih

mladih rimskih žena učila sam svirati i vesti kod opatica u Samostanu svete

Klare, a one naoko nisu vidjele ništa čudno u tome što odgajaju židovsku

djevojku. Rabin me podučavao Toru, a mladi grčki učenjak gladnih očiju i

tuberkuloznog rumenila moju braću i mene podučavao je grčki, latinski i

geometriju. Djevojke iz Svete Klare naučile su me uređivati kosu, štipati obraze

kako bi pocrvenjeli i kapati ružinu vodicu u oči kako bi svjetlucale, kao i to da

glad u očima mladog učenjaka vjerojatno nije potjecala iz trbuha.

Premda je moj otac vjerno obavljao odgovarajuće obrede na dan za koji je

proračunao da je godišnjica majčine smrti i palio svijeće u znak sjećanja na nju

na Jom Kipur, nikad mi nije govorio o njoj, kao ni ja njemu.

Jednog popodneva početkom mjeseca koji sam naučila zvati rujnom, u godini

nakon jubileja, pošto je obavio poslove u Vatikanu, otac me pozvao u svoju

radnu sobu. Nakon objeda kuća je bila mirna i snena u popodnevnoj vrućini.

Čak su se i kućni robovi odmarali u drvenoj spavaonici nasuprot stajama.

Simeon vjerojatno nije bio u svojem krevetu i pretpostavljam da se nije

odmarao, ali to je samo jedna od činjenica koje smo otac i ja znali iako nismo

govorili o tome. On je upravljao uspješnom bankom, a ja sam održavala kuću

urednom. Sobe bih uvijek uredno pomela, meso i mliječne proizvode spremila

bih u odvojene kuhinje, poštovali smo postove i gozbe tijekom propisanih

obreda, palili smo svijeće na šabat, a mezuzu koju je majka nosila iz Toleda i ja

iz Nettuna pričvrstili smo za dovratak. Bilo bi nepošteno reći da smo se voljeli

jer nijedno od nas ne bi priznalo tako zbrkano čuvstvo kao što je bila Ijubav u

našem dobro uređenu svemiru. Uzajamno smo se održavali u ravnoteži, poput

podešene vage.

Kada sam ušla, otac je sjedio za pisaćim stolom, gledao u prostor negdje između

ruba stola i ulaza gdje sam stajala i vrtio prsten na svojem širokom prstu.

Čekala sam kada će progovoriti, zlovoljno primjećujući da je njegova kopija

Pompea

-17-

Padron Reala* malo naherena na zidu iza njega. Nekoliko sam puta upozorila

Marjam na prašenje tog zemljovida. Trebala je to prepustiti meni. Zemljovid

ima preveliku vrijednost da bi ga dirala jedna robinja. Otac ga je trebao

zaključati u škrinju, a ne izložiti zraku, prašini i tuđim pohlepnim očima.

"Zatvori vrata, kćeri, propuh je."

Gurnula sam teška vrata ukrašena drvenim rezbarijama i onda učinila kniks.

"Sjedi, Estero. Ne, ovdje." Ustao je i pridružio mi se sjednuvši na jednu od

stolica s jastucima koje su se nalazile s obje strane ognjišta od porfira. Onako

usput udario je komarca koji mu je sletio na obraz. "Znaš da će se Donna

Lucrezia opet udati?" upitao je. Da sam barem tada znala što mi se spremalo...

"To ne bih znala jedino da sam gluha i slijepa. Nakon što su objavili tu vijest,

topovska paljba iz Anđeoske tvrđave gotovo mi je istresla zube." Međutim,

topovska paljba nije bila dovoljna sretnom Papi, skorojevićkom Kataloncu čija

se nezakonita kći trebala udati u obitelj Este iz Ferrare, jednu od najuglednijih

talijanskih obitelji. Također, zapovjedio je da većinu noći zvoni s Kapitola i da

se zapale krijesovi oko Anđeoske tvrđave pune eksplozivnih naboja koji su

mogli zapaliti most ispred nje. Idući je dan Donna Lucrezia otišla u Crkvu Santa

Maria kod Porta del Popolo u pratnji tristo konjanika i četiriju biskupa koji su

sigurno ostavljali dojam kao da je bilo njih više od tri tisuće i četrdeset svakom

tko je pokušavao obavljati svakidašnje poslove u uskim ulicama. Kada su djeca

Svetog Oca nešto slavila, Sveti Otac pobrinuo bi se da i njegova duhovna djeca

jednako slave. Dva lakrdijaša odjevena u odbačene haljine Donne Lucrezije

trčkarali su oko grada objavljujući: "Živjela najuzvišenija vojvotkinja od

Ferrare!" Zapravo, bili su zbilja smiješni dok su škubili nacrvenjene usne i

pištali u falsetu.

"Tri muža prije dvadeset prvog rođendana. To je zbilja rekord." Imala sam

petnaest godina, a prijateljice iz Svete Klare i ja smatrale smo se svjetskim

ženama. Znale smo sve o čemu se govorkalo, a mnogo toga ticalo se Donne

_______________________ * Padron Real - službeni, tajni španjolski zemljovid koji se koristio kao predložak za izradu svih ostalih španjolskih

zemljovida.

Pompea

-18-

Lucrezije, omiljene Papine kćeri.

Nisam se čudila što Papa ima kćer. Naš rabin imao je devet sinova i bilo mi je

neprirodno - makar sam rijetko razmišljala o tome - čuti da svećenik nema

obitelj. Svećenikova vjerska zajednica predstavlja vrstu obitelji, stoga se sigurno

može bolje brinuti za svoje vjernike ako zna kako obitelji funkcioniraju. Ni moje

kršćanske prijateljice nisu pravile primjedbe o podrijetlu Donne Lucrezije jer

jedna ili dvije među njima bile su kćeri kardinala.

"Nije imala sreće sa svojim muževima, to je istina", rekao je otac obazrivo.

Trudila sam se ne nasmijati. Čak i po rimskim mjerilima život Donne Lucrezije

bio je senzacionalan. U početku živjela je s očevom ljubavnicom, prekrasnom

Giulijom Farnese, koja je bila samo tri godine starija od same Donne Lucrezije i

udana za jednog od njezinih bratića. Donna Lucrezia udala se za prvog muža u

dobi od trinaest godina, a četiri godine kasnije rastala se od njega zbog

impotencije iako je, prema Battisti Farignola, čijoj je starijoj sestri u to vrijeme

udvarao Lucrezijin brat Don Juan, bila u šestom mjesecu trudnoće kada je

posvjedočila o svojem djevičanstvu. Dijete se nikad nije pojavilo, stoga tko bi

znao pravu istinu?

"Njegova Svetost kaže da se uzorno ponaša otkad je udovica", ustrajao je otac

gledajući me dok se nisam prestala smiješiti.

Alfonso od Bisceglie, drugi muž Donne Lucrezije, daleki rođak kralja

Ferdinanda i, kako je rekla Lucia de Mantova, apsolutno božanski lijep, ubijen

je prije otprilike godinu dana. Neki su tvrdili da ga je ubio vojvoda Cesare

Valentino, najstariji brat Donne Lucrezije. Djevojke su šutjele o tome jer je šutnja

bila najmudriji izbor kada je bila riječ o vojvodi.

Tek mi je prošli tjedan Mali Haim rekao da je vidio odrezanu ljudsku ruku, s

jezikom prišivenim na mali prst, kako visi na prozoru u zatvoru Savelli.

Natuknuo mi je da ju je vojvoda Valentino stavio ondje jer je taj čovjek napisao

javno pismo u kojem je optužio vojvodu da živi kao Turčin s haremom

Pompea

-19-

prostitutki. Kriknula sam i začepila uši te pomislila - makar sam to sama sebi

jedva priznala - na gusara iz Genove.

"I trebala bi više poštovati ljude višeg položaja od svojeg", dodao je otac. Sto se

tiče višeg položaja, otac Donne Lucrezije jest papa, ali svi su znali da je njezina

majka samo krčmarica - doduše, bogata

- koja je dobro zaradila na prošlogodišnjem jubileju kada je grad bio pretrpan

hodočasnicima iz cijelog svijeta.

"Da, tata." Uvidjela sam da se otac napreže od onoga što mi namjerava reći,

stoga mu nisam htjela još više otežati.

"Po svemu sudeći, vojvoda Ercole od Ferrare, njezin novi svekar, tvrd je u

sklapanju poslova", nastavio je, "zato je zatražio veliku svotu za ruku svojeg

sina i nasljednika. Ja ću pomoći Njegovoj Svetosti oko miraza."

Kakve je to veze imalo sa mnom? Čekala sam. Otac je pročistio grlo. Pogledao

me, isprepleo prste ispred usta i pronašao prave riječi: "Njegova Svetost jako je

milostivo predložila da ti, Estero, postaneš dvorska dama Donne Lucrezije

ukoliko joj se svidiš."

"Ja, tata? Da idem u Ferraru? To je na drugom kraju Italije. Ako odem, možda te

nikad više neću vidjeti. Ne mogu." Naginjala sam se prema njemu, stiskala šake

u krilu, pogrbila sam ramena. Pogledom sam pretraživala njegovo lice kako bih

saznala misli li ozbiljno. Možda je to bio nekakav složen test moje odanosti.

"Naravno, morala bi se pokrstiti."

Još sam jednom osjetila strah od nepoznatog koji mi se slijevao niz lopatice prije

gotovo deset godina u Toledu kada sam slušala kako se roditelji svađaju zbog

Proglasa o progonu. Shvatila sam da se odonda nijednom nisam ponovo ovako

istinski prepala, a sada sam bila prestara da jednostavno navučem jastuk na uši.

"Kako uopće možeš reći tako nešto?" Iznenadio me vlastiti glas, tako miran i

postojan usprkos gnjevu koji je počeo vreti u meni. Zvučala sam poput svoje

majke. Očeve oči govorile su da je i on to zamijetio.

"A sada, kćeri, prije nego što se razbjesniš, poslušaj me. Ti imaš petnaest godina.

Da smo još u Toledu, vjerojatno bi već bila udana. Ali, nismo. Ovdje smo i naši

su se ljudi raspršili. Moram misliti na tvoju budućnost. Ne postoji nitko drugi

Pompea

-20-

tko bi to činio umjesto mene."

"Senora Abravanel naći će mi muža, tata", prekinula sam ga iako ni ja nisam

govorila ono što sam zbilja mislila. "Ona je dobra ženidbena posrednica.

Dopustio si joj da izabere za Elija, zašto ne bi i za mene?"

"Eli se još godinama neće ženiti. Josefa je još uvijek dijete. A sin... to je drugačije.

Ako budeš živjela s Donnom Lucrezijom, ona će ti naći muža među plemićima,

muškarca dobra položaja i imetka, bit ćeš... sigurna", dovršio je neuvjerljivo.

"Vojvoda Ercole očito odobrava ideju da njegova snaha među svojim damama

ima preobraćenu Židovku kojoj može ponuditi vjersko vodstvo i poduku. On je

jako pobožan čovjek."

Sada sam se nasmijala iako oporo i ne od srca. "Ja? Da primam vjersku poduku

od Lucrezije Borgia? Imaš li pojma koliko to apsurdno zvuči?"

"Rekli u mi da se ona pričešćuje svakog dana od smrti vojvode od Bisceglie i

sama je sina naučila katekizam."

Udarala sam o zid. "Moja majka umrla je jer je bila Židovka. Što misliš kako bi

se osjećala kada bi to čula?" Zaustavila sam dah. Čekala sam da se krov sruši.

Nisam mogla pogledati oca, ali čula sam kako je glasno udahnuo, kao da je

porezao prst ili udario nožnim palcem u nešto.

"Misliš li da mi je svih ovih godina bilo lako", upitao je mirno, "gledati te kako

rasteš i postaješ sve više nalik njoj? Znaš, sličiš joj usprkos svijetloj kosi i

modrim očima. Kada si ušla, pogledala si Padron Real baš kao ona nekad. I, ako

misliš da je Marjam opet bila ovdje sa svojim krpama, varaš se. Ja sam se očešao

o njega kada sam prilazio pisaćem stolu. Kažeš da je tvoja majka umrla jer je

bila Židovka. Ako je to istina, bi li ona htjela da se tebi dogodi isto što i njoj?

Znaj da mi nikad nismo sigurni medu kršćanima. Oni vjeruju da smo mi predali

njihova Mesiju na križ. Budući da smo to učinili, više nismo potrebni za njihov

spas, zato osjećaju da nam se smiju osvetiti. Papa ima gotovo sedamdeset

godina. Tko kaže da će njegov nasljednik biti jednako popustljiv? Tko kaže da

neće biti još jednog progonstva? Vjeruj mi, Estero, tvoja bi me majka podržavala

u ovome. Posluži se svojom prednošću i otiđi od nas dok još možeš."

U meni je bjesnio rat. S jedne strane, otac je zahtijevao od mene da izdam svoju

Pompea

-21-

kulturu, odgoj, ljude koje sam poznavala cijelog života. S druge strane, premda

sam savjesno obavljala naše obrede i rituale, nikad nisam zastala i promislila

vjerujem li uistinu u zasade na kojima su se temeljili. Obilježene datume na

kalendaru, povijesna sjećanja, prigode za gozbu ili post, zabave ili bdijenja ne bi

bilo jako teško zamijeniti drugom skupinom obreda, pogotovo zbog toga što su

mnogi, na primjer Božić i Uskrs, padali blizu naših proslava. Majčina strast i

očev pragmatizam borili su se za moju dušu.

"Možeš razmišljati o tome ostatak dana ako želiš", rekao mi je otac škrto se

osmjehnuvši.

"Kako god ti kažeš, tata." Iznenada sam shvatila - kao da mi je netko šapnuo u

uho - da mi nije suđeno umrijeti negdje na obali, bosa i slijepa od groznice s

djetetom u dronjcima koje čuči pokraj mene u pijesku. Ustala sam i čekala da

me otpusti.

"Znaš, pokušao sam saznati gdje ste", rekao je gnječeći čelo prstima, "ali baš

kada sam saznao da je brod koji je nosio moje pismo potonuo kod Korzike, bilo

je prekasno. Već ste bile otišle. Pokušao sam joj to i reći, ali ne znam čuje li me."

"Kršćani bi vjerojatno rekli da te čuje." Sagnula sam se, poljubila ga i okusila sol

na njegovu obrazu. Tiho zatvarajući vrata iza sebe, ostavila sam ga u suzama.

Pompea

-22-

DRUGO POGLAVLJE

Na brodu iz Ostije isprva mi nije smetalo što su me okovali u potpalublju jer nisam imao izbora.

Bio sam preumoran da biram. Samo nisam želio razmišljati ni o čemu. Pretpostavljam da sam bio

zadovoljan iako nikad nisam shvaćao što je zadovoljstvo. Meni je ono predstavljalo jedino

odsutnost - radosti, žalosti, ambicije ili mašte.

Donnu Lucreziju vidjela sam samo jedanput prije krštenja, kada me otac odveo

u veliku Palaču Orsini koja se nalazi tik do Bazilike svetog Petra. Ondje je

živjela sa svojom tetom Adrianom da Mila Orsini i Giulijom Farnese koja je bila

kći Donne Adriane, ali i Papina ljubavnica. Potajno sam bila razočarana zbog

toga što La Bella Giulia nije prisustvovala našem susretu jer sam je željela vidjeti

isto koliko i Donnu Lucreziju. Govorili su da je lijepa kao Helena Trojanska.

Uveli su nas u piano nobile* toliko golemu sobu da čak ni vatra koja je gorjela u

mramornom ognjištu - a bila je dovoljno velika da se na njoj ispeče vola - nije

uspjela prodrijeti kroz njezinu ledenu eleganciju. Promatrala sam kako mi se

ispred lica dah pretvarao u oblak dok je rob u livreji bešumno zatvarao

dvokrilna vrata iza nas, a Adriana da Mila dala nam je znak da pristupimo.

Ona i Donna Lucrezia sjedile su jedna nasuprot drugoj oko vatre na tapeciranim

stolicama. Rodrigo od Bisceglie, sinčić Donne Lucrezije, koji je tada baš bio

napunio nešto više od godine dana, sjedio je između njih na krznenoj prostirci i

igrao se zbirkom drvenih lutaka odjevenih poput janjičara. Razmotao se turban

jedne lutke pa je dijete žvakalo njegov slobodni kraj. Crna robinja stajala je

pored Donne Lucrezije toliko

_________________________ *Piano nobile (tal.) - u renesansnoj arhitekturi najčešće prostor prvog kata na kojem su smještene glavne primaće odaje ili

dvorane te glavne spavaonice.

Pompea

-23-

mirno da sam se pitala je li čovjek ili kip. Iako je bila raskošno odjevena u lijepu

svilenu haljinu, njezini obrazi nosili su tragove teškog rada.

"Nadam se da vam neće biti teško ondje pričekati, Ser Sarfati", rekla je Donna

Adriana mahnuvši rukom ukrašenom draguljima i prekrivenom staračkim

pjegama prema stolici koja se nalazila otprilike na sredini sobe, "dok

porazgovaramo s vašom kćeri." Moj se otac naklonio, malo me pogurnuo i sjeo.

Zaškripao je kožnati tapecirung, a moje nove cipele od jareće kože, mokre od

barica u dvorištu palače, tiho su šljapkale dok sam se približavala ognjištu. Bila

sam toliko živčana da sam se, usprkos hladnoći, počela znojiti pa sam čvrsto

pritisnula ruke uz tijelo te stisnula zube kako ne bi cvokotali. "Bila si toliko

ukočena da si izgledala kao drvena lutka", vedro se prisjetila Donna Lucrezia

mnogo godina kasnije.

Tog jutra izgledala je strogo i poprilično umorno, a ponešto orlovski nos i velike

sive oči bile su joj crvene kao da je bila prehlađena ili uplakana. Pružila mi je

punačku tromu ruku. Uhvatila sam je na trenutak i naklonila joj se onako kako

mi je otac rekao da je običaj među dobro odgojenim kršćanima. Njezina koža

bila je toliko mekana da sam je jedva osjećala, a na izvanredno bijelim

zglobovima njezinih prstiju nazirale su se jamice kao u djeteta. Onda sam se

okrenula i učinila kniks prema Donni Adriani, a ona je nagnula frizuru prema

meni pa su joj biseri u kosi tiho zvecnuli.

"Hm", rekla je Donna Lucrezia, "zbilja ste plavokosi, zar ne? Recite mi... je li

vaša boja posve prirodna?"

"Da, gospo."

Uzdahnula je dotaknuvši vlastitu kosu, zarobljenu u zelenoj svilenoj mreži

ukrašenoj sićušnim rubinima. "I moja kosa bila je nekad te boje. Onda su cijeli

pramenovi otpali kada sam rodila Rodriga. Kasnije mi je narasla malo tamnija

kosa. Sada moram provoditi sate i sate na suncu. Imam sjajnu napravu, kao

šešir bez glave, od bakra, koja ubrzava proces izbjeljivanja. Caterina Sforza dala

mi je recept za smjesu od šafrana, rumenice i sumpora, a klela se svojim

životom da je učinkovita kada je prošle godine bila... gošća vojvode Valentina,

ali glava smrdi od toga, probajte samo zamisliti taj užas. Smijete sjesti.

Pompea

-24-

Catherinella, donesi stolicu."

Shvatila sam da robinja nije ukras kada se okrenula i donijela stolicu. Zasvrbjela

me unutrašnjost nosa. Učinilo mi se da čujem Marjamin ustrajan šapat: "Kihni,

dijete, odbij đavla od sebe." Zaključila sam da ne smijem kihnuti pred tim

damama. Bolje davao nego da me Donna Lucrezia odbije pa ću se morati suočiti

s očevim razočaranjem. Obazrivo šmrcnuvši, sjela sam i sklopila ruke u krilu

upirući pogled u njih samo kako ne bih gledala te dvije žene u svoj toj svili i

krznu, s blistavim draguljima.

"Recite mi kako napreduje vaša obuka", nastavila je Donna Lucrezia. "Osobito

mi je drago kada netko iz vašeg naroda pristupa Kristu jer, na kraju krajeva, on

je bio Židov."

"Nadam se da sam dobra učenica, gospo. Proučila sam vjeru apostola i

sakramente, a, naravno, i moj... Židovi slijede Mojsijeve zapovijedi."

"I možete li izreći Očenaš?"

"Da, gospo. Pater noster qui es in caelis, sanctificetur nomen tuum..."

"Izvrsno. Znate nešto latinskog."

"I nešto grčkog, gospo."

"I španjolskog, pretpostavljam?"

"Nažalost, ne, gospo. Imala sam šest godina kada smo napustili Španjolsku.

Više se ne sjećam tog jezika." Premda katkad još uvijek sanjam na njemu - na

kastiljskom jeziku šestogodišnjeg djeteta, dvostruko udaljenog od osobe kakva

sam danas.

"Ja sam se rodila ovdje, ali uvijek smo međusobno razgovarali na svojem jeziku.

Moja obitelj ima valencijske plemićke korijene."

Od prijekorna tona njezina glasa osjetila sam potrebu opravdati se. "Moj otac

smatrao je da nas treba učiti talijanski jezik kako bismo se stopili s novom

okolinom. I, gospo, mislim da se ionako ne bismo mogli sporazumjeti na

španjolskom jer je moja obitelj iz Toleđa. Dakle, ja sam Kastiljka, a vi

Katalonka."

"Je li tako? Bojim se da ne znam mnogo o zemljopisnom položaju španjolskih

zemalja, osobito sada kada se čini da su svugdje nakon Kolumbova otkrića."

Pompea

-25-

Glas joj je bio leden. Zazveckali su biseri Donne Adriane. Tiho škripanje

kožnate stolice na kojoj je otac sjedio priopćilo mi je da sam prešla granice

doličnosti, ali premda mi je srce brže zaigralo na tu pomisao, nije mi bilo stalo.

Bila sam ovdje jer je to htio moj otac, ne ja.

"Znate da nas Rimljani nazovu marrano* kad god učinimo nešto što im se ne

sviđa? Ironično je, zar ne, da smo mi, obitelj Svetog Oca, ožigosani kao potajni

Židovi? Možda bismo mogli razgovarati na hebrejskom, zar ne, djevojko?"

Činilo se da nije postojao odgovor koji ne bi bio uvredljiv obitelji Donne

Lucrezije ili mojoj. Zatim se iznenada nasmiješila. Osmijeh ju je preobrazio,

činilo mi se da ju je iznutra rasvjetljivao jer joj nije visio na licu kao slika

obješena kako bi sakrila pukotinu u zidu. Zahvaljujući tom osmijehu,

povjerovali biste da ima dobro srce.

"Recite mi", nastavila je, "poznajete li Petrarku?"

Sve gore od goreg. Znala sam ponešto iz Petrarkina opusa zahvaljujući brojnim

prelistavanim kopijama nekih njegovih stihova koji su potajno kružili među

djevojkama u Svetoj Klari, ali oklijevala sam to priznati dok je moj otac sjedio

iza mene. S druge strane, ako dami ne odgovorim iskreno, neće me smatrati

pogodnom za službu i iznevjerit ću sve očeve planove.

"I Dantea, naravno." Koje olakšanje! Dante je bio puno vredniji bez obzira na to

što ga nije bilo uputno čitati neposredno prije odlaska na počinak. Otvorila sam

usta želeći ponoviti jedan od komentara svojih učitelja o vjerskom simbolizmu

pjesnikove Ijubavi prema Beatrici, ali prije nego što sam uspjela progovoriti,

nastavila je: ">Lasciate ogne speranza, voi ch’intrate<." Trpko se nasmijala pa

sam je pogledala. Presrela je moj pogled kada je podignula oči prema teti koja je

malo zakašljala, što je zvučalo više kao upozorenje nego kao da joj je nešto

zapelo u grlu. Osjetila sam kako mi obrazi gore. Učinilo mi se da mi očevo

neodobravanje probada leđa. "Ni u kom slučaju", bio mi je rekao, "ne smiješ

gledati u oči tako velike dame kao što je Donna Lucrezia, to bi se smatralo

vrhuncem neotesanosti."

* Tijekom 15. stoljeća u Španjolskoj izraz "marrano" značio je "svinja", a odnosio se na židovsku zabranu jedenja te životinje,

stoga se koristio kao pogrdni izraz za Židova. Također, tijekom vremena taj se naziv počeo koristiti i za Židove koji su prakticirali svoju vjeru u tajnosti.

Pompea

-26-

Međutim, čim je pogled Donne Lucrezije susreo moj, znala sam da nedoličnost

nije važna. U njezinim sivim očima zaplamsala je iskra.

Nasmiješila se. Sviđala sam joj se. Nisam joj dala nikakav osobit razlog za to, ali

očito je u meni vidjela nešto, nekakvu istomišljenost na koju je mogla

odgovoriti.

Baš u tom trenutku dijete, kojem su dosadile igračke, započelo je cendrati.

Istupila je robinja Catherinella, ali Donna Lucrezia mahnula joj je da se

odmakne i stavila dijete u krilo, gdje je ono sretno zgrabilo njezinu ogrlicu

grickajući smaragdni privjesak veličine pačjeg jajeta.

"Rastu mu zubići u stražnjem dijelu usta", rekla mi je Donna Lucrezia.

"Gospo..." rekla sam ohrabrena onime što sam bila vidjela u njezinim očima.

Donna Adriana ponovo je zakašljala. Moj otac oštro je udahnuo. Nastavila sam:

"Smijem li vas nešto upitati?"

"Hoćemo li dopustiti da nas ova odvažna mlada žena nešto upita?" obratila se

svojem sinu. "Zašto ne? Rodrigo kaže da smijete, gospođice Estera."

"Kakve su dužnosti dvorske dame, gospo?"

"Hm, dijete, dvorska dama živi poput bilo koje druge žene. Traži muža, čeka

porođaj..."

"Djevojko, radit ćete ono što vam Donna Lucrezia zapovijedi, to je sve",

prekinula ju je Donna Adriana.

Vjerujući da je razgovor završio, čekala sam da me otpuste, ali i prije nego što se

išta više moglo reći, rastvorila su se dvokrilna vrata sobe propustivši zapuh još

hladnijeg zraka od kojeg su zaplesali plamenovi u ognjištu. Glasnik u livreji od

grimiznog baršuna i zlatnog satena prošao je kroz sobu kao da je njegovo

vlasništvo. Poklonio se damama, zatim je predao Donni Lucreziji presavijen

zapečaćen pergament. Njezino blijedo lice poprimilo je blagu ružičastu boju

kada je raskinula pečat i pročitala pismo.

"Poziv na objed", rekla je teti iako su njezini rumeni obrazi i blistave oči poručili

da je riječ o nečem puno važnijem. "Prihvaćamo, naravno", rekla je glasniku koji

se opet poklonio i povukao. Kada nam je okrenuo leđa, vidjela sam slova

izvezena zlatnim nitima. Pisalo je "Cesar".

Pompea

-27-

Donna Lucrezia ustala je i dodala sina Catherinelli. "Odnesi ga u dječju sobu.

Moram se odjenuti."

Ustala sam i ja pa čekala da me otpuste.

"Javit ćemo se vašem ocu", rekla mi je Donna Adriana.

"Ne, čekajte!" Donna Lucrezia okrenula se prema meni. Izgledala je posve

grozničavo. "Estero, kada ćete se pokrstiti?"

"Još nisam sigurna kada, gospo."

"Onda ću naložiti svojem tajniku da govori s dekanom Crkve Santa Maria del

Popolo kako bismo odredili datum. Odsad će vas podučavati moj kapelan, a ja

ću vam biti krsna kuma. Voljela bih da uzmete ime... Donata. Donata Spagnola."

"Da, gospo. Hvala vam, gospo." Učinila sam duboki kniks pa mi je maknula da

odem. Pridružila sam se svojem oduševljenom ocu. Dok su nas ispraćali iz sobe,

čula sam kako Donna Lucrezia i njezina teta raspravljaju o haljinama.

*

Trebala bih se stidjeti što ovo priznajem, ali haljina - ne stanje moje duše - bilo je

ono što me najviše uznemiravalo dok se približavao dan mojeg krštenja.

Premda Donnu Lucreziju nisam vidjela od tog prvog susreta prije mjesec dana,

održala je riječ. Njezin je kapelan svakog dana dolazio k meni. Ulazio je kroz

dvorišna vrata koja su bila najudaljenija od mezuze križajući se i mrmljajući

molitve. Mali Haim i ja običavali smo trčati do lože na krovu kako bismo

uhodili te skrovite dolaske i rebra su me još boljela od smijeha koji su izazivali

sastanci s fra Tommasom u malenoj dnevnoj sobi gdje me obučavao. Bio je

plašljiv čovjek - više u strahu od Svevišnjeg, činilo se, nego radostan u Njegovoj

službi. Međutim, pokušavala sam biti dobra učenica radi oca i zbog toga što

nisam mogla zaboraviti onu iskru razumijevanja u očima Donne Lucrezije.

Dan prije krštenja crna robinja Catherinella pojavila se na uličnim vratima sa

slugom koji je nosio zamotak od žute svile pričvršćen vrpcama. Jedva sam

čekala vidjeti što je unutra. Čim je robinja otišla, otvorila sam ga još ondje u

predsoblju i rasprostrla žuti omot na uglačani kameni pod. Izvadila sam lijep

Pompea

-28-

misal, uvezan u crvenu kožu sa srebrnim uglovima i filigranskim kopčama, a

zatim bijelu krsnu haljinu od lanenog platna, široki rukavi i rub koje bili su

ukrašeni zlatnim vezom dužim od pedlja, s čipkastim ovratnikom finim poput

paučine.

Uz haljinu išao je plašt od bijelog baršuna, podstavljen lisičjim krznom. Na

njemu nalazila se kopča ukrašena biserima. Marjam, koja se iz radoznalosti

zadržala pošto je otvorila vrata, glasno je uzdahnula vidjevši raskošnu haljinu

koju sam izvadila iz omota i podignula prema svjetlosti koja je dopirala iz

svjetiljaka u brončanim zidnim svijećnjacima.

"Budite oprezni, gospođice! Sigurno ne želite da je dim uprlja."

Međutim, mene je brinuo način na koji je svjetlost svijeća sjala kroz fino laneno

platno. Bez obzira na to na kakvu je glasu bila Donna Lucrezia, valjda nije

očekivala da ću stajati u crkvi, na vidiku svećenika i vjernika, u haljini prozirnoj

poput jednog od Salominih velova?

Odnijela sam plašt i haljinu u svoju spavaću sobu te pozvala Marjam da mi

pomogne jer nisam imala vlastitu sobaricu. Nakon što sam ispraznila škrinju u

kojoj su bile spremljene moje potkošulje i rublje te rasula prašnjave stručke

ružmarina i lavande na sag kod svojeg kreveta tako da ga je jadna Marjam

kasnije morala još jednom isprašiti, iskušala sam sve kombinacije rublja koje

sam uspjela smisliti dok sam stajala ispred svjetiljke raširenih ruku, a Marjam je

pomno promatrala vidi li se golo tijelo ispod odjeće. Napokon smo izabrale

dvije lanene potkošulje i vunenu podsuknju. Izgledala sam poprilično krupno,

ali barem će mi biti toplo i moja će čednost ostati nedirnuta.

Pošto me Marjam napustila, dugo sam ostala u sobi proučavajući različite

odraze koje sam uspijevala stvoriti nakrivljujući ogledalo u ruci. Otac je imao

pravo - narasla sam kao svoja majka. Nisam se mogla jasno sjetiti njezina lica

poslije toliko godina ni kretnji koje je otac opisivao kao njezine - način na koji

bih povukla kosu preko sljepoočnice i omotala je oko prsta ili kako bih držala

ruke na bokovima, od čega će me Donna Lucrezia bez sumnje odučiti.

Međutim, kada sam napravila popis crta lica, oštrih jagodičnih kostiju i

malenog ravnog nosa, pomalo četvrtaste čeljusti i okruglih očiju duboko usa-

Pompea

-29-

đenih te posve različitih od očiju moje braće koji su zajedno izgledali kao red

izbuljenih sova, vidjela sam majku. Ne, vidjela je kriva riječ. Dolazila mi je u

sjećanje. Nazirala sam je iza svojeg odraza u ogledalu odakle je uobličavala

riječi koje nisam mogla posve odgonetnuti jer ju je zaklanjala moja sumnja i

tvrdoglavost.

Je li tata imao pravo kada je rekao da bi ona odobrila to što sam radila ili je

lagao kako bi me razuvjerio? Ili možda nikad nije razumio svoju ženu? Bilo

kako bilo, sada je prekasno za nagađanja. Sutra, tijekom jutarnje mise. Papina će

kći uzeti moju mršavu ruku u svoju punačku i predati me svojem ocu. Sutra će

Donna Lucrezia postati moja majka pred Božjim licem. Bit ću oprana od

vlastitih grijeha i grijeha svojeg naroda, postat ću tabula rasa.

Kada sam se pošla preodjenuti, na vratima se začulo tiho, gotovo plaho kucanje.

"Tko je?"

"Tata."

"Uđi. Samo sam se... presvlačila", nesigurno sam završila primijetivši njegov

izraz lica kada je vidio svoju kćer u krsnoj haljini.

"Ja... Hm..." pročistio je grlo. "Večeras moram ići na večeru s Fuggerovim

službenikom. Nešto u vezi povišice lučkih pristojbi na papar koji stiže u

Veneciju. Važno kada promisliš koliko papra trošimo. Mislim da ću se kasno

vratiti."

"Smiješ me probuditi." Oboje smo znali da će proći mnogo vremena prije nego

što se opet vidimo. On i moja braća sutra neće doći u crkvu niti će me moći

posjećivati u Rimu, a ja nisam imala pojma hoću li zbog novih dužnosti uopće

imati vremena ili slobode.

"Radije ne bih." Prišao mi je i položio svoje velike ruke na moja ramena. "Sutra

ćeš htjeti izgledati najbolje što možeš, bez podočnjaka."

"To nije..." moje vjenčanje, gotovo sam rekla.

"Dobro je što ti je Donna Lucrezia toliko sklona. To je dobro za tvoju budućnost.

Tvoja bi majka bila jako ponosna", završio je naglo, kao da uranja u hladnu

kupelj ili guta gorak lijek, a prije nego što sam uspjela odgovoriti, okrenuo se i

otišao ostavivši za sobom samo blag miris ambre koju je upotrebljavao kako bi

Pompea

-30-

održao bradu sjajnom.

Svukla sam krsnu odjeću i položila je na vrh putne škrinje koju će sutra odnijeti

u Palaču Santa Maria. Bila je to lijepa škrinja, tek kupljena, prekrivena crvenom

španjolskom kožom i okovana broncom. Imala je posebne odjeljke obložene

cedrom za maleno rublje, četke za kosu, pojasove i cipele te dvije police za

haljine. Negdje u toj mješavini praktičnog planiranja i opreznog postupanja

nalazila se duša Donate Spagnola.

Kršćansko krštenje čudan je obred. Mi, Židovi, pridajemo veliku pozornost

hrani u proslavljanju vjere. Na Pashu jedemo pečenu janjetinu s češnjakom,

ružmarinom i kolačima od macesa, na večer sabata crvena jaja i rižu sa

šafranom te - moja omiljena hrana zbog povezanosti s kraljicom Esterom - na

Purim Hamanove uši sa sirupom koji ostavlja gotovo nepodnošljivo sladak

okus u ustima čak i poslije tri dana posta. Znamo da su one pak spravljene od

tijesta, smotanog i oblikovanog tako da nalikuju ljudskom uhu. Dok ih jedemo,

ne vjerujemo da su se nekom čarolijom pretvorile u Hamanove uši. Koliko bi

ušiju trebao imati jedan čovjek, čak i najpodliji ili najlukaviji medu svim

dvoranima koji su u čitavoj povijesti prisluškivali na vratima kraljeve sobe?

Bilo kako bilo, sada sam ovdje i osjećam vrtoglavicu od jakog mirisa tamjana i

boležljivih soprana dječaka iz kora. Oprali su me, namazali uljem i zasolili kao

da su me pripremili za ražanj. Posvud su blistavi sveci koji krvare - na zidovima

i stropovima, na podnožjima stupova ili izviruju iz niša. Dok sam klečala pred

oltarom, između Donne Lucrezije i biskupa čijeg se imena više ne mogu

prisjetiti, a došao je kao zamjenik mojeg drugog kuma kardinala Ippolita

d’Estea, djevera Donne Lucrezije, očekivalo se da ću odjednom pojesti kruh i

popiti vino te povjerovati da su se, zahvaljujući nekakvoj svećenikovoj obmani,

preobrazili u Kristovo tijelo i krv. Ja, Židovka, koja je uvijek jela meso iz kojeg je

bila isprana sva krv, koja nije smjela pojesti ni jaje zamrljano krvlju! Molila sam,

ali nisam prizivala Duha Svetog, nego tražila pomoć kako mi se grlo ne bi

stegnulo.

Tog je jutra pljuštala kiša i puhao je hladan vjetar, stoga je kardinal Vera, koji je

trebao predvoditi svetu službu, pristao na to da se obred održi u crkvi, a ne

Pompea

-31-

vani, kako je bilo dogovoreno. Možda je zbog toga Duh Sveti odlučio izostati.

Pošto je kardinal izustio riječ cgzorcizam i stavio mi veo na glavu pa sam

krenula prema oltaru, a Donna Lucrezia i bezimeni biskup držali su me za ruke,

znala samo samo to da mi od soli na jeziku želudac vapi za doručkom. Voda je

kapala s vrhova moje raspletene kose natapajući mi odjeću sve do stražnjeg

dijela bedara. Stresla sam se. Donna Lucrezia stegnula mi je ruku i nasmiješila

se upirući pogled u oltar. Možda je pomislila da je moj drhtaj bio znak

božanskog upletanja ili da su grličina krila zalepršala po mojoj koži.

Kleknula sam na bijeli svileni jastuk. Odrecitirala sam Vjerovanje i Očenaš,

zatim mi je sam kardinal Vera, čije su me žile na uvelu vratu podsjetile na

sušenu jeleninu, dao sakrament. "Kruh i vino", rekla sam sama sebi gutajući

malenu okruglu pločicu koja je imala okus kao papir i vino koje mi je gorjelo u

grlu, "samo kruh i vino, a uz to ni jedno ni drugo nije baš dobro." Upitala sam

se kako je svakog jutra Donna Lucrezia to uspijevala jesti na prazan želudac.

Pogledala sam je dok je klečala pokraj mene, a ona je oborila glavu i pomicala

usta u nijemoj, naoko strasnoj molitvi, a zatim sam se povela za njom kada je

ustala i pošla natrag prema vratima nakon što je svećenstvo izgovorilo razne

blagoslove i zahvale.

Primijetila sam Battistu Farignola i Isottu de Mantova među okupljenima. Bile

su prezaokupljene pokušajem hvatanja pogleda skupine pomodno odjevenih

mladića koji su se naslonili na stup i ćaskali glasno šapćući dok su mi uzvraćali

osmijeh. To mi se činilo uzbudljivo zločestim. U sinagogi, djevojke i mladići

sastajali su se samo nakon vjerskih službi kada su ih pratile budne proračunate

oči njihovih roditelja i ženidbenih posrednika. Međutim, činilo se da kršćanima

nije bilo važno što se oba spola susreću u crkvi pa su se udvaranja pogledima i

pokretima, mahanje lepezama i slanje poljubaca odvijali iza oborenih glava

pobožnih patrijarha i njihovih bezgrešnih supruga. Ukoliko su Evu smatrali

majkom grijeha, mogli su kriviti samo sebe same.

Također, u oko mi je upala Giulia Farnese. Ona je bila najdražesnija žena koju

sam ikad vidjela. Oči su joj bile tople kao prženi šećer i kosa joj je bila boje meda

u koju su pod velom od zlatne tkanine bili uvijeni nizovi golemih bisera. Držala

Pompea

-32-

je za ruku punačkog dječačića koji je imao otprilike četiri godine, stoga sam

pretpostavljala da je on njezin sin Giovanni, poznat kao Dijete Rima, premda je

većina manje veličanstveno mislila da je sin pape Aleksandra. Njegova

neuglednost bila je jednaka ljepoti njegove majke, stoga je jedva nosio tu

impozantnu titulu na malenim oblim ramenima. La Bella Giulia naklonila je

glavu prema meni, što je prouzročilo komešanje među damama koje su stajale

iza nje, a bile su većinom mlade i imale su podozrive oči. Činilo se da samo

jednoj od njih nije bilo stalo do društvenih prilagodbi zahvaljujući kojima ću

steći blagonaklonost Papine ljubavnice. Prekrivši usta mufom od samurovine,

zijevnula je, a zatim mi je namignula. Mislila sam da se to odvilo samo u mojoj

mašti, ali uskoro sam otkrila da nije tako.

Primanje u moju čast trebalo se održati u palači. To zvuči kao da sam bila jako

važna, ali nije bilo tako, već je to kućanstvo trebalo bilo kakvu ispriku kako bi

organiziralo zabavu. Naime, ovo je bila samo mala zabava, danji obrok poslije

kojeg je trebao uslijediti ples kako bih se upoznala s ostalim damama Donne

Lucrezije, a Giulia Farnese trebala je biti počasna gošća. Kada sam stigla u

palaču, robinja Catherinella odvela me kroz labirint hodnika i pokazala mi je

malenu sobu na jednom od gornjih katova.

"Vi se presvući", rekla je na talijanskom jeziku izgovarajući sporo i brižno svaku

riječ. "Ja vam pomoći."

Moja putna škrinja stajala je pored kreveta koji je, s noćnim stolićem i

jednostavnim drvenim stolcem, činio sav namještaj u sobi. Vidjela sam da su

otvorili škrinju i položili na krevet moju najbolju haljinu od tamnoplavog

baršuna. Pored nje nalazila se camorra od sjajnog smaragdnozelenog brokata,

podstavljena srebrnom svilom, i biserna ogrlica sa safirnim privjeskom.

"Od moja gospa", rekla je Catherinella.

Napuhala sam se od ponosa kao grlica koja udvara jer mi je Donna Lucrezia

dala takve darove. To je sigurno značilo osobitu sklonost. Tada još nisam znala

da se među ljudima čije je bogatstvo tako bajno i nehajno kao bogatstvo obitelji

Borgia u tim godinama to smatralo malim darovima, a ne raskošnim.

Narukvica od spletene kose, prazna škrinjica u kojoj je nekad bio svitak s

Pompea

-33-

poezijom. Bila sam sigurna da će se u trenutku kada uđem u salon u kojem su

poslužili obrok svaka glava okrenuti i svaki razgovor prestati dok se dame

Donne Lucrezije budu trudile suzbiti zavist prema novoj ljubimici, zvijezdi u

usponu, Donati Spagnola koja se kao feniks uzdiže iz pepela Estere Sarfati. Oh,

kako je ta djevojka iz Toleda na dalekom rubu kršćanskog svijeta potpuno

nestala i Donata je sada prava Rimljanka u svojem baršunu i biserima!

Zapravo, samo se jedna osoba izdvojila iz gomile paunica i vrzmala se po sobi.

To je bila djevojka koja je nosila muf od samurovine, malo starija od mene,

primijetila sam, svakako Borgia jer je imala isti visoki nos i krupne oči koje su

bile pomalo preblizu, kao u Donne Lucrezije.

"Ja sam Angela", rekla je pruživši mi ruku. Njezin zahvat bio je čvrst i suh, a

pogled iskren. "Lucrezijina sestrična. Hm, jedna od njih! Ovdje je i Geronima, ali

ona je strašno... španjolska. Nosi crninu, uvijek je u crkvi, znate tu vrstu. Oh,

Gospode! Mislim, žao mi je, i vi ste Španjolka. Ali, zapravo, Židovi su Židovi,

zar ne? I tako niste prava Španjolka."

Pokušavajući se osjećati uvrijeđeno, pomislila sam da nisam ni prava Židovka,

ali razoružala me Angelina iskrenost i toplina osmijeha. "Jesu li Katalonci pravi

Španjolci?" upitala sam.

"Oh, Bože! "

Lecnula sam se. Ti kršćani zazivali su sveto ime zbilja nehajno.

"Zapravo, mi, Borgije, jesmo i nešto i ništa", nastavila je Angela, a ja sam se

zatekla u pitanju je li vojvoda Valentino ikad čuo te riječi koje su sada dolazile

iz njezinih usta i koliko bi dugo tako govorila da je čuje. "Rimljani nas zovu

marram i vjerojatno imaju pravo."

"Onda smo jednake."

Angela me još držala za ruku. Zatim ju je veselo protresla. "I bit ćemo

prijateljice. Uredila sam da dijelimo sobu. Nadam se da vam to ne smeta."

Nisam mogla reći da mi smeta, ali zastala sam. Budući da nisam imala bliske

rođakinje, nisam bila naviknuta dijeliti krevet. Što ako Angela hrče, škripi

zubima ili udara nogama u snu? Što ako ja radim nešto od toga?

Ukoliko je Angela primijetila moje oklijevanje, svakako nije dopustila da je ono

Pompea

-34-

uznemiri. "A sada", nastavila je brbljati, "tko je ono visoko stvorenje koje se divi

svojem odrazu u srebru? Jedna od vaših prijateljica? Znate li plesati morescu?

Moj bratić Cesare više voli da je plešu dame nego gospoda." Gurnuvši moju

šaku ispod svoje ruke, nastavila me obasipati pitanjima, a prekinula bi me

zapitkivati samo kako bi me upoznala s nekim ili nešto primijetila o nečijoj

frizuri, širini rukava ili jačini šminke. Angela je rekla da ćemo biti prijateljice,

stoga se činilo besmisleno prepirati s njom.

Donna Lucrezia sjedila je na čelu stola, Giulia Farnese nalazila joj se s desne

strane i Angela s lijeve. Sjedila sam pokraj Angele iako mi sada ništa nije značila

počasna blizina Donne Lucrezije i čeznula sam za nekim mjestom što dalje od

visokog stola. Željela sam biti sa svojim prijateljicama iz Svete Klare, ondje gdje

me nitko nije promatrao. Nitko nije smio jesti dok mi za visokim stolom nismo

uzele prvi zalogaj svakog jela. Jeli smo rakove, teletinu u umaku od vrhnja i

odojke punjene smokvama. Podsjetila sam se nekoliko puta da sada smijem jesti

ta jela, ali činilo mi se kao da su se moje tijelo i um odvojili jedno od drugog -

mozak je zapovijedao tijelu da jede, ali grlo se stisnulo i zabranilo mi je gutati.

Pomoću obilnih gutljaja vina uspjela sam pojesti nekoliko zalogaja, a zatim,

gledajući niza salon prema mjestu gdje su sjedile Isotta i Battista, sve sam

vidjela dvostruko i shvatila sam da sam pijana. Sjetila sam se da je Simeon

naveo dvostruki vid kao jedan od simptoma pijanstva.

Nisam se usudila zamoliti čašu vode iako sam čeznula za tekućinom. Paževi u

livreji koji su stajali iza svake od nas bili su ozbiljni i nepomični kao nadgrobni

spomenici, stoga sam vjerovala da me se ne bi udostojali čuti čak i da sam se

odvažila progovoriti. Tako sam popila još vina i, kada su odnijeli mesna jela te

donijeli zdjele voća i slasticu od zaslađenog kravljeg sira, iznenada sam shvatila

da umirem od gladi. Moj tanjur bio je nepristojno natovaren kožicama mogranja

i košticama ušećerenih breskvi u lokvama sirupa kada je Donna Lucrezia

pljesnula rukama i objavila da bismo trebali otići u veću sobu u prizemlju gdje

su nas čekali glazbenici.

Pokušala sam stati na noge, ali činilo mi se kao da sam opet na moru - bjesni

oluja te se paluba valja i klizi mi pod nogama. Šećerna voda napunila mi je usta

Pompea

-35-

i nos nezdravom slatkoćom. Bila sam sigurna da ću povratiti. Posrnula sam

preko stolice, odgurnuvši s puta jednog od ozbiljnih malih paževa, i pobjegla iz

salona, a Angeline riječi: "Donata? Je li vam dobro?" probile su se kroz šum u

mojim ušima.

Zraka! Trebala sam zraka. Htjela sam pronaći izlaz, ali bili smo na prvom katu i

nisam imala pojma gdje je stubište. Prozor. Bilo što. Potrčala sam pa sam se

okrenula, potrčala sam u drugom smjeru, ali spotaknuta sam se preko saga i

rukav mi je zapeo za zidni svijećnjak. Usta su mi se napunila žuči. Prekasno.

Krkljajući sve dok nisam pomislila da će mi se grlo razderati, pala sam na

koljena i povratila večeru na lijepu svilenu prostirku na sredini mramornog

poda. Budući da nisam imala snage podignuti se, otpuzala sam od smrdljive

smjese i legla na pod pritisnuvši čelo na hladan mramor. Samo sam željela

zaspati, ali nisam imala pojma kako ću pronaći svoj krevet u onoj sobici zakopa-

noj u staroj jezgri prostrane palače. Uostalom, kada sam zatvorila oči, zavrtjelo

mi se u glavi i pobojala sam se da ću opet povratiti.

Nemam pojma koliko sam dugo tako ležala, kada sam začula korake. Isprva

sam se nadala da je to Angela ili jedan od robova Donne Lucrezije kojeg su

poslali u potragu za mnom. Osramotit ću se, naravno. Možda me čak pošalju

kući. Od te pomisli malo sam se bolje osjećala, ali onda sam začula muške

glasove koji su nešto mrmljali te je uslijedio iznenadan smijeh. Struganje

mekanih cipela i blago zveckanje čizama s ostrugama. Čvrsto sam stisnula oči

jer me moj pijani mozak uvjerio da me oni neće vidjeti ako ih ne budem gledala.

Tišina. Svjetlost baklji koja mi je rasvjetljivala filigran vena u očnim kapcima.

Vinski dah na mojem obrazu, slab miris parfema od jasminova ulja. Osjetila

sam nožni palac jedne od onih čizama u svojim rebrima kada me netko blago i

oprezno prevrnuo na bok. Zatim strah od ponovnog povraćanja kada je

smrdljiv dah pogodio moje lice, nakon čega je uslijedio topao i klizav jezik koji

mi je polizao nos.

"Pijana", izjavio je muškarac u čizmama, a glas mu je bio pun potisnutog veselja.

"Ostavi je na miru, Tirezija. Ako je slasna kao tartufi, ona je moja, ti prokleto

pseto."

Pompea

-36-

"Ne vidim nikakve ozljede na njoj", rekao je drugi muškarac blažim glasom

gotovo šapćući u moje uho. Njegov govor nije bio rimski. "Doduše, smrdi kao

krčma."

"Pretpostavljam da je ona jedna od Lucrezijinih djevojaka", rekao je onaj u

čizmama. "Pažu, pođi u Dvoranu zodijaka i obavijesti Donnu Lucreziju da je

jedno od njezine janjadi zabludjelo."

"Da, gospodaru." Začula sam visoki dječački glas, a onda je uslijedilo struganje

koraka i tama - ne - promjena svjetlosti. Dječak je sigurno odnio baklju, ali prije

toga upalio je zidnu svjetiljku. Otvorila sam oči.

Pokraj mene klečao je mladić u kardinalskoj halji i srdačno je prebacio ruku oko

ramena oronula psa čije su albino oči bile mliječno plave od mrene. Učinilo mi

se da je kardinal sav crven i crn zbog svoje crne brade i crvene halje te punih

sjajnih usana.

"Probudila se", rekao je nasmiješivši mi se. Čak se i pas nasmiješio isplazivši

jezik preko smeđih škrba.

Sjene su se pomaknule kada je muškarac u čizmama čučnuo iza svojeg psa i

pogledao me izbliza. Taj muškarac nosio je krinku i crnu odjeću, a čak su mu i

ruke, koje je opustio na koljenima, bile u rukavicama od crnog baršuna te mu je

crna kapa pokrivala kosu. Svjetlost koja je dopirala iz zidne svjetiljke stvarala je

aureolu nad njim, stoga je bilo teško razabrati detalje njegove odjeće i krinke.

"Hm", rekao je, "nadam se da sve služavke moje sestre nisu u istom stanju kao

vi. Kardinal Ippolito i ja išli smo pogledati ples i nastat će lijepa zbrka ako se

sve onesvijestite."

Vojvoda Valentino. Pomislila sam na ruku i jezik. Opet sam zatvorila oči i

stisnula zube te se ponadala da će me tako vješti ubojica znati poslati na drugi

svijet bezbolno, kao što rade košer mesari.

Ništa se nije dogodilo. Opet sam otvorila oči želeći da me pošalje na drugi svijet

jer je sada moj zbrkani um shvatio da me nije samo vojvoda zatekao pijanu na

podu, nego i kardinal Ippolito d’Este, moj krsni kum.

"Pokušajte sjesti", rekao je kardinal. "Isprva će vam se vrtjeti u glavi, ali najbolje

je zauzeti uspravan položaj jer će vam tako to vino u venama isteći iz glave."

Pompea

-37-

"Tako mi je žao, oprostite mi, ja..."

"Nije važno. Cesare, uzmi je za drugu nadlakticu i podignimo je na noge. Treba

joj malo zraka."

Oba su me muškarca uhvatila ispod lakta. Kardinal je imao lijepo manikiranu

šapu, dok su vojvodini prsti u rukavici bili tvrdi i mršavi. Kako je trenutak bio

zaokupljen izvlačenjem ostruge iz ruba moje camorre, krišom sam mu pogledala

lice. Djevojke u Svetoj Klari običavale su govoriti da je on najljepši muškarac u

Italiji premda ne znam je li ga ijedna od njih ikad uspjela vidjeti izbliza. Zbog

krinke vidjela se samo njegova uredno podrezana crvenkasta brada i blijede

usne koje su imale izvjesnu mišićavu gipkost. Pomislila sam da je nosio krinku -

zakriljenu rukotvorinu od crnog baršuna, zlatne vrpce i bisera - jer je čak i

njegova ljepota bila opasna. Možda se bojao pogledati vlastito lice?

Kada sam ustala, učinilo mi se da mi krv istječe iz glave i slijeva mi se u noge

otežavajući ih dok teturam, stoga sam se naslonila na kardinala nastavivši se

obilno ispričavati.

"Dopustite", rekao je lupeški, "zadovoljstvo mi je." Stavio mi je ruku oko struka

nakon što je vojvoda pustio moj lakat. Mislila sam na oca i njegove dobre

namjere te osjetila kako mi suze naviru na oči.

"Donata!" Angela. O, hvaljeno budi sveto ime!

"Donata", ponovio je kardinal.

"Da, vaša uvaženosti." Jesam li mu se ispravno obratila? Nadala sam se da

jesam.

"Oprostite mi. Plemeniti kardinalu, bratiću Cesare." Trčeći prema meni, Angela

je naglo zastala i učinila duboki kniks. Kardinal joj je ponudio svoju slobodnu

ruku pa je poljubila njegov prsten, a zatim je, iako ju je vojvoda podignuo na

noge i dotaknuo joj obraz usnama, nastavila gledati kardinala kroz trepavice

odajući privid šarmantne skromnosti.

"Donna Angela", prekorio ju je kardinal. "Zahtijevat ću da se ubuduće bolje

brinete za moje kumče."

"Možda bi mi vaša milost trebala dati upute za to."

Užasnuta svojom zaprljanom i zgužvanom odjećom, pramenovima kose koji su

Pompea

-38-

mi se prilijepili za čelo, smrdljivim dahom, osjećala sam se nedoličnije i

neumjesnije no ikad.

"Popijte čašu vina sa mnom kada se pobrinete za gospođicu Donatu", rekao je

kardinal, "i napravit ćemo plan učenja."

"Hajde, Ippolito", rekao je vojvoda, "obavili smo dobro djelo za danas." Premda

ništa više nije rekao, svejedno sam osjećala da djela na koja je sada pomišljao

vise u hladnu zraku hodnika te me proželo čudno uzbuđenje.

Primijetivši da dršćem, Angela me obujmila. "U krevet, mlada damo! Dosta ste

se zabavljali za jednu noć."

"Hoće li me Donna Lucrezia otjerati?" zacviljela sam bojeći se njezina odgovora i

istovremeno čeznući za njim.

Nasmijala se. "Dobri Bože, ne! U najgorem slučaju Donna Adriana će vas

izgrditi, u najboljem to će Donni Lucreziji samo biti smiješno. Elisabetta Senese

jednom je pomislila da je Sveti Otac jastuk koji se nalazio na stolici pa je sjela na

njega. Bio je oduševljen. Dao joj je veliku zalihu svilenih jastuka koji su se nekad

nalazili u odajama princa Djema. Njezina soba sada izgleda kao harem."

"Tko je princ Djem?"

"Oh, umro je prije mnogo godina! Bio je sultanov brat, ali sultan je odriješio

kesu kako bi Djem ostao ovdje, tako da ga ne mora ubiti. Izgleda da Osmanlije

tako sređuju nasljeđivanje. Ubijaju braću. Svi smo mi voljeli Djema, osobito

Cesare, ali Djem je najviše volio Juana." Zastala je. Osjetila sam kako me

proračunato gleda makar smo sada bile daleko od novih dobro osvijetljenih

dijelova palače, opet u labirintu uskih trošnih prolaza gdje su se nalazile sobe

pratilja Donne Lucrezije. "I, kada kažem volio, to i mislim. Juan je bio djevojački

zgodan. Stigle smo."

Angela me odvela u sobu pipajući ugao kreveta i gurajući me na njega dok je u

malom udubljenju u zidu pokušavala pronaći kutiju s kremenom koju je držala

tamo tik do drvenog raspela.

Ohrabrena time što joj nisam mogla vidjeti lice, upitala sam: "Što se dogodilo

Don Juanu?" Premda sam još uvijek bila mala djevojčica kada je umro, sjećam se

da je cijeli Rim govorkao o njemu nakon što je neki ribar izvukao njegovo

Pompea

-39-

unakaženo truplo iz Tibera, a ime Valentino nikad nije bilo daleko od usta

pučanstva. Govorilo se da su se braća prepirala oko princeze Sancije od

Aragona kao i zbog toga što je Juan, premda nevješt vojnik, bio proglašen

gonfalonjerom Crkve, dok je Cesare, kardinal Valencije u ono doba, trebao

slijediti svojeg oca uza stube prijestolja svetog Petra. Nikad nikog nisu osudili

za ubojstvo Papina najdražeg sina, zato su naklapanja trunula poput

neizliječene rane.

Angela je kresnula kremen i svjetlost je zablistala iz svijeće na noćnom stoliću.

Nagnuvši se prema meni, raširila je ozbiljne oči zasjenjene iscrpljenošću koju

ranije nisam primijetila, uzela mi je ruke i pritisnula ih na moja koljena.

"Donata, želim biti vaša prijateljica. Vi ste zgodni i pametni, stoga biste ovdje

mogli dobro živjeti. Ali, postoje neka pitanja koja ne smijete postaviti. Također,

možda ponešto primijetite, ali morat ćete to zadržati za sebe. Što se tiče Juana",

dodala je uspravivši se pa progovorivši opuštenijim glasom, kao da nije bilo baš

ničeg zagonetnog u njegovu ubojstvu, "ubili su ga Orsini. Ta nas obitelj mrzi

otkad je ujak Rodrigo zatvorio Virginija Orsinija zbog toga što je 1493. godine

prebjegao Francuzima, a potom umro u zatvoru. Bili su sigurni da ga je ujak

Rodrigo dao ubiti, zato su Juana lovili iz osvete. Sada je čast zadovoljena i time

je stvar svršena."

Naravno, čast nikad nije bila zadovoljena, vendetti nema kraja pitam se je li

Angela uistinu vjerovala u ijednu svoju riječ ili me jednostavno pokušavala

zaštititi. Ispalo je da bi neprijateljstvo između obitelji Borgia i Orsini trebalo

neizravno preobraziti moj život, ali ne još. Ne još.

Angela mi je pomogla skinuti odjeću, a zatim me poslala u krevet. Slamarica

napunjena vunom i konjskom dlakom učinila se mekom kao perina mom

bolnom želucu i glavi u kojoj se sve vrtjelo. Utrljavši iza ušiju ružinu vodu iz

bočice na noćnom stoliću, Angela je rekla da se vraća na ples i poželjela mi laku

noć.

"Uzet ću svijeću", rekla je, a ja sam zaspala u potpunoj tami koja je iznenada

nastupila u sobici koja je sada predstavljala moj dom. Nisam ništa sanjala. Ne

znam kada je Angela legla u krevet.

Pompea

-40-

Idućeg jutra nisu tražili da služim Donnu Lucreziju kada je ustala, no poslije

objeda pozvali su me k njoj u maleni salon koji je gledao na stube Svetog Petra,

a služio joj je za privatne audijencije. Donna Lucrezia izgledala je kao da je

premalo spavala. Grozničave crvene mrlje isticale su joj obraze kao loše

naneseno rumenilo, a oči su joj blistale kao mjesečina na dnu jezera. Premda se

umotala u krzneni plašt, katkad bi zadrhtala, stoga sam se pobojala da ju je

uhvatila groznica. Donna Adriana bila je s njom i baš je ona započela razgovor

trznuvši čeljustima zbog ozlojeđenosti.

"Moja snaha Donna Giulia razočarala se što vas prošle večeri nije mogla

upoznati."

Oborila sam glavu kako dame ne bi vidjele da crvenim.

"Kao i Njegovo Blaženstvo, moj otac", dodala je Donna Lucrezia tonom koji je

mogao rasprsnuti staklo, "koji nas je iznenadio i počastio svojim dolaskom."

"Djevojko, zar nećete ništa reći na to?"

"Uistinu mi je žao. Nisam naviknuta na vino i tešku hranu, a osjećala sam

samo... To se više neće dogoditi", nespretno sam završila.

Nastupila je tišina. Povici uličnih prodavača koji su prodavali kolače i

medaljone svetaca na stubama bazilike, prigušeni staklenim prozorskim

oknima, doprli su do nas. Donna Lucrezia pogledala je van namrštivši na

trenutak svoje pomno očupane obrve. Sjetila sam se da je vojvoda od Bisceglie,

otac malenog Rodriga, zadobio rane koje su ga napokon ubile na tim stubama i

upitala sam se zašto je izabrala baš ovu sobu ako je svojeg drugog muža voljela

onoliko koliko su na to upućivali avvisi*.

Osebujan smijeh Donne Lucrezije omeo mi je misli. "Ipak, sreli ste mojeg dragog

brata Cesara, vojvodu Valentina", rekla je upotrijebivši katalonski oblik njegova

imena usprkos tome što je govorila na talijanskom. Upitala sam se bi li bilo

najbolje skočiti s prozora u smrt na stube Svetog Petra. Možda se vojvoda

______________________ * Rukom pisane novine, koje su tijekom renesanse korištene za brzo prenošenje vijesti po većem dijelu Europe, a

pogotovo po Italiji.

Pompea

-41-

baš sada skriva iza tapiserije koja prekriva tajna vrata i izvlači bodež iz pojasa

kako bi me ubio.

"Htjela sam biti stroga prema vama, ali i on i kardinal Ippolito zauzeli su se za

vas, stoga ću biti milostiva. Namjeravala sam vam dati tri nove haljine za

proslavu vjenčanja, ali sada ću vam dati dvije kako bih nadoknadila trošak za

prostirku koju ste upropastili. Ipak, rekla bih, zahvaljujući camorri koju sam vam

dala za krštenje i bijelom baršunastom plaštu, izbjegavanje nove sramote poći će

vam za rukom." "Ali..."

Donna Adriana opasno je podignula obrve. "Rekla sam ti da si trebala bolje

ispitati ovu djevojku", rekla je Donni Lucreziji teatralno šapćući. "Sada se rječka

s tobom."

"Ne sviđa vam se moja odluka?" upitala je Donna Lucrezia.

"Ne, gospo, mislim... Jako ste velikodušni. Pomislila sam da ćete me poslati

natrag ocu."

"A to ste i željeli." To nije bilo pitanje, nego izjava koju je izrekla tiho i sažalno.

"Oh, draga moja." Donna Adriana položila je ruku na nećakinjinu nadlakticu u

znak upozorenja, ali Donna Lucrezia ipak je nastavila: "Moramo naučiti željeti

ono što žele naši očevi."

*

Sljedećih nekoliko tjedana projurilo je u vrtlogu probavanja haljina,

kozmetičkog uljepšavanja te malih agonija koje su prouzročile pribadače i

čupanje dlaka. Nesumnjivo svjesna očiju poslanika vojvode Ercolea na sebi,

Donna Lucrezia nije zanemarila dužnosti koje je imala kao moja krsna kuma.

Postavili su je za regenticu u Vatikanu kada su Papa i vojvoda Valentino

otputovali kako bi izvršili inspekciju utvrda u Nepiju i Civiti Castellani, ali ipak

je našla vremena svakog jutra otpratiti me na misu i uputiti u prave načine

klanjanja i križanja te uzimanja u usta suhe oblatne koju su ti ljudožderi zvali

Kristovim tijelom. Nadzirala je moje vezivo i pjevanje te se velikodušno

smilovala kada mi je dala treću haljinu nakon što joj se osobito svidjela moja

Pompea

-42-

izvedba Petrarkina soneta. Bila je vedra, nasmiješena i spretna, stoga se činilo

da ne sumnja u sretan život s neuglednim muškarcem čiju je minijaturu posvud

nosila u obliku zlatnog lančića na pojasu.

Opuštala se jedino tijekom naših tjednih odlazaka na kupalište kada bi nam

dopuštala da je povremeno dobroćudno zadirkujemo zbog slomljenog nosa i

nepomodne kratke kose Don Alfonsa. Nije htjela čuti ni naznake ozbiljnijih

naklapanja o njemu - da je poludio od francuske bolesti i naginjao jakoj

potištenosti tijekom koje je gol golcat divljao ulicama Ferrare ili da uzdržava

brojne ljubavnice.

"Znam sve što trebam znati o francuskoj bolesti", jedanput se otresla na Angela

kada smo je mi, ostale djevojke, navele na razgovor

o tome. "Vi biste to trebale najbolje znati."

"Oprostite mi, gospo", prošaptala je Angela i odmah sam se osjećala kao da sam

prijateljicu bacila pred čopor lovačkih pasa.

Otrčale bismo preko vrta do kupališta odjevene samo u napuljske ogrtače,

široku prozirnu odjeću koju je princeza Sanda učinila pomodnom. Svaki put

kada bih obukla svoj ogrtač, osjećala sam se kao da sam gola i vidjela sam

negodovanje na Marjaminu licu toliko jasno, da mi se činilo da me promatrala

iza smokve koja je zasjenjivala vrtna vrata pored kojih je ljepljivo voće padalo

na stazu ostavljajući ružičaste mrlje. Katkad sam na trenutak imala dojam da

nas promatraju nepoznate oči od kojih sam se u isto vrijeme i rumenjela i ledila,

a želudac mi se vezivao u čvor.

Kupalište je bilo pomodno uređeno kako bi izgledalo kao srušeni hram. Činili

su ga ruševni mramorni stupovi i kipovi punačkih Venera s namjerno

okrhnutim nosovima, ali iznutra je bilo posve moderno. Hipokaust proveden

ispod poda održavao je vodu toplom u dubokoj mramornoj kadi gdje smo se

odmarale na stubama, pokrivene ručnicima. Catherinella i druga crna robinja

održavale su paru u drugoj manjoj sobi tako što su lijevale kante vode na hrpu

vrućeg drvenog ugljena pomiješanog sa sandalovinom i lavandom. Zaklonjene

od palače sjenicom hibiskusa, ohrabrene velom pare, hihotale smo se, ogovarale

i razmjenjivale povjerljiva priznanja.

Pompea

-43-

Na toj mirisavoj ispovijedi djevojka je mogla priznati da joj je trbuh odviše

ispupčen ili da su joj grudi preplosnate, a mogle su raspravljati o teškoći

nagovaranja ljubavnika na uporabu jezika ondje gdje bi više volio umetnuti

drugi dio tijela. Obično sam sjedila blizu Angele koja bi mi šaptala objašnjenja.

"Od muškarčeva jezika ne možete zatrudnjeti kao što jezik ne može probiti

djevičnjak. Uz to, on stvara puno veći užitak."

Možda to nije bio puteni odgoj koji je moja majka bila zamišljala, ali ona je

davno umrla, a ja sam odrasla u kući muškaraca samo sa šutljivom Marjam, kao

jedinim ženskim društvom, i slušala neupućena nagađanja djevojaka u Svetoj

Klari. Sada se stidim reći da tada nisam osjećala stid, samo gladnu radoznalost

koja se naoko smjestila u mojem umu kao i u mojim sve većim grudima i

nedodirljivom mjestu između nogu. Moja nova draga prijateljica naoko je to

razumjela kada bi me kroz paru privukla do svojeg čulnog tijela zlatne kože

gladeći mi ruku ili bedro.

Maleno ogledalo visjelo je na zidu naše spavaće sobe. Četverokut u

jednostavnom srebrnom okviru bio je dovoljno velik kako bi nam pokazivao

lica. S vremena na vrijeme Angela bi mi zapovjedila da ga skinem sa zida i

držim na pravoj visini kako bi podrezala stidne dlake škaricama za nokte.

Drsko bi stajala gola dok joj je koža blistala na svjetlosti žeravnika sada kada je

postajalo hladnije i govorila bi mi da pomaknem ogledalo malo udesno, prema

gore ili bih li ga trebala nasloniti na komodu i malo više podići svijeću kako bi

bolje vidjela. Neko vrijeme obavljala sam tu dužnost i nisam postavljala pitanja

jer mi ponos nije dopuštao priznati da mi se činila čudnom i nepristojnom. Ako

sestrična Donne Lucrezije nije vidjela ništa loše u tome, onda očito dame to

rade, stoga nisam namjeravala pokazati svoje neznanje i poniziti se.

Onda, jedne večeri kada je pincetom iščupala zalutalu dlaku i prokrvarila, a već

smo bile zakasnile pomoći Donni Lucreziji odjenuti se za primanje u Vatikanu,

upitala sam: "Zašto to radite?"

"Radi svojih grijeha?" uzvratila je nasmijavši se, zatim se gotovo potpuno

uozbiljila. Odavale su je samo izdajničke jamice na obrazima, udubljenja koje je

njezin osmijeh ostavljao kao što glava ostavlja udubljenje na jastuku. "Ippolito

Pompea

-44-

to voli."

"Ippolito? Kardinal Ippolito? Hoćete reći da ste...?" Posljednjih nekoliko noći nije

spavala u svojem krevetu, ali rekla mi je da je služila Donni Lucreziji jer se

gospa loše osjećala. Donna Lucrezia često se loše osjećala, zato nisam obraćala

pozornost na to.

"Učinili ste mi uslugu kada vam je onako pozlilo."

"I vi mu dopuštate... Mislim, vi niste udani."

"On je jako vješt." Prešla je rukama preko svojih nepomodno bujnih grudi, niz

trup pa preko obline trbuha. "Jako vješt", ponovila je. "I, pošto njegov pobožni

otac umre, što će dogoditi uskoro - star je kao Metuzalem - sestrična Lucrezia

naći će mi susretljiva muža, baš poput muškaraca za koje je bila udana njezina

majka. Većina muškaraca pristaju biti rogonje za dobru plaću. Kunem se da je

stari Delia Croce bio počašćen zbog toga što se ujak Rodrigo zataknuo u

njegovu ženu."

Začudila sam se. Izgledalo je da je Angela od trenutka kada je srela kardinalove

oči iznad mojeg polegnutog tijela počela planirati svoju budućnost.

"Ne govorite ništa", rekla je Angela. "Ništa prije nego što se udomaćimo u

Ferrari."

"Neću. Ali, Angela?"

"Što?"

"Mislite na Monnu Vannozzu."

"I mislim. Četvero djece s ujakom Rodrigom i još uvijek uživa njegovu zaštitu

iako je sada stara i ružna. Osigurala se za cijeli život."

"Ali, Lucrezia je mrzi, Juan je mrtav, a Jofre..."

"Cesare je obožava. To nešto znači."

Pitala sam se što bi to nešto moglo biti iako sam mislila da je sigurnije ništa ne

reći, čak ni Angeli. Premda je bila moja prijateljica, ona i Cesare bili su u

krvnom srodstvu.

"Oh, ne gledajte me tako mrzovoljno!" nastavila je Angela. "Budete li tako

škubili usta, dobit ćete bore. Ne želite imati usta nalik na pseću guzicu, poput

sestrične Geronime."

Pompea

-45-

Ta slika prognala je moju bol i navela me na hihotanje. Angela se također počela

smijati previnuvši se tako da joj je malen biser krvi na rubu njezina vrta

zamrljao trbuh.

"Dopustite da to očistim", izdahnula sam pokušavajući se smiriti, "ili bi vas vaš

ljubavnik više volio kada biste samu sebe mučili kako biste mu se svidjeli?"

Sjela sam, pljunula u rubac i nagnula se prema Angeli, ali prije nego što sam se

uspjela pozabaviti ranom, zagrlila me i poljubila u usta, a vrh njezina jezika

prešao je preko mojih usana.

"Treba vam ljubavnik", rekla mi je, odstupila i položila prst na moja zatvorena

usta.

"Bit ću sretna dobijem li i muža ukoliko ne požurimo služiti gospi", rekla sam

nadajući se da neće primijetiti drhtaj u mojem glasu.

"Onda dobro, pomognite mi da se odjenem!" Započela se vrtjeti po sobici

uzimajući potkošulju i čarape, a njezina mala smeđa stopala koja su plesala u

ritmu divljeg plesa udarala su u prostirku pored kreveta i grančice suhog

ružmarina koje su pale s krevetnine. Bila je najljepše stvorenje koje sam ikad

vidjela. Tada bih bila umrla za nju.

Pompea

-46-

TREĆE POGLAVLJE

RIM, LISTOPAD 1501 . GODINE

Osjećam tvoje tijelo tako stvarno, kao da još uvijek plešemo za Oca, kao onda kada je tvoj struk bio

tanahan i kosti me nisu boljele kao danas na planinskom vjetru. Slušaj me. Zvučim kao starac koji

se previše razdragao na spomen svoje prve dragane - tebe, moja prošla i sadašnja Ijubavi.

Ležale smo na Angelinu krevetu stiskajući se jedna uz drugu kako bismo se

ugrijale. Listopad se bližio kraju. Sunčeva svjetlost rijetko je ulazila u našu sobu

koja je gledala na unutrašnje dvorište u staroj jezgri palače. Međutim, činilo se

da su jesenski vjetrovi s močvara koje su okruživale grad posvud gurali prste.

Angela je ležala na leđima, a lice joj je bilo prekriveno smrdljivom smjesom od

golublje krvi i svježeg sira koji je samljela s košticama od bresaka i kamenčićima

natopljenima mlijekom. Klela se da ta smjesa održava put svijetlom. Glavu sam

naslonila pored njezinih nogu, a noge sam ispružila preko jastuka pokušavajući

izliječiti gležnjeve koji su mi natekli od sinoćnjeg prekomjernog plesa u

neprikladnim cipelama.

Kako se bližio dan našeg odlaska, proslave povodom udaje Donne Lucrezije

postajale su sve grozničavije. Na gradskim trgovima svakodnevno su se

održavale priredbe, utrke, predstave trupa klaunova i glumaca te pjesnika koji

su recitirali o vrlinama Donne Lucrezije, Don Alfonsa i njihovih obitelji.

Neumoljiva topovska paljba s Anđeoske tvrđave tresla je zrak. Sveti Otac, koji

je volio putovati brodom, nije se dao odvratiti od izleta na rijeku u Ostiju

usprkos upozorenjima svojeg astrologa i izričitom naglašavanju vojvode

Valentina da kiša pljušti i da izgleda kao da neće stati cijeli dan. Dva pjevača

među glazbenicima koji su nas pratili prehladili su se i trebalo ih je zamijeniti, a

mandoli- nist se okliznuo na mokroj palubi Papine barke, pao u rijeku i utopio

se. Mali Rodrigo povratio je, stoga je Donna Lucrezia bila izvan sebe strahujući

da bi se i on mogao prehladiti.

Svake večeri, nakon dugih i složenih večera isprekidanih kazališnim ili

Pompea

-47-

glazbenim stankama. Njegovo neumorno Blaženstvo zapovjedilo bi damama da

plešu i tako smo plesale sve dok nam stopala ne bi prokrvarila i glave

glazbenika ne bi klonule nad glazbalima. Zatim bi nam zapovjedio da odemo

van gledati vatromet s vidikovca ili bedema Anđeoske tvrđave prije nego što bi

nam dopustio da odemo na počinak. Zubi su nam cvokotali i hvatalo nas je

sljepilo. Osjećala sam zahvalnost zbog toga što me Papa uvijek gledao

dobronamjerno. Ne mogu ni zamisliti koliko se dama Donne Lucrezije prvo

graciozno odupiralo, da bi mu se zatim ipak milostivo podale. Možda su to

činile zbog saznanja kako se dobro obitelj Farnese provela zbog Giulije ili zbog

uvida u život Donne Lucrezije, nezakonite kćeri španjolskog skorojevića i

krčmarice, koja se upravo trebala udati u obitelj Este.

Te noći vojvoda Valentino priredio je sestri zabavu u svojim privatnim

odajama. Kada smo dobile poziv, Angela mi je natuknula da ćemo ovaj put

vjerojatno dobiti barem dobar obrok. Za razliku od oca, vojvoda je bio poznat

po uživanju u dobroj hrani i vinu. Također, ukazali su nam čast pozivom jer

nisu sve dame Donne Lucrezije mogle prisustvovati zbog toga što je to bila

intimna prigoda za samo pedesetak gostiju.

"Ne znam kako možete misliti na hranu dok vam nosnice puni smrad te smjese

na licu." Ta mješavina krvi i sira meni je bila dvostruko odbojna jer su moja čula

bili spori učenici kršćanstva.

"Ne budite tako ozbiljni, Donata. I ne silite me da govorim jer ovo mi puca oko

usta." Neko smo vrijeme tiho ležale. Čulo se samo blago šištanje loja iz svijeća i

jedan tresak poslije kojeg su uslijedili povišeni tonovi iz palačinih kuhinja s

druge strane dvorišta. Onda je Angela iznenada rekla: "Donata. To je tako

pompozno ime, tako... pobožno. Treba vam nadimak."

"A Angela nije? Mislim, pobožno."

"Nipošto. Anđeli jednostavno postoje, a darovi se moraju davati i primati te se

na njima mora zahvaljivati i tome slično. To je odviše zamršeno. Uostalom,

Lucifer je bio anđeo. Ima svakojakih anđela."

"I kako ćete me nazvati? Lucifer?"

"Ne znam. To će mi već pasti na um. A sada mi pomognite oprati ovo. Bolje

Pompea

-48-

nam je ne zakasniti na Cesareovu zabavu. Umirem od želje da vidim što nosi La

Fiammetta."

Dok sam Angeli pomagala obrisati kozmetičku smjesu s lica, pokušala sam

usredotočiti um na zloglasnu Fiammettu, plamenokosu firentinsku kurtizanu

koja je bila vojvodina tadašnja ljubavnica. Međutim, zatekla sam se kako se

pitam što bi naš rabin pomislio kada bi me sada vidio, neiskupivo nečistu u

tijelu i duši. Onda sam uvidjela da mi nije stalo do njegova mišljenja. Možda

sam bila otpadnica, ali zahvaljujući Angelinoj svježe čistoj koži pod mojim

prstima, osjećala sam se kao nekad u Toledu, kao da pripadam ovdje.

*

Trebala sam znati, trebala sam shvatiti što je vojvoda mislio o meni, kao i to da

njegov poziv nije bio kompliment, čak ni uvreda. Jednostavno je izabrao osobe

koje je smatrao prikladnima za zabavu koju je bio osmislio. Zahvaljujući

okolnostima našeg prvog susreta, smatrao je da sam i ja dobrodošla.

Ne znam je li vojvoda uopće imao dom. Naime, nije stanovao u svojoj Palači

San Clemente u starom Borgu koju su, sve vrijeme koje sam znala za nju, stalno

obnavljali, nego u nizu odaja upravo iznad očevih u Vatikanu. Te sobe nekad su

pripadale princu Djemu i, usprkos ironičnom daru Svetog Oca Elisabetti

Senese, zadržale su mnogo orijentalne raskoši kojom se turski princ bio okružio.

Večeru su nam poslužili na niskim stolovima, stoga smo se oslanjali na jastuke

kao nekad u doba antike. Svijeće namirisane vanilijom i sandalovinom treperile

su u ukrašenim brončanim stalcima, a težak opojan zrak uhvatio se u teške

zavjese od tamnog baršuna.

Muškarci i žene večerali su zajedno. Prepoznala sam neke muškarce među

mladom gospodom u vojvodinoj službi, a na zabavu je došlo i nekoliko mlađih

kardinala koji su činili solidne gromade grimizne boje među promjenljivom

sjajnom svilom i brokatom dama. Velik broj tih žena nisam prije vidjela iako mi

se činilo da su se ovdje osjećale kao kod kuće. Donna Lucrezia opustila se

pokraj svojeg oca koji je, zahvaljujući poodmakloj dobi i uzvišenom položaju,

Pompea

-49-

sjedio na kićeno izrezbarenoj stolici držeći jednu nogu na jastuku i drugu, koja

mu je bila artritična, na ramenu crnčića koji je klečao ispred njega.

Međutim, vojvode nigdje nije bilo. Nije se pojavio tijekom večere, sve dok se

nisu otvorila velika vrata pa je ušao baš kada su sluge uklanjale voće i

glazbenici prevrtali notne zapise na stalcima tražeći plesove. Ispred njega išla su

dva muškarca u njegovoj crveno-zlatnoj livreji, a on je ruku pod ruku hodao s

visokom crvenokosom ženom. To je vjerojatno bila La Fiammetta. Činilo se da

je vojvoda, odjeven kao i uvijek u jednostavnu crnu odjeću i s jako malo nakita

na sebi, pokraj nje gotovo nestajao među sjenama svjetlosti namirisanih svijeća.

Glatka koža i uspravno držanje koje me podsjetilo na klasične mramorne

kipove koji su ukrašavali nova pročelja velikih palača poput naše činilo ju je

veličanstvenom. Osim dubine njezina dekoltea i jačine šminke, lako biste

pomislili da je velika dama, a ne kurtizana. Bila je, kako se činilo, vješta

glazbenica i znala je napamet većinu Ovidijevih stihova iako su neki govorili da

je sve to naučila zahvaljujući ljubavnicima s kojima je prakticirala brojne savjete

iz Umijeća Ijubavi.

Ustali smo i poklonili se makar je to bilo pomalo klimavo odavanje počasti jer

su se oni koji su već bili popili više vina nego što je bilo uputno spotaknuli

preko jastuka. La Fiammetta kleknula je pred Njegovu Svetost i poljubila mu je

prsten te se naklonila Donni Lucreziji, a nas ostale pogledala je nabusito i

prezirno. Žena i kći vojvode Valentina živjele su na francuskom dvoru - kao

taokinje, govorkalo se - osiguravajući njegovo dobro ponašanje. La Fiammetta

bila je kraljica Rima. Vojvoda ju je odveo do jastuka tik do Donne Lucrezije, a

ona se posve spremno pomaknula kako bi joj načinila mjesta. Međutim, u

njihovu odnosu bilo je nečeg ledeno hladnog, kao da tamo nije prodirala toplina

i svjetlost namirisanih svijeća. Očito nisu bile prijateljice.

Vojvoda je stajao iza stolice na kojoj je sjedio njegov otac i uskoro se našao u

dubokoj raspravi s njim. Primaknuli su glave, a vojvoda je ispružio ruku preko

naslona stolice Svetog Oca. Majmunčić koji je pripadao Njegovoj Svetosti

trčkarao je amo-tamo koliko mu je to dopuštao zlatni lanac. Kada je djevojka

koja se nekako uvukla u blagoslovljeno krilo pokušala gricnuti Papino uho,

Pompea

-50-

otjerali su je kao dosadnog kukca. Potom se vojvoda iznenada glasno nasmijao i

odgurnuo majmunčića, uspravio se pa se, završivši poslove, počeo osvrtati po

sobi i smišljati napad na goste. Kada sam shvatila da je lice okrenuo prema

meni, učinilo mi se kao da su se zatočene ptice počele otimati ispod mojih

rebara.

Možda je samo poželio pozdraviti sestričnu koja je sjedila pokraj mene.

Međutim, nije to bio naumio. Prešavši sobu dugim lakim korakom, nagnuo je

tijelo prema meni lagano se poklonivši. Mučno sam se podignula na noge i

uspjela poprilično dobro napraviti kniks usprkos tome što sam se bila zaplela u

jastuke i Angeline skutove. Zagrizla sam usnu kada sam cjevanicom udarila u

rub niskog stola.

"Hm, gospođice Donata, bolje se držite na nogama nego zadnji put kada sam

vas vidio."

Osjetila sam da mi obrazi gore kao da su mi glavu gurnuli u lonac kipuće vode.

Kardinal Ippolito, koji je sjedio nasuprot Angeli, zasmijuljio se. Nisam mogla

smisliti što reći, ali morala sam nešto izustiti kako me vojvoda ne bi smatrao

neotesanom.

"To mi je bio jako uzbudljiv dan, vaša milosti. Žalim zbog... nedostatka vlasti

nad sobom."

"Sveta Majka Crkva zna imati takav učinak na neke ljude", odgovorio je žestoko

i prezirno pa sam se zbunila i pogledala ga u lice.

Nikad ga prije nisam vidjela bez maske. Angela je rekla da pokriva lice jer je

naruženo ožiljcima od francuske bolesti, kao i to da je nezamislivo tašt. Ne

znam vam reći je li to točno niti kako je izgledao jer sam primijetila samo to da

se činio mlađim nego što sam očekivala. U samo jednom dahu saznala sam da je

njegovo lice prizma kroz koju ću otad gledati cijeli svijet, mjera kojom ću mjeriti

ljepotu svakog lica. Znala sam da je on uvidio moje osjećaje i da je u tom

trenutku, makar nikad više, svoju ljepotu samo meni darovao.

Don Cesare uzeo me za ruku i prešao mi usnama preko dlana. Nije nosio

rukavice i primijetila sam da ima opekotinu od baruta na nadlanici desne ruke -

zamrljan, siv, utetoviran znak baš iza zgloba srednjeg prsta. Od svih sjećanja

Pompea

-51-

koja nosim u srcu to je jedno od najnježnijih. Shvatila sam da se i tog muškarca

može ozlijediti. Može ga se voljeti.

"Hoćete li plesati sa mnom, Donata?"

"Ako mi moja gospa dopusti, vaša milosti."

"Oh, dopustit će! I dopustit će vam da me zovete Cesare."

Bila sam svjesna da se radoznala Angela zabavlja, ali i pomalo brine dok me

gleda. Dozivala me svojim očima, ali Cesare mi je uhvatio pogled jednako

čvrsto kao što mi je sada držao ruku, ugodno je stišćući.

Rekla sam hrabro: "Ako želite da plešem, gospodine... Cesare, morat ćete me

pustiti. Bojim se da se između mene i plesnog podija nalazi stol."

"Prekoračite ga. Sigurno vam to nije previsoko." Nasmiješio se dječačkim

osmijehom pokazujući jako bijele zube. "Ili ste vještiji u duhovnoj gimnastici

nego u tjelesnoj?"

Ne znajući točno o čemu govori, rekla sam: "Mislim da je obrnuto." Kada me

blago povukao za nadlakticu, stupila sam na stol. Papa se glasno nasmijao i

zapljeskao kada mi je Cesare položio obje ruke oko struka i podignuo me.

Zdjela u kojoj su se nalazile marcipanske ruže razbila se na podu pošto sam je

odgurnula rubom svoje suknje. Ispuzali su svakojaki psi koji su dotad ležali

ispod stolova i proždrli slatkiše, a medu njima bio je i onaj slijepi pas kojeg sam

prepoznala zahvaljujući zadnjem ponižavajućem susretu s njegovim

gospodarem. Sada je njegov mršavi vrat bio otežao zbog ovratnika ukrašena

draguljima. Cesare je na trenutak zastao i pogledao pse, a zatim pozvao jednog

roba i dao mu nekakve upute. Nisam ih čula jer su baš tada, videći da vojvoda

stupa na plesni podij, glazbenici zasvirali pavanu. Francuski plesovi bili su u

modi otkad se vojvoda oženio Francuskinjom.

Poveli smo ples, a iza nas odmah su se stvorili i drugi parovi. Kako me moj

učitelj plesa naučio, pavana se plesala dostojanstveno i skladno, plesači su

uvijek trebali biti razmaknuti dvije dužine ispružene ruke i smjeli su se

dodirivati samo dlanovima. Očito Cesare i ja nismo imali istog učitelja. On je

pavanu plesao skladno, ali ne i naročito dostojanstveno. Kada sam mu ponudila

dlan, isprepleo je moje prste sa svojima, a kada sam pokušala hodati tijekom

Pompea

-52-

zaokreta, obuhvatio me oko struka i šaptao koliko se divi mojoj vitkosti. Zavrtio

me držeći me toliko blizu da sam nanjušila vino i klinčiće u njegovu dahu i osje-

tila otkucaje njegova srca, savijanje mišića u bedrima, njegovo spolno uzbuđenje

koje me očaralo i zbog čega sam se postidjela same sebe. Tijekom cijelog plesa

njegove su tamne oči gledale u moje i, iako se žudnja u njima nametala sama od

sebe, bila sam uznemirena jer sam osjećala da je baš i želio da to vidim. Mogao

je vladati onim vitalnim porivima koji nastaju u srcu i pokazuju se u očima

istom lagodnom vještinom zbog koje je prezirao valjana pravila plesa.

"Vi pavanu plešete jako... originalno, gospodaru", rekla sam pokušavajući

vratiti naš razgovor na doličnu razinu pristojnosti.

"Ne sviđa vam se moj stil?" Na trenutak je zastao i iznenađeno podignuo obrve.

Nitko drugi to nije mogao primijetiti jer je brzo opet uhvatio ritam.

"Ako ne plešemo po pravilima, ne iskazujemo poštovanje glazbi, a glazba je glas

koji nam je Svevišnji dao kako bismo ga njime obožavali, zar ne? Ficino kaže..."

"Ficino, kažete? I obrazovani ste." Uštipnuo me za struk. "Dobro. Moja uzvišena

sestra i treba imati pametne žene oko sebe jer bi inače bila princeza odjevena u

krpe."

"U kojima bi zbog opreke njezina ljepota još jače sjala."

"I sada ćete mi citirati svojeg učitelja crtanja? Još malo ovog rječkanja pa ću

posve izgubiti ritam i", rekao je i odjednom počeo šaptati pa sam riječi prije

osjećala nego čula, baš kao i njegov vrući dah pokraj svojeg uha, "bespomoćno

ću vam pasti u zagrljaj. Je li vam ikad itko rekao da su vaše ušne resice boje

lokuma? Znate, jako sam vješt u pripravi lokuma, pokazat ću vam jednog

dana." Gricnuo je moju ružičastu ušnu resicu svojim ravnim zubima.

Sada mi je sinulo da su žene koje ranije nisam prepoznala druge poštene

prostitutke, kurtizane kao La Fiammetta, samo što su se one diskretno bavile

zanatom u kućama koje su im opremili njihovi bogati ljubavnici. Možda ni ja

nisam bila ništa bolja od njih, ali nije mi bilo stalo do toga. Osjećajući

vrtoglavicu od plesa, u ekstazi čežnje, samo sam mislila kako će me u idućem

trenutku obujmiti i pritisnuti svoje tijelo uz moje. Neka La Fiammetta broji

zlato. Cesare je moj. Sigurno me voli više od nje. Naposljetku, ja sam djevica, a

Pompea

-53-

on je jednom okupio sve djevice iz Capue i zapovjedio da ih se zaključa u toranj

kako bi se zadovoljio, zar nije tako?

Onda sam ostala sama. Glazba je završila i, premda se svijet još uvijek vrtio oko

mene, nepomično sam stajala usred njega, napuštena. Cesareov utisak blijedio

je iz mojeg mesa dok se ono hladilo. Ostavio me jednako brzo kao što me i

potražio. Krenuo je natrag na drugu stranu sobe i sjeo između svoje ljubavnice i

Donne Lucrezije, stavio ruku na La Fiammettino koljeno, a glavu je polegnuo na

sestrino rame. Sluge su uklanjale svijećnjake sa stolova i postavljale ih u

pravilnim razmacima oko plesnog podija. Angela mi je dala znak da se vratim

na svoje mjesto. Neke prostitutke poredale su se pomalo neravno za drugi ples -

poput brbljavih papiga u šumi svjetlosti. Otišla sam k njoj kada je orkestar

zasvirao sarabandu. Okrenuvši na trenutak leđa Ippolitu, stisnula mi je ruku i

zabrinuto me pogledala, ali osjećala sam samo Cesareove prste utisnute u svoje

meso. Premda sam bila dovoljno blizu da osjetim brzo kucanje njezina srca kada

je Ippolito pogladio njezino bedro, već sam se nepremostivo bila udaljila od nje.

Kada su se žene okupile na plesnom podiju, više su se uzajamno milovale nego

odvezivale prsluke otkapčajući suknje, spuštajući odjeću s ramena i iskoračujući

iz nje u ritmu glazbe. Takvu sarabandu nikad nisam vidjela, zato sam odvratila

pogled. Pogledala sam - ili sam samu sebe zavaravala - prema Donni Lucreziji

kako bih saznala što mi je činiti. Ona sigurno nije smatrala takav prizor

prikladnim za miješano društvo, osobito za damu koja će se uskoro udati,

makar i po treći put. Međutim, nisam susrela pogled Donne Lucrezije, već sam

nabasala na oči njezina brata. Naravno! Što sam drugo i očekivala?

Odvažno sam se nasmiješila. Odlučno kimnuvši prema prostitutkama koje su

plesale, dao mi je do znanja da trebam gledati njih, a ne njega. Moj se osmijeh

sledio i nestao. Dakle, nije htio voditi Ijubav sa mnom, nego poniziti me tim

prizorom golog mesa. Hm, možda njegovo zanimanje nije išlo ni toliko daleko?

Kada sam otrgnula pogled s njega i uperila ga u plesni podij, vidjela sam da se

okrenuo i posvetio pozornost La Fiammetti gurnuvši ruku s opeklinom od

baruta u njezinu haljinu. Kroz suze koje su mi zasvjetlucale u očima zagledala

sam se u zaljuljano ružičasto i smeđe meso plesačica, gole bradavice na

Pompea

-54-

dojkama koje su piljile u mene kao da su osobe opisane u Pismu prezbitera

Ivana - nemaju glave, lica su im smještena na poprsjima, a oči im se nalaze

ondje gdje bi trebale biti bradavice.

Sada je ušlo još slugu. Svi su bili u Cesareovoj livreji, a na njihovim tunikama

bilo je izvezeno njegovo ime. Nosili su široke plosnate pladnjeve pečenih

kestena koje su prosuli po podu kao zemljoradnici koji rasipaju sjeme. Spustivši

se na ruke i koljena, prostitutke su ih skupljale i puzale među stalcima za

svjetiljke tako da su im stražnjice, bedra i obješeni trbusi ulazili i izlazili iz

svjetlosti svijeća. Neke su jednostavno uzimale pune šake kestenja i trpale ih u

usta, druge su ih grabile pohotljivim jezicima. Neke od njih postavile su kestene

na rubove stolova, a zatim su ih uspjele utisnuti u svoju ženskost te, čučnuvši

pred mladiće u Cesareovoj službi, pozvale su ih da ih uzmu. To su i učinili -

rukama ili ustima, kako im se već prohtjelo - pa su Cesare i njegov otac gorljivo

zapljeskali.

Premda su glazbenici i dalje ravnodušno svirali, gledatelje je obavila mirnoća

koja je nalikovala tišini - i muškarci i žene imali su spokojne izraze lica dok su

to promatrali. Naime, prikrivali su uzbuđenje kada su Cesareovi plemići, siti

kestenja, počeli spolno općiti s prostitutkama na plesnom podiju dok je Sveti

Otac dovikivao upute i riječi ohrabrenja onako kako to na blagdane rade

vlasnici hrvača na rubovima trgova. Gledatelji su se počeli meškoljiti, ruke su

nestale ispod nabora lana i svile, razgovor se utišao do šuškanja, tihih uzdaha,

ponekog gunđanja, kada se uznemirujući intimni mošus počeo miješati s

ustajalim znojem, kamforom od razmaknute odjeće i egzotičnim parfemom

svijeća. Naizmjence zgranuta i opčinjena, zapitala sam se jesam li jedina osoba u

sobi kojoj ruke još leže u vlastitom krilu.

Pogledala sam Angelu koja je opustila čeljust i lijeno negdje gledala dok je

gladila Ippolitovo krilo, a on je pomicao prste u njezinu dekolteu. Oprezno sam

pogledala prema Donni Lucreziji bojeći se onoga što bih mogla vidjeti, a ipak se

nadajući da će biti odviše zauzeta te da neće primijetiti ako se izgubim odande.

Sjedila je posve uspravno, koljena je još uvijek držala ispod sebe, ali tijelo je

toliko uspravila da se činilo kao da joj je haljina bila prečvrsto stegnuta pa nije

Pompea

-55-

mogla disati. Pokraj nje Cesare i njegova ljubavnica utonuli su u dugačak

poljubac. Kao da je osjetila da je gledam, okrenula je glavu prema meni i

pogledala me tako nesretno da mi se to potpuno utisnulo u sjećanje iako je

prošlo mnogo vremena prije nego što sam to shvatila.

Cesare, odvojivši se od La Fiammettinih blijedih udova, dao je znak

glazbenicima da prestanu svirati. Parovi na plesnom podiju počeli su se

razdvajati, a Cesareovi mladići postiđeno su izravnavali odjeću rumeneći se kao

da ih je obiteljski svećenik zatekao sa služavkom. Prostitutke su se sporije

odijevale, uzajamno su pritezale svoje haljine i uređivale frizure te izmjenjivale

potajne šale i tiho se smijale dok su to radile. Zamišljala sam da se tako

ponašaju nakon što muškarci odu. Tada se mogu opustiti jer se vjerojatno ne

razlikuju jako od Angele i mene kada se zajedno sklupčaju u krevetu kako bi se

ugrijale. Naklapaju o dragim dvorskim damama, njihovoj odjeći, udvaračima,

lijepom ponašanju na dvoru ili nedostatku učtivosti.

Začulo se kucanje na vratima. Gospodar Burchard, Papin voditelj ceremonija,

ušao je u sobu, poklonio se i rekao nešto Cesareu. Kada sam ga vidjela u

jednostavnoj halji, a siva mu je brada sezala do prsa, sjetila sam se svojeg oca.

Premda se zbog očeve veze s Vatikanom nismo trebali pokoravati zakonima o

židovskoj odjeći, uvijek se skromno odijevao. Nosio je duge tamne odore,

ponekad obrubljene skromnim vjeveričjim krznom tijekom zime. Mrzovoljni

ugarak zapalio mi se u grudima i bila sam bijesna na samu sebe zbog toga što

sam se pokorila očevim prijedlozima kako bih se uspela u društvu te sam sada

više čeznula za Cesareovim crnim očima nego za bezazlenim srcem ili čistom

savjesti. Također, bila sam bijesna na očevu ambiciju zbog koje je napustio

mene i majku kako bi u Rimu zgrnuo bogatstvo. To je bila njegova krivica. Sve

to.

Sluge su donijeli u sobu škrinje okovane srebrom, postavile su ih pred Cesarea,

Donnu Lucreziju i Njegovu Svetost, a zatim su otvorili poklopce i kleknuli

pored njih. Cesare je objavio da će dati nagrade muškarcima koji su, po njegovu

mišljenju te prema procjeni njegove uzvišene sestre i Svetog Oca, pokazali

najveću vještinu s prostitutkama. U slučaju neslaganja, kako je dodao pomalo se

Pompea

-56-

smijuljeći i rugajući, La Fiammetta bit će vrhovni sudac zahvaljujući svojem

velikom iskustvu. Pljesak i zvižduci pozdravljali su dobitnike koji su primali

svilene prsluke, šešire, cipele od španjolske kože i izvezene košulje. U

posljednje vrijeme bile smo zauzete vezenjem košulja. Mislile smo da su

namijenjene Don Alfonsu d’Esteu ili perjanicima i paževima koji su Donnu

Lucreziju trebali pratiti u Ferraru. Hm, možda je i to bilo točno jer nije bilo

moguće razaznati njihova lica u zadimljenoj svjetlosti svijeća.

Premda je izgledalo da će se zabava nastaviti do zore, nakon predavanja

nagrada Donna Lucrezia ustala je kao da odlazi pa smo se svrstale u red iza nje

i učinile kniks Papi i Cesareu. Pomislila sam da će mi dati neki znak jer mora

odati priznanje onome što smo podijelili na plesnom podiju. Međutim, mnogo

drugih parova podijelilo je puno više na tom plesnom podiju otkad smo plesali

pavanu, a Cesare je mnogo više brinuo o postavljanju stolova za kartanje nego

što je mario za sestrine dvorske dame kojima je trebao zaželjeti laku noć. Bila

sam toliko razočarana da nisam primijetila kada je Angela nestala. Potom sam

se još jednom i sama našla u našoj sobi. Trudila sam se razvezati prsluk na

svjetlosti jedine svijeće i drhtala sam pod pokrivačima u potkošulji koja je još

uvijek mirisala na vaniliju i sandalovinu te nešto drugo, zvjersko i jetko.

*

Noći su mi bile najgore. Tijekom danjih sati, kako se dan našeg odlaska

približavao i proslave vjenčanja pojačavale, nije bilo vremena za misli ili

sjećanja. Jutrima, nakon mise, sjedile smo s Donnom Lucrezijom u njezinim

privatnim odajama i vezle naizmjenično čitajući - katkad iz Života svetaca ili

pisama svete Katarine, koju je Donna Lucrezia osobito voljela, katkad poeziju ili

romanse pune zaljubljenih vitezova i dama hladnih srdaca. Pitala sam se što nije

bilo u redu sa mnom jer sam se češće poistovjećivala s vitezovima nego s

damama. Uz to, često bismo otišle nekamo na objed poslije čega bi nastupili

spektakli i zabave priređene za posjetitelje iz Ferrare. Sada se kardinalu Ippolitu

u Rimu pridružio njegov brat Don Ferrante. Gorljivost Svetog Oca koji je htio

Pompea

-57-

ostaviti dojam na svoje nove rođake nije jenjavala. Govorkalo se da je čak i

Cesare bio zalegnuo u krevet od starčeva iscrpljujućeg tempa, ali morao je

nastaviti primati poslanstva.

Međutim, premda smo se svake noći rušile na krevet, iscrpljene od plesa i

čuđenja zbog banketa, pothvata akrobata i kastrata, nisam mogla spavati. Moja

otežala glava i bolne noge bile su ništa prema pohoti koja mi je gorjela u trbuhu

kao vatre koje sam zamišljala kako ih Cesareovi opkopati pale ispod zidina

nekakve tvrđave. Često sam plakala zbog toga. Vjerovala sam da ću poludjeti.

Kako je moguće da vam nedostaje nešto što nikad niste imali?

Često sam bila sama. Čim bismo pripremile Donnu Lucreziju za spavanje,

Angela bi mi dodirnula ruku u znak pozdrava i tiho iščeznula pa se susrela sa

svojim ljubavnikom. Da nisam bila toliko zaokupljena vlastitim čežnjama, bila

bih primijetila da je njihova veza postala opasno intenzivna. Angela je postala

neoprezna, stoga bi mu katkad otišla u posjet usred dana kada bi Donna

Lucrezia pisala pisma ili viđala molitelje i trebala tajnicu više nego nas. Da nije

bila tako obuzeta Ippolitom, bila bi primijetila što se događa sa mnom i ranije.

"Što je?" mrzovoljno je upitala jedne noći kada ju je mjesečnica osudila na

čednost. "Još uvijek čeznete za domom ili tako nešto?"

Mislila sam da se Cesare divio mojoj kosi. Bio je promrmljao da je jako svijetla.

Tada sam kao djevica nosila raspuštenu kosu i uski srebrni obruč kako mi kosa

ne bi padala na lice. "Jako nalikuje..." Onda je zastao kao da se nije mogao sjetiti

prikladne prispodobe ili se pitao bi li vojnik trebao dati dami toliko osoban

kompliment koji se prepušta pjesnicima. "Ne", rekla sam. "Angela, je li istina

ono o djevicama iz Capue?"

"Ah!" rekla je kada joj je sinulo. "Rekla bih da se to kad-tad moralo dogoditi."

Nasmijala se. "Vjerojatnije je da se bratić Cesare morao zaključati u toranj kako

bi se zaštitio od proždrljivih djevica."

"Oh, i mislila sam!"

Čula sam kako uzdiše u tami. Zatim je počela šuštati krevetnina pa se čula lupa

i struganje kremena. Pogledala sam je postavši jako svjesna svojih natečenih

Pompea

-58-

očnih kapaka i crvenog nosa u iznenadnom bljesku svjetlosti svijeće.

"Dođite ovamo", rekla je Angela ispruživši ruku. Popela sam se na krevet i sjela

pokraj nje grleći koljena. Angela mi je obujmila ramena. "Ne radite to sebi. On

nije toga vrijedan."

Lagala je.

*

Ranije tog dana Cesare je priredio borbu s bikovima na Trgu svetog Petra pa

smo ga gledale iz lože iznad prednjih vrata Crkve Santa Maria. Vjetar s rijeke

tjerao je hladnu oštru kišu u naša lica, ali loše vrijeme nije spriječilo gomilu koja

se gurala kod barikada postavljenih oko trga i grijala malim vrućim kolačima s

grbom obitelji Este i Borgia. Njegova je Svetost u zamjenu za dio dohotka izdala

posebnu dozvolu prodavačima. Rimljani uglavnom slabo razlikuju Španjolce i

Židove, a možda imaju i pravo. Premda spremno krive i jedne i druge za sve

svoje nedaće, dvama španjolskim običajima ne mogu odoljeti - borbama s

bikovima i kartanju.

Trg je bio preoran i prevrnut od prevoženja bikova i konja. Zastave i stjegovi

vijorili su na vjetru raspirujući bijes bikova koje su pikadori i banderijalci toliko

razjarili da su se zapjenili. Cesare je sam ubio svakog bika, i to pješice, rabeći

jedino lagan mač. Oslanjao se samo na vlastitu brzinu i točnost, trijumfirajući

nad snagom i lukavošću životinja. Plesao je s bikovima, izvijao se stupajući u

stranu, očijukao je mameći ih na vrh mača, tanku oštricu kojeg zario bi duboko

u mjesto između njihovih lopatica gdje započinje put ravno prema srcu.

Tako je ubio četiri bika - skladno, precizno i savršeno nemilosrdno - a kada je

ubio i posljednjeg, odrezao mu je uho i poklonio ga sestri. Patuljak ga je donio

do našeg balkona u crnoj baršunastoj kesi na malenom zlatnom pladnju, a

Cesare je stajao dolje i naklonio se Donni Lucreziji dok mu je kosa, povezana

crnom vrpcom u debelu pletenicu, padala preko jednog ramena. Bio je gol do

pojasa, koža mu je blistala od znoja i kiše, bila je oslikana blatom i krvlju pa je

izgledao kao jedan od obojanih divljaka iz Novog svijeta.

Pompea

-59-

Sve su se žene nagnule prema njemu, kao cvjetovi koji okreću glave prema

suncu, uključujući Angelu, čak i sestričnu Geronimu čiji je korzet od kuhane

kože zaškripao kao novo sedlo, i Catherinellu čije je crno tetovirano lice blistalo,

baš kao i debeljuškastu razumnu ženu koja se brinula za dva dječačića - Rodriga

i Giovannija, Dijete Rima, koji je još jače pritisnuo svoje suzno lice na njezine

grudi kada se pomaknula.

Međutim, mislim da nitko osim mene nije nastavio gledati pošto je Donna

Lucrezia prihvatila dar i on se okrenuo od nje. Mislim da nitko drugi nije

primijetio način na koji je uspravio ramena dignuvši i približivši lopatice kao da

je čeznuo za krilima koja bi mu omogućila da odleti negdje drugdje.

"Jest. Volim ga, sigurna sam u to."

Puhnula je kroz nos od smijeha. "Ne, ne volite ga. Jednom ste plesali s njim, to je

sve."

"A koliko ste dugo vi znali Ippolita kada...?"

"To nije Ijubav, vi, glupa guščice, to je češanje svrbeži."

"Pa, ja osjećam više od svrbeži, osjećam strahovitu bol."

"Recite mi, gdje vas boli?" Dotaknula mi je grudi. "Ovdje?" Stisnula sam

ovratnik spavaćice. Moje tijelo pripadalo je Cesareu i samo njemu. Međutim,

Angela me gurnula na jastuke postavivši dlan na moju prsnu kost, a zatim

kliznula rukom prema dolje zaustavivši se na bazi mojeg trbuha gdje je toplina

izvana srela toplinu iznutra. "Ovdje?" prošaptala je pomičući ruku prema dolje i

iskusno istražujući. Pokušala sam stisnuti noge, ali one su se ipak razmaknule.

Podignula mi je spavaćicu te pogladila moj trbuh i bedra, nabore i preklope mo-

jeg privatnog mesa pa tiho uskliknula zbog tamnih dlaka.

"Ovdje ste Židovka", rekla je.

Potom su njezini prsti pronašli mjesto koje sam osjećala kao središte boli. Kada

ga je pogladila, tako je predivno boljelo da sam bila prisiljena izviti leđa, a bila

bih i kriknula da me Angela nije ušutkala jezikom koji je gurnula u moja usta.

Ipak, bol nije prava riječ za to jer bi više boljelo da je prestala to raditi prije onog

trenutka kada sam se osjećala kao da su mi se i odjeća i koža odvojile od tijela

ostavljajući krajeve živaca koji su pjevali na zraku ugrijanom Angelinim dahom,

Pompea

-60-

mirisavom od njezina znoja i omiljenog parfema od gomolja. Željela sam je

zamoliti da prestane, ali samo su mi se životinjski zvukovi oteli iz grla. Ipak,

činilo se da razumije jer je izravnala moju spavaćicu i mirno legla pokraj mene,

a njezine velike tamne borgijske oči gledale su u moje i njezina crvenkasta kosa

pomiješala se s mojom na jastuku.

"Što sada osjećate?" blago me upitala.

"Slobodu", rekla sam ne znajući da ću to reći.

"Vidite?"

Međutim, čim sam izrekla tu riječ, to je pobjeglo od mene i prostor koji je

ostavilo ispunio se stidom, osjećajem krivnje i čežnje za Cesareom koju sam

osjećala kao glad za onim jednakim osjećajem ili možda za marcipanom. Bila

sam toliko umorna da više nisam mogla razlikovati čula.

"Pođite spavati, guščice", promrmljala je Angela poljubivši me u čelo. "Svijet je

jedno veliko zlo mjesto."

Dok sam tonula u san, sjetila sam se da je danas deseti dan teveta kada Židovi

poste u znak sjećanja na Nabukodonosorovu opsadu Jeruzalema. To je dan

svečanog kajanja, spomen na početak naših lutanja koja neće prestati sve dok

Bog ne pomisli da smo dovoljno propatili i ublažili Njegovo razočaranje. Bilo mi

je neopisivo drago što idem u krevet puna želuca, stoga sam se zakopala se u

krevetninu koja je čudno vonjala po soli, željezu i luku te sam se prisjetila gozbe

na kojoj smo jeli kestene.

Pompea

-61-

ČETVRTO POGLAVLJE

RIM, PROSINAC 1501. GODINE

Ona bi na. sve bila pristala. Mogao sam je iskoristiti kako god sam htio, ali nisam. To me ne bi

radovalo.

Jednog jutra, nedugo nakon Božića, dok sam pomagala Donni Lucreziji koja se

odijevala za jahanje u Tivoliju, na vrata je došao glasnik i donio poruku

namijenjenu meni. Golema Palača Santa Maria in Portico imala je kilometarske

prolaze koji su vodili u stotine soba i bili su toliko zamršeni da sumnjam da ih je

čak i Donna Adriana, koja je ondje proživjela većinu života, sve poznavala.

Poznavali su ih jedino glasnici, većinom starci, muškarci osakaćeni u borbi ili

preružni da bi nas služili u salonima ili blagovaonicama. Iz svojeg stožera u

sobi iza glavne kuhinje, čiji su zidovi bili obloženi razdijeljenim policama kako

bi poslužile njihovom tajanstvenom sustavu razvrstavanja pošte, nosili su

poruke u sve dijelove palače i izvan nje. Pozivi na ljubavne sastanke ili nalozi

da se pojavite pred komornikom kako biste objasnili razbijenu čašu ili okrhnuto

mjesto na fresci koja prikazuje Kupidona i Psihu u Dvorani ljubavnika, mali

darovi u znak zahvalnosti ili poštovanja, zadužnice za gubitke na kartama,

izgubljene rukavice ili pozivi na dvoboje, sve je to kružilo po palači u istrošenim

kožnatim kesama glasnika, a zatim se slalo dalje prema gradu ili niz rijeku u

Ostiju, ili kroz velika gradska vrata Rima u Napulj ili Romagnu. To je predstav-

ljalo naš krvotok i tkivo koje je učvršćivalo naše mjesto u svijetu.

Baš zbog toga poruka sama po sebi nije bila vrijedna spomena. Dame Donne

Lucrezije zabrujale su dok su joj zakopčavale jahaće čizme i stavljale kosu u

mrežu od tamnomodrog baršuna, no to se dogodilo samo zbog činjenice da je

poruka bila za mene.

"Hm, hm", rekla je Domia Lucrezia uzevši poruku od glasnika, "naša mala

Donata ipak ima udvarača. Vi ste osoba u sjeni, Donata, i to izdajica jer imate

Pompea

-62-

tajne za koje vaša kuma ne zna."

"Uvjeravam vas, gospo, meni je ovo jednako zagonetno kao i vašoj milosti."

"Možda je to jedan od Ferraraca koji vam se divio izdaleka i misli da bi jutros

mogao imati sreće", rekla je Elisabetta Senese koja je nekad mislila da je Sveti

Otac jastuk.

"Ne", rekla je Donna Lucrezia tonom od kojeg bi se rasprsnuo kristal, "ipak

nema tu ničeg zagonetnog. To je vojvodin rukopis."

Ostale su žene ušutjele. Ispružila sam ruku prema poruci. Činilo se kao da sam

bila jedina osoba koja se pomicala, čak i disala, kao da je palača podlegla čaroliji

uspavane ljepotice u Perceforestu*, a ja sam joj nekim čudom izbjegla. Čak se ni

Donna Lucrezia nije micala, nego je držala poruku na velumu žućkastobijele

boje, između palca i kažiprsta, neposredno izvan dosega moje ruke.

"Molim vas, gospo, mogu li pogledati poruku?" Oh, kako nas strast zna učiniti

odvažnima! Donna Lucrezia trepnula je nekoliko puta, kao moj otac kada bismo

ga prenaglo probudili iz poslijepodnevnog drijemeža.

"Naravno", rekla je tiho, "vaša je."

Velum je bio krut i gladak na dodir. Razmotala sam ga prešavši palcem preko

česareova grba ispupčenog na vrhu stranice. Lukavi bik obitelji Borgia, ključevi

Svetog Petra, francuski ljiljani. Palac mi je zastao kod ljiljana, simbola njegove

žene Francuskinje. Je li mu bilo stalo do nje? Je li mu nedostajala? Je li bio

pokušao sve što je mogao kako bi je spasio od kralja Luja?

"Dakle? Sto kaže?"

"On me... pita bi li njegov jahač smio nositi moje boje na sutrašnjim trkama,

gospo. I bih li pošla gledati trke s njim." Dovoljno sam pocrvenjela da ugrijem

sobu.

"Oh, sve će djevojke gledati trke. Ciljni stup nalazi se ovdje, na trgu."

"Da, gospo."

"Onda smo se dogovorile. Odgovorit ćete tako."

_____________________ * Perceforest je srednjevjekovna romansa u kojoj se nalazi prva inačica Trnoružice.

Pompea

-63-

"Da, gospo." Međutim, činilo mi se da ništa nije dogovoreno. Pogledala sam

Angelu koja je četkala gospin kratki plašt. Slegnula je ramenima. Uzela sam

pladanj na kojem su se nalazile rukavice i držala ga dok Donna Lucrezia nije

odlučila koje od njih želi nositi.

*

"Niste mi odgovorili." Čekao me u stajskom dvorištu kada smo se oko podneva

vratile s izleta. Bilo je hladno, stoga se umotao u plašt podstavljen

samurovinom, podignuo ga preko usta i navukao crnu baršunastu kapu preko

čela. Međutim, pomišljala sam da je to imalo više veze s prikrivanjem rane koju

je zadobio tijekom borbe s bikovima nego sa zaštitom od lošeg vremena. Sada

kada je sunce došlo do najviše točke, vrijeme je bilo blago s obzirom na godišnje

doba. Pridržao je mojeg konja kada sam sjahala pazeći da ne stupim na Tireziju

koji se, kao i obično, motao oko gospodarevih nogu.

"Gospa kaže da ćemo ionako gledati trke jer će završiti kod obeliska. Mislila

sam vam pisati, ali nisam imala vremena."

Cesare je pogledao prema svojoj sestri koja je ćaskala s Don Ferranteom i,

gotovo kao da ju je dozvao, prekinula je razgovor i pogledala ga.

"I, kaže li gospa da moj jahač smije nositi vaše boje?" upitao je držeći još uvijek

oči na svojoj sestri.

"Nije ništa rekla, gospodaru."

"Onda mi sada nekako udovoljite prije nego što ona odgovori. Ovo će mi biti

dovoljno." Dok sam jahala, lice sam zaštitila velom pribodenim na kapu kako ne

bi potamnjelo na suncu i vjetru. Vješto ga je otkopčao i gurnuo blijedu gazu u

rukav. "I ovo." Okrznuo mi je usne svojima, toliko brzo i lagano da sam se pitala

je li to bio plod moje mašte iako, zahvaljujući Angelinoj poduči, ne bih bila

zamislila ništa tako čedno.

Potom je Don Ferrante rekao da nas vruće vino i kolači čekaju u njegovim

odajama, stoga smo se svrstale iza Donne Lucrezije kako bismo obavile

Pompea

-64-

potrebne promjene na kostimima za sljedeći dio dana.

Angela mi je kasnije rekla da mi je Don Ferrante posvetio osobitu pažnju, čak je

osobno punio moju čašu iako je to trebao prepustiti jednom od svojih robova

kojima je to dužnost. Nisam to primijetila. Zaprepastila sam se kada sam

shvatila da gotovo nisam ni pila, zbog straha da će vino isprati trag Cesareova

poljupca. Trebala sam biti uljudna prema Don Ferranteu jer je bio neoženjen i

drugi iza Don Alfonsa u liniji nasljedstva jedne od najstarijih i najmoćnijih

vojvodina u Italiji. No, nalazila sam se na liniji starta vlastitog života, kao

Cesareov konj koji će se sutra naći na Cvjetnom trgu.

"Vi teturate na rubu ponora", odgovorila je Angela, "zato ću otići do Ippolita i

reći mu da se njegovu bratu sviđa moja najbolja prijateljica. Donna Lucrezia

sluša Ippolita."

Donna Lucrezia. Sjetila sam se njezinog ledenog odgovora na Cesareovu

poruku, njezinog hladnog sivog pogleda kada me poljubio. "Ne!" viknula sam

Angeli kada je utrljala smjesu od karmina na usne. "Ona će se truditi svim

silama kako bi me zadržala podalje od Cesarea. Molim vas, Angela, ne govorite

ništa." Pogledi su nam se susreli u ogledalu.

"Pokušavam vam pomoći, Donata. Mi smo prijateljice. I više smo od toga. Ali,

neću potonuti s vama. Tako vam neću biti od koristi."

"Ne znam na što mislite."

"Bojim se da ćete saznati. A sada, kako izgledam?" Uspravila se, okrenula i

pogledala me u lice. Bila je olabavila vrpce potkošulje kod vrata kako bi

razotkrila početak grudi i rasplela je kosu. Usne su joj bile crvene kao

kardinalova halja.

"Svidjet ćete se svojem ljubavniku", rekla sam.

Nasmiješila se i krenula, a onda je zastala položivši ruku na kvaku. "Nadam se

da ćete se i vi svidjeti svojem", rekla je. "Vjerujte mi, tome se nadam više nego

ičem drugom na svijetu. Molila bih za to kada bi to bilo prikladno za molitvu.

Zasad neću ništa reći Ippolitu."

Jutro utrka svanulo je vedro. Kada sam otkvačila prozorske kapke i udahnula

paru iz kuhinje koja je tog jutra vonjala po pilećoj juhi i podsjetila me na dom,

Pompea

-65-

Angela je zastenjala i okrenula leđa čak i toj slaboj svjetlosti ublaženoj visokim

zidovima koji su okruživali središnje dvorište. Sinoć se opet kasno ušuljala u

našu sobu. Međutim, gradski vrapci cvrkutali su na sav glas, a na nebeskom

četverokutu iznad nas nije bilo oblaka, stoga ovo nije bio dan za mamurluk ili

čežnju za domom. Posve drugačija bolest stegnula mi je želudac, stoga nisam

mogla ni dirnuti doručak i osjećala sam se kao da plutam negdje gore blizu

stropa. Gledala sam se odozgora dok sam sjedila na rubu kreveta Donne

Lucrezije, naprežući oči u sjeni brokatnog baldahina kako bih načinila mali

popravak na prsluku koji je izabrala, a bilo mu je otpalo ptičje oko od topaza.

Naravno, on će me pozvati jer nije muškarac koji bi krotko popustio sestrinim

hirovima.

"Donata", obratila mi se Donna Lucrezia dok sam joj završavala frizuru i

svilenom vrpcom pričvršćivala četverokutni smaragd veličine minijaturnog

portreta na njezino čelo, "voljela bih da neko vrijeme ostanete ovdje sa mnom.

Jutros moram nešto obaviti za tasta. Bojim se da to znači da ćemo propustiti

konjske trke, ali vjerujem da je vojvoda planirao još trka, tako da ćemo se ipak

uspjeti malo zabaviti."

"Da, gospo."

Donna Lucrezia oštro je uvukla zrak medu zube. "Malo ste previše stegnuli

vrpcu, Donata."

"Žao mi je, gospo. Kamen je jako težak, stoga se bojim da bi mogao pasti."

"Olabavite je."

"Da, gospo."

"Dobro, ovako je bolje. A sada, vi ostale smijete ići. Donata, pođite sa mnom do

Sale delle Donne. Sigurna sam da će vas to zanimati."

Sala delle Donne, koju su tako nazivali zbog toga što su joj zidovi bili ukrašeni

oslikanim drvenim pločama koje su prikazivale živote kreposnih žena, nalazila

se tik do piano nobile gdje sam upoznala Donnu Lucreziju. U to doba bila sam

jako plašljiva djevojka. Gledajući u ploču s lijeve strane dvokrilnih vrata, koja je

pokazivala kraljicu Esteru kako kleči pred kraljem Ahasverom, više se nisam

poistovjećivala s njom kao onda dok sam još o sebi razmišljala kao o Esteri

Pompea

-66-

Sarfati. Zapravo, tog bih se jutra bila prije poistovjetila s buntovnom kraljicom

Vašti, ali šutjela sam i pomno dizala plašt Donne Lucrezije dok je sjedala na

pozlaćeni stolac nalik na prijestolje, kojeg je rabila tijekom javnih audijencija.

Naložila je Catherinelli da dovede opaticu.

"Smijete sjesti", rekla je Donna Lucrezia pokazavši nizak tronožac pored svoje

stolice.

Opatica je stigla u pratnji svećenika, svoje glavatice i druge dvije opatice. Svi su

bili odjeveni u crno-bijele dominikanske halje. Stresla sam se ponadavši se da

Donna Lucrezia to nije primijetila. Nisam se mogla suzdržati jer španjolskim

Židovima - čak i onima koji su napustili zemlju još kao mala djeca - ništa nije

bilo strasnije od pogleda na inkvizicijske čavke. Međutim, opatica je bila malena

i krhka, stoga su je pridržavale njezine sestre pratilje, kao da nije mogla sama

stajati. Pobojala sam se da je gubava jer su joj ruke i bose noge bile omotane

prljavim zavojima. Kada nam se približila, Donna Lucrezia ustala je i kleknula

dajući znak Catherinelli i meni da učinimo isto. Trebala mi je sva vlast nad

sobom kako se ne bih trgnula kada je opatica u znak blagoslova položila ruke u

zavojima na moju spuštenu glavu.

"Ukazujete nam veliku čast, sestro Osanna", rekla je Donna Lucrezia kada se

digla na noge. "Nadam se da vaše putovanje nije bilo odviše tegobno i da vam

je udobno u Santa Mariji."

"Bilo bi mi udobnije da crkva nije sagrađena na temeljima poganskog hrama",

odgovorila je sestra Osanna iznenađujuće prodornim glasom.

Donna Lucrezia pognula je glavu u znak poštovanja. "Biste li se htjeli malo

okrijepiti?"

"Molim samo malo vode. Postim dok se ne vratim svojim sestrama u Mantovu."

Lice Donne Lucrezije na to se ispunilo zaprepaštenjem. "Ali, zar vam nitko nije

rekao... Zar ne znate zašto ste ovdje?"

"Slušam samo Boga, kćeri."

"Pokušali smo joj objasniti, ali..." Glavatica je slegnula ramenima gledajući

svećenika molećivim očima, a on je samo odmahnuo glavom.

"Razumijem." Donna Lucrezia pomaknula se naprijed na stolici. Lice joj je

Pompea

-67-

postalo tvrdo, kao da su joj se mekani oblici mesa spalili u lončarskoj peći. S

obje strane njezinog tankog nosa pojavile su se bijele mrlje i oči su joj zablistale.

"Znate Ii tko sam ja, sestro?"

Umjesto odgovora, sestra Osanna ispustila je jecaj koji je odjeknuo sobom

odskakujući od glatkih bijelih čela kreposnih žena na zidovima. Pala je na

koljena, presavinuvši se kao od boli, i rukama u zavojima stegnula je tijelo.

Njezine dvije pratilje kleknule su pokraj nje hvatajući joj rukave i gučući kao

zabrinute grlice.

činilo se da se Donna Lucrezia nije dala smesti. "Ja sam madonna. Lucrezia, kći

vašeg Svetog Oca, pape Aleksandra, koji je u svojoj dobrohotnosti očistio vaš

red od hereza fra Girolama u Firenci. Zbog toga me možete saslušati, zar ne?"

Glas joj je bio sladak, ali čvrst, kao jedan od onih opasnih zamrznutih slatkiša

koji vam mogu slomiti zub kada zagrizete ledeni kristal.

Stenjući i ljuljajući se na koljenima, sestra Osanna sada je čupala uši kao da ih

želi istrgnuti. "Đavao me iskušava!" cendrala je. "Oh, kako me iskušava!" Zatim,

još uvijek na koljenima, ali mirna i uspravna, rekla je mirnim, zvučnim glasom;

"Ali, neće trijumfirati. >I iz njegovih usta izlazi oštar mač kako bi sasjekao

narode<. Slušat ću Božji glas, kćeri."

Donna Lucrezia se opustila. "Naložila sam vas se dovede u Rim kako biste me

pratili u Ferraru, sestro. Vojvoda Ercole, moj preuzvišeni punac, već dugo cijeni

vašu veliku svetost jer nosite znakove patnji našeg Gospoda i blagoslovljeni ste

darom proricanja, stoga želi da se pridružite sestri Luciji iz Narnije u kući koju

je izgradio radi nje." Zastala je kako bi njezine riječi ostavile učinak. Sestra Lucia

iz Narnije bila je slavna po svojim proročanstvima pa je vojvoda Ercole poduzeo

mnogo toga - pravovjerno ili ne - kako bi je iz samostana u Viterbu prebacio u

Ferraru. "Majka glavatica i vaš svećenik otac Eustasius slažu se u tome da biste

trebali širiti svoju riječ izvan Mantove."

Određen izraz glavaričinih tankih usana i znakovit sjaj u reumatičnim očima

oca Eustasiusa rekli su mi da njihovo slaganje nije bilo kupljeno po niskoj cijeni.

Sada sam uvidjela značenje zavoja. Sestra Osanna imala je stigme - tajanstvene

rane na rukama, nogama i boku, koje su se navodno poklapale s ozljedama koje

Pompea

-68-

su Kristu nanijeli Rimljani. Ili možda Židovi.

Sestra Osanna kimnula je iskazujući tihu poslušnost otkad ju je Donna Lucrezia

podsjetila na sudbinu Girolama Savonarole.

"Onda se razumijemo", rekla je Donna Lucrezia.

"Tajanstveni su putevi Božji, madama."

"Jesu, sestro, zbilja jesu. A sada ustanite i priđite bliže." Vidjela sam kako

svećenik i glavatica izmjenjuju upitne poglede kada se sestra Osanna pokorila

te je Donna Lucrezia nastavila: "Vidite li ovu djevojku pokraj mene ? Rođena je

kao Židovka, ali zahvaljujući milosti Našeg Spasitelja i zalaganju svetaca,

obratila se Kristu. Ukoliko biste joj dopustili da vidi stigme, to bi predstavljalo

veliku demonstraciju Njegove samilosti prema grešniku, zar ne?"

To me užasnulo, ali kada sam pogledala Donnu Lucreziju, riječi protivljenja

zamrle su mi na usnama. Imala je izraz lica baš kao naš stari susjed senor

Perdoniel, trgovac suknom, kada bi trljao komad vune ili lana između palca i

kažiprsta kako bi mu odredio kakvoću. Donna Lucrezia bila je istinski pobožna

žena ali, kao i njezin otac, čak i kada joj se srce nalazilo među anđelima, noge su

joj stajale čvrsto na tlu, osobito na onom uskom prostoru punom rupa medu

štandovima u ulici bancherottija, trgovaca stranim novcem i založenim sitnicama,

gdje je moj otac započeo posao nakon što je došao u Rim pa čekao prijem kod

kardinala Borgije. Tako je Donna Lucrezia imala određen razlog zbog kojeg me

dovela ovamo - osim što je poniznu conversu htjela zadržati daleko od svojeg

veličanstvenog brata.

Na glavaričino kimanje istupile su druge dvije opatice i započele skidati zavoje

s ruku i nogu sestre Osanne. Ona je stajala pokorno poput djeteta, oborila je oči

i dizala noge ili okretala ruke amo-tamo kako bi opaticama olakšala zadaću.

Istovremeno brižna i ravnodušna nalikovala je umjetniku koji razotkriva svoj

rad pred mecenom znajući da i jest i nije njegov - napravio ga materijalima koje

je platio mecena, ali umjetnika je nadahnulo Sveto Ime. Željela sam odvratiti

pogled, ali to više nisam mogla kada su zavoji postali krvaviji, a Donna

Lucrezia izvukla je rubac iz rukava i pritisnula ga na nos i usta zbog smrada

truleži. Progutala sam slinu nekoliko puta trudeći se ne zagrcnuti. Potom su

Pompea

-69-

opatice počele otkapčati niz kukica skrivenih u šavu na bočnom dijelu odore

sestre Osanne.

Našu pozornost iznenada je privukao metež s druge strane vrata. Začuli su se

povišeni glasovi nakon kojih slijedilo je struganje i grebanje mekanih cipela po

uglačanu podu i tresak kada je nešto udarilo u vrata i protreslo kvaku. Samo je

sestra Osanna izgledala kao da to nije primijetila. Bila je mirna i zadržala je stav

žena sa zidnih ploha dok su svi ostali uznemireno gledali prema vratima.

Cesare je nahrupio u sobu, a neposredno iza njega stajao je drugi muškarac čija

je glava jedva sezala do Cesareva ramena. Premda je bio

snažno građen, lice mu je bilo rohavo kao mogranj i tvrde svjetlucave oči

nalikovale su iskrama markazita u odlomljenoj stijeni. Kada su dvokrilna vrata

tresnula i otvorila se, a jedna kvaka okrhnula komadić žbuke s bosih nogu

kraljice Estere, nazrela sam jednog od vratara na koljenima koji je držao ruku na

okrvavljenu nosu.

"Ovdje ste, vi, izdajnička mala droljo!" povikao je Cesare gledajući u mene.

Tirezija je zalajao u znak podrške pa me pogledao iako je bio posve slijep.

Bacivši moj veo na pod, Cesare je nastavio: "Dakle, nadam se da će se vaše

tvrdo srce obradovati kada sazna da smo ipak pobijedili. Mantovin konj cijelo je

vrijeme bio na čelu, ali zbacio je jahača negdje kod piramide u Borgu."

"Prestrašilo ga je nešto iz svjetine", progunđalo je mogranjsko lice. Pitala sam se

tko bi to mogao biti, koji bi muškarac nekažnjeno smio prekinuti vojvodu

Valentina.

"U to nema sumnje", rekao je Cesare i neugodno se osmjehnuo.

"Gospodaru vojvodo, Don Michele, što znači ovaj upad? Zar niste nimalo

pobožni? Pogledajte ovu ženu." Donna Lucrezia usmjerila je pogled prema

sestri Osanni. Don Michele pao je na koljena kao da su ga oborili i napadno se

prekrižio. Cesare je samo ošinuo sestru pogledom.

"Znala si za moj poziv gospođici Donati. Što te spopalo pa si mi se usprotivila?"

Donna Lucrezia jedva da je otvorila usta namjeravajući odgovoriti, kada se

sestra Osanna okrenula i suočila s Cesareom koji je stajao malo iza nje. Vidjela

sam kako bijesno rumenilo nestaje s Cesareovih obraza i koža mu postaje bijela

Pompea

-70-

kao poculica sestre Osanne. Pas se šćućurio, položio lice na šape i zacvilio.

"Ljudska kraljevstva nisu vječna", rekla je sestra Osanna svojim čudnim

prodornim glasom. "Kako blistavo gorite, kako ćete se potpuno ugasiti! Čuvajte

se, mali vojvodo, čuvajte se ruke Velikog Osvetnika."

Cesare se zaljuljao. Mislila sam da će pasti u nesvijest. Htjela sam se podići s

tronošca i potrčati mu u pomoć, ali sestra Osanna, iako mi je bila okrenuta

leđima, podignula je ruku u znak zabrane, a zavoji su joj pali i razotkrili

ubodnu ranu na kojoj se zgrušala krv. Zaprepastila sam se i zastala kao da sam

se zaletjela u nevidljivi zid. U sobi je iznenada postalo hladnije i činilo se da čak

i portreti na zidovima dršću od hladnoće. Vidjela sam kako je otac Eustasius

protrljao nadlaktice kao da je i on osjetio propuh. Kakvu su god ulogu on i

glavatica bili napisali za sestru Osannu, riječi koje je upravo rekla nisu bile

njezine.

Cesare je pomaknuo usne, ali nikakav zvuk nije izašao iz njih. Opet je zaustio.

"Dvadeset osam", napokon je rekao promuklim šaptom.

"Dvadeset", odgovorila je sestra Osanna, a to ga je iz nekog razloga navelo na

smijeh.

"Laskate mi, sestro", rekao je i čarolija se prekinula. Sestra Osanna okrenula je

leđa Cesareu. Učinilo mi se da je to napravila gotovo prezirno.

"Moji zavoji!" zapovjedila je pratiljama iako su zastale pogledavši glavatice i

Donnu Lucreziju radi uputa. Donna Lucrezia kimnula je pa su opet počele

zavijati rane sestre Osanne. Catherinella, nedokučiva u svojoj tmini ili pak

iskustvu u služenju Donni Lucreziji, vratila se i donijela vodu.

"Hajdete", rekao je Cesare nudeći mi ruku. "Neće održati utrku veprova dok se

ne vratim. Ništa više nećete propustiti." Učinilo mi se da se ruka Don Michelea

za dlaku primaknula dršci jednog od bodeža za pojasom.

"Gospo...?"

"Možete ići, Donata. Budući da će sestra Osanna otići s nama u Ferraru, imat

ćete još mnogo prilika za požnjeti plodove njezine svetosti."

Pokušala sam vidjeti kakav je učinak ta novost imala na Cesarea, ali kao da mu

sestra Osanna nije bila ništa važnija nego ikoja druga opatica koju je sretao na

Pompea

-71-

ulici ili u odajama za javne prijeme u Vatikanu. Gurnuvši mi ruku pod lakat,

počeo je razmjenjivati poglede s Don Micheleom puštajući me da uživam u

toplini njegova tijela dok me vodio kroz veže pa niz prolaze i stubišta sve dok

nismo stigli do malih jednostavnih vrata koja nikad prije nisam bila vidjela. Don

Michele otključao ih je ključem koji mu je dao Cesare i odmaknuo se te nas

propustio. Cesare se sagnuo kako ne bi udario glavom u nadvoj. Iz jednog od

niskih krivudavih prolaza u najstarijem dijelu Palače Santa Maria stigli smo u

golem namirisan prostor bazilike - hladan i nijem zanemare li se tihi koraci

svećenika koji su pripremali sljedeću službu Božju tog dana. Sada su tišinu

razbile i čizme s ostrugama koje su nosili Cesare i Don Michele, kao i moje

cipele, dok smo prelazili preko crkvene lađe i odlazili iza oltara do drugih

malenih vrata skrivenih iza paravana na kojem je bio triptih sa slikama

mučeništva svetog Petra.

"Koliko sam sati ovdje proveo na koljenima", primijetio je Cesare dok je kopkao

po kesi na pojasu tražeći drugi ključ. "Bole me kada se samo prisjetim toga.

Znate li da sam nekoć bio kardinal?"

Znala sam. Cijeli je Rim brujao zbog tog skandala, a nigdje se nije više

govorkalo o tome nego u školskoj sobi Svete Klare kada se Cesare, ubrzo poslije

ubojstva Don Juana, odrekao svojeg vjerskog zvanja kako bi preuzeo bratovo

mjesto na čelu Papinih postrojbi.

"Kakav gubitak vremena", dodao je odmahujući glavom. Međutim, prije nego

što sam ga uspjela upitati što je time mislio, otvorila su se druga vrata

otkrivajući još jedan niz stubišta i prolaza koji su bili bolje rasvijetljeni od onih u

Santa Mariji, a imali su mramorne podove i tapiserije na zidovima. Nagađala

sam da smo sada stigli u Vatikan i, zbilja, za nekoliko sekundi izašli smo kroz

prozor na prvom katu na kratak most koji je vodio na podij ispred palače koja je

služila Papi i njegovim gostima.

Kada smo stupili na podij pored Papine stolice učinilo mi se da mi buka gomile

udara u prsa i gotovo izbija dah. Gledatelji su se nagurali iza drvenih barijera

čekajući početak utrka. Od gužve nasuprot podiju daske su se počele svijati i

lomiti, a stražari u Cesareovoj livreji podignuli su svoje helebarde kako bi

Pompea

-72-

spriječili navalu gomile. Njihove su oštrice svjetlucale na oštrom zimskom

suncu. Veliki trg blistao je od zastava koje su nosile grbove obitelji Borgia i Este,

a svileni bikovi u nasrtaju i bijeli orlovi koji lebde nad plijenom, pričvršćeni za

krovne vijence, visjeli su sa svakog prozora. Grimizno-zlatni baldahin nad

našim glavama udarao je i šuštao na jakom povjetarcu i bilo mi je žao što nisam

imala vremena uzeti plašt.

Cesare je zastao kako bi ga gomila postala svjesna. Držao me za ruku, tako da

sam morala ostati pokraj njega, također svjesna toga da Don Michele stoji tik iza

mene, a vonj češnjaka u njegovu dahu miješao se s jakim mirisom svježeg

drveta i parfema od ruže, sandalovine, bergamotke i lavande koje su gosti nosili

kako bi prikrili znoj. Osjećala sam se nespretno i izloženo, čak sam zaboravila

poljubiti prsten na ruci Svetog Oca. Svakako je i on zapamtio takvo

omalovažavanje usprkos tome što kućanstvu Palače Santa Maria in Portico nije

zamjerao opuštenost.

Cesare se nije smiješio - nije mahao niti se klanjao - samo je stajao pribrana

izraza lica, nalik na krinke koje je volio nositi, te je čekao tišinu koja je sada

trebala nastupiti. Zateklo me pitanje kako su se prije nekoliko dana osjećali

bikovi kada su ljudi podignuli barijeru i potjerali ih u arenu sada pretvorenu u

trkalište te su se suočili s tim moćnim mirom u smišljenom kaosu kvadrile.

Za nekoliko sekundi buka je prestala i samo su uzvici prodavača čudesa i

pečenih pilića na malenim drvenim ražnjevima još uvijek razmatali labave niti

zvuka preko trga. Cesare se okrenuo prema Don Micheleu i rekao: "Koliko treba

vremena kako bi se galopom stiglo do Cvjetnog trga, Michelotto?"

Nisam čula njegov odgovor. Michelotto. Naravno, trebala sam pogoditi tko je

taj muškarac. Kome bi drugome Cesare povjerio ključeve tajnih vrata nego

Michelottu, navarskom kondotjeru poznatom kao njegova desna ruka? Naime,

kad god bi Cesare naumio nešto zlokobno, izvršenje bi uvijek zapalo

Michelotta. Govorilo se da vojvoda od Bisceglie nije bio njegova jedina žrtva.

Čak se i Papa bojao Michelotta jer nije sam sebi mogao priznati da se, u stvari,

boji vlastitog sina.

"Trka veprova počet će za dvadeset minuta", objavio je Cesare poprilično tiho,

Pompea

-73-

ali čulo ga se preko trga, " a, u međuvremenu, kao nadoknada za odgodu, moje

sluge donijet će vam kolače i vino." Svjetina se smjesta počela vrtjeti i kovitlati

oko osoba u zlatnim i grimiznim livrejama koje su nosile velike pladnjeve

kolača i glinenog posuđa. Sluge su naoko iskočile iz same zemlje, kao Jazonovi

kosturi.

Cesare je tek tada zauzeo mjesto na klupi prekrivenoj jastucima pokraj Očeva

stolca, na veličanstvenom komadu izrezbarene španjolske hrastovine tapecirane

crvenom kožom. Podij ispod nje zlokobno bi zaškripao svaki put kada bi se

Njegova Svetost pomakla. Sjedeći desno od Cesarea i pokraj Michelotta s druge

strane, koji je još uvijek teško disao od jurnjave na Cvjetni trg kako bi najavio

početak trke, bila sam bliže papi Aleksandru no ikad. Nagnuvši se naprijed dok

sam prividno izravnavala suknju, krišom sam ga pogledala.

Njegovo lice, uokvireno tijesnom kapom od bijelog baršuna i hermelinskim

ovratnikom plašta, bilo je puno opreka koje su naoko definirale njegov život i

bacale u očaj svakoga tko je imao nekog posla s njim. Njegova usta, između

jakih izbrijanih čeljusti, bila su puna i čulna, ali imao je oči bogatog seljaka,

duboko usađene ispod mesnatih obrva i tamnu put čovjeka od akcije, a ne

bljedilo nastalo od molitve i kontemplacije.

Čula sam da je u njegovoj spavaćoj sobi slika njegovog omiljenog umjetnika,

malenog slikara iz Mantove, koja ga je prikazivala kako s obožavanjem kleči

pred Bogorodicom. Model za Bogorodicu bila je Giulia Farnese. To je on -

mješavina svetog i profanog. Odan svom zvanju, vjerovao je da bi se svjetovna

moć njegova položaja trebala podudarati s duhovnom ozbiljnošću. Premda je

bio glava Crkve koja je od svećenika zahtijevala celibat, mislio je da ne postoje

prigovori na to što se služio sinovljevim mačem i kćerinom maternicom kako bi

ostvario vlastite ambicije. Primijetila sam da je Papa uzeo Cesareovu ruku i da

je Cesare nagnuo glavu prema ocu dok mu je Papa brzo i naglašeno govorio na

katalonskom i cijelo vrijeme čvrsto mu pritiskao ruku na izrezbareni ručni

naslon svojeg stolca. S druge strane trga, odande gdje se Donna Lucrezia sada

pridružila ostalim damama u loži iznad vrata u Santa Mariji, sigurno su

izgledali kao slika i prilika uzajamne odanosti.

Pompea

-74-

Daleki topot započeo je titrati u zraku. Gomila je ušutjela i okrenula se prema

južnom kraju trga odakle će veprovi trčati do ciljnog stupa pored Kaligulina

obeliska. Gledatelji na podiju nagnuli su se naprijed ispuštajući znoj uzbuđenja

u ustajali zrak ispod baldahina. Iznenada sam shvatila da sam jedina žena

među muškarcima i da su druge dame, osim pratilja Donne Lucrezije,

okupljene na drugoj strani daščanog puta koji je ograđen ogradom od užeta.

Stisnula sam ruke u krilu i zagledala se u njih misleći da svi muškarci bulje u

mene iako sam znala da gledaju u točku gdje će se utrka izliti na trg, gužvaju

papiriće s okladama u stisnutim šakama dok se topot pojačava stvarajući dojam

kao da se uskim ulicama valja oluja.

"Tamo gore", promrmljao je Cesare blizu mojeg uha jer ga vjerojatno inače ne

bih bila čula, "nalazi se pepeo Julija Cezara. Mislite li da je i njegov duh ondje?

Smije li se našim igrama?"

Kada sam pogledala zlatnu kuglu na vrhu obeliska, oblaci smeđe prašine

procvali su iznad drevnih krovova pokrivenih crijepovima u Borgu i izrigali se

na trg, od čega je gomila na tom kraju počela kašljati i otirati oči. Šarke koje su

spajale drvene barijere započele su se tresti. Stražari su preskočili barijere kako

bi se ponovo našli na sigurnom, bacivši helebarde na drugu stranu prije skoka.

Onda je prvi vepar dojurio na trg cvileći i zabacujući glavu dok se pokušavao

otresti patuljka na leđima koji se za njega pripijao jakim krivim nogama i

uzdama pričvršćenim na prstenu u veprovu nosu. Bijesna zvijer okrenula se od

barijere baš ispod vidikovca Donne Lucrezije. Gomila je uzmakla uzdahnuvši u

isti mah. To je nalikovalo uzdisaju mora. Zarinuvši kljove u daske, vepar je

zavitlao jahača preko barijere gdje ga je nekoliko gledatelja uhvatilo i bacilo

natrag.

Tada je još nekoliko veprova stiglo na trg. Neke od njih jahali su patuljci koji su

im se pripijali za leđa, a neki veprovi nisu imali jahača. Jedna zvijer, s crvenom

krpom koja mu se zahvatila na kljovu i očiju crvenih od strave, pjenila se od

znoja i navalila je na nesretnog jahača kojeg je gomila bacila natrag na trkalište.

Vepar se zario u njega. Čovjek je pao pod papke ostalih zvijeri i trka je završila

u barbarskom metežu kada su se veprovi zaustavili pred ciljnim stupom i

Pompea

-75-

započeli žderati žrtvu.

"No, doista", rekao je Papa zavalivši se u svoju stolicu. Podij je tiho kriknuo. Iz

Michelottovih bačvastih prsa provalio se visok luđački smijeh.

"Gledaj", rekao je Cesare gurajući ga u rebra. "Pogledaj onu dvojicu koji su

dohvatili nogu. Kladim se u pet stotina škuda da će onaj pjegavi pobijediti."

"Prihvaćam", odgovorio je Micheletto. "Hoćemo li pobjednika pojesti za večeru?

Vepar s ljudskom nogom u želucu, hm, to je nešto novo."

"Imam planove za ovu večer." Premda me nije gledao, njegova mi je ruka

stezala koljeno i bilo mi je jasno što misli. Osjećala sam se kao da mi se lubanja

rasprsla poput prekuhanog jajeta pustivši unutra sve vrste oprečnih čuvstava.

Gađenje koje je u meni izazivao prizor vepra dok je ubijao patuljka nadmetalo

se s opčinjenošću koju su živi oko mene osjećali prema smrti i onima koji umiru.

Osjećaj neobuzdanog uzbuđenja nadvladao je poniženje zbog toga što sam

sjedila bez pratilje među muškarcima i jedan od njih držao mi je ruku na

koljenu na javnom mjestu. Naime, uhvatila sam se u Cesareovu vlastitu aureolu

nepobjedivosti.

Duboko u sebi, možda ondje gdje me Angela bila dotaknula svojim znalačkim

prstima, osjećala sam silinu žudnje koja je za dlaku pomaknula moju nogu

prema njegovoj i nije se opirala kada je svoju ruku gurnuo malo prema gore uz

moje bedro pa je jedan od prstena zakvačio labavu nit na mojoj zelenoj camorri.

Zatvorila sam oči kako bih isključila buku u glavi, a obrazi su mi gorjeli i srce je

mahnito lupalo o rebra. Moja su čula bila ispunjena mirisom jasminova ulja koje

je upotrebljavao kako bi namirisao bradu i opasnim životinjskim mošusom koji

ulje nije posve prikrivalo.

"Trebali biste ovo gledati", rekao je ukrasivši glas tromom prijetnjom koja je

proparala moj san. Otvorila sam oči i pogledala ga, ali gledao je ravno naprijed,

a usta je zakrivio u zagonetan osmijeh. Ipak, netko me promatrao pa sam

uzvratila pogled. Golobradi dječak, bogato obučen u tamnocrveni baršun, s

velikim zlatnim ukrasom na kapi, okrenuo se kako bi me pogledao iz nižeg

reda sjedišta. Lijepe, kestenjastosmeđe oči iznad glatkih blijedih obraza smjelom

su radoznalošću procijenile moje tijelo. Oborila sam pogled baš kada mu je

Pompea

-76-

Cesare otresito kimnuo u znak pozdrava, a dječak se naglo opet okrenuo prema

trgu.

Dok je gomila nevoljko klicala jer se utrka veprova rasula u nered, skupina

muškaraca odjevenih u crno teturala je - više nisu trčali - prema ciljnom stupu.

Jedan je pao pa je otirao dlanove o bokove dok se mučno dizao na noge. Isprva,

kroz jasminovu maglicu, upitala sam se kako im je uopće pošlo za rukom

okupiti veprove prije nego što su podivljali i kojeg su od njih proglasili

pobjednikom. Zatim, kada su mi se čuvstva razbistrila, osjetila sam da mi se

srce pretvara u gorko jezero krivice i gluposti.

Muškarci su bili Židovi. Tada sam užasno bistro vidjela žute zvijezde prišivene

na prednje strane njihovih halja i, još gore, prepoznala sam izobličena lica ispod

krinki od prašine. Ugledala sam lice Daniela Cohena, sina postolara koji je

napravio moju škrinju, i Izaka ibn Davida čije je sviranje na violini izmamljivalo

suze mojem suzdržanom ocu. Najgore mi je bilo kada sam shvatila da, pognut

od poruga gledatelja kod ciljnog stupa u prašini puzi, tražeći naočale koje je

morao nositi kako bi uopće išta vidio, moj brat Eli.

Slike su se uskovitlale oko mene i činilo mi se da i ja trčim, sve brže, u sve

manjim krugovima. Vidjela sam majku kako umire na obali Nettuna i ledeno

očevo lice kada mi je iznio svoje planove za mene. Sjetila sam se sebe u bijeloj

odjeći kako lebdim kao duh ususret krštenju, ranjene ruke sestre Osanne,

Angelinih ružičastih nasmijanih usta, utučenosti Donne Lucrezije za večerom

na kojoj smo jeli kestene, Cesareovih golih ramena kada je hodao od arene u

kojoj su se nalazili bikovi. Kraljice Estere na koljenima pred kraljem Ahasverom,

ali to je bila samo slika na zidu. Trčala sam i nešto mi je izmicalo, trčala sam

iako mi se činilo da će mi sve vene prsnuti prije nego što to nađem. Sva ta

svjetlost i buka, toliko ljudi. Kako sam mogla išta naći?

Pokušala sam ustati, otići, ali Cesareova ruka samo je još jače stegnula moje

koljeno i njegovi su mi se prsti žarili u meso kroz slojeve odjeće. S druge strane

Michelotto me mirno uhvatio za nadlakticu.

"Zar ne osjećate užitak?" upitao je Cesare. Nagnuvši se bliže, zašištao mi je u

uho: "Malena Estero Sarfati, jeste li mislili da sam sentimentalan poput kralja...

Pompea

-77-

kako se već zvao? Vidite li ovu gomilu? Razderali bi vas na komade, baš kao što

su oni prokleti veprovi razderali patuljka. Razderali bi i mene. Oboje smo

marrano. Ali, mene podnose jer im priređujem zabave i čuvam ih od neprijatelja.

A u ovom trenutku i vi im se poprilično sviđate jer ste zgodni i sjedite pokraj

mene. O tome će govorkati u masnim krčmama i oko svojih gadnih malenih

ognjišta. Znam da nam je vaš otac pomogao kako bismo sve ovo kupili, ali sada

kada ga imamo, vidite, sve se obrnulo. Sada vi trebate mene."

Netko je počeo vrištati. Ženski glas. "Pustite me! Pustite me!" Ljudi su se

znatiželjno okretali. Dječak glatke kože s brošem na kapi razvlačio je lice u

osmijeh koji mu se širio kao rana na licu. Vriskovi su se dizali do baldahina i

derali prugastu svilu, dizali su se u blijedoplavo nebo, jedan za drugim. Jato

vriskova. Mojih vriskova.

"Pusti je, Michelotto, počinje mi dosađivati." Plutala sam među vlastitim

vriskovima dok su me potezale niti vlastitog glasa, a bolna ruka i noge, lagane

poput zraka zahvaljujući iznenadnoj slobodi, dizale su me iznad klupe, iznad

mosta u Vatikanu, nosile kroz tajna vrata koja Michelotto nije smio zaključati,

natrag u baziliku gdje me njezina nezgrapna vedrina napokon zaustavila. Pala

sam na koljena i pokušala se pomoliti bilo kojem bogu koji bi me bio voljan čuti.

Htjela sam izmoliti put iz nesreće koja me snašla. "Baci kugu na mene", molila

sam, "pošalji odbjeglog vepra da me poždere ili Michelotta s bodežom." Nisam

se bojala, već sam imala kugu, razderali su me i proboli nožem kroz srce.

"Vojvoda Valentino ima... jedinstven smisao za humor", rekao je Bog glasom

punim nagovještaja, a ipak još uvijek dječački visokim. Pogledala sam tajna

ženska usta - iako napravljena od zlata, a ne mesa

- koja su se malenim zlatnim žabljim nogama pripijala uz bokove zlatnog

konja. Dvije sićušne ruke podizale su luk i strijelu. Trepnula sam i čudni ukras

zamijenile su kestenjaste oči mladića s podija. Ljepljivo se znojeći od poniženja,

shvatila sam da to nije bio mladić, nego La Fiammetta čije su duge lijepe noge

savršeno izgledale u pršnjaku i hlačama do koljena, a baršunasta kapa

zavodljivo se nakrivila od težine zlatnog ukrasa u obliku vagine koja lovi

pribodenog na nju. Vršcima prstiju u rukavicama prešla je preko korica tankog

Pompea

-78-

bodeža obješenog

o pojas i nasmijala se.

Nisam se više ničeg sjećala dok se nisam probudila u vlastitom krevetu, a

Angela je sjedila pokraj mene držeći na krilu nešto što se parilo i vonjalo kao

trulo lišće.

"Popijte ovo", rekla je.

"Ne."

"Pali ste u nesvijest. Dobili ste mjesečnicu. Ovo će pomoći."

"Ništa što tako smrdi ne može pomoći." Sjetila sam se Elijevih razbijenih

naočala, patuljkove noge u hlačama nalik na komad mesa pripremljenog za

kuhanje, divnog bijesa u Cesareovu kratkom govoru, La Fiammette... sada je

vjerojatno bio s njom i šalio se na moj račun dok je razvezivao njezine hlače do

koljena i polako ih svlačio niz njezine savršene noge, a njegovi prsti gladili su

kožu na njezinim bijelim bedrima... "Ništa mi ne može pomoći."

Uzdahnuvši, Angela je uzela presavijen komad pergamenta s noćnog stolića.

"Ovo je stiglo." Dok sam otvarala poruku i palcem prelazila preko ispupčenog

znaka, gledala me i stiskala usta u nestrpljivu crtu. Bik, ključevi, ljiljani.

"Oprostit ćete mi", napisao je. "Nisam bio sav svoj. Kako znate, bio sam pomalo uznemiren

zbog sestrine opatice. Katkad sam bolestan. Razumjet ćete - ni vi niste potpuno svoji.

Valentino"

"Znate li kako vas sada naziva?" upitala je Angela pošto mi je otela poruku i

pročitala je stresavši glavom. "La Violante, kršiteljica obećanja."

"Zbilja?" Svidjela mi se ta lijepa riječ ružnog značenja. "Dakle, imam nadimak.

Rekli ste da bih ga trebala imati."

Pompea

-79-

PETO POGLAVLJE

RIM, NA TRI KRALJA 1502. GODINE

Uvijek sam znao da ne mogu živjeti bez tebe. To je činjenica, baš kao što sunce izlazi na istoku ili

da imam pet prstiju na svakoj ruci.

Hoću li posuti mjesečeve kamenčiće za tebe, Lucrezia, kako bi lakše našla put

kući?"

Donna Lucrezia slabo se nasmiješila Djetetu Rima i pogladila mu obraz

vrhovima prstiju. Prsti su joj sjali poput ružičastih bisera na njegovu mesu boje

staklarskog kita. Prošle noći provele smo cijeli sat njegujući joj ruke, natapajući

ih u otopini čičkova korijena, masirajući ih losionom s mirisom ruže, trljajući joj

nokte finim staklenim krpama. Masirajući svoja ukočena koljena, Angela je

progunđala da bi svatko pomislio da sutra već stiže u Ferraru, a ne da samo

započinje putovanje koje će vjerojatno trajati nekoliko tjedana.

"Ferrara će biti njezin dom, Giovanni", prekorio ga je Sveti Otac dok mu se glas

kidao od čuvstva, "ali svi ćemo je posjećivati, ne boj se."

Vidjela sam kako Cesare guta slinu. Oh, postala sam vješta u promatranju!

Pomoću jače svjetlosti svijeća ili slatkoće u zraku osjetila bih kada bi ušao u

sobu čak i kada ne bih gledala prema vratima. Privlačio me onako kako

platonisti opisuju dušu privučenu ljepotom. Ipak, možda sam samo tako

mislila. Čak je i poskakivanje njegove Adamove jabučice nad ovratnikom

košulje meni bilo čarobno.

Onda je oštro uzdahnuo, pročešljao kosu prstima i odgurnuo se od zida na koji

se naslanjao, odvajajući se od obiteljske skupine oko vatre u maloj dnevnoj sobi

koja je gledala na stube Svetog Petra.

Otišao je do prozora i pogledao van. Upitala sam se što je pomislio kada je vidio

stube gdje su njegovi ubojice napali posljednjeg sestrina muža, ali nisam ga

mogla pročitati kao ni maursko pismo koje se navodno piše naopako. Njegovo

Pompea

-80-

ponašanje sada je pokazivalo samo puko nestrpljenje.

Stojeći iza stolca Donne Lucrezije, nisam mogla pogledati kroz prozor, ali čula

sam buku, čak i kroz staklena okna. Pratnja nove vojvotkinje od Ferrare bila je

prevelika da bi se okupila u dvorištu Santa Marije i, umjesto toga, okupljala se

na velikom trgu ispred Bazilike. Stalnu buku i štropot katkad bi isprekidali

uzvici muškaraca, rzanje konja i mukanje bikova.

"U redu", rekao je Cesare, "moramo se dati na posao."

" Oh, ali..."

"Tata, ako netko ne ode dolje i ne sredi situaciju, past će noć prije nego što

odemo, a već pada snijeg. Violante, molim vas, odvedite djecu dadilji i nemojte

se vraćati. Raspravljat ćemo o obiteljskim pitanjima." Uzeo je Giovannija za

ruku i odveo ga k meni. Na trenutak bio mi je toliko blizu da sam mogla

razabrati svaku nit zlatnog veziva na njegovu pršnjaku od crnog baršuna i

udahnuti miris jasmina. Čeznula sam ga pogledati u lice, ali nisam se usuđivala,

stoga sam uprla pogled u njegovu ruku, u mrlju opekline od baruta i vrhove

njegovih žilavih prstiju u mekanoj šaci njegovog malenog brata.

"Želim ostati", zacvilio je Giovanni. "Ja sam dio obitelji. Dopusti mi da ostanem,

Cesare."

"Učini što ti se kaže i obećajem da ću ti kasnije pokazati Belline psiće."

"Kada kasnije?" Povukao je Cesareove prste. Kada kasnije? Zar Cesare nije išao s

nama u Ferraru? Zar nije tek prije nekoliko trenutaka govorio o tome da mi

moramo otići prije sumraka?

"Lijepo sam ti rekao. To je gospodsko obećanje, zato ga ne želim prekršiti i

osramotiti se, zar ne?"

Pomislila sam da je iskren, ali malen crv zabrinutosti počeo se ukopavati u

mene.

"Ne. Onda dobro." Premjestio je ruku iz Cesareove u moju. Koža mu je još bila

topla od Cesareove topline, ali morala sam ga pustiti kako bih podignula

Rodriga iz majčina krila.

Nit Rodrigove haljinice zaplela se u bisere prišivene na prsluku Donne

Lucrezije.

Pompea

-81-

"Samo trenutak", rekla je makar je bilo jasno da joj nije nimalo stalo što se biseri

olabavljuju. Pogladila je sinovljeva leđa, poljubila mu kosu, pritisnula mu nos

vrhom prsta pa se dječak nasmijao. Njezine ruke zadržavale su se i mahale nad

zapletenim nitima kao da je napola znala što bi trebala učiniti, ali nije se mogla

posve sjetiti. Cesare je zaobišao njezin stolac i stavio joj ruku na rame. Vidjela

sam da se njegovi zglobovi na prstima savijaju i blijede kada ga je stisnuo.

Okrenula se prema njemu molećivo dignuvši oči. Kimnuo je, a zatim su oboje

pogledali ravno u mene pomičući očima u takvu skladu da biste pomislili da su

to uvježbali. Izrazi na njihovim licima bili su toliko slični da je jedan izgledao

kao kopija drugog. Na trenutak učinilo mi se da mi pokušavaju nešto reći, a

zatim me Giovanni povukao za nadlakticu i rekao: "Hajdemo ili ćemo zakasniti

vidjeti psiće kada odrasli završe razgovor", i čarolija se prekinula; ono što sam

bila nazrijela nestalo je s vidika prije nego što sam uspjela razabrati što je to

zapravo bilo.

Od svih dama koje su pratile Donnu Lucreziju samo sam ja jednom bila izvan

Italije, a i to se jedva računalo jer sam bila premlada da se toga sjećam. Većina

nikad nije otišla dalje od Tivolija ili kupališta u Stiglianu. Ipak, ukoliko je ikoja

od njih bila preplašena, nije to pokazivala. Napokon, činile smo svadbenu

povorku, i to toliko veliku da smo više nalikovale gradu koji se seli. Imali smo

svoje kuhare i krojače, kovača, sedlara i Alonsa, zlatara koji nikad nije prao ruke

kako s njih ne bi isprao nekoliko zlatnih zrna. Pratila su nas tri biskupa, a

dvojicu kapelana Donne Lucrezije ne treba ni spominjati. Brbljavci su govorili

da su u povorci išli dvojica njih jer jedan nije mogao ponijeti svu težinu grijeha

Donne Lucrezije. Imale smo svoju aristokraciju, vlastite udvarače koji su se

razmetali i kockali, previše pili, laskali nama, dvorskim damama, i zavodili naše

služavke. Pratili su nas potomci obitelji Orsini i Colonna, koji će biti voljni

međusobno razgovarati toliko dugo dok budu živjeli na Papin trošak, kao i više

od trideset Cesareovih plemića.

Od bogatijih rimskih obitelji za prijevoz kućanstva kupljeno je, izrađeno ili

rekrivirirano stotinu pedeset kočija, a konje, mule i volove.

kojih je bilo daleko više nego što su me naučili brojati, neću ni spominjati. U

Pompea

-82-

trenu kada su nam se pridružile sluge Don Ferrantea, rekli su mi da nas je bilo

više od tisuću. Gurali smo se čak i na golemom bljuzgavom prostoru Trga

svetog Petra, a mule su grickale vratove jedne drugima, nemirni konji lomili su

noge konjušarima, a oni koji su bili pametniji probijali su se laktovima kako bi

zauzeli najbolja mjesta ispod prozora Vatikana, gdje je Papa stajao kako bi

mahnuo kćeri u znak oproštaja. Kako je Angela primijetila, izrađivači lopata

dobro su zaradili na udaji Donne Lucrezije. Stajske sluge morat će očistiti

vrašku količinu govana prije nego što ovo putovanje završi. Baš kao i čitava

njezina obitelj, Angela je u srcu bila seljanka. Čak su i njezine riječi uvijek imale

više od jednog značenja, kao kosti današnjeg komada mesa od kojih će sutra

nastati juha.

Kada smo napokon počeli izlaziti u povorci s Trga u stare uske ulice Borga,

oružnici koje nam je Cesare dodijelio kao pratnju trebali su upotrijebiti drške

helebardi kako bi odmaknuli gledatelje i raskrčili nam put. Mnogo prije nego

što smo stigli do vrata, mi na čelu povorke, jašući tik iza Donne Lucrezije koju

su pratili Ippolito i Cesare, odvojili smo se od ostatka družine kada se volovska

zaprega zaglavila na mostu ispred Anđeoske tvrđave. Cesare je poslao oružnika

kako bi saznao što se dogodilo, a zatim, kada se zastoj produžio i snijeg počeo

gušće padati iz neba koje se mračilo, sam je otišao u izvidnicu. Pokušala sam

mu uhvatiti pogled kada je projahao pokraj mene, ali nastavio je gledati ravno

ispred sebe stišćući usta zbog frustracije i naprežući oči u nejasnoj svjetlosti

kako bi ugledao uzrok zastoja. Stresla sam se, omotala uzde oko jabuke sedla i

gurnula ruke duboko u muf od risova krzna. Što ako doista ne ide s nama? Što

onda?

"Ruše prokleti prsobran kako bi zaprega mogla proći", doviknuo je Ippolitu

kada se vratio. Tada smo svi sišli s konja i hodali naokolo, mrzovoljni i

promrzli, mokrih nogu, osjećajući nelagodu kao gosti koji su se predugo

zadržali u posjetu. Cesare i Ippolito otpratili su Donnu Lucreziju pod zaklon

obližnjeg štanda sa slatkišima i zavidno smo pogledale kada je zaprepašteni

vlasnik drhtavih ruku ponudio ušećerene bademe i osušeni đumbir

neočekivanim gostima.

Pompea

-83-

Napokon su oslobodili kola i, dok su nam škripavo ulazila u vidik kroz

izmaglicu životinjskog daha i paru koja se dizala s volovske kože, ponovo smo

uzjahali i još jednom krenuli prema vratima. Ondje smo drugi put zastali.

Ippolito se poklonio nad rukom Donne Lucrezije i zaželio joj sve najbolje, a

zatim odjahao porazgovarati s bratom. Cesare se nagnuo sa sedla, uzeo obje

sestrine ruke i poljubio joj obraze.

Držeći je još uvijek za ruke, dok su njezine malene grimizne rukavice svijetlile u

njegovim crnim, rekao je: "Posipaj mjesečeve kamenčiće, cara mia, kako bih te

mogao pronaći." Nasmijali su se, a zatim su Cesare i Ippolito okrenuli konje

prema gradu. Pogledala sam Angelu. Suze su joj tekle niz lice, ali nije se činila

iznenađenom. Sigurno je sve vrijeme znala da nas Ippolito neće pratiti, ali što je

s Cesareom? Sigurno bi mi bila rekla. Možda nitko nije znao. Možda je odlučio

tako tek ovog jutra kada je obećao Giovanniju da će ga odvesti vidjeti psiće.

Možda je, kada je vidio da stojim blizu njega, odlučio razgovarati sa sestrom na

talijanskom kako bi bio siguran da ću razumjeti njegove riječi. To je bilo to. U

njima je bila nekakva poruka i za mene. Kada bih je samo mogla proniknuti!

Kada su dva muškaraca prošla pokraj nas, Ippolito je gotovo nezamjetljivo

zauzdao konja i kimnuo Angeli koja je pomalo spustila bradu potvrdivši da ga

je čula. Cesare je samo podignuo s uzda crnu ruku u rukavici kako bi otro snijeg

s očiju, a zatim je podbo konja i nastavio jahati prolazeći kroz procesiju prema

oštećenom mostu i Vatikanu. Meni nije uputio ni riječ, čak ni pogled.

Međutim, šalio se sa sestrom o mjesečevim kamenčićima. Poput dosjetljiva

djeteta u bajci, želio je biti siguran da će opet naći put do blaga.

*

Dva tjedna nakon što smo napustili Rim, stigli smo u Urbino gdje smo preuzeli

vojvodinu palaču nakon što smo prisilili vojvodu Guidobalda i njegovu ženu da

odsjednu u samostanu izvan gradskih zidina. Premda smo se nagurali kao da

smo na brodu prepunom robova te smo mi, dame, morale spavati na podu u

predsobljima odaja gdje je spavala Donna Lucrezia, i to samo na plaštevima koji

Pompea

-84-

su poslužili kao zamjena krevetnini, pomislila sam da nikad na ovoj zemlji neću

vidjeti nešto sličnije nebu. Nakon tegoba koje smo doživjeli na putovanju

vjerojatno bi bilo koje mjesto na kojem smo trebale provesti više od

jedne noći izgledalo kao nebo. Planinski putevi bili su podmukli zbog blata i

snijega, često zakrčeni odronima zemlje. Katkad bismo naišli na bujice koje naši

zemljovidi nisu pokazivali, stoga smo ih morali nadaleko zaobilaziti kako

bismo pronašli gazove. Jedne noći, kada do namjeravanog cilja nismo mogli

stići prije sumraka, ulogorili smo se na, otvorenom. Bili smo okruženi vagonima

kao Cigani, a ja sam zaspala usprkos divljem vučjem zavijanju i zamišljala sam

sebe kao vojnika u Cesareovoj vojsci.

Kada smo navečer došli u Urbino, zidovi palače blistali su ružičastim sjajem na

svjedosti tisuća baklji dok smo krivudali uzbrdo iz grada. Smještena na strmoj

hridi, nevidljivoj u mraku, svjetlucala je kao da visi u zraku. Idućeg jutra

pokazalo se sunce, što se rijetko dogadalo, stoga su mramorni trijemovi oko

glavnog dvorišta blještali kao da su obloženi dijamantima. Dok je Palača Santa

Maria bila prekrcana umjetničkim djelima i antikvitetima jednostavno zbog

toga što je netko bio rekao Donni Adriani da je taj i taj slikar, tapissier ili trgovac

Kupidonima okrhnutih noseva u modi, sve u Urbinu svjedočilo je o dobrom

ukusu i promišljenosti. Ako je Santa Maria bila stara bludnica usta punih

slatkiša, urbinska palača utjelovljavala je filozofiju i bila je smišljena kako bi

nahranila duh. Između slika bilo je razmaka za disanje, između kipova u

vrtovima bilo je staza obrubljenih šimširom te avenija isprepletenih lipa.

Dok sam slijedila vojvotkinju tijekom obilaska dvorana i salona s raskošnim

tapiserijama, svježe isprašenim kako bi povodom našeg posjeta sjale čak i u

sivoj zimskoj svjetlosti, počela sam shvaćati zašto me je otac natjerao da naučim

geometriju. "Pokazat će ti tvoje mjesto u svijetu", običavao je reći. Pomislila sam

da je time mislio na izračunavanje položaja zvijezda i upitala se od kakve će mi

to koristi ikad biti. Onda sam se zapitala ima li to neke veze sa mnom u odnosu

na braću koja će vjerojatno otići na more kada budu obavljala obiteljske poslove.

Sada, diveći se trompe l’oeil intarzijama na drvenim oplatama u studiolu starog

vojvode koje su vješto prikazivale njegov oklop obješen u ormaru i hrpu

Pompea

-85-

omiljenih knjiga na policama, željela sam biti u stanju reći ocu da znam na što je

mislio, htjela sam mu zahvaliti. Geometrija nam omogućava mjeriti, graditi i

slikati te planirati vrtove koji nas ne tište svojom skučenošću i ne zastrašuju nas

prevelikom prostranošću, već nam nude svijest o tome da smo uistinu stvoreni

na sliku i priliku Božju.

Donni Lucreziji u čast trebao se održati ples i očekivala sam ga uzburkanih

osjećaja. Možda će Cesare doći na zabavu. Nitko od nas nije znao gdje je.

Možda je bio u Napulju ili Milanu, ili se savjetovao s vojvodom Guidobaldom u

njegovu samostanu samo nekoliko metara od gradskih zidina. S druge strane,

loše sam spavala u različitim na brzinu sklepanim smještajima. Kosti su me

boljele od tvrdih podova, kvrgavih ležajeva i dugih sati provedenih na konju.

Prošli sam dan dobila mjesečnicu pa sam se osjećala natečeno i bila sam loše

raspoložena, a imala sam i prišt na bradi koji je pulsirao kao bubanj. Jedan

pogled na moje lice nesumnjivo bi skiselio mlijeko ili zamutio zrcala. Ako se

Cesare pojavi, trebat ću se palac jače utegnuti i držati masku na licu cijele noći,

čak i ako me bude gušila.

Glava mi je odzvanjala od kokošjeg brbljanja žena koje su se pripremale za

zabavu u uskom prostoru. Izašla sam na zrak. Donna Lucrezia prekorit će me

otkrije li da sam lutala naokolo bez pratilje, ali s obzirom na moje raspoloženje,

vjerojatno ću joj uzvratiti istom mjerom. Uostalom, sumnjala sam da će

primijetiti da me nema dok ne dođe vrijeme za odijevanje, a to će se zbiti tek za

nekoliko sati. Donna Lucrezia bila je prava umjetnica u kašnjenju.

Vojvotkinja Elisabetta imala je nizak vrt ruža, krug razrezan u pet dijelova koji

su simbolizirali pet dijelova madrigala. Spojili su se u središtu na krhkoj rotondi

sa stupovima, mjestu za ljubavne sastanke koje je bilo namjerno skriveno od

pogleda iz kuće. Neko sam vrijeme šetala slušajući škripu svojih koraka na

pošljunčanim stazama između gredica i pjesmu osamljenog crvendaća koji se

ugnijezdio između kvrga podrezanih ružinih grmova. Zatim sam sjela u

rotondu te jednostavno uživala u samoći i hladnom zraku koji mi je prodirao

kroz odjeću smirivao svrbež od ugriza buha koje sam zadobila tijekom

putovanja Bolna sam leđa naslonila na hladnu mramornu klupu.

Pompea

-86-

Vrijeme je prolazilo i opazila sam da nebo tamni te da stupovi rotonde i bogata

crvena zemlja u ružinim gredicama zadobivaju nad zemaljski sjaj, kao da su

uhvatili i zadržali posljednju danju svjetlost, Sigurno sam bila vani duže nego

što sam mislila. Sada mi se bolje vratiti prije nego što me Donna Lucrezia

potraži. Međutim, nisam mogla ustati. Činilo mi se kao da mi netko rukama

dodiruje ramena.

Taj osjećaj potonuo je u meni i počinuo u mojoj karlici, kao da me vruć kamen

pritisnuo na klupu. Slatkoća jasmina dražila mi je nosnice pa mi se počelo

vrtjeti. On je bio blizu, to sam znala. Svakog bih trenutka mogla začuti njegov

žustar korak na šljunku i ući u njegov zagrljaj baš ovdje, na ovom tajnom mjestu

u srcu madrigala.

"Pogledaj veliku damu."

"Kako joj je lice zgodno!"

"Izvrsno pleše!"

"Ne, ne, ne, ti, svinjska guzice! Ja kažem izvrsno. Ti kažeš da dobro pleše, a ja

kažem..."

"Iznimno, ali slonovski."

"Iznimno, ali izvrsno."

Glasan prdež. "Iznimno i izvrsno kao? Ne, mislim. Uf... oprostite, gospo, mislili

smo da ovdje nema nikoga."

"I nema", rekla sam kada se svjetlost pojačala. "Nikoga osim mene."

Gatto i Perro, španjolski patuljci Donne Lucrezije.

"Vježbali smo", objasnio je Perro koji me zbunjivao zbog toga što je više

nalikovao mačku zbog svojih žutih očiju i određene vijugave skladnosti pokreta

usprkos zakržljalom stasu.

"Za gospin ples", dodao je Gatto još uvijek govoreći talijanski s kastiljskim

frfljanjem. "Moramo je pratiti i hvaliti njezino plesanje."

"Znate li je li gospa spremna za odijevanje?" upitala sam izašavši iz rotonde, "ili

je Don Cesare još uvijek s njom?"

"Don Cesare? On se ne bi usudio doći ovamo."

"Ne bi poslije incidenta s Dorotejom Caracciolo." Lakrdijaši su opet započeli

Pompea

-87-

govoriti španjolski.

"Govorite sporije. Koji incident?"

"Donna Dorotea bila je dama vojvotkinje Elisabette. Prava ljepotica, po svemu.

Don Cesare trebao joj je dati propusnicu kroz Romagnu kada je putovala do

muža u Veneciju, ali on ju je oteo umjesto toga."

Perro je pucnuo prstima. "Tek tako."

"Odvukao ju je." Gatto se sagnuo kako bi uzeo kamen s puta, stavio ga na desni

dlan i pokrio ga lijevim. Kamen je nestao.

"Nitko je odonda nije vidio", dodao je Perro.

Gatto je izvukao kamen iz lijevog uha. "Vjerojatno ju je j..."

Perro ga je podrebrio.

"Do smrti", završio je Gatto nespretno.

"Lijepo", rekao je Perro koji je volio dječake. "A sada pogledaj, ti, zločesti

mačore, uznemirio si Violantu."

"U redu je", rekla sam naprežući se kako mi glas ne bi drhtao i držeći oči

otvorene kako suze ne bi procurile iz njih pa me izdale. "Bolje da odem. Nećete

reći da ste me vidjeli bez pratnje, zar ne? Ili..."

"Ili što?" Gatto je stavio ruke na bokove i prkosno izbočio svoj ispupčeni trbuh.

Bio je dovoljno smiješan da mi od toga bude lakše pri srcu.

"Ili ću reći gospi da pleše kao slon." Podignula sam skutove i potrčala, a dvojica

lakrdijaša tobože su me lovili pa su se zaustavili kod podnožja stubišta koje je

vodilo u odaje Donne Lucrezije. Zatim su se poklonili Angeli koja me ondje

čekala.

"Upravo sam vas htjela potražiti. Gdje ste bili? Ona ne može pronaći ogrlicu

koju joj je poklonio Don Ferrante pa se posve izbezumila."

"Mislim da je u crnoj kutiji za nakit. Znate, u onoj koju joj je dao otac." Stisnuvši

joj nadlaktice, okrenula sam je prema sebi. "Angela, je li Cesare ovdje?"

Angela je uzdahnula. "Ne, draga. Koliko ja znam, još je u Rimu i pokušava

podići vojsku za idući pohod. Vjerojatno posuđuje novac od vašeg oca.

Vjenčanje je sigurno ispraznilo riznicu ujaka Rodriga. Morat će prodati još

nekoliko kardinalskih šešira. Zašto?" upitala je Angela izvukavši se iz mojeg

Pompea

-88-

stiska te protrljavši ruke.

"Sigurna sam da je bio u vrtu među ružama."

"Kada?" Angela je izgledala sumnjičavo. Cesare je držao štafete najbržih konja u

stajama širom cijele Romagne kako bi mogao putovati brže od većine ljudi, a

volio je iznenađenja, od improviziranih zabava do vojničkih udara.

"Baš maloprije." Zagledale smo se jedna u drugu, a zatim je Angela odmahnula

glavom.

"Cijelo sam popodne bila s Lucrezijom. Trljala sam joj sljepoočnice. Uhvatila ju

je jedna od njezinih glavobolja. On ne bi prošao bez pozdrava. Imate

mjesečnicu, zar ne? Sigurno je to to. Ona katkad uzrokuje vizije."

"Ali..." Sve što je prije jednog trenutka izgledalo potpuno jasno pretvaralo se u

zbunjenost. Što sam bila vidjela? Samo sjenu, oblak koji je zaklonio sunce. Ipak,

miris jasmina još mi je bio u nosnicama, zadržavao mi se na koži.

"Umorni ste, draga, kao i sve mi. Morate prestati misliti na njega. Je li vam dao

ikakav znak odanosti ? Je li vam uopće pisao otkad smo napustili Rim? Ne.

Nema žene na svijetu koja bi ga uspjela zadržati, osim Gospe Sreće, ako vas to

imalo tješi." Jadna Angela. Govorila je potpuno razumno, ali kada se radilo o

Cesareu, nije mi bilo stalo do razuma. Svaki put kada bi došli glasnici, noseći

pisma s njegovim pečatom, ponadala bih se da mi je pisao iako su ta pisma

uvijek bila namijenjena Donni Lucreziji, Don Ferranteu ili njegovim plemićima

u našoj pratnji. Tješila sam se onim dvjema porukama koje sam bila primila od

njega u Rimu. Ustvari, nisam ih ponovo čitala, već sam crte i krivulje njegova

rukopisa milovala prstima i očima.

"A je li Ippolito vama pisao?" otresla sam se i smjesta požalila kada se kratko i

bolno namrštila.

"Rekla sam mu da mi ne piše. Znate da ne želim neprilike prije nego što se

smjestimo u Ferrari."

Krenula sam prema stubama. "Problem je u tome što vi ne znate kako je biti

uistinu zaljubljen. Kada biste znali, razumjeli biste da nam pisma nisu potrebna.

Mi... on... on je i sada ovdje sa mnom i to je sve."

"Oh! Dakle, zbog toga u svojem stezniku čuvate onu poruku koju vam je poslao.

Pompea

-89-

Čekajte malo! Iščetkat ću vam suknju. Sva je pokrivena laticama." Duboko je

uzdahnula i malo zagunđala duboko u grlu u znak odobravanja. "Volim zimski

jasmin, način na koji ispušta miris baš kada sunce zalazi. To je cvijet koji budi

nadu."

*

Uputili smo se iz Urbina na istok prema Pesaru, Cesareovu teritoriju, i odonda,

sve dok nismo došli u Bolognu, posvud se osjećalo njegovo prisustvo. Sve su

ceste bile izravnane i popravljene, a u svakom

njegovom gradu koji smo posjetili gomile djece u njegovim livrejama

oduševljeno su nas pozdravljale mašući maslininim grančicama i vičući: "Duca,

Duca, Lucrezia, Lucrezia!" U palačama u kojima smo odsjeli ožbukali su oštećenja

od tanadi i izbrisali mrlje od dima sa zidova. U dvoranama visjele su nove

tapiserije, a brojne medu njima prikazivale su Cezarove trijumfe. Novi madraci

od guščjeg perja krasili su krevete u kojima je Cesare bio spavao kako bi se

riješio iscrpljenosti od bitke. Njegova sestra sada je na njima ležala budna i

promatrala brokatne zavjese i oslikana udubljenja u zidovima, razmišljajući o

Don Alfonsu.

Don Ferrante podvostručio je stražu u Ceseni oko svoje nove šurjakinje jer se

govorkalo o tome da muž Doroteje Caracciolo smišlja napad kako bi oteo

Donnu Lucreziju i zatražio svoju ženu za otkupninu. Don Ferrante jahao je

blizu njezine konjske nosiljke iako bi katkad zaostao za njom kako bi obavio

inspekciju straže. Dugo je prisno razgovarao s njihovim predvodnikom koji mi

se činio premladim za tu odgovornost. Otputovali smo što smo brže mogli do

Forlija, Faenze i, naposljetku, do Imole gdje je Donna Lucrezia željela provesti

još jedan dan kako bi oprala kosu i svima nama dala priliku za oporavak prije

nego što uđemo u Bolognu i konačno ostavimo iza sebe sve što je zvala domom.

Činilo mi se da je razmišljala poput atleta koji zastaje kako bi skupio snagu za

posljednji napor prema cilju - bila je usredotočena jedino na samu sebe, daleko

od svega što ju je okruživalo. Angela je rekla da joj se činilo kao da je Donna

Pompea

-90-

Lucrezia prošla kroz veo, poput ljudi koji se izgube navečer na Svisvete -

prijeđu na drugu stranu i više se ne znaju vratiti.

Dani pranja kose obično su nalikovali na naša okupljanja u kupalištu u

vrtovima Santa Marije in Portico. Para koja se uzdizala iz velikih bakrenih

kodova vruće vode kada smo uranjale vrčeve kako bismo namočile kosu Donne

Lucrezije stvarala je isti ispovjednički ugođaj. Budući da se kroz izmaglicu

nismo mogle jasno vidjeti, to nas je ohrabrivalo pa smo odavale svoje tajne.

Zauzete potpunim namakanjem kose, pažljivo kako joj ne bismo smočile glavu

ili trudeći se da smjesa od šafrana istučenog s bjelanjcima i sokom od limuna

jednako prekrije svaki pramen, mogle smo izbjegavati gledanje u oči. Govorile

smo vodi, zapletenoj zlatnoj kosi ili vlastitim smrdljivim, ljepljivim narančastim

prstima.

Međutim, sve se promijenilo u Imoli. Donna Lucrezia uglavnom je šutjela.

Izustila bi poneku riječ samo kada je bila mrzovoljna i žalila se da je voda

prevruća ili prehladna, ili kada bi je netko povukao za kosu ili joj smočio

potkošulju. Obavljale smo zadaću smrknuto, ali učinkovito. Bile smo svjesne

vlažne odjeće koja se pripijala uz nas i mokrog zemljanog vonja šafrana po

kojem zaudara groblje kada kiši. Nakon što smo završile šamponiranje -

jedanput nenamirisanim bijelim sapunom iz Venecije i jedanput sapunom

namirisanim ružinim uljem - obrisale smo joj kosu prije primjene smjese, a

zatim je ona podignula glavu i zagledala se u posudu ljepljive narančaste

smjese kao da je ta smjesa vrijeđa.

"U tome nema dovoljno bjelanjaka", rekla je.

"Ali, gospo, u njoj je uobičajen broj jaja." Kao i obično, Elisabetta Senese nije

znala šutjeti. Sestrična Geronima, koja je glasno čitala iz Života svetog

Sebastijana, ušutjela je i prekrižila ruke na krilu vjerojatno se isprazno nadajući

da će upraviti strijele svetog Sebastijana na taštinu Donne Lucrezije. Angela je

prevrnula očima prema meni, a ja sam joj bila zahvalna na tome jer je među

nama vladala napetost još od našeg razgovora o pismima u Urbinu.

"Onda su to malena jaja", odgovorila je Donna Lucrezia. "Violante!"

"Da, gospo."

Pompea

-91-

"Pođite u kuhinju. Donesite još jaja i dvije zdjele. Razdvojit ćemo žumanjke od

bjelanjaka."

Zašto ja? pomislila sam ispirući ruke u bakrenom kotlu i otirući sapunicu starom

plahtom koju sam pričvrstila na sebe kako bih zaštitila haljinu. Odakle bih znala

gdje je kuhinja u stijeni Imole? Postoje Ii kuhinje pored vojvodskih odaja u

kojima smo odsjele ili bih trebala naći glavnu kuhinju koja je sigurno udaljena

od same tvrđave u kojoj su držali oružje i barut?

"Da, gospo." Budući da se nitko nije ponudio da me odvede ili uputi gdje se

kuhinja, poklonila sam se i dala u potragu. Tek kada sam zatvorila vrata odaja

Donne Lucrezije, palo mi je na pamet da ni ona nikad nije bila ondje. Valjda

zbog toga što je Imola bio grad njezina brata.

Ne znam koliko sam dugo lutala kamenim prolazima u kojima su debeli, grubo

isklesani zidovi bili užurbano i nesavršeno prekriveni sagovima i tapiserijama,

kada me svjetlost koja je dolazila kroz otvorena vrata odvela u sobu s visokim

nadsvođenim prozorom na jednom kraju. Začuvši glasove, ušla sam. Činilo se

da sam u nekoj vrsti oružnice koja više služi za izlaganje nego uporabu. Baklje

su gorjele u mraku ranog zimskog popodneva i njihovi ustreptali odrazi

odskakivali su od oklopa postavljenih na stalke uza zidove sobe. Na obijeljenim

zidovima visjela su koplja, sulice, helebarde i bojne sjekire poput snopova žita.

U sobi su bile dvije osobe, muškarac i žena. Premda su mi bili okrenuti leđima,

iz njihovog lagodnog ponašanja, načina na koji su bili primakli glave i

dodirivali se laktovima, bilo je jasno da nisu samo znanci. Odmah sam osjetila

poriv za povlačenjem. Međutim, bilo je prekasno za to jer su me već bili

primijetili.

"Monna Violante", rekao je Don Ferrante okrenuvši se prema meni. "Iznenađen

sam što vas ovdje vidim. Zar vas zanima oružje?"

"Izgubila sam se, vaša milosti", utučeno sam odgovorila. "Tražim kuhinju."

"Ah!" rekao je. "Možemo Ii vam pomoći? Vi ste već bili ovdje, zar ne?" Premda

se obratio ženi, nije odgovorila, već je nastavila pomno gledati osebujan oklop

koji se nalazio na najboljem mjestu u sobi neposredno ispod prozora. Mislila

sam da se neuljudno ponaša, a njezina haljina naoko je bila sašivena od jeftine

Pompea

-92-

tkanine, kričave ljubičaste boje prikladnije za prostitutku nego damu. Osjećala

sam se nelagodno i bila sam pomalo uvrijeđena pa sam se i sama zagledala u

oklop.

Bio je lijepo načinjen, ukrašen cizeliranim pozlaćenim ružama, a svaka latica,

listić i trn bili su urezani do najsitnijih detalja, ali usprkos tome izgledao je kao

da su ga načinili za muškarca koji je patio od nekakve izobličenosti. Komadi su

bili jako maleni, kao da je oklop bio namijenjen nekom dječaku, a ne odraslom

muškarcu. Gornji dio prsnog oklopa bio je čudno ispupčen prije obruča koji se

sužavao u sićušan struk.

Don Ferrante vidio je kamo gledam. "Jako je lijep, zar ne?" Lagano je stavio

ruku na križa svoje pratilje. "Divili smo mu se."

Žena me još uvijek nije bila pozdravila, a Don Ferrante nije se ponudio upoznati

me s njom, tako da sam se mogla samo pretvarati kao da ona ne postoji.

Međutim, to je bilo teško sve dok je Don Ferranteova ruka prisno ležala na

njezinom uskom struku. Usredotočila sam se na oklop.

"Jako je lijep", priznala sam, "ali oblik mu je veoma čudan. Za koga je bio

načinjen? Znate li?"

Ferrante se nasmijao. To me iznenadilo. "Znam, naravno. Pripadao je La Sforzi.

Nosila ga je tijekom opsade Forlija. Vidite li malene kuke, ovdje oko gornje

ploče?" Pokazao mi je čeličnu vrpcu neposredno ispod obruča. "Čini se da su ih

osmislili kako bi mogla zakvačiti suknju na njih ako zaželi."

Jednom sam nazrijela Caterinu Sforza kada je kao Cesareova zarobljenica u

godini jubileja projahala kroz Rim u njegovoj pobjedničkoj paradi. Sjećam se da

se buka gomile pojačala kada je Cesare ušao kroz Portu del Popolo, a potom

stišala ostavivši vlastitu zbunjenu jeku nakon što su ljudi ugledali mladića koji

je prije osamnaest mjeseci bio otišao u Francusku, blistajući od zlata i dragulja,

no tada je bio u posve crnoj odjeći, bez ikakva ukrasa na sebi. Caterina Sforza

jahala je blizu svojeg zarobljivača, a bila je umotana u dugi tamni plašt s

kukuljicom. S obje njezine strane jahala su dva muškarca koji su vodili njezina

konja. Ručni zglobovi i gležnjevi bili su joj okovani zlatnim lancima, kao u

Zenobije. Ta slika zadržala mi se u sjećanju - njezina malena zastrta spodoba

Pompea

-93-

koja je jahala u okovima iza ozbiljnog mladog generala koji je utjelovljavao

Zenobijinu savjest ili, možda, objavljivao njegove namjere.

To mi je opet bilo palo na pamet, kada je Ferrante mirno primijetio: "Ona je

jedina osoba koja ga je ikad prisilila na poštenu borbu."

Pogledala sam ga ne znajući jesam li trebala čuti tu primjedbu, ali dama s njim

naoko nije dvojila o tome.

"Sam je upravljao topničkom paljbom", rekla je. Upitala sam se je li zdrava jer joj

je glas bio pomalo kreštav. "Cijeli dan i noć bez prestanka. Odbio se povući čak i

kada je top eksplodirao i opekao mu ruku. To je bilo divno gledati. Nikad ga

neću zaboraviti. Te njegove oči koje su suzile od dima, košulja mu se lijepila za

tijelo kao druga koža i bila je poderana ondje gdje je s nje otrgnuo vrpcu kako bi

povezao ruku. Bio je kao, bio je kao... Vulkan."

"Oh, šepava usporedba!" našalio se Ferrante.

"Čudim se što je ondje bilo dama", rekla sam, a čim sam vidjela Ferranteove

zažarene obraze, divlje oči njegove pratiteljice i Adamovu jabučicu koja je

bijesno poskočila iznad biserne ogrlice kada je pokušao progutati riječi,

poželjela sam da i ja to mogu. Ferrante je pomaknuo noge i pročistio grlo.

"Vittorio zna gdje je kuhinja", rekao je. "Sigurno ste shvatili da je već prije bio

ovdje."

Vittorio? Sada sam prepoznala mladog predvodnika straže s kojim je tijekom

našeg putovanja Ferrante jako prisno razgovarao. Tamne dlačice na njegovoj

bradi bile su debelo premazane bijelim olovnim prahom, obrazi i usne

nacrvenjeni, a njegova haljina, sada sam vidjela, nespretno je padala niz njegovo

dječačko tijelo.

"Ali, vi ste mi sve vrijeme pridavali veliku pozornost", lanula sam jer je šok od

pogleda na Vittorija u kričavoj ljubičastoj haljini, s ogrlicom od nečeg jeftinog i

svjetlucavog na njegovim izbočenim ključnim kostima potpuno uklonio

suzdržavanje iz mene. "Jesam li ja neka vrsta..." ljutito sam mahnula rukom

prema oružju i oklopima koji su bili izloženi oko nas, "... ratne varke?"

Na moje zaprepaštenje Ferrante je prasnuo u smijeh. Čak je i Vittorio

preoblikovao koščato lice u stidljiv osmijeh dok je stavljao ruku u Ferranteovu.

Pompea

-94-

"To mi nije potrebno", odgovorio je Ferrante. "Moje sklonosti dobro su poznate

u Ferrari i, sve dok sam diskretan, nitko me neće prijaviti vlastima. Morat ćete

samo prihvatiti činjenicu da naklapala u Rimu ne znaju sve, draga."

"Ali, zašto...?"

"Zbog toga što mi se sviđate. Volio bih biti vaš prijatelj. Jednaki smo su

mnogočemu. Vi ste Židovka, a ja sodomit, oboje nas podnose, ali ne prihvaćaju

posve. Dakle, zahvaljujući tome, mi smo pogodna žrtvena janjad otkriju li

otrovane zdence, kugu ili ako propadne žetva. Mi, otpadnici, trebali bismo se

držati zajedno jer naši životi znaju biti jako neizvjesni."

Ostala sam bez riječi. Kako je Ferrante, koji je uvijek bio u stanju naći

najprikladniju frazu ili gestu kako bi smirio ljude, očarao ih i nasmijao, mogao

napraviti tako neskladnu i uvredljivu usporedbu? "Gospodaru, zaboravljate da

sam krštena."

"Ipak, vidio sam da se vaša ruka oklijeva prekrižiti tijekom mise. Ta, djevojko,

mrmljate >vjerujem < kao da vas prisiljavaju da jedete krvavicu."

To nisam mogla poreći. Međutim, to nije opravdavalo njegovu primjedbu. "Mi

smo izabrani narod, gospodaru, dok ljudi poput vas..."

"Slijede primjer Grka." Rekao je to nehajno izazivajući, ali zbog obrambenog

tona njegova glasa shvatila sam da sam ga povrijedila i kajala sam se zbog toga.

Ne znajući što reći, oborila sam pogled i zatekla se kako piljim u njegove velike

medvjeđe ruke čiji su prsti, posuti pjegama i žućkastim dlakama, bili

isprepleteni s Vittorijevim koščatim prstima na kojima su nokti bili loše

manikirani.

"Želim reći da", nastavio je Ferrante blaže, "ne možemo promijeniti način na koji

nas drugi vide i to nam je zajedničko. Temelj uzajamnog razumijevanja, nadam

se."

"Oprostite mi, Ferrante. Biblija govori protiv vaših... običaja. Ali, budući da

govori o njima, barem priznaje njihovo postojanje. Moram vjerovati da smo svi

Božja djeca, pretpostavljam. Vaša prijateljska ponuda..."

"Bi vam više služila na čast kada bih vam mogao pomoći naći kuhinju." Svi smo

se nasmijali.

Pompea

-95-

"Gospino raspoloženje neće se poboljšati ukoliko se uskoro ne vratim i donesem

jaja", priznala sam.

"Ovo joj je sigurno jako teško razdoblje."

"Svima nam je teško."

Ferrante je kimnuo. Vittorio mi je promuklim, dječačkim glasom objasnio gdje

se nalazi kuhinja, a osjetila sam olakšanje kada se nije ponudio otpratiti me.

Mršava mrzovoljna žena koja je imala krvi ispod nokata i perca prilijepljena za

ručne zglobove dala mi je jaja i dvije zdjele pa sam se vratila gospodarici kako

bismo pranje kose priveli kraju.

Idućeg jutra napustili smo granicu Cesareove zemlje i došli u Bolognu, zatim u

Bentivoglio odakle je bilo planirano ići brodom do Torrea della Fossa, gdje će se

Donna Lucrezia susresti s Don Alfonsom. Međutim, u Bentivogliju planovi su

nam se promijenili. Kada bolje razmislim, sve se zapravo promijenilo.

Stigli smo u grad u sumrak. Zvona u svim zvonicima zvonila su večernji

Angelus, a vrane su graktale i letjele do svojih gnijezda izgledajući kao crne

mrlje na nebu pokrivenom sumornim oblacima tjeranim vjetrom. Oranje je

započelo na poljima i, dok smo jahale prema gradskim vratima, susretali smo

zdepaste, prljave seljake koje su naši stražari grubo micali s puta. Bila sam

umorna i samo sam čeznula za olakšanjem nakon što siđem sa sedla i legnem

na ležaj ili klupu s jastucima kako bih odmorila bolnu stražnjicu. Nadala sam se

da naš smještaj neće biti odviše spartanski i da nas Donna Lucrezia neće

predugo zadržati prije nego što i sama pođe na počinak. Obitelj Bentivoglio

organizirala je u Bologni ples za nju, ali ništa slično nije bilo planirano u tom

mjestu gdje je stari obiteljski zamak bio mnogo manji. Sto se tiče hrane, već sam

odavno bila izgubila nadu da ću opet pojesti probavljiv obrok i pokušavala sam

se navići na bljutavu tešku sjevernu hranu koja je kao sačma ležala u želucu.

Međutim, čim smo Donni Lucreziji pomogle skinuti putnu odjeću, naš

gostoprimac Annibale Bentivoglio, glavom i bradom, upao je u naše odaje i

raspršio malene paževe koji su bili vani. Ispričavši se zbog lošeg ponašanja,

promucao je da su zamijetili konje koji se približavaju sa sjevera, a mislilo se da

pripadaju Don Alfonsu d’Esteu.

Pompea

-96-

"On dolazi ovamo?" Ono malo rumenila koje je bilo ostalo na licu Donne

Lucrezije nakon dugačkog dana putovanja pretvorilo se u dvije grozničave

mrlje na obrazima i oči su joj zasjale. Bilo bi teško reći je li se razljutila zbog Don

Alfonsove naglosti ili se uzbudila zbog izazova. Možda je samo bila grozničava

od iscrpljenosti. "Ne može", rekla je kao da time želi raspravu privesti kraju.

"Pogledajte me."

Skupivši svu svoju galantnost, Don Annibale duboko se poklonio i rekao: "Ne

vidim ništa što se ne bi svidjelo Don Alfonsu ili bilo kojem drugom muškarcu,

madama." Premda sam tada malo znala o muškarcima, složila sam se s njim.

Oni koji su Donnu Lucreziju nazivali lijepom uglavnom su bili pjesnici ili

veleposlanici koji su se željeli dodvoriti gospodarima, odnosno molitelji

zahvalni za njezinu pravednost. Naravno, treba spomenuti i jedinog muškarca

koji ju je uistinu slijepo volio. Međutim, ona je svakako bila šarmantna i

duhovita, znala se smiješiti muškarcu i gledati ga ispod oborenih kapaka kako

bi povjerovao da bi se mogla nadmetati s Helenom. Po prirodi njezini pokreti

bili su veoma skladni.

hodala je kao da klizi i plesala je kao da stupa po oblacima. Naravno, krasno se

odijevala i imala je urođeni osjećaj za stil koji je dijelila sa svim članovima svoje

obitelji iako su njezina prilika i držanje mogli ostaviti dojam čak i u najdubljoj

koroti. Čak i sada, s blatom na rubu haljine, vlažne kose prilijepljene na čelo i s

dubokim podočnjacima mislila sam da se Don Alfonso neće imati ni na što

požaliti.

"Ako dolazi, dolazi", rekla je Angela koja je zbog srodstva s Donnom

Lucrezijom smjela slobodnije i otvorenije govoriti od nas ostalih djevojaka. "On

je vaš muž. To trebamo iskoristi najbolje što možemo."

Donna Lucrezia duboko je uzdahnula. "Naravno", rekla je sagnuvši se kako bi

uzela ručno zrcalo iz putne torbe na podu. "Gdje bi ga bilo najbolje primiti, Don

Annibale?" Počela je gladiti kosu koja je za vlažna vremena naginjala kovrčanju.

Don Annibale slegnuo je ramenima. "Moja je kuća mala, madama. U njoj je samo

dvorana."

"Jako dobro. Recite Don Alfonsu da ću ga uskoro primiti u dvorani."

Pompea

-97-

On se poklonio i povukao, a mala soba u tornju uzburkala se kada smo otvarale

kutije, bacale haljine, camorre, potkošulje, kape i velove na krevet, a na stalak za

odijevanje prosule smo dragulje i kozmetiku. Na kraju Donna Lucrezia

otpustila je sve svoje dame osim Angele i mene te robinje Catherinelle. Nisam

imala pojma zašto me zadržala jer bila sam jedna od najmanje iskusnih

služavki, a pred njom bio je veliki izazov. Donna Lucrezia mislila je da će je Don

Alfonso vjerojatno sačekati jedan sat, a to joj se činilo uznemirujuće kratkim

vremenom jer se trebala odjenuti za prvi susret s novim mužem.

Milošću Božjom izabrala je jednostavnu haljinu tamnosmeđe boje koju je

voljela, jednostavnih čipkastih rukava. Ispod nje nosila je čistu potkošulju od

bijelog lanenog platna, pričvršćenu bisernim brošem visoko na vratu. To je bio

jedan od svadbenih darova od obitelji Este koje joj je Ippolito poslao na

vjenčanje po svojem najmlađem bratu Ferranteu, kojem je dodijeljena uloga

predstavnika. Dok joj je raspletena kosa padala preko ramena pa niz leđa u

tijesnim valovima nastalih od pletenica koje je nosila otkad smo napustili Imolu,

izgledala je kao ozbiljna djevičanska mladenka. Don Annibale poslao je paža

koji nas je pratio, ali prije nego što je napustila odaje, Donna Lucrezia poslala je

po sestru Osannu. Nitko nije znao je li bila smještena u zamku ili u gradu, ali

kada se napokon pojavila, Donna Lucrezia prognala nas je u prolaz i nekoliko

minuta provela je sama s opaticom.

Napokon smo pošle u dvoranu, a Catherinella nas je slijedila i podizala

gospodaričine skutove iznad prašnjavog poda. Ovdje Cesare nikom nije

zapovjedio da se pripremi za naš dolazak, kao što je to bio učinio u Romagni,

stoga je sloj nemara prekrivao površine kuće i slab vonj plijesni visio je u zraku.

Ipak, potrudili su se iskazati čast nasljedniku vojvode od Ferrare u ovoj

dvorani. Svjetiljke i svijeće bile su upaljene, postavljeni su pladnjevi kruha i sira,

šunke i voća na dugačak stol poprskan lojem kako bi se putnici okrijepili. Oni

su se okupili oko vatre na drugom kraju dugačke sobe čineći jato krupnih

muškaraca u grubim odijelima dok su im psi ležali pored nogu, a paževi

krivudali među njima noseći vrčeve vina.

Naš paž najavio nas je i jedan se muškarac odvojio od skupine oko vatre i

Pompea

-98-

prešao preko dvorane prema nama dugačkim teškim koracima, s parom

pjegavih lovačkih pasa za petama. Desna mi je ruka romantično ležala je na

srcu, što baš i nije pristajalo njegovoj zdepastoj prilici i jednostavnom odijelu.

"Smijem li predstaviti Don Alfonsa d’Estea?" rekao je Don Annibale pohitavši

prema nama. Don Alfonso se poklonio. Primijetila sam da njegova kratka,

čvrsto nakovrčana kosa ćelavi kod tjemena. Donna Lucrezia pokorno je oborila

oči i načinila duboki kniks.

"Donna Lucrezia Borgia", rekao je Don Annibale kada je Donna Lucrezia mužu

ponudila ruku kako bi je poljubio.

Činilo se kao da se Don Alfonso nije se pomaknuo čitavu vječnost, već je ostao u

istom položaju mršteći se iznad glave Donne Lucrezije. Vonjevi loja i mokrog

psa zapeli su mi u grlu, zato sam zadržala dah dok mi se nije zavrtjelo u glavi.

Iz nekog razloga nije mu se svidjela. Poslat će nas natrag u Rim, proći ćemo

ponovo onaj cijeli put po ovako vlažnom vremenu, a naši koraci u povratku bit

će otežani zbog poniženja kao i zbog prtljage. Barem ću vidjeti Cesarea. On me

neće htjeti vidjeti. Pokušala sam zamisliti njegov bijes, ali nisam uspjela pa sam

osjetila olakšanje, a zatim utučenost zbog toga što je već toliko izblijedio u

mojem sjećanju.

Don Alfonso nespretno je stavio lijevu ruku na srce i oslobodio desnu kako bi

uzeo ruku Donne Lucrezije i podignuo je iz kniksa. Ostao je pomalo pogrbljen,

kao muškarac kojem je ponestalo daha ili koji pokušava zaštititi ranjenu stranu

tijela. Don Alfonso izgledao je posve zdravo zahvaljujući svojim širokim

ramenima i koleričnoj puti, ali to je možda bio samo vanjski privid jer ga je

sifilis izjedao iznutra. Pokušala sam uhvatiti Angelin pogled, ali činilo se da ne

primjećuje pantomimu jer je i dalje napeto gledala prema skupini kod vatre.

Možda se nadala da će vidjeti Ippolita među njima.

"Vaš sam sluga, gospo", rekao je Don Alfonso. Imao je hrapav glas i jaki sjeverni

naglasak.

"Naprotiv, gospodine, mislim da sam ja vaša služavka ukoliko ugovor između

naših obitelji i dalje stoji." Donna Lucrezia pogledala je muža ravno u njegove

pronicave plave oči i nasmiješila se. Bilo je jasno da je razumio sve što je njezin

Pompea

-99-

odgovor nagovještavao, ali činilo se kao da nije znao što učiniti. Iznenada se

sagnuo stisnuvši prsa rukama. Donna Lucrezia malo je dahnula. Don Alfonsu

oteo se čudan jecaj. Pobojala sam se da je dobio nekakav napadaj pa sam

koraknula prema njemu kako bih mu pomogla. To je bio nagonski pokret koji

nije promaknuo Donni Lucreziji, zato me prijekorno pogledala.

Don Alfonso se uspravio držeći objema rukama uzvrpoljen svežanj bijelog

paperja. Ukočeno ispruživši ruke prema Donni Lucreziji, rekao je: "Donio sam

vam dar."

Bilo mi je teško pri srcu, stoga sam još jednom pokušala privući Angelinu

pozornost, ali još je uvijek gledala prema ognjištu. Usprkos tome što je odrasla

među muškarcima koji su voljeli lov, Donna Lucrezia nije voljela pse; govorila

je da su bučni, prljavi i da kiše od njihovih buha.

"Psetance", dodao je Don Alfonso potvrđujući moje sumnje dok je Donna

Lucrezia nepomično stajala na mjestu razvlačeći osmijeh kao na krinki. "Dobio

sam njegovu majku od Indijca kojeg sam sreo u Veneciji."

"Jako je..."

"Evo, uzmite ga. Neka se navikne na vas, onda će biti miran. Psi vole imati

vođu. Poput vukova, znate."

Donna Lucrezia izgledala je kao da ne razumije njegove riječi, ali znala je svoju

dužnost, stoga je uzela psića od Don Alfonsa oprezno ga držeći ispod prednjih

nogu. Izgledao je veći dok joj je visio u rukama, noge su mu bile jače, njegovo

tupo lice bilo je potpunije oblikovano.

"Giulio je rekao da će vam se svidjeti", nastavio je Don Alfonso. "Rekao je da

žene vole takve darove." Kimnuo je prema skupini muškaraca oko vatre. "Moj

brat Giulio."

Jedan je muškarac uzvratio pogled i sada sam shvatila zašto Angela nije

obraćala pozornost na gospodaricu i Don Alfonsa. Vidjelo se da su braća - imali

su iste duge nosove, svinute na vrhu kao da su bili slomljeni i nesavršeno

ispravljeni, ali tu je sličnost prestajala. Dok je Don Alfonsova smeđa kosa bila

kratko ošišana, Don Giulio imao je obilje svijetlih kovrči. Dok su oči Don

Alfonsa bile isprane plave boje lijepog zimskog dana, oči njegova brata bile su

Pompea

-100-

ljubičaste, s dovoljno gustim trepavicama da mu svaka djevojka zavidi. Umjesto

Don Alfonsovih tankih usnica, ćudoredno nakrivljenih prema dolje. Don Giulio

imao je usta slična Ippolitovim, puna i čulna te stvorena za poljupce. U drugim

okolnostima i ja bih vjerojatno bila očarana.

"Hvala vam, gospodaru. Vaš brat zbilja je obazriv. Mislim da imate sreće sa

svom svojom braćom. Don Ferrante bio nam je osobito velika potpora tijekom

putovanja. Naravno, i monsignor Ippolito dobar je prijatelj mojeg brata vojvode."

Sigurno je znala za Angelu i Ippolita, ali to nije ničim nagovijestila, a činilo se

da Angela nije primijetila da je ime njezina ljubavnika uopće bilo spomenuto.

"Proglašeni su kardinalima na istom konzistoriju‘“, mislim", rekao je Don

Alfonso zvučeći pomalo začuđeno. Zatim, odgonetnuvši zagonetku na vlastito

zadovoljstvo, nastavio je; "Pretpostavljam da tako nastane neka vrsta

drugarstva. Nešto kao i kod muškaraca koji zajedno ulove svoj prvi plijen, zar

ne?"

"Sigurna sam da imate pravo", toplo je odgovorila Donna Lucrezia.

"No, suprugo, biste li se malo družili sa mnom? Nakon što stignemo u Ferraru,

rekao bih da nam proslava neće ostaviti puno vremena za upoznavanje."

Krenuo je staviti ruku pod lakat Donne Lucrezije. Ona je nevješto pomaknula

psića. Izgledali su kao par koji nije siguran u korake novog plesa. Tada sam im

prišla, uzela životinjicu i učinilo mi se da me Don Alfonso prvi put primijetio.

*Konzistzorij - plenarno zasjedanje kardinalnog zbora.

"Jupitra mi", rekao je i u jednom strašnom trenutku pomislila sam da sam bila

preodvažna po ferrarskim standardima, a bilo je očito da se i Donna Lucrezia

toga pobojala. Onda je Don Alfonso nastavio: "Nalikujete jedna drugoj kao jaje

jajetu."

Izgledalo je da je Donni Lucreziji laknulo i da se istovremeno istinski

obradovala. Napokon, bila sam otprilike šest godina mlada od nje i moje lice

imalo je bolji oblik. Naime, jadna Donna Lucrezia borila se sa slabom bradom

koju je naslijedila od oca. Zapravo, samo nam je kosa bila ista iako moja nije bila

izbijeljena.

"Ovo je Monna Violante", rekla je. "Nije dugo sa mnom, ali draga mi je. Ona i

Pompea

-101-

moja sestrična Donna Angela nerazdvojne su." Sekunde su se razvukle dok

Angela nije shvatila da Donna Lucrezia obraća pozornost na nju pa je otrgla oči

s ognjišta, oborila ih u savršenoj parodiji skromnosti te napravila kniks pred

Don Alfonsom. Osjetila sam da mi je izmakao lagan uzdah olakšanja i bila sam

sigurna da ga je Don Alfonso čuo iako nije to pokazao.

"Čudno ime", primijetio je.

"Nadimak. Dao joj ga je moj brat", uzvratila je Donna Lucrezia. Vidjela sam da

preko Don Alfonsova lica prelazi ista mješavina bespomoćnosti i ozlojedenosti

koju sam često viđala na Ferranteovu licu kad god bi čuo Cesareovo ime.

Presloživši izraz lica u osmijeh, obratio se meni.

"No, ne bi bilo galantno kada bih upitao kako ste ga dobili, ali nadam se da

nećete učiniti ništa kako biste ga zaslužili u Ferrari."

"Ionako nije učinila ništa čime bi ga zaslužila", rekla je glatko Donna Lucrezia.

"To je ironija, to je sve, priznanje čestitosti Monne Violante." Zatim, ponudivši

ruku Don Alfonsu, dopustila mu je da je povede prema vatri. Na njegov znak

ostali su se muškarci povukli kako bi njemu i njegovoj mladenki dali malo

privatnosti.

Angela i ja sjele smo na klupu pored stola. Povremeno bih uspjela baciti pogled

na Donnu Lucreziju i Don Alfonsa iako sam većinom bila zaokupljena

pokušajima da spriječim psića da skoči na stol u potrazi za hranom - nije bio

jak, ali jako se otimao.

"Dobro izgledaju, zar ne?" rekla sam Angeli tražeći potvrdu svojeg utiska da je,

usprkos psu, Donna Lucrezia cijenila romantičnu gestu svojeg muža koji je,

preduhitrivši sve službene ceremonije u

Ferrari, došao kako bi je vidio. Činilo mi se da je Don Alfonsa, kakva god

izvješća bio primio, ugodno iznenadilo diskretno držanje Donne Lucrezije i

čedna odjeća koju je nosila.

"Lijepo", odgovorila je kratkotrajno pogledavši prema njima prije nego što joj se

pogled vratio na Don Giulija kao željezo na magnet. "O, moj Bože", prošaptala je

stegnuvši me toliko jako za rukav da sam morala pustiti psića koji je skočio

medu tanjure, "dolaze ovamo."

Pompea

-102-

Doista, prostor između nas i skupine muškaraca smanjivao se dok su se

premještali prema nama još uvijek međusobno ćaskajući i ne gledajući u našem

smjeru. Pokušavali su osigurati da ni njihov gospodar ni Donna Lucrezia ne

primijete tu nedoličnost. Mislila sam na Cesareovu večeru na kojoj smo jeli

kestene i shvatila sam da će mi se život u Ferrari jako razlikovati od

dosadašnjeg.

Nismo primijetile da se Ferrante bio pridružio bratovoj skupini i sada nas je

predstavio postavivši se između nas i Don Alfonsovih pratitelja kao da je naš

pazitelj. Oni su se poklonili, mi smo učinile kniks, a zatim smo stajali u

nespretnom krugu i ćaskali o putovanju, vremenu, dobrim i lošim značajkama

putovanja po cesti ili rijeci do Ferrare, blizini karnevala te o proslavama u Rimu

i Ferrari. Nekolicina njih poznavala je rimske običaje, a ja nisam bila jako

uzbuđena zbog ovog grada u kojem je, čini se, glavni izvor zabave gađanje

prostitutki jajima.

Angela nije ništa rekla. Moja svjetovna i iskusna prijateljica, koja je jako vješto

vodila svoj pohod u osvajanje Ippolita, stajala je pokraj mene kao nespretna

djevojčica, gužvala je suknju prstima i buljila u tlo, zidne draperije, psa koji je

đipao među posudama na stolu, u bilo što osim u ono za čim je čeznula, a to su

bile Don Giulijove lijepe ljubičaste oči.

Pompea

-103-

ŠESTO POGLAVLJE

FERRARA, VELJAČA 1501. GODINE

Nikad jednostavan, jednostavno sretan...

Budući da je vojvoda Ercole bio udovac, njegova kći Isabella, markiza od

Mantove, trebala je Donni Lucreziji poželjeti dobrodošlicu u Ferraru. Od

početka je bilo očito da je Donna Isabella mrzovoljno preuzela tu zadaću. Njezin

je dvor bio utočište mnogima koje je Cesare prognao iz Romagne, uključujući tu

i prvog muža Donne Lucrezije, Giovannija Sforzu. Nije skrivala svoje duboko

neodobravanje bratova izbora mladenke i ozlojeđenost zbog toga što je Donna

Lucrezia, kao vojvotkinja od Ferrare, sada u njezinom rodnom mjestu

zauzimala viši položaj od nje same.

Premda su Don Alfonso i Donna Lucrezia putovanje u Ferraru odlučili završiti

idući kopnom, Donna Isabella ustrajala je na tome da putujemo brodom kada je

u Malalbergu naletjela na nas i Don Giulija.

"Zakasnit ćemo zbog toga", usprotivio se Don Alfonso i naljutio se na sestru.

"Ali, digla sam se u zoru samo kako bih dopremila brod", uzvratila je Donna

Isabella upadljivo upirući umorne oči u bratovo lice. Donna Isabella bila je

debeljuškasta i imala je crvenkastu kosu te je njezinu nepomodnu kovrčavost

prikrivala gotovo jednako složenim frizurama kakve je nosila Donna Adriana.

Imala je mala zlobna usta i nezgrapan mesnat nos, ali oči su joj bile jako lijepe i

znala je kako se najbolje poslužiti svojim moćima.

Premda je u javnosti održavala svoju odlučnu vedrinu, mi koje smo bile bliske s

Donnom Lucrezijom znale smo koliko se bojala tog susreta. Donna Lucrezia

znala je postupati s muškarcima, ali nije joj bilo lako sklapati prijateljstva sa

ženama.

"Više bih voljela da je poslala muža", progunđala je dok smo joj Angela,

Geronima i ja pomagale da se odjene. Promrmljale smo da se slažemo. Sve smo

Pompea

-104-

susrele Don Francesca Gonzagu u Rimu i bile smo oduševljene njime usprkos

njegovim debelim usnama i nosu koji je izgledao kao da ga je spljoštila

pogrešno bačena lopta dok je igrao firentinski calcio* . Naginjao je stalnom

mrštenju jer je bio tašt, a vjerovao je da od mrštenja njegove pomalo izbuljene

oči izgledaju manje ispupčeno, ali to nije moglo prikriti njegovu Ijubav prema

uživanciji. Govorkalo se da mrzi Donnu Isabellu jer je imala mozak i voljela se

njim služiti, a pričalo se i da se provodi s brojnim ljubavnicama, kao i s nekim

od svojih zgodnijih paževa.

"U ovim okolnostima to je teško vjerojatno", rekla je Geronima, a zvučalo je kao

da čak i ona žali zbog toga.

"Možda bismo", rekla je Donna Lucrezia podignuvši ruke i okrenuvši leda kako

bi joj Angela mogla zavezati korzet, "trebale spomenuti njegovu odsutnost. Kao

podsjetnik na ono što se često događa mojim muževima ukoliko se ne svide

mojem ocu. Ili mojem bratu." U njezinu tonu nazirao se najblaži nagovještaj

ironije, kao da ju je bezuspješno pokušala odagnati. "Dobri Bože, djevojko, ne

stežite me tako! Želite li da padnem u nesvijest pred Isabellom Gonzaga? Malo

olabavite te vezice. U usporedbi s njom nemoguće je izgledati debelo."

*

"Izgleda kao napirlitana žaba krastača", prošaptala mi je Angela u uho kada su

se dvije nasmiješene žene zagrlile na blatnoj obali dok smo mi stajale postrani.

Angela je pokušavala i privući i izbjeći Don Giulijov ljubičasti pogled. Ledeni

vjetar tjerao nam je susnježicu u lica. Krajolik je izgledao plošno, smeđe i

žalosno. Kada se Donna Isabella privremeno zaboravila i pokušala ukrcati na

brodić prije Donne Lucrezije, jedan od konja koji su čekali na stazi za vuču

brodova podignuo je rep i ispraznio crijeva. Vidjela sam da je Don Giulio

pogledao zaparenu balegu, sestru i Donnu Lucreziju u zbrci satena i samurovi-

ne, Angelu koja je skrivala lice u kukuljici plašta obrubljenoj lisičjim krznom i

nasmiješio se.

Iskrcali smo se u Torreu della Fossa, skinuli konjima orme i izvadili vesla za

Pompea

-105-

posljednji dio putovanja. Tamo na obali kanala čekali su nas vojvoda Ercole i svi

njegovi dvorani. Grb obitelji Este vijorio se s vrha stražarske kule po kojoj je selo

dobilo ime. Djelići glazbe i razgovora stizali su do nas nošeni vjetrom s palube

vojvodina broda, čiji je pramac bio gotovo jednako visok kao kula i fantastično

izrezbaren, prikazujući dvoglavog orla obitelji Este. Mnoštvo zdepastih seljaka

u odjeći domaće izrade treptalo je kako bi uklonilo susnježicu iz očiju kada je

njihova nova vojvotkinja, u svojoj zlatnoj haljini s grimiznim satenskim

rukavima, kose koja je svjetlucala od dijamanata i pahuljica, s biserom velikim

poput malene kruške na grudima, kleknula u blato kako bi poljubila svekrovu

ruku. Zadržale smo dah. Vojvoda Ercole podignuo je Donnu Lucreziju i

poljubio je u oba obraza, a zatim, razvukavši tanke usne u osmijeh, mahnuo je

Catherinelli da priđe i otrese blato s gospodaričinih skutova. Uzdrhtalo smo

odahnule.

Donna Lucrezia se ukrcala na vojvodinu barku, a mi smo je pratili u drugom

čamcu. Zabavljali su ih dvorski glazbenici i pjesnici koji su recitirali hvalospjeve

obitelji Este i Borgia. Mi smo ostale same u drugoj barci. Pijuckale smo vruće

začinjeno vino i gledale kako sumoran krajolik s obje strane promiče dok škripe

i pljuskaju vesla. Vidjele smo ravna polja iskrižana jarcima za natapanje koji su

kao olovne vrpce ležali ispod zimskog neba, crne vinove loze i koščate jablane,

niske kuće iste smeđe boje kao i ljudi koji su živjeli u njima te poput zemlje koju

su obrađivali. Moje španjolsko srce bolno je čeznulo za bojama. Bacivši pogled

na Angelu, upitala sam se osjeća li isto što i ja, ali činila se toliko zamišljenom

da sam sumnjala da je uopće i zamjećivala okoliš. Privučena dubokom sjenom

na obzoru ponovo sam odvratila pogled iza isprepletenih grana jablana uz

obalu kanala. Dok sam gledala onuda, mrlja se preobrazila u zgradu iz koje su

se uzdizala četiri četverokutna tornja pa sam prvi put vidjela zamak obitelji Este

koji je trebao postati moj dom. Izgledao je sumorno, odbojno i užasno hladno.

"Odavde gotovo možete čuti kako Parisina Malatesta plače", rekla je Angela i

stresla se. Parisina i njezin ljubavnik Ugo d’Este, koji je bio njezin pastorak i

najstariji brat vojvode Ercolea, tih su dana bili gotovo jednako slavni kao

Danteovi Paolo Malatesta i Francesca di Rimini, ali danas je tamnica u kojoj ih je

Pompea

-106-

vojvoda Niccolo dao zatočiti i smaknuti slavna po drugim zatvorenicima, a Ugo

i Parisina gotovo su zaboravljeni.

*

"Znate, prvo što ću vam pokazati bit će mjesto gdje je bio postavljen panj za

smaknuća." Trijumf i gorčina miješali su se u tonu glasa Donne Isabelle kada se

zabuljila u ogrlicu od rubina i dijamanata koja je nekad pripadala njezinoj majci,

a sada je krasila vitki vrat Donne Lucrezije. Stajale smo na dugačkom stubištu

koje je vodilo od glavnog dvorišta Corte Vecchija do mjesta na kojem su

predsjednik gradskog vijeća, koje se zvalo Savi, i drugi gradski dostojanstvenici

čekali kako bi održali govore dobrodošlice. Donna Isabella stajala je na najvišoj

stubi pa je Donna Lucrezia morala pogledati uvis kako bi joj vidjela oči.

Bila je odbila sići niza stube te pozdraviti svoju snahu u dvorištu. Rekla je da je

prenapučeno dok je gledala metež ljudi, konja i mula, teretna kola, volove,

nosiljku koju je Sveti Otac poklonio kćeri za putovanje, nakrivljenu poput

nasukane lađe, sa zavjesama koje su se vukle po blatu. Mislim da se ponadala

da će se Donna Lucrezia spotaći na izlizanom skliskom mramoru, da će slomiti

svoj zgodni vrat ili barem pomaknuti tijaru od dijamanata i safira te golemih

bisera koja je također nekad pripadala vojvotkinji Eleanori.

Sigurno je čula da se konj Donne Lucrezije, prestrašen iznenadnom jakom

bukom gradske povorke, propeo i zbacio je. Sigurno se razbjesnjela kada je

vidjela da je Donna Lucrezia, pošto su joj pomogli ustati i opet zajahati,

preokrenula nezgodu u svoju korist doviknuvši gomili na nesigurnom

ferrarskom narječju: "Vidite, zaljubila sam se u cijelu Ferraru."

Na to se začuo jak pljesak i povici odobravanja te je zavrijedila mahanje

crvenim i bijelim zastavicama koje su predstavljale Don Alfonsa. Onda je netko

opalio iz arkebuze, a vojvoda je ustrajao u tome da Donna Lucrezia zamijeni

svojeg konja za neku mirniju životinju jer se bojao da će opet pasti.

Ako se Dorma Isabella bila ponadala da je Donna Lucrezia iscrpila svoje zalihe

šarma i sreće kada se tako vješto izvukla iz prve nezgode, čekalo ju je još jedno

Pompea

-107-

razočaranje nakon što je Donna Lucrezia glatko rekla: "Vjerujem da je gospin

muž zatvorio Uga i Parisinu ispod kule Marchesana gdje ću stanovati. Moj muž

već me upozorio na to da će mi njegov otac htjeti pokazati to mjesto te da su

vrata u zatvorima vrlo niska." Kada se Donna Isabella uspravila, Donna

Lucrezia vragoljasto se nasmijala pa ju je sestrinski obujmila. "Možda misli da

osobito naginjem nesretnim slučajevima i da bih mogla udariti glavom u

nadvoj." Bezazleno je dotaknula tijaru.

*

Vojvoda Ercole predložio je da bi rimske dame Donne Lucrezije mogle s njom

posjetiti mjesto smaknuća gdje su tamne mrlje na kamenu možda samo vlaga,

no možda predstavljaju pomiješanu krv ljubavnika koja se još nije osušila.

Premda ga općenito nisu smatrali maštovitim čovjekom, vojvoda Ercole imao je

određena živopisna mišljenja o moralu mladih rimskih žena i smatrao je da

svima nama treba objasniti da se od ferrarskih dama očekuju stroža načela.

Počele smo izlet dobro raspoložene. Prošle su tri noći od našeg dolaska i,

premda nam nije ništa rekla, činilo se da je Donna Lucrezia zadovoljna mužem.

Kakva god bila njegova reputacija što se tiče opijanja i kurvanja te provođenja

dugih sati u svojoj ljevaonici ili kod peći za keramiku, od kojih bi jedna ili druga

nerijetko zapalila sjeverni kraj dvorskih vrtova, savjesno je poklanjao pažnju

svojoj supruzi. Svake večeri pošao bi kratkim putem niz galeriju koja je spajala

Corte Vecchio sa zamkom kako bi joj se pridružio na privatnoj večeri te se ne bi

vratio prije zore u vlastite sobe. Kada smo odijevale Donnu Lucreziju, po

njezinom lijenom osmijehu i dubokim podočnjacima koje je prikrivala olovnim

prahom i uljem ljubica zaključile smo da je Don Alfonso od svojih kurvi naučio

pokoji ugodan trik. Čak je dovoljno zavoljela psića da mu dade ime. Nazvala ga

je Alfonsino, skraćeno Fonsi.

Usprkos Don Alfonsovim namjerama kada nas je doveo do mjesta smaknuća

Uga i Parisine, mnogo smo se hihotale i očijukale kada smo podignule suknje

kako bismo se spustile niz ljestve u tamnicu, pokazujući gležnjeve i cjevanice pa

Pompea

-108-

čak i koljena mladićima koji su čekali dolje kako bi nas uhvatili. Mnogi od njih

doputovali su s nama iz Rima i nastavljali su očijukanje koje je bilo započelo na

putu. Međutim, veselje je zatreperilo i umrlo kada smo prošle kroz pljesniva

vratašca, niz uzak prolaz između vlažnih zidova i stali izvan ćelije koja nije bila

puno šira od odvoda koji su nadzirali razinu vode u opkopu gdje je Ugo d’Este

bio zaprkosio ocu, odbio svojeg ispovjednika i žrtvovao život za Ijubav.

"U svakom slučaju, dobar izvor hrane tijekom opsade", našalio se jedan mladić

sastrugavši puža sa stražnje strane vrata okovanih željezom, ali nitko se nije

nasmijao. Osjetila sam da se Angela pomiče i uzdiše pokraj mene, stoga sam je

uhvatila za ruku koja se u mojoj sva ovlažila. Premda je vojvoda ponudio ruku

Donni Lucreziji, malo je stresla glavom, uzela baklju od jednog lučonoše i,

sagnuvši se ispod nadvoja, sama zakoračila u ćeliju.

Kada se opet pojavila, lice joj je bilo blijedo i orošeno znojem koji joj je u

svjedosti baklji svjeducao na čelu, a na licu je imala ozbiljan i nedokučiv izraz.

Oči su joj se najviše isticale, kao da nosila krinku, i zamišljala sam odraze

duhova mučenih ljubavnika u njezinim tamnim raširenim zjenicama.

Onda je trenutak prošao, a vlažni zrak pokrenuo se od uljudnog smijeha kada je

primijetila: "Dobro što ni jedno ni drugo nije mora

lo dugo trpjeti zatočeništvo na ovakvu mjestu. Srećom, bijes i sućut vašeg oca

bili su jednako pomiješani kao i krv izdajničkog para, vaša milosti."

Često sam se pitala je li se u godinama koje su uslijedile sjećala svojih riječi. Bilo

da se kasnije pokajala zbog njih ili ne, tog su dana poslužile svrsi uzme li se u

obzir vojvoda Ercole. Usprkos gnjevu Donne Isabelle, sada je Donni Lucreziji

poklonio obiteljske dragulje koje joj Ippolito nije bio poslao kao vjenčani dar po

bratu. Nije ga očarala samo njezina duhovitost, nego i njezin uspjeh u

dovođenju sestre Osanne u Ferraru te njezino izvrsno poznavanje sokolarstva.

Angela je vojvodinu darežljivost smatrala dokazom da Donna Lucrezia zna

postupati s muškarcima premda sam ja, kći svojeg oca, pomišljala da su dragulji

samo posuđeni, dok miraz Donne Lucrezije - novac za isplaćivanje njezinih

slugu, koji se još uvijek nalazio u škrinji u riznici vojvode Ercolea - nije bio

posuđen. Bila sam sigurna da su dragulji mito, a zahvaljujući izvjesnom

Pompea

-109-

ironičnom krivljenju usta Donne Lucrezije dok se sama sebi divila okićena

njima, bila sam sigurna da je i ona tako mislila.

"Kakva licemjerka, ta Isabella", primijetila je Angela u privatnosti naše sobe.

"Znate li da će se njezin najstariji sin zaručiti za Luisu?"

"Luisu?" O čemu je govorila? Budući da smo opet razgovarale o obitelji Este i

njihovim manama, nadala sam se da ću navesti razgovor na Giulija, ali ona je

krenula u drugom, svakako nevažnom smjeru. Isabellin sin sigurno je još bio

malo dijete.

"Da, Luisu. Cesareovu kćer."

Naravno, imala je ime. Uvjerena sam da sam ga i prije bila čula, ali nisam željela

znati ime njegove kćeri ni supruge. Gospoda iz Cesareova kućanstva, koja su

nas pratila u Ferraru, ostala su radi karnevala - samo radi karnevala. U to sam

samu sebe uvjerila. Međutim, da je bilo tako, vojvoda bi ih poslao da nađu

smještaj u krčmama ili u kućama imućnijih građana. Vojvoda Ercole nije bio

škrt samo kada se radilo o njegovu orkestru, opaticama ili čoporu dugodlakih,

modrookih mačaka iz Perzije koje su imale vlastite njegovatelje i malena vrata

urezana u osnovice svih vrata u Corte Vecchiju. Premda je freskama neprestano

prijetila opasnost od vlage i izbijanja gljivica, zabranio je paljenje vatre prije

noći.

Cesareovi mladići u vojvodinoj palači ostali su zbog toga što su čekali dolazak

njegove žene princeze Charlotte i kćeri jer, ukoliko se u Ferrari niste klanjali i

smiješili Mlečanima ili podozrivo gledali cara, povezivali su vas s Francuzima.

Dakle, nije se znalo hoće Ii Cesare sam doći u Ferraru ili će suprugu dočekati u

Rimu, ili negdje u Romagni.

"Oh!" rekla sam. Charlotte d’Albret, kraljičina sestrična, kreposna i odana mužu

iako je s njim u braku provela jedva četiri mjeseca, glasila je kao jedna od

najljepših žena u Francuskoj. Što sam drugo mogla reći?

"Pitam se kada će se pojaviti. Mislim na Charlotte. Možda kada počne karneval.

Svi stranci vole talijanski karneval."

Govorilo se da princeza Charlotte nije došla na karneval jer ju je spriječilo loše

vrijeme u Alpama.

Pompea

-110-

"Mogla je doći brodom", rekla je Angela. "Htjela sam se upoznati s njom."

"Možda će Cesare ipak doći", odgovorila sam.

"Možda."

Međutim, nije došao. Izgledalo je da ga je samo supruga mogla namamiti u

Ferraru.

Tako sam se morala zabavljati gledajući lakrdijanje njegove gospode iz lože

iznad velikog luka koji je iz Corte Vecchija vodio na trg. Nosile smo krinke i

gađale se jajima koje je Don Alfonso prekrasno ukrasio bojama i emajlom

pripremljenim za njegovu majoliku. Govorkalo se da su kurve skupljale

razbijene ljuske kako bi ih izložile u prednjim dijelovima trgovina, u čijim su se

skladištima i stražnjim sobama obično bavile svojim zanatom, tako potvrđujući

Don Alfonsovu naklonost. Kako se znalo da njemu taj zanat nije bio

nepoznanica, shvatile su da je za njihov posao dobro imati njegov pečat

odobrenja.

Kada bismo se dovoljno nagnule preko ograde, vidjele bismo s jedne strane

luka brončani kip vojvode Borsa, s valjkastim papirnatim šeširom na koji je bila

zataknuta perjanica od konjske dlake. Kada bismo iskrivile vratove na drugu

stranu, ugledale bismo njegova oca vojvodu Niccola čije je strogo lice bilo

pokriveno maskom rogonje ukrašenom grubo izrezbarenim drvenim rogovima.

Nitko nije znao tko se popeo na stupove koji su podupirali brončane kipove i

narugao se Borsovoj mudrosti nataknuvši mu budalinu kapu, te podsjetio grad

na to da je vojvodu Niccola prevarila supruga. Međutim, to se događalo svake

godine, a vojvoda Ercole, iako je bio ponosan čovjek, nikad nije pokušao naći

krivce ili ukloniti ukrase, pa su ga zato ljudi voljeli.

*

Zbog vojvode Ercolea pretjerano smo oskudijevale u svemu tijekom korizme jer

je još uvijek odbijao predati Donni Lucreziji njezin svadbeni novac. Nekoliko

španjolskih glazbenika bilo je prisiljeno vratiti se u Rim kada više nije imala

novca za njihovo uzdržavanje. Činilo se da su glazbenici rado otišli zbog toga

Pompea

-111-

što im je, kako su i sami rekli, močvarni zrak upropaštavao glasove. Morali su

ih slijediti i njezin zlatar, izrađivač svijeća i razni konjušari. Možda se Donna

Lucrezia nadala da će Sveti Otac zaprijetiti starom vojvodi ekskomunikacijom

ako ne skine lokote sa svojih škrinja kada vidi kako je njegova kći morala

smanjiti troškove. Što god mislila, odlučno se nastavila smiješiti, očaravati i

slagati se sa svim novim aranžmanima i, ukoliko je noću plakala prije spavanja,

mi to nismo znale jer je svaku noć provodila s

Don Alfonsom. Budući da su se tek vjenčali, Papa je izdao dopuštenje koje je se

ticalo odstupanja od tog vida korizmenog posta.

Dani su nam bili obilježeni odlascima na misu, a zatim posjetima sestri Osanni

u njezinim novim prostorijama u Samostanu svete Katarine.

"Rekla bih da će se sestra Osanna osjećati više kao kod kuće kada vidi neko

poznato lice", primijetila je Donna Isabella koja je jednom prilikom otišla s nama

u posjet opatici. "Naravno, cijela Mantova počašćena je zanimanjem vaše visosti

za nju, ali nikad nisam vjerovala da će dobro putovati."

"Djelovala je savršeno zadovoljna na putu ovamo", rekla je Donna Lucrezia

kada smo u samostanskom dvorištu čekale da se otvore vrata naše kočije. "Vi ne

mislite tako, Violante?" Još su me jednom izabrali za pratilju Donne Lucrezije

tijekom tog posjeta zbog mojeg kršćanskog odgoja, ali išla sam na put i kao

Fonsijeva čuvarica jer je on sada posvud išao s njom.

"Nedvojbeno se povela za našim raspoloženjem, gospo."

Donna Lucrezia nasmiješila mi se škrto, ali zahvalno. Bila je blijeda, a mišići su

joj se pomalo povukli s kostiju lica, zbog čega je toliko sličila Cesareu da sam je

jedva mogla gledati, stoga sam osjećala olakšanje što sam zbog svojeg položaja

većinom morala obarati oči. Kada bih ga uspjela zaboraviti, onda je to

nalikovalo na zaboravljanje svijeta prirode oko nas - samo kako bismo opet

postali svjesni iznimne ljepote paučine obrubljene mrazom ili oštrog

usamljenog laveža lisice u gluho doba noći.

"Ipak", nastavila je Donna Isabella stavivši zašećereni list metvice u usta, "imala

sam dojam da će uskoro započeti proricati, no ovo ju je preseljenje sigurno

omelo. Bila bih savjetovala da je još malo zadržite na starom mjestu, samo da

Pompea

-112-

me itko bio upitao za savjet."

Po sjaju u očima Donne Lucrezije reklo bi se da je njoj, kao i meni, bilo teško

povjerovati u to da bi Donna Isabella čekala da je pitaju za mišljenje prije nego

što bi ga iznijela.

"Znam da je korizma", nastavila je Donna Isabella, a punačkim prstima čeprkala

je tražeći drugi metvičin list u zlatnoj emajliranoj kutijici koja joj je visjela na

pojasu, " ali ne mogu ukloniti iz usta okus one štuke koju smo imali za ručak.

Sigurna sam da je bila pokvarena.

Morat ćete strogo nadzirati kuhinju, draga moja. Ovdje su muškarci predugo

vodili kućanstvo."

"Trebali biste probati kardamon, Isabella. Bolji je za svjež dah od metvice i ne

treba ga šećeriti."

Kočijašev dečko postavio je stubu pored kočije pa sam Fonsija odnijela u

dvorište kako bi obavio nuždu prije nego što sam Donni Lucreziji pomogla da

se digne sa sjedala, a Catherinella je podesila njezinu povlaku. Već dva ili tri

tjedna nije imala teka i izgledala je slabo. Tvrdila je da se prehladila zbog

promjene godišnjeg doba, ali sve smo bile sigurne da je trudna. Napokon, Don

Alfonso provodio je svaku noć u njezinu krevetu i, rečeno Angelinim zavidnim

riječima, bilo je očito da noćne sate nisu provodili kartajući se. Pale su oklade i

mi, dame, brojale smo dane do sljedeće mjesečnice Donne Lucrezije jednako

pomno kao žene koje imaju ljubavnike, ali ne i muževe.

Nova opatica odvela nas je u dnevnu sobu za redovnice, podijeljenu na dva

dijela paravanom od kovanog željeza. Na našoj strani nalazili su se tapecirani

stolci, vrč vina i tanjur nezaslađenih zobenih kolača koji je držala Catherinella.

Još me uvijek zaprepaštavalo kako je satima mogla savršeno mirno stajati iako

je Angela rekla da je to Afrikancima u krvi jer im pomaže sakriti se od lavova i

slonova u džungli. Činilo se da se i Donna Isabella čudila Catherinelli jer sam

primijetila da je stalno dirala robinjin obraz ili ruku, gotovo kao da ju je poku-

šavala izazvati i pokrenuti je. S druge strane paravanske rešetke sestra Osanna

sjedila je na tronošcu i pila vodu iz glinenog lončića kako bi otupjela oštrije

rubove svoje korizmene gladi. Pratila ju je sestra Lucia da Narni koja je također

Pompea

-113-

imala stigme, a vojvoda Ercole namamio ju je iz Viterba obećavši joj

veličanstveni novi samostan.

"Izgleda boležljivo", rekla je Donna Isabella. Isprva sam pomislila da govori o

Donni Lucreziji pa me zaprepastila njezina otvorenost, a onda sam shvatila da

kroz paravan gleda sestru Osannu.

"Izgledaju li rane zagađeno? Možete li pogledati, Lucrezia?" Donna Isabella

iskrivila je vrat, a njezina biserna ogrlica nestala je u klancu mesa između vrata i

ramena. "U svakom slučaju, zavoji izgledaju čisto. To sam i očekivala. Sestra

Lucia drži do čistoće. Svake noći sama mete crkvu, znate, osim kada padne u

trans. Zar nije tako, sestro?"

Donna Isabella podignula je glas kako bi je se čulo kroz paravan, a to je zvučalo

kao da je pokušavala razgovarati s imbecilom.

Osjetila sam kako mi se diže kosa na stražnjoj strani vrata i nešto mi bocka

glavu. Bila sam sigurna da je sestra Luda nekako pogledala u moje srce i stavila

ondje sliku Marjam kako mete našu kuću dok je priprema za šabat, a ja režem

fitilje svijeća u menori držeći uvijek jedno oko na četverokutu sve slabije

svjedosti iza otvorenih kapaka gdje će se uskoro pojaviri Zvijezda večernjica i

naznačiti početak našeg svetog dana.

Donna Isabella, čiji su debeljuškasti prsti još jednom krenuli prema kutijici u

kojoj se nalazilo metvičino lišće, usredotočila se na zobene kolače, a sestra

Osanna, upirući pogled u Donnu Lucreziju, rekla je svojim glasnim

bezizražajnim glasom: "Morate paziti na temelje, kćeri. Tamo se može

podmetnuti vatra. Ne dajte joj zraka kako se ne bi razbuktala."

Bojala sam se kako će Donna Lucrezia reagirati u svojem tadašnjem oslabljenom

stanju, ali samo se namrštila, kao da su joj dali zagonetku koju nije znala

odgonetnuti.

"Možda su njezine riječi upućene meni", ponadala se Donna Isabella, govoreći

punim ustima, pa je gomila mrvica koju je ispljunula privukla veliku pozornost

psića kojeg sam držala u krilu. Međutim, činilo se da je sestra Osanna jedva

zamjećivala. Primijetila sam da su joj oči bile smještene vrlo plitko u dupljama

pa su joj ležale na površini lica kao barice srebrnaste vode.

Pompea

-114-

Grozničavo rumenilo pojavilo se na obrazima Donne Lucrezije i oči su joj Ijutito

zasjale. "Mislim da griješite", rekla je, "jer je sestra Osanna proricala u mojoj

prisutnosti u Rimu." Pomno je birala riječi, ali kada bi se razljutila, znala je

razotkriti više nego što je namjeravala.

Kada su se obrve Donne Isabelle podignule i načinile upitne lukove, osjećala

sam se prisiljena progovoriti bez obzira na posljedice: "Ona je mojoj gospi rekla

da će njezina udaja za Don Alfonsa biti sretna i plodna, gospo." Eto, sada je

gotovo i neka bude što bude, ali barem će Cesare biti siguran od bilo kakva

spomena čudnog prizora između njega i sestre Osanne kojem sam svjedočila u

Rimu. Premda nisam imala pojma što je značio, neki mi je instinkt govorio da

ne bi volio da se o tome naklapa u salonima i blagovaonicama te u kupalištima

pomodnih ljudi u Venetu.

Pošto je pričekala da me Donna Lucrezia prekori zbog drskosti, što ona nije

učinila, Donna Isabella još je malo više podignula obrve i rekla prezrivo

puhnuvši kroz nos: "To bi se jedva moglo nazvati proročanstvom."

"S obzirom na antipatiju vaše obitelji prema tom braku, to bih gotovo nazvala

čudom", odvratila je Donna Lucrezia hitro i čvrsto, kao da udara francusku

tenisku lopticu.

Donna Isabella je uzmakla. "Ipak, iznenađuje me što dopuštate toliku slobodu

svojim damama. Niste se smjeli tako zauzeti za svoju gospodaricu, djevojko."

"Monna Violante i ja imamo isto mišljenje o tome, ali i o mnogočemu drugom."

Donna Lucrezia značajno me pogledala, a iskrenost u njezinim velikim sivim

očima imala je učinak sunčeve svjetlosti koju je netko pustio u dugotrajno

zamračenu sobu. Naravno, od početka je znala za Cesarea i mene. Kako i ne bi?

Ako nije ništa govorila, znači da nije ni bilo potrebe za tim.

Premda je obično večerala s Don Alfonsom, te je noći Donna Lucrezia spavala

sama. Mi, dame, mnogo smo nagađale kako se ispričala mužu i što je zbilja

istina. Elisabetta Senese potvrdila je da se smiješio kada je pozvao bakljonošu

kako bi ga otpratio u grad.

Probudila sam se duboko u noći isprva misleći da su me uznemirila zvona

jednog od gradskih samostana koja su pozivala na jutarnju molitvu. Zatim je do

Pompea

-115-

mojih ušiju dopro zvuk bolnog ženskog plača, tako nesretnog da mi je probo

snove. Pomislila sam na Parisinu i zadržala dah. Pluća su mi se stisnula i sledila

u prsima. Nisam se usudila probuditi Angelu jer, pomaknem li se, Parisina će

me čuti i doći po mene držeći svoju zaplakanu glavu u naručju. Ne znam koliko

sam dugo slušala, nepomična poput trupla pod posteljinom, prije nego što me

priroda navela na dubok udah pa je zrak prizvao i zdrav razum. Zvuk je

dolazio iz svlačionice Donne Lucrezije koju su samo dvokrilna vrata odvajala

od sobe koju sam dijelila s Angelom.

Ogrnula sam se kućnom haljinom, zapalila svijeću na žeravici i otišla služiti

gospodarici. Sjedila je za stolom gdje je obično držala svoju kozmetiku i

parfeme, ali sve je bilo pobacano po podu. Staklene cijevi bez čepova ispuštale

su mirise ruže, lavande, bergamota i klinčića u hladni noćni zrak, mramorne

pločice bile su prekrivene olovnim prahom i karminom. Zarila je glavu u ruke i

naslonila laktove na obje strane male, bogato ukrašene škrinjice od zlatnog

filigrana podstavljene baršunom - u njoj je nekoć vjerojatno bio nakit. Toliko je

pomno gledala u nju da sam se upitala je li nešto izgubila ili se bojala da je nešto

iz škrinjice ukradeno.

"Gospo?"

Nije se iznenadila kada me ugledala. "Sanjala sam", rekla je i okrenula se prema

meni, a oči su joj bile natečene i sluz joj je tekla iz nosa, ali nije se obazirala,

"Uga i Parisinu." Zubi su joj cvokotali i protiskivala je riječi između hladnih

ukočenih čeljusti. Skinula sam kućnu haljinu i ogrnula je oko njezinih ramena.

"Kada sam čula da plačete, pomislila sam da je to Parisinin duh." Postiđeno sam

se nasmiješila, ali činilo se da ni to nije primijetila.

"Ne mogu to učiniti, Violante. Mislila sam da mogu, ali ne mogu." Još jednom

zarinuvši glavu u ruke, stisnula je u šake pramenove raspletene kose i pustila

da joj suze padaju na praznu kutiju. "Posvud me nadziru. Znate li zašto sam

došla ovamo? Zbog toga što sam otkrila da se na stropu moje spavaće sobe

nalazi nepričvršćena daska."

"Rekla bih da se radi samo o nečem što treba popraviti, gospo."

Malo se oporavila, a sada je bila više ozlojeđena nego žalosna. "A što je iznad

Pompea

-116-

moje spavaće sobe? Krov. Tamo moj muž drži svoje leće kroz koje promatra

zvijezde. Barem sam mislila da je tako." Obrisala je nos nadlanicom. Počela sam

podizati bočice i vrčiće s poda. Bilo mi je hladno i morala sam nešto raditi kako

bih se zagrijala. Međutim, kada sam pokušala pomaknuti škrinjicu ustranu,

žestoko ju je zgrabila

i privila na grudi iako u njoj nije bilo ničeg dragocjenijeg od njezinih suza.

Upitala sam se zašto se tako bojala da je netko vidi s njom, a ipak se tako nerado

razdvajala od nje. Je li u njoj nekad bio dar pokojnog Don Alfonsa?

"Što mislite... što je ovog popodneva sestra Osanna htjela reći?" zapitala je.

"Ne znam, gospo. Možda je htjela reći da morate učiniti sve što je u vašoj moći

kako biste se pobrinuli svom braku osigurati čvrste temelje."

"Bojim se da to nije bilo tako jednostavno i da je mislila na nešto puno dublje",

rekla je gledajući u tamu iza preklopljenih krugova svjetlosti koja je dopirala od

svijeća. Zatvorivši poklopac kutije, okrenula se prema meni kao da je donijela

odluku. "A, ukoliko je to točno, onda ona ima pravo. Moram uvijek misliti na

temelje. To je... to je... Violante..." Još uvijek jednom rukom stežući kutiju na

grudima, ispružila je drugu ruku prema meni i uhvatila me za rukav spavaćice.

"Sto god se dogodilo u budućnosti, moramo biti svjesni da pored svih ovih

novih ukrasa, lijepog pokućstva, glazbe i svega ostalog ono je dvoje ljubavnika

u onoj tamnici."

Stresla sam se.

"Ne, ne, ne, ne mislim tako. Ne mislim na duhove. To je ljubav. Moć Ijubavi.

Razumijete li?"

Kimnula sam. Ništa nisam razumjela, a kada sada pomislim na to, jedva

povjerujem da sam bila toliko neupućena. Ipak, ne mogu ni zamisliti što bih bila

učinila s teretom razumijevanja. Glava me boljela od hladnoće i zbunjenosti.

Samo sam željela da dođe kraj ovom razgovoru kako bih se mogla popeti u

krevet, leći pokraj Angele i ugrijati noge između njezinih glatkih cjevanica.

"Dopustite da vas otpratim u krevet, gospo."

"U redu, ali ugasite svijeće. U slučaju da me njegovi ljudi nadziru."

"Da uzmem ovo? Gdje biste htjeli da to stavim?" Položila sam ruku na škrinjicu,

Pompea

-117-

ali samo ju je jače stegnula.

"U redu je, sama ću se pobrinuti za to. Ali, Violante..."

"Da, gospo."

"Ako mi se nešto dogodi, pobrinite se da ovo date Cesareu. On će znati zašto."

Zastala je, a usta su joj se trzala kao da nije mogla odlučiti bi li progovorila ili

zadržala riječi u sebi. "Cijeli moj život u ovoj je kutijici", napokon je rekla i onda

zijevnula kao da su je te riječi stajale sve energije koja joj je bila preostala. Nisam

znala što odgovoriti, zato sam ugasila svijeće kako mi je rekla i odvela je natrag

u njezinu spavaću sobu udarajući cjevanicama i laktovima u dovratnike, noge

stolaca, kutove stolova. Činilo se kao da se soba potpuno preuredila u zaklonu

tame.

Iznenada mi je ispustila ruku i rekla: "Catherinella će se sada pobrinuti za mene.

Ona vidi u mraku." Tek sam tada postala svjesna robinjine prisutnosti, njezinog

postojanog ravnomjernog disanja, njezinih bjeloočnica koje su svjetlucale u

svjetlosti čiji izvor nisam mogla razabrati, šapata njezinih bosih nogu kada je

preko sobe pošla prema gospodarici korakom sigurnim kao u mačke.

Budući da nisam mogla naći mjesto gdje sam ostavila svijeću u svlačionici,

jedva sam se vratila u krevet. Nisam legla u Angelin krevet jer je nisam htjela

probuditi i ispričati joj razgovor s Donnom Lucrezijom. Umjesto toga, drhtala

sam i ležala pitajući se je li podlegla nekoj duševnoj bolesti. Međutim, pomisao

na to da je ipak bila sasvim pribrana još me više prestrašila. Nikad nikom nisam

spomenula naš razgovor i, kada smo je idućeg jutra otišle odjenuti pa čavrljati

uz vino i vruću vodu te svježe bijelo pecivo, obje smo se ponašale kao da se ono

sinoć nije dogodio.

Neposredno prije početka Svetog tjedna Ippolito je stigao iz Rima s povorkom

tovarnih životinja, gotovo jednako dugačkom poput one u kojoj smo stigli u

Ferraru. Angela, gledajući sa mnom s balkona Camere Dal Pozzolo, gdje smo

običavale šivati i naklapati kada Donna Lucrezia nije morala obavljati neku

službenu dužnost, poskakivala je kao mala djevojčica, pljeskala je rukama i

vriskala od oduševljenja iščekujući Ippolitove darove. Prošao je gotovo jedan

sat dok njegova povorka mula, kočija, volovskih zaprega i kutija koje su bile

Pompea

-118-

naslagane na motkama za nošenje poput zavjetnih kovčega nije prošla kroz trg.

U to doba Ippolito nam se već bio pridružio na balkonu jer su mu rekli da

njegov otac lovi u Barcu, a više je volio naše društvo nego društvo svoje braće.

Angela je jurnula preko sobe poput malenog tornada kada su ga najavili i bacila

mu se u zagrljaj tako da je malo zateturao i omamljeno se nasmiješio. Angela je

očito zaključila da je sada, pošto je preživjela posljednje kresanje kućanstva

Donne Lucrezije, tijekom kojeg su se i sestrična Geronima i Donna Adriana

vratile u Rim zajedno s Cesareovom gospodom, njezin položaj u Ferrari bio

dovoljno jak da odbaci obazrivost.

Možda je imala neki drugi razlog za pokazivanje privrženosti. Njezina šutnja u

vezi s Giuliom nije bila posljedica nedostatka njegova zanimanja, u to sam bila

sigurna. Premda ih nikad nisam vidjela zajedno nasamo, primijetila sam da je

on često uspijevao sjediti pokraj nje tijekom mise, da je uvijek bio blizu kada joj

je trebalo pritegnuti kolan, podignuti knjigu koju je ispustila ili ponovo

zategnuti strune na njezinoj lutnji kada bi se požalila da je prsti bole od previše

sviranja. Njihov razgovor uvijek je bio uobičajeno uljudan, ali razgovor njihovih

tijela bio je posve drugačiji. Međutim, iako među njima još nije došlo do

uzajamnog razumijevanja, Angela nije željela izgubiti odanost svojeg kardinala.

"No", rekao je Ippolito, "kakve li dobrodošlice! Recite mi, gdje je vaša gospa?

Moram je smjesta prekoriti zbog nedostatka doličnosti među njezinim

služavkama." Glas mu je malo zadrhtao od iznenađenja i sreće, a bilo mi ga je

pomalo i žao. Slutila sam zlo, željela sam ga upozoriti na nešto iako nisam znala

na što. Učinilo mi se da je vrijeme zastalo na trenutak i vidjela sam okrutnost

ovog starog zamka onako kako ono nešto postaje vidljivo u zoru ili sumrak, u

neuobičajenu obliku, iza urešenih zidova, ispod raskošnih sagova i uglačana

poda. U crvenom kamenju zamka bila je uhvaćena bol mučenih zatvorenika,

zlostavljanih robova, poniženih protivnika, odbačenih ljubavnika, supruga

umrlih tijekom porođaja, dojenčadi koja nisu preživjela groznicu, vojnika i

bratoubojica te vjernih slugu čija su se tijela povijala služeći obitelji Este kao što

se drvo povija na jakom vjetru.

"Moje drago kumče. Jeste li dobro? Izgledate malo... odsutno duhom. Nije opet

Pompea

-119-

zbog vina, nadam se?" Bila sam osuđena na novu neugodu gotovo svaki put

kada bismo se Ippolito i ja sreli, ali prikrila sam razdraženost. Nije želio biti

neljubazan. Naprotiv, šalio se kako bih shvatila da mi je to oprošteno.

"Oh, njezino je srce bolesno, a ne trbuh!" zadirkivala me Angela gurajući ruku

pod Ippolitovu, a suknja joj se zaplitala u nabore njegove svećeničke halje.

"Još uvijek? Hm, za to možda imam lijek," rekao je potapkavši kožnatu kesu

koja mu je visjela na pojasu, "ali najprije moram vidjeti svoju sestru Donnu

Lucreziju. Gdje je ona? Nemojte mi reći da i ona lovi."

"Jutros ne. Leži u krevetu. Povratila je doručak. Mislimo da je..." Angela je

slobodnom rukom napravila malu kupolu iznad trbuha i, približivši usta

Ippolitovu uhu, prošaptala, "u blagoslovljenom stanju."

"Hm, to je dobra vijest. I to tako brzo. Očito moj brat savjesno obavlja svoju

dužnost."

"Oh, savjesno!" ponovila je Angela produžujući samoglasnike i sibilante kao da

je ta riječ predstavljala Evinu zmiju koja se razmatala iz njezinih dražesnih usta.

Pomislila sam na lijek gledajući Ippolitovu kesu. To je sigurno pismo, pismo od

Cesarea, ali zašto mi ga ne želi dati? Zašto najprije mora vidjeti Lucreziju?

Nisam dobro podnosila čekanje dok se zadržavao s ljubavnicom uživajući u

njezinim razvratnim šalama i zadirkujući me zbog toga što slabo podnosim

vino.

"Poći ću vidjeti može Ii vas primiti", rekla sam ustajući toliko brzo da mi je

ovratnik koji sam vezla skliznuo s krila u zapletenu hrpu igala i raznobojnih

niti. Čula sam kako se Angela smije dok sam žurila prema vratima.

U spavaćoj sobi bilo je nešto što me smjesta smirilo usprkos slabom vonju

povraćanja i ustajale posteljine u zraku. Zavjese od kreveta bile su razmaknute

iako su prozori bili pokriveni pa je svjetlost koja se probijala kroz zelene svilene

zavjese imala hladnu podvodnu kakvoću. Pomislila sam da Donna Lucrezia,

koja je rasplela kosu na jastucima, izgleda kao sirena. Catherinella je stajala

pored kreveta hladeći gospodaricu sporim zamasima lepeze. Fonsi je ležao na

pregibu ruke Donne Lucrezije i tiho hrkao.

"Kako se osjećate, gospo?"

Pompea

-120-

Mahnula je mlitavom rukom pa ju je Catherinella prestala hladiti.

"Biste li htjeli da razgrnem zavjese na prozorima? Ovdje je zrak poprilično

ustajao, a vani je lijepo jutro."

Mršteći se, odmahnula je. "Jako me boli glava, Violante." Glas joj je bio tugaljiv i

djevojački.

"Gospa jako često povraća i to je napreže." Catherinella je stavila slobodnu ruku

na stražnju stranu vrata.

Sažalno sam promrmljala iz dubine grla ustrajući u svom naumu: "Gospo,

imam novosti koje će vas obradovati, nadam se. Kardinal Ippolito stigao je i

donio pisma iz Rima. Volio bi vas vidjeti." Moj usrdni ton podsjetio me na

sestru Beatrice koja nas je običavala nadzirati dok smo se loptale u Samostanu

svete Klare.

"Baš sam se pitala čemu sva ta strka." Donna Lucrezia nasmiješila se pa sam

pomislila da joj obrazi poprimaju malo bolju boju. "Pretpostavljam da ovaj put

nije ponio puno prtljage?"

"Rekla bih da kraj povorke još nije prošao kroz gradska vrata, gospo." Nasmijale

smo se. Fonsi se probudio i počeo mahati svojim kitnjastim repićem.

"No", rekla je Donna Lucrezia malo se podignuvši na jastucima, "sigurna sam

da ovog jutra više neću povraćati. Bez sumnje u mojem želucu više nema ni

kapi vode."

"Ipak, to je dobar znak." Pretpostavila sam da njezine mučnine nastupaju samo

ujutro.

"Nadajmo se, draga." Očito, to je bilo sve što je zasad htjela reći o tome.

"Catherinella, donesi mi svježu vodu za pranje, obavijesti monsignora kardinala

da ću ga biti spremna vidjeti za pola sata." Podignula sam obrve jer je Donna

Lucrezia bila poznata po sporosti u dotjerivanju.

"Reci jedan sat, Catherinella. Sigurna sam da će dotad naći dovoljno zanimacija

kako bi prikratio vrijeme."

Jedan sat, još jedan sat. "Da odvedem psa, gospo?"

"Ne, ostanite sa mnom i pomozite mi da se pripremim. Propustite malo svjetla.

Trebat ću više od ovog kako bih se dolično uredila i pročitala pisma."

Pompea

-121-

Bilo mi je lakše otvoreno govoriti kada sam joj bila okrenuta leđima. Dok sam

vezala zavjese, slijedeći pogledom lastavicu u letu na vedrom blijedom nebu

iznad svjeducava opkopa uzbibana laganim povjetarcem, rekla sam: "Njegova

uzvišenost dala mi je do znanja da bi mogao imati pismo i za mene." Čula sam

šuštanje lanenog platna i šum svile te tih topot jer se Donna Lucrezia

pomaknula, a pas je skočio na pod.

"Od vojvode Valentina?" Njezin glas bio je topao, ali nisam mogla razabrati je li

tako zvučala zbog mene ili njega. Donna Lucrezia odgurnula je posteljinu i

stavila noge na pod. Primijetila sam da bi joj trebalo depilirati nožne listove, ali

sumnjala sam da će u trenutnom stanju moći podnijeti bol vrelog voska.

Uostalom, ako je uistinu bila trudna. Don Alfonso morat će potražiti užitak

negdje drugdje dok mu supruga ne rodi i prvi put ne ode u crkvu poslije

porođaja, stoga njezin intiman izgled neće biti jako važan.

"Da." Moj otac i braća nisu mi pisali jer je otac vjerovao da ću se moći nadati

potpunom prihvaćanju u kršćanskoj kući samo ako posve raskinem veze sa

svojim podrijetlom. Moje prijateljice Battista i Isotta, prekomjerno ožalošćene

zbog našeg rastanka, obećale su da će mi pisati, stoga možda i hoće.

"Nadam se da je pisao", rekla je Donna Lucrezia pogladivši mi ruku kada sam

se približila kako bih joj pomogla ustati.

Shvatila je da nema energije za odijevanje, stoga je odmah primila Ippolita.

Sjedila je na stolcu u plastu od ljubičastog baršuna, na nogama imala je turske

papuče iste boje, a kosa spletena u opuštenu pletenicu padala joj je preko

jednog ramena. Toliko sam napeto čekala dok su se šalili o zdravlju Donne

Lucrezije i Ippolitovu putovanju da sam jedva mogla stajati na mjestu. Katkad

se profinjena umjetnost razgovora čini potpunim gubljenjem vremena.

Napokon mi se Donna Lucrezia smilovala i rekla: "Imate li pisma za mene?"

"Da." Ippolito je otvorio torbu i izvukao snop pergamenata s kojih su, kao

blistavo voštano voće, visjeli pečati. "Od Njegove Svetosti, koji još uvijek

naginje plaču svaki put kada se spomene vaše ime i grdi vas što mu ne pišete

svakog dana. I ovo od Donne Giulije, vaše plemenite majke."

Donna Lucrezia namrštila se zbog majčinog pisma i stavila ga na pod pored

Pompea

-122-

stolca.

"A ova su od vašeg velepoštovanog brata."

Snop je sadržavao tri pisma. Donna Lucrezia raširila ih je kao da su igraće karte,

izvukla je jedno i pružila mi ga rekavši: "Mislim da ste ovo čekali, Violante."

"Hvala vam, gospo." Trebala sam svu snagu volje kako ne bih zgrabila pismo i

otrčala iz sobe. Gurnula sam ga u džep na suknji. Jedan tvrd ugao pergamenta

zagrebao bi mi nogu svaki put kada bih se pomaknula.

"Smijete ga pročitati", rekla je Donna Lucrezia.

"Hvala vam, gospo, ali ja... htjela bih pričekati."

"Mislim da bi Fonsi volio da ga sada odvedu van." Uistinu, pas je njuškao oko

rubova sobe kao da traži mjesto gdje će obaviti nuždu. "Možda je bolje da ga

odnesete prije nego što nas osramoti pred kardinalom. Pošaljite mi Donnu

Angelu kada izađete."

"Hvala vam, gospo." Uzevši Fonsija u ruke i zaboravivši na kniks, poletjela sam

iz sobe. Noge su mi se sklizale po rubovima stuba dok sam jurila na donji kat.

Gurnula sam glavu kroz vrata u Cameri dal Pozzolo kako bih pozvala Angelu i

rekla joj da ode Donni Lucreziji, a zatim sam nastavila trčati prema vrtu.

Međutim, čak ni ondje nisam baš imala mira. Don Alfonso započeo je obnovu

kupališta koje je isprva bilo izgrađeno za njegovu majku, stoga su posvud bili

radnici koji su zviždali i dozivali se dok su na tačkama po nogostupima

prenosili hrpe kamenja ili miješali svoje smrdljivo živo vapno u velikim

kožnatim kantama. Ne obazirući se na njihovo zadirkivanje, požurila sam do

šetnice pod brajdama gdje sam sjela na jednu od mramornih klupa koje su bile

postavljene dužinom šetnice u pravilnim razmacima.

Nakon što sam izvukla pismo iz džepa, promatrala sam igru sunčeve svjetlosti i

sjene na ruci, tvrdom pergamentu i pečatu koji je visio na grimiznoj vrpci

omotanoj oko pisma. Moji prsti slijedili su adresu pa zastali na mrlji gdje se

slovo "I" uvijalo u "a" draškajući vrškom nokta zalutalu mrlju pečatnog voska. U

naletu Ijubavi pomislila sam da nije baš najuredniji pa sam se nasmiješila

vrtlaru koji je iza Fonsija lopatom zgrtao njegov izmet.

Znojnim prstima slomila sam pečat. Cesare je jako dugo šutio, a općenito se

Pompea

-123-

smatralo da njegove šutnje dolaze prije anonimnog bljeska čelika na mjesečini

ili šapta otrova nalivenog u čašu. Što mi je sada htio priopćiti?

Gospo,

Hm, to baš i nije bio način na koji bi ljubavnik uzavrele krvi započeo pismo

svojoj voljenoj.

Moja preuzvišena. sestra Donna Lucrezia, kojoj se u svemu pokoravam, ustrajala je u tome da

vam pišem kako bih okončao vašu nesreću. Bez sumnje laska mi kada misli da imam toliku moć

nad vašim spokojstvom. Siguran sam da je bilo kakva tuga koju ste prepatili otkad ste napustili

Rim posljedica toga što ste ostavili prijatelje i obitelj te što ste morali tegobno putovati usred zime.

Međutim, sada kada ste, hvala Bogu, sretno stigli u Ferraru, ne sumnjam da se vaše raspoloženje

popravilo u tom lijepom i bogatom gradu te da ćete zaboraviti ovo pismo čim ga pročitate.

Ovdje je bio razmak između crta, napravio je stanku kao da bih trebala

predahnuti. Možda je tada prestao pisati kako bi obavio nešto drugo pa se

kasnije vratio pisanju.

Violante, sestra mi je savjetovala da vam kažem istinu o sebi. Kaže da vaša postojanost to

zaslužuje. Počnimo istinom o mojoj sestri. Možda je jedan razlog zašto se ona i moja plemenita

majka ne slažu to što su obje tvrdoglave kao mule i ni u čemu ne podnose protivljenje. Ja sam

zaposlen čovjek, nemam sredstava za borbu s Donnom Lucrezijom, stoga ću se potruditi izvršiti

njezinu zapovijed. Ser Castiglione to bi sigurno odobrio jer me često optuživao govoreći da rabim

varku šarma kako bih prikrio sablažnjivu činjenicu da nisam istinski dvorjanin čije su srce i ruka

posvećeni službi ljepšeg spola. To mu dopuštam jer on hvali i moju dosjetljivost u smišljanju

vragolija.

Možda zadaća koju mi je vaša gospodarica zadala nije teška koliko sam očekivao. Evo već dvije

istine - cijenim izvjesne stvari više od ženske Ijubavi i ja sam varalica. Mogu vam načiniti popis,

Violante. Mogu vam reči da sam general Crkve i vladar države utemeljene na praktičnim svje-

tovnim načelima, da moja majka potječe iz obitelji slikara iz Mantove i da je moj otac podrijetlom

iz kraljevske kuće Aragona. Nekad sam nosio svećeničku halju, ali nikad se nisam zaredio. Nijedna

ispovijed koju sam čuo nije bila dana svojevoljno, a od grijeha nas ne razrješuju svećenici, već sud

potomstva. Siguran u to da nikad nećete moći razlikovati to dvoje, mogu vam reći da držim

prijatelje blizu sebe, a neprijatelje još bliže. Moji me vojnici obožavaju, podanici mi plaćaju poreze

na vrijeme, no vlastiti me se otac boji. Mogu svinuti konjsku potkovu golim rukama i vidjeli ste da

ubijam bikove, ali bolestan sam. Bolest žari u meni kao vatra u srcu vlažnog sjenika, otkucava u

Pompea

-124-

noći kao smrtna ura pod krovom.

Mogao bih vam reći da sam usamljen jer bi to smekšalo vaše srce prema tom priznanju, ali to ne bi

bila istina, stoga ću vam reći da vidim svoje srce kao otok na hladnom jezeru. Kada se jezero

zamrzne, možete mu se približiti, ali riskirate se nasukati, a otok je negostoljubiva pustinja u kojoj

žive bazilisci, a ne šumska livada po kojoj trčkaraju jednorozi. Ne namjeravam mamiti djevice,

Violante.

Međutim, Galen kaže da je srce samo nekakva vrsta mijeha koji tjera krv po tijelu, a on je bio

vojnički liječnik. Ako je tako, pitam se tko napuhava mijeh. Bog? Vlastita volja? Ili slijepa gluha

nijema sila koja

nema pometi, ali čini baziliske haziliscima i jednoroge jednorozima te drži planete na njihovim

stazama? Dakle, to je istina koju bi vrijedilo znati.

Ima toliko toga što bi čovjek mogao raditi kada ostari i smiri se. Znate li da je na bolonjskom

sveučilištu prije dvije godine bio Nijemac koji je tvrdio da se Zemlja okreće oko Sunca? To je

zanimljiva pretpostavka. Ako nismo u središtu Božjeg svemira, zašto smo onda ovdje? Možda

smo samo slučaj, posljedica bacanja nebeskih kocaka. >Alea iacta est<, rekao je Cezar na obali

Rubikona. Naša sudbina ono je što načinimo od nje.

Ovih dana Rubikon je jadan malen potok; rekao bih da ga niste ni primijetili kada ste ga prešli na

putu prema sjeveru. Ipak, prešli ste ga, zato ste i vi bacili kocku.

Bojim se da ovo pismo neće postići ono čemu se moja sestra nadala, ali ne mogu vam više reći. Ne

volim pisati. Pogledajte ovo pismo - zapleteno je kao loše održavana konjska oprema, smušeno kao

loše nacrtan zemljovid. Meni lagano idu samo djela koja se mogu krivo shvatiti. Potičem vas da

više mislite na moj čin pisanja nego na riječi koje sam nabo na stranicu kao kukce koje sakuplja

prirodni filozof.

Prava istina je da vam ne mogu reći istinu. Kadar sam vam reći samo jedno, zato što Donna

Lucrezia kaže da vi to zaslužujete. Nisam slobodan, stoga ne mogu voljeti nijednu ženu, ali kada

bih bio slobodan, možda biste vi mogli biti ta žena. Bojim se da ćete jednog dana saznati zašto.

Vaš sluga u onom u čemu to mogu biti.

Valentino

Nisam razumjela pismo. Je li bio pijan kada ga je pisao? Ili bolestan, kako je

natuknuo? Rukopis se svakako promijenio poslije početnog odlomka, poslije

razmaka između redaka gdje, sumnjala sam, leži većina odgovora. Rukopis se

nagnuo naprijed, bio je manje pažljiv, nedostajala su slova i neke su riječi bile

Pompea

-125-

nezavršene, kao da je ruka hitala kako bi dostigla misli.

Podignula sam pogled odmarajući oči na šarenoj sunčevoj svjetlosti koja se

probijala kroz proljetno zeleno lišće vinove loze. Udisala sam čist ljekovit miris

ružmarina, čekajući suze, ali pao mi je na pamet jedino redak iz Dantea.

Nema druge kazne Nego živjeti ovdje bez nade, ali u žudnji.

To je sudbina koju pjesnik dodjeljuje nekrštenima, mojem narodu.

Međutim, pokrstila sam se i bila sam mlada, zaljubljena i živa. U ovom životu

žudnja ne može živjeti bez nade dulje no što plamen svijeće može preživjeti bez

zraka. Svakako me počastio riječima napisanim od srca, iskreno i bez varke.

Također, rekao je da bi me volio kada bi bio slobodan, zar ne? U ovom trenutku

nije slobodan, ali to će se sigurno promijeniti. Možda me samo htio poštedjeti

boli gubitka dok se još uvijek morao boriti za sigurnost svoje države. Možda će,

budem li strpljiva i nepokolebljiva, na kraju doći k meni. Nasmiješila sam se

Donni Lucreziji kada sam se vratila u njezine odaje i to ju je naoko smirilo.

Naime, imala je prečih briga od bratova Ijubovanja s jednom od njezinih

dvorskih dama.

Kasnije tog dana, kada smo se u sobi odijevale se za večeru koju je Donna

Lucrezia priredila za svekra, Angela me pomnije ispitivala.

"Dakle", započela je letimice zastavši kako bi me upitala mislim li da je njezin

ovratnik dovoljno visok. Naime, vojvoda Ercole nije odobravao rimsku modu,

stoga smo se dale u žustro prišivanje ovratnika i trokutastih rubaca na prsa

svojih haljina iako nam je bilo olakšanje što se više nismo morale jako pritezati

kako bismo gurnule grudi prema gore. "Što je rekao?"

"Tko?"

"Ne zadirkujte me, savršeno dobro znate tko. Ne biste otrčali u vrt lica

ružičastog kao ruža kako biste čitali pismo od onih svojih školskih prijateljica."

"Rekao je..." Sto je rekao? Pogledala sam svoju škrinju u kojoj sam sakrila pismo

ispod jednog pomičnog odjeljka. "Rekao je da bi me volio kada bi to mogao."

Angela se namrštila. "Zbilja? To je napisao?"

"Zašto se čudite?"

"Iskreno, čudim se što uopće zna napisati riječ Ijubav. To jednostavno nije nešto

Pompea

-126-

što je ikad..."

"Pa, vi ste samo njegova mala sestrična. Pretpostavljam da vam ne bi govorio o

Ijubavi." Osjetila sam kako počinjem crvenjeti dok me obrambeni znoj bockao

između dojki i pod pazusima.

"Violante..."

"Da?"

"Oh... ništa. Što mislite o La Fertellu? To je najsmješniji stvor na svijetu, zar ne?

Kako je Ippolito bio pametan kada ga je doveo!" Ippolito je dao La Fertella na

dar Donni Lucreziji. To je bio malen profinjen muškarac tamnih ptičjih očiju i

uske čeljusti gotovo posve ispunjene blijedim gipkim usnama, a njegova

klaunovska vještina nije ležala u duhovitosti i vragolijama, kao u Gatta i Perra,

nego u magiji i mimici. Donna Lucrezia bila je oduševljena njime.

"Je li vam drago što vidite Ippolita?" Stajala sam, okrenuta leđima Angeli, i

kopkala po kutiji za nakit tražeći ogrlicu koju mi je Donna Lucrezia poklonila za

krštenje. Kako nije odmah odgovorila, okrenula sam se kako bih preko ramena

pogledala u njezin odraz u zrcalu koje je držala u ruci. U kratkom trenutku, dok

nije bila svjesna da je gledam, u njezinu izrazu pročitala sam paniku i

zbunjenost izgubljena djeteta, stoga sam shvatila da je odnos s Don Giuliom

otišao mnogo dalje nego što sam ja mislila. Onda su nam se pogledi susreli pa

se nasmiješila.

"Što ćete učiniti kada dođe Cesare? Hoćete li mu se podati?"

"Dakle, on dolazi? Nije to rekao."

"On nikad ne kaže što smjera. Znate kakav je. Sumnjam da čak svojem sobaru

kaže kada mu treba donijeti vodu za brijanje, toliko je tajnovit. Naime, mora

uskoro doći i trebate odlučiti što ćete učiniti prije nego što vam gricne uho u

nekom tamnom kutku pa se vi smočite."

Od same te pomisli bradavice na grudima stegnule su mi se i osjetila sam

poznat pritisak između bedara, pritisak koji su Angelini pametni prsti jako

vješto olakšavali. Približila sam joj se, stala iza nje, obavila sam joj ruke oko

struka pa pritisnula obraz na njezina leđa osjećajući na tijelu prekrižene vezice

njezina prsluka. Kada sam položila ruke na oblinu njezina trbuha, osjetila sam

Pompea

-127-

da oklijeva, na trenutak pristaje, a zatim se ukočila, okrenula kako bi se suočila

sa mnom i odgurnula mi ruke.

"Prestanite", rekla je, "više nismo djeca. Ovo nije igra."

"Riječ je o Giuliju, zar ne?" upitala sam ponovo zauzeta kutijom za nakit.

"Riječ je o vama i Cesareu", odlučno je odgovorila. "Poznajem svojeg bratića, a

on neće podnositi ženu koja ga zadirkuje. Čini mi se da, što se muškarac

varavije ponaša, tim više cijeni izravnost drugih ljudi. Ako vam je pisao o

Ijubavi, budite sigurni da mu to znači ponešto više od razmjenjivanja soneta i

kitica cvijeća. Budite sigurni da ga razumijete ili... no, tko zna što bi se moglo

dogoditi." U umu zabljesnula mi je vizija jezika i malog prsta koji visi na

prozoru zatvora Savelli, a ipak mi se to više nije činilo onako stvarno ili strašno

kao kada mi je Mali Haim to opisivao pazeći da ga otac ne čuje dok mi je

priopćavao svaki jezoviti detalj. To nije izgledalo kao čin muškarca koji mi je

napisao ono čudno dvosmisleno i introspektivno pismo.

Činilo se da tog muškarca sada moram ozbiljno smatrati svojim ljubavnikom.

Ta spoznaja nije me ispunila radošću koju biste očekivali, već su nastale

izvjesne poteškoće.

"Ali, što ako ne budem djevica kada se udam?" Pretpostavila sam da je Angela

drugačije gledala na to jer ju je blisko srodstvo sa Svetim Ocem u svim

okolnostima činilo poželjnom udavačom. Ja sam daleko od svoje obitelji, bez

miraza, imat ću samo ono što bi mi Donna Lucrezia mogla dati i nikakvu

vrijednost osim kreposti.

"Prvo", rekla je Angela i sjela na rub kreveta potapkavši mjesto pokraj sebe,

"Osim muškarca, svašta može probiti djevičnjak."

Pomislila sam na njezine jake vitke i iskusne prste premda tijekom naših igara

nikad nisam prokrvarila.

"Na primjer, jahanje", nastavila je toplo se smiješeći, a oči su joj bile razigrane

dok sam sjedila pokraj nje dotičući njezina koljena svojima. Oprostila mi je sada

kada je još jedanput uspjela odvratiti razgovor od Don Giulija. "A, ionako

koješta možete učiniti. Malo pileće krvi na plahtama. Čula sam da čak postoji

smjesa koja se natrlja iznutra i od nje dobijete dovoljno dobar privid koji zavara

Pompea

-128-

većinu muškaraca, ali ne znam od čega se pravi iako bih se kladila u zlatni

dukat da teta Adriana zna. Morate imati na umu da muž želi vjerovati da ste

kreposni, lijepi i vješti u svemu - od spravljanja piva do crtanja perspektive.

Inače izgleda kao glupan koji je sklopio loš ugovor. Vidite?" Poljubila mi je vrh

nosa. "Vi ste jako zabrinuta guščica. Opustite se. Kada vas Cesare odvede u svoj

krevet, uživajte. Većina žena uživa, barem sam ja tako čula. Učite od njega.

Možda ćete, kada se udate, znati neke trikove zahvaljujući kojima vaš muž neće

razmišljati o tome kako i gdje ste ih naučili."

"Kako ste mudri!" Na trenutak sam ostala sjediti pošto je Angela ustala rekavši

da moramo požuriti odjenuti Donnu Lucreziju jer vojvoda Ercole nije mogao

spavati kada bi večerao poslije dvadeset drugog sata. Pokušala sam zamisliti

bolnu strast Cesareovih poljubaca, kako njegovo tijelo izgleda ispod slojeva

crnog baršuna i bijelog lanenog platna, kakvi su ožiljci ispisani na njemu, kakve

će priče pričati, kako ću se osjećati kada...

"Hajdemo!" rekla je Angela uzimajući me za ruke i sileći me da ustanem. Kada

me odvukla iz sobe, posljednji sam put pogledala preko ramena svoj putni

kovčeg u kojem je ležalo njegovo pismo, kruti velum pored nabora

tamnocrvenog satena.

Još uvijek imam to pismo. To je drugo najvažnije pismo koje sam ikad primila.

Katkad, kada sam sama u kući, vadim ga iz dna brodske škrinje obložene

kositrom u kojoj ga čuvam i držim ga u rukama grijući dlanovima sjećanje na

njega. Sada već izblijedjelo, presavinutih uglova i poderano na jednom naboru,

sa smrvljenim pečatom i otrcanom smeđom vrpcom, zamrljano vodom oceana

koji Cesare nikad nije vidio, leži pored najvažnijeg pisma koje sam ikad primila.

To drugo pismo navelo me na djela, Cesareovo na snove. Pitam se koliko bi moj

život bio drugačiji da je bilo obrnuto? Da ni ja nisam poživjela kako bih vidjela

ocean?

Ogroman je blagoslov ne znati što nas čeka u budućnosti.

Pompea

-129-

Pompea

-130-

SEDMO POGLAVLJE

FERRARA, USKRS 1501. GODINE

Ljubav je jednostavna i duboka, kao more kada ga nitko ne gleda.

Na Veliki petak Donna Lucrezia pala je u nesvijest tijekom izvedbe Muke

Isusove u katedrali, baš kada je Krist kroz zmijine ralje od papir-mašea silazio u

pakao. Poslije toga nije bilo sumnje - bila je u drugom stanju. Prirodno,

očekivale smo da ćemo rjeđe viđati Don Alfonsa pošto su se vojvodin i njezin

liječnik posavjetovali i izjavili da će se dijete roditi oko Božića. Obavio je svoju

dužnost i vratit će se starom životu koji je vodio prije ženidbe - putovanjima i

razvratima.

Međutim, iznenadio me kada je počeo provoditi rane popodnevne sate sa

svojom ženom praveći joj društvo dok se odmarala na ležaju postavljenom za

nju u Cameri Dal Pozzolo, tik do prozora koji su gledali na vrtove. Dok je sjedio

pokraj nje, a njezina je debeljuškasta, neopisivo bijela ruka ležala u njegovoj

velikoj šapi, razgovarao bi s njom onako trzavo i nespretno, pokušavajući u njoj

izazvati zanimanje za različite omjere bakra i kositra u kovini iz koje je izlijevao

topove.

"Mora biti barem devet dijelova bakra, vidite, dvaput više nego u kovini za

zvona."

Donna Lucrezia ozbiljno bi kimnula i osmjehnula bi se pokazujući malčice

zanimanja, čak očaranosti, ali baš je sada bila jako umorna. Tako bi vojvoda

prešao na svoju drugu strast - pravljenje porculana. Don Alfonso načinio je sve

noćne posude i tanjure od majolike iz kojih smo jele svakog petka i tijekom

posta. Istančano ih je ukrasio pticama i cvijećem, sićušnim prizorima lova,

minijaturnim osobama koje su se bavile kućanskim poslovima poput

spravljanja piva, pečenja kruha ili prostiranja mokrog rublja koje se sušilo po

grmlju na obali rijeke. Jednu od Stvoriteljevih zagonetki nismo znali

odgonetnuti - kako je muškarac jako širokih ruku, prstiju debelih poput

Pompea

-131-

kobasica i bolnih zglobova mogao slikati tako zamršene, fine slike.

Katkad bi se Don Alfonsu pridružio neki od njegove braće, ali nikad nismo

viđale Don Sigismonda koji je bolovao od sifilisa na mozgu te je bio odviše

zaposlen pripremom vojničkog pohoda na štakore koji su živjeli u zemljanim

opkopima oko zamka i, prema njegovim riječima, planirali su vojni udar na

obitelj Este. Najviše smo se zabavljale kada bi došao Ferrante. Premda je

vojvoda Ercole očajavao zbog svojeg drugog sina koji je, kako je i sam rekao, bio

prokleti dvorski kicoš, znao nas je nasmijati. Bio je okrutno zabavan, pogotovo

stoga što su njegove zajedljive primjedbe bile izgovarane sporim, razvučenim

govorom pravog dvorjanina. Taj stil podsjećao je nas Rimljanke na društvo koje

smo ostavile. Premda je ferrarski dvor bio otmjen i osobito glasovit po glazbi,

bio je služben i hladan. Nakon smrti Don Alfonsove majke i njegove prve žene,

osamljena muškost zavukla se u njega.

Ferrante je znao izvoditi magične trikove i natjecao se s La Fertellom u vađenju

sitnica iz ušiju gospa ili raznobojnih vrpci iz ovratnika Don Alfonsove košulje.

Sviđao se čak i Perru i Gattu koji su se luđački smijali njegovim šalama čak i

kada ih nisu razumjeli. Fonsi, koji se brzo udebljao od sati provedenih na

trbuhu Donne Lucrezije koja ga je hranila marcipanom i ušećerenim voćem,

uspravio bi se na svojim kratkim nogama kao mala bačva na stalku i lajao

mahnito uživajući kada bi Ferrante došao u posjet. Osobito sam zavoljela

Ferrantea zbog njegove nakane da zabavlja snahu u njezinoj prisilnoj neaktiv-

nosti jer sam znala da se Vittorio vratio u Rim s ostalim Cesareovim vojnicima,

a ja sam savršeno razumjela koliko je Ferrante usamljen bez njega. Bila bih mu

to i rekla, ali nikad nisam uhvatila priliku za to.

Kardinal Ippolito donio nam je rimske tračeve, svjetovne i crkvene, premda se

sve uglavnom svodilo na jedno te isto - tko je priređivao najbolje večere, trošio

najviše novca na zbirke umjetničkih djela i antikviteta, dolazio u La

Fiammettine salone ili kod njezine velike suparnice Imperije te koji su bili

najsmješniji, najprostiji avuisi pričvršćeni na Pasquina. Pogledavši Donnu

Lucreziju, rekao je da bi se društvena sezona mogla produžiti iza Uskrsa jer je

vojvoda Valentino ostao u gradu bez obzira na to što se vrijeme stalno

Pompea

-132-

poboljšavalo, a postrojbe koje je smjestio u logore izvan Rima postajale su

nemirne. Španjolska i Francuska opet su se prepirale oko Napulja. Cesare i

njegov otac bez sumnje namjeravali su se nekako okoristiti tom situacijom, ali

kako? Činilo se da čak ni Papa to ne zna jer se žalio jednako kao i svi drugi na

poteškoće u komuniciranju sa sinom koji je u zoru išao u krevet i spavao

tijekom dana, a izlazio je iz svojih soba samo nakon sumraka, i to prerušen.

Govorkalo se da se opet radilo o francuskoj bolesti koja mu je unakazila lice. ali

drugi su pratili sve veće nemire u Firenci i pitali se što to znači.

Gotovo kao da se toga jedva sjetio, Ippolito mi je rekao da je nekoliko puta u

Vatikanu vidio mojeg oca te da me pozdravio.

Donna Lucrezia sve je to pomno slušala, s psićem na krilu i mužem pokraj sebe.

"Baš je nepravedno što se zbog vas brinem o bratovu zdravlju kada sam i sama

jako slaba", potužila se kada je Ippolito završio. "Nije napisao ništa o tome u

svojim pismima koja su vedra i puna pohvala upućenih mojem dragom mužu."

Odano se nasmiješila Don Alfonsu koji je uzvratio počešavši psića iza ušiju.

Budući da sam ćulila uši kada se govorilo o Cesareu, nije mi izbjegao hitar

pogled koji je Don Alfonso razmijenio s Ippolitom. Činilo mi se kao da jedan

drugom poručuju: "Što god znala, ovako to nećemo izvući iz nje."

Kada bi Don Giulio došao u posjet. Don Alfonso uvijek bi donio svoju violu.

Sva braća bili su dobri glazbenici, ali Giulio je svakako bio najbolji - mogao je

svirati bilo koje glazbalo i pjevao je kao anđeo. Da se nije mogao skriti iza

zaklona glazbe, mislim da ne bi dolazio. Kad god su on i Angela bili zajedno u

sobi, ponašali su se kao zaljubljena telad, naizmjence crveneći i blijedeći,

uzajamno se gledajući tijekom dugih, začaranih minuta samo kako bi, gotovo

panično, odvratili poglede kada bi im se oči susrele. Donna Lucrezia učila je

Don Giulija neke španjolske pjesme i voljela ga je pratiti na gitari, a njezine noge

u čarapama tapkale su plesne korake po uzdignutom kraju ležaja. Kada bi se

umorila, dala bi gitaru Angeli koja je i sama dobro svirala iako to nikad ne biste

razabrali po načinu na koji su joj prsti petljali po žicama dok se čuo čisti Don

Giulijov tenor. Pjevao je zatvorenih očiju. Možda je u tome bila njegova tajna

iako sam sumnjala u to. Kada ne možete vidjeti ljubljenu osobu, vaše srce ne

Pompea

-133-

kuca sporije niti vam um pridaje više pozornosti razumu.

Pomno sam promatrala tu pantomimu, ne samo zbog toga što je Angela bila

moja prijateljica pa sam se bojala da će se naći između Scile i Haribde dva brata,

nego i zbog toga što sam tako mogla misliti na nešto drugo osim na glazbu. Čak

i sada zvuk španjolske gitare ponese me sve do Toleda. Sada mogu jednostavno

zatvoriti oči i uživati u sjećanju na doba kada sam sjedila na očevim ramenima

dok smo gledali komediju koju su izvodili ulični glumci na trgu blizu naše

kuće, pod tamnomodrim nebom, na svjetlosti baklji koje su treperile na

oslikanim licima glumaca i navodile sjene drveća na ples. Puštam da mi se misli

zadržavaju na mirisu slatkih uštipaka prženih u ulju sve dok mi na usta ne

navre slina. S ljubavlju napokon oslobođenom žaljenja osjećam snagu očevih

ramena pod svojim mršavim dječjim nogama. Međutim, ta bi me sjećanja

navela na plač, a moje bi suze izdale očeve brige za moju budućnost i

velikodušnost Donne Lucrezije prema meni. Prognala sam glazbu iz srca i,

umjesto toga, usredotočila sam se na svoju prijateljicu i njezinog novog

obožavatelja.

Jednog popodneva pred kraj travnja vojvoda Ercole došao je u posjet i rekao da

će privatno razgovarati s Donnom Lucrezijom. Radi udobnosti smjela je

zadržati crnu robinju koja ju je služila, ali zahtijevao je da nas ostale otpusti.

Otišla sam ravno u Angelinu i svoju sobu. Angela je ležala sklupčana na

krevetu, koljena je privukla gotovo do brade dršćući usprkos zagušljivoj toplini

dana. Zrak u sobi bio je smrdljiv i čulo se prodorno zujanje komaraca.

Jučer se počela žaliti na grčeve u želucu i grozničavost. Nisam se puno

obazirala na to misleći da je najvjerojatnije pojela nešto pokvareno. Naime, sinoć

su nam poslužili umak od školjki koje su vonjale kao da su pokvarene, i to

usprkos činjenici da je moj židovski nos naginjao preosjetljivosti prema hrani

koju sam smatrala zabranjenom zahvaljujući odgoju. Od vina pomiješanog s

antimonom u prahu koji sam izmolila od vrhovnog Don Alfonsova ljevača

napravila sam joj sredstvo za povraćanje i zatim, pošto je povratila, otpratile

smo Donnu Lucreziju kako bismo gledale utrke u Barcu na Dan svetog Jurja.

Angela je bila neobično tiha, lice joj je bilo blijedo i zašiljeno te nije sudjelovala u

Pompea

-134-

klađenju u novčiće i ukosnice, što je Donna Lucrezia dopuštala jer nije vidjela

ništa grešno u klađenju u tako neznatne uloge. Čak i kada je izbila tučnjava

između pobjedničkog jahača, u bojama Donne Lucrezije, i čovjeka čiji je konj

prvi stigao do cilja, ali bez jahača, ostala je potištena i odsutna duhom njišući se

na mjestu gdje je sjedila, a ruke je prekrižila na trbuhu. Te večeri više nije mogla

prikriti svoju bolest pa ju je Donna Lucrezia zabrinuto razriješila dužnosti.

"Pođite s njom, Violante", zapovjedila mi je. "Vi znate ponešto

o lijekovima, sigurna sam. Mislim da je to običaj u odgoju vašeg naroda?" Bila

sam naučila ponešto praktične mudrosti od Marjam iako vjerojatno ne više od

same Donne Lucrezije, ali gentili su naginjali vjerovanju da su svi Zidovi

liječnici jer su liječnici obično bili jedini Židovi koje su puštali u kuće.

"Da, gospo", odgovorila sam i požurila do Angele.

Provele smo nemirnu noć. Angela je često stenjala i izvijala se od bolova

ustajući nekoliko puta kako bi obavila nuždu. Rekla je da vjeruje da će joj to

pomoći, ali nijednom nije bilo tako. Zora nije donijela promjenu. Mala služavka

koja nam je donijela vino i pecivo te vodu za pranje izgledala je zgranuta

Angelinim sivim, napetim licem na oznojenom jastuku pa je noćnu posudu

odnijela držeći je daleko od sebe kao da je zatrovana. Bila sam sigurna da je riječ

o nekom otrovu poput pokvarene hrane ili nekog zlokobnijeg izvora. Pitala sam

se je li Ippolito uvidio njezine osjećaje prema Giuliju. Međutim, uvjeravala me

da bol više sliči boli koja popraća dolazak njezinih mjesečnica usprkos tome što

je bila gora i nije počela u pravo vrijeme.

"Biste li mogli biti trudni?" upitala sam dok sam sjedila na rubu kreveta u

ogrtaču pokušavajući je nagovoriti da popije malo vina. Njezini obrazi još su

više problijedjeli iako se to činilo nemogućim.

Utučeno je kimnula. "Pokušala sam biti pažljiva, ali greške se događaju."

"Angela, niste učinili ništa nepromišljeno, zar ne?" Iskrivila je lice kako bi se

pobunila, ali digla sam ruku i zaustavila je rekavši: "Neću vam održati lekciju.

Samo, ako ste nešto uzeli, trebate mi to reći kako bih pronašla protusredstvo."

"Ja sam budala. Što da radim, Violante?" Izmučena još jednim grčem, sklupčala

se na boku i zagrizla jastuk.

Pompea

-135-

"Morate mi reći što ste uzeli."

"Ne znam. Dobila sam to od žene u Via dei Volte. Neko sušeno lišće."

"Jeste li sačuvali taj svežanj? Je li išta ostalo?"

Angela je odmahnula glavom privukavši koljena do prsa pa je stisnula oči od

boli. "Spalila sam ga. Nitko ne smije znati za to."

"Za vašu trudnoću ili da ste pokušali pobaciti?"

"Ne znam."

Zbunila sam se. "Govorili ste da vam dijete neće biti protiv volje pošto se

smjestimo u Ferrari."

"Ali, sada je drugačije."

"Zbog Giulija."

Kimnula je. "Volim ga, Violante, želim se udati za njega. Dok me gleda, osjećam

se... čisto, neokaljano, na početku svega. Hoće me moći tako gledati budem li

teturala naokolo s Ippolitovim djetetom u trbuhu?"

"On to mora znati. To vi osjećate, Angela, a ne on. Vi to samo zamišljate."

"No, da, vi znate mnogo o Ijubavi i mašti", otresla se zaboravivši bol na

trenutak. "Za vas to postoji samo u zamišljenom svijetu."

Pomislila sam na Cesareovo pismo na dnu svoje škrinje i pronašla snagu u

sjećanju na njegove riječi. Moje sažaljenje prema Angeli pomoglo mi je mirno

odgovoriti: "Ne razgovaramo o meni. Ovo je vaš problem. Jeste li se vi i Giulio

posavjetovali ? Imate Ii plan kako se izvući iz afere s Ippolitom?"

Opet je odmahnula. "Rekla sam Lucreziji što osjećam. Nemoguće je privatno

razgovarati s Giuliom jer mu je jako stalo do časnog postupanja sa mnom." Na

to se trpko nasmijala prije nego što je još jedan val boli iskrivio njezino lice u

mrštenje. "A Ippolito je ljubomoran. Iskreno, bojim ga se i bojim se njegova

utjecaja na Don Alfonsa. Oni su najprisniji među braćom."

"A što kaže Donna Lucrezia?"

"Da bih trebala ciljati na više od kopilana i udati se za Ferrantea."

"Ali, Ferrantea ne zanimaju bračne dužnosti."

"Baš tako. Ona mi savjetuje da se udam za Ferrantea i budem Giulijova

ljubavnica. Tako bi Giulijova kopilad postala Ferranteovi zakoniti nasljednici i

Pompea

-136-

svi bi bili sretni."

"Ali, nema nikakvo mišljenje o Ippolitu?"

"Nikad joj ga nisam spominjala, zato se pretvara da ne zna za nas."

"Možda biste trebali poslušati njezin savjet i dopustiti joj da vam isposluje brak

s Ferranteom. On bi vas zaštitio od Ippolita ukoliko bi došlo do potrebe za tim."

"Ali, to nije ono što želim. Želim početi iznova. Giulio... on je kao anđeo s onim

svojim velikim ljubičastim očima i onim glasom. Kako uopće i pomišljati na to

da ga uvučem u tako prljav kompromis?"

Prije nego što sam uspjela odgovoriti, Angela je zastenjala i lice joj je postalo još

bljeđe. Kada je bol popustila, gurnula je ruku između bedara i zatim mi ju je

pokazala. Njezini prsti bili su umrljani krvlju. Slabo se nasmiješila i rekla: "Ovo

barem djeluje."

Baš tada začulo se tiho kucanje na vratima. Kada sam ih otvorila, vidjela sam da

Catherinella, pomalo bez daha, stoji vani.

"Vi doći", rekla je.

Smjesta sam se ohladila i oznojila, zaboljela su me crijeva. Što se dogodilo?

Zbog svojeg tog razgovora s Angelom o pobačajima bojala sam se najgoreg. "Što

je, Catherinella?"

"Gazda vas zvati." Pretpostavila sam da misli na vojvodu kada kaže "gazda".

"Ali, Donna Angela nije dobro. Ne može doći."

"Samo vi. Židovka, on kazati, onda moja gospa kazati Monna Violante. Zvučati

ljuta." Slegnula je ramenima i nešto promrmljala na svojem jeziku.

"Angela", rekla sam dok sam tražila cipele pod krevetom. "Recite mi gdje je ta

žena. Možda mogu otići po pomoć."

"Negdje blizu San Paola."

"Otići ću čim budem mogla napustiti Lucreziju."

"Ne govorite joj ništa."

"Neću ukoliko ne budem morala", obećala sam. Naime, kada bi Angela umrla,

ne bih mogla dopustiti da Donna Lucrezia misli da joj je sestričnu netko

otrovao. Nijedna od nas nije bila sigurna sve dok Donna Lucrezia ne rodi sina.

Mlada žena koju nikad prije nisam vidjela stajala je blizu vojvode Ercolea kada

Pompea

-137-

sam ušla u Camera del Pozzolo. Načinila sam kniks pred njim i zamijetila

nelagodno pomicanje njezinih stopala ispod nedovoljno raskošne suknje od

grimizne vune. Imala je velika stopala, zato se nisam iznenadila kada sam

podignula oči i vidjela da je visoka, zapravo gotovo jednako visoka kao i

vojvoda. Vojvoda Ercole, premda je bio snažne građe, imao je kratke, pomalo

krive noge i svi su ga njegovi sinovi nadvisivali.

"Ovo je Fidelma", rekla je Donna Lucrezia mrzovoljno i preko volje. Uopće se

nije pokušala dići s jastuka koji su joj podupirali leđa.

"Ona će zamijeniti Donnu Angelu", dodao je vojvoda. "Vi ćete je nadgledati,

Monna Violante. Ona je pokrštena Židovka, kao i vi."

Ne znam kako sam uspjela shvatiti to što mi je vojvoda rekao. Na što je mislio?

Kako je mogao zamijeniti Angelu? Angela je bila nenadomjestiva. Jesu li je

Esteovi ipak otrovali i ono što joj je prodala baba na Via dei Volte samo je

prikrivalo pravi uzrok njezine bolesti ? Zašto ? Možda je vojvoda Ercole

zaključio da je treba posve odvojiti od njezine obitelji kako bi borgijevsku

skorojevićku koja ima sumnjivu reputaciju pretvorio u suprugu vrijednu

njegova nasljednika. Donna Adriana i sestrična Geronima već su otišle i sada je

Angela bila na redu.

Dražesna, nasmijana Angela, koja je posve lagano i velikodušno napunila moje

prazno srce kada sam se prvi put pridružila kućanstvu Donne Lucrezije, koja je

tako strpljivo slušala moje zaljubljene tlapnje o Cesareu... Cesare. Hoće li

vojvoda i njega pokušati zadržati daleko od Ferrare? Budući da se njegova

sestra udala za Don Alfonsa, svakako više nije predstavljao prijetnju vojvodi jer

ne bi trebao napasti vojvodstvo sve dok njegova ljubljena Lucrezia njime

gospodari. Na trenutak lakše sam disala dok se nisam sjetila, utučena zbog

sebičnosti vlastitog srca, kako je Angela izgledala kada sam je ostavila. Bila se

skvrčila od boli, s grčevima u trbuhu dok se naprezala kako bi se otresla svojeg

neželjenog djeteta.

Ako ostane živa, kako će se vratiti u Rim, osramoćena, bez zaštite Donne

Lucrezije? Ako izgubi dijete, Ippolito neće imati nikakve obaveze prema njoj, a

čak i ako ona ipak rodi, zbog očeva neprijateljstva bit će mu teško priznati svoje

Pompea

-138-

kopile. Što se tiče Giulija ili Ferrantea... Iznenada sam shvatila što vojvoda

Ercole namjerava i da se to mnogo više tiče dobrobiti njegovih sinova nego

njegova autoriteta nad Donnom Lucrezijom.

Premjerila sam Fidelmu pogledom. Bila je mršava, imala je plosnate prste, jak

hrbat nosa i blijedu kožu, stoga svakako nije bilo vjerojatno da će stupiti na

Angelino mjesto u Ippolitovu ili Giulijovu srcu, kao ni u mojem. Skrenula sam

pogled s nje. Nisam se nasmiješila i pokušala sam uhvatiti pogled Donne

Lucrezije, ali ona i Catherinella bile su zaokupljene podešavanjem jastuka.

Znala sam da moram reći da ću postupiti prema vojvodinim uputama, ali

nisam se mogla prisiliti na to - moja glava odbila se pognuti, moja usta nisu

htjela izustiti te pokorne riječi.

Cijelog života pokoravala sam se muškarcima koji su imali vlast nada mnom.

Ostala sam u Toledu na zapovijed svojeg oca sve dok nije bilo prekasno za

sigurno putovanje i morala sam gledati majčinu osamljenu, nepotrebnu smrt na

nettunskoj obali. Odrekla sam se vlastite vjere radi tih Borgija koji imaju opasan

šarm, uvjerljivo lažu i vjera im je nečovječna. Naposljetku, prihvatila sam svoj

podli nadimak jer mi ga je dao muškarac.

Moje ime. Moje pravo ime.

Pala sam na koljena ispred vojvode Ercolea, spustila glavu do poda i bila bih

poljubila njegovu čizmu da nije hitro zakoračio našavši se izvan mojeg dohvata.

"Preuzvišeni vojvodo", počela sam uspravivši se. Vojvoda je zakašljao kao da se

guši, a lice mu je poprimilo boju patlidžana. Možda je moje ponašanje

prouzrokovalo kap. Tim bolje. U kaosu koji slijedi moći ću se neopaženo išuljati

kako bih krenula u potragu za ženom na Via dei Volte. Kada bi Don Alfonso bio

vojvoda, ne bi prognao Angelu jer je bio odviše privržen svojoj ženi da bi bio

tako okrutan prema njoj.

Međutim, ništa se nije dogodilo, zato sam morala nastaviti: "Vi znate da

Violante nije moje ime, nego samo šala podrijetlo koje trenutno nije važno. Moje

je pravo ime Estera. Znam da ste pobožan čovjek, stoga vas ne moram

podsjećati na priču o Esteri. Sada se ponizujem pred vama kao što se kraljica

Estera ponizila pred kraljem Ahasverom kako bih vas zamolila da se

Pompea

-139-

predomislite."

Bila sam svjesna da su Donna Lucrezia i Catherinella odjednom umuknule.

Ptičji pjev, uzvici uličnih prodavača i kloparanje kolica kaldrmom dolje na ulici,

sve se činilo utišano zbog neizmjerne daljine. U tišini sobe čula sam šapat krvi u

vlastitim venama, struganje Don Ercoleova nokta dok je svinutim prstom češao

čeljust.

"Nastavite", rekao je vojvoda, a taj ton blage zabavljenosti gotovo je podrovao

moju odlučnost.

Očajno sam se pokušavala prisjetiti poduke svojeg učitelja iz retorike. Nije bilo

vremena za dispositio, elucutio ili pronuntiatio. Morala sam otići ravno do actio i

nadati se da ću iznijeti pobjedu zahvaljujući iskrenosti svojih osjećaja. "Ne mogu

vam ponuditi gozbu ili bilo koju drugu službu koju bi kraljica ponudila svojem

kralju. Sva blaga koje mogu staviti pred vaše noge, gospodaru, moja su Ijubav

prema gospodarici i zbog toga odvažujem se tražiti njezinu sreću. Donna

Angela njezina je sestra po svemu osim po rođenju, njezina najbliža rođakinja i

povjerenica. Vaša milosti, blagoslovljeni ste tolikom braćom

i sestrama da ih ne možete ni prebrojati. Oni su kao zvijezde na nebu

i pijesak na obali." Nadala sam se da će cijeniti biblijsku prispodobu usprkos

tome što je dolazila iz jedne od naših knjiga, a ne kršćanskih. "Ali, moja gospa

imala je samo tri brata, a jedan od njih već je mrtav, zato vas preklinjem da joj

ne oduzmete Donnu Angelu."

Krišom sam pogledala vojvodu Ercolea kako bih vidjela kakav dojam ostavljam

na njega. Imao je izražaj ravnodušne snošljivosti, kao odrastao čovjek koji je

prisiljen slušati recitiranje djeteta do kojeg mu nije mnogo stalo. Dakle, moram

se nadati da će njegova ambicija za trajnošću njegove obiteljske loze nadjačati

njegovu tadašnju brigu za sinove. "Osobito u njezinom sadašnjem stanju. Barem

pričekajte dok ne rodi sina i nasljednika Don Alfonsu." Bila sam svjesna

nekakva pokreta Donne Lucrezije, uzdaha, šuštanja svile kada se pomaknula,

ali nisam se usudila okrenuti i upirala sam oči u crne čizme vojvode Ercolea

misleći na Angelu i život koji je krvario između njezinih bedara.

"Bojim se da će se Donna Lucrezia više uznemiriti ako Donna Angela ostane u

Pompea

-140-

Ferrari nego ako ode", odgovorio je vojvoda neočekivano iskreno.

"Velepoštovani oče..." započela je Donna Lucrezia, ali dala sam joj znak da šuti.

Ako se vojvoda dovoljno uznemirio kako bi otkrio karte, moram se okoristiti

tom prednošću prije nego što se pribere. Donna Lucrezia možda će me kazniti

zbog nedostatka poštovanja, ali sumnjala sam da će kazna biti stroga ako

požnjem uspjeh u Angelinu slučaju.

"Vaša milosti, ne mogu zamisliti da bi išta više uznemirilo Donnu Lucreziju od

odvojenosti od njezine drage sestrične, ali ako vas ni tim obrazloženjem ne

mogu odgovoriti od vašeg nauma, pomislite na sljedeće. Ovdje pred sobom ne

vidite čudo jedne, nego dviju Židovki dovedenih pred Krista, koje se diče

prilikom za okajanje grijeha svojeg naroda. Bez sumnje dali ste mnogo poklona

Crkvi u znak zahvalnosti, ali najistinskiji i najvredniji dar bila bi milost u srcu

za vašu snahu kojoj ste povjerili ozbiljnu odgovornost nadziranja Fidelmina i

mojeg putovanja prema spasenju. Sjetite se, gospodaru, da Svevišnji iza oltar-

skih pokrivača i kutija za relikvije vidi ravno u čovječju dušu te da On ne cijeni

nikakav dar, koliko god on bio rijedak ili lijep, ako nije poklonjen od srca."

Zašutjela sam. Srce mi je udaralo u grlu, osjećala sam mučninu i drhtavicu, zato

sam se pobojala da ću pasti kada mi je vojvoda, glasom potresenim od čuvstva,

zapovjedio da ustanem. Ustala sam polagano, pažljivo, klimajući se kao akrobat

na žici.

"Pogledajte me, djevojko." Podignula sam pogled i ugledala njegove blijede i

izbočene oči s požutjelim i zadebljalim bjeloočnicama zbog starosti. Što te oči

nisu vidjele? Kakve su misli i proračune, planove i snove prikrivale ili

razotkrivale tijekom dugačkih godina svojeg života? Budući da ga je otac

zanemario, više od polovice života proveo je izvan domovine vrebajući i

čekajući svoju priliku. Premda nitko nije govorio o tome, svatko je znao točno

mjesto u atriju starog dvorca gdje je postavio krvnički panj i dao odrubiti glavu

svojem sinovcu Niccolu, izabranom nasljedniku. Običnu Židovku, kćer lihvara,

mogao bi lišiti života jednako bezbrižno kao što bi rukom odbio komarca od

sebe. Smirilo me razmišljanje o najgorem pa sam dostojanstveno čekala kako ne

bi osramotila kršćanskog mučenika dok objavljuje moju osudu.

Pompea

-141-

"Dobro ste govorili", rekao je, "i mudro. Imate pravo. Dopustio sam da mi sve

ono trenutno i vjerojatno banalno odvrati pozornost od onoga što je najvažnije.

Donna Angela smije ostati u Ferrari. U međuvremenu povjerit ću vam Fidelmu

jer mislim da je možete dobro podučiti što znači biti kršćanka i," dodao je

kriveći svoje tanke usnice vjerojatno u osmijeh, "dvoranka." Potom se poklonio

Donni Lucreziji i krenuo iz sobe, a njegov je paž pohitao ispred njega kako bi

mu otvorio vrata.

"Brava, brava\" uzviknula je Donna Lucrezia i zapljeskala čim su se vrata

zatvorila. "Oh, Violante, dođite da vas poljubim!" Pognuvši se preko ležaja,

prepustila sam se njezinu zagrljaju. Pomislila sam na Cesarea kada su joj usne

dodirnule moj obraz i ruke obujmile moja ramena. Koliko je često ovako ljubila

njegov obraz! Njezine usne nosile su otisak njegove kože, brade, lijepih kostiju

ispod nje, a sada su njezina usta nosila sjećanje na moje lice kako bi ga utisnula

u njegovo i, ako me ikad opet poljubi, cijeli će krug ponovo započeti.

"Nadala sam se da ćete ga pridobiti", rekla je kada me pustila. "On nije takvo

čudovište kakvo voli misliti da jest. Sjećate li se kako je bio obazriv kada me

konj zbacio tijekom svečane povorke pošto smo stigle u Ferraru? I kako je

smjesta naredio da dovedu mulu? On je duboko u sebi obazriva stara duša."

Oh, da, vojvoda je svakako bio obazriv - pošto je odrubio glavu sinovcu,

zapovjedio je da prišiju glavu na tijelo i odjenu truplo u zlatan brokat za

sprovod. "Drago mi je što sam uspjela prizvati njegovu mekšu stranu, gospo.

Mislim da bi nam objema Donna Angela jako nedostajala."

"Fidelma, malo se odmaknite. Htjela bih izmijeniti pokoju privatnu riječ s

Monnom Violante."

Fidelma je odstupila korak, nagazila na rub suknje i gotovo pala. Donna

Lucrezia i ja razmijenile smo poglede, a zatim je ona zakolutala očima. "Imat

ćemo mnogo posla s ovom", prošaptala je. "A sada, draga, recite mi kako je

Angela." Poslije kratkog oklijevanja, dodala je: "Je Ii trudna?"

"Gospo, ja..."

"Hajdete, djevojko, mislite da ništa ne znam? Spavala je s Ippolitom mnogo

prije nego što smo napustile Rim i pretpostavljam da je sve to opet započelo

Pompea

-142-

kada je stigao u Ferraru. Ili je to onaj drugi? Lijepi kopilan. Ne bih je krivila.

Uistinu je prekrasan. I sama bih došla u iskušenje da mi nije šurjak. A vi,

Violante? Bi li vas Don Giulio mogao navesti na krivi put ili još uvijek čeznete

za mojim bratom?"

"Vi znate za kim čeznem, gospo", priznala sam. Nikad prije nije razgovarala sa

mnom tako iskreno i sigurno sam joj dugovala jednaku otvorenost.

"Njegovo pismo... ohrabrilo vas je?"

"Nije me obeshrabrilo."

"No, to je..." Činilo se da u umu traži pravu riječ. "Dobro", napokon je rekla iako

joj se izraz sumnje nalazio oko usta i očiju. "Ali, razgovarale smo o Angeli",

nastavila je malo pomaknuvši glavu kao da otresa kapi kiše. "Jesam li u pravu

što se tiče uzroka njezine bolesti?"

"Da, gospo, i ako smijem zamoliti..."

"Tko je otac?"

"Kaže da je otac kardinal Ippolito."

"Vjerujete li joj?"

"Da, vjerujem."

"To i nije važno. U svakom slučaju, u lijepoj je kaši."

"Mislim da će pobaciti, gospo. Pretpostavljam da će se tako kaša razrijediti."

Donna Lucrezia promotrila me svojim ozbiljnim sivim očima. "Katkad se čudno

izražavate", rekla je, "za mladu djevojku."

"Trebala bih joj se vratiti, gospo, uistinu se jako loše osjeća."

Opet je oklijevala probadajući mi lice pogledom kao da na njemu traži rješenje

Angelina problema. "Evo što će se dogoditi", napokon je rekla. "Uskoro ću

otputovati na seosko imanje vojvode Ercolea u Belriguardu. Ondje će zrak biti

zdraviji sada kada postaje jako toplo. Otpratit će nas Don Giulio jer ide u

Mantovu u posjet Donni Isabelli. Angela neće biti u stanju putovati, zato ću je

ostaviti ovdje kako biste se vi brinuli o njoj. Je li sve jasno? Moj muž kao

veleposlanik odlazi na francuski dvor. Ippolito će ga pratiti. Dakle, u Ferrari

ostaju samo Ferrante i Sigismondo. Mislim da imate nekakva utjecaja na

Ferrantea, sviđate mu se. Kada se vratimo, nadajmo se da će Angelina situacija

Pompea

-143-

biti malo ružičastija."

Pogledala me podignuvši obrve, kao da čeka potvrdu svojeg dobrog plana. Čak

i dok je Angela ležala u bolovima manje od pet metara daleko od nas, Donna

Lucrezia mislila je na vlastito preživljavanje.

"Učinit ću za nju sve što budem mogla, gospo." Donna Lucrezia i ja razumjele

smo se. Obje smo sada znale vještije živjeti usprkos tome što nam je korijenje

bilo prerezano, poput ruža u zdjelama zašećerene vode.

Via dei Volte tako se nazivala jer su mnoge od njezinih visokih, pognutih kuća

imale izbočene gornje katove kako bi se međusobno spojile i stvorile svodove

iznad ulica. Nekoć je to bila glavna gradska ulica u trgovačkoj četvrti i obično je

danju i noću bila rasvijetljena, te su na brojnim pročeljima još su bili pričvršćeni

stalci za svijeće iako je većina njih bila izvinuta i zahrđala. Kada je vojvoda

Ercole srušio stari sjeverni gradski zid kako bi načinio prostor za novu gradsku

četvrt, bogatiji trgovci preselili su se iz svojih skučenih, tamnih kuća u moderne

palače na rubu Barca. Via dei Volte, mjestimice više tunel nego ulica, sada je

bila ruševna jazbina ubojica i džepara, jeftinih kurvi i starih vještica koje su im

svojim afrodizijacima i sredstvima za pobačaj pomagale održati se u zanatu. To

nije bilo mjesto za damu bez pratnje i čudila sam se očaju koji je Angelu nagnao

da pođe tamo, baš kao i vlastitoj ludoj odvažnosti.

Kada sam navukla kapuljaču preko lica kao da sam jedna od muslimanskih

žena koje nose velove, držeći baklju kao da je mač, i požurila prema Crkvi San

Paolo čiji je stražnji dio bio okrenut prema Via dei Volte, čeznula sam za

Marjam. Nisam navukla drvene cipele jer na nespretnim malenim štulama nije

bilo moguće trčati, čak ni brzo hodati. Moje cipele brzo su promočile u

odvratnoj kaši mokraće, izmeta i trulog povrća koja je izvirala iz žljebova.

Gacala sam pored praznih kolica za gong, čiji je vozač izgledao kao da se

zabavlja klađenjem na par mršavih pasa koji su se borili oko nečega. Ponadala

sam se da je to životinjska kost i željela sam ga prekoriti zbog lijenosti, ali znala

sam da moram izbjegavati pozornost ljudi. Čak je i moj najstariji plašt privlačio

pohlepne poglede.

Kada sam stigla do crkve, morala sam usporiti i potražiti znakove koji bi mogli

Pompea

-144-

obilježavati kuću travarice iako nisam imala pojma kakvi su to znakovi. Možda

svežnjevi biljaka pričvršćeni na vratima? Tajanstveni urezi na nadvojima,

začarano kamenje? Marjamina slika pojavila mi se u umu toliko jasno da mi se

pričinilo da ju je dočarala neka od vještica koje sam tražila. Gotovo sam čula

njezin glas, oštar zbog prezira, vidjela sam kako škubi usta, ukazale su mi se

bore duboke poput ožiljaka ispod tamne dlake nad gornjom usnom dok mi je

navodila lijekove za groznicu. Pelin, boražina, nevenovi cvjetovi, list zanovijeta.

List zanovijeta. Jednom mi je Isotta de Mantova zajamčila da će to izazvati

pobačaj. Rekla mi je onako svjetovnjački da ga je jako korisno poznavati u

slučaju potrebe. Tražit ću zanovijet, sliku zanovijeta ili... što? Nalazila sam se u

beznadnoj situaciji.

Iznenada svladana umorom, smrznutih mokrih nogu, naslonila sam se na visok

crkveni zid bez prozora ne mareći što mi se prašina od njegove žbuke lijepi za

plašt, a kapuljača mi je skliznula s glave kada sam podignula lice prema uskoj

vrpci svjetlosti između zgrada. Udovi su mi se toliko tresli da sam se pobojala

da sam se udahnula neku strašnu bolest iz smrdljivog zraka. Smrad smrti i

neuspjeha ispunio mi je nosnice. Angela je dosad vjerojatno iskrvarila do smrti -

sama, preplašena, u strahovitim bolovima. Kakva sam joj prijateljica ispala

nakon svega što je učinila za mene? Od kakve je koristi bio moj lijepi govor

pred vojvodom Ercoieom? Kada se vratim u zamak, vjerojatno ću vidjeti da su

skinuli s kreveta njezine krvave plahte i spalili ih pa postavili Fidelmine stvari

na mjesto njezine bočice za parfem od venecijanskog stakla, četke za kosu od

kornjačevine, male srebrne pincete kojom sam čupala njezine stidne dlačice

kako bi ugodila Ippolitu.

Zarinula sam baklju naopako u iskrivljen stalak pored trulih vrata. Zahrđalo

željezo otpalo je sa zida ostavivši baklju koja je pištala i cvrčila u odvodu, a

njezina vrućina pojačala je smrad pa sam počela povraćati i pljuvati žuč. Štakor

mi je pretrčao preko noge. Kada sam se uspravila poslije napadaja povraćanja,

ono malo svjetlosti što je dopiralo između dubokih, vlažnih lukova iznenada se

ugasilo i osjetila sam tešku široku ruku čvrstog zahvata na ramenu. Muška

ruka. Odjednom se više nisam bojala, već sam bila bijesna. Silovat će me, možda

Pompea

-145-

i ubiti. Ukrast će mi blago koje sam čuvala za Cesarea, svojeg ljubavnika, i

možda ću umrijeti te nikad neću saznati kako bih se osjećala da sam legla s

njim.

"Odlazi od mene!" povikala sam zamahnuvši nogom prema strančevoj cjevanici

i izvijajući se kako bih oslabila njegov zahvat. "Nisam sama, da znaš. Još je ljudi

sa mnom. Čuvaj se!" Čula sam oštar jauk kada je moja noga pogodila cilj.

Muškarac je skinuo ruku s mojeg ramena iako me koža nastavila peći ondje gdje

ju je moje otimanje ozlijedilo.

"Violante?"

Taj glas bio mi je poznat. Kada sam povukla kapuljaču uvis i izravnala plašt,

shvatila sam da gledam u začuđene Don Giulijeve oči.

"Ma, što radite ovdje?!" upitao me. Izgledao je ljutito, ali pogled mu je bio

mračno zabrinut. "Ovo nije mjesto za mladu damu. Zadršćem kada samo

pomislim što vam se moglo dogoditi da vas nisam pronašao. Što vaša

gospodarica misli kada vas pušta ovako lutati bez pratnje?"

"Ona ne zna", utučeno sam odgovorila.

"Ah, razumijem, pošli ste u potragu za prodavačima ljubavnih čari. Možda

tražite nešto što biste isprobali na vojvodi Valentinu? Mogu razumjeti zašto

biste to htjeli zatajiti Donni Lucreziji." Sažalno mi se nasmiješio kada je odstupio

kako bi propustio magarca natovarenog drvom za ogrjev. Zaprepastilo me što

je dječarac koji ga je vodio pozdravio Don Giulija svojim štapom, a on je

uzvratio kimnuvši. "Zanima me kemija", objasnio je. "Otac tog dječaka, koji je

šumar, zna mnogo o kemijskim značajkama biljaka. Uređujem vrt", dodao je.

"Zbog toga sam došao ovamo."

"A ja... zbog Angele." Bilo je nečega u Don Giuliju, neke iskrenosti na njegovom

širokom, otvorenom licu zbog čega mu je bilo nemoguće lagati. Možda bi mi

njegov šumar mogao pomoći. Bolje da se Angela osramoti u njegovim očima

nego da umre zbog mojeg nemara.

"Pretpostavljam da ne trebam pitati zašto." Na trenutak njegova lijepa usta

gorko su se iskrivila.

"Ona... je dobila nešto od travarice blizu Crkve San Paolo. Tako mi je rekla. A

Pompea

-146-

sada... oh, Giulio, užasno je bolesna! Željela sam naći tu ženu, otkriti što joj je

ona dala i saznati postoji li protusredstvo."

"Odvedite me k njoj." Okrenuvši se prema sluzi koji ga je pratio, rekao je: "Pođi

u moju kuću i reci gospodinu Pandolfu da smjesta dođe u zamak. Naći će me u

kuli Marchesana u vojvotkinjinim odajama. Gospodin Pandolfo moj je liječnik",

objasnio mi je.

"Jako ste ljubazni, gospodaru."

"To je jako jednostavno, Violante. Volim je. Ništa me ne bi boljelo više od

pomisli da moram nastaviti živjeti bez nje."

Mislila sam da Angela izgleda malo bolje kada smo Giulio i ja ušli u sobu te je

imala dovoljno energije da se pobuni što sam joj Giulija dovela bez najave.

Catherinella je sjedila s njom. Cista posteljina bila je na krevetu, kosa joj je bila

počešljana i lice umiveno. Premda sam shvaćala da je sve to obavila jer joj je

Donna Lucrezia tako bila zapovjedila, ipak sam nekako imala dojam da je to

učinila zahvaljujući Giulijovoj odanosti. Vidjela sam da imaju mnogo toga jedno

drugom reći, zato sam otpustila Catherinellu i otišla u dvorište pričekati

gospodina Pandulfa. Kada sam se vratila s liječnikom i slugom koji je nosio

njegov kovčeg kupica i lanceta, izgledalo je da Angela spava. Slabašan osmijeh

bio joj je na usnama, a prsti su joj bili isprepleteni s Giulijovim.

"Mislim da je najgore prošlo", prošaptao je Giulio kada smo ušli u sobu, " ali

neću je ostaviti. Poslao sam poruku Ferranteu i zamolio ga da preuzme moje

mjesto na putu u Belriguardo. Čim budem mogao, otići ću ravno u Mantovu."

Sljedeći dan osjećala se dovoljno dobro pa je sjela i pojela malo pileće juhe, a

Giulio joj je čitao. Popodne nam se pridružila kada smo on i ja pjevali kako bi

nam prošlo vrijeme. Sada kada je Donna Lucrezia napustila Ferraru, Giulio je

zaključio da smije odvesti Angelu u vlastitu palaču kako bi se oporavila, a mene

kao njezinu pratilju. Giulio je živio na Corso degli Angeli, u srcu novog grada,

gdje su ceste bile široke, a obilje parkova i vrtova zaslađivalo je zrak. Dozlaboga

smo dojadile jednoj od kućnih robinja jer smo se stalno predomišljale o tome

koje ćemo haljine uzeti sa sobom, kada se Angela iznenada požalila na

glavobolju i zamolila me da zatvorim prozorske kapke jer nije mogla podnijeti

Pompea

-147-

danju svjetlost. Odmaknuvši joj kosu s lica, opipala sam joj čelo koje je gorjelo.

"Poslat ću robinju po vodu", rekla sam. Angela je izgubila toliko krvi da se u

ljetnoj vrućini njezino tijelo mučilo kako bi se ohladilo, a to je vlažno stanje za

koje Aristotel kaže da je prirodno u žena. "I pošaljite mi glasnika", uputila sam

robinju. "Pisat ću Giuliju i reći mu da danas ipak niste dovoljno jaki za

putovanje. Možda sutra."

Međutim, nije nam bilo suđeno otputovati idući dan.

"Močvarna groznica", izjavio je Giulio čim je došao, a slijedio ga je gospodin

Pandolfo i njegov kovčeg prepun instrumenata. Zvučao je sumorno - činilo se

da stari pred našim očima kada se naslonio na dovratak i ispraznio pluća

dugačko uzdahnuvši. "Učinite što možete", rekao je liječniku iako smo oboje

znali da gotovo ništa ne možemo učiniti osim čekati i nadati se.

"Molite li za nju?" upitao me Giulio trećeg ili četvrtog dana našeg bdijenja. Tada

sam se već bila smirila, gotovo do nesvjestice iscrpila od napadaja povraćanja i

grozničave mahnitosti u kojima bi se njezino tijelo bacakalo naokolo, oči

kolutale u glavi te je vrištala i kričala kao mačka u doba parenja.

"Koga? Naučili su me da je kršćanski Bog milostiv i da prašta. Je li ovo što je

učinio Angeli milostivo i praštajuće?"

Izgubila je vlast nad crijevima, stoga je soba smrdjela koliko god sam često

mijenjala njezino rublje ili palila svježe svijeće namirisane ambrom i korijenom

od gospina bilja kako bih pročistila zrak. Za nju se nije brinuo nitko osim nas

dvoje i gospodina Pandolfa. Služavke joj nisu htjele prići zbog straha od zaraze,

a mnogi u zamku već su bili bolesni.

"Proveli ste previše vremena s Valentinom." Giulio se mukotrpno nasmijao, ali

soba nije postala vedrija. "Nadam se da ne govorite ovako kada vas moj otac

može čuti."

Želeći moći opozvati svoje jako brzoplete i nepromišljene riječi, zaposlila sam se

Angelinim pokrivačem kako bih izbjegla pogledati Giulija u oči. Uhvatio me za

ruku, svinuo svoje prste pod mojim dlanom dok sam joj izravnavala poplun.

"Pomolite se za nju", preklinjao je. "Najteže stečene molitve Bogu najviše znače."

Pitala sam se kako je on to znao. Međutim, zahvaljujući blagoj izravnosti

Pompea

-148-

njegove naravi, željela sam mu ugoditi i zbog toga sam mu obećala da ću moliti.

Nisam htjela otići u kapelu Donne Lucrezije u kuli Marchesana, u onu usku,

klaustrofobičnu sobicu bez vanjskih zidova gdje su miris tamjana i pozlaćeno

cerekanje svetaca lomili duh. Otići ću u Gospinu kapelu u katedrali i razmišljati

o slici koju sam u sebi nazvala Bogorodicom Stranaca.

Catherinella mi je prva obratila pozornost na nju. Donna Lucrezia voljela je ići

na misu u Gospinu kapelu jer je dijelila s ocem osobitu privrženost Djevici.

Također, voljela se okruživati svojom malom skupinom nevjernika koje je

približila Bogu. Fidelma bi se razmetala svojom pobožnošću, savršeno je molila

predviđajući bez pogreške kada treba stajati ili klečati. Catherinella bi, kao i

uvijek, stajala iza Donne Lucrezije, uspravna i mirna kao stupovi koji su držali

krovne lukove, očiju uprtih u neku točku ni blizu ni daleko, naoko čak i ne

trepćući. Ja sam obično bila odsutna duhom i iz prikrajka sam promatrala ostale

u katedrali. Ne znam postoji li bolje mjesto za promatranje ljudi od velike

kršćanske crkve, gdje lađa i križno krilo nalikuju na raskršće na kojem poslovni

ljudi sklapaju ugovore, majke pokazuju kćeri udavače, a prosjaci uznemiruju

savjest bogatašima.

Međutim, jednog jutra tijekom korizme, kada je u katedrali bilo neuobičajeno

tiho, možda zbog lošeg vremena koje je navelo ljude da ostanu kod kuće te

zatvore vrata i prozore prije kiše, odlučila sam se zabaviti pokušavajući uhvatiti

Catherinellu u pokretu. Kladila sam se sama sa sobom, većinom u hranu jer

smo još uvijek postile. Ako je vidim kako diše, Donna Lucrezia smekšat će se i

ponuditi nam marmeladu od morella i kruh. Ako trepne, kruh će biti ražen i

navlažen uljem. Tako je i bilo. Dok sam promatrala plavkasti sjaj Catherinellinih

bjeloočnica na slaboj, prašnoj svjetlosti, pogled mi se, prateći njezin, usredotočio

na uokvirenu sliku Djevice i malenog Isusa. Djevica je nosila raskošnu krunu i

plašt od kovanog zlata, a njezino lice, kao i lice djeteta u njezinu naručju, bilo je

crno. Tek sam tada primijetila Catherinellin blag osmijeh, izraz skrovitog

prepoznavanja dok je promatrala crnu kraljicu u zlatnoj haljini.

Ne znam od čega je postala crna. Možda zbog nekakve greške u pigmentu ili od

dima koji se dizao s nizova svijeća koje su obično gorjele ispred nje - iako ne

Pompea

-149-

tijekom korizme, stoga nismo vidjele njezin istinski izgled. Možda su je u

prošlosti vjernici smjeli dirati pa joj je lice potamnjelo od znoja i prljavštine na

dlanovima ljudi i od smrdljivog daha prosjaka. Naime, svi smo mi prosjaci pred

očima našeg Oca. Ipak, njezina me crnina tješila. Zahvaljujući tome, osjećala

sam da u kući kršćanskog Boga ipak ima mjesta za čudnovata stvorenja poput

Catherinelle i mene. Podsjetila me da je Marija bila židovska majka, kao i moja -

katkad blažena u svojoj nesebičnosti, a katkad, bez sumnje, goropadna kada bi

šećerila voće ili kada se rublje ne bi osušilo. Znala bi me grditi zbog zamršene

kose ili rupe na čarapi, ali mogla sam s njom razgovarati.

Sada ću otići do nje i govorit ću joj o Angeli. Međutim, nisam to učinila. Dok je

Giulijova primjedba još uvijek bila svježa u mojem umu, stajala sam pred

malenom ikonom u dubokom okviru i mislila na Cesarea. Tako je možda sve

što se dogodilo poslije toga bila moja krivica jer sam molila pogrešne molitve, a

Crna ih je Bogorodica čula i odlučila uslišati.

*

Angela je sve više gubila snagu. Kada liječnik više nije mogao naći venu kako bi

joj pustio krv, stavio joj je kupice na leda. Kada su se opekotine od kupica

počele gnojiti, Giulio ga je izbacio. Angela je gubila svijest, a njezin je zažareni

mozak jurio po zavojitoj cesti po kojoj smo je mukotrpno slijedili. Zamolila bi

nas za vodu i onda bi nas optužila da smo je nahranili škorpionima koji je

štipaju za usne. Vidjela je zatvorske rešetke u sunčevoj svjetlosti koja se

probijala kroz kapke i pravila pruge na krevetu, duhove svojih već odavno

mrtvih roditelja u sjenama koje su plesale po zidovima kada bismo upalili

svijeće. Rekla je da je popila majčin parfem i da ga je nanjušila u grlu, stoga je

sada njezina majka bila ljuta, gurala je kosturske prste u kćerin trbuh kako bi

uzela parfem. Zavrištala je kada joj je dijete u Angelinoj utrobi odgrizlo vršak

prsta.

"Ona umire", prošaptao je Giulio, a suze su mu potekle niz obraze.

"Trebali bismo pozvati Donnu Lucreziju", rekla sam.

Pompea

-150-

*

Bakljonoša je otvorio vrata i stao ustranu okrenuvši glavu, a na licu bio mu je

izraz gađenja. Donna Lucrezia prošla je pokraj njega i ne usporivši te unijevši u

našu smrdljivu tamu vonjeve svježeg zraka, konja i tople prašine. Uznemirila

sam se kada sam primijetila da je odjevena u venecijanske hlače do koljena, s

mamuzama na čvrstim čizmama i kratkim bičem koji je još uvijek držala u

rukama na kojima je nosila rukavice. Sigurno je bila luda što je jahala sada kada

se dijete trebalo roditi za manje od pet mjeseci, i to tako brzo. Prošlo je manje od

dvadeset četiri sata otkad je Giulijov glasnik otišao u Belriguardo. Barem je Don

Alfonso još uvijek bio na putu i nije znao za to.

"Hvala Bogu što ste došli tako brzo." Giulio je skočio na noge kako bi je

pozdravio te je njegovo lice smjesta zaronilo u tamu, a u žućkastom sjaju

svjetiljke na Angelinu noćnom stoliću vidjele su se samo ruke koje je ispružio

kako bi se rukovao s Donnom Lucrezijom.

"Koliko je dugo u ovom stanju?" Donna Lucrezia hrabro je pokušala zvučati

mirno, ali glas joj je podrhtavao i bilo je jasno koliko je potresena i ljuta što je

nismo ranije pozvali.

"Brinuli smo se za nju što smo bolje mogli. Ali, mnogi su u kući bolesni, čak i

liječnici."

"Znam da ste bili divni", rekla je Donna Lucrezia blaže, kao da umiruje

uznemireno dijete. Sjela je pokraj Giulija na Angelin krevet i uklonila sestričinu

zamršenu kosu sa čela. "Ali, sada se morate odmoriti, tako da ona vidi vaše

nasmiješeno lice čim se osvijesti. Violante i ja brinut ćemo se za nju."

Naposljetku, dvorske dame samo su služavke u lijepim haljinama, one ne

trebaju spavati.

Giulio je ustao, ali činilo se da ne zna što čini. Pošao je prema vratima, a onda

počeo oklijevati. "Volim je, Lucrezia. Ako se izvuče, veoma bih volio da mi

dopustite da je uzmem za ženu."

"Čak usprkos tome što...?"

Pompea

-151-

"Izgubila je dijete."

"Je li bilo vaše?"

Utučeno je odmahnuo. "Nikad nisam želio da mi bude ljubavnica. Ali, brinuo

bih se za njega. Dragocjeno mi je sve što pripada Angeli. Sve." Kada je pogledao

krevet, ljubav u njegovim očima pobudila je u meni odanost prema njemu, a

ipak je pooštrila moju ljubomoru kao što ocat zna pojačati slatkoću jagoda.

Hoće li moj ljubavnik tako govoriti i misliti o meni? Onda kada dođe u Ferraru.

Naime, sigurno će doći. Tada, samo jedan kratak trenutak, u umornoj,

treperavoj svjetlosti, umjesto Giulijovih, vidjela sam njegove oprezne i crne oči,

mršave kutove njegova lica položene na Giulijovo kerubinsko ovalno lice, onu

gustu, crvenu rijeku kose kako preplavljuje Giulijove mekane, svijetle kovrče.

Trepnula sam i ovdje je ponovo bio Giulio, stavio je ruku na kvaku i pozvao

lučonošu.

Jedva smo stigle promijeniti posteljinu kada smo začule korake u prolazu.

Misleći da se možda Giulio vratio, otvorila sam vrata. Odgurnuvši me toliko

snažno da sam skoro pala na koljena, u sobu je ušao vojvoda Ercole. Donna

Lucrezia već je počela gasiti svijeće jer je nebo od sive bilo poprimilo

akvamarinsku boju te se čuo prvi ptičji pjev. U toj jednolikoj, pepeljastoj

svjetlosti vojvodino lice izgledalo je drevno, obrazi su mu bili žuti i opušteni,

vrat mu je bio kao u kornjače iznad krznenog ovratnika njegove kućne haljine

iskrižane crtama i naborima.

"Kada sam se probudio i upitao što je uzrok meteža, nadao sam se da se moj

sluga zabunio", rekao je upirući blijede oči u Donnu Lucreziju i upijajući svaki

detalj njezine zamrljane odjeće, neuredne kose i profinjenog lica zašiljenog od

iscrpljenosti. Rekao je to mirno, ali onda mu je glas postao glasniji, hrapav od

gnjeva. "Kako ste se mogli ponijeti tako neodgovorno? Vi niste glupa žena.

Morate znati da postoji jedan razlog, samo jedan razlog zbog kojeg vas

podnosimo u ovoj kući, a to je zbog toga što ste dokazali da možete rađati

zdrave sinove."

Vidjela sam da se Donna Lucrezia trgnula jer ju je nedvojbeno probolo sjećanje

na ljubljenog Rodriga koji se nalazio stotine kilometara daleko u Napulju, u

Pompea

-152-

kući svoje tete princeze Sancije. Međutim, samo je rekla: "Mislila sam da postoji

još jedan razlog."

"Molim?" upitao je vojvoda povukavši se za uho.

"Mislila sam", ponovila je Donna Lucrezia povišenim glasom, "da je sin mojeg

oca bio jednako važan čimbenik u mojem braku kao i svi moji mogući sinovi."

Osjetila sam kako mi srce lupa pa sam odvratila pogled. Činilo mi se kao da su

me prisilili gledati nekakav obred mučenja u kojem žrtva i mučitelj izmjenjuju

mjesta u nekoj vrsti jezovitog plesa. Zapelo mi je za oko srebrno zrcalo na

neravnoj zidnoj površini u kojem nisam nazrela samo vlastiti odraz, nego i

odraz Donne Lucrezije. Međutim, njezin je odraz bio toliko pojednostavljen u

uzorke svjetlosti i sjena da je više izgledao kao skica njezina lica nego samo lice,

crtež izrađen srebrnom iglom na kojem su se isticale upale oči i čeljust ukočena

od prkosa. Je li to bilo njezino lice? Ili Cesareovo? Kroz smrad bolesti do mene

je dopro miris jasmina budeći sjećanje na vrt palače u Urbinu.

"Vi mislite da trebamo zaštitu od nekakva nadrigeneralčića kao što je vaš brat,

gospo? Mi, Esteovi, vojnici već dvije stotine godina?"

Donna Lucrezia slegnula je ramenima i rekla: "Ima žena višeg roda od mene

koje bi mogle dati sinove Don Alfonsu premda, priznajem, malo ih je ovako

bogatih. A ipak ste bili dovoljno milostivi pa ste pristali na ponudu mojeg oca. I,

premda sam učinila sve što sam mogla kako bih njemu bila dobra žena, a vama

dobra snaha, jasno ste mi pokazali da to niste učinili iz Ijubavi prema meni."

Slabija žena možda bi pokušala briznuti u plač ili bi jasnije govorila o opasnosti

od Cesarea, ali Donna Lucrezia nije učinila ni jedno ni drugo. Samo je pustila da

njezine riječi vise u zraku te da ih vojvoda protumači kako god želi. Oslobođena

čarolije zrcala, promatrala sam kako se vojvoda koprca, zahvaćen između

pohlepe i straha te nevoljkog divljenja prema snahi. Onda se učinilo da je našao

izlaz iz klopke u koju ga je uhvatila.

"Kada biste bili samo malo popustljiviji u izvjesnim situacijama!" Sada je zvučao

molećivo jer je potisnuo gnjev. "Na primjer, što se tiče vašeg kućanstva i

prikladnosti vaših pratilja." Pogled mu je kliznuo prema Angeli poput guštera.

Zubi su joj počeli grčevito cvokotati usprkos jutarnjoj toplini i pokrivačima

Pompea

-153-

naslaganim na nju. Oprezno sam se podignula nadajući se da me vojvoda neće

primijetiti. Trebala sam donijeti tave grijalice i još popluna kako bi joj znojenje

ublažilo groznicu. Međutim, oštrim pokretom iza mojih leđa zapovjedio mi je

da ostanem na mjestu.

Donna Lucrezia podignula je bradu i poravnala kosu na čelu. "I ona je nosila

vaše unuče, vaša milosti."

Zatvorila sam oči. Možda, ne budem li gledala što se zbiva, to se neće dogoditi.

Bestjelesni glas Donne Lucrezije, koji je odjekivao kao klizaljke na ledu,

prorezao je Angelino stenjanje i glupo gukanje grlica u vrtovima. "Kada sam joj

htjela pomoći, jednako sam mislila na obitelj Este kao i na svoju dragu

sestričnu."

Ponovo otvorivši oči, gledala sam šaku vojvode Ercolea koja se otvarala i

zatvarala kao da pokušava zadaviti zmiju.

"Sjećate li se kada ste stigli ovamo?"

"To nije bilo jako davno, vaša milosti."

"Pokazao sam vam mjesto gdje je vojvotkinja Parisina smaknuta zbog preljuba s

pastorkom. To nisam učinio radi zabave, gospo, nego kako bih dao pouku

vama i vašim... damama." Tu posljednju riječ, obilno začinjenu sarkazmom,

ispljunuo je prema Angeli. Njezine poluotvorene oči prevrnule su joj se u glavi

premda sam sigurna da ništa nije čula.

"A s kim je zapravo moja sestrična izvršila preljub? Ni Don Giulio ni uvaženi

kardinal nisu oženjeni iako priznajem da bi kardinal trebao biti malo pametniji."

Vojvoda je puhnuo kroz nos. "Baš prave riječi kada dolaze od Papine kćeri."

Ponadala sam se da ona neće ništa reći o Giulijovim časnim namjerama ili o

Angelinim istinskim osjećajima prema njemu. Nešto mi je reklo da se vojvodino

raspoloženje ne bi popravilo kada bi saznao za drugu buduću snahu iz obitelji

Borgia. Nisam se trebala brinuti.

"Ali, dovoljno sam dobra za vašeg sina i nasljednika, vaša milosti. Možda vam

je sinovljevo moralno blagostanje manje važno od kardinalova. Pomoću jednog

od njih dvojice osigurat ćete položaj na zemlji, a pomoću drugog kupit ćete

mjesto među svecima." Ravnodušno se osmjehnula i bacila pogled na trbuh, kao

Pompea

-154-

da je govorila djetetu u sebi. "Bilo kako bilo, naši očevi služe se svima nama.

Tako je to u životu. Ali, mislim da se češće možemo usporediti s kartama nego s

novcem za koji se kartaju. Mi imamo vlastitu sudbinu, neovisno o kartašima. Vi,

mali moj, imate vlastitu sudbinu, odvojenu od moje, čak i prije nego što se

pupčana vrpca koja nas spaja prereže. Sto mislite o tome, vaša milosti?"

Vojvoda je pročistio grlo i zagledao se u stopala. Možda je malo i pocrvenio

iako je to bila samo njegova prirodna boja mesa koja mu se vraćala u sive

obraze, a moglo ju je izazvati sunce na izlasku umjesto kakve nelagode.

Međutim, Donna Lucrezia bacila je najjaču kartu i u utrobi je još uvijek držala

asa. Naposljetku, tko bi drugi mogao dati nasljednika vojvodi osim Alfonsa?

Ippolito, mladenac crkve? Sigismundo, sa sifilisom na mozgu ili Ferrante sa

svojim haremom dječaka? Samo Giulio, a on nije bio od zakonite loze.

"Što me trebate?" zarežao je okrenuvši glavu kako bi me uključio u pitanje.

"Poslat ću pomoć. Nekoga tko će paziti na Donnu Angelu dok se malo ne

odmorite. Morate se odmoriti", ustrajao je oštro gledajući Donnu Lucreziju.

"U pravu ste, oče, ali možda biste pristali kasnije poći sa mnom do sestre

Osanne. Moj astrolog uvjerava me da ću roditi dječaka, ali voljela bih čuti

sestrino mišljenje." Njezin osmijeh bio je sladak kao mošt na zrnu grožđa.

Vojvoda Ercole uzvratio je osmijeh i samo sam ja vidjela da su se ramena Donne

Lucrezije opustila kada je zatvorio vrata iza sebe.

"Sada pođite u svoju sobu", rekla sam. "Ja ću ostati s Angelom."

Zijevnula je i kimnula kao dijete poslušno zbog iscrpljenosti. Zastala je kod

vrata posegnuvši iza leđa za vezicama svojeg prsluka.

"Ne mogu..."

"Ja ću razriješiti vrh, gospo, a onda vi možete učiniti ostalo."

"Violante?" upitala me preko ramena dok sam razvezivala čvorove.

"Da, gospo?"

"Na kojem jeziku sanjate?"

"Ja... ne znam, gospo. Ni na jednom kojeg se mogu sjetiti."

"Ja sanjam na katalonskom. Čudno s obzirom na to da sam rođena u Italiji, zar

ne? Angela je jedina osoba koja mi je još uvijek bliska i događa joj se isto.

Pompea

-155-

Mislim, jedina koja živi sa mnom." Sada znam da postoji još netko osim mene.

Kada je otišla, zatvorila sam kapke zbog smrdljivog zraka koji se sa suncem

dizao iz močvara. Pošto sam uzdrhtalu Angelu umotala u pokrivače, potražila

sam slugu kako bi mi donio stvari koje sam trebala. Našla sam dječaka koji je još

spavao ispod podnožja stuba koje su vodile u kulu Marchesana, udarila sam ga

nogom kako bih ga probudila i rekla mu da mi trebaju tamjan i tave grijalice

pune koštica maslina iz hrpe koju je Don Alfonso rabio za loženje svoje

lončarske peći. Koštice maslina vrućinu zadržavaju dulje od pepela drveta.

Njegov zbunjen, snen pogled ulio mi je malo pouzdanja da će izvršiti moju

zapovijed. Onda sam se sjetila da je Marjam, kada sam ostavljala dom kako bih

otišla u Santa Mariju in Portico, na dno moje škrinje stavila ono što je nazvala

"nekoliko potrebnih stvarčica". Masti i otopine u malenim plavim staklenim

vrčićima, sušene trave u lanenim omotnicama, sve je to ostalo na mjestu jer,

premda možda izgledam krhko zbog svojih tankih kostiju i svijetle puti, bila

sam krepka zdravlja i nikad ih nisam zatrebala. Među njima sigurno će se naći

nešto protiv groznice.

Međutim, bila sam toliko umorna da mi je um bio prazan i, što sam dublje u

sjećanju tražila upute za njihovu upotrebu, tim su mi sve više izmicale.

Raspoznavala sam samo lavandu i mogla sam posuti nešto smrvljenih listova

na Angelin jastuk kako bih joj olakšala san. Nestrpljivo pospremajući ostatak

Marjaminih misterija, kako mi ne bi ostale na vidiku i podsjećale me na vlastitu

nedoraslost situ- aciji, prevrnula sam jedan od staklenih vrčića pa mu je spao

čep te se sadržaj prolio po dnu moje škrinje. Posegnula sam za Cesareovim

pismom iako je u vrčiću bila neka gusta tvar koja se samo polagano širila po

crvenoj svilenoj podstavi. Udišući drvenu, oporu paru dok sam uspravljala

vrčić, pomislila sam da je to ulje od klinčića koje je dobro za zubobolje i upitala

se, gužvajući pismo drugom rukom, je li me Marjam opskrbila melemom za

ranjeno srce.

Premda je bio dan i život u zamku u punom jeku, odvijao se iza vrata i

zatvorenog prozora spavaće sobe, tijelo mi je govorilo da je noć, stoga je moj um

odgovorio onom golom istinitošću koja nas zna održati budnima tijekom

Pompea

-156-

noćnih sati. Prošlo je gotovo pola godine otkad sam vidjela Cesarea, a tada je

projahao pokraj mene i ne osvrnuvši se dok je naša družina iščekivala odlazak

iz Porte Pinciane. Trebala bih priznati sama sebi da mu ništa ne značim, barem

ne više od bilo koje druge zgodne djevojke zaluđene njegovom ljepotom i

visokim položajem. Zamislila sam djevojke kao visoku travu i Cesarea kako

hoda među njima sa srpom - neke kosi, a druge gazi svojim visokim crnim

čizmama.

Svejedno, imala sam njegovo pismo u kojem je jasno rekao da, kada bi ikoga

volio, to bih bila ja. Nisam se odviše pomno pitala zašto nije slobodan, ali

zadovoljila sam se nejasnim mislima o tome da je oženjen i, uz to, vojnik koji u

bilo kojem trenutku može poginuti ili ostati osakaćen. Istinska ljubavnica mora

to razumjeti. Mora imati strpljenja i razumijevanja te ne smije dosađivati

ljubavniku zahtjevima niti ga pokušavati vezati za sebe. Dakle, ako nije

slobodan te me ne može voljeti, nije slobodan i ne može voljeti nijednu drugu

ženu. Na primjer, La Fiammettu ili otetu Doroteju Caracciolo. Tako, privukavši

tronožac do Angelina kreveta, držeći pismo u ruci, izravnavajući palcem

zgužvani list papira, pipajući nabore i udubine poteza njegova pera u velumu,

nakanila sam čekati trenutak kada će mi se sreća osmjehnuti.

Vjerojatno sam zaspala jer je sljedeće čega se sjećam tih i promukao glas koji je

pokraj mojeg uha strugao ustrajno poput turpije.

"Violante? Violante?"

Trznuvši se, probudila sam se i zagledala u Angelu. Je Ii samrtno hroptanje

probilo moj iscrpljen polusan? Tama se spustila iza kapaka i naprezala sam oči

kako bih je vidjela.

"Zašto niste u Belriguardu?" upitala je zvučeći savršeno bistro iako slabo. "Ili ste

sada i vi u nemilosti zbog mene?" Pokušala se nasmiješiti, a onda se namrštila

nakon što su joj suhe usne napukle od tog napora. Na trenutak nisam mogla

govoriti, samo sam ondje sjedila dok su mi suze olakšanja i samosažaljenja tekle

niz lice, a ruka mi je stezala Cesareovo pismo.

"Što je to?" ustrajala je Angela gledajući naizmjenično moje mokre obraze i

pismo. "Je li vam opet pisao? Je li rekao nešto što vas je rastužilo?"

Pompea

-157-

"Bili ste bolesni. Zbog toga sam ovdje. Giulio je poslao poruku rekavši da

umirete. Donna Lucrezia vratila se... jučer, mislim. Trebala sam se brinuti za vas

i pogledajte me, baš sam..." Nisam mogla ništa više reći. Morala sam upaliti

svijeće, dati bolesnici vode kako bi navlažila sasušeno grlo, provjeriti tave

grijalice, posteljinu, obloge... Međutim, odakle početi?

"Mogu li dobiti malo vode?" upitala me, kao da me potiče. "Usta mi imaju okus

kao pod u svinjcu."

Ulila sam vodu i primaknula je njezinim ustima. "Dakle, strahovita

kontemplacija smrti nije vam očistila jezik."

Popila je gutljaj vode iz šalice, a zatim se zavalila na jastuke. "Kažete da je

Giulio ovdje", rekla je i osmijeh joj je naoko prodro u svaki kut njezinog

mršavog, blijedog lica. "Znate, ne sjećam se gotovo ničeg, samo toga da sam sve

vrijeme vidjela njegovo lice. Sanjala sam boju njegovih očiju, na danjem svjedu i

na svjetlosti svijeća, a mirisao je poput meda."

Čula sam priče o ljudima koji su došli blizu smrti kao muškarčeva britva

obrazu, a govorili su da su vidjeli nebesku svjetlost na kraju dugačkog tunela i

udisali miomirise zemlje mlijeka i meda.

"Neprestano se brinuo za vas, sve dok nije došla Donna Lucrezia. Poslala ga je u

krevet. Bio je iscrpljen. Da pošaljem nekoga da ga obavijesti da je kriza prošla?"

"Još ne. Sigurno izgledam kao strašilo."

"Znate da Giulio neće mariti za to."

"Ne mogu ga vidjeti", rekla je, kao da je time razgovor završen, a zatim je

dodala: "ali, nedostaje mi."

"Mislite li da vas nije vidio u još gorem obliku dok ste bili u deliriju? Njegovao

vas je brižno kao majka." Čak i kada sam to izrekla, pomislila sam kako je to

glupa, besmislena fraza. Majke su žestoke i bijesne, ojađene jer ne mogu živjeti

živote svoje djece umjesto njih i praviti greške umjesto njih. Majke umiru. "I

neće mu biti drago ako ga odbijete vidjeti. Mislit će da ste ga odbacili."

"Kako možete biti tako mudri i pronicavi kada se radi o mojem srcu, a posrćete

naokolo kao moljac u svjetiljci kada je riječ o vašem?"

Ne znam. Kako sam to mogla?

Pompea

-158-

Pošto je groznica popustila, Angela se brzo oporavila pa su napravljeni planovi

za selidbu dvora Donne Lucrezije u Belfiore. Ponadala se da će se vratiti u

Belriguardo ili otići u ljetnikovac u Medelanu, ali premda su Ippolitovi liječnici

vjerovali da bi to bilo idealno za Angelin oporavak, Giulijovi liječnici bili su

skloni kraćem putovanju. Preporučili su palaču Belfiore, na otoku u Barcu

unutar granica grada, ali daleko od vrućine i smrdljivog zraka stare četvrti oko

zamka. Uz to, vojvoda je upravo rekao Pietru Bembu da može otići u

Belriguardo kako bi u miru radio na svojim stihovima, a Muza tako velikog

pjesnika ne smije se otjerati jatom brbljavih žena i njihove služinčadi.

Bijelo mramorno pročelje Palače Belfiore toliko se savršeno odražavalo na

mirnoj vodi jezera kada smo popodne prešli preko njega da je izgledalo kao

potopljena sestra blizanka, kopija koju su pomno izgradile Nereide. Međutim,

Donna Lucrezia nije joj bila sklona čak i prije nego što smo stigle zbog niza soba

ukrašenih freskama koje su slavile dostignuća muževljeve majke vojvotkinje

Eleanore. Otresla se izjavivši da je bilo posve u redu podsjetiti je da je

vojvotkinja, kao i ona, bila Španjolka i, kao i ona, rodom iz kraljevske kuće

Aragona, ali želudac će joj se prevrnuti i razum pomutiti budu li je stalno

podsjećali na vojvotkinjinu vještinu u šahu, glazbi i plesu. Onda se nasmijala.

Da, i u jelu jer čini se da je vojvotkinja bila vrlo debela, kao i njezina kći Donna

Isabella.

"Mislite li", prošaptala je zaostavši dok je hodala za mnom kroz te sobe na

zapadnoj strani palače obasjane posljednjim sjajem sunca prije nego što je

potonulo u jezeru, "da ju je stari Ercole morao objahati na pseći način? Ili mislite

da je bio dovoljno muževan pa bi dosegnuo preko tog trbuha?" Poslije Angeline

bolesti ponašala se prema meni laskavo prisno vjerujući da sam je ja nekako

izliječila.

Nasmijala sam se.

"U čemu je kvaka?" upitala je Angela okrenuvši se na stolcu s kotačićima u

kojem sam je gurala. "Oh, tako mrzim što sam ovdje dolje sa psima i

patuljcima!"

Nagnula sam se i rekla joj: "Vi i gospa trebali biste više znati o muškarcima iz

Pompea

-159-

obitelji Este i njihovim sposobnostima od mene, draga."

Angela se dala u žestoku obranu svoje vrline kada se radilo o Giuliju, na što se

njezina sestrična veselo narugala ispuštajući mrvice intimnih obavijesti o Don

Alfonsu, smišljenih kako bi navele Angelu na to da nam se i sama povjeri. Naš

smijeh odskakivao je od oble vojvotkinje Eleanore i njezina dvora. Duh

razvratnog zadirkivanja hitao je ispred nas galerijom sve dok ga nije zaustavila

povorka slugu koji su nosili našu prtljagu s flote barki privezanih za gat palače.

Angela je kriknula, ali Donna Lucrezia rekla joj je da se smiri prije nego što se

ponovo razboli. Sluge nisu bile važnije od zidova, a nisu ni bolje čule. Pomislila

sam da je to bila neiskrena izjava žene koja je odrasla medu labirintskim

spletkama Vatikana.

Proljeće je postalo ljeto, a mi smo se lijepo smjestile u Belfioreu. Dok je dijete

raslo u njezinu trbuhu, Donna Lucrezia postajala je jača i sve uvjerenija da će

roditi zdravo dijete i podariti Don Alfonsu sina koji će utvrditi njezin položaj

prave nasljednice sveprisutne vojvotkinje Eleanore. Šalila se primjećujući da čak

započinje dobivati struk jednak struku svoje svekrve ili možda struku slona čija

je posjeta Ferrari bila ovjekovječena na zidovima Sale del’ Elefante.

Također, Angela se počela oporavljati, doduše sporo jer je njezina krv jako

oslabila od groznice koja je nastupila neposredno iza pobačaja. Ostala je mršava

i slaba te nije mogla jesti ništa osim juhe i mliječnih napitaka te joj je trebalo

mnogo odmora. Živjele smo opušteno. Išle smo na izlete na jezero, navečer smo

slušale glazbu u vrtu, a note su plutale zrakom otežalom od mirisa ljubičica i

sunčanica dok su svijeće namirisane tamjanom gorjele i odbijale komarce.

Kartale smo, smišljale kazališne predstave i izmjenjivale šale s Gattom, Perrom i

La Fertellom. Kao kućanstvo žena - osim lakrdijaša, kapelana i psa Fonsija -

uglavnom smo lutale naokolo u udobnoj odjeći naoružavajući se korzetima

samo kada su to od nas zahtijevale malobrojne službene zgode.

Don Alfonso ostao je na francuskom dvoru, zato je naš jedini redoviti posjetitelj

bio Giulio koji bi, sigurna sam. bio ostao s nama da mu je otac to bio dopustio.

Čak je rijetko sa sobom vodio veslača, dok je neprimjetno dolazio sa starog

pristaništa na strani grada gdje su iskrcavali životinjska trupla nakon lova u

Pompea

-160-

Barcu. Angela je bila sigurna da će se njegov čamac prevrnuti na najslabijem

povjetarcu i on će se utopiti ili će ga požderati potomci velikih crva kojima je

vojvoda Niccolo napučio jezero u danima kada se nalazilo izvan granica grada i

tvorilo je dio njegovog obrambenog sustava. Angela je nepokolebljivo vjerovala

u priču o crvima usprkos mnogim raznovrsnim ribama iz jezera koje su se našle

na našem stolu tijekom posnih dana. Bolest ju je učinila lakovjernom i

neprijateljstvo koje su ona i Giulio izazvali kada su se zaljubili uvjerilo ju je da

se cijeli svijet urotio kako bi im nanio zlo.

Postoji izvjesna vrsta grozničave, ulagivačke Ijubavi koja vidi svoj objekt kao

nemoguće krhak, nesposoban izdržati životne poteškoće i svakodnevicu. Tog se

ljeta takva Ijubav proširila jednako kao i močvarna groznica.

Dok sam jednog jutra sjedila u loži na krovu, radeći na svojem kutu pokrivača

za oltar koji je Donna Lucrezia obećala pokloniti katedrali u znak zahvalnosti za

Angelin oporavak, okrenula sam se na trenutak u stranu kako bih odmorila oči

od pomnog rada i vidjela sam Angelu i Giulija u vrtu. Loža je gledala na

sjeveroistok i iz nje nismo vidjele Ferraru, zato ne bismo imale na oku njegov

čamac kada bi prelazio preko jezera. Angela je ležala na mramornoj klupi

prekrivenoj jastucima u sjeni kestena. Lice bi joj katkad zasjenili listovi stabla

koji su se pomicali i klizali jedan preko drugog na jutarnjem povjetarcu koji je

dopirao s jezera. Giulio je sjedio pokraj nje na naslonu za ruke i imao je

otvorenu knjigu u krilu. Dragulji na njezinu uvezu povremeno bi bljesnuli kada

bi je uzeo i, pretpostavljam, čitao Angeli iz nje. Možda mi je zbog toga taj prizor

zapeo za oko.

Zavidjela sam joj na jednostavnoj dobroj sreći, na tome što može sjediti u

osunčanom vrtu i slušati ljubavnika dok joj čita, njušiti sunčevu svjetlost u

njegovoj kosi i osjećati kako toplina njegova tijela puni malen, složen prostor

između njih, uživati u jedinstvenim kadencama njegova glasa. Osjetivši nešto

što mi se učinilo nevjerom, shvatila sam da više ne čujem Cesareov glas. Što

sam ga više pokušavala dočarati sama sebi, tim se više sjećanje na njega topilo i

mrvilo kao što bi se stara maurska opeka u Toledu mrvila kada bih se otrla o

nju i zamrljala pustinjskim crvenilom ruku ili suknju, poput drevnih zgrada

Pompea

-161-

koje su izgradili ljudi izjedeni čežnjom za domom.

"Ostavite se malo rada, Violante. Odmorite oči." Tek kada mi se Donna Lucrezia

obratila i kada su glazbenici koji su nas zabavljali lutnjom i teorbom prestali

svirati, shvatila sam da su mi oči pune suza pa je Donna Lucrezia sigurno bila

primijetila da ih trljam. Nadlanica ruke u kojoj sam držala iglu bila je glatka od

vlage, a mogla sam iskopati sebi oko ili zamrljati suzama pokrivač za oltar.

"Da, gospo." Njezin malen, ljubazan osmijeh plivao je u mojem vidnom polju.

"Pođite pozvati sestričnu Angelu. Od oporavljanja postaje lijena." Začuo se

uljudan titrav smijeh koji je poput leptira letio oko ostalih žena.

"Da, gospo."

*

Kada sam niz četiri stubišta sišla u vrt, a zapuhani Fonsi žustro je trčao za

mnom, Angela i Giulio više nisu bili sami. Pridružio im se kardinal Ippolito čija

je grimizna halja sjala na suncu. Giulio je bio ostavio knjigu i ustao kako bi se

sučelio s bratom. Bilo je očito da se njih dvojica svađaju. Ne želeći se umiješati u

obiteljsku prepirku, uzela sam psića i povukla se prema rubu ukrasnog vrta iza

sjenice u kojoj se nalazila kozja krv. Nisam namjeravala prisluškivati, ali njihovi

povišeni glasovi jednostavno su dopirali do mene.

"Nisam prešao preko jezera po ovoj vrućini da se ti ne bi obazirao na mene",

povikao je Ippolito, a ja sam pomislila da je tako nekoć zvučao u dječjoj sobi

kada bi ga braća i sestre spriječili u nekoj nakani. "Otac te zove u Ferraru."

"Oh, on me uvijek pokušava odvesti odavde. On to ne misli ozbiljno." Giulio je

zvučao kao da mu nije stalo. Naime, tog ljeta ništa mu nije bilo važnije od

Angele i njezina oporavka.

"Ovaj put misli ozbiljno. Veleposlanstvo je stiglo iz Firence. Održat će se

obiteljsko vijeće."

"No, ja zapravo nisam član obitelji, zar ne? On želi tvoj i Ferranteov savjet,

vjerojatno čak i Sigismundov prije nego moj."

Ippolitova halja šuštala je dok je koračao po šljunčanoj stazi. "Ne budi

Pompea

-162-

mrzovoljan, Giulio. Znaš da te voli."

"Naravno, voli me. Volio je moju majku, i to, rekao bih, više nego tvoju. Ali, to

ne znači da cijeni moje mišljenje. Kraljevska krv Aragona ne teče mojim

venama."

"Giulio, moram privatno razgovarati s tobom."

Giulio se nasmijao grubo i nekako drugačije no inače pa je Fonsi u mojem

naručju zacvilio i uzvrpoljio se. "Nas troje nemamo tajni."

"Giulio..." Angelin glas bio je tih i tugaljiv.

"Ozbiljno mislim. Sve što mi imaš reći možeš reći i Donni Angeli."

"Angela... draga." Činilo se da ta nježna riječ slabo pristaje Ippolitovim ustima.

To me iznenadilo jer mi se činilo da se i nije radilo o tome je li vojvoda Ercole

zatražio da svi njegovi sinovi sretnu poslanika iz Firence. "Ne želim imati tajni

pred tobom... poslije svega zbog toga što smo... prepatili zajedno." Njegove

riječi zvučale su kao da ih je otrgnuo s trnovitog grma. Giulio se još jednom

nasmijao, a pas se zakoprcao u mojem naručju. "Nije riječ o tebi", nastavio je

Ippolito naprežući se, "toliko koliko o tvojoj... obitelji."

Sada je Angela bila na redu pa se nasmijala energičnije, pomislila sam, no

tijekom puno prošlih tjedana. "Ah, razumijem", rekla je toplo poput sunca na

mojim leđima. "Onda, što je taj moj bratić ovaj put učinio? Napao Firencu?"

Čula sam natezanje dvaju muškaraca i Angelin suspregnut krik, ali nisam se

usudila pogledati s mjesta gdje sam se sakrila. Razgovor je otišao predaleko da

se moje prisluškivanje shvati slučajnim ili bezazlenim.

"Što znaš?" upitao je Ippolito. " Što ti je rekao?"

"Skidaj ruke s nje!" povikao je Giulio.

"Ništa", odgovorila je Angela. "Ti si veća budala nego što sam mislila ako

smatraš da mi se Cesare povjerava. On je jednako oprezan sa svojim mislima

kao Židov sa svojom kesom."

Trgnula sam se.

"Vidiš", podrugnuo se Ippolito. "Njoj se sviđa malo grubosti. Od toga joj duh

postane oštriji."

Jaka pljuska iza koje je uslijedila tišina i potrajala malo predugo. Stavila sam

Pompea

-163-

ruku preko psićeva nosa kako bih stišala njegovo cviljenje.

"K vragu, to je zub", rekao je Ippolito frfljajući kao starac kojeg je udarila kap.

"Oh, Giulio, kako ćeš mi sada svirati lutnju? Pogledaj zglobove na prstima.

Moraš dopustiti da ti ih operem."

"Pitaj našu novu vojvotkinju, Ippolito; ona prima više pisama od svojeg brata

nego od našeg. On u njima sigurno spominje svoje planove jer pitam se što

drugo ima od života osim te gladi zbog koje bi najradije požderao Italiju?"

"Misliš da bi nešto učinio dok su Alfonso i naš šurjak Gonzaga na francuskom

dvoru? Ti si budala. Polovica njegove vojske i novca kojim je plaća ovisi o

Luju."

"Makar Alfonso i Francesco bili blizu Lujeva uha, kažu da ih je Valentino

spreman poškakljati ondje gdje bi im više odgovaralo."

"Oh, zbilja, kakve li gluposti! Možda bi to vrijedilo za mojeg pokojnog bratića

Juana, ali za Cesarea ne."

"Tako", ustrajao je Ippolito ne obazirući se na Angelinu obranu Cesareove

vrline. "A tko to kaže? Ferranteove sudopere?"

Fonsi se izmigoljio iz mojeg naručja kao debeljuškasta, krznata pastrva i pao na

tlo potrčavši prema Angeli i Giuliju što su ga brže nosile njegove kratke noge.

Mogla sam ga jedino slijediti i nadati se da neće shvatiti da sam čula cijeli

razgovor. Angela je čučnula kako bi pogladila psa, ali me i pogledala. Premda

su joj oči bile zasjenjene širokim obodom šešira, smjesta sam uočila, zahvaljujući

laganom produbljivanju bora oko njezinih usta koje su nastale poslije bolesti, da

je znala da sam sve čula.

"Žao mi je", prošaptala je, "zbog šale o Židovima", objasnila je opazivši kako se

mrštim jer ništa ne razumijem.

Sagnula sam se i podignula psa. U trenutku kada smo približile lica onoliko

koliko su nam dopustili obodi šešira, upitala sam: "Zašto bi me to uvrijedilo?"

Uspravila sam se i vidjela da me Giulio mrko pogledao stavivši svoje ogrebene

članke u dlan druge ruke.

"Morala je sve čuti", rekao je bratu koji je došao do njega trljajući čeljust, več

toliko natečenu da je izobličila njegovu urednu bradu. Krv iz usta načinila je

Pompea

-164-

tamniju mrlju na grimiznim prsima njegove halje. Prošavši ravno pokraj Giulija

kojeg nije ni pogledao, Ippolito mi je prišao toliko blizu da sam mogla nanjušiti

krv u njegovu dahu.

"Jeste li Valentinova špijunka, djevojko?" Njegove riječi iz izobličenih usta

zvučale su nerazgovijetno kao da ih je izgovarao pijanac. Bojeći se da me ne

udari, stezala sam pred sobom Fonsija kao štit - ako ništa drugo, imao je oštre

zube i posjedničku narav. Kao da je razumio, psić je piskavo zarežao i proizveo

zvuk sličan kotrljanju riže u metalnoj posudi, a zatim sam vidjela kako smijeh

navire u Ippolitove tamne oči. Usne su mu se pomakle, trznuo se i okrenuo mi

leda. "Budite sigurni u to da ću odsad paziti na vas. A, ukoliko mu namjeravate

poslati poruku, prisjetite se da se glasnik može lako izgubiti u našim

močvarama. Bilo bi dobro da podsjetite na to i svoju gospodaricu. Giulio, čamac

će otići za deset minuta. Budi ondje."

Okrenula sam se prema kući, ali Giulio me čvrsto uhvatio za rame i, ne

obazirući se na bratovu zapovijed, okrenuo me kako bih mu pogledala u oči.

Fonsi je mahnito zalajao. Angela ga je uzela k sebi gladeći mu glavu i gučući mu

dok se nije utišao i smireno njuškao u njezinu naručju.

"Je li to istina?"

"Da sam špijunka vojvode Valentina? Ne, Giulio, nije." Dosad sam osjećala neko

čudno oduševljenje, bila sam polaskana time što je Ippolito mislio da Cesare

ima dovoljno povjerenja u mene da bih špijunirala za njega. Sada kada me

Giulio započeo ispitivati o tome, gorko sam uvidjela koliko je to apsurdna

pomisao. "Mogao bi ovog popodneva upasti u Ferraru i najvjerojatnije to ne bih

saznala do idućeg tjedna", dodala sam osjećajući kako mi se plima crne žuči širi

tijelom. Zbog zabrinutosti u Angelinim borgijevskim očima osjećala sam se još

gore.

"Ali, čitate li njegova pisma vojvotkinji?" ustrajao je.

"Ona vidi isto što i mi ostale", otresla se Angela. "Vidi svinuti velum i crveni

pečat koji visi na ljubičastoj vrpci. Nitko ne zna što se zbiva između moje gospe

i njezina brata." Mislila sam da laže, ali nisam imala pojma o čemu je govorila i

bila sam joj zahvalna što se umiješala u prepirku, zato što zbog nje nisam ispala

Pompea

-165-

budala. Kimnula sam u znak slaganja.

"A sada se moramo pobrinuti za tvoju ruku prije nego što se posve ukoči."

Uz lošu šalu o ukrućenim ekstremitetima, Giulio je dopustio da ga odvede i ja

sam se vratila vezu, a slijedio me napušteni Fonsi. Kada je duboka sjena arkade

koja se protezala izvan Sale del’ Elefante progutala Angelu i Giulija, vrt je

iznenada izgledao užasno prazno. Čak ni škripa kolica ili rezanje nauljenih

škara nisu prekidali mučnu tišinu. Nije bilo povjetarca koji bi jezero namreškao

u smijeh ili naveo kestenove na šapat, nije bilo glazbe ptica koje su mirno sjedile

na granama dok ne prođe vrelina ljetnog dana. S ove strane kuće nisam čula ni

štropot iz kuhinje dok se pripravljao dnevni obrok. Utonula sam u svijetlu

tamnicu vreline. Sunce mi je udaralo glavu i peklo pluća dok sam disala, a

rubovi korzeta grebli su me ispod pazuha gdje se moja potkošulja, mokra od

znoja, zgužvala u komad mokrog lanenog platna.

Nije mi bilo važno je Ii Cesare napao Firencu, Milano, Veneciju ili samo sveto

Rimsko Carstvo. Samo sam htjela da završi ono što je naumio i dođe ovamo, da

ispuni ovaj dosadni ferrarski dvor šalama, spletkama, španjolskom glazbom i

noćnim kartanjem. Sama bih se popela na taj prokleti kesten i ubrala bodljikave

plodove samo kako bih dobila priliku vidjeti kako zabacuje glavu i smije se

prizoru golih kurvi koje pužu između svjetiljaka u potrazi za plodovima. Kada

bih zatvorila oči, uspijevala bih nazrijeti vrh njegova jezika uhvaćenog među

bijelim zubima, nanjušiti parfem njegove kose koja mu je padala niz leđa.

Miješali su se jasmin, masline, slani zrak iz Ostije kada je vjetar puhao sa

zapada te nešto tajno i zvjersko što mu je bilo jedinstveno, možda ona istina o

njemu. Ili je možda moje izgladnjelo sjećanje patilo od iluzija prouzročenih

glađu.

Naposljetku, želja mi se ispunila, ali kako to obično biva sa svim našim

najboljim željama, ne baš onako kako sam bila zamislila.

*

Pompea

-166-

Premda smo se tijekom najvrućeg dijela dana sve povukle u svoje sobe, Angela

mi se nije pridružila. Pretpostavljam da se brinula samo za ranjene Giulijove

zglobove. Ni na trenutak nije mi palo na pamet da bi se Giulio uistinu mogao

pokoriti bratovoj zapovijedi i vratiti se u grad. Naime, njegov položaj kopilana

obožavane ljubavnice učinio je od njega sklisku jegulju koju je bilo teško

uhvatiti. Fidelmi je također pripadalo pravo na krevet u našoj sobi, ali bez

obzira na sitna neslaganja između Angele i mene otkad smo došle u Ferraru,

dijelile smo isto mišljenje o Fidelmi. Nije imala smisla za humor, bila je pobožna

i nije ulijevala povjerenje. Sto god smo povjerile Fidelmi, odbilo se od nje kao

voda od vrućeg čelika i palo bi tko zna gdje i u tko zna kakvim krhotinama.

Pobrinule smo se da za nju ne bude mjesta u našoj sobi.

Je li me probudio Angelin žustri šapat? Njezina ruka koja mi je tresla rame kao

što se trese lokot koji je zapeo? Ili sam došla k svijesti nekoliko trenutaka ranije

kada me probudila kakofonija vrištanja, proklinjanja, razbijanja stakla i

lomljenja drveta?

"Violante. Probudite se. Trebam pomoć oko Lucrezije."

"Što se dogodilo?" Osjećala sam se kao da su mi oči natečene i pune pijeska, a

glava puna dlakave plijesni koja mi je procurila u usta.

"Dobila je pismo od Cesarea."

Učinilo mi se da mi se srce stegnulo kao pesnica. "Je li mrtav?"

"Oh, Bog mi pomogao! Rekla sam od njega, ne o njemu."

"Žao mi je, žao mi je!" Stresla sam glavom i otrla oči. Bujica katalonskog jezika

Donne Lucrezije doprla mi je do ušiju odnekud iz prolaza izvan sobe.

"Osvojio je Urbino."

"Urbino?"

"Točno", odgovorila je Angela posve krivo shvativši šok koji nisam mogla

ukloniti iz glasa. "Prešao je sve granice. Guidobaldo je popularan vladar. Dobri

Bože, on je nekad i sam bio stjegonoša ujaka Rodriga! A njegova je žena

šurjakinja Donni Isabelli. Lucrezia bijesni. Ako je nekako ne uspijemo smiriti,

dovest će u opasnost djetetov život."

Pompea

-167-

Međutim, premda sam pritegnula prsluk, gurnula stopala u cipele i požurila za

Angelom, sve svoje misli usredotočila sam na sebe i svoj čudni doživljaj u vrtu

urbinske palače. Jesam li to cijelo vrijeme znala? Jesam li trebala reći što sam

znala? Nitko mi ne bi bio povjerovao. Bili bi to protumačili, poput Angele, kao

tlapnje zaljubljene djevojke koja se razboljela zbog neuzvraćene strasti.

Uostalom, što sam mogla reći? Same besmislice. Spomenula bih miris parfema,

dah koji je možda bio samo zimski povjetarac.

Našle smo Donnu Lucreziju kako hoda širokim, nadsvođenim prolazom ispred

vrata svoje privatne sobe. Sunce na zalasku bacalo je duge sjene koje je stalno

prelazila i izgledala je kao zatvorenica bijesa koji joj je tresao tijelo poput

demona. Kosa joj je visjela pred očima, odjeća joj se razderala, nadlanice su joj

bile izgrebane i krvave. Njezine noge u čarapama nemarno su škripale dok je

gazila po komadićima stakla i keramike te treščicama slomljenog tronošca, a

njegovo sjedalo tapecirano kožom sada je ležalo na ogradi prolaza.

"Luda je", promrmljala sam Angeli. "Ništa ne možemo učiniti. Moramo dovesti

njezina liječnika. Ili svećenika", dodala sam osjetivši kako crvenim.

Angela je odmahnula rukom. "Samo je moramo smiriti. Uhvatite je ispod jedne

ruke, a ja ću ispod druge. Kada bismo je samo uspjele navesti da dovoljno dugo

mirno stoji kako bi poslušala riječi razuma!"

Sumnjala sam da bi riječi razuma ikako doprle do Donne Lucrezije, ali bacila

sam se prema njoj kada je krenula prema meni i pokušala sam joj uhvatiti jednu

ruku kojom je mahala po zraku. Opazivši me, naglo je zastala.

"Vi!" zarežala je čudnovatim glasom borbene mačke. Spustila je ruku i usmjerila

je prema meni žarivši mi u grudi prst s hrapavim noktom kao u sudopere.

"Pođite sa mnom!"

Pogledala sam Angelu. Slegnula je ramenima. Prestravljeno sam slijedila Donnu

Lucreziju u njezine odaje.

Sobe su izgledale kao da su netom opustošene. Zavjese su bile strgnute s

prozora i ležale su na podu medu odjećom, draguljima, razbijenim staklom i

keramikom. Sve je bilo obilježeno krvavim otiscima stopala poput crvenog

osipa na koži.

Pompea

-168-

"Znate li što je učinio?" upitala me okrenuvši se prema meni prije nego što sam

uspjela zatvoriti vrata malenog predsoblja u koje sam je slijedila. Nigdje nisam

vidjela ni Catherinellu ni druge služavke. Čula sam da Fonsi negdje cvili, ali

nisam ga mogla vidjeti, a nisam ga se usudila pozvati.

"N... ne, gospo." Zašto me to pitala? Je li znala što se dogodilo u Urbinu ili je

njezino pitanje bilo retoričko?

Činilo se da me nije čula. "Obećao je", nastavila je sada gotovo šapćući i tresući

glavom strašno žalosno i umorno. Zatim je kriknula: "Obećao si!" Uprla je

pogled u mene, stoga sam na trenutak potražila u sjećanju nešto što sam joj bila

obećala i nisam ispunila, a nisam shvatila da me uopće nije vidjela.

"U Nepiju. Obećao si, zakleo si se da se nećeš upletati." Opet je počela hodati

ostavljajući još krvavih mrlja preko onih koje su se već sušile na poderanim

zavjesama. Nasrtala je noktima na uši i zamršenu kosu kao da je ondje zasjelo

neko strano tijelo i pokušavala ga je istrgnuti. Uskoro su joj se prsti čvrsto

zapleli u duge pramenove svijetle kose, kao dudovi svilci u svojim čahurama.

Bojala sam se za njezine oči. "Zašto me nećeš ostaviti na miru? Ostavi me, pusti

me da nastavim živjeti, mogu to. Imaj povjerenja u mene. Riječ je o dječaku? Je li

on razlog?"

Na spomen dječaka iznenada se smirila. Osjetila sam olakšanje kada sam

shvatila da nije potpuno poludjela zbog vijesti iz Urbina jer nije zaboravila što

duguje svojem nerođenom djetetu. "Prerano je", rekla je gledajući ravno u mene

i držeći ruke na oblini trbuha.

"Boli vas, gospo? Možda biste trebali leći." Premda, ako je njezina spavaća soba

bila u istom stanju kao ova, sam je Bog znao gdje bi mogla leći. "Poslat ću

nekoga po liječnika." Zakoračila sam naprijed i pokušala sam je uhvatiti za

nadlakticu, ali otresla me nestrpljivo zagunđavši.

Prelazeći očima preko sobe kao da prvi put vidi taj kaos, rekla je: "Želim da

nešto vidite." Podignula je strgnutu tapiseriju i razotkrila pisaći stol gdje je

držala pisma. Sada je imao samo tri cijele noge pa se zaklimao kada se tapiserija

pomaknula i napola presavijen pergament skliznuo je na pod. Donna Lucrezia

mučno se sagnula kako bi ga uzela i dodala mi ga.

Pompea

-169-

"Čitajte!" zapovjedila mi je.

"Ovaj plemić", pročitala sam, "uistinu je sjajan i veličanstven, a u ratu nema

nijednog pothvata koji mu ne bi izgledao maleno. U potrazi za slavom i

zemljama nikad se ne odmara i ne zna za iscrpljenost ili opasnost. On stiže u

jedno mjesto prije nego što se sazna za to..."

"Da, da, to je dosta. Razumijete, poslao je to u šali."

Namrštila sam se. Nisam razumjela što je željela reći. Donna Lucrezia

uzdahnula je i objasnila mi: "To je izvještaj firentinskog veleposlanstva koje mu

je došlo u Urbino. Dao je presresti glasnika i prepisati izvještaj. Poslao ga je,

kaže, kako bih se zabavila, vidjela kako je lagano očarao >djevičanske

republikance<, tako ih je nazvao. Vidite, Violante, on ništa ne shvaća ozbiljno.

Što da radim?"

"Morate mu pisati i reći što mislite, gospo. Ako shvati koliko vas je pozlijedio,

povući će se iz Urbina, u to sam sigurna."

Premda su joj suze tekle niz lice, stvarajući slane kanale u ogrebotinama na

obrazima koji je, začudo, nisu pekli, na to se nasmijala rekavši: "Da je imao

imalo obzira prema meni, ne bi ga bio ni osvojio. Montefeltri su sada moja

obitelj i Donna Isabella, koja ih je primila, kaže da su bili prisiljeni pobjeći samo

s odjećom koju su već imali na sebi."

"I Cesare je vaša obitelj, gospo", usudila sam se reći.

"Cesare je..." Sada je počela ozbiljno plakati. Jecala je pohlepno, uzdrhtalo kao

da će potrošiti sav zrak u sobi koja se mračila. "Sam davao", naricala je

oduljujući slogove te riječi kao da zvukom predočava sliku đavoljeg repa. Još je

jedanput započela svoju pantomimu hodanja, grebanja, čupanja kose i

mrmljanja o Nepiju. Ne pričekavši kako bi me otpustila, pobjegla sam potražiti

pomoć.

"Zašto stalno govori o Nepiju?" upitala sam Angelu dok smo žurno tražile

prestrašene služavke Donne Lucrezije pa ih poslale natrag kako bi napravile

reda.

"Nepi?" Angela je izgledala začuđeno. "Hej, ti! Pronađi kapelana Donne

Lucrezije. I liječnika. Idi!" proderala se na mršavog dječarca kojeg sam

Pompea

-170-

vjerojatno vidjela s Ferranteom. "Nepi", ponovila je pokazujući više

razumijevanja. "Lucrezia je onamo pobjegla s Rodrigom pošto su mu ubili oca.

Bio je još dojenče, ali svatko je znao da je Cesare ubio Alfonsa od Bisceglie. Ne

vlastitim rukama, ali kao da i jest. Michelotto", uobličila je ustima to stravično

ime, ali ga nije bila posve spremna ispustiti u blag večernji zrak Belfiorea.

"Lucreziji se slomilo srce. Zaklela se da nikad više neće razgovarati s Cesareom.

Poslije nekoliko tjedana Cesare je svratio u Nepi na putu u Cesenu kako bi se

pridružio svojoj vojsci. Nitko ne zna što se ondje dogodilo. Poznato je samo to

da se Lucrezia vratila u Rim kao utjelovljenje slatkoće i vedrine, a ponašala se

kao da Alfonsa nikad nije ni bilo." Slegnula je ramenima. "To je sve što mi pada

na um."

*

Premda je Donna Lucrezia prestala bjesniti i čekala je poput krotkog djeteta koje

zna da je bilo zločesto i pokušava ispaštati, očito nije bila pri sebi. Njezine su

služavke popravljale štetu u sobama i uređivale pomaknuto pokućstvo i strgane

zavjese koliko je to bilo moguće te palile ostatak uništenih stvari na krijesu

pored hrpe gnoja u stražnjem dijelu stajskog dvorišta. Pala je u nesvijest kada se

ispovijedala u vojvodinoj kapeli. Njezin liječnik izjavio je da ima groznicu zbog

koje joj je pustio krv i preporučio strog odmor u krevetu tijekom barem tjedan

dana. Međutim, Donna Lucrezia nije htjela ni čuti za to i ustrajala je na hitnom

povratku u Ferraru. Bez sumnje, Angela ju je bila izvijestila o Ippolitovoj i

Giulijovoj svađi i, dok joj je muž bio u Milanu s francuskim dvorjanima, a

govorilo se da vojvoda Ercole onamo putuje zbog toga što je Cesare osvojio

Urbino, odlučila je osigurati svoj položaj vojvotkinje.

"Što ako putovanje ugrozi vaše dijete, gospo?" prekorila sam je dok sam

nadzirala pakiranje njezine odjeće, a ona je ležala na krevetu. Njezina natekla

stopala u ljubičastim svilenim čarapama bila su obla i sjajna kao patlidžani.

"Ako moram izgubiti dijete, to će se zbiti u Ferrari", odgovorila je. "Trudnoća je

dovoljno poodmakla da se vidi da je bio dječak." Vrijeme se promijenilo.

Pompea

-171-

Jednolika siva svjetlost prodirala je kroz finu kišu u skladu s bljedilom Donne

Lucrezije i odlučnim borama koje su joj usta vukle dolje prema čeljusti. Rijetko

na licu njezina oca nije bio osmijeh, no ovako je i on izgledao kada bi se

odmarao - mesnato i bezobzirno, osjećajno i nesavjesno. Odlučila sam ništa više

ne reći. Iz ovog ili onog razloga Bog je sigurno čuvao Donnu Lucreziju.

Pompea

-172-

OSMO POGLAVLJE

FERRARA, KOLOVOZ 1502. GODINE

Ti si moja prva, posljednja i jedina Ijubav.

Započelo je sa članom vojvodina kapelskog kora. Bile smo na službi Božjoj kako

bismo proslavile dan jednog od bezbrojnih svetaca kojem smo nešto dugovale.

Da sam znala kakve će biti posljedice te mise, možda bih se bila sjetila koji je to

svetac bio i zapalila bih svijeće ili nazvala neko dijete u njegovu čast.

Međutim, znala sam samo da je dan bio vruć, a u kapeli je zrak prožet

tamjanom bio gotovo neizdrživo zagušljiv. Činilo se da je moja lepeza podizala

temperaturu usprkos tome što je trebala smanjiti zagušljivost - to me podsjećalo

na miješanje kotla pri čemu su nastajali oblaci pare. Nisam mogla zamisliti kako

je Donna Lucrezia uspijevala disati ispod gustog vela. Pokušala sam se

usredotočiti na misu, ali shvatila sam da ustvari obraćam pozornost na tamne

mrlje znoja ispod ruku voditelja kora, koje su se ritmički pojavljivale i nestajale

dok je dirigirao, te na trunčicu prašine u jarkom snopu svjetlosti koja je dopirala

kroz prozor kapele.

U koru je iznenada nastalo komešanje. Dječak, znojna lica kao da je od izglačane

slonovače, pao je na koljena i klonuo na bok. Glazba je zastala, posrnula.

Voditelj je pokrenuo glazbenike nizom brzih, izražajnih pokreta rukom. Dva

početnika kojima su se noge zaplele u čipkaste albe, odvukli su dječaka kroz

vrata u krstionicu. Misa se nastavila i nisu je skratili. Osjećala sam se bolje, kao

da je slabost koju sam osjećala preplavila dječaka iz kora umjesto mene. Kada

smo kasnije čuli da je umro, svladao me nerazuman i neočekivan osjećaj krivice,

gotovo kao da je njegova smrt bila namijenjena meni.

čule smo i za druge smrtne slučajeve. Bolest bi započela kao močvarna groznica.

Prvo bi nastupilo znojenje i drhtavica te bolovi u zglobovima, ali za nekoliko

sati žrtve bi toliko jako povraćale da bi im to razderalo utrobu pa su krvarile iz

svih tjelesnih otvora. Premda su sobe namijenjene koru u Corte Vecchiju bile

Pompea

-173-

potpuno očišćene vrelom vodom, a sa stropa visjele su kuglice napunjene

ambrom i kamforom, još su se dva dječaka razboljela. Prolaz koji je povezivao

zamak s Corte Vecchijom bio je zaključan i palili su tamjan pred vratima, ali uza

sve to liječnici Donne Lucrezije još su se više trudili nagovoriti je da opet ode iz

grada. Međutim, glasnici su otišli u Milano po Don Alfonsa jer ga je odlučila

vidjeti i postupiti onako kako joj on savjetuje.

On i njegov otac u Ferraru su stigli otprilike dva tjedna nakon smrti dječaka iz

kora, a u to vrijeme mrtvačka kola svakog su jutra skupljala tijela ispred vrata

siromašnijih gradskih kuća. Neustrašiva skupina franjevaca počela je održavati

masovne sprovode na rubovima vapnenih jama iskopanih izvan Porta degli

Angeli. Tamo su prima li sve brojnije mrtvace. Laičko svećenstvo povuklo se

unutar zidova katedrale gdje su se stalno pjevale mise, a oni koji su mogli

dolazili su zaklinjati svetog Jurja da suzbije zmaja zaraze i svetog Maurelija da

ih razriješi svih grijeha zbog kojih su tu nesreću navukli na sebe.

Don Alfonso objavio je da će vidjeti suprugu pošto se sastane s gradskim

vijećem i sazna što bi se moglo učiniti kako bi se olakšale patnje naroda i

usporilo napredovanje zaraze. To nam je dalo tri

ili četiri sata da smislimo kako prikriti ožiljke od ogrebotina na licu Donne

Lucrezije. Angela se odlučila za olovni prah, ali upozorila sam je da sloj ne

smije biti predebeo jer bi Don Alfonso mogao pomisliti da i Donna Lucrezia

boluje od groznice. Elisabetta Senese dala se na posao. Dohvatila je tučak i

mužar kako bi napravila smjesu od olovnog praha, karmina i ružina ulja koja će

biti iste boje kao i put Donne Lucrezije. U međuvremenu naša gospodarica

provela je čitav sat u sobi s Fidelmom, a to me uznemirilo.

Kada je Don Alfonso stigao u odaje Donne Lucrezije, još je bio u putnoj odjeći

premda je pokušao površno oprati lice i ruke te je stresao najveći dio prašine iz

plašta i čizama. Kao poluizbrisani slikarski nacrt, izgledao je zamrljano i

nezavršeno, oči su mu bile odsutne i neusredotočene, usta su mu se trzala od

zabrinutosti. Kada je Donna Lucrezia u Fidelminoj pratnji došla iz sobe za

odijevanje u Camera

Dal Pozzolo, na licu nije imala ni veo ni šminku. Čula sam kako Angela blizu

Pompea

-174-

mene hvata dah i osjetila sam da je navukla kapuljaču preko glave. Don Alfonso

zagledao se u svoju ženu, a podignuta ruka koju je htio poljubiti ostala je

nasukana u njegovoj velikoj šapi s prljavim noktima. Sabravši se, naklonio se,

okrznuo bradom nadlanicu Donne Lucrezije, a zatim se uspravio i bijesno

pogledao oko sobe kao da želi da se stopimo sa zidovima.

Međutim, nije ništa rekao pa smo ostale na svojim mjestima.

"Dođavola, suprugo, što ste učinili s licem?" upitao je. "Izgleda kao da ste

sudjelovali u krčmarskoj tučnjavi. Ili su vas uhvatili Sigismondovi štakori."

Nesigurno se nasmijao. Donna Lucrezia nasmiješila se poput svete djevice, ali

nije ništa rekla.

"No?" Don Alfonso prekinuo je tišinu. Donna Lucrezia živčano je pogledala

Fidelmu. Ono što su bile smislile očito im nije pošlo od ruke. Zakoračivši

naprijed, pomislila sam da nema druge nego osloniti na svoj položaj Angeline

spasiteljice i Cesareove inamorate te sagraditi istinu na temelju laži i pustih želja.

"Moja gospa bila je toliko utučena zbog djela vojvode od Romagne prema vašoj

obitelji u Urbinu da je od žalosti sama sebi nanijela ove rane." Neka izvuče

vlastite zaključke o razlozima za tu žalost. Sama je žalost bila dovoljno stvarna.

"Nisam vam dopustila da govorite, Violante. Ali, rekla je istinu, supruže."

Kleknula je naslanjajući se na Fidelmu. "Oprostite mi. Trebala sam misliti na

vaše nezadovoljstvo kada me vidite ovakvu."

"Ustanite, ženo." Osjetila sam olakšanje kada sam čula da je njegov hrapav glas

zadrhtao i približio se osjećajnoj plačljivosti te toplinu u srcu kada sam vidjela

da je odbio Fidelminu ruku i sam pomogao Donni Lucreziji da ustane. Hitajući

u mislima prema naprijed, pokušavala sam smisliti kako bismo joj mogli skriti

stopala jer neće spavati s njom prije nego što se dijete rodi. Međutim, jeftine

javne kuće koje je najviše volio sigurno su bile pune bolesti, stoga ćemo se

morati pobrinuti da ga, radi obrane svoje gospe, opskrbimo pravom vrstom

djevojaka, debeljuškastih i pomalo grubih, sposobnih rasporiti kopuna ili

poškakljati gospodarevo udo jednako veselo i spretno.

Te su večeri muž i žena večerali sami, ali zatim je Don Alfonso otišao ravno na

savjetovanje s ocem, Ferranteom i Giuliom kako bi isplanirali svoj pohod na

Pompea

-175-

groznicu. Grad je bio pod opsadom. Nitko nije smio ući kako ne bi unio još

zaraze, kao što ni jaki građani nisu smjeli otići jer su bili potrebni za pečenje

kruha i klanje životinja te voženje mrtvačkih kola do sumpornih jama gdje su

trupla bila spaljivana. Premda je Židovima obično bilo dopušteno slobodno

živjeti i raditi medu kršćanskim pučanstvom u Ferrari, vojvoda je sada zapovje-

dio da odu u staru četvrt oko sinagoge. Rekao je da je tako odlučeno radi

njihove sigurnosti i očuvanja njihove imovine jer bi ljudi mogli kriviti Židove za

izbijanje groznice i napasti ih.

"To je rekla i kraljica Izabela", rekla sam Fidelmi kada je promukao glas

vojvodina službenika, isprekidan sluzavim kašljem, razlio trgom sve do lože

Corte Vecchija, kamo smo otišle čuti objavu, "u Proglasu o progonu." Moj otac

običavao je to reći istim tvrdim, ironičnim glasom koji sam i ja, primijetila sam,

sada bila preslikala izgovarajući Fidelmi svoju opasku. Međutim, glas mi se pak

malo razlikovao od njegova, kao da mi je pokušavao reći i nešto drugo.

"To je razumna mjera opreza", rekla je. "Naposljetku, samilosno je ne izložiti

kršćanske duše iskušenju kada im prijeti smrt bez mogućnosti oproštenja

grijeha." Svećenici su odbijali ući u kuće bolesnih zbog straha od zaraze.

Ippolito se bio ponudio otputovati hitro u Rim kako bi zamolio Papino

dopuštenje da laici daju oproštenje grijeha. Nije bilo sumnje u to hoće li Papa

pristati na to, ali dopuštenje još nije bilo stiglo.

"Zašto ste ovdje? Mislim, zašto služite Donni Lucreziji? Ako ste se iskreno

obratili kršćanstvu, bolje bi vam pristajao život u samostanu, zar ne?"

"Napravila sam ugovor s ocem. On je zlatar. Rekao je da ću mu biti korisna ako

odlučim biti kršćanka. Nešto je napravio za Donnu Isabellu Gonzagu u Mantovi

pa ga je ona preporučila Donni Lucreziji, ali s obzirom na to da se njih dvoje ne

vole, mislio je da će poboljšati svoje izglede ako me pošalje u Ferraru. Ne

biramo vlastitu sudbinu. Pogledajte svetog Pavla ili samog Krista. Božji posao

obavlja se ondje gdje se za to ukaže prilika."

Noću i danju grad je čučao ispod pokrivača satkanog od prljavog žutog dima

koji je vonjao po trulim jajima, stoga je bilo teško povjerovati da se tako

pročišćavao zrak. Pripijao nam se za kosu, ulazio nam u grla

Pompea

-176-

i skrivao se u naborima naše odjeće, prekrio je svijede zgrade čađom, a koža

nam je od njega poprimila boju maslaca. Urod crvenih križeva koji su cvali na

uličnim vratima nije poštovao društvene položaje. Svježa je boja u jednakoj

mjeri kao krv kapala s reljefnih brončanih vrata plemstva, s čvrstih željeznih

vrata gradskih trgovaca i s poderanih koža koje su prekrivale ulaze u najgore

jazbine. Jutrima, podnevima i noćima krčme su bile pune bolesnih, umirućih i

ucviljenih ljudi koji su tražili zaborav. Vojvoda je zapovjedio da se krčme

zatvore, ali to je samo dovelo do nemira na ulicama jer bi bande pijanaca

susretale povorke flagelanata koji su pjevali himne, stoga su krčme ponovo

otvorene. Nakon što su umrli svi koji su hranili lutalice, trupla životinja

uginulih od gladi ležala su na ulicama pa su ih proždirali čopori podivljalih

pasa, a gospodari su im umirali znojeći se na slamnatim ležajevima ili

krevetima s poplunima napunjenim perjem. Dim je barem otjerao muhe.

Prolaz između Cortea i zamka ostao je zatvoren. Kuhinjska vrata kroz koja su

donosili hranu i piće prala su se svakog dana, a osoblju koje je rukovalo

vrećama žita i bačvama vina, vrčevima maslina i kutijama usoljene ribe

zapovjeđeno je da gazama prekrije usta i nos. Nismo smjeh jesti svježe meso te

voće i povrće koje je dozrjelo na pokvarenom zraku, a čak su nam uskraćivali

mlijeko i jaja pa smo naučile živjeti na gotovo ničemu osim palente koju su jeli i

seljaci. Nitko nije smio ući

ili izaći iz vojvodskih nastambi te su se čak i pisma spaljivala. Groznica je pak

bila lukava i svakom nas je prilikom poražavala. Potkraj srpnja Giuliana

Cecharella, jedna od dama Donne Lucrezije, ozbiljna djevojka nadarena za fino

vezenje, pronađena je mrtva u krevetu. Leđa su joj bila svinuta i spolni organ

bio joj je potpuno izložen pogledima jer je u posljednjim napadajima bolesti

nogom zbacila posteljinu i spavaćicu. Budući da su oba liječnika Donne

Lucrezije bili bolesni, umrla je prije nego što joj je pružena ikakva liječnička

pomoć.

Te se večeri Donna Lucrezia potužila na bol u trbuhu.

"Ovdje gdje je nekad bio moj struk", rekla je žalosno pokušavajući prikazati

simptome kao nevažne vjetrove koje je prouzrokovala prisilna prehrana kašom

Pompea

-177-

od žita. Ipak, bojala sam se za nju. Primijetila sam tjelesne sokove koji su se

borili u njoj, njezinu potištenost zbog Giulianine samotne smrti prije koje se nije

uspjela ni ispovjediti, a tijelo su joj bacili u sumpornu jamu sa svim vrstama

radnika i uličnih derana. Istodobno, odavala je duboku radost žene koja će

uskoro roditi. Kad god bi se dijete u njezinu trbuhu pomaknulo, tupa odsutnost

duha nestala bi iz njezinih očiju i cijelo bi joj se lice ozarilo od sreće i uzbuđenja.

Činilo se da postoje izvjesni nedostaci ravnoteže između elemenata njezine krvi

i krvi njezina djeteta. Mislila sam da se dijete treba roditi kako bi je spasilo, no

to se trebalo dogoditi tek početkom adventa.

Odlučila sam te noći ostati u sobi Donne Lucrezije jer su njezini liječnici bili

bolesni. Nije se usprotivila. Premda sam se poprilično udobno smjestila na

improvizirani krevet od popluna naslaganih na pod, malo sam spavala. Dok je

harala groznica, noć je bilo najbolje vrijeme jer bi se zrak ohladio i vatre bi se

zagasile pa je ponovo bilo moguće valjano disati. Bilo mi je drago ležati budna,

začahurena među perjem, i slušati predenje legnja mračnjaka, hukanje sova i

šuštanje miševa pod daskama na tlu. Tješila me pomisao da divlja stvorenja

nastavljaju živjeti ne znajući za nas i naše patnje. Osjećala sam se sigurno zbog

svoje beznačajnosti - ako sam bila tako malo važna, možda je bol u mojem srcu

bila još nevažnija i postat će podnošljiva tijekom vremena.

Možda će potpuno iščeznuti. Ta me pomisao trgnula iz polusna. Nisam mogla

živjeti bez te boli kao ni bez zraka koji sam udisala ili vode kojom sam tažila

žeđ. Ako podlegnem zadovoljstvu, ljubav koja se smjestila u meni smekšat će se

i prigušiti pa ću opet biti obična, samo još jedna mlada žena cijenjenog

podrijetla i malog imetka koju će njezina gospodarica uporabiti za pletenje

mreže utjecaja koja joj je potrebna kako bi se sigurno učvrstila u svojem novom

životu. Ljubav prema Cesareu činila je moju osebujnost - po njoj sam se isticala.

Moja obitelj, moja vjera, čak i moj jezik, sve su mi to oduzeli pa sam prazna

mjesta ispunila tom ljubavlju. Kada bih dopustila da ona nestane, tko zna što bi

zauzelo njezino mjesto i učinilo me neprepoznatljivom samoj sebi?

Budući da se moja volja naprezala kako bi podržala tu potrebnu bol, bila sam

posve budna kada je zvuk povraćanja koji je proizvela Donna Lucrezia prognao

Pompea

-178-

Cesarea iz mojih misli. Izvukavši se iz hrpe popluna, požurila sam k njoj i

odmaknula zavjesu s kreveta te čučnula kako bih joj pridržala glavu dok nije

prošao napadaj povraćanja. Kada je mjesečina koja se probila kroz prozorske

kapke uhvatila sjaj Catherinelline crne kože, tiho se odvojila od tame i čučnula

pokraj mene držeći zdjelu u rukama. Nakon što se Donna Lucrezia oporavila od

napadaja, upalila sam svijeću pored kreveta i nas smo tri pregledale sadržaj

zdjele kako bismo saznale ima li u njoj crne krvi koja nastaje zbog groznice.

"Svjetlost je slaba", rekla sam.

"Za večeru jele smo krvavicu", rekla je Donna Lucrezia, a od prisjećanja na to

opet je počela povraćati. Samo je Catherinella šutjela. Možda, usprkos groznici,

nije shvaćala opasnost crne boje.

Donna Lucrezia zavalila se na jastuke, a pramenovi vlažne kose pobjegli su joj

iz čipkane noćne kape koja joj se zalijepila za čelo.

"Poslat ću Catherinellu da nade liječnika", rekla sam. "Sigurno nisu svi bolesni."

"Bolje da dovede svećenika." Suze su počele teći niz blijede, natečene obraze

Donne Lucrezije, "Do toga je došlo", požalila se slabim glasom.

U bijesu sam pomislila da je to Cesareova krivica, a zatim, dok se gnjev kao žuč

podizao u mojem grlu, upitala sam se zašto se sve uvijek vraćalo na njega. Da

nije upao u Urbino, još bismo bile u Belfioreu, daleko od opasnosti. Nisam

znala, kada sam uklonila zdjelu i ponudila Donni Lucreziji gutljaj vode koju je

smjesta povratila, volim li ga ili mrzim, odnosno ima li uopće ikakve razlike

između ta dva čuvstva.

"Brzo!" viknula sam Catherinelli. "Dovedi liječnika."

"Ali, gospa kazati..."

"Ne treba joj svećenik. Ne umiru baš svi."

Ipak, pošto je robinja bosih nogu tiho prešla preko uglačanog drvenog poda

otišavši iz sobe, Donna Lucrezia je rekla: "Sa mnom je svršeno, zar ne,

Violante?"

"Ne, gospo, ne, naravno..." Međutim, suočena s njezinim tvrdim i beznadnim

pogledom, stišala sam glas. "Ne znam", priznala sam.

"Pogledajte ispod kreveta. Ondje je škrinja. Izvadite je."

Pompea

-179-

Znala sam na koju je škrinju mislila. To je bila malena kutija od istrošene kože

pojačana broncom i zaključana ključem koji je Donna Lucrezia nosila na lančiću

oko vrata. Izvukla sam je i blago položila na njezino krilo. Lančić s ključem

zapleo joj se u kosu, ali odbila je moju pomoć jer nitko osim nje nikad nije

dotakao taj ključ. Nitko osim nje nije mogao poći onamo kamo je ona išla.

Lagano trijumfalno uzdahnuvši, oslobodila je lančić, prevukla ga preko glave i

otključala kutiju. Nadala sam se da mi je maska ravnodušnosti koju smo mi,

dvorske dame, morale usavršiti ostala na mjestu, ali u sebi sam kipjela zbog

nepristojne radoznalosti. Što je bilo u kutiji? Ljubavna pisma? Tajna gomila

zlata ili dijamanata? Bočica otrova kao posljednje utočište?

Isprva sam pomislila da je prazna, a zatim, kada je svjetlost svijeće pronašla put

ispod podignutog poklopca, vidjela sam filigransku kutijicu koju je bila nosila

one noći nedugo nakon našeg posjeta Ugovoj i Parisinoj tamnici. Brzo i

instinktivno bacila sam pogled na strop tražeći dasku za špijuniranje, ali

ukoliko se zbilja ondje nalazila, bila je zatvorena. Podignuvši kutijicu iz škrinje,

Donna Lucrezia trenutak ju je držala u zaobljenim dlanovima i smiješila se kao

da se u njezinoj mreži izvijenih i ispupčenih žica nalazi nekakvo divno sjećanje.

"Sjetite se što sam vam rekla, Violante. Ako umrem, morate to dati Cesareu i

iskazati mu..." njezin je glas zastao, nekoliko je puta brzo trepnula, a zatim

nastavila, "moju sestrinsku dužnost i odanost."

Pokušala sam smisliti neku izliku kako bih je upitala zašto joj je kutijica tako

važna, ali ništa mi nije palo na pamet. Onda se Catherinella vratila s jednim od

Don Alfonsovih liječnika. Liječnik je bio snen, neuredan i naoko prestravljen.

Pomislila sam da se taj ne razumije ni u što osim u sifilis pa sam ga mrzila zbog

toga što je omeo moju radoznalost. Međutim, mrzila sam i samu sebe zbog toga

što sam je osjećala.

Činilo se da Donna Lucrezia, već slaba od trudnoće i napora zbog njegovanja

Angele, nikako neće moći preživjeti taj najnoviji udarac svojem zdravlju, ali

Don Alfonso odlučio je poduzeti sve što je bilo u njegovoj moći kako bi je

spasio. Budući da sam stekla ugled iscjeliteljice i, rekla bih, s obzirom na to da

su me smatrali nevažnom, običnom conversom, zapovjedili su mi da danju i noću

Pompea

-180-

budem s Donnom Lucrezijom. Don Alfonso zapovjedio je da mu naprave

krevet u njezinoj sobi za odijevanje jer su ga od tamo mogli brzo pozvati

ukoliko bi joj se noću stanje promijenilo. Tijekom dana bio je s njom koliko su

mu to dužnosti dopuštale, te uvijek kada je jela. Premda sam joj sama iznad

žeravnika u sobi za odijevanje pripremala sva bolesnička jela - pileću juhu i

ječmenu kašu, a ionako nije mogla zadržati u želucu ništa osim malo vode -

Don Alfonso nastavio je sumnjati da je netko pokušava otrovati. To je bila tek

njegova isprazna želja jer je čak i otrov bio bolji od groznice.

Kada se vijest proširila palačom, počeli su se okupljati lešinari. Došli su

veleposlanici drugih sila sa svojim oštroumnim očima i zagonetnim osmijesima,

slikari i pjesnici te glazbenici koji su uživali zaštitu Donne Lucrezije i imali

obitelji na grbači, trgovci koji su joj prodavali saten i sapun po previsokoj cijeni,

svećenici i liječnici koji su se pogledavali sa suprotnih strana sobe, a svatko od

njih bio je uvjeren u vlastito mišljenje i prezirao tuđe. Došao je Gian Luca Pozzi,

zamjenik poslanika vojvode Ercolea u Rimu tijekom udaje Donne Lucrezije, koji

je otad stalno njuškao oko nje u nadi da će u zamjenu za pozitivne - ili barem ne

neprijateljske - izvještaje o njoj koje je slao svojem gospodaru dobiti njezinu

podršku za kardinalski šešir. Nadalje, ondje u odvojenom kutu sobe vrebao je

Francesco Troche očima koje su blistale kao mačje oči u tami, a bio je poznat kao

Papin povjerenik. S vremena na vrijeme nešto bi skrivečki prošaptao svojem

kolegi Kataloncu Francescu Remolinsu koji je iz Urbina donio vijest o padu

Camerina pred Cesareovim četama. Također, gospodari Camerina bili su u

srodstvu s obitelji Este.

Obitelj je došla - vojvoda sa sestrom Osannom i skupinom vlastitih ljubimica

opatica koje su plakale i derale odjeću te uvjeravale Njegovu Milost da će se

dogoditi čudo koje će zaštititi njegovog nerođenog unuka. Ferrante je sa sobom

donio naklapanja i knjige poezije te kratko plakao na mojem ramenu. Čak je i

Sigismondo došao vidjeti snahu kako bi je uvjerio da je groznica još jedna urota

štakora i da zna što treba poduzeti. Čak je donio truplo jednog krivca koje je

balzamirao u začinima za kiseljenje i umotao u muslin za maslac kako bi

dokazao da je čas pobjede pred vratima. Otjerala sam njega i njegovu lovinu

Pompea

-181-

osjećajući olakšanje što imamo vlastitu kuhinju kod podnožja kule Marchesana.

Biskup Venose, omiljeni liječnik Njegove Svetosti, na putu u spavaću sobe i iz

nje prošao je kroz gomilu kao Mojsije koji razdvaja Crveno more, a njegovi

pomoćnici nosili su prekrivene zdjele te pladnjeve kupica i lanceta dok su

trčkarali za njim. Svaki put kada bi izašao iz spavaće sobe, strpljiva, zabrinuta,

radoznala, proračunata lica koja su čekala okrenula bi se prema njemu, a lice bi

mu poprimilo ozbiljniji i zlokobniji izraz. Svaki put kada bi se vrata još jednom

zatvorila iza njega, nastavilo bi se mrmljanje prepuno nagađanja i kovanja

zavjera. Uzdasi su nalikovali na šapat demona koji žive u eteru.

Onda, jednog popodneva, kada se činilo da je Donni Lucreziji malo bolje pa

sam se otišla odmoriti u svoju sobu i promijeniti odjeću, vratila sam se u njezine

odaje i ustanovila da gomile više nema, a Michelotto da Corella, u odjeći viteza

svetog Ivana, stražario je pred vratima.

"Vidi. vidi", rekao je prilijepivši na lice prekriveno ožiljcima izraz najbliži

osmijehu. "Mala Židovka. Lijepa dodatna nagrada za mojeg gospodara."

"On je ovdje?" Osjećala sam kako mi ponestaje daha. Tlo ispod mojih nogu

počelo se naginjati i skliziti kao brodska paluba. Michelotto je kimnuo. Pobojala

sam se da ću ga poljubiti usprkos tome što je vonjao po češnjaku i užeglom

maslacu, a zubi su mu bili kao u stara konja.

"Ali, ne smije ga se uznemiravati." Uspravio je ramena i upadljivo spustio

desnu ruku blizu drške mača.

"Donna Lucrezia će me tražiti." Zapovjedila sam srcu da se smiri, ali nije se

obaziralo na to. "Znate, ja sam njezina posebna njegovateljica."

"U ovom trenutku niste", odgovorio je Michelotto odbojno se cereći. "Čekat ćete

ovdje dok vas ne pozovu. Ali, želim malo vina prije nego što se odviše udobno

smjestite. I hrane. Bili smo vraški blizu Milana prije nego što je odlučio doći

ovamo. Uopće se nismo zaustavljali. Nismo čak ni promijenili konje."

"Imamo jako malo vina i hrane. Groznica nas je potpuno zatočila. Dobro je što

ste uspjeli proći kroz gradska vrata."

"Ah, ali mi smo hospitalci, vidite?" Pokazao je bijeli križ izvezen preko prsa

njegovog kratkog kaputa. "Došli smo pomagati bolesnima."

Pompea

-182-

Osjećajući da bih se mogla rasprsnuti od radosti, pomislila sam da bi Cesare sve

mogao okrenuti na šalu. "Vidjet ću što mogu naći u našoj kuhinji. Imajte na

umu da neću ići dalje."

"Bojite se da će on opet otprašiti od vas? Morat ćete se navići na to, djevojko."

"Jako mi je važno biti blizu svoje gospe ako me ustreba."

"Dovedi Torellu, Michelotto. Brzo." To je bio Cesareov glas, jasan i jak kao

sunčeva svjetlost, s laganim španjolskim naglaskom. Nisam bila spremna za

ovo, nisam sanjala da će biti ovako. Međutim, barem sam na sebi imala čistu

potkošulju i počešljala sam kosu. Napravila sam kniks i pričekala, gledajući u

pod, da mi se obrati.

"Violante! Hvala Bogu! Pođite sa mnom." Rekao je to bez pozdrava, nimalo

iznenađeno, kao da smo se jučer vidjeli.

"Da, gospodaru." Sada sam ga napokon mogla pogledati. Lice mu je bilo bijelo

poput žbuke i nepomično kao maska. Čak su mu i usne bile bijele, stisnute, a

brada siva od prašine s ceste. Strah mu je zatreperio u očima iako nisam mogla

razabrati je li se bojao onoga što je vidio u sobi Donne Lucrezije ili izraza

vlastitog lica koji bi ga mogao izdati ako se slomi. Okrenuvši mi leda, vratio se

u spavaću sobu dlanom pridržavajući iza sebe otvorena vrata. Nije nosio

rukavice i polumjeseci prljavštine obrubljivali su mu nokte. Ruka mu je malo

drhtala i žudjela sam je dotaknuti, osjetiti njezinu toplinu i pratiti lepezu kosti

od ručnog zgloba do vršaka prstiju.

Tiho, zvjersko režanje i krkljanje postupno mi je doprlo do svijesti probivši se

kroz vrtoglavu smetnju uzrokovanu Cesareovom iznenadnom blizinom poslije

više mjeseci čežnje. Požurila sam za njim pa smo se gotovo sudarili kada je

zastao na vratima, no progurala sam se pokraj njega do kreveta Donne

Lucrezije te osjetila kako mi je svaka nit njegovog kratkog hospitalskog kaputa

okrznula bedro i rame, a tijelo mi je vrilo ondje gdje smo se dodirnuli.

Premda je Donna Lucrezia bila u krevetu kada sam je ostavila, sada je ležala na

vrhu pokrivača i bila se umotala u svoju kućnu haljinu koja joj je skliznula s

jednog ramena i rastvorila se otkrivši joj jednu nogu. Leđa su joj se toliko

svinula da sam se pobojala da će joj kralješnica pući, oči su joj se prevrnule u

Pompea

-183-

duplje, zapjenjena pljuvačka curila joj je niz bradu, a nezemaljsko režanje

dolazilo je duboko iz njezinog zgrčenog grla. Fonsi koji je, kao i obično, sjedio

na krevetu pokraj nje počeo je mahnito lajati.

"Samo smo razgovarali i..."

" Što? Ne Čujem."

Opet je progovorio, ali nisam ga mogla čuti od zaglušnog lajanja. Zgrabio je psa

za vrat. Zacvilio je, a ja sam se trgnula. "Ušuti!" rekao mu je i kvrcnuo ga po

nosu prije nego što ga je opet položio na podnožje kreveta. Ondje je ostao,

spustivši njušku na šape, i bio je savršeno tih. Pomislila sam da bih voljela biti

Cesareov pas i ležati mu pored nogu, osjećati sigurnost u njegovu vonju, samo

biti zahvalna na njegovoj pažnji makar me hirovito udarao nogom ili ljubio.

"Ne mogu ništa učiniti", rekla sam. "Ona treba liječnika."

"Doveo sam Torellu. Izgledala je posve dobro, zato sam mu naložio da se

odmori. Nije naviknut na teško jahanje kao Michelotto i ja. Michelotto!" viknuo

je prema vratima. "Dođavola, gdje je Torella? Koliko vremena treba potrošiti

kako bi se nekoga pronašlo u ovom prokletom mjestu?"

Nije bilo odgovora.

"Sada mi morate pomoći", rekla sam mu. Nije bilo vrijeme za smjernost i,

ukoliko me smatrao drskom, mogao me kazniti pošto kriza završi. Ovako ili

onako. "Moramo je položiti na bok. Ovako. Vi je držite dok posložim jastuke iza

nje kako se ne bi prevrnula. Uhvatite joj i jezik. Ako ima padavicu, mogla bi

pregristi jezik."

Cesare je stezao sestrino tijelo kao da joj se meso od vreline groznice stopilo s

njegovim. "Ona nema padavicu", rekao je dok sam po sobi tražila neku vrpcu i

štap kako bih joj ga učvrstila iznad jezika.

"Katkad je groznica prouzroči. Vidjela sam to kod drugih ljudi."

Ništa. Bočice parfema, četke za kosu, posude karmina, pojasovi urešeni

draguljima i pribadače za šešire. Trebali samo nešto kao...

"Vaš pojas za mač. Dajte mi svoj pojas za mač." Već je bio skinuo mač s pojasa i

naslonio ga je na zid u kutu. Međutim, Cesare je ukočeno stajao i nije se mogao

pomaknuti. "Pojas za mač!" kriknula sam naslonivši se na krevet samo pedalj od

Pompea

-184-

njegova lica. Trgnuo se, uspravio, pokušao otkopčati pojas, ali nije uspio jer su

mu se prsti zapleli. Jurnuvši oko kreveta, ugurala sam se između njega i

kreveta, a naša bedra i trbusi pritisnuli su se u parodiji pohote koje nismo bili ni

posve svjesni ni posve nesvjesni. Otkopčala sam pojas, popela se na krevet i,

klečeći iza Donne Lucrezije, gurnula ga u njezina usta. Zabacila je glavu i

propela se kao tvrdoglavi konj koji se opire žvalama.

Pokušavajući je smiriti, protrljala sam joj leđa. Tada sam shvatila da je nabrana i

zgužvana posteljina ispod nje posve mokra.

"Iscurila joj je plodna voda", rekla sam Cesareu i pogledala ga.

"Dva mjeseca prerano." Gledali smo se u miru potpunog beznađa; čak se i

Donna Lucrezia umirila nakon što se oporavila od napadaja dugo, drhtavo

uzdahnuv.ši, a zatim je ležala kao da spava, pošteđena boli trudova kao da je i

dijete znalo da se ništa nije moglo učiniti. Onda je Cesare trepnuo i stresao

glavom kao da se pokušava probuditi iz sna.

"Torella!" zaurlao je. "U ime Kristovo, gdje ste, čovječe?"

Dolazak Gasparea Torelle, koji je još uvijek stezao komad kruha i sira, smjesta

nas je utješio. Srela sam Cesareova liječnika u Rimu nekoliko puta jer je bio

jednako vješt u uglađenosti kao i u liječničkom zanimanju, stoga mi se sviđao.

Dolazio je iz Valencije i običavao me nasmijavati. Znala sam da mu je Cesare

ukazivao veliko povjerenje otkad ga je Torella izliječio od sifilisa složenom

kurom čišćenja crijeva, puštanja krvi i živinih kupki koje su bile na glasu u

toplicama u Stiglianu dok se Cesare ondje liječio. Nakon tog uspjeha Torella je

napisao radnju o lijeku, i to uz oduševljen pristanak pacijenta. Svojem mladom

zaštitniku iz utrška sve veće glasovitosti poklonio je zlatnu, emajliranu kutijicu

za pilule u kojoj je držao pilule od rosopasa i aloje. Cesare ih je trebao uzimati

svakog dana tijekom obroka kako bi spriječio ponovni nastup bolesti.

Cesare se gotovo bacio na njega kada je ušao u sobu izbivši mu iz ruke ostatak

obroka. Kada je hrana pala na pod, očekivala sam da će Fonsi ustati i pokupiti je

jer je volio sir, ali ostao je na mjestu gdje ga je Cesare stavio, a nos mu je

optimistično zadrhtao.

"Hvala Kristu! Baš smo razgovarali i onda je ona dobila taj... taj napadaj i

Pompea

-185-

sada..."

"Da, da, Vaša Milosti. Biste li bili toliko dobri da mirno sjedite dok obavim

pregled? Monna Donata? Hoćete li mi pomoći?" Torella nije bio čovjek od

nadimaka. Pretpostavljam da je liječnikov posao gledati iza krinki.

Kada sam odmaknula jastuke i okrenula Donnu Lucreziju na leđa, probudila se

iz sna bolno stenjući i stežući trbuh.

"Ne", prošaptala je okrenuvši svoj sivi, molećivi pogled prema meni. "Molim

vas, ne."

"Voda vam je iscurila, gospo."

Na zvuk njezina glasa Cesare je poskočio sa stolca gdje se bio smjestio i počeo

okretati mač u rukama, a njegove nepričvršćene kopče razdražujuće su zveckale

po koricama. Kleknuo je pored kreveta i uzeo je za ruku, stoga je Torella morao

prestati pokušavati joj izmjeriti puls na tom zglobu i pomaknuo se na drugu

stranu. Učinio je to gotovo očinski strpljivo, a Cesare je tiho i strasno sestri nešto

govorio na brzom katalonskom jeziku. Kimnula je i nasmiješila se, a zatim ju je

uhvatio nov grč pa se okrenula od njega, namrštila se i čvrsto stisnula oči. "Sada

moraš otići", prošaptala je na talijanskom. "Samo ćeš smetati. Možeš doći i

vidjeti svojeg novog nećaka kada sve završi."

Pokušao se opirati, ali bila je odlučna.

"Samo će se više uznemiriti bude li mislila da svjedočite njezinoj patnji", rekla

sam. "Otiđite do Don Alfonsa. Trebat će mu društvo." Dodirnula sam mu obraz

vršcima prstiju, kao da mi je to nešto najprirodnije na svijetu.

"Da. Hvala vam."

Nije bilo teško pronaći Don Alfonsa. Već je šetao amo-tamo ispred spavaće

sobe, kao medvjed u ulozi zabavljača prikovana lancem za motku. Catherinella

i dvije djevojke koje su nosile hrpe čiste posteljine šćućurile su se pored zidova

iako mislim da su se više bojale Michelottova zakrvavljenog, proračunatog oka

nego bespomoćne žalosti Don Alfonsa zbog supruge. Michelotto je sjedio pored

malog stola na kojem se nalazio veliki vrč vina tik do njegova lakta. Sudeći po

lakoći kojom ga je podignuo, činio mi se gotovo prazan. Ostavivši muža i brata

Donne Lucrezije u zagrljaju punom suza, vratila sam se k njoj.

Pompea

-186-

*

Dijete se rodilo u sumrak, kada je nebo s onu stranu prozora spavaće sobe bilo

između svjetlosti i mraka, a ptice koje su letjele u gnijezda više se nisu

razlikovale od uzvitlanog pepela s lomača žrtava kuge. U posljednjem trenutku

Donna Lucrezia dobila je još jedan napadaj svinuvši leđa i zarežavši kao pas

kada joj je kći skliznula na svijet u mlaci krvi i sluzi. Sada je već ležala u

nesvijesti, a ja sam se trudila očistiti je i povezati lanene zavoje između njezinih

nepomičnih nogu kako bi upili krv. Jedna moja polovica čekala je da se

djetetovi slabi, novi krikovi probiju kroz zvonjavu večernjeg Angelusa; druga

polovica znala je da je dijete mrtvo. Gurajući i okrećući maleno truplo položeno

na srebrnom pladnju, držeći ga na sve slabijoj svjetlosti, Torella je izjavio da je

dijete bilo mrtvo već barem nekoliko dana.

"Koža smećkasta, nabrana, upala prsa, bez verniksa." Pogledao je u djetetovo

uho razdvajajući vijuge hrskavice i kože kao vrtlar koji traži crva u srcu ruže, a

zatim kimnuo kao da je uho nekako potvrdilo njegovu dijagnozu. "Ništa se ne

može učiniti", rekao je dodavši mi pladanj. Nije ga pokrio jer to nije bio njegov

posao. "Razgovarat ću s Don Alfonsom ako me odvedete k njemu."

Stajala sam ondje kimajući glavom kao idiotkinja i držeći pladanj pored rebara.

"Pozvat ću djevojke da promijene posteljinu i Catherinella će je počešljati prije...

mora izgledati najbolje što može za njega."

"Monna Donata", rekao je Torella tiše, "ona umire. Mislim da nema mnogo

vremena. Nađite Don Alfonsa. I njezina svećenika."

"A Don Cesarea?"

Torella se rezignirano nasmiješio. "I Don Cesarea", složio se. "Pokrijte pladanj",

dodao je pa sam zastala u trku prema vratima.

Postavila sam pladanj na stol i pogledala mrtvo dijete koje je, usprkos svim

mjesecima pomne zabrinutosti i složenih priprema, na svijet došlo lagano kao

oderani kunić. Bila je savršena: od vlažnih bodlji trepavica na rubovima očnih

kapaka do golog ureza njezinog spolnog organa i sivih noktiju na nožnim

prstima. Iznenada mi je bilo drago što je mrtva. Tako se nikad neće promijeniti

Pompea

-187-

kao što sam se ja promijenila, kao što se promijenila njezina majka ili svaka

druga žena u ovom muškom svijetu.

"Recite jednoj od služavki da se riješi toga", rekao je gospodin Torella. Zatim,

krivo shvativši moje oklijevanje, dodao je: "Nije to ništa, dijete nije bilo kršteno,

nema potrebe za obredima."

Međutim, sigurno je bilo potrebe za nečim što bi obilježilo postojanje te sićušne

djevojčice čiji se dolazak na svijet jako željno i odano očekivao. Nekoliko riječi,

osmijeh, dodir. "Sama ću to učiniti. Bolje da se ta vijest ne pročuje među

slugama prije nego što Don Alfonso sazna. Ja ću to učiniti, a zatim ću ga

potražiti."

Gospodin Torella kimnuo je glavom. "Razumna djevojka."

Predat ću je kolima za groznicu. Tako će barem nad njom nekoliko riječi reći

jadni franjevci nadraženih očiju i glasova hrapavih od dima, koji su molili

pored jama živog vapna te katkad i sami podlijegali bolesti pa završavali

unutra spaljeni među svojim vjernicima. Sada ću otići noseći zdjelu, kao da je

obična noćna posuda ili prazan tanjur, preko dvorišta pa na trg. Pored katedrale

uvijek su bila kola, čekala su izvan Porte di Giudizio odakle su mrtvace iz crkve

iznosili kako bi ih pokopali. Znala sam da će druga kola biti blizu, kod

zaključanih vrata židovske četvrti na Via San Romano, ali nisam mislila ići

onamo. Ljudi su govorili da je snošljivost vojvode Ercolea prema Židovima

navukla Božji gnjev na ljude iz Ferrare i nisu pokušali zatočiti samo groznicu

kada su zaključali vrata.

Nisam još ni počela razmišljati kako ću nagovoriti vratara da spusti pomični

most, kada sam čula da me netko doziva iz neobične tišine dvorišta u kojem su

sva vrata i prozori bili zatvoreni.

"Violante!"

U sve dubljem sumraku, gustom od dima posljednjih lomača tog dana, glas je

bio čudnovat, bestjelesan, dolazio je sa svih strana i istovremeno ni od kuda. Je

li to bio glas moje savjesti? Ne. Nisam učinila ništa loše. Nisam htjela ništa

drugo osim da dijete počine u miru.

"Što radite ovdje sama?" Cesare. Oh, Bože, ne, još ne! Jače sam stegnula zdjelu i

Pompea

-188-

privukla je bliže sebi kao da sam je mogla sakriti pod odjećom. Što bih mu

mogla reći ako me išta upita? Premda, kada se pojavio iz mraka i kada sam mu

vidjela lice, brazde između obrva i napet, gotovo molećiv izražaj u očima

okruženim kolobarima, shvatila sam da se ništa ne može reći, nema što reći.

"Zašto niste s gospodaricom?" upitao je glasom koji je prelazio iz nade u stravu.

"Je li se dijete rodilo?"

Rub zdjele zario mi se u rebra. Možda, ako je dovoljno jako pritisnem, otvorit će

mi se kosti i progutati će dijete. "Da, gospodaru. Tražila sam vas... i Don

Alfonsa, naravno."

"Zar ovdje vani? Alfonso promatra ptice. Na krovu je sa svojim lećama i vrčem

vina." Sjetila sam se nepričvršćene daske na stropu u spavaćoj sobi Donne

Lucrezije. Pomislila sam da onda već zna i osjetih olakšanje.

"Vi ste ovdje", odgovorila sam braneći se.

"Trebalo mi je malo zraka." Ironično je zakašljao, ali u tome nije bilo humora.

"Recite mi, imam li nećaka? Kako je moja sestra?"

"Gospodaru... Cesare..."

"Recite mi. Ne birajte riječi." Uhvatio me za ramena i stresao me. Čvrsto sam

držala zdjelu. Vonj vina i nedostatka sna visio mu je na jeziku.

"Dijete je mrtvorođeno."

Spustio je ruke na bokove. Pogledala sam zdjelu. Vidjevši kamo gledam,

podignuo je rub platna. Uzmakla sam od njega privijajući teret na trbuh, ali

nisam ga mogla zaustaviti.

"Djevojčica", rekao je i ponovo pažljivo prekrio zdjelu. "Dobro. Da je sada

izgubila sina, to bi za nas značilo katastrofu."

Kako je mogao biti tako hladnokrvan? Zar nije pogledao, zar nije vidio ?

Njezine sićušne prste, raširene kao žablje noge, njezina ustašca napravljena za

sisanje, brbljanje i ljubljenje svojeg dragana jednog dana? Nešto se slomilo u

meni. "Njezina kći", viknula sam, "vaša nećakinja. Mrtva!" U tom sam ga

trenutku mrzila. "Da nije bilo vas, mogla je roditi zdravo dijete jednog ili

drugog spola. Da niste napali Urbino, ne bi se razboljela. Recite mi jeste li ovdje

zbog toga što ste zabrinuti za nju ili zbog vlastite ambicije?"

Pompea

-189-

"To je jedno te isto", rekao je, a zatim zastao gledajući me kao da me tek tada

prepoznao. "Torella vas nije smio zamoliti da se riješite toga." Čak i kroz suze

bila sam svjesna nečeg u njegovu glasu zbog čega sam se zabrinula za

gospodina Torellu. "Dajte mi to."

Još sam jače stegnula zdjelu. "Što ćete učiniti s njom?"

"Samo mi je dajte." Istrgnuo mi je zdjelu iz ruku i, pristupivši šancu pored

pomičnog mosta, ispraznio njezin sadržaj u opkop pa je maleno truplo

skliznulo ispod lanenog platna baš kao što mrtvaci skližu s omotane daske kada

ih pokapaju na moru. Zastao je na trenutak - nazirala sam samo tamnu siluetu -

i gledao u vodu. Kako tijelo nije potonulo, sagnuo se i podignuo kamen s puta

pa ga je bacio na njega. Kada je kamen pogodio metu i kći Donne Lucrezije

nestala je s vidika, nešto mi se vratilo u sjećanje.

Don Juan. Sjetila sam se da je postojao svjedok - stražar koji je preko noći čuvao

pošiljku balvana na obali rijeke - koji je vidio kako tijelo Don Juana pada u Tiber

s konjskih leđa. Konjanik, dobro odjeven muškarac koji je nosio rukavice s

manšetama ukrašenim draguljima, sigurno je proveo neko vrijeme bacajući

kamenje na mrtvačev uzbibani plašt sve dok truplo nije potonulo. Kažu da je

tijelo tri funte lakše kada ga napusti duša. Stražara se to nije dojmilo jer svake

su se noći trupla bacala u Tiber.

Zatim je Cesare sišao sa šanca, a kada je izašao iz sjene njegova izbojka, činio se

samo običan muškarac u košulji, bez rukavica na rukama, umorna, zatvorena i

tužna lica.

"Jeste li nešto poželjeli?" upitala sam ga. Izgledao je zbunjeno. "Kada ste bacili

kamen", dodala sam.

"Ah!" zastao je. Bila sam sigurna da tek sada misli na želju i upitala se zašto bi

se trudio, zašto mi jednostavno ne bi slagao. "Da", rekao je, " ali prije nego što

vam kažem što sam zaželio, morate mi reći što ste mislili kada ste ono rekli.

Ono o Urbinu." To nije bila molba usprkos tome što mu je glas bio posve

nehajan.

"Znali biste da ste je ranije vidjeli. Kako je plakala i vrištala. Kako je čupala kosu

i grebla lice. Čak je strgnula zavjese i polomila većinu namještaja u Belfioreu."

Pompea

-190-

Potpuno me zbunivši, Cesare je prasnuo u smijeh. "Uistinu, ta mačkica? No,

mora naučiti imati više povjerenja u mene."

Znoj mi je izbijao na ćelo i iznad gornje usne. Obrisala sam dlanove o suknju i

osjećala kako mi se vlažno meso između dojki ježi na povjetarcu koji je dolazio

kako se bližila večer. Zakoračio je prema meni i pritisnuo tijelo na moje. Sada je

na sebi imao samo košulju i hlače do koljena.

"Sada znate moju želju", prošaptao je. Ponestalo mi je daha, a srce mi se bacalo

na rebra kao luđak na rešetke kaveza. Podignula sam lice, udahnula jasmin,

znoj i kamenu prašinu, dopustila očima da pasu na mršavoj krivulji njegovih

usta. Otvarala sam se, bila sam široka kao ljiljan u jezeru, rascvala ruža...

"Morate poći k njoj. Gospodin Torella kaže da neće još dugo." Tresući se kao da

i sama bolujem od groznice, okrenula sam se. Nije bio pravi trenutak.

"Umire? Neće umrijeti, Violante, vi ćete to spriječiti." Uzeo me za nadlakticu,

iako više poput tamničara nego ljubavnika, i okrenuo me prema kuli

Marchesana. "Recite joj... recite joj da je Guidobaldo od Urbina namjeravao otići

obraniti Camerino."

Kroz rukav i kožu osjećala sam krhkost njegovih kostiju blizu svojih i iznenada

mi je postalo jasno da je ta njegova velika fizička snaga, to hrvanje sa seljacima i

svijanje potkova te odrubljivanje bikovskih glava bila samo još jedna predstava,

još jedna krinka. Ta mi je misao dala samopouzdanja. Donna Lucrezia neće

umrijeti, ja ću je spasiti. "Recite joj sami", rekla sam.

Kada smo ušli u spavaću sobu Donne Lucrezije, isprva se činilo da u njoj uopće

nema posluge. Cisto laneno platno bilo je stavljeno na krevet i grudi su joj bile

povezane kako bi mlijeko prestalo teći, ali još je uvijek bila u nesvijesti. Obrazi

su joj bili blijedi, očni kapci modri, usta ranjena od Cesareova remena koji sam

joj ranije gurnula pod jezik. Cesare je otišao ravno k njoj. Legao je na krevet

pokraj nje i primaknuo joj svoju glavu pa joj nešto tiho govorio. Uhvativši

pramenove svoje i njezine kose koji su se pomiješali na jastuku, počeo je upletati

tamnocrvenu i blijedozlatnu kosu. Činilo mi se da je to odviše intiman prizor da

mu ja svjedočim pa sam se dala na posao pospremajući po sobi ostatke zanata

gospodina Torelle. Gdje je on? Je li jednostavno odustao i otišao? Tada sam

Pompea

-191-

primijetila Catherinellu. Sjedila je kod stolića za odijevanje. Bila je iza vrata, zato

je nisam ranije opazila. Zlatan obruč ukrašen draguljima svjetlucao je u njezinoj

kovrčavoj kosi, a ogrlice su joj prekrivale grudi.

"Ma, što to radiš?!" povikala sam.

"Gospa umirat’", odgovorila je. Podignula sam ruku kako bih je udarila, a

zatim, primijetivši njezin odraz u uglačanom srebrnom zrcalu, osvijetljenom

svijećama koje su gorjele na stoliću za odijevanje, nisam ugledala robinju koja se

koristi gospodaričinom slabošću, nego svoju Bogorodicu Stranaca.

"Moliš li za nju, Catherinella?" tiše sam upitala, ali prije nego što je uspjela

odgovoriti, Cesare se bacio na nju strgnuvši joj obruč s glave. Iščupao joj je

nekoliko pramenova kose čvrsto upletene oko zlatnog obruča, a robinja je

kriknula.

"Gdje je gospodin Torella?" upitao je unijevši joj se u lice toliko blizu da je

uzmakla kao da ju je njegov dah opržio.

"Otišao."

"Kamo je otišao?" Zgrabio ju je za kosu i nagnuo joj glavu unatrag dok nisam

čula kako joj kosti pucketaju u vratu.

"Naći Don Alfonso", zacviljela je.

"Ostavio te da čuvaš gospodaricu, a ovako joj uzvraćaš. Kradeš ono što joj

pripada." Glas mu je bio jedva glasniji od šapata. Povukao je robinju na noge,

okrenuo je prema sebi kako bi ga pogledala u lice i strgnuo joj ogrlice s vrata.

Kliznule su mu kroz prste i zaštropotale na stoliću. Catherinella je počela

brbljati na svojem jeziku. Dok ju je Cesare vukao iz sobe, otpale su joj izvezene

satenske papuče i njezini široki crni nožni prsti zagrebli su po sagovima.

"Michelotto!" zaurlao je prema vratima. "Dolazi ovamo!"

Topot koraka u trku, zveket mača i mamuza.

"Don Cesar?" ostao je bez daha.

"Zatvori ovo negdje dok ne nađem vremena za obračun s njom."

"Da, Don Cesar."

Kada se gospodin Torella opet pojavio s neurednim, rastuženim Don Alfonsom,

Donna Lucrezia se osvijestila i nagovorila sam je da pojede malo pileće juhe

Pompea

-192-

koju je uspjela zadržati u želucu iako joj je opekla ranjena usta. Mirno, kao da

iznosi činjenice, Cesare joj je rekao za dijete. "Tvoja utroba stvorena je kako bi

nosila sinove", završio je, poklonio se i poljubio joj ruku, tako da mu je

promaknuo tužan osmijeh kojim je pozdravila taj govor. Tada ništa nisam

mislila o njezinoj poslušnosti jer sam je pripisala njezinoj slabosti i olakšanju što

nije rodila mrtva dječaka.

Ujutro je gospodin Torella zaključio da je Donna Lucrezia dovoljno jaka da

izdrži puštanje krvi. "To je čudo", rekao je pogledavši prema meni dok je birao

instrumente iz svojeg kovčežića s lancetama. "Vi imate dar, Monna Donata, u to

nema sumnje."

"Vi ste dobar liječnik, messer." Samopouzdanje i širokoumnost gospodina Torelle

te priznavanje postojanja prirodnih iscjelitelja mnogo je govorilo o njegovoj

liječničkoj vještini iako sam pomislila da ja vjerojatno nisam jedna od njih.

Većina liječnika poricala je tu nadarenost nazivajući je vještičarenjem ili

bapskim pričama. "A vjerujem da joj je odanost njezina supruga i vojvode

Valentina također pomogla u oporavku."

Donna Lucrezia kimnula je glavom i nasmiješila se u znak slaganja iako je

nelagodno pogledala oštricu koju je gospodin Torella sada okrenuo prema

svjetlosti iskušavajući joj oštrinu jagodicom palca.

"Je li nužno pustiti joj krv, čovječe?" upitao je Cesare, kao da joj čita misli.

"Čim prije uspijemo odstraniti pokvarenu krv od njezine trudnoće, tim će prije

ozdraviti i vratiti se u suprugov krevet. Ako joj ne pustimo krv, mogla bi joj

zagušiti maternicu."

"Neka gospodin Torella obavi svoj posao", blago je savjetovala Donna Lucrezia

izgovarajući riječi pomalo nejasno kroz ranjene usne.

Liječnik je odlučio pustiti joj krv iz desnog stopala jer je Mjesec tada bio u znaku

Djevice, a Djevica je bila zapadni znak, hladan i ženski poput riba koje vladaju

nogama. Međutim, uzdahnuo je, Djevica je suha i melankolična, dok su Ribe

mokre i flegmatične, ali nije imao izbora. Naložio mi je da postavim nizak

tronožac pored kreveta na kojem će Donna Lucrezia moći držati nogu niže od

tijela kako bi se pospješilo istjecanje krvi, ali još je uvijek imao poteškoća u

Pompea

-193-

pronalaženju odgovarajuće vene. Napokon je dopustio da joj Cesare drži nogu.

Cesare je sve vrijeme zbijao šale i zločesto oponašao ljude koje smo poznavali u

Rimu - mrzovoljnog gospara Burcharda, kardinala Piccolominija koji je imao

gotovo devedeset godina i naginjao je hrkanju tijekom mise. Don Diega Lopeza

de Haroa, španjolskog veleposlanika kojem je Juan Borgia slomio nos tijekom

hrvanja pa je sada zvučao kao da pati od prehlade.

Oponašao je princa Djema.

"Dragi Djeme", uzdahnula je Donna Lucrezia, "sjećaš li se vremena koje smo

proveli s njim? Kako ga je nemilosrdno Juan zadirkivao! Obožavao je Juana,

znate, a Juan je užasno očijukao." Premda je njezina primjedba očito bila

namijenjena meni, stalno je nelagodno skretala pogled na Cesarea. Sjetila sam se

da je jednom rekla da je Cesare volio Djema, no nije baš pokazivao mnogo

poštovanja prema spomenu prijatelja kada je napuhao obraze i gurnuo bradu u

vrat kako bi oponašao prinčevu gojaznost.

"Pijte sok od maka, dragi moji", rekao je piskavo hripajući, "puno je učinkovitiji

od čaja."

"Uzgajao je neke osobite makove u kutu vrta blizu Belvederea", objasnila je

Donna Lucrezia, "od sjemenki koje mu je poslao njegov brat sultan. Od soka ste

vidjeli..." Glas joj je na trenutak zamro, a zatim je upitala; "Što si ono vidio,

Cesare?"

"Budućnost", odgovorio je, nehajno se nasmijao i prešao na Podocarija, grčkog

tajnika Svetog Oca, koji je u starosti postao nagluh.

Kada se Don Alfonso ispričao i otišao na zahod jer je od prekomjernog pića

uvijek imao slaba crijeva, Cesare je proširio repertoar i uključio Donnu Isabellu

pa smo tako, kada se Don Alfonso vratio, svi mi, uključujući gospodina Torellu,

plakali od smijeha, a Donna Lucrezia stezala je svoje povezane grudi i molila

brata da prestane jer nije mogla podnijeti bolove od smijeha dok su joj grudi

bile natečene. Jedva je primijetila bol koju joj je nanijelo puštanje krvi.

"A sada", rekao je Torella pošto je odložio zdjelu krvi radi pregleda i očistio

oštricu mekanom krpom, "morate se odmoriti, gospo. Možda biste htjeli da Don

Alfonso ostane s vama dok ne zaspite?" Profinjen izbor riječi. Gospodin Torella

Pompea

-194-

očito je znao da bi izabrala Cesarea, kao i to da bi ga mogla nagovoriti da ode.

Cesare je oklijevao.

"Nećemo otići daleko", obećala sam mu. "Hajdete, gospodaru, prošetajte sa

mnom po vrtu naranača." Naranče u loncima od olova i terakote rasle su na

krovnoj terasi koja je gledala na opkop s kule Leone. Iz odaja Donne Lucrezije

do nje se stizalo preko kratkog natkrivenog mosta koji je spajao dva tornja.

"Prestanite mi govoriti >gospodaru<!" zapovijedio je Cesare uhvativši me ispod

lakta na drugarski način kada smo stupili na most. "Vi i ja ove smo noći bili u

nekoj vrsti vojnog pohoda. To nas čini jednakima."

"To je jako republikanski - za jednog vojvodu", pecnula sam ga ohrabrena

njegovom prisnošću. Grmovi lavande i ružmarina protezali su se stazom. Bili su

podrezani i uobličeni u pehare, mačeve, novac i palice s igraćih karata. Cesare je

otrgnuo stručak ružmarina s vrha jednog mača, protrljao ga među prstima i

stavio mi ga pod nos. Udahnula sam oštar, vruć miris koji mi je ispunio pluća

pa su mi živci zatreperili od nove energije.

"Narodna vlada ima mnogo dobrih značajki", odgovorio je Cesare. "Svi moji

gradovi u Romagni imaju vlastito vijeće staraca. Postavljaju vlastite suce i tome

slično. Čak im je dopušteno podići vlastitu narodnu vojsku, unutar izvjesnih

granica.' Shvatio sam da se ljudi bore mnogo bolje kada štite vlastite kuće i

obitelji."

"Ipak, to su još uvijek vaši gradovi."

"Znate, Violante, stekao sam velik ugled kao vojnik zbog toga što moj otac voli

priređivati trijumfe. Želi da me Rimljani smatraju nekom vrstom Cezara naših

dana. Ali, iskreno, većina tih gradova predala mi se vlastitom voljom, sretni što

su mogli pobjeći od tirana koji su hirovito vladali. Pregovarao sam s njima.

Tako postupaju najbolji generali. Izbjegavaju bitke ukoliko je to moguće. Ljudi

mi ostaju lojalni jer su moji porezi sustavni, moja pravda predvidiva, a moja

sposobnost kupovanja žita kada žetve zakažu gotovo je bezgranična. Novac i

dobra vladavina. Ako čitate Cezara, a mislim da moj otac to nije činio još od

djetinjstva, primijetit ćete da i on kaže isto. Ostatak je puka predstava. Ljudi

vole i to."

Pompea

-195-

Nešto mi nije zvučalo posve istinito u toj praktičnoj utopiji koju je opisao. "Što

ćete s Catherinellom?" upitala sam.

"S kim?"

"Robinjom."

"Zašto? Je li vam stalo do toga?" okrenuo se prema meni pa se sporo i razvratno

nasmijao. "Dakle, vaša je cijena robinjin život? Samo to?"

"Ne znam što time mislite."

"Naravno, znate. Svatko ima svoju cijenu. Poštedjet ću je ako želite."

Osjećala sam se poniženom i bila sam ljuta što je mene pokušao učiniti

odgovornom za Catherinellinu sudbinu. Jedan dio mene znao je da je takav, ali

drugi se borio kako bi to zanijekao. Željela sam da bude vrijedan moje Ijubavi.

"Trebali biste je poštedjeti zbog svoje sestre", rekla sam. "Što se mene tiče,

ionako vas volim." Evo. Izgovorila sam to. Ne onako kako sam zamišljala jer

nisam plakala i djevičanski drhtala. Te riječi nisu bile pohotno slatke i ljepljive,

nego oštre od ozlojeđenosti. Kada bi me bio vrijedan, kada bi bio plemenit i

milostiv, pravedan i nesebičan, shvatila sam da me uopće ne bi očaravao.

Svakim danom sve sam ga više voljela.

Nagnuo se preko ograde mosta i pogledao prema katedrali. Puhao je blag,

topao povjetarac noseći gugutanje grlica koje su se gnijezdile među frizovima i

kipovima. Ružičasto, mramorno pročelje katedrale sjajilo je poput mesa na

rumenoj svjetlosti zore. "Leon Battista Alberti", izjavio je. "Izgradio je campanile*",

dodao je uvidjevši moju zbunjenost. "Čovjek koji kaže da nema zakona. Nema

zakona koje bismo kršili i nema zakona kojima bismo se pokoravali. Svatko od

nas sam je u vlastitoj dosjetljivosti."

Stavila sam dlan na njegova leda. Vrhovi njegovih crvenih kovrča lizali su mi

prste kao plamenovi.

Nije bilo dima, nije bilo sumpora. Nije gorjela vatra. Zrak je bio savršeno čist.

Oboje smo u isti čas došli do iste spoznaje. Okrenuli smo se jedno prema

drugom, namjeravajući progovoriti, ali nijedno od nas nije reklo ni riječ.

Vrijeme se usporilo, zatim zaustavilo, a smjer mojeg života zauvijek se

* Campanile (tal.) - crkveni toranj.

Pompea

-196-

promijenio.

Usne koje su se otvorile kako bi nešto izustile susrele su se u poljupcu. Jezici

koji su zadirkivali i očijukali, korili, branili ili objašnjavali sada su govorili samo

nijemim jezikom privlačnosti. Jako sam umorna, stoga se možda zbog toga

istovremeno prepuštam poljupcu i promatram se dok plutam izvan sebe negdje

u ovom novom, čistom zraku koji mi sasvim jasno pokazuje što smjeram.

Pomišljam na to kako u osnovi ispod svoje svile i lana nismo toliko različiti od

pasa koji se pare u uličnim žljebovima. S tom mišlju dolazi navala prljave

pohote koja tjera moje tijelo do Cesareova ispirući iz mene razum, doličnost i

razboritost. Oči mi se sklapaju od težine te misli, dah mi napušta pluća i ulazi u

njegova.

Naposljetku, baš kada pomislim da će me zanos utopiti, kada mi se učini da su

mi se svi organi pretvorili u sirup, on me spašava.

"Hvala ti", kaže izvlačeći se iz poljupca iako me nastavlja držati toliko blizu da

se gubim u krajoliku njegova lica. Ovako izbliza vidim da je ono geometrov

krajolik, sve same plohe i kutovi, a još ga uvijek vidim, usprkos godinama i

oceanu, očima srca koje ne zna za protjecanje vremena.

"Za što?" pitam tada, u sadašnjosti tog vremena, kada sam još bila djevojka.

"Zato što si spasila Lucrezijin život."

"Ništa nisam učinila. Spasio ju je gospodin Torella. Njemu zahvalite."

Odmaknuvši ruku s mojeg struka, nehajno je odmahnuo. "Dobit će nagradu.

Imam par lijepih mula za kočiju koje ću mu dati. Najbolje su. Iz Poitoua. U

Francuskoj", dodaje uvidjevši da ne znam gdje je Poitou.

"Otamo je vaša žena." Kada sam i sama čula što sam rekla, poželjela sam

opozvati te riječi.

On nestrpljivo uzdiše. "Violante, jednom sam ti rekao da nemam vremena za

udvaranje djevicama, je li tako? Tvoja se savjest tiče tebe, a ne mene."

"A vaša?"

"Ja nemam savjesti. To već znaš, zar ne?" Iznenada se nasmiješio i privio me uza

se okrznuvši zubima resicu mojeg uha. "Ja sam čudovište", zarežao je blago iz

dubine grla. "Pretvaram se u vuka kada je mjesec pun i gostim se srcima onih

Pompea

-197-

koji su dovoljno nerazboriti da se zaljube u mene. Pečenima, s rogom obilja."

"Morate jesti moje srce s ružmarinom", kažem mu, a dah mi je vruć na njegovu

vratu. Naime, ružmarin je sunčeva biljka koja smiruje srce i čisti um, stoga ne

bih trebala nimalo sumnjati u ono što radim.

"I narančama." Uzima me za ruku i vodi me u vrt naranača krivudajući medu

stablima u loncima i malenim žeravnicima u kojima gore vatre koje ih griju

tijekom zime. Voće sazrijeva u različito doba, zato zrak miriše po plodovima i

cvjetovima koji se miješaju s vrućim kamenjem i zujanjem pčela koje lete

između voštanobijelih cvjetova. Loža se proteže uza stražnji vrtni zid. Duboko

u njezinoj udubini nalazi se široka kamena klupa ispod brokatnog baldahina na

kojoj je hrpa jastuka od satena i baršuna, a debeli su i sjajni kao voće sa štanda

na tržnici.

Cesare me vodi pod bijelu mramornu arkadu u plavu sjenu lože. Njegova

magija zasljepljuje oči pored prozora zamka i veže jezike brbljavaca na trgu.

Ništa nije važno osim savitljive krivulje njegovih prstiju i vreline njegova dlana

na mojem. Gledam dok uzima jastuke s hrpe i prostire ih na klupu. Naoko

nehajni, njegovi su činovi izbirljivi, promišljeni. Očarana sam načinom na koji

sklad njegova oblika može preobraziti čak i tako obične domaće stvari u neku

vrstu tjelesne poezije. Svaki jastuk koji podigne, svako naginjanje i sagibanje

struka tvori jednu kiticu pjesme. Mislim o tome kako su jastuci završeci stihova

i od te se misli smiješim, a on zastaje zbog mojeg osmijeha kako bi ga predusreo

i sam se smiješi.

Pruža ruku, onu na kojoj je opeklina od baruta. Zakoračim prema njemu i

započinjem stavljati ruke oko njegova struka, ali on mi uzima ruke i pritišće

moje dlanove na svoja prsa. Košulja mu se razvezala pa nam se tijela dotiču i

znojne dlake na njegovim prsima kovrčaju se oko mojih prstiju, privezuju nas

jedno za drugo. Dlake su tamne, na njima nema crvenila, a srce mu kuca

postojano u usporedbi s mojim koje mahnito lupa o prsnu kost.

Iznenada sam se ukrutila od iščekivanja i nesigurnosti. Osjećam da mi se

dlanovi počinju znojiti i molim se da on to ne zamijeti. Ipak, zamjećuje.

"Što je?" pita me.

Pompea

-198-

Obrazi mi gore od vatre u njegovim očima. "Ja... ja nisam La Fiammetta ili

princeza Sancia..."

On pritišće dva prsta na moje usne. Njušim kamfor uporabljen za zaštitu

jastuka od moljaca. "Ti si mi dragocjenija od njih obje. To znaš, zar ne?"

Kimam glavom. Znam to iako ne razumijem zašto je to tako jer ne posjedujem

nikakav grad, nemam ime ili titulu ni bilo kakve ljubavne vještine osim onih

kojima me podučila Angela. Znanje bez razumijevanja nije dovoljno da se

opustim. Osmjehnuvši se ironično i slabo, podignuo me jednom rukom ispod

ramena i drugom ispod pregiba koljena te me nježno položio na jastuke.

" Čega se onda bojiš?" pita povlačeći košulju preko glave. Dlake na njegovim

prstima imaju oblik pehara koji se sužava u stalak neposredno ispod rebara. "O

čemu misliš?" nastavlja kada ne odgovaram. Kažem mu. On se nasmije i sjedne

pokraj mene. "Pokaži mi."

Podižem ruku i pokazujem mu točku kod njegove lijeve prsne bradavice, tamnu

kao mušmula. Promatram ruku kao da pripada nekom drugom. Zamrljana je

ljubičastom bojom svjetlosti koja se probija kroz baldahin. Dok vrhom prsta

iscrtavam obris pehara, slijedeći nabore njegovih rebara do mišićave plohe

trbuha, Cesare se trza i smije. Shvaćam da je škakljiv pa mi srce poskakuje.

Međutim, postaje smrtno ozbiljan kada moj prst zastane na mjestu gdje stalak

pehara ide ispod pupka.

"Nemoj stati", kaže i skida hlače. Oslobođen okova, čini se da njegov spolni

organ žudi za mojom rukom. "Vidiš, ti si magnet žudnje", promrmlja on, ali

ruka mi se paralizirala, kao da ima vlastitu čednost posve odvojenu od ičega na

što bi je mozak pokušao prisiliti, a cijelo moje tijelo dršće u tom njihovom ratu.

Cesare, koji razumije što je rat, sjeda, skida čizme, zatim liježe pokraj mene na

jastuke i počinje sporo, sigurno razvezivati moj prsluk. Budući da sam se

užurbano odjenula za njegovanje Donne Lucrezije, ne nosim korzet. Dok ležim,

ruke su mi ukočene pored bokova, pesnice su mi stisnute, nokti zariveni u

dlanove, svjesna samo njegovog spolnog organa pritisnutog u udubinu između

mojeg trbuha i Venerina brijega. On mi raskopčava potkošulju na vratu i ljubi

mi dojke, jednu za drugom, okružujući svaku bradavicu vrškom jezika. Mislim

Pompea

-199-

na Angelu.

"Jesi li znala", mrmlja, "da je Don Cristobal Colon, guverner Indija, jednom

napisao kraljici Izabeli da Zemlja ima oblik ženske dojke, a Edenski je vrt

njezina bradavica?"

Ne pitam se odakle to zna. Žudnja teče iz mojeg grla do dijelova tijela koji su

dosad bili tajni i čekali su svojeg konkvistadora čije su ruke mudre, a smiješkom

prkosi đavlu. Malo se pomaknuvši, stavlja ruku ispod moje suknje, razmiče mi

bedra pa traži taj Novi svijet.

"Vi ne vjerujete u Edenski vrt", podsjećam ga.

"Oh, vjerujem!" uvjerava me pa mislim na Don Cristobala i zamišljam sebe kao

cijelu Zemlju obujmljenu rukom ljubavnika.

Njegovi prsti glade i istražuju, ali ne nalaze svoj cilj pa mu želim to reći,

ispružiti ruku dolje i voditi ga, ali ne znam kako. Želim ga usrećiti, želim da me

voli, stoga se pretvaram vrpoljeći se i uzdišući te vjerujući da sam ga zavarala.

Naglo me ostavlja i diže se na noge. Skinuvši ostatak odjeće, stoji iznad mene i

iznenada želim prasnuti u smijeh.

On izgleda tako glupo i ranjivo dok mu je spolni organ - debelo, grubo, tamno

meso s naborom hrskavice - ispružen ispred njega. Čini se da to ne pripada

ostatku njegova tijela koje čine tanke kosti i dugačke žile te koža bez ikakvih

mana osim malenog, crvenog ožiljka u obliku sunčevih zraka baš iznad crte

njegovih stidnih dlaka. Ništa ne piše na njegovu tijelu, stoga čak i gol

predstavlja pravu zagonetku. Grizem usne i tražim nešto ozbiljno o čemu bih

razmišljala. Kleknuvši između mojih nogu, omata mi suknju oko struka, otvara

me s dva prsta i gura se unutra.

To je nemoguće. Odviše je velik. Razderat ću se, sve u meni bit će rastrgano i

neravno. Bol je duboka i oštra, iznenadna, usredotočena, ali ne mogu reći gdje je

točno. Stenjem, tresem glavom, čvrsto zatvaram oči. Opet me ne razumije dobro

kada se dublje zariva u mene. Ipak, nešto se mijenja. Bedra mi se rastežu i

podižu kako bi susrela njegova. Ja sam utjelovljenje pohlepe, sama usta koja

sišu i sline. On se strese, prigušeno zastenje na mojem vratu i mirno legne.

Osjećam kako mu se koža hladi pokraj moje. Osjećam se kao dijete kojem su

Pompea

-200-

ponudili slatkiš samo kako bi mu ga uskratili kada je ispružilo ruku htijući ga

dohvatiti. Duboko udišem, želim usporiti vlastitu krv, smiriti srce, opustiti

zahvat svojih nogu koje su omotane oko Cesareova struka i osloboditi ga.

Poslije nekog vremena uspravlja se na lakat i upitno me gleda: "Što nije u redu?"

Čeka, ali ne znam što odgovoriti, zato sam dolazi do zaključka. "Tek sada misliš

na posljedice, ha?" zadirkuje me dok mi škaklje trbuh.

"Nije to. Angela kaže da nijedna žena ne zatrudni prvi put."

Na to sumnjičavo gleda, ali samo kaže: "Što je onda?" Vidim da shvaća. "Nisam

ti ugodio, zar ne? Hm, hm... Što mogu reći u svoju obranu? Vidiš, toliko sam te

dugo i jako želio, a još sam skršen od sestrine bolesti... Ali, ne želiš isprike, zar

ne?" Gladi moje stidne dlake, još jednom istražuje ono što sakrivaju.

"To nije važno." Uistinu nije. Naime, njegova potreba omogućila mi je nazrijeti

što znači imati moć. Gledam njegovo lice kako se mršti urezujući dvije neravne

crte između obrva i oklijevanje koje treperi oko njegovih usta pa kažem sama

sebi da smo barem u ovom trenutku jednaki. Više no jednaki.

"Nemoj mi lagati." Podiže ruku s mojeg međunožja i liže prste. "Gospa Pička ne

laže."

Guram njegovu zamršenu kosu iza ramena i, dok mu dodirujem vlažnu kožu,

imam nezemaljski, letimičan osjećaj da smo spojeni, da razumijem. "Zbilja",

kažem, "to nije važno."

Očito uvjeren da govorim istinu, još se jednom udobno smješta na naš krevet od

jastuka. Privinuo me k sebi pa ležim držeći glavu na njegovim prsima i uho tik

do njegova srca. Njegov glas trese mi kosti lubanje dok mi govori: "Onda ću ti

ispričati što se dogodilo u Urbinu. A, kada završim, bit ćemo spremni ponovo

voditi Ijubav. I bit ću bolji idući put, obećajem." Pitam se može li osjetiti moj

osmijeh.

Dok govori, gladi mi kosu klizeći prstima niz moja leđa i završavajući baš kod

ruba moje stražnjice, gdje na trenutak umiruje ruku prije nego što me opet

počne gladiti.

"Sjećaš li se", započinje, a to ima gotovo jednaku čarobnu moć kao nekad prije,

"kada su Francuzi 1494. godine zauzeli Rim?"

Pompea

-201-

"Samo nejasno. Bila sam djevojčica. A Židovi su imali vlastitu narodnu vojsku.

Bila je jako učinkovita. Mislim da su nas Francuzi uglavnom ostavili na miru."

"Dakle, imao sam devetnaest godina. Tek sam postao kardinal. Imao sam

doktorat iz građanskog prava, ali ne i mač. Juan je bio u Španjolskoj, Lucrezia s

mužem Sforzom u Pesaru, Jofre... oh, čak se i ne sjećam gdje je on bio tada, ali

ionako je još bio dijete. Dakle, tamo smo bili samo tata i ja te nekoliko starih

crkvenjaka. Morali smo se skriti u Anđeoskoj tvrđavi. Tata je doveo Giuliju

Farnese i moju majku." Nasmijao se, a glas mu je poprimio ton dvorjanika

privržena govorkanju koji ushićuje posjetitelje u La Fiammettinim salonima.

"Možeš li to zamisliti ? Jadni gospodar Burchard, koji je, kuda puklo da puklo,

odbio ostaviti tatu, užasno se uznemirio jer nije znao tko bi trebao imati najbolje

mjesto za večerom. Giulia je bila tatina tadašnja ljubimica ali, s druge strane,

mama je bila majka Papine najdraže djece."

"Ali, nije riječ o tome. Riječ je o sljedećem. Dok su se žene prepirale, a moj otac i

drugi kardinali planirali kako će pregovarati s Charlesom, promatrao sam

njegovu vojsku. Bila je to dotad najveća vojska u Italiji. Kroz Porta del Popolo

prošla je tek poslije sumraka i koliko god sam promatrao pješake, nisam

primijetio njihov nijedan krivi korak. Imali su top čija je cijev bila promjera

velikog kao ljudska glava. S takvom vojskom iza sebe čak i taj slinavi mali

bogalj mogao je učiniti što god je htio. Znaš, Violante, od toga su me svrbjele

ruke i noge dok sam bio zatvoren u tim užasnim sobama debelih zidova u

Anđeoskoj tvrđavi i mislio na ono što bih mogao učiniti s takvom vojskom.

Zbog toga spotakao bih se o svoju novu sjajnu kardinalsku halju, a majka bi me

prekorila zbog nespretnosti."

Potaknuta navalom topline prema tom nespretnom dječaku na pogrešnom

mjestu koje opisuje, dižem glavu s njegovih prsa i ljubim ga.

"Čemu to?" pita zabavljeno.

"Ništa. Nastavite. Još niste spomenuli Urbino."

"Odviše si nestrpljiva. Nema žurbe."

"Ljudi će nas uskoro početi tražiti. Što mislite, koliko je sati?"

On procjenjuje kut sjena koje blijede na dvorištu od opeke. "Trinaest, četrnaest.

Pompea

-202-

Doduše, sunce zalazi. Gdje sam stao?"

"Kada vas je izgrdila majka."

"Plus ca change", kaže on žalosno. "Hm, da, možda to znaš jer je to jedna od onih

apokrifnih priča koje se pričaju o meni. Govori se da je moj otac postavio

Chariesu brojne uvjete prije njegova odlaska. Tako je iziskivao od njega da ja i

Djem budemo njegovi taoci koji će osigurati mir. Uzme li se u obzir ono što su

njegovi ljudi već bili učinili u Rimu i drugdje, moglo bi se reći da je to jednako

zatvaranju staje nakon što konj pobjegne, ali Charles je taj uvjet ispunio. Gotovo

sam smjesta pobjegao. Tata i ja skovali smo plan..."

"Znam. Običavale smo mnogo govoriti o vama u školi. Moje prijateljice

prisustvovale su mojem krštenju ponajviše zbog toga što su nadale da će vas

vidjeti. Ali, niste se pojavili."

"Ah, dobro, tada još nisam znao koliko si lijepa. Možda bih bio ušao u crkvu

radi tebe." On mi prstima hvata kosu i stavlja je na lice. Potom se njegova

pesnica stišće i počinje me vući zastajući tek kada začuje moje bolno siktanje pa

shvaća da me ozljeđuje. "Ali, Djema su ubili", kaže bezizražajno i opasno

zvučeći kao loše iskaljeni čelik.

"Donna Lucrezia kaže da je umro od groznice."

"Otrovali su ga, to je sigurno. Charles je shvatio da smo otac i ja bili osmislili

bijeg kada je otkrio da je u mojoj karavani s prtljagom bilo samo kamenje i

prazne kutije. Zbog toga je htio napakostiti tati te mu je uskratio novac koji je

primao od sultana za Djemovo uzdržavanje. Djem je bio jak kao slon i ne bi tako

lako bio podlegao groznici."

"Vi ste ga veoma voljeli, zar ne?"

"Dopustio nam je da budemo ono što jesmo. Nemaš pojma koja je to rijetkost

među ljudima poput nas."

Mislim na samu sebe, na svoju svijetlu kosu i put te tri imena i jezik na kojem

katkad sanjam, ali više ga ne razumijem. Međutim, šutim jer želim saznati tko je

zbilja Cesare. Sada se potpuno otvorio.

"Ući u njegove odaje bilo je kao ušetati u san. Živio je u nekakvoj vrsti šatora, sa

svijetlim svilenim tapiserijama koje su poput jedara visjele sa stropa, a pod je

Pompea

-203-

bio prekriven jastucima i srebrnim pladnjevima koji su imali male svinute

nožice i bili su prepuni slatkiša."

Gledam uvis u baldahin iznad nas, osjećam svilu i baršun na svojoj koži,

sićušne, nasumične ubode otpalih pera. Možda nas Djem gleda odande kamo

muslimani idu nakon što umru.

"Palio je tamjan jer mu se sviđao njegov miris, a ne kako bi se dodvorio nekom

božanstvu kojem nije bilo stalo do njega. Naučio nas je kuhati lokum u

brončanom loncu obješenom iznad vatre i poticao nas je da pijemo mak jer je

smatrao da u makovu sjemenu ima svih vrsta tajni koje može osloboditi samo

vrelina u našim trbusima. Lucrezia nije razumjela zašto se nije moglo samo

udisati miris cvjetova jer nije znala da oni nemaju mirisa. Nikad neću oprostiti

Francuzima što su ubili Djema."

"Ali, oni su vaši saveznici. Vaša je žena Francuskinja."

"Zašto ne možeš prestati spominjati moju ženu? Ona je moja žena, ali Francuzi

nisu moji saveznici. Oni su moje oruđe, i oni i Španjolci. Reći ću ti nešto o

svojem boravku u Francuskoj."

Srce mi počinje teško, mokro lupati, kao da netko tuče po rublju u mojim

prsima. Nisam bila sigurna želim li da mi išta kaže o Francuskoj.

"Dok sam bio ondje, nešto sam shvatio. Bio je to, pretpostavljam, učinak

udaljenosti, neka vrsta umne perspektive, protumači to kako god želiš. Shvatio

sam da, ukoliko Italija ikad kraljevima Francuske i Španjolske postane išta više

od igrališta, morat će i sama postati država i imati vlastitog kralja."

"Vas?"

Sliježe ramenima. "To nije važno. Evo što je važno." Okreće se i gleda me u lice

zavaljujući se dublje u jastuke. Znam da je gotovo stigao do kraja priče jer

osjećam da je opet spreman za Ijubav. Približavam ga sebi stavljajući ruke oko

njegova struka.

"Osvojio sam Urbino jer sam to mogao", prošaptao je, "jer sam to želio, jer nikad

više neću biti ničiji zatvorenik. Neću se nikad više pokoravati ikome osim

samom sebi." Sada je na meni, njegova kosa prekriva naša lica dok se ljubimo te

se otvaram slatkom pritisku njegove žudnje...

Pompea

-204-

"Don Cesar?"

Smjesta je na nogama, navlači košulju preko glave i trese kosu iz očiju.

"Michelotto."

Vrijeme opet počinje protjecati.

*

Michelotto je stajao prekriženih nogu naslanjajući se na jedan od bijelih

mramornih stupova arkade, a držao se poput čovjeka koji je sve to već vidio.

Prebacio je preko ramena Cesareov pojas s kojeg su visjeli mač i mamuze, a

preko ruke crni kratki kaput vitezova svetog Ivana u kojem je Cesare stigao u

Ferraru u nekom drugom životu.

Dok sam tražila svoju odjeću među jastucima, rekao je: "Salvatore je ovdje. Kaže

da je presreo poziv koji je kardinal Orsini poslao Vitellozzu. Također, ima

procjenu utvrda u San Leu koju ste zatražili od Leonarda."

"Onda započinjemo. Dobro. Sada ćemo iscijediti otrov iz te rane."

Michelotto me sumnjičavo pogledao dok je Cesare navlačio čarape i hlače do

koljena. "Nema problema", rekao je odgovarajući na neizrečeno pitanje svojeg

narednika. Uistinu nije bilo problema, nisam imala pojma o čemu Michelotto

govori iako će uskoro cijela Italija brujati o tome.

Michelotto mu je dobacio kratki kaput. Navukao ga je preko glave i izašao iz

lože. Nakon što je opasao mač, okrenuo se prema meni i rekao: "Pozdravi moju

sestru. Reci joj... reci joj da ćemo provesti Božić zajedno."

Potom se široko nasmiješio, dobacio mi poljubac te otišao. Posljednje što sam

čula bio je zveket njegovih mamuza popraćen nekom biranom primjedbom o

stanju ceste koja vodi u Milano. Pala mi je na pamet Plotinova izreka koja je

uvijek bila omiljena mojem ocu. Život svakog praktičnog čovjeka je čarolija.

Ne znam koliko sam dugo tako ostala ležeći polugola u loži. Tijelo me boljelo

od neispunjene žudnje, a ipak su moji udovi, kada sam ih protegnula, bili

opterećeni nekom vrstom teške tromosti, kao da sam bila pod vodom. Zrak koji

sam udisala postao je mučno vruć, moj je znoj bio ljepljiv, a vlažna mrlja gdje je

Pompea

-205-

Cesareovo sjeme iscurilo iz mene načinila je hladan žig na mojem desnom guzu.

Uznemirila me misao da je moja djevičanska krv zamrljala jastuke Donne

Lucrezije. Što će biti sa mnom ako se to otkrije? Obrazi su mi gorjeli od stida.

Prevrnuvši se na bok, pogledala sam preko ramena. Hvala Bogu, nije bilo

nikakvih znakova na mojoj koži ni jastucima, stoga sam se prisjetila onoga što je

Angela rekla o jahanju i onoga što smo zajedno radile. Djevičanstvo je

iskliznulo iz mene kao lopov u noći ne ostavivši nikakva traga.

Skupila sam odjeću i počela se odijevati. Gladila sam zgužvanu potkošulju i

vezivala prsluk što sam bolje mogla prstima koji su mi se naoko nerado

pokoravali. Žurila sam se i prtljala. Bila sam u panici zbog svoje golotinje na

tom mjestu gdje nisam smjela biti i istodobno ushićena time zbog toga što je ono

obilježilo moj prijelaz u ženstvo u zagrljaju muškarca kojeg sam obožavala. On

je mogao imati - i imao je - svaku ženu koju je poželio, a izabrao je mene i punio

me svojom prisnošću sve dok nisam pomislila da ću se rasprsnuti od

uzbuđenja.

Zagrmjelo je. Činilo se da su bogovi sumnjičavi. Prkosno sam se nasmiješila dok

sam obuvala cipele. Prve kapi kiše pljusnule su na kožnate listove narančinih

stabala i ostavile tamne mrlje na dvorištu. Nikakva obična ljetna oluja nije me

mogla ugroziti jer sam bila ljubavnica Cesarea Borgije, čovjeka kojeg su rimska

naklapala zvala Sinom Božjim. Kada me ljudi ubuduće budu gledali, vidjet će

otisak njegove strasti na mojem tijelu, groznicu iz njegovih očiju odraženu u

mojima. Svatko tko prođe pokraj mene na ulici moći će udisati miris jasmina

koji se zadržao u mojoj kosi.

Jedva sam čekala sve ispričati Angeli, ali ipak ne sve. Ima izvjesnih razgovora

između ljubavnika koji se, kao drevne slike na zidovima katakombi iskopanih

ispod rimskih ulica, pretvaraju u prašinu kada su izloženi zraku. Kako sam

mogla objasniti Angeli da je istinsku promjenu u meni prouzrokovala moć

riječi, a ne tjelesni čin prodiranja? Opeklo me kao barut kada sam čula kako

strašni Valentino opisuje samog sebe kao nespretnog dječaka koji je majci išao

na živce i volio turske slatkiše. Dijete u muškarcu napravilo je ženu od mene.

Otežući i gubeći vrijeme kao maloumna razroka djevojka koja je u proljeće

Pompea

-206-

prodavala ljubice kod Porta Mare, vratila sam se u kulu Marchesana. Kiša je

sada već lijevala zastirući prazni trg dok je u potocima curila s arkada. Postala

sam svjesna nepoznatih bolova u tijelu, rastegnutih mišića u bedrima, ranjenih

usnica i bolnog podbratka od trljanja Cesareove brade, gorenja u svojoj vagini

koje se nije moglo opisati samo kao bol. Otišao je, ništa nije obećao i sada me

moje tijelo učilo kako se osjeća gubitak.

Tada je kroz vlažan vonj starih, mokrih zidova i žljebova začepljenih

mahovinom do mene dopro miris ružmarina. Zastala sam kod grma

podrezanog u obliku mača kako bih udahnula njegov miris. Ružmarin za

sjećanje. Pogledala sam dolje prema opkopu koji je zbog rupa od kiše nalikovao

istrošenoj tavi i pomislila na dijete koje je spavalo u mekanom mulju, među

nijemim ribama. Je li bilo u redu što se ondje nalazilo to dijete koje je odbilo

udahnuti zrak i prije no što su ga gurnuli u njega? Jesu li moji instinkti bili

pogrešni, a Cesareovi savršeni ? Je li bilo u redu što me onako ponizio, što sam

bila sretna jer me izabrao pa sada nosim stigme njegove strasti?

Grom je prasnuo točno iznad mene i dva labuda prestrašeno su poletjela iz

opkopa. To me vratilo me k svijesti i spoznaji da su mi cipele promočile i da

sam ih vjerojatno upropastila. Još gore od toga bilo je to što su sada sigurno

primijetili da me nema. Moram se pokušati ušuljati u svoju sobu kako bih

neprimjetno promijenila odjeću. Budem li imala malo sreće, svatko će još biti

odviše zauzet obavljanjem poslova za Donnu Lucreziju pa me neće primijetiti.

Ipak, nadala sam se da će Angela biti u našoj sobi pa će me umotati u ručnik i

čuti moju ispovijed.

"Hm, draga moja, ovo je lijepo vrijeme za ljubakanje među narančama."

Ferrante koji je držao otvorena vrata na kraju puta. "Otišao sam izraziti saučešće

vašoj gospi koja je bila jako mrzovoljna jer nije bilo njezina anđela čuvara. Rekla

je da je vojvoda Valentino nerazumljivo otišao bez pozdrava i da ste vi nestali.

Pokušao sam joj reći da se možda odmarate, ali vidjeli su vas. Govorkanje i vonj

kupusa - i jedno i drugo nekako ude u svaki kutak zgrade. Moram reći da

izgledate... no, možda bi vam bilo bolje izbrisati taj osmijeh s lica prije nego što

stanete pred nju. Upravo je izgubila dijete."

Pompea

-207-

"A ima još nešto što biste trebali znati prije nego što odete k njoj. Još jedan

gubitak. Robinja Catherinella."

Uza sve što se dogodilo posve sam zaboravila Catherinellu.

"Ona visi s kule Leone u kavezu", nastavio je Ferrante jednolikim glasom u

kojem nije bilo naznake čuvstva. "Oko vrata visi joj drvena ploča. Na njoj piše >

Catherinella, robinja, izložena na zapovijed preuzvišenog Don Alfonsa zbog

nedostadca poštovanja prema njegovoj plemenitoj supruzi vojvotkinji

Lucreziji<." Zagledali smo se jedno u drugo. Naime, oboje smo znali čija je

zapovijed stajala iza Don Alfonsove zapovijedi. "Vaš inamorato i njegova sestra

neizrecivo se vole", rekao je Ferrante pa sam odvratila pogled.

"Koliko će dugo visjeti?"

"Dok ne umre. To neće dugo trajati na ovoj vrućini, i to bez vode. Na tome

moramo zahvaliti Bogu."

Bio je rekao da svatko ima cijenu.

"Ali, pada kiša. Moramo je spustiti na zemlju."

Ferrante me pogledao kao da sam predložila da pomaknemo mjesec sa staze ili

zamolimo sunce da sjaji u ponoć. "Kako? I što bismo mogli učiniti s njom?

Alfonso ne bi dopustio da je vaša gospodarica uzme natrag, čak i kada bi to

htjela poslije onakva nepoštenja."

"Ona nije krala, Ferrante, ona je... oh, nije važno! Ali, znam da nije krala. Kako

su kavezi obješeni? Moramo ih obrnuti."

"Tamničarevi sluge samo ih bace preko prsobrana. Pričvrste lance na prstene

zakovane na krov i bace ih."

Pomislila sam na kavez koji se vrti i udara u zid tornja poskakujući po zabatima

i prozorskim okvirima. "Ipak, ne bi ga bilo teško opet podići. Catherinella nije

teška. Mala je, nije mnogo veća od djeteta, bar mislim, iako je to teško točno

procijeniti." Katkad se činila drevnom poput same Afrike.

"Violante, budite razumni. To je nemoguće učiniti. Otkrili bi nas. Alfonso bi

sigurno dao ubiti robinju, a i mi bismo bili kažnjeni."

"Što nam on može? On još nije vojvoda, sjetite se toga. Uostalom, oboje znamo

da nije on dosudio tu kaznu, što god pisalo na ploči. Učinit ćemo to. Moramo

Pompea

-208-

naći nekoga tko će nam pomoći. Možda Vittorio?"

Ferrante je uzdahnuo. "Vittorio je Cesareov najamnik, Violante. Ja ga podnosim

jer ima izvjesne... osobine koje su mi neodoljive. Cesare to zna. Zbog toga ga je

izabrao za pratitelja Donne Lucrezije kada je išla u Ferraru."

"Bože, Ferrante, vi ste takav... takva žena! Naći ću nekoga i sama ću to učiniti.

Par lakaja Donne Lucrezije. To je to. Ona će nas zaštititi - čak i od Cesarea."

"Mislite da hoće?" mirno je upitao. "A Urbino?" Iznenadilo me njegovo pitanje.

Nekako nikad nisam uzela u obzir mogućnost da se Ferrante zanima za

politiku. Pričekao je trenutak, a zatim je, kako nisam odgovorila, nastavio:

"Nešto mi je palo na pamet. Kukavan kompromis, bojim se, ali Alfonso bi rekao

da sam u tome vješt."

"Što?" upitala sam.

"Ne pitajte, dijete."

Htjela sam reći da nisam dijete - ne više - ali Ferranteov glas bio je sućutan,

nimalo obramben, zato sam ušutjela. Morala sam imati povjerenja u njega.

"A sada idite gospodarici. Sigurna sam da će joj odvlačenje pozornosti na vašu...

pustolovinu pomoći u oporavku."

Još sam trenutak stajala na vratima gledajući kako se Ferrante vraća stazom koja

je vodila u vrt naranača. Zgrbila sam ramena zbog jeke koju je Cesare posvud

ostavljao kao zloban i šarmantan vilenjak. Zašto sam ga voljela? Jednako sam se

mogla zapitati zašto mi srce kuca ili pluća dišu.

Idućeg jutra, kada je naša družina prelazila trg kako bi prisustvovala misi u

katedrali u znak zahvale Bogu zbog ozdravljenja Donne Lucrezije, pozornost

nam je privuklo komešanje skupine ljudi koji su zurili uvis u robinju u kavezu.

Ljudi su upirali prstima i mrmljali. Umjesto da mirno stoji, malena gomila

uzbuđeno se komešala. Čak i ulični prodavači, koji su rijetko obraćali pozornost

na zatvorenike obješene na tornju, zastali su pored Catherinellina kaveza i

iskrivili vratove ne obazirući se na male prosjake dugih prstiju koji su im krali

jabuke, marelice i vruće pite od bundeva s pladnjeva. Pogledala sam uvis, ali

vidjela sam samo drveni pod kaveza koji je kroz pukotine propuštao točkice

žute svjetlosti. Pogledala sam Ferrantea koji je stajao pokraj Don Alfonsa stežući

Pompea

-209-

misal na prsima. Odbio mi je uzvratiti pogled. Vidjela sam da vuče brata za

rukav i potiče ga da nastavi hodati, ali Don Alfonso već je bio poslao jednog od

svojih plemića koji je trebao ustanoviti što se dogodilo.

Vijest je stigla baš kada je kor otpjevao Te Deum. Riječi su prelazile s usta na usta

kao vatra koja skače s krova na krov. Robinja je već bila mrtva. Nekako je

nabavila konopac pa se objesila s velikog svornjaka na krovu kaveza koji je

držao lanac. Debeli Don Alfonsov vrat pocrvenio je ispod crte kratke kose.

Pokraj njega Ferrante je pognuo glavu, kao da je utonuo u molitvu. Nadam se

da mu je Svemilostivi oprostio ono što je učinio dovevši u opasnost svoju

besmrtnu dušu radi dostojanstva jedne robinje.

Pompea

-210-

KNJIGA PREKRŠENIH OBEĆANJA

Ona zna. da Zemljom upravljaju majke, toliko je sigurno. Također, zna da više nije djevojka. A što

se tiče zarobljeništva, vjeruje da je zatvorenica otkad je bila kći.

Louise Glück, Perzefona Lutalica

Pompea

-211-

PRVO POGLAVLJE

FERRARA, RUJAN 1501. GODINE

Ne dajem ti ništa osim prazne škrinjice i posuđenog stiha.

Angela mi je rekla da imam sreće.

"Barem vam je lice ostalo netaknuto", rekla je uspravivši se i zagasivši svijeću

koja mi je osvjetljavala spolni organ dok ga je Angela pregledavala. Smatrala

sam da sam se samo ozbiljno prehladila, a to i ne bi bilo čudno jer sam se

tijekom oluje bila smočila do kože. Kasnije me još i Donna Lucrezia prisilila da

sjedim pokraj nje sve dok nisam objasnila - koliko je bilo u mojoj moći - zašto je

njezin brat bio napustio Ferraru samo isprazno obećavši da će se vratiti na

Božić. Vojvodino obećanje nije joj bilo ni od kakve koristi, stoga me krepko

grdila, a ja se zbog premorenosti i hladnoće nisam mogla ničemu radovati. Nije

spomenula Catherinellu iako njezino obješeno tijelo nisu bili uklonili još dva

tjedna, a dotad su joj vrane bile izjele oči i velik dio mesa pa su se prolaznici na

trgu čudili što su njezine kosti bijele kao i njihove.

Tada je Angela primijetila da se češem. Ne mogu vam reći što je bilo gore -

bolovi u rukama i nogama od kojih sam se cijele noći bacakala i okretala ne bih

li osjetila olakšanje ili svrbež i gorenje između bedara koji su me tjerali u tamne

zakutke, iza zaslona, vrata i vrtnih sjenica, svugdje gdje sam se u mogla češati u

osami. Sanjala sam kako sjedim na gromadama leda i pila sam što sam manje

mogla kako ne bih pišala oštrice.

"Samo sam prehladila bubrege", rekla sam podignuvši se na laktove.

"Uvjerite se sami", odgovorila je Angela dodavši mi ogledalce koje sam

namještala između nogu dok nisam ugledala odraz svojeg spolnog organa.

Maleni čir pun žućkastog gnoja ugnijezdio se na otvoru, a na dodir bio je tvrd i

bezbolan. "On vam je svakako ostavio mali memento amoris."

"Mislila sam da se izliječio." Zvučala sam tugaljivo.

Pompea

-212-

"Sigurno ne mislite da je bio uzor redovničke kreposti otkad se podvrgnuo

Torellinim glasovitim živinim kupkama, vi guščice. Pretpostavljam da se i sam

ponovo zarazio." Bolest zari u meni kao vatra u srcu vlažnog sjenika i otkucava u noći kao

smrtna ura pod krovom.

"Voljela bih da je Torella još ovdje."

"Oh, moći ćemo mi to i same riješiti. Trebamo žabu. Ili pile. To bi bilo lakše.

Najvažnije je da Lucrezia ništa ne sazna jer će joj se plan za vašu udaju izjaloviti

ukoliko vas ne bude mogla predstaviti kao zdravu djevicu." Nakon oporavka

Donna Lucrezia čvrsto je odlučila svima nama naći dobre muževe - dobre

ferrarske muževe - jer bi to pomoglo popraviti štetu koju je pobačaj nanio

njezinu položaju. Angela je gorljivo podržavala svoju sestričnu u tome jer se

sada Donna Lucrezia slagala s njezinom udajom za Giulija.

"Žabu?"

"Živu žabu treba razrezati napola i pritisnuti na čir. Ili pile."

"Na isti način?"

"Da. To je jedan od Ippolitovih lijekova", povjerila mi se, "i provjereno djeluje jer

sam zdrava."

"Ali, kada ste zadnji put legli s njim?" Ippolito je otišao iz Ferrare i prije nego što

je izbila groznica, a znala sam da je čak i prije toga Angela postala ravnodušna

prema njegovu udvaranju. Pocrvenjela je. Igrala se ogledalcem koje sam joj

vratila dok sam izravnavala odjeću.

"Teško je", bilo je sve što je htjela reći.

*

Premda smo nekoliko puta pokušale uhvatiti žabu koristeći lonce za cvijeće i

malene mreže, pretvarajući se pred Donnom Lucrezijom i ostalim damama da je

to igra koju smo smislile kako bismo otjerale hladnoću jesenskih popodeva

tijekom šetnji u vrtovima, nismo uspjele u svojem naumu, stoga smo morale

nabaviti pile. Bio je to prljav posao jer smo pticu trebale razrezati i pritisnuti na

bolesno mjesto dok je još bila živa. Omotavši suknju oko struka i legnuvši na

Pompea

-213-

pod raskrečenih nogu kako ne bih zaprljala posteljinu i potaknula pralje na

svakojaka pitanja, nisam mogla mnogo pomoći Angeli dok je držala pticu koja

se otimala. Zadaća je bila još teža jer je odlučila nositi rukavicu za sokolarenje

kako bi si sačuvala ruke od kljucanja i grebanja.

Angela nije bila sigurna koliko bi dugo trebala pritiskati umiruće pile na čir.

Ferrante je predložio da ga pritišće dok se ne ohladi. On je nabavio rukavicu i

stražario pred vratima jer nismo imale povjerenja u ostale dame Donne

Lucrezije zbog toga što su Angelu i mene više mrzile nego voljele. Naime, bile

smo ljubimice Donne Lucrezije, a pobožna Fidelma predstavljala je žarište

neprijateljstva prema nama jer je smatrala da gospu navodimo na krivi put te da

smo vjerojatno skrivile njezin pobačaj jer smo je poticale na ples i kasne odlaske

na spavanje. Načinile smo kompromis. Angela je na mojem spolnom organu

držala uzvrpoljen krvav komad mesa s kojeg nije bila očerupala perje sve dok

se nije smirio i dok krv nije prestala teći pa je bilo očito da je nastupila smrt.

Onda ga je bacila u vatru, a ja sam zakašljala zbog smradi nagorjelog perja dok

sam skidala zaprljanu podsuknju i prala bedra.

"Možda smo trebale napraviti juhu od njega", rekla sam.

"Kunem se da nikad više neću jesti ništa od ptičjeg mesa." Angela je prolila

vodu od pranja na pticu kako bi ublažila smrdljivi dim, ali od toga se smrad

samo pogoršao.

"Hm, sada ćemo smrdjeti po pilećoj iznutrici. Morat ćete mi posuditi svoj

parfem."

"Samo ako smijem posuditi vaše rubine. Giulio kaže da ističu boju moje kose."

Te smo večeri trebale vidjeti novu predstavu koju je smislio Ercole Strozzi, a

Donna Lucrezia pozvala ga je na večeru prije toga. Usprkos iskrivljenoj nozi i

golom čelu koje mu je oči i nos izbočilo prema naprijed kao u velikog tvora, sve

smo obožavale Strozzija jer nas je nasmijavao. Barbara Torelli, prijateljica Donne

Lucrezije, jako je učeno raspravljala o erotskoj moći smijeha, a u to se razumjela

jer je spavala sa Strozzijem. To je bila javna tajna.

Nasreću - ili zahvaljujući Angelinoj vještini - liječenje piletom imalo je učinka.

Dok je jesen protjecala u iščekivanju kratkog karnevalskog razdoblja prije

Pompea

-214-

adventa, osjećala sam se prekrasno zdrava. Moj tek, koji je obično bio umjeren

otkad sam se pridružila kućanstvu Donne Lucrezije koje je posluživalo

kršćanska jela, posrao je nezasitan. Proždirala sam sve - od gustih rižota

začinjenih juhom od borovice do slatkovodnih rakova koje smo same pekle na

malim žeravnicima i jele izravno iz oklopa kada bismo pripremale "piknike" u

odajama Donne Lucrezije prije nego što bismo stavile na lica karnevalske krinke

i otišle na zabave u grad. Jednog dana, gledajući predstavu akrobata na trgu,

pojela sam toliko zašećerenih badema i slatkih sireva da je Angela promrmljala

kako se boji da će se naš podij srušiti, a Fidelma se odvažila upitati se debljam ii

se u iščekivanju adventskog posta poput deve koja razmišlja o putovanju po

pustinji.

Premda su lov i sokolarenje bile dužnosti koje sam ranije obavljala samo kada bi

mi Donna Lucrezia tako zapovijedila, te sam jeseni svakom prilikom jahala i

uživala u mesnatoj toplini svježe ubijene divljači koja se miješala s vonjem konja

i sapuna za sedla te mraza na površini vode. Voljela sam gledati Don Alfonsove

pse tartufare na zadatku u šumi i jesti tanke odreske jetkih gljiva zemljastog

vonja prženih na maslacu iznad šumarskih vatri. Tartufi su imali boju dugo

zakopanih kostiju pa sam se pitala jesu li zbog toga privlačili pse.

Kada je došao krojač i uzeo nam mjere za nove haljine koje nam je Donna

Lucrezia namjeravala dati za Božić, pogledao je svoje bilješke i ustanovio da mi

je struk narastao za više od polovice širine ruke. Također, grudi su mi zadobile

ženstveniju težinu i Angela je primijetila da sam dobila maleni masni jastučić

ispod brade, isti kao onaj koji je Donna Lucrezia naslijedila od svojeg oca.

Svakog jutra provodila je pola sata podižući bradu i istežući vrat te je masirala

masno meso pokušavajući ga se riješiti.

"Promijenit ću vam ime", objavila je Angela. "Odsad ćete se zvati La Bolognese

jer svi znamo koliko Bolonjci uživaju u hrani."

Nešto mi se steglo u utrobi zbog njezine aluzije i nehajnog odbacivanja imena

koje mi je dao Cesare. "Nije na vama da mi promijenite ime", otresla sam se i

iskrenula tanjur zauljenog kruha s paštetom od srdelica na pod gdje ga se

dočepao Fonsi.

Pompea

-215-

Katkad se ponašamo na određen način samo zbog toga što ne znamo zašto to

radimo. Kada sam shvatila da jedem kako bih popunila prazno mjesto koje je

ostavio Cesare - premda sam i dalje često bila gladna u neočekivana doba dana i

noći - bol u mojem želucu pobrkala se s boli u srcu dok sam čekala njegovu

poruku koja nikad nije stigla. Tješila sam se beskrajnim ponavljanjem svojih

malobrojnih sjećanja Angeli sve dok joj se oči ne bi zastaklile, osmijeh ukočio pa

bi počela kimati se kao automat. Smišljala sam opravdanja za njega. Prvo, bio je

s francuskim dvorom u Milanu. Možda je ondje bila i njegova žena, a čak i ako

nije, s obzirom na to da je bila kraljičina sestrična, možda mu je bilo teško

poslati mi pismo koje ne bi otkrilo njegovu nevjernost. Zatim, poslao je pisma

sestri i Don Alfonsu i obavijestio ih da se vratio u Romagnu. Naime, bio je

zaposlen čovjek koji se morao pobrinuti za mnogo toga prije nego što se za

Božić uzmogne vratiti u Ferraru.

Ipak, jedva je bilo dana kada Donna Lucrezia ne bi primila pismo. Katkad bi

Angeli i meni čitala odlomke iz Cesareovih pisama. Primijetila je da je drskost

Donne Isabelle bila gotovo nevjerojatna jer je napisala pismo vojvodi Valentinu

zatraživši antiknog Kupidona iz urbinskih vrtova, i to na sljedeći način: "Znam

da Vaša Ekscelencija ne uživa mnogo u antikvitetima." Napravila je to u doba

dok su bivši vojvoda i vojvotkinja još uvijek bili u izgnanstvu u Mantovi. Po

izvanrednom glasniku poslao je Kupidona i Veneru, a dodao je da mu taj dar

priredio velik užitak jer kipovi nisu bili antikviteti, nego krivotvorine koje je

izradio Firentinac Michelangelo. Smjesta je prepoznao njegov rad jer je

Firentinac slične kipove izradio za predvorje njegove palače u Rimu. Također,

dodao je da je Guidobaldu poslao Utjehu filozofije iz očeve knjižnice prije nego

što je ostale knjige spremio u kutije i poslao ih u kulu u Forliju kako bi bili na

sigurnom dok ne odluči što će učiniti s njima. Premda smo se sve nasmijale,

osjećala sam da je samo moj smijeh nalikovao sumornom i zajedljivom tonu

pisma.

Samo sam jednom primila poruku od njega. U pismu Donni Lucreziji, koje je

poslao iz Imole, bio je malen crtež na grubom palimpsestu. Prikazivao je

Cesareovu glavu i ramena, a izraz njegova lica bio je karakteristično suzdržan,

Pompea

-216-

usta su mu bila nakrivljena prema dolje u kutovima, a oči zaklonjene dugim

gustim trepavicama. Duhovi zbijenog nakrivljenog rukopisa bacali su mu sjenu

na obraze i zapleli su mu se u bradu.

"Daj ovo Violanti", pročitala je Donna Lucrezia. "Moj inženjer Leonardo nacrtao ga je dok

sam gledao zemljovid Imole koji je načinio za mene, baš kao da je preletio grad na leđima velike

ptice. Naredio je da izgledam kao prorok iz Starog zavjeta, stoga hi ga naša mala Izraelka trebala

cijeniti. Taj Leonardo služi mi na mnogo načina. Neki dan, dok je naše društvo zajedno večeralo, a

Sperulo nas je častio najnovijim panegirikom o mojim dostignućima, pustio je na stol malenog

guštera s papirnatim krilima pričvršćenim na leđima, a oba su bila u crveno-žutoj boji moje

livreje. Nastupio je kaos. Većina je žena kriknula i istrčala iz sobe, a Ramiro je ubo Torrigiana u

šaku nastojeći pribiti guštera na stol. Kada sam kasnije zapitao Leonarda je li mu drago što njegov

suparnik kipar nekoliko tjedana neće moći raditi, jednostavno je rekao da je primijetio kako tonem

u san - soba je bila napučena, vatra je jako gorjela, vino je bilo opojno i, iskreno, Sperulova priča o

padu ovog lijepog grada ponešto je bila dosadna za moj ukus - pa je smislio tu šalu kako bi me

probudio."

Donna Lucrezia nastavila je čitati u sebi. Katkad bi se nasmiješila, katkad

namrštila, no pustila me da se mučim mislima o ženama koje je Cesare nehajno

spomenuo. Tko su one bile? Žene i ljubavnice gostiju na večeri ili njegove

ljubavnice? Je li Dorotea Caracciolo bila među njima? Je li uistinu bila toliko

lijepa da je Cesare riskirao gnjev Venecije kako bi je imao? Utučeno sam se

zagledala u crtež koji sam stezala u ruci - pergamentni nadomjestak za toplu

kožu mojeg ljubavnika, pretakanje vatre koja mu je tekla u venama u crte od

ugljena.

Pomislila sam da Donna Lucrezia i nije trebala sliku svojeg brata jer su joj ga

njegove riječi dočarale. Njegova su pisma bila početak njihovih dugačkih,

unutarnjih razgovora, kao da su nekako ostali u uzajamnoj prisutnosti usprkos

velikoj udaljenosti i sve lošijem vremenu pošto je stigla zima pa smo bile

prisiljene postiti tijekom adventa. Moja bi joj usamljenost bila neshvatljiva, čak i

da ju je bila primijetila.

Međutim, nije bilo tako. Bila je odviše zauzeta popravljanjem štete koju je

pretrpio njezin položaj zbog gubitka kćeri te je provodila večeri i noći s mužem,

a dane s njegovom braćom. Čak bi s vremena na vrijeme ozbiljno slušala

Pompea

-217-

Sigismonda dok je objašnjavao svoj plan zahvaljujući kojem će otrovati kralja

štakora krvlju svinje koju su objesili naglavačke i istukli do smrti. Premda se,

kao i uvijek, radovala Ferranteovoj duhovitosti i Giulijovu pjevanju, najviše je

pozornosti ukazivala Ippolitu koji se baš vratio iz Rima i donio vijesti iz

Vatikana.

Dva mališana, Rodrigo i Giovanni, izgledali su čarobno u baršunastim

kapicama koje im je poslala i bili su oduševljeni papigom. Hvala Bogu, Sveti je

Otac uživao u krepkom zdravlju i bio je oštrouman kao i uvijek. Nije bio nimalo

manje ponosan na svoju djecu premda je žalio zbog Lucrezijina gubitka te je

trenutno bio bijesan zbog tajnovite tišine i tromosti vojvode Valentina. Načuvši

Ippolitove razgovore s Lucrezijom, saznala sam da se Tvrđava San Leo, u

urbinskom vojvodstvu, u listopadu pobunila protiv Cesarea pa su njegovi

neprijatelji u utvrdi La Magione obitelji Orsini skovali savez protiv njega. Bilo

kako bilo, Cesare naoko nije ništa radio osim što je išao u lov oko Imole i

razmjenjivao šale s Leonardom. "Zemlja im gori pod nogama", rekao je

firentinskom govorniku, "a nema dovoljno pišake u ikojem od njihovih

djevičanskih mjehura kako bi je ugasili."

Bojala sam se za njega. Htjela sam povjeriti svoj strah Donni Lucreziji, čuti kako

mi kaže da zna da on vlada situacijom, da je uvijek jedan korak ispred svojih

neprijatelja. Međutim, vidjevši njezin napeti i nesigurni osmijeh, bilo mi je jasno

da je bila jednako neupućena kao i njezin otac. Tada sam se sjetila da je

Michelotto spomenuo San Leo kada nas je pronašao u vrtu naranača i shvatila

sam da se ravnoteža poremetila. Taj sam put znala više od Cesareovim plano-

vima nego njegova ljubljena sestra ili čak Papa. Prigrlila sam znanje kao da je

ljubavnik, tješitelj, štit, ali nisam ništa rekla Donni Lucreziji. Da sam joj bila

povjerila ono što sam znala, njegova bi se moć bila raspršila. Postavila bi mi

pitanja na koja ne bih mogla odgovoriti. Mogla bi povjerovati da sam u stanju

izdati Cesarea i upozoriti ga da me se kloni. Tako sam šutjela i rekla sama sebi

da nema razloga za strah.

Svake bi subote Donna Lucrezia i vojvoda Ercole posjetili sestru Osannu. Samo

me jedanput povela sa sobom, ali reakcija svete vidovnjakinje na moju

Pompea

-218-

prisutnost bila je toliko čudna i zastrašujuća da su me ubuduće odlučili, ništa

mi ne rekavši, ostaviti kod kuće. U trenutku kada sam ušla u dio sobe

namijenjen posjetiteljima, nekoliko koraka iza Donne Lucrezije, noseći njezin

hermelinski plašt, sestra Osanna dobila je neku vrstu napadaja i srušila se u

stranu, povijenih i ukočenih leđa, a pjena joj je navrla na usta i procurila na

bradu. Lijeva joj je ruka ostala podignuta, pokazujući savijenim kažiprstom u

mojem smjeru, sve dok sestra Lucia, koja ju je pratila, nije predložila Donni

Lucreziji da me otpusti.

Posumnjali su u istinitost mojeg obraćenja i poslali me da vidim oca Tommasa.

Fidelma je preuzela moje mjesto tijekom subotnjih posjeta premda mislim da se

vojvodi to nije sviđalo. Bilo bi mu draže da sam ja bila tamo. Fideimino

kršćanstvo bilo je puno uvjerljivije od mojeg, stoga nije trebala biti izložena

svetim sestrama kako bi sebi zajamčila mjesto na nebu. Međutim, bila sam

privlačnija starčevu oku nego kržljava Mantovanka, osobito otkad su prekrojili

moje haljine koje su sada pokazivale moj novi, ženstveniji oblik. Vojvoda više

nije uzdržavao ljubavnicu, ali katkad bi me uštipnuo za stražnjicu kada bi malo

previše popio i nekoliko je puta dopustio da se ukrasim draguljima koje je

pomišljao dati Donni Lucreziji jer smo imale jako sličnu put i kosu, kako je

objasnio.

Otac Tommaso poslao mi je meditacije o svetim mučenicima i molio se nada

mnom u kapeli Donne Lucrezije dok mi se nije zavrtjelo u glavi kao sam na

kotaču svete Katarine, a moj je nekršćanski želudac režao za nečim skuhanim na

ražnju svetog Lovre. Tajno sam meditirala o dolasku Božića i o vlastitom svecu

koji se zvao sveti Valentino. Možda će ostati do Tri kralja. Kao velepoštovani

obiteljski gost nesumnjivo će dobiti sobe blizu odaja Donne Lucrezije, a mogao

bi me i pozvati u njih. Vidjela sam ga kako stoji na vratima svoje spavaće sobe,

odjeven samo u kućnu haljinu obrubljenu krznom, a iza njega vide se

razbuktala vatra i kut kreveta. Osjećala sam ga kako me grli, koža nam se

dodiruje u šatoru od krzna. Imat ćemo cijele noći za usavršavanje vođenja

ljubavi i jutra ukrašena mrazom u kojima ćemo odjahati na sokolarenje. Možda

će se jezero zamrznuti i priredit će zabavu na ledu. Zajedno ćemo klizati izvan

Pompea

-219-

svjetlosti lanterna, gdje će led savršeno odražavati zvjezdano nebo pa će to

izgledati kao da letimo, a naše klizaljke zvučat će kao jeka glazbe iz nebeskih

sfera.

*

Božićno jutro donijelo je tanak sloj mokrog snijega iz prljavo žutog neba, taman

dovoljno da priguši gradske boje, ali ne i da oči obraduje pokrivačem

svjetlucave bjeline. Premda je na Badnjak, na Ferranteovo veliko zadovoljstvo,

mladi časnik Vittorio stigao iz Ferrare, nije bilo znaka njegova gospodara.

Otišle smo u katedralu na misu, gdje je Ippolito održao propovijed o

pokvarenosti popisa stanovništva zbog kojeg je sveta obitelj otišla u Betlehem.

Nijednoj od nas nije izmaklo ono što je htio reći jer su svi znali da je Papa

nedavno raspisao nove poreze na svećenstvo kako bi platio, govorilo se,

podizanje novih Cesareovih četa. Zabrinuto smo gledale Donnu Lucreziju koja

je sjedila pokraj muža ispod bijelog svilenog baldahina i držala ga za ruku

zagonetno ozbiljno. Morale smo se probiti natrag preko trga kroz gomilu koja

se okupila kako bi čula brbljanje prosjačkog fratra o poniznosti djeteta u

jaslicama. Činilo se da ga neki ozbiljno slušaju, ali jednak broj drugih gađao ga

je kupusovim listovima. Iskazujući poštovanje, skinuli su kape dok smo

prolazile pokraj njih dostojanstveno u visokim drvenim cipelama, a robovi su

podizali naše suknje i rubove plašteva kako ih ne bi zaprljao mokri snijeg i

zgaženo voće.

Na pola puta preko trga Fidelma je usporila i okrenula se prema fratru koji se

bio popeo na preokrenuta kola. Elisabetta Senese zaletjela se u njezina leda i

izgubila ravnotežu. Pošto su joj Vittorio i mladić okrugla lica koji ju je posvud

slijedio kao psić, a kasnije je umro od boginja, hihoćući pomogli da ustane,

pljusnula je Fidelmu jer joj je upropastila novu božićnu haljinu. Fratrov skup

brzo se okrenuo prema borbi. Fratar se ogledao ne bi li vidio što se događalo.

Fidelma, naoko ne primijetivši Elisabettinu pljusku i crvenu masnicu koja se

ocrtavala na njezinom blijedom obrazu, podignula je bradu pokušavajući vidjeti

Pompea

-220-

preko glava gomile. Bila je toliko visoka u svojim drvenim cipelama da joj je to

nije bilo teško. Činilo se kao da joj se pogled napetim, nevidljivim konopom

spojio s pogledom fratra prosjaka u blatnoj halji i otrcanu crnom plaštu.

Pogledala sam Angelu.

"Angela", prošaptala sam povukavši je za nadlakticu i odvrativši joj pozornost

od otresanja blata s rumene i uzđrhtale Elisabette, "Angela!"

"Sto je?"

"Mislim da je ovo Fidelmin fra Raffaello. Znate, propovjednik skitalica koji ju je

obratio na kršćanstvo. Pogledajte ih."

Okrenula se. Primijetila sam mrlju krvi na njezinoj modroj suknji. "Krvarite",

prošaptala sam. "Hodat ću iza vas." Zbog složenosti svojeg ljubavnog života

Angela je izgubila trag svojih mjesečnica. Opsovala me, a zatim se nasmiješila i

zahvalila mi, no nisam obratila pažnju na njezinu promjenu raspoloženja, a

zaboravila sam i Fidelmu i njezina fratra. S mučnim osjećajem u želucu osjetila

sam kako mi se rumenilo diže u obraze kada sam pomislila kakva sam krajnja

budala bila, uvidjevši da ni sama mjesecima nisam imala mjesečnicu.

Još otkad je Cesare otišao.

Lice mi je gorjelo. Hladan znoj izbio mi je na tijelu pa sam se stresla. To je

nemoguće... Angela je rekla... Možda je to samo neka trajna popratna pojava

sifilisa. Oh, Bože, što ako sam zbog njega postala jalova? Kako se onda nadati

dobroj udaji? "Hajdete", rekla sam Angeli žestoko je gurnuvši u leđa. "Gospa i

Don Alfonso gotovo su kod Cortea. Vidjet će da nas nema." Razdraženo me

pogledala, ali poslušno je krenula pokušavajući dostići Donnu Lucreziju, a ja

sam je slijedila kao da joj pomažem sačuvati suknju od snijega.

*

"Morat ćemo kasnije razgovarati o tome," rekla je nakon što je privezala uložak i

stupila u novu podsuknju, a ja sam mrlju na njezinoj brokatnoj suknji protrljala

vlažnim ručnikom. "Ne možemo ništa učiniti u žurbi i bit će nevolje ako

propustimo darivanje."

Pompea

-221-

"Mislite li da bi on sada mogao biti ondje? U Sali Grande?"

"Najdraža Violante", stresla je glavom u nekoj vrsti dobronamjernog očaja, "on

neće doći. Sumnjam da je to uopće namjeravao. To je bila samo strategija na

odlasku. Cijelog života poznajem Cesarea i još se nikad nije dogodilo da je

učinio nešto što je rekao da će učiniti. Njemu je prijevara kao droga. On nema

pojma kada treba stati."

Bijesno sam zatreptala. Odbila sam zaplakati i zamrljati sjenilo koje sam tako

pomno nagorjelim štapićem nanijela na kapke. Što god Angela rekla, Cesare bi

još mogao stići i što bi mislio o meni kada bi vidio moju crvenu kožu i oči

natečene od plača za njim? Kako bih se tada mogla natjecati s čarobnom

Dorotejom Caracciolom?

Darivanje u Sali Grande činilo se beskrajnim. Vojvoda i njegova obitelj sjedili su

na podiju na čelu dvorane, a dame i gospoda iz našeg kućanstva morali su

stajati u zgusnutim redovima - gospoda na jednoj strani, dame na drugoj - i

ostaviti mjesta kako bi svi komornici, tajnici, rizničari, kuhari, konjušari, glavar

ljevaonice Don Alfonsa i njegov glavni lončar, sićušan muškarac iskrivljenih

nogu koji je trenirao trkaće konje vojvode Ercolea, pjesnici i glazbenici te

dvorski slikari išli sredinom dvorane i primali darove. Robovi koji su nosili

nove crvene i zelene tunike te kožnate rukavice odnosili su darove s dugačkog

stola postavljenog ispod podija vojvodi i njegovoj obitelji propisanim

redoslijedom.

Pokušala sam odvratiti pozornost od bolnih leda i preuskih cipela te smrada

neopranih tijela nedovoljno maskiranog raznovrsnim parfemima, pitajući se

koliko je dugo vojvodin glavni komornik uvježbavao robove tako da

podsokolareva žena dobije svoju zdjelu zašećernog voća i Sigismondov osobni

sobar svoj svežanj izvezenih rupčića, a ne obrnuto. Igrala sam se sama sa

sobom. Ako konjušar odgovoran za Don Alfonsove trkaće golubove primi svoj

dar prije čuvara Ferranteovih pauna, Cesare će stići za pet minuta. Ako budem

mogla nabrojati do pedeset prije nego što kći glavnog pivara prijeđe put od

vrata dvorane do podija, neće biti večere. Ako više od tri svijeće na velikim

brončanim stalcima s obje strane podija izgore prije nego što vojvoda Ercole

Pompea

-222-

završi govor u kojem je zahvaljivao svojoj služinčadi za godinu dana službe, to

će biti sutra. Što god Angela rekla, moje tvrdoglavo srce odbilo je prihvatiti

zamisao da uopće neće doći.

Doduše, bila sam zabrinuta zbog vremena. Kada su nas napokon otpustili kako

bismo se pripremili za večernju zabavu pa smo prelazile dvorište prema kuli

Marchesani, snijeg je počeo gušće padati. Kaldrma posuta slamom pretvorila se

u plavosivi sag, poprskan treperavom bojom marelice na mjestima gdje je na

njega pala svjetlost baklji pričvršćenih na vrata tornjeva. Debele tihe pahuljice

kovitlale su se iz tamnog neba i zapinjale nam za trepavice. Angela je podignula

lice i isplazila jezik. Koža joj je sjala, a snježne zvjezdice na trenutak su zablistale

među njezinim kovrčama prije nego što su se otopile zbog topline. Sagnuvši se,

skupila je pregršt snijega, uobličila ga u grudu i bacila je na mene. Komad leda

pogodio me u vrat i skliznuo prema ramenu topeći se, kapajući mi s kose,

močeći mi potkošulju i prsluk.

Suze su bile vrele, po tome sam znala razliku.

"Nemojte, Violante, nemojte!" Angela me obujmila i privila k sebi gladeći mi

kosu, pritišćući hladan obraz na moje mokro lice. "Žao mi je. Nemojte plakati.

Nije važno što Cesare ne dolazi. Znate kakvi su muškarci. Pogledajte Ippolita.

Dragi je Ippolito dijelio Sancijin krevet sve vrijeme kada je bio u Rimu, ali to ne

znači da manje žudi za mnom sada kada se vratio. Muškarci imaju kratko

pamćenje. Možda nam se to ne sviđa, ali nemamo izbora. Moramo to prihvatiti.

Takav je svijet."

Pitala sam se bi Ii bila tako hladnokrvna da je Giulio spavao s princezom

Sancijom, ali bilo bi pakosno reći tako nešto jer me pokušavala razvedriti.

Međutim, čak i ako je imala pravo, čak i usprkos tome što ću, kada Cesare bude

sa mnom, moći otjerati sve misli na druge žene iz njegove glave, ipak sam imala

razloga plakati.

"Bože, ovdje ste!" Elisabetta Senese, s mrljom koju je ostavila voda još uvijek

vidljivom kao obrisom zemljovida na njezinom žutom venecijanskom baršunu.

"Angela, morate je urazumiti. Odlučila se okupati, a tako je hladno. Već je

zapovjedila da se pripremi kupalište, ali voda će se zagrijavati satima pa ćemo

Pompea

-223-

zakasniti i vojvoda će se ljutiti, Don Alfonso bit će mrzovoljan i..."

"Hm, ja se ne mogu kupati jer imam mjesečnicu. Uostalom, Don Giulio mi je

rekao da će ove noći on i sva njegova braća izvesti Tromboncinovu novu

kompoziciju. Za šest viola. Trombocino će svirati šestu. Bog zna što će načiniti

Sigismondo, ali bolje je ne odugovlačiti."

Usprkos Tromboncinovu koncertu za šest viola, Donna Lucrezia je ustrajala na

kupanju, ali s obzirom na to da se Angela loše osjećala, dopustila mi je da ne

budem uz nju. Rekla je đa je čekamo u njezinim odajama i nadziremo novu

robinju. Cesare je poslao novu robinju koja je nosila zlatnu ogrlicu s njegovim

reljefnim grbom. Mislio je da je Dalmatinka koja je isplivala na morsku obalu

kod Porta Cesenatica pošto su topovi koji su čuvali luku uništili piratski brod.

Upadljivo dijete, s visokim oštrim jagodičnim kostima, blijede kože i kose

modrocrne poput vranina perja. Nije govorila nijedan jezik koji je bilo koja od

nas razumjela i Donna Lucrezia joj još nije dala ime.

Dok sam gledala kako se tiho kreće oko odjevaonice Donne Lucrezije, izlažući

odjeću, ravnajući sićušnim vještim prstima rub prsluka od grimiznog baršuna,

glačajući rukavom dragulj, nehotično sam se prisjetila nettunske obale. Rekla

sam sebi da je taj dio mojeg života završio, da je to nevažno, da ga je svećenik

koji me krstio prognao s mojim židovstvom. Međutim, čini se da ljudski um ne

može prisilno prestati raditi, već nastavlja čeprkati među starim sjećanjima kao

ustrajan učenjak koji traži poveznice. Kako je patetičan kraj moje majke mogao

biti bez svrhe ako je pomisao na njega navela mojeg oca na poznatu odluku, a

sjećanje na njega nagnalo je mene da je prihvatim? Što ako cesta koja je započela

u Nettunu završi mojim iskustvom majčinstva?

"Možete se riješiti toga, znate. Znam mnogo načina. Od Sancije. Ne, vi, glupa

djevojko, ne tako! Dvije kapi mošusa u ružinoj vodi. Bože, Violante, zašto je taj

vaš ljubavnik dao objesiti Catherinellu?"

Nije, mislila sam, ali tu sam misao zadržala za sebe. "Što? Riješiti se...? Sancia?

Ali, rekli ste da je nemoguće prvi put zatrudnjeti."

"Je li ušao u vas samo jedanput?"

"Znate da jest. To sam vam rekla već dovoljno puta. Pojavio se Michelotto."

Pompea

-224-

Slegnula je ramenima. "Hm, uvijek su moguće iznimke koje potvrđuju pravilo.

I, kako sam rekla, znam kako se toga možete riješiti."

"Kao princeza Sancia."

"Da, draga, Sancia. Toliko sam joj puta pomogla. Borovica najmanje boli, ali je

igla vjerojatno najpouzdanija."

Naglo sam sjela na tronožac za odijevanje prije nego što mi noge ne klecnu. "Je

li to bilo... Jesu li bila... Cesareova?"

Angela je slegnula ramenima. "Tko zna? Jedino u što možete biti sigurni je

činjenica da nisu bila Jofreova. On je uvijek samo promatrao."

"Promatrao. Razumijem."

"Ne razumijete, zar ne?" Čučnula je ispred mene uzevši me za ruke. Ruke su joj

bile tako tople. "Ali, ako želite imati ovo dijete, hm, znajte da ćete postati član

naše obitelji. Bolje vam je saznati kakva smo mi obitelj. Jofre je impotentan.

Samo voli promatrati."

"A Cesare...?"

"Pa, mislim da njezini ostali ljubavnici nisu znali. Ali, Cesare, hm, dajte mu

pozornicu i održat će predstavu."

Izvukla sam ruke iz njezinih. "Znam što pokušavate učiniti, Angela, ali to nećete

uspjeti. Nije mi stalo do toga. Volim ga. Moje je dijete dio njega. Neću vam

dopustiti da ga ubijete." Pokušala sam ustati, ali Angela mi je položila glavu u

krilo i težina njezine glave pritisnula me na tronožac. Rukama mi je obujmila

struk i osjetila sam toplu vibraciju njezina smijeha kroz slojeve odjeće.

"Već imate popriličan trbuščić", rekla je nagnuvši se na pete. "Morat ćete reći

Lucreziji. Bolje vam je to što prije učiniti."

"Mislite Ii da će se manje ljutiti ako bude znala da je Cesareovo?"

"Nisam sigurna", odgovorila je Angela oborivši pogled. Na trenutak mu je

toliko nalikovala da mi se grlo stegnulo.

*

Namjeravala sam reći Donni Lucreziji idućeg dana na Svetog Stjepana, ali jako

je kasno ustala, i to samo kako bi primila bratova glasnika. Čovjek se probio

Pompea

-225-

kroz mećavu i donio tajne poruke vojvodi, Don Alfonsu i Ippolitu te poruku

Donni Lucreziji čija je kratkoća bila ledena. Sjedeći u krevetu umotana u

krzneni plašt, pijuckajući vruću vodu i sok od limuna, stalno je okretala jedini

list papira, presavijen i zapečaćen, pregledavajući ga iz svakog ugla prije nego

što je zatražila nož i odrezala pečat. Pobrinula sam se da joj sama donesem

jutarnji napitak kako bih dobila priliku zamoliti je za privatnu audijenciju i

saopćiti joj svoju vijest. Sada sam je mislila zamoliti da me otpusti dok bude

čitala bratovo pismo, ali zapovjedila mi je da ostanem.

"Zabrinuta sam zbog ovoga", rekla je. "Ne ostavljajte me samu s tim."

Stajala sam pokraj nje sklopivši šake u rukave radi topline, položivši ruke na

malenu oblinu trbuha i okrznuvši njima svoje nabujale grudi. Glasno je

pročitala cijelo pismo.

"Preuzvišena gospo", započela je, a zatim zastala i otpila malo pića pa iskrivila usta na

njegovu trpkost, "i ljubljena sestro, dopustite da vas obavijestimo da smo jutros, na blagdan

Kristova rođenja, dali smaknuti Ramira da Lorqua, bivšeg guvernera Romagne, zbog pronevjere

novca."

Donna Lucrezia je zadahtala. "Ramiro? Ramiro je bio s njim od... oh, ne mogu se

sjetiti koliko dugo. Čak dulje od Michelotta. To je nemoguće."

Pomislila sam na Ramira premda nisam ništa rekla, na onog istog Ramira o

kojem je pisao tako odano prije samo nekoliko tjedana opisujući zgodu s

krilatim gušterom. Donna Lucrazia je nastavila čitati tonom otežalim od sumnje

i straha.

"Na Svetog Stjepana otići ćemu u Senigalliju kako bismo prihvatili predaju tog grada, zato bismo

zamolili da molite za naš siguran put.

Vaš odani brat, koji vas voli kao samog sebe,

Caesar Valentinus

Predano u Ceseni 25. prosinca, a. d. 1502."

Pismo je bilo napisano rukopisom Cesareova povjerljivog tajnika Agapita

Geraldinija, a Cesare ga je potpisao.

"Da molim", rekla je Donna Lucrezia mršteći se na mene. "Otkad Cesare traži

molitve?" Stresla se. "Pošaljite poruku mojem mužu i zamolite ga da me dođe

vidjeti, a zatim se smjesta vratite i odjenite me. Pozovite Dalmatinku. Gdje je

Pompea

-226-

Angela?"

"Odmah ću otići po nju, gospo." Znala sam da Angela u našoj sobi čeka vijesti o

mojem razgovoru s Donnom Lucrezijom.

"I, Violante, možda bi bilo bolje da molimo..."

"Da, gospo."

Ostatak tog dana i većinu sljedećeg dvorske dame smjele su raditi što god su

željele, a Donna Lucrezia i muž savjetovali su se s njegovom obitelji o sadržaju

Cesareovih pisama. Premda smo vrijeme uglavnom provodile u Cameri Dal

Pozzolo, gdje su bili postavljeni naši maleni tkalački stanovi i okviri za vez, a

imale smo i dobru zalihu knjiga poezije, pjesmarice i nekoliko starih lutnji, čak

je i tamo dopirao drhtaj živčanog uzbuđenja koje je prožimalo dvor. Svaki put

kada bismo začule glasove u vrtovima ili kopita u dvorištu, neka bi od nas

pohitala do prozora ili na stubište, gledala bi i slušala. Oko sredine idućeg dana

neutješni Strozzi posjetio nas je u tornju, ali premda je učinio sve što je mogao s

rimama i šalama te bockanjem klaunova Donne Lucrezije, čak i ferrarske

djevojke, kojima je Cesare jedva bio nešto više od imena, hladan dah na

stražnjoj strani vrata, duh u obličju viteza svetog Ivana, ostale su odsutne

duhom i ozbiljne.

Bila sam u agoniji. Pokušala sam moliti, ali molitve su samo vraćale, beskorisne

kao jeka. Kojem sam se bogu mogla moliti, conversa od koje su zatražili da moli

za ateista? Sto je uopće htio postići tim zahtjevom? Je li to bila neka šifra? Ako

jest, očito je Donna Lucrezia nije razumjela. Ili se dogodilo nešto što je bilo

dovoljno da Cesare od straha utekne religiji? Je li ga gospoja Sreća napustila? Je

li umro? Sigurno bih osjetila da je umro sada kada je njegovo sjeme raslo u

meni.

Onda se to dogodilo. Stigla je poruka. Ispustila sam loptu konca koju sam

motala s Fidelmom i, kada sam se sagnula kako bih je podignula, primijetila

sam sićušnog lava u uzorku saga pod mojim stolcem. San Leo. Sve je to

započelo pobunom u San Leu. Prisilila sam um da ispita Michelottov grub

prekid mojeg sastanka s njegovim gospodarem. Što je rekao? "Imam procjenu

utvrda u San Leu koju ste zatražili od Leonarda." Zatražio je od svojeg inženjera da

Pompea

-227-

napravi procjenu. Kao da je već znao, kao da je i sam nešto planirao.

Dodala sam konac jednoj djevojci rekavši da moram obaviti nuždu. Angela me

značajno pogledala jer mi je bila objasnila da je često mokrenje bio jedan od

sigurnih znakova trudnoće. Tiho zatvorivši vrata iza sebe, otrčala sam u

vojvodine odaje u Corteu. Ne treba ni reći da nikad prije nisam bila ušla u njih.

Međutim, dok sam stajala kod vrata njegovih privatnih odaja, čekajući da vratar

ustanovi je li Donna Lucrezia ondje, nisam osjećala živčanost, samo premoćan

poriv da uvjerim Donnu Lucreziju da njezin brat nije u opasnosti.

Čula sam glasove iza vrata, duboke tonove muških glasova, katkad tišu

primjedbu Donne Lucrezije, ali nisam mogla razabrati što govore. Iznenada je

Fonsi zalajao i lovački je pas zarežao u znak odgovora pa se začuo žamor

napetog smijeha. Jedna od vojvodinih egzotičnih mačaka izjurila je kroz

preklop na bazi vrata, a rep joj je bio našušuren kao četka za dimnjak. Zatim

sam čula lakajev glas, kratak hrapav vojvodin odgovor i struganje mekanih

lakajevih cipela natrag prema vratima. Duboko sam udahnula, podignula

ramena i zakoračila u sobu.

Prizori lova na zidnim tapiserijama činili su se živima u svjetlosti vatre i niza

svijeća na brončanim stalcima kao i lovački psi koji laju za jelenima u bijegu,

koplja lovaca zabodena u bokove pjegavog vepra. Obitelj Este i Donna Lucrezia

sjedili su pored dubokog ognjišta, Ferrante i Don Alfonso zajedno na klupi,

Giulio na podu sa španije-

lom u krilu, Donna Lucrezia na niskom sklopivom stolcu. Sigismonda nije bilo.

Kada sam krenula prema obiteljskom skupu, vojvoda se nagnuo naprijed na

svojem stolcu s visokim naslonom, čvrsto stisnutih usnica, očiju bezizražajnih

kao u zmije. U desnoj ruci držao je maleni srebrni čekić za razbijanje oraha i

postojano tapkao njime po dlanu lijeve ruke. Stalno sam se podsjećala da mu se

sviđam dok sam prilazila jer je to često pokazivao.

"Imate li što reći vojvotkinji?" upitao me opasno mirnim tonom glasa. Kada se

Donna Lucrezia okrenula prema meni, primijetila sam grozničave mrlje na

njezinim obrazima koje su mi govorile koliko se ljuti ispod prividne mirnoće.

Oklijevala sam.

Pompea

-228-

"Možete mi reći što god želite ispred moje obitelji", rekla je gotovo se

nezamjetno primaknuvši Don Alfonsu. Svrnula sam pogled s njezinog slabog i

nedokučivog osmijeha na lica članova obitelji Este koji su me gledali u

iščekivanju - od Don Alfonsovih malenih, tvrdih, plavih i zakrvavljenih očiju do

Don Giulija čiji je pogled bio otvoren i ljubičast kao večernje ljetno nebo. Kako

sam mogla govoriti pred njima kada je svatko od njih još uvijek bio bijesan, bez

obzira koliko diskretno, zbog Cesareova postupka prema vojvodi i vojvotkinji

od Urbina? Međutim, kako sam se mogla ispričati za upad? Zavrtjelo mi se u

glavi, više nisam mogla misliti.

"Žao mi je", promrmljala sam osjećajući da mi obrazi počinju gorjeti, a zvuk

vojvodina čekića dok je razbijao orah u mojoj je glavi zazvučao kao topovski

pucanj. Okrenula sam se i pobjegla, jedva svjesna da se Ferrante podignuo s

klupe i zakoračio prema meni.

Otrčala sam natrag u kulu Marchesanu ne obazirući se na snijeg koji se sada

ledio pod mojim nogama, zatvorila sam se u Angelinu i svoju sobu te čekala da

se na mene sruši svijet. Ubrzo je stigao poziv Donne Lucrezije. Angela je bila

glasnica, lica bijelog kao guščje jaje kada je zavirila iza vrata i rekla mi da

moram doći.

Smjesta sam otišla tamo. Premda odgoda ne bi bila pogoršala stvari, odlučila

sam da se najbolje suočiti sa sudbinom prije nego što budem imala vremena

razmišljati o njoj. Kada sam ušla u sobu, načinila sam dubok kniks pred

Donnom Lucrezijom. Zamahnuvši baršunom i uz topot malenih stopala na

podu, približila mi se i uhvatila me za uho pa me povukla na noge. Zatim me

toliko jako pljusnula da sam osjetila kako mi se kosti čeljusti sudaraju i vidjela

roj zvijezda pred očima.

"Božje mi krvi i muda, djevojko, što ste mislili kada ste se tako ponašali?!"

povikala je tek nekoliko palaca od mojeg lica, a njezin dah, koji je mirisao po

klinčićima, ušao mi je u nosnice. "Kao da nije dosta što se čini da moj brat, >koji

me voli kao samog sebe<", citirala je podrugljivo, "namjerava ugroziti sve što

mi... ja... Zamišljate li da vam to što se s njim igrate kobila i pastuha daje pravo

na upletanje u državne poslove? Kada bi to bilo tako, polovina žena u Italiji

Pompea

-229-

stala bi u red za davanje savjeta. Mislili ste da ne znam", nastavila je zastavši tek

dovoljno dugo kako bi pročitala pitanje koje se sigurno uobličilo na mojem licu.

"Mislite da, kada pitam Michelotta gdje je moj brat i on kaže da nitko ne može

naći vojvodu, nas oboje ne znamo što time misli? Oh, odrastite, Violante!"

Budući da nije znala za moj pravi poriv da joj kažem što znam ili što mislim da

znam, ili što sam prispodobila iz nekoliko napola shvaćenih riječi, namjeravala

me poniziti. Međutim, razljutila me. Oči su mi bile vrele i suhe. Malen mišić

započeo se trzati u mojem bolnom obrazu, a trbuh mi se stegnuo od gnjeva dok

se nisam preplašila da će smrviti dijete.

"Imam savršeno pravo", viknula sam hitro nastavivši prije nego što se Donna

Lucrezia uspjela oporaviti zaprepaštenja. "Pogriješila sam samo kada sam

pomislila da pred vojvodom i Don Alfonsom mogu reći ono što sam htjela reći."

"O čemu govorite, djevojko?"

"Trudna sam, gospo. S Cesareom. Mislim da mi to daje barem jednako pravo da

se brinem za njegovu dobrobit kao i vi."

Tišina. Cjepanica se pomaknula na vatri uz blag prasak. Čula sam glupo,

jednolično gukanje goluba iza prozora. Donna Lucrezia buljila je u mene

stegnuvši pesnice uz tijelo, uzbibanih grudi iza čipkanog trokutastog rupca

kojim se zagrnula kako bi pred tastom izgledala čedno. Na usta joj je silom izbio

osmijeh premda su joj oči izgledale povećane od neisplakanih suza. "Naravno",

rekla je. Lice joj je poprimilo izraz kao da se uvukla u sebe, obrve je pomalo

namrštila, kao da nešto traži. "Jedenje."

"Jedenje?"

"Da. Sigurno ste primijetili kako Cesare jede? Uvijek je proždrljiv."

"Zapravo, nisam imala kada to primijetiti, gospo."

Činilo se da su je te riječi iznenadile, a zatim je rekla: "Ne, vjerujem da niste.

Kada se rodio, bio je jako slab, vidite, nije se očekivalo da će preživjeti. Dok nije

navršio petu godinu, gotovo je stalno bio bolestan. Morao je provoditi svako

popodne odmarajući se. Možete li to zamisliti?"

Nisam mogla. Cesare je bio zloglasan po neprestanom bdijenju, davao je

audijencije premorenim veleposlanicima usred noći, lovio je u zoru s

Pompea

-230-

pratiteljima koji bi često zaspali u sedlu i gledao kako njegovi pripitomljeni

leopardi rabe svoje lukavstvo i gipkost protiv brzih jelena i zlovoljnih veprova.

Možda je nakupio dovoljno odmora za cijeli život u pet godina popodnevnog

drijemanja. Možda se rodio znajući da će doći vrijeme kada će se morati

utrkivati s poodmaklom dobi svojeg oca kako bi izgradio dovoljno jaku državu

koja će se održati poslije smrti starog Pape.

"U svakom slučaju", nastavila je Donna Lucrezia, "pošto je proveo pet godina

živeći gotovo samo na kruhu i kozjem mlijeku, dovoljno je ojačao i zadobio

golem tek. Čini se da će ovaj mališan", kimnula je prema mojem trbuhu, "biti isti

on."

Osjetila sam vrtoglavo olakšanje zbog dobroćudnosti koju je naoko pokazala

čuvši moju vijest i bojala sam se da ću pasti u nesvijest, stoga sam morala

zamoliti dopuštenje da sjednem. Donna Lucrezia sama je privukla tronožac i

upitala trebam li vode. Sjele smo pored vatre - Donna Lucrezia na svojem stolcu

s visokim naslonom i jastucima zbog kojih su joj vrhovi nožnih prstiju jedva

dosizali do poda, a ja na tronošcu pokušavajući se ne obazirati na svoja bolna

leđa. Videći da posežem za cjepanicom i žaračem, smjesta me prekorila i

pozvonila pozvavši robinju.

Kada je djevojka popravila vatru i otišla, upitala me: "I? Što ste mi htjeli reći?"

"Ne znam točno. Samo da izgleda da je to što se sada događa, što god to bilo,

započelo s pobunom u San Leu."

Donna Lucrezia je kimnula glavom, kao da odobrava moju analizu. "Nastavite."

"Pa, kada nas je Michelotto pronašao, Cesarea i mene..."

"Da, da, prestanite se smijuljiti i recite što znate."

"Rekao je da je došao glasnik, a zatim nešto u vezi s Vitelozzom te da je

Leonardo pripremio planove San Lea koje je Cesare zatražio. Zbog toga sam se

upitala je li Cesare sam organizirao pobunu kako bi uhvatio zavjerenike iz

Magionea."

Donna Lucrezia je kimnula. "I tako mislite da nema razloga za zabrinutost? Da

vlada situacijom i da je zahtjev za našim molitvama neka vrsta dvostrukog

blefa? Ili ste jako naivni, ili ste jedina žena koju znam, a lukava je koliko i on.

Pompea

-231-

Rekla bih da se samo trebamo malo strpjeti dok ne saznamo jeste li jedno ili

drugo, a vaša nam vijest daje barem nešto čime se možemo baviti."

"Da, gospo." Činilo mi se da i ja moram jednako strpljivo podnositi trudnoću.

"Morat ćemo vam pronaći muža. A sada će to biti teže nego ranije. Znate da

vojvoda još uvijek odugovlači s plaćanjem dijela mojeg miraza pa vam nemam

baš mnogo za dati, a vi ste, draga moja, pilula koju treba jako zašećeriti. Conversa

i sada trudna. S druge strane", razmišljala je naoko razgovarajući više sama sa

sobom nego sa mnom, "Cesare će priznati dijete i bit će darežljiv pa tako, ako

možemo pronaći muškarca spremnog na podnošenje dobro opremljenog

kukavičjeg jajeta... Hm, dobro, ostavite to meni. I pripazite na sebe. Morate se

odmarati i izbjegavati šokove. Bez plesanja, bez... hm, rekla bih da je to teško

moguće. Morate se kloniti vjetra, ali ne sjediti preblizu vatri..."

"Gospo?"

"Da?"

"Smijem li vas nešto pitati?"

"Naravno."

"Gdje je Senigallia?"

"Nešto južnije od Pesara. Zašto?" Moj izraz lica sigurno joj je ponudio odgovor

koji je htjela čuti. Nagnuvši se naprijed kako bi rukom stisnula moje ruke

sklopljene u krilu, rekla je: "Žao mi je, Violante. Čini se da neće uskoro doći

ovamo, što god vam rekao."

"Onda mu moram pisati i reći mu za dijete." Moram gledati u budućnost, a ne u

prošlost.

"Ne", brzo je odgovorila Donna Lucrezia, "ja ću to učiniti. Tako će to imati više

autoriteta. Neće pomisliti da ga pokušavate prevariti."

"Zašto bih to učinila?"

"Žene to rade. On je bogat i moćan i, s obzirom na to da može biti blag i

šarmantan kada mu je to po volji, misle da ga mogu navesti da povjeruje u

sentimentalne laži. Misle da ga poznaju. Nemojte napraviti tu pogrešku,

Violante. Mogli biste ga proučavati cijelog života i još ga ne biste upoznali."

Pogodila je dovoljno blizu cilja da se postidim. U obraze mi je navrlo rumenilo,

Pompea

-232-

ali činilo se da raste i širi se sve dok se nisam osjećala kao da su mi zapalili

žeravnik u trbuhu. Pokorivši se uputama Donne Lucrezije, odmaknula sam

tronožac od vatre. "Ali, gospo, uskoro ćete mu reći? Ne bih htjela da se sazna za

moje stanje, a očinstvo mojeg djeteta ostane nepriznato."

"U pravo vrijeme, to obećajem. Ne brinite se. Sjetite se da je vaše dijete i moje

krvi. Pobrinut ću se da dobije valjanu skrb. Dajem vam riječ."

"Hvala vam, gospo."

"Možete ići. Sada ću se odmoriti. Pred nama je duga večer na Roverellinu plesu,

a obećala sam Ferranteu da ću otplesati voltu s njim. On mi kaže da Roverellini

glazbenici već tjedan dana ne vježbaju ništa drugo i zbog toga neće biti u redu

ako budem preumorna za izvedbu." Osjetila sam olakšanje kada sam čula kako

govori da će plesati s Ferranteom jer sam osjećala da je bio ponešto u nemilosti

od Catherinelline smrti, gotovo kao da je Don Alfonso znao...

Bila je sezona plesova. Činilo mi se da smo se gotovo svake noći poslije večere

okupljale u dvorištu zamka pa šetale ili jahale do kuće nekog od najistaknutijih

građana Ferrare kako bismo plesale i slušale intermezza pa jele bajne palače od

šećerne vate i smjese od badema. Već je bila prošla gotovo godina dana od

udaje Donne Lucrezije za Don Alfonsa i početna hladnoća ferrarskog društva

pretvorila se, ako ne u privrženost prema novoj vojvotkinji, barem u oprezno

prihvaćanje. Sumorni Castello Estense nije postao žrtvom orgija, nije bilo

slučajeva trovanja ili tijela nađenih u jarku, zapravo ničega senzacionalnijeg od

nekih novih dekoracija i preuređenja vrtova. Gledajući preko ramena na

sudbinu vojvode od Urbina, još uvijek u izgnanstvu u Mantovi, neki su Ferrarci

šutke zahvaljivali Bogu na Donni Lucreziji koja je, između njih i vojvode

Valentina, stajala puno učinkovitije od starih gradskih zidina koje se ne bi

mogle oduprijeti njegovoj francuskoj artiljeriji.

Nekoliko dana poslije Tri kralja Ercole Strozzi održao je ples u čast Donne

Lucrezije. Premda se su se članovi Strozzijeve obitelji, inače uspješni bankari,

kretali u najvišem društvu Ferrare, sam Ercole, kao pjesnik i muškarac glasovit

po strasnim i beznadnim Ijubavima, bio je drugačiji. Kada je primila poziv,

Donna Lucrezia je rekla: "U toj kući barem će se ponašati prema nama kao

Pompea

-233-

prema gostima, a ne zabavljačima." Strozzi je bio odan Donni Lucreziji više

zbog nje same nego zbog onog što je ona zapravo bila. Dijelili su strast prema

poeziji i raskošnoj odjeći, a iza oboje bila je šarena prošlost kao povlaka

čarobnog plašta, a istina i o njemu i o njoj bila je uglavnom nevidljiva svakome

izvan začaranog kruga koji su nacrtali oko sebe.

Trebala sam željno iščekivati Strozzijev ples, ali nisam se mogla riješiti

nezadovoljstva koje me stalno nagrizalo. Odjeća mi više nije bila po mjeri, a

ipak sam morala nositi korzet kao i obično jer Donna Lucrezia nije htjela da se

već zna za moje stanje. Koliko sam znala, nije obavijestila Cesarea i nesumnjivo

je mislila da bi on trebao saznati prije nego itko drugi. Razumjela sam njezino

odgađanje. Naime, nije se javio još od one delfijske poruke o da Lorqui i maršu

u Senigalliju. Bila sam zabrinuta. Ako je bio u opasnosti, ako mu je život bio

ugrožen, željela sam da zna za dijete u slučaju... prije nego što... nisam mogla

svoj strah pretočiti u riječi. Ako se Donna Lucrezia nije brinula nizašto osim

koje bi cipele najbolje pristajale njezinoj bijeloj plesnoj haljini i koliko će brzo iz

Venecije stići žuti baršun za šivanje kratkih kaputa koje je obećala Cesareovim

sviračima na lutnji, samo sam se mogla povesti za njom i zadržati svoje brige za

sebe.

Nedostajao mi je. Kakvi god osjećaji pristajali mojem stanju, željela sam ga.

Njegovo je sjeme raslo u mojoj utrobi, a ipak je ostavio i bol praznine koju su

tjelesne promjene u meni naoko samo pojačale. Donna Lucrezia je preporučila

smjesu od smokvinih koštica pomiješanih s uljem koja bi ublažila osjetljivost u

mojim grudima, ali kada sam je nanijela, osjetila sam samo čežnju za melemom

Ijubavnikovog jezika oko svojih bradavica na dojkama. Angela je rekla da bih

trebala i redovito mazati spolni organ uljem jer će to olakšati porođaj i osigurati

da poslije njega ne ostane rastegnut. Rekla je da muškarci mogu tijekom rađanja

djeteta osjetiti trenutak sentimentalnosti, ali to bi se moglo brzo okrenuti u

ozlojeđenost ako dovede do smanjenog užitka. Nisam mogla primijeniti ulje ne

podliježući zanosu od sjećanja na Cesareov dodir, ali bojala sam se da bih

mogla zatrovati dijete svojom pohotom i da će doći na svijet već bolesno od

Ijubavi.

Pompea

-234-

Premda je noćno nebo bilo prepuno zvijezda i, dok smo pješačile dugom cestom

za kočije u Strozzijevu kuću, svjetlost naših baklji treperila je na sloju leda preko

svježeg snijega te se led odlomio sa zaleđene fontane uz zveckanje vilinskog

smijeha, osjećala sam nezadovoljstvo i razdražljivost. Korzet mi se zario u

mesnate jastučiće koji su mi narasli baš ispod pazuha i trljali masnice koje sam

imala još od prošlog dana, a usprkos hladnoći, stopala su mi toliko natekla da

su mi cipele stezale nožne prste koliko i mraz. Bijesno sam se sjetila da bi Donna

Lucrezia, kada je bila trudna, naredila da je nose cijelim putem. Ne bi pješačila

kao ja dok mi je svaki korak potresao bolna leđa i grudi. Zaslužila je da

pobacim pa da se Cesare naljuti na nju.

Ipak, posudila mi je dijadem od safira koji je pristajao boji mojih očiju, kako je

rekla, i bio je u skladu s mojim rukavima od plavog satena. Poslije večernjeg

obroka sama mi je pripravila čaj od lišća maline. Moje loše raspoloženje bilo je

nezahvalno i neopravdano. Oh, kada bi samo Cesare bio ovdje, sve bi bilo u

redu! Načinio bi svoju čaroliju i lebdjela bih iznad snijega umjesto da se

probijam kroz njega. Međutim, bila bih prisiljena promatrati ga kako pleše s

ostalim djevojkama dok bih sjedila na strani među matronama i bakama te

djevojčicama plosnatih grudi. Promatrala bih kako se smiješi i očijuka te se

poigrava njihovim srcima kao zakrinkani lakrdijaš. Kada bi samo poručio da je

s njim sve u redu! To bi bilo dovoljno.

Poslije prvog intermezza sam Strozzi dao je baklju Donni Lucreziji koja Je

započela ples s bakljama. Pokorno je otplesala prve korake, a zatim odnijela

baklju Don Alfonsu.

"Dakle, tu nema nikakvih iznenađenja", primijetio je naš domaćin spuštajući se

na stolac pokraj mene. "Vraški je hladno. Trebao bih otići odavde i živjeti na

jugu. Ili možda u Outremeru. Što vi mislite, Monna Violante?"

"Mislim da biste nedostajali svima nama kada biste napustili Ferraru,

gospođine Ercole."

"Glupost! Vaša je gospodarica slika i prilika bračne vrline. Samo pogledajte

kako šapće slatke besmislice u uho Don Alfonsu."

"Rekla bih da mu govori da sada svakako treba izabrati Donnu Angelu kako bi

Pompea

-235-

ona odnijela baklju Don Giuliju."

"Nadam se da je tako. Njih su dvoje lijep par na plesnom podiju premda

sumnjam da bi se kardinal složio sa mnom." Zastao je i oboje smo bacili pogled

na Ippolita, upadljivog u svojoj grimiznoj halji i ozračju osame koje ga je

okruživalo premda je bio posve zaokupljen kockanjem s mađarskim

veleposlanikom. "Ali, govoreći o lijepim parovima", nastavio je Strozzi, "zar vi

ne plešete? Treba li mi laskati što se držite postrani kako biste pravili društvo

starom bogalju?" Upitno me pogledao premda sam bila sigurna da je već

pogodio zašto ne plešem i samo je nastojao potvrditi sumnju. Strozzi je bio

takav - brz u rješavanju zagonetki, ali posve nesposoban da ih ostavi na miru

ako su od zagonetki mogla nastati naklapanja.

"Ne znam španjolske plesove, gospodine."

"Čudno. A svi kažu da ste Valentinova omiljena plesačica."

"On dobro vodi. Nije potrebno znati plesove kako bi ga se pratilo."

Strozzi se nasmijao, pljesnuo se po bedru i trgnuo kada je jednim od svojih

prstena udario bolesno koljeno. "Vi mi se sviđate, Violante. Jako mi se sviđate.

Ali, sada vas moram lišiti svojeg prisustva jer ovdje je netko tko se želi upoznati

s vama."

Srce mi je zatreperilo. Na trenutak pomislila sam da je to on i da zbijaju šale sa

mnom. Podignula sam pogled očekujući visoku priliku u crnoj odjeći, s

krinkom ukrašenom perjem i draguljima, s bijelim osmijehom te bradom boje

krvi i sunčeve svjetlosti. Vidjela sam sredovječna muškarca snažne tjelesne

građe, širokih ramena i zdepastog stasa koji je obilježavao ljude iz Padske

ravnice. Bio je bogato odjeven u halju do koljena od zagasito plavog baršuna

obrubljenog samurovinom, a na kapi je nosio veliki biser.

"Monna Violante, dopustite da vam predstavim gospodina Taddea di

Occhiobella."

Ispružila sam ruku. Taddeo di Occhiobello poklonio se nad njom. Oči mu nisu

bile lijepe. Bile su male i pronicave te zelenkastosmeđe kao nezreo kesten. Bio je

otprilike dobi mojeg oca. Premda ništa nismo izgovorili, točno sam znala zašto

se želio upoznati sa mnom pa mi se učinilo da sam se smežurala od te spoznaje.

Pompea

-236-

Jezik mi se osušio u ustima, kao da bi mi usnice napukle kada bih se

nasmiješila. Moja ruka u ruci gospodina Taddea izgledala je kao uveli list.

Ogledala sam se za Strozzijem nadajući se da će reći nešto duhovito pomoću

čega bih prevalila tu nemoguću prepreku, ali iščeznuo je u gomili oko plesača i

sada, nakon što je gledateljstvo glasno odahnulo, a neki koji su popili previše

vina čak su i zapljeskali, Giulio i Angela stupili su na podij.

"Baš su lijepi, zar ne?" Nisam mogla to ne primijetiti. Kao i sve druge uzvanike,

obuzela me njihova strast. Plesali su toliko blizu jedno drugog da se činilo da je

Angela stupila unutar vatrenog filigrana koji je stvarala Giulijova uzvitlana

baklja. Kretala se kao plamen - gipko, bez napora, savršeno usklađeno s

glazbom da se nije moglo čuti topot njezinih nogu i činilo se da pleše iznad da,

na nevidljivom jastuku žudnje. Zatim je ples završio i Giulio ju je odveo do

skupine mladih žena koje su se među svojim pratiljama smijuljile i hihotale kao

jato pilića iza ograde. Dao je baklju Fidelmi koja ju je uspravno i ukočeno držala

ispred sebe dok je nespretno plesala na svojim velikim ravnim stopalima, a

Giulio se pretvorio u vodu koja teče oko stijene. Tek sam tada shvatila da sam

zadržavala dah, tek kada sam se započela opuštati, osjetila sam bol u ramenima

koja su se bila napela kao da ću poletjeti.

Okrenula sam se prema gospodinu Taddeu. "Oprostite mi. Jako volim plesati,

ali sam... uganula nogu. To je veliko razočaranje."

"Ni ja nisam baš dobar plesač", odgovorio je. Zvučao je trpko, kao da se brani.

Primijetila sam da me Donna Lucrezia gleda sa suprotne strane sobe. Tko me

još gledao? Cesare je posvud imao uhode, vjerojatno mu Donna Lucrezia nije

ništa napisala jer nije ni trebala. Vjerojatno je potplaćivao djevojku koja je znala

brojati do četiri i pobrinula se da se u mojoj škrinji za odjeću svakog tjedna kada

sam trebala dobiti mjesečnicu pojavi hrpa čistih komada platna, a možda je

podmićivao i gospodina Taddea. Sama sam to izabrala kada sam se zaljubila u

Cesarea.

"Sigurna sam da poslovan čovjek kao vi misli o ozbiljnijim temama."

Nasmiješila sam se i usne mi nisu napukle premda srce možda i jest malo.

Odgovorio je na moj poticaj rekavši da je uistinu zaposlen te da provodi vrijeme

Pompea

-237-

između svojeg imanja na obali rijeke Po, gdje je uzgajao vinovu lozu i imao

bazene pune štuka, te obavlja dužnosti tajnika Savija u Gradskom vijeću

Ferrare, a član tog vijeća gospodin Strozzi njegov je dobar prijatelj. Požurio se

dati mi na znanje da je udovac s troje odrasle djece - dvadesetogodišnjom kćeri i

dva mlađa sina. Za najmlađeg brinuo se kardinal Ippolito i bio je predodređen

za karijeru u Crkvi.

Bio je na svaki način savršen, to nisam mogla poreći. Mogao bi mi dati dobro

ime i udoban dom. S dva odrasla sina i kćeri zrelom za udaju nije morao

zahtijevati da mu rodim nasljednika, već bi cijenio bilo kakav miraz koji bi mi

Donna Lucrezia dala jer bi time opskrbio vlastitu kćer za udaju. Dati dom

Papinu unuku također bi nesumnjivo pomoglo ambicijama njegovog mlađeg

sina koji se želi dočepati službe u Crkvi. Sto se tiče mojeg ljubavnika,

Occhiobello će biti slijep, osim ukoliko ne bude želio uistinu ostati slijep.

Smiješila sam se i kimala, kimala sam i smiješila se, a Donna Lucrezia

zadovoljno se okrenula i gledala kako gospođa izvode galijard.

Poslije galijarda i prije večere Strozzi je najavio drugi intermezzo. Gospodin

Taddeo je ušutio i pričekali smo. Želudac mi je zakruljio. Nadala sam se da

gospodin Taddeo to neće zamijetiti. Glad mojeg ljubavnika naočigled je u meni

rasla kao i njegovo dijete. Čekali smo zbor, da se glazbenici pomaknu, da

ustupe mjesta virtuozima, glumcima, domišljatom stroju koji je trebao

predstaviti kretanja nebeskih tijela ili Ledi koja će se pretvoriti u labuda. Ništa.

Ništa osim malenog muškarca odjevenog u učenjačku crninu, koji je stupio u

središte našeg kruga uz šapat mekih cipela po uglačanom podu.

Uzbuđeno mrmljanje raširilo se prostorijom. Bembo. To je Bembo. Je li to

Bembo? Pitanje kao odgovor na potvrdu koja je odgovorila na pitanje, kao da je

ples riječi odražavao plesove glazbe i nogu. Strozzi je došepao do središta kruga

gledatelja i podignuo zdravu ruku pa zamolio za tišinu.

"Dragi prijatelji", započeo je, "zapala me jedinstvena čast da vam predstavim

gospodina Pietra Bemba, najboljeg pjesnika našeg naraštaja. Tijekom nekoliko

mjeseci gospodin Pietro se odvojio od društva, kao moj gost ili gost Njegove

Milosti", na to se Strozzi naklonio u smjeru vojvode Ercolea, "radeći na svojim

Pompea

-238-

dijalektičkim stihovima o Ijubavi koje je nazvao Asolani. Obavijestio me da

napokon misli da su neki dijelovi prikladni za slušanje i ljubazno je pristao

održati recital ove večeri."

Zapljeskali smo kada je Strozzi odšepao i sjeo pokraj Donne Lucrezije, a Bembo

je pročistio grlo, bijelo i vitko poput ljiljana. "Dobro", pomislila sam. Koliko god

bio velik pjesnik, Bembo je samo malen, tih muškarac. Njegov recital dat će mi

vremena da razmislim o svojem novom položaju dok me ne ometa glazba, ples

ili mehaničke sprave. Znala sam da će me Donna Lucrezia pitati što mislim o

gospodinu Taddeu čim nas pozove da je pripremimo za spavanje, stoga joj

moram nekako pokazati da cijenim njezin izbor. Htjela sam porazgovarati s

Angelom i s njom iskušati prikladne riječi.

Podignula sam pogled tražeći je među Bembovim slušateljstvom. Pomaknuli su

naprijed visoke svijećnjake kako bi ga obasjali pa su mi oči zaslijepili nizovi

sićušnih plamenova koji su se gotovo u nedogled odražavali u ogledalima,

peharima i draguljima, ali na kraju sam je pronašla. Mirno je stajala u skupini

žena gdje ju je Giulio ostavio nakon završetka plesa s bakljom, ali sada je još

jednom bio blizu i stajao je neposredno iza nje. Činilo mi se da ona naslanja

glavu na njegovo rame, da je ispružila grlo, a usta su joj poluotvorena. Srebrnu

čašu za punč podignula je na pola puta do usta. Bila je mirna poput zamrznute

fontane u Strozzijevu dvorištu i jedva je disala usredotočivši svu pozornost na

pjesnika.

Počela sam slušati.

Sada je ljubav svinula stazu mojeg života Ono vrijeme sreće i oni vedri dani Koji nikad nisu znali

za gorak okus suza Izblijedili su u crne izmučene noći...

Taj Pietro Bembo nije bio Ovidije ili Petrarca, ali znao je izgovarati stihove tihim

i razgovijetnim glasom koji se jasno uzdizao iznad šuštanja svile i brokata u

pozadini, kucanja šalica, tihog smijeha nekolicine uzvanika koji nisu obraćali

pozornost na njega. Učinilo mi se da je dotaknuo moje srce i pretvorio njegovu

smetenost u petrarkističke rime. Baš kao što biste mogli pronaći izgubljeno

pismo ili zaboravljen par cipela dok pospremate duboku škrinju, otkrio je

istinu, ne novu, nego već odavno pokopanu. Vidjela sam da Angela osjeća isto

Pompea

-239-

pa sam skrenula pogled.

*

Donna Lucrezia nije me te noći ništa pitala o gospodinu Taddeu premda je

mnogo govorila o Bembu i ljepoti njegovih stihova.

"lako mislim da je više u izgovoru nego u sastavu", rekla nam je kada smo je

pripremale za spavanje. "Ne biste povjerovali da bi išta drugo osim savršenstva

moglo sići s tako zgodnih usana. Velika platonska obmana." I sama je bila jako

zgodna, oči su joj sjale i obrazi su joj se rumenjeli, čak i pošto smo uklonile

karmin.

*

Ni ona ni Don Alfonso još nisu bili ustali kada je stigao glasnik iz Senigallije,

bez daha se ispričavajući zbog kašnjenja, a njegova žutogrimizna livreja jedva

se razlikovala od blata na cesti. Jedva svjesna onoga što činim, odvela sam ga

ravno do vrata spavaće sobe Donne Lucrezije, gdje sam glasno zakašljala

premda sam to jedva čula zbog udaranja krvi u ušima. Tako sam je izvijestila o

glasnikovu dolasku prije nego što sam ušla u njezinu sobu. Samo loše vijesti

brzo putuju, rekla sam sama sebi, samo loše vijesti brzo putuju.

"On je sada ispred vrata?" upitala me Donna Lucrezia pomalo zapanjeno. Kosa

joj je bila raspletena, ubrzano je disala, a plahta koju je stezala jedva joj je

pokrivala grudi. Pokraj nje Don Alfonso izgledao je kao neki seljačina zbog

crvene kože na prsima i rukama od vremena koje je provodio pored lončarske

peći ili u ljevaonici svučen do pojasa, a nadlanice, zamrljane opeklinama, bile su

u različitim fazama zacjeljivanja.

Namrštio se na mene, ali Donna Lucrezia pomalo je nestrpljivo rekla; "Ne mogu

ga primiti dok ne budem imala nešto odjeće na sebi, Violante. Možda ćete se za

nekoliko minuta vratiti da me odjenete kako bi moj muž imao vremena da se

povuče."

Pompea

-240-

"Da, gospo. Žao mi je, gospo." Napravila sam kniks i povukla se zatvorivši

vrata, zažarenih obraza od stida pošto su Don Alfonso i njegova žena iznenada

prasnuli u smijeh.

Međutim, nisam imala vremena pronaći roba koji bi odveo glasnika u kuhinju

da se opere i nešto popije prije nego što je Dalmatinka došla po mene te mi je

mješavinom znakova i gunđanja koji su predstavljali njezin jezik dala na znanje

kako Donna Lucrezia želi da se vratim.

"Gdje je on?" upitala je čim sam ušla u spavaću sobu. Još je uvijek bila u krevetu,

ali nosila je čednu spavaćicu s visokim ovratnikom i dugim rukavima te kapu u

koju je stavila većinu kose. Pokrivači su bili glatki, a jastuci na kojima je

maloprije ležao Don Alfonso bili su izravnati. Dalmatinka je čučnula pored

ognjišta držeći kremen i treščice od smrekovine u rukama.

"Čeka ispred vrata, gospo."

"Dobro, onda ga uvedite. Izgledam dovoljno pristojno, zar ne?"

"Rekla bih da je tako, gospo." Oči su nam se susrele. On će izvijestiti o svemu,

rekle su oči, sve mora biti baš kao što Cesare želi. Donna Lucrezia gurnula je još

nekoliko vlasi pod kapu. Svinula sam kralješnicu pa mi se trbuh ispupčio malo

više nego obično. Donna Lucrezia malo se namrštila, zatim slegnula ramenima,

a potom se nasmiješila. "Uđite", pozvala je glasnika.

Unio je sa sobom vonjeve blata, snijega i konja. Kada je kleknuo pred Donnu

Lucreziju, a ja sam vidjela kako se natpis "CESAR" rasteže i skuplja na njegovim

pognutim leđima dok je disao, zapitala sam se hoće li sa sobom u izvješću

odnijeti mirise tuberoze i lavande, supružničke posteljine i vrele smole od

smrekovine. Isprva sam mislila da osjećam mučninu samo od čudnog spoja

mirisa. Još nisam doručkovala i bilo mi je mučno od gladi. Stavila sam ruku na

trbuh kako bih smirila njegovo podrhtavanje.

"Da, da", rekla je Donna Lucrezia nestrpljivo mahnuvši čovjeku da ustane.

"Počnite. Što imate za mene od visokorođenog vojvode?"

"On vas pozdravlja, gospo."

"Oh, tako mi neba, dajte mi pismo."

Podrhtavanje se nastavilo. Moj se želudac osjećao kao da je pun leptira, kao da

Pompea

-241-

bi mogli izletjeti ako otvorim usta. Promatrala sam kako pismo, umotano u

voštano platno, prelazi od glasnikove kožnate rukavice do punačkih bijelih

prstiju Donne Lucrezije. Gurnula je uređen nokat pod pečat koji je vezivao

platno i slomila vosak. Leptiri su sada sklopili krila i gazili su mi po crijevima

čizmama s olovnim potplatima. Samo loše vijesti brzo putuju.

Međutim, pismo je imalo nekoliko stranica. Koliko će trebati vremena da ga

pročita? Kako ću podnijeti čekanje? Ne mogavši biti mirna, prtljala sam oko

bočica za parfem i kutijica za kozmetiku, škri- njica za dragulje i rublja

uvjeravajući se da pospremam stvari. Samo pospremam.

"Budite mirni, djevojko. Kako ću se usredotočiti?" Donna Lucrezia uzela je tri

stranice i položila ih na krevet tik do sebe. "Za vojvodu Ercolea. Za mojeg muža.

I Ippolita." Samo je jedna stranica bila za nju. Osjetila sam da se tresem od

olakšanja.

"Da, gospo." Stala sam pored kreveta sklopivši ruke u rukavima, stežući

podlaktice kako ne bi drhtale. Glasnik je čekao na koljenima u slučaj odgovora.

Leptiri su se umirili.

Donna Lucrezia je dahnula. "Oh, moj Bože", uskliknula je, a zatim opet, "dobri

Bože!" Onda se nasmiješila, a zatim prigušeno nasmijala, što nije bilo ništa više

od propuštanja zraka kroz grlo i nos, a onda, napokon, dodala mi je pismo.

"Hm, Violante... Čini se da ste imali pravo."

"Preuzvišena gospo", pročitala sam, "najdraža sestro.

Dakle, doskočio sam zmiji, zavjerenika iz Magionea više nema. Sada napokon mogu govoriti o

tome. Moraš mi oprostiti tajnovitost, ali apsolutna je tajnost bila od najveće važnosti. Čak ni ocu

nisam povjerio plan prije dana izvršenja jer znaš da ga izdaju lice i ponašanje, koliko god se služio

zavaravajućim riječima. Nadijevao mi je sve vrste imena koja nisu prikladna za uši jedne dame,

kako čujem, jer mu nisam pisao pisma, potrošio sam sav njegov novac i - kaže - nisam radio ništa

osim što sam provodio vrijeme igrajući calcio i hladeći jaja (oprosti mi zbog nepristojnosti, samo

citiram Njegovu Svetost) - u Ceseni. Kao i uvijek, to i jest i nije istina.

Sve to seže natrag do Ramira, ne, još dalje, do pobune u San Leu jer je to ohrabrilo zavjerenike pa

su pokazali karte. Mislili su da će mi ona odvratiti pozornost, ali zapravo je poslužila samo kako

bih se usredotočio. Kako sam rekao puzavom kaštelanu kada je stigao u Veneciju da me izvijesti o

svojem neuspjehu, izgubivši San Leo, već je osigurao njegovo ponovno osvajanje.

Pompea

-242-

Već sam dugo sumnjao da Ramiro šuruje s Orsinijevima i ostalim psetima iz Magionea. Prije tri

mjeseca morao sam ga lišiti položaja guvernera Romagne jer je ondje njegova pokvarena

administracija podrivala moj autoritet. Dugo sam s njime razgovarao u noći prije njegova

smaknuća (čime sam se lišio usluga Marescottijeve žene koju su mi podmetnuli na plesu koji je

priredio njezin muž, a koja je poprilično zgodna djevojka). Podsjetio sam ga da je u mojoj službi

bio od moje četrnaeste godine, kada su me poslali u školu u Perugiju, te da smo bili prijatelji, a ne

samo gospodar i najamnik, obojica Španjolci daleko od doma, koji bi se u progonstvu trebali držati

zajedno. Obojica smo plakali premda on strasnije od mene, a naposljetku mi je rekao što su

zavjerenici bili smislili. Rekao mi je da me namjeravaju uhvatiti u zamku u Senigalliji nakon što

osiguraju da Doria, njezin kaštelan, preda kulu meni, a zatim će me napasti, i to kada budem u

gradu, okružen četama koje su ukonačili.

Bog mi dao pametnije neprijatelje, ljubljena sestro! Bila je to najjednostavnija, najljepša varka na

svijetu. Otpustio sam sve svoje francuske časnike i njihove vojnike. To je poslužilo u dvije svrhe: u

isto sam vrijeme obavijestio Luja da ga više ne trebam i da ču u budućnosti ići kamo god budem

htio te sam uljuljao zavjerenike u lažnu sigurnost. Samo kako bih bio siguran u to drugo, podijelio

sam čete južno od Cesene u male skupine koje su išle različitim putovima te sam hinio da sam ih

otpustio za blagdane. Zatim sam čekao poruku za koju sam znao da će stići od Dorije. Ti bi bila

zamijetila da sam bio živčan, ali i svatko drugi mogao je to primijetiti, barem dok nisam krenuo u

Senigalliju u punoj bojnoj spremi premda sam naoko išao samo na službeno primopredaju koja je

već dogovorio čovjek okružen sa svih strana mojim lojalnim postrojbama. Kratko sam razmišljao je

li to mudro, ali brzo sam zaključio da nema smisla nenaoružan riskirati kožu koju sam išao spasiti.

Moja vojska sastala se sa mnom kod Fana pa sam poslao poruku svojim kondotjerima da isprazne

grad kako bih ondje mogao ukonačiti vlastite ćete. Volio bih da si vidjela njihova lica kada smo

stigli onamo, najdraža sestro. Svaki je bio slika i prilika panike, bili su blijedi kao trupla koja su

trebala postati i obilno su se znojili usprkos hladnoći. Paolo Orsini nije mogao normalno govoriti,

već je kreštao kao papiga, ali Vitelozzo mi je bio najbolji. Bio je toliko bolestan od sifilisa da nije

mogao jahati bez pomoći i nosio je zeleni plašt koji ga je činio još bolesnijim. Što se mene tiče, bio

sam utjelovljenje šarma. Sve sam ih poljubio. Dok ti to pišem, oblizujem usne i čini mi se da mogu

okusiti sol njihova straha i, Bože, kako je slatka!

Kada smo ušli u grad, zaključali su jedina vrata zatvorivši moje postrojbe unutra i njihove vani.

Zapovjedio sam im da me otprate do kuće koju mi je Michelotto pronašao, gdje je bio postavljen

obrok u savršenoj sobi na gornjem katu, sa samo jednim vratima i rešetkama na prozorima. Neka

Pompea

-243-

vrsta posljednje večere. Naime, mogu vidjeti da odmahuješ glavom i pucketaš jezikom od

neodobravanja jer se bojiš da ću huliti i zbog toga neću nastaviti u tom smjeru.

Neko sam vrijeme razgovarao s gostima kljukajući ih mnogim besmislicama o tome koliko se

moram oslanjati na njih sada kada je kralj Luj opozvao svoje ćete i koliko se radujem zbog toga jer

su oni najlojalniji i najhrabriji kapetani s ove strane Alpa. Oliverotto da Fermo čak se jedanput

nasmijao, a Vitelozzo je popio malo vina premda sam se bojao da bi ga mogao povratiti.

Zatim sam otišao obaviti nuždu i Michelotto je zabravio vrata iza mene. Čuo sam nekoliko

krikova, struganje namještaja i štropot prevmutog posuda. Oliverotta i Vitelozza smo, nakon što

su velikodušno ispričali detalje opsega zavjere mojem pažljivom Michelottu, idućeg jutra dali

zadaviti, a do kraja su se uzajamno krivili zbog svojeg neviteškog ponašanja i zazivali našeg

Svetog Oca da ih razriješi od grijeha. Poslao sam tri Orsinija u Rim. Uskoro ću i sam otići onamo.

Dopustio sam svojim vojnicima pomalo slobodnije ponašanje u Senigalliji pa je ubrzo to postalo

neudobno mjesto za boravak. Tim ću više uživati u karnevalu kada budem mislio na ta tri kurvina

sina zatvorena u Anđeoskoj tvrđavi, u iščekivanju sudbine koju će naš uzvišeni otac na kraju

smisliti kako bi osvetio Juanovo ubojstvo.

Vidiš, draga sestro, kada dobijem priliku, dobro je znam iskoristiti. Sada naš brat može počivati u

miru i nadam se da sam se napokon iskazao kao valjani nasljednik njegova položaja gonfalonjera

Crkve. Samo žalim zbog Vitelozza. U svoje doba bio je najbolji topnik u Italiji.

Tvoj brat, koji te voli kao samog sebe.

Cesar"

Oči su mi proždirale poznati kurzivni rukopis koji je označavao prijelaz iz

savjesnosti u kaos, kada su mu misli započele hitati ispred pera. Tijekom čitanja

leptiri su opet zalepršali. Kada mi je dala da vidim cijelo pismo, Donna Lucrezia

prihvatila me u samo srce svoje obitelji. Primijetivši da sam pritisnula slobodnu

ruku na struk, upitala me jesam li dobro.

"Pomalo sam nemirna, gospo, to je sve. Toliko uzbuđenja prije doručka."

"Priđite bliže." Zakoračila sam naprijed pa je položila dlan na moj trbuh i malo

zacviljela od sreće. "To je naše dijete, Violante. Pleše zbog svojeg pametnog

tate."

Učinilo mi se da se leptiri poput oblaka dižu od trbuha do vrata. Sada će mu

sigurno reći, sada nije bilo sumnje da je dijete stvarno i da postaje jako. Sigurno

će on uskoro doći i priznati ga kao svoje.

Pompea

-244-

"Osjećam da će nam se naposljetku gospoja Sreća nasmiješiti", rekla je.

Pompea

-245-

DRUGO POGLAVLJE

FERRARA, SIJEČANJ 1503 . GODINE

Moj Život nije završio, zar ne? Tako brzo?

Možda nam se gospoja Sreća trebala nasmiješiti dok joj je Cesare iskretao ruku

iza leđa, ali iskreno ili ne, svi njezini osmijesi imaju isti učinak. Nekoliko dana

poslije Cesareove "lijepe prijevare" vojvoda Ercole napokon je popustio u vezi s

ostatkom novca od miraza Donne Lucrezije. To je značilo da pripreme za moju

udaju za gospodina Taddea mogu započeti te da će moja trudnoća biti priznata.

Mogla sam odložiti steznik - moje dijete više nije trebalo plesati u kavezu

iskuhane kože i drvenih letvica.

Međutim, bolji razlog za osobno veselje bila je Angelina sreća. Bila je uvjerena

da vojvoda sada mora pristati na njezinu udaju za Giulija. To je bila konačna

doza lijeka zahvaljujući kojem će se oporaviti od groznice prošlog ljeta.

Rumenilo joj se vratilo u obraze i zapalilo staru iskru nestašluka u njezinu

osmijehu. Opet je noću počela napuštati krevet, a tada, bila sam sigurna, nije

išla u Ippolitov krevet.

Budući da me dijete držalo budnom, a činilo se jednako aktivnim tijekom

noćnih sati kao i njegov otac, ležala bih u tami koju je produbio nedostatak

Angelina disanja ili šuštanja posteljine dok se okretala u snu i nagađala. Je li išla

u Giulijovu kuću ili ju je čekao negdje u zamku? Voljela sam misliti da pod

krinkom ide u njegovu kuću, tiho gazi po snijegu u svojim drvenim cipelama,

samo s lučonošom, a njihove duge modre sjene trepere u opustjelim ulicama.

Zamišljala sam kako mu u tamnom predsoblju pada u zagrljaj, drhti dok se u

tišini bez slugu penju uza stube, pritišće svoje dražesne tijelo uz njegovo.

zanosno uzdišući od olakšanja, jer to je bilo ono što je cijelog života tražila i

sada je to i našla.

Papa je napisao kćeri da će Cesare provesti karneval u Rimu gdje će, veselo je

predvidio, napraviti tisuću gluposti i potrošiti nekoliko tisuća dukata.

Pompea

-246-

"Ako je moj otac tako spokojan kada se radi o Cesareovu rasipanju novca, onda

je on uistinu postigao nemoguće", našalila se Donna Lucrezia nakon što nam je

glasno pročitala taj odlomak dok smo ukrašavale krinke zlatnom žicom i

paunovim perjem koje smo ukrale pticama u vrtu vojvode Ercolea. Sveti Otac

rekao je da je Cesare namjeravao dati grad Camerino svojem malom bratu

Giovanniju pa sam se upitala kakav će dar dati našem djetetu. Možda Urbino.

To bi bilo prikladno.

Uskoro nas je Donna Isabella trebala počastiti posjetom, a napisala je da joj ništa

ne bi bilo draže nego provesti karneval s dragom zaovom i proslaviti s njom

veliku sreću njezine obitelji. Njezinom plemenitom bratu vojvodi Valentinu

poslala je na dar stotinu karnevalskih krinki, dvadeset zlatnih, ukrašenih

biserima i draguljima, dvadeset srebrnih, a ostale su bile od najfinije svile i

baršuna. "Poslije napetosti i premorenosti koju ste pretrpjeli u tim vašim

slavnim pothvatima", bila mu je rekla, "trebali biste pronaći i vrijeme za

zabavu." Cesare je napisao Donni Lucreziji da je oduševljen krinkama od kojih

je jedna bila ukrašena brkovima od konjske dlake i turbanom od zlatnog

brokata pa ga je podsjetila na princa Djema.

Pisao joj je, kao i uvijek, gotovo svakog dana. Katkad bih se zapitala koliko je

telećih koža, hrastovih šiški i lonaca gumirabike uloženo tijekom godina u

njihov odnos te je li taj odnos više dugovao tinti i velumu nego krvi i mesu.

Naime, kada me jednog jutra uoči Svetog Valentina pozvala k sebi, sjedila je za

pisaćim stolom sa svijenim pergamentom u ruci. Pomislila sam da je napokon

napisala pismo Cesareu i rekla mu za dijete pa mi ga je željela pokazati prije

nego što ga pošalje.

"Kako ste?" upitala me trljajući oči. Svjetlost veljače iz dubokog prozora bila je

slaba, prigušena između niskog oblaka i blatnog snijega, a svjetiljke nisu bile

zapaljene, stoga joj je sigurno bilo teško pisati.

"Dobro, hvala vam, gospo. Dijete je jako živahno i raste, mislim."

Nasmiješila se, ali pogled joj je skliznuo s mene pa sam vidjela da zapravo nije

čula moj odgovor. "Pokazala sam vam naklonost, zar ne?" zapitala je.

"Da, gospo." Začudila sam se. Zagledala sam se u pismo u njezinoj ruci želeći

Pompea

-247-

vidjeti kroz gustu žućkastobijelu površinu veluma do riječi svijenih u njemu.

"Ja zahtijevam vašu lojalnost."

"Naravno, gospo."

"Izabrala sam vas, vidite, jer sada imamo poseban odnos."

"Izabrali ste me za što, gospo?" Možda sam bila malo otresita. Ozlovoljilo me

njezino sporo objašnjavanje. Uglavnom, zahvaljujući načinu na koji je govorila,

bilo je posve jasno da pismo u njezinoj ruci nije imalo nikakve veze s Cesareom

ili sa mnom, kao ni s našim djetetom. Sada sam zamijetila da nije zapečaćeno

jer, da je bilo namijenjeno Cesareu, sigurno bi ga sama bila zapečatila.

"Da izručite ovo." Ispružila mi je komad pergamenta i uzela sam ga, ali nije ga

smjesta ispustila. Dok smo bile u toj pat poziciji, a četverokut žućkastobijelog

veluma napinjao se između nas poput krhka mosta, vidjela sam da na pismu

nema čak ni imena primatelja. "I pazite, morate točno slijediti moje upute",

uputila me kada mi je napokon prepustila pismo.

"Naravno, gospo."

"Stražnja strana kupališta, gdje vrtlari dolaze pokupiti otpadnu vodu. Strozzi će

ondje čekati od petnaest sati. Dat ćete mu pismo, a što god vam on uruči,

smjesta ćete donijeti meni." Zastala je. "Bilo bi najbolje da vas nitko ne vidi."

"Da, gospo. Razumijem."

"Ne govorite to, Violante. Ne pokušavajte razumjeti. Uzmite Fonsija", dodala je.

"Tako, ako vas vide, možete reći da ga vodite u šetnju."

Na putu prema kupalištu, dok mi je psić kaskao do nogu, pitala sam se jesu li

ona i Strozzi ljubavnici. Svakako su bili bliski, ali uvijek sam mislila da je to

nešto poput prijateljstva dviju žena, utemeljeno na govorkanju i Strozzijevoj

vještini nabavljanja kameja, finih tkanina ili rijetkih parfema po niskim cijenama

zahvaljujući njegovim vezama u Veneciji. S druge strane, što je s mojim

prijateljstvom s Angelom, i to onakvim kakvo je bilo prije nego što mu je

Cesare, a zatim Giulio, promijenio narav?

"Okoliš odgovara, zar ne? S jedne strane judino drvo, a s druge spremnik

prljave vode." Strozzi se pojavio iza kupališta, a štap mu je škripao na

ošljunčanoj stazi oko nadsvođene rotunde. Izgledalo je kao da mu je hladno jer

Pompea

-248-

mu je lice bilo zašiljeno i plavkasto iznad krznatog ovratnika plašta. Pitala sam

se koliko je dugo čekao. Fonsi je skočio na njega, isplazio jezik i pandžama mu

zagrebao čizmu.

"Ne znam, gospodine Ercole. Samo znam da vam moram predati ovo pismo."

"Bila je mudra kada je vas izabrala. Držite svoju radoznalost na kratkoj uzici.

Budite dobra djevojka."

"Ne želim znati ništa što bi moglo ugroziti moje dijete."

"A kako je maleni naučnik svetog Valentina?" Pogladio me po trbuhu. Dijete je

udarilo nogom pa je naglo odmaknuo ruku premda mi se nasmiješio kao da

smo upravo podijelili prisnu šalu. "Brinete li se valjano za sebe? Nemate plašt.

Ne smijete se prehladiti."

"Više ne osjećam hladnoću. Dijete je poput malenog ognjišta u mojem trbuhu."

"Neka vrsta osobnog hipokausta." Nasmijali smo se.

"Postaje veoma jak. Mislim da će se roditi u svibnju."

"I čini se da će vjerojatno biti dobar u calciju."

"Poput njegova oca."

"Vidite, Violante", u izrazu njegova lica mogla sam pročitati da me smatrao

mladom djevojkom koja je od ljubavi oglupavila, "kako nas strast može udaljiti

od nas samih. Budite dobri prema gospodarici. Ne sudite joj. Mislite li da bi i na

trenutak namjerno ugrozila bratovo dijete? Ona zbog njega ima povjerenja u

vas, ona vam iskazuje počast, a ako ne misli onoliko jasno koliko bi mogla,

imajte sućuti. Nitko od nas ne bira koga će voljeti." Govorio je kao da je to već

iskusio. Naime, deset godina živio je u sjeni beznadne privrženosti ženi udanoj

za jako moćnog muškarca čije se ime zbog toga nikad nije spomenulo.

Sjetila sam se svojeg brata Elija kako je u blatu tražio naočale, sažalnog smijeha

La Fiammette i Catherinelle sa slomljenim vratom u kavezu pa sam uistinu

razumjela Strozzija. "Imate li nešto za mene?" krotko sam upitala. Strozzi mi je

dao svijen list pergamenta s neobilježenim pečatom, naslovljen na Donnu

Nicolu. Sigurno sam izgledala začuđeno.

"To je ime koje joj se sviđa, to je sve", rekao je Strozzi slegnuvši ramenima.

Htjela sam upitati kome, ali šutjela sam. Osjećala sam masivnost kule

Pompea

-249-

Marchesane iza leđa u čijoj se dubini nalazio Ugov i Parisinin zatvor. Osjećala

sam oči na svim prozorima. Iznenada, ni iz kojeg razloga, pale su mi na pamet

riječi koje je sestra Osanna rekla na prošlogodišnju Pepelnicu. "Morate pripaziti

na temelje, kćeri. Ondje se može potpaliti vatra. Ne dajte joj zraka kako se ne bi

razbuktala."

Otvorila sam usta kako bih se oprostila od Strozzija, ali iščeznuo je, naoko

nestvaran poput pramenova pare koji su se uzdizali sa spremnika upotrjebljene

vode iz kupališta. Nisam mogla pronaći Fonsija premda sam ga nekoliko puta

pokušala dozvati. Jasno sam razabirala na šljunku otiske Strozzijevih nogu, u

nejednakim razmacima i naglašene točkom njegova štapa. Nisam se smjela

zadržavati na mjestu gdje smo se našli. Jednostavno se moram nadati da se pas

vratio kući bez mene. Uostalom, ukoliko je Donna Lucrezia očekivala da ću se

vratiti s porukom njezina ljubavnika, ne vjerujem da će se mnogo brinuti zbog

psa.

Onda sam ga čula kako ustrajno laje, kao da je upao u zamku i pokušava

privući pozornost na svoju nezgodu. Činilo se da zvuk dolazi iz smjera šetnice

pod breskvama koja je vodila od kupališta prema staroj palači. Kada sam

zakoračila ispod prvog luka palače, opazila sam Fidelmu s psićem koji se

vrpoljio u njezinu naručju dok mu je pokušavala stisnuti njušku i ušutkati ga.

Izgledala je kao da se osjeća jako krivom, kao da je ona bila na tajnom sastanku,

pa sam se od te pomisli istinski toplo nasmiješila i pozdravila je.

"Mislila sam da se izgubio", rekla je odvrativši pogled s mojeg lica na izbočinu

mojeg trbuha. Jednom sam Angeli bila rekla kako se bojim da će Fidelmino

neodobravanje skiseliti moje mlijeko. Angela je izjavila da je ljubomorna i da joj

treba dobro jebanje, a to neće dobiti od onog svojeg blijedog fra Raffaella.

"Samo sam ga odvela u šetnju." Sada je na meni bio red ne gledati je. Slijedila

me, bila sam sigurna u to, ali zašto? Sto je vidjela? S kim će podijeliti svoja

saznanja? Osjetila sam pismo u prsluku haljine gdje sam ga sakrila, a kruti

pergament zario mi se u nježnu dojku. Fidelma zasigurno zna da je tu. Nisam

ga mogla odnijeti ravno Donni Lucreziji. Najprije moram Fidelmu navesti na

krivi trag.

Pompea

-250-

"Gledajte", rekla sam, "moram na zahod. Ovaj mladić", pogladila sam se po

trbuhu osjećajući se pokraj visoke mršave Fidelme kao velika ocvala ruža, "sjedi

mi baš na mjehuru. Odvedite Fonsija kući i pobrinite se da nitko drugi ne

zauzme stolac na kojem volim šivati, znate već, onaj s visokim naslonom."

Bez riječi žurno je otišla. Moja ju je drskost zaprepastila, a psić se i dalje vrpoljio

u njezinu naručju molećivo me gledajući crnim okruglim očima.

Otišla sam u Angelinu i svoju sobu, premda zaobilaznim putem, i ušla u zamak

kod kule Leone pa kroz niz soba koje su vodile do kule Marchesane, a trenutno

su ih preuređivali i nije ih posjećivao nitko osim radnika. Kada sam stigla,

izvukla sam škrinju ispod kreveta kako bih sakrila pismo na dno, ali dok sam

podizala nepričvršćene odjeljke, nešto mi je privuklo pozornost. Tamo, na vrhu

tanke hrpice Cesareovih pisama, bio je Leonardov crtež koji mi je on poslao.

Pogledala sam portret koji i jest i nije bio njegov, ali je savršeno uhvatio izraz

njegova lica koji je imao kada je mislio ili čitao, zastrte oči i lagano napućena

usta kao da se usredotočio na nešto važno, a ipak je žrtvovao toliko mnogo

drugih njegovih osobina. Upitala sam se koliko je grimasa prešlo preko tog

gipkog, bistrog, lijepog lica od vremena kada je Leonardo nacrtao portret?

Vratila sam ga u škrinju i sakrila ga ispod pisama jer je bilo opasno zapamtiti tu

sliku. Mogla bih zaboraviti sve ostalo, svu radost, nestrpljenje, odanost, tugu,

strast i bijes koji mijenjaju oblik usta, sjaj u očima, boju obraza te maskiraju i

razotkrivaju krajnju zagonetku lica koje predstavljamo svijetu.

Kakav će izražaj poprimiti, upitala sam se, kada napokon sazna za naše dijete?

"Ovdje ste." Angela. "Fidelma je rekla da ste otišli na zahod, a zatim je Lucrezia

rekla da ste se predugo zadržali pa se zabrinula i poslala me po vas. Što radite?"

Šćućurila se pokraj mene na podu. "Ne tugujete valjda za bratićem Cesareom?

Još uvijek?" Njezin je glas bio blag, ali više nestrpljiv nego sućutan. "Znate da

mu to neće biti važno. Muškarci su takvi. Oni posiju sjeme i ostave nas da ga

uzgajamo."

Vjerovala sam da nema pravo, ali nisam mogla reći zašto. "Ali, to je važno

gospi", rekla sam braneći se.

"To je zbog toga što..." ali nije završila rečenicu. Pismo koje mi je dao Strozzi

Pompea

-251-

privuklo joj je pozornost. "Što je ovo?" Podignula ga je iskušavajući kakvoću

pergamenta, pipajući svinute rubove tamo gdje se zgužvalo na mojoj dojci. "Tko

je Nicola?"

"Nitko."

Angela je na trenutak bila zbunjena, a zatim se grohotom nasmijala kada joj je

sinulo. "Znam taj rukopis", rekla je, "Bembo. Nicola. Naravno. On ima omiljenu

sestru ili sestričnu, ili... Bože, mogla bi biti njegova kućepaziteljica! U svakom

slučaju, znam da u njegovu životu postoji neka Nicola. To je nom de guerre, zar

ne? Zbog toga Lucrezia hoda naokolo kao mačka po vrućim opekama. Ne radi

se o tome da biste mogli pobaciti, riječ je o tom pismu. Od Bemba. Za nju."

"Bembo i Donna Lucrezia?"

"Naravno. Zapravo, to i nije neko iznenađenje. Ona još od Strozzijeve zabave ne

prestaje govoriti o njegovim zgodnim ustima i lijepo zaokruženim

samoglasnicima. Da niste bili tako zauzeti vlastitim poslovima, bili biste i sami

primijetili."

Angela mi kaže tako nešto, pomislila sam. Već tjednima nije provela noć u

svojem krevetu. "Da ste bili ovdje, mogle bismo bile razgovarati o tome."

"Violante", naslonila se na pete upirući svoje široke sive oči u mene, "da je

Cesare bio ovdje, u palači pola kilometra daleko, sam, i želio vas, koliko biste

noći proveli u ovoj sobi? Zašto zaljubljeni ljudi uvijek misle da nitko drugi nije

kao oni? Draga, razumijem, vjerojatno i predobro razumijem. Ja ne uživam u

vašoj boli, stoga mi nemojte braniti da uživam."

"Žao mi je. Samo se osjećam kao u limbu. Čekam njega. Čekam dijete. Čekam da

ona kaže Cesareu pa će se sve razjasniti. Kako stvari stoje, svi znaju da je to

Cesareovo dijete, a ipak se pretvaraju da misle da je Taddeovo, stoga on i ja

moramo glumiti da je nevjerojatna zamisao da se nismo mogli suzdržati prije

vjenčanja istinita. A kada je vjenčanje? On mi neće dati ni zaručnički prsten dok

ne vidi što će Cesare učiniti za dijete i kako bi mu to moglo biti od koristi."

"Dosad mu je već trebala reći."

"Zar ne možete govoriti s njom?"

"Ne o tome. Nitko nikad ni njemu ni njoj ne može govoriti o onom drugom.

Pompea

-252-

Znate kakvi su. Igraju po vlastitim pravilima."

"Mrzim vašu obitelj. U jednom se trenutku svima smiješe, a u sljedećem kapci se

zatvaraju i nitko im nije dovoljno dobar."

"Sve su obitelji takve, zar ne?"

"Kako ja to mogu znati? Moja me prodala. Bila sam samo dio ugovora koji je

moj otac sklopio želeći pomoći vašem ujaku Rodrigu koji je htio kupiti ključeve

Svetog Petra."

"A zar vam nikad nije palo na pamet da su Lucrezia, ja, čak i Cesare, također

bili dio tog ugovora? Premda možda od Senigallije Cesare ima dovoljno kredita

pa sam plaća za sebe." Na trenutak smo šutjele i svaka je vrtjela u glavi svoje

misli, a zatim je Angela rekla: "Hajdete, ne svađajmo se! Želite li da vam

Lucrezia ostane sklona, bolje da predate to pismo ili, bilo djeteta ili ne, naći ćete

se u progonstvu u Occhiobellu te nećete razgovarati ni s kim osim s izvrsnim

štukama gospodina Taddea." Ustala je, ispružila ruku i pomogla mi je ustati.

"Fidelma me vidjela kada sam ga uzela, sigurna sam u to. Zbog toga sam ga

donijela ovamo. Htjela sam ga sakriti dok ne dođe bolji trenutak."

"Dajte ga meni. Ona ima kutiju za dragulje s lažnim dnom. I prije smo je

upotrebljavale."

"Prije?" Iznenadila sam se. Donna Lucrezia nekako je ostavljala dojam da je

postojana u srcu, ali bila je dobra glumica. Morala je biti takva.

"Lucrezia je uvijek imala ljubavnike, vi, glupa guščice. To nije ništa novo.

Iznenađuje me samo što joj je trebalo toliko vremena da nekoga izabere.

Nikome nije tako dugo bila vjerna kao jadnom malom vojvodi od Bisceglie."

Idući je tjedan Donna Isabella stigla iz Mantove i gurnula naše kućanstvo u

kaos koji se odrazio u gradskim pripremama za karneval. Donna Isabella i

njezina pratnja odsjeli su u sobama vojvode Ercolea u staroj palači, vojvoda se

preselio u sobe Don Alfonsa, a Alfonso je otišao u Ippolitovu lovačku kućicu u

Barcu jer je Ippolito tada bio u Rimu. Možda s Cesareom.

Osim stare španjolske gospodarice Donne Isabelle, koja je s njom bila od

djetinjstva u Castelu Estenseu, nitko od njezine služinčadi nije znao gdje se

nešto nalazi i stalno su se gubili. Kada bi Donna Isabella htjela vruću vodu, bila

Pompea

-253-

bi hladna kada bi stigla do nje, a kada bi zatražila ušećerene limune, neka

zbunjena služavka, koja se bojala vratiti praznih ruku, ponudila bi joj pisaći

papir. U tom zbrkanom ugođaju nitko nije zamijetio moje tajne odlaske do

kupališta gdje bih se ispod judina drveta susretala s Ercoleom Strozzijem.

Što god Bembo bio napisao u svojim pismima Donni Lucreziji, činilo se da joj se

to sviđalo. Nikad je nisam vidjela tako vedru i toliko nalik na djevojku premda

je Angela rekla da nikad nije bila toliko nalik sama sebi, još od povratka iz

progonstva u Nepiju i objave njezinih zaruka za Don Alfonsa. Njezina energija

naoko je bila nepresušna. Ove godine nije samo gledala Borbu jaja iz lože iznad

vrata palače, nego je otišla među svjetinu, u plaštu i pod krinkom, te joj se

pridružila. Počela se rano dizati i odlaziti u lov s muškarcima jašući među

svojim lovačkim psima i sokolarima dok se jutarnja maglica još privijala uz

podnožja drveća, a vonj lovine tada je bio najjači. Svake je večeri smišljala

zabave za Donnu Isabellu. Smislila je koregrafije za divlje španjolske plesove s

kastanjetama i malim bubnjevima, u kojima su ona i Angela bile glavne

plesačice pa su mahale dugom raspletenom kosom i lupale petama kao

Ciganke.

Donni Isabelli nedostajalo je spretnosti, stoga je bila samo gledateljica na tim

zgodama. Bila je loša jahačica i preteška da bi dobro plesala, a ako je vojvotkinji

od Ferrare bilo po volji to što joj plašt gađaju jajima i što svoje lijepe čizme od

teleće kože prlja blatom i konjskom balegom, markiza od Mantove morala je

misliti na svoje dostojanstvo. Pravila sam joj društvo kada nije bila s ocem te

kada je posjećivala kuće svojih prijatelja u Ferrari. Stalno je govorila o zarukama

svojeg sina Federiga za Cesareovu kćer Luisu. Pitala sam se boji li se da bi

poslije uspjeha u Senigalliji Cesare mogao imati veće planove za Luisu. Pitala

sam se zna li da je on otac i mojeg djeteta. Kod Donne Isabelle to je bilo

nemoguće ustanoviti jer izabrati ono što je bilo važno u njezinu razgovoru bilo

je kao tražiti siguran tok u zapjenjenom potoku. Mogla je bez ijednog uzdaha

prijeći s ravnoteže sila između Francuske i Španjolske na upotrebu alegorije u

slikarstvu, nametanja vlasti u kućanstvu gospodina Taddea nakon što se udam

na najnoviju modu u Milanu.

Pompea

-254-

Jednog jutra, dok sam je pratila tijekom šetnje kroz vrt ruža koji je uljepšala

njezina majka, a sada se za njega brinula Donna Lucrezia, usred tirade o

ušenjaku, prekinula je govoriti kako bi me upitala što se dogodilo crnoj robinji.

"Kojoj crnoj robinji?" upitala sam premda sam već znala odgovor.

"Onoj koju je vaša gospodarica dovela iz Rima, naravno. Sigurno je nije prodala

ili zamijenila za ovu." Uperila je prst u blijedu Dalmatinku oštrih ličnih kostiju

koja nas je pratila noseći hrpu sagova. "Jednom mi je rekla koliko voli tu

djevojku. Dar od muža ukoliko se ne varam."

Nisam to znala. "Nažalost, umrla je", rekla sam nadajući se da me Donna

Isabella neće zapitati od čega.

"Sramota. Bila je tako upadljiva, tako jako sjajno crna. Namjeravala sam zamoliti

Lucreziju da mi je posudi jer bi mi poslužila kao model služavke na slici Judita s

Holofernovom glavom koju sam naručila od Squarcionea."

"Žao mi je, gospo." Glas joj je bio poput žice koja mi je kroz mozak svrdlala od

uha do uha. Htjela sam je pitati zašto joj je stalo do toga, kakva je razlika

između Židovke i crnkinje prema njezinu mišljenju? Kakva je to lažna

hijerarhija koju je uspostavila učinivši Juditu jednom od svojih ljudi, velikom

damom s psićima, robinjama i ljubavnikovom glavom u svilenoj vreći?

"Nije važno. To se stalno događa. One izgledaju jake, a onda podlegnu

najslabijoj prehladi. Sve to dokazuje da smo nadmoćna rasa. A sada mi recite

tko će ove godine pobijediti u Battagliuoli."

"Moja gospa kaže Ferrarci, a Don Alfonso Papine postrojbe."

"Ah, oni laskaju jedno drugom! Recite mi što vi mislite."

"Pobijedit će strana čije majke najranije odu na tržnicu, gospo, i pokupuju

najveće povrće."

Battagliuola je bila bučna zgoda u kojoj su se dječje postrojbe borile voćem i

povrćem koje su izbacivale iz praćki na Campu Francu kod Samostana Corpus

Domini. To se radilo u znak sjećanja na drevnu pobjedu obitelji Este nad

Papinom vojskom. Prisustvo Donne Lucrezije bilo je pitanje časti jer su tako

ljudi mogli vidjeti da je sada Esteovka i da osjeća lojalnost prema Ferrari, a ne

Rimu.

Pompea

-255-

Šetali smo kratkim putom koji je vodio izvan zamka, a Donna Lucrezia i Don

Alfonso bili su na čelu i držali su se za ruke. Sluge su ih slijedile noseći stolce i

žeravnike te sagove i dvije škrinje u kojima su bile nagrade za pobjedničku

postrojbu i postrojbu koja osvoji drugo mjesto. Budući da je nasljednik

vojvodstva sada bio oženjen Papinom kćeri, nije moglo biti poraženih. Don

Giulio, maskiran kao Spavente, s crnim paunovim perjem koje se njihalo visoko

iznad njegove plavokose glave, hodao je pokraj Angele u kostimu Kolumbine.

"Voljela bih da ste vidjeli krinke koje sam poslala dragom Cesareu", primijetila

je Donna Isabella, a te je riječi uputila gospodinu Taddeu, ne meni jer sam već

nekoliko puta čula kako opisuje svaki detalj. "Osobito zlatne i srebrne. Mladi

kipar koji ih je napravio za mene čudesan je, pravo je otkriće. On razumije što

mislim kada kažem da umjetnička djela moraju imati lijepo značenje." Njezin je

glas bio nejasan zbog krinke od crnog baršuna ukrašene hermelinskim repo-

vima koji su poskakivali oko njezinih okruglih obraza dok je hodala.

Gospodin Taddeo nasmiješio se kao dobronamjerni lav. "Nesumnjivo je bio

zahvalan što je našao tako osjećajnu i razumnu zaštitncu, gospo", odgovorio je.

Donna Isabella podignula je bradu i opustila ramena u stav velikog

samozadovoljstva.

Dok smo čekali na trgu da postave stolce za nas, a sluga je hodao naokolo i

nosio vrčeve vrućeg začinjenog vina i kolačiće, gospodin Taddeo pitao ju je

kako glasi ime tog čovjeka. "Tako sam loš udvarač", rekao je. "Još nisam dao

zaručnički prsten svojoj zaručnici. On izgleda baš čovjek stvoren za taj posao i

zbog toga će podariti lijepo značenje našem braku." Stisnuo mi je lakat.

Onda, je li Donna Lucrezia napokon rekla Cesareu za dijete ? Je li dobila vijesti

od njega? O njegovim namjerama u vezi s djetetom? Sigurno je stiglo pismo za

mene.

"Zove se Gideon. Gideon da Quieto d'Arzenta."

mene.

"To je moj brat, gospo." Tko je progovorio? Čiji brat? Vino. Bilo je prejako.

Iznenadni krik Donne Isabelle prizvao me k svijesti. Donna Isabella zagrlila je

Fidelmu. Izgledala je kao golemi spinaker omotan oko jarbola Fidelmina

Pompea

-256-

uspravnog stasa.

"Gideon je vaš brat", uzviknula je Donna Isabella toliko povisivši glas dok je

izgovarala riječ brat da su ljudi prekinuli ono što su radili i okrenuli se prema

njoj.

"Da, gospo", odgovorila je Fidelma obazrivo zateturavši ispod težine Donne

Isabelle. "Prije nego što sam došla Kristu, bila sam Judita da Quieto d’Arzenta."

Tada sam prvi put čula da Fidelma spominje svoju obitelj ili život koji je vodila

prije svojeg obraćenja. Sjetila sam se pogodbe koju je sklopila s ocem i pomislila

sam da su je dobro nazvali jer uistinu je bila vjerna. Nije kršila obećanja. Vjetar

mi je bacio prašinu u oči pa su zasuzile. Dijete u meni udaralo je nogama i

prevrtalo se kao da se želi približiti uzbuđenim borcima koji su se sada gurali

oko muškaraca u livrejama Pape i obitelji Este želeći dobiti streljivo i pokoji

taktički savjet u posljednji čas. Sto će moje dijete postati, upitala sam se priti-

snuvši ruku na trbuh kako bih smirila to dijete prekršiteljice zakletvi i

pobjednika iz Senigallije.

"Oh, gledajte!" rekao je Taddeo pokazavši na vojvodsku družinu koju su sluge

posjedali na stolce. "Evo našeg pjesnika." Taddeo je galantno Bemba nazvao

"našim pjesnikom" jer smo se prvi put susreli tijekom njegova recitala na

Strozzijevoj zabavi. Pogledala sam. Bembo, upadljiv u učenjačkoj crnoj odjeći,

hodao je ravno prema Donni Lucreziji. Pogledala sam naokolo tražeći Strozzija

kojeg nigdje nisam mogla vidjeti, ali presreo me strog pogled Donne Isabelle

koja se odvojila od Fidelme i tako je pomno promatrala pjesnikovo hodanje

preko napučenog trga, kao da se okladila u vrijeme kada će stići.

"Oprostite, messer", rekla sam Taddeu. "Moram se pobrinuti da gospi daju

valjane jastuke. Odkad je pobacila prošlog ljeta, muče je leđa."

Baš kao što je Pitagora rekao, dvije ravne crte koje se međusobno približavaju

moraju se susresti u vrhu. Krčeći svojim velikim trbuhom put kroz zbrku vičuće

djece i njihovih majki koje su ih grdile, hrpu osušenih zimskih naranača,

izobličenih pastrnjaka i slugu okupljenih oko žeravnika za kuhanje vina i

pečenje kestenja, uspjela sam Bemba presresti nekoliko koraka od stolca Donne

Lucrezije.

Pompea

-257-

"Monna Violante", poklonio se, a kada se uspravio, vidjela sam da crveni.

Dakle, znao je da ja predajem pisma. "Samo sam... Vojvotkinja me zamolila da

odrecitiram eulogiju za pobjednike." Izvukao je svijen list pergamenta iz torbe

koju je preko prsa pričvrstio kao arkebuzirski pojas za streljivo.

Nisam stigla ni udahnuti zrak, a kamoli progovoriti, kada je Donna Lucrezia

već uzviknula iza mene: "Ah, messer Pietro, napokon ste došli! Već sam

pomislila da ćemo morati započeti bez vas."

Bembo je iskrivio vrat pokušavajući pogledati u nju iza mojeg okrupnjelog

tijela. "Moram priznati da sam zaduženje koje ste mi dali odgađao do posljednje

minute, vojvotkinjo. Oprostite mi! Možda biste htjeli pogledati moj rad kako

biste bili sigurni da ga odobravate."

Pogledala sam iza sebe i čekala njezinu reakciju. Činilo se da Don Alfonso

osjeća zanimanje, ali Donna Lucrezia nehajno je odmahnula rukom u rukavici.

Istodobno sam krajičkom oka vidjela da mi Bembo pomalo ustrajno pruža

pergament. Uzela sam ga. Tek sam onda shvatila da je u prvi list presavinutog

pergamenta umetnut drugi. Što ću sada? Don Alfonso već je ispružio ruku jer

mi je htio oduzeti stihove. Hitajući kako bih ga spriječila, bacila sam se prema

listovima pa su mi iskliznuli iz ruke. Ne mogavši se sagnuti i podići ih,

užasnuto sam gledala kako rub tajnog umetka viri iz omota. Bembo se brzo

nagnuo pokušavajući ih spasiti, ali nije bio brz kao Vittorio kojeg dotad nisam

bila zamijetila.

"Dopustite mi, Monna Violante", rekao je, dodao mi listove i pogledao me kao

da su on i njegov gospodar znali o čemu je riječ, ali zasad neće ništa učiniti iako

bih se trebala čuvati.

"Hvala vam, Don Vittorio, mojoj gospodarici sviđa se vaša galantnost." Kimnuo

je i izgubio se u svjetini. Vjerovala sam da se razumijemo. Okrenuvši leđa Don

Alfonsu, nekako sam uspjela gurnuti drugi list u rukav prije nego što sam

Bembovu eulogiju dala Donni Lucreziji koja ju je trebala odobriti. Srce mi je baš

počelo normalno kucati, kada se podignula sa stolca. "Messer Pietro", rekla je,

"priđite bliže." O Bože, a što sada? Što su pisali u pismima koje sam nosila pa je

postala tako indiskretna?

Pompea

-258-

Don Alfonso se namrštio. "Sjednite, ženo, i neka igra započne prije nego što sva

ta dječurlija proplače za majkama."

Donna Isabella, potpuno svjesna svakog nagovještaja neslaganja između brata i

njegove borgijevske žene, ostavila je Fidelmu te promatrala Don Alfonsa i

Donnu Lucreziju kao da su protivnici u izjednačenoj partiji tenisa. Donna

Lucrezia odigrala je asa.

"Htjela sam zamoliti gospodina Pietra da pogleda neke stihove koje sam

napisala. Bojim se da su preslabi za njihovu temu." Značajno se nasmiješila

mužu. "Nadam se da mi gospodin Pietro može pomoći učiniti ih vrednijima."

"Ah!" Don Alfonso pročistio je grlo, premjestio se na stolcu, a njegovo se

prirodno rumenilo još pojačalo. "Hm, hm, suprugo... Siguran sam da bi ono što

ste napisali, kakvo god bilo, služilo na čast tako nevrijednoj temi." Uzeo ju je za

ruku i pogladio. Uhvatio je Fonsija koji je skliznuo s njezina krila kada je ustala

te je sada psić grebao kod njegova koljena i, dok nije obraćao pozornost, Donna

Lucrezia predala je Bembu svoje "stihove" te su razmijenili pogled zbog kojeg

sam im zavidjela iz dna duše.

Nešto kasnije, kada je Battagliuola bila u punom jeku, razmišljala sam o važnosti

Vittoriova čina. Buka dječje vriske i klicanja odraslih, zvuk tikvica koje su

pogađale vrata samostana i glavica kupusa koje su udarale o žeravnike

održavale su moje dijete budnim. Dok je skakao i tukao moj trbuh, a malena je

bundeva proletjela tek nekoliko palaca od mojeg nosa, zapitala sam se hoće li u

budućnosti i on sudjelovati u Battagliuolama i hoće li imati braću koja će se boriti

na njegovoj strani.

Koliko ću se brzo poslije porođaja moći vratiti u Ijubavnikov krevet i započeti

praviti tu braću? Sto Crkva dosuđuje kada se radi o tome? Je li istina da dojenje

sprečava trudnoću? Kada će biti sigurno opet leći s njim? Nikad nisam prestala

željeti Cesarea premda, kad god bih se pogledala u ogledalu, upitala bih se gdje

je ona ja za kojom je žudio. Čeznula sam da zna za svoje dijete i dođe u Ferraru,

položi dlan na moj trbuh i osjeti kako se naše dijete primiče njegovoj toplini, ali

bojala sam se kako će reagirati vidi li moj izvrnut pupak i čvrsto napetu sjajnu

kožu na vlažnim grudima.

Pompea

-259-

Tada sam pomislila na Vittorija, kako me pogledao kada mi je dodao Bembove

papire. Cesare sigurno već zna, naravno, zna. On se nipošto nije oslanjao na

sestrina pisma kako bi znao što se zbivalo na ferrarskom dvoru. Možda je

njegova šutnja značila da sumnja da dijete nije njegovo. Dao mi je ime jer sam

jedanput prekršila obećanje koje sam mu dala. Zašto bi vjerovao da bih mu bila

vjerna ljubavnica? Svejedno mu moram reći. Ako mu Donna Lucrezia neće

pisati, ja moram to učiniti.

Više nisam mogla obraćati pozornost na spektakl. Pismo koje sam morala

napisati galamilo je želeći doći na list papira. Činilo mi se kao da sam mogla

osjetiti pero u ruci koje mi škaklja dlan, svijanje i odskakanje njegova vrha dok

ga pritišćem na čisti velum i uobličujem riječi. Koje riječi? Bih li trebala navesti

tek gole činjenice ili ih odjenuti u ljubavne izjave? Pisati o praktičnim temama

ili pisati o našem djetetu kao utjelovljenju naše strasti, vezi koja će nas spojiti za

cijeli život? Bih li trebala olakšati vijesti humorom ili bi od toga pomislio da sam

odviše frivolna, stoga ne mogu biti dolična majka njegovu sinu? Sto sam više

razmišljala o tome, zadaća je postajala sve više nemoguća.

Tada sam se prisjetila pisma u rukavu, pjesnikova pisma ljubavnici. Sigurno ne

postoji bolji primjer koji bih mogla slijediti. Međutim, ukoliko ga hoću pročitati

prije nego što ga predam Donni Lucreziji, moram ostaviti Battagliuolu prije nje,

moram odmah otići. Okrenuvši se prema gospodinu Taddeu koji je stajao iza

mojeg stolca, dodirnula sam mu rukav i privukla mu pozornost.

"Pomalo se loše osjećam, dragi", rekla sam. "Mislim da se želim malo odmoriti

pa biste mogli bili tako dobri i odvesti me do zamka."

"Hoće li vojvotkinja to dopustiti?" zapitao me nesigurno pogledavši Donnu

Lucreziju koja je bila zauzeta hranjenjem psića slatkišima, a Alfonso je klicao

napadu ferrarskih četa iza barikade od tikvica sa zelenim i žutim prugama.

"Kako znate, jako joj je stalo do dobrobiti ovog djeteta. Dopustit će mi ako joj

sve objasnite pa se smjesta vratite."

"Bih li trebao zamoliti Donnu Angelu da vas otprati?"

"Voljela bih da me vi otpratite." Stisnula sam mu ručni zglob i nasmiješila se

nadajući se da pokazujem i snagu i ranjivost.

Pompea

-260-

Oprezno je hodao preko tla skliskog od zgnječenog voća i povrća izbjegavajući

pogotke, trzajući se na piskutave vriskove preuzbuđene djece. Gledala sam ga

kako se klanja Donni Lucreziji i Don Alfonsu, a Donna Lucrezia je naćulila uho

prema njemu kako bi ga čula kroz buku koju je stvarala bitka. Zabrinuto me

pogledala. Namrštila sam se i stisnula ruke na trbuhu, a ona je kimnula glavom

i nestrpljivo mahnula gospodinu Taddeu da ode kada se pokušao drugi put

nakloniti.

*

Malo sam pretjerala s klonulošću na putu natrag u zamak pa mi je trebalo neko

vrijeme kako bih nagovorila Taddea da me bezbrižno ostavi i kako bih ga

uvjerila da mi ne treba liječnik. Čim sam nakon njegova naklona i zabrinutog

izražaja zatvorila vrata svoje sobe, izvukla sam iz rukava Bembovo pismo.

Sjedeći na rubu kreveta, razmotala sam ga pazeći da ne ostavim nikakav trag

svojeg lukavstva - suze, nabore ili mrlje tinte. Začudila sam se što pismo tako

diskretne naravi nije zapečaćeno, a zatim sam smjesta shvatila da bi tada samo

bilo zamjetljivije zbog voska i vrpci. Daleko od nepromišljenosti uzrokovane

strašću, to je dvoje bilo vješto u nezakonitom udvaranju. Znali su pravila igre.

Kada sam otvorila pismo, zažarena od stida zbog vlastite nevjernosti i

iščekivanja onoga što bih mogla pronaći, iz njega je ispao još jedan manji list

pergamenta. Bio bi mi pao na krilo da sam ga imala. Međutim, skliznuo je na

pod preko mojeg izbočenog trbuha. Čučnula sam i podignula ga, a zatim sam se

ponovo spustila na krevet. Blistave su mi mrlje zaplesale pred očima od tog

napora i nisam odmah mogla uhvatiti dah. Pobojala sam se da ću biti kažnjena

za laganje Taddeu jer će se moja laž pretvoriti u istinu. Sileći se na ravnomjerno

disanje, zahtijevajući od srca sporo kucanje, pročitala sam veći list papira. Sadr-

žavao je samo nekoliko riječi.

"Kako bih ovo mogao poboljšati? Vraćam vam vaše stihove, slatka gospo, kao jedini mogući izraz

svojih osjećaja, savršeno zrcalo vaše savršene dražesti." Razmotala sam manju stranicu,

gdje je bila pjesma napisana rukopisom Donne Lucrezije. Zapamtila sam je. Još

Pompea

-261-

je se uvijek sjećam premda su moji razlozi složeniji nego što biste možda

očekivali. Išla je ovako:

"Mislim da, kada bih umrla

I sa svojim obiljem boli

Prestala čeznuti,

Od poricanja tako velike Ijubavi

Svijet bi mogao ostati Bez Ijubavi.

Kada pomislim na to,

Duga odgoda smrti sve je

Što moram željeti

Jer mi razum kaže da blaženstvo

Osjeća onaj tko je rob

Takve vatre."

Jesu Ii to uistinu bile riječi Donne Lucrezije? Dobro je pisala stihove, ali ne bolje

od nas kada smo smišljale sonete ili maccheronije kako bi nam tijekom kišnih dana

prošlo vrijeme. Izmišljale smo uzorke riječi i značenja s manje truda nego kada

smo vezle košulje ili oltarske pokrivače. Bilo mi je teško povjerovati da bi ona

mogla napisati nešto tako jednostavno i puno osjećaja. Međutim, ako je pjesma

njezina, hoću li se usuditi upotrijebiti je? Cesare će je sigurno prepoznati. S

druge strane, zašto bi je prepoznao? Zašto bi se zanimao za stihove koje je

Donna Lucrezia napisala svojim ljubavnicima? Bio je sretniji proučavajući

Vitruvija ili Cezarov Galski rat nego čitajući bilo kakvu poeziju. Uostalom,

Vittorio nije mogao vidjeti to pismo, dodao mi ga je čim ga je Bembo ispustio.

Ukoliko nije imao oči u Bembovoj tintarnici ili špijuna u pjesnikovu srcu, Cesare

nije mogao znati što je u njemu.

Opet sam pročitala pjesmu. Sjetila sam se da bih se katkad usred noći probudila

užasnuta. Uvjerena da je moje dijete mrtvo, pritisnula bih dlanove na trbuh i

zahtijevala od djeteta da udara nogama. Onda, osjećajući se kao da mi tijelo

ispunjava sav tamni prostor spavaće sobe, gurajući svjetiljke i škrinje za odjeću,

čak i Angelin obično prazan krevet, bila sam sigurna da ću umrijeti kada

budem rađala neko čudovište, krvava maternica će mi se razderati i srce će mi

prepući od napora. Strah mi je tresao živce u rukama i nogama, a onda bi me to

Pompea

-262-

prisililo da ustanem iz kreveta i šetam naokolo premda bi mi se tijekom noći

zglobovi koljena često ukočili pa bi me boljelo. Kako bih mogla podnijeti

vlastitu smrt dok je Cesare još živ? Od kakve bi mi koristi bilo nebo kada bi on

ostao na zemlji? "Od poricanja tako velike ljubavi svijet bi mogao ostati bez ljubavi."

Donijela sam odluku. Poslat ću mu pjesmu i ona će ga puno bolje uvjeriti od

mojih jadnih riječi da sam vjerna ljubavnica i da je dijete koje nosim njegovo.

Njegov sin, ako Bog da, njegov prvorođeni sin.

*

Poslije završetka karnevala Donna Lucrezia odvratila je sebi pozornost od

sumornih odricanja koja su započela na Pepelnicu bacajući se u pripreme za

moje babinje koje su trebale započeti poslije Uskrsa. Možda osjećajući posredan

užitak zbog činjenice da zbog svojeg stanja nisam trebala postiti, pomno je

nadzirala moju prehranu. Kako bih rodila dječaka, morala sam jesti samo toplu

hranu. Naredila je da sve moje obroke priprave u njezinim kuhinjama, obično

pod njezinim ili Angelinim nadzorom. Angela nije skrivala ogorčenje zbog

količine vremena koju je morala provesti bez Giulija. Donna Lucrezia

napomenula joj je da trenutno ne bi smjela misliti o Ijubavi. "Ni o govedini s

paprikama ili pudinzima od crvenog voća", odgovorila je Angela postavivši

ispred mene kompot od smokava u sirupu od đumbira u zdjeli ukrašenoj

slikom krepkog dječačića koji je u potok pišao luk zlatne mokraće. "Jedite!"

rekla je Donna Lucrezia. Osjećala sam se kao guska koju šopaju za pate fegato.

Zdjela je bila jedna od onih iz zbirke koju je Don Alfonso načinio za Donnu

Lucreziju tijekom njezine zlosretne trudnoće prošlog ljeta. Podsjetila me na

skvrčen smotak mesa i kostiju koji je Cesare bacio u opkop, mrk izraz njegovih

usta i način na koji je oborio oči kako se nikakva žalost, razočaranje ili bilo što

drugo ne bi moglo vidjeti na njegovu licu. Bojala sam se da će te misli pozlijediti

svoje dijete, ali nisam mogla ništa reći. Donna Lucrezia iskazivala mi je osobitu

sklonost kada mi je dopuštala da jedem iz tih posuda. Također, Don Alfonso

odobravao je njezinu velikodušnost prema meni dok sam bila trudna. Jela sam,

Pompea

-263-

ali Donna Lucrezia sigurno je vidjela nevoljkost na mojem licu, uočila je

oklijevanje tako neznatno da ga ni ja nisam primjećivala dok sam prinosila žlicu

ustima. Privukavši stolac bliže kako nas nitko ne bi mogao čuti, promrmljala je:

"Vidite, da nisam bila tako bolesna, on tada ne bi bio došao. Vaše je dijete

napravljeno zahvaljujući tome što sam ja izgubila svoju kćer. Možda će njezina

duša ući u vaše dijete i ona će živjeti."

Poslije Uskrsa premjestila sam se iz sobe koju sam dijelila s Angelom u

unutrašnje odaje na katu ispod soba Donne Lucrezije gdje mi nije mogao

nauditi propuh. Morala sam ostati ondje sve dok šest tjedana nakon porođaja

prvi put ne pođem u crkvu. Donna Lucrezia i babica koju je unajmila

savjetovale su mi da čak više ne sjedim medu žeravnicima u vrtu naranača

ukoliko želimo biti sigurne u djetetov spol. Kratko sam se vrijeme pitala kako

Donna Lucrezia namjerava nastaviti dopisivanje s Bembom, ali nisam imala

energije za toliko brige dok je moje tijelo naticalo i srce postajalo tromo.

Kako bih se sasvim zaštitila od hladnoće jer je proljeće bilo hladno i vlažni, slani

vjetrovi puhali su s Jadranskog mora, Donna Lucrezia naredila je da u mojoj

sobi na zidove objese nekoliko slojeva sagova i tapiserija te da donji dio vrata

oblože nekom vrstom salame od tkanine, lanenom cijevi napunjenom vatom na

kojoj je na oba kraja bila zavezana uzica. Crvene brokatne zavjese okruživale su

mi krevet na kojem je bila hrpa mekanih pokrivača načinjenih isključivo od

vune mladih ovnova. Vatra je gorjela danju i noću, a podjarivala ju je

dalmatinska robinja koju mi je Donna Lucrezia nevoljko posudila jer je njezina

blijeda put naznačavala preobilje hladne žute žuči u njezinoj naravi. Rob bi bio

bolji, ali muškarci ne smiju ulaziti u odaje za porođaj.

Nikad nisam bila sama. Donna Lucrezia provodila je u odajama za porođaj

onoliko vremena koliko su joj dužnosti dopuštale, kao da je trudnoća zarazna

bolest koju je nastojala uhvatiti od mene. Mi žene igrale smo biribissi i kartale,

čitale jedna drugoj ili pjevale kako bismo utukle vrijeme. Fidelma je čitala

odlomke iz De regimine praegnantium Michelea Savonarole, djeda fra Girolama, čiji

je primjer nadahnuo njezinog ljubljenog fra Raffaella. Na moje iznenađenje,

Donna Lucrezia podnosila je čitanje i čak je hvalila razumne savjete gospodina

Pompea

-264-

Michelea. Savonaroli su bili cijenjena obitelj u Ferrari, liječnici i učitelji na

sveučilištu. Ferrarske žene Donne Lucrezije, od kojih su mnoge već bile udane,

pričale su o vlastitim porođajima, a te bi priče postale mračnije i jezivije kad god

bi Donna Lucrezia bila odsutna. Znala sam da im je bilo mrsko što moraju

posjećivati skorojevićku i Valentinovu priležnicu i da su me željele prestrašiti,

možda čak i prouzročiti prerani porod. Međutim, bila sam izvan njihova

dosega, ništa me nije moglo ozlovoljiti dok sam zadovoljno sjedila ne radeći

ništa, gledajući kako moje pratilje šiju dječju odjeću ili ulažu svoj nakit u partiji

cacha, slušajući kako Angela pjeva Giulijove pjesme glasom napuklim kao

slomljeno srce u zadimljenom ozračju.

Jednog jutra, pošto je odslušala misu, Donna Lucrezia došla je u moje odaje s

bračnim parom koji nikad prije nisam vidjela, a sudeći po odjeći koja je bila

jednostavna, premda dobre kakvoće, čista i nezakrpana, bili su seljaci. Žena je u

naručju držala dijete čiji su obrazi bili ružičasti i oči ozbiljne ispod kapice od

grube čipke. Um mi se ispunio prizorom mojeg djeteta, sklupčanog u mojoj

maternici, skupljenog kao opruga dok čeka znak da započne život u vanjskom

svijetu. Hoće li tako izgledati, kao ta umotana lutka s čudno bezizražajnim

licem? Položila sam ruku na trbuh i osjetila kako oštro i Ijutito udara nogama.

"Ostavite nas!" zapovijedila je Donna Lucrezia mojim pratiljama. "Sve!" dodala

je kada je zamijetila da se Angela ne diže. Tada, nasmiješivši se najprije ženi s

djetetom, a onda meni, rekla je; "Ovo je Giuseffa. Ona je iz Medelane." Esteovi

su imali ljetnikovac u Medelani, nedaleko od Ostellata gdje je Pietro Bembo

često gostovao u vili obitelji Strozzi. Giuseffa je napravila kniks. Njezin muž,

niži od nje, skinuo je kapu sa svoje rijetke kose i naklonio mi se.

"Vidjela sam nekoliko žena", nastavila je Donna Lucrezia, "i smatram da je

Giuseffa najprikladnija. Podignula je četvero zdrave djece zdrave. Sve sam ih

provjerila i imaju ravne udove, jasne oči i krepko dišu. Mislim da najstariji čak

zna malo čitati."

Giuseffm muž se nasmiješio i kimnuo u znak potvrde. Nije imao gornje prednje

zube.

"Za što je prikladna, gospo?" upitala sam.

Pompea

-265-

"Za dojilju, dijete." Govorila je kao da je to očito. Međutim, znala sam da je sama

dojila Rodriga. U Rimu se mnogo naklapalo o tome jer je to bilo jako neobično

za damu njezina položaja. Je li to učinila iz Ijubavi prema vojvodi od Bisceglie i

njegovu djetetu ili ga je htjela zadržati podalje od kreveta nekoliko mjeseci više?

Zaboravivši na dolično ponašanje, zagledala sam se u nju, a zatim sam se

sabrala zagledala u Giuseffu, njezine ispucane obraze, grube crvene ruke i

mirno bezizražajno dijete u njezinu naručju. "Ali..."

"Da?" Pogled joj je bio dovoljno oštar da zareže dijamant, ali razgovarale smo o

mojem djetetu, a ne poderanoj haljini ili izgubljenoj rukavici.

"Sigurna sam da mi ne treba dojilja, gospo. Moje mlijeko već obilno pritječe."

"Vi ste jako mladi, Violante. Giuseffa mi kaže da ima trideset godina. U toj dobi

njezino je mlijeko masnije."

Otvorila sam usta želeći se usprotiviti, ali prije nego što sam uspjela išta reći,

Donna Lucrezia je dodala: "Moja majka imala je više od trideset godina kada me

dojila."

Jednako je bilo i kada je dojila Cesarea, toliko slabog da se nije očekivalo da će

preživjeti prve godine života. "Kao vaša velepoštovana majka," oprezno sam

započela, "ja nisam plemenitog roda i nisam naviknula na vaše običaje.

GiusefFa, koliko godina ima vaše najstarije dijete?"

"Uskoro će imati petnaest, vaša milosti. Udat će se čim... to jest..." Nesigurno je

pogledala Donnu Lucreziju.

"Pristala sam dati miraz djevojci."

Pomislila sam da je pristala naći i dojilju za prvo dijete svoje dvorske dame.

"Dakle, imali ste šesnaest godina kada ste rodili kćer?"

"Ako vi tako kažete, gospodstvo."

"I napredovala je od vašeg mlijeka?"

"Oh, da, cijeli je život bila krasno djevojče!" Giuseffa mi se široko nasmiješila.

Uzvratila sam osmijeh.

"To se ne može uspoređivati, Violante", rekla je Donna Lucezia, "i to dobro

znate. Ponajprije, riječ je o vašem zdravlju."

"Mojem zdravlju, gospo?"

Pompea

-266-

"Da, djevojko." Odvela me ustranu i prošaptala. "Znam da vam je moj brat

poklonio više od samog djeteta koje nosite u trbuhu, a Torella tvrdi da se sifilis

može prenijeti putem majčina mlijeka."

"Ali, ja sam se izliječila, gospo. Već se mjesecima savršeno dobro osjećam. Više

se bojim onoga što bih mogla postati ukoliko ne budem hranila svoje dijete.

Žena jednog očeva prijatelja poludjela je zbog toga što joj je dijete umrlo pa joj je

mlijeko natopilo mozak."

"Zar ne mislite da ju je možda smrt njezina djeteta bacila u ludilo? Vjerujem da

je gubitak djeteta najteži udarac koji Bog u Svojoj milosti može zadati jednoj

ženi." Oči joj se nisu napunile suzama, a usne joj nisu zadrhtale. Samo je u mene

uprla pogled od kojeg nisam mogla odvratiti oči. "Upozoravam vas", nastavila

je, "budite pripravni. I Židovke su žene."

"O tome je riječ, zar ne?" Nije bila riječ o mojoj mladosti, čak ni o zdravlju, nego

o mojem židovskom podrijetlu zbog kojeg će moje mlijeko biti neprobavljivo

djetetu njezinog ljubljenog brata. To je bila zaraza koju bi njegov sin mogao

posisati iz mojih grudi. Nasmijala sam se premda mi je u ušima smijeh zvučao

sumorno. Giuseffa se uznemireno zagledala u mene i čvršće stegnula svoje

dijete. "Onda, znači da jako malo cijenite samu sebe kao moju kumu jer se bojite

da sam u krvi još Hebrejka."

Donna Lucrezia okrenula se prema Giuseffi i njezinu mužu. "Idite", rekla je.

"Čekajte me vani i pobrinite se da dobro zatvorite vrata za sobom." Naklonili su

se i otišli. U meni se pobudio osjećaj trijumfa, ali ugasio se čim sam pogledala

Donnu Lucreziju. Pognutih ramena, lica nabranog od utučenosti, iznenada je

izgledala deset godina starije. Duboko uzdahnuvši, klonula je na tronožac i

naslonila glavu na ruku.

"Sjednite!" zapovijedila mi je.

Smjestila sam se na rub svojeg visokog kreveta. "Jeste li dobro, gospo?"

Podignula je glavu. Pritisak vrhova njezinih prstiju ostavio joj je tri bijela

novčića na čelu. "Katkad", rekla je, "srce će reći ono što um neće priznati. Možda

se nisam ponijela prema vama onoliko savjesno koliko sam trebala. Rekla bih

da će u ovim okolnostima mnogi reći da nisam zbog toga što sam dopustila da...

Pompea

-267-

vas moj brat tako uhvati."

"Ali, to nije vaša krivica, gospo. Bili ste bolesni i on se brinuo za vas, a ja..."

Podignula je ruku i prekinula me. "Da, da! Ja znam Cesareove običaje. Ne

trebate mi ih opisivati."

Bilo kako bilo, radi same sebe trebala sam ih iznova proživjeti, baš kako sam

radila tisuću puta dnevno. "Žao mi je, gospo."

"Ne, meni je žao. Govorila sam kao kukavica i zatucana žena. Bila sam

neuljudna prema vama i izdala sam vlastitu vjeru." Podignula se i stala pred

mene uzevši me za ruke, stežući ih sve dok se njezini prsteni nisu žarili duboko

u moje meso. "Jedina moja isprika... ovo mi dijete mnogo znači, razumijete li?"

Još jedanput imala sam dojam da mi pokušava reći nešto više nego što je

izrekla, isto kao onog jutra kada smo odlazili iz Rima, a Cesare mi je

zapovijedio da odvedem djecu dadilji te su me oboje jednako pogledali, kao par

jastrebova usredočenih na istu lovinu.

"U tom sam vam slučaju zahvalna, gospo, i žalim što sam vam dala razloga da

posumnjate u mene."

Premda se činilo da iz našeg razgovora nitko nije izašao kao pobjednik, više nije

bilo govora o dojilji. Na mojem jelovniku pojavila su se nova jela poput juhe od

ječma i toplog vina sa sjemenkama komorača koje su poticale izlučivanje

mlijeka. Svake srijede, petka i subote Donna Lucrezia poslala bi jednog od

svojih kapelana da me pričesti, a iz knjižnice vojvode Ercolea donijela je Život

svete Margarete od Antiohije koja je, pošto ju je Bog živu i zdravu spasio iz

trbuha zmije, postala zaštitnica kršćanki u trudovima.

Zaključila je da bi Fidelma trebala biti moja stalna pratilja, danju i noću.

Zapovijedila je da donesu pernati madrac u moju već natrpanu sobu i stave ga

na pod pored mojeg kreveta, stoga se nisam mogla popeti u krevet ni izaći iz

njega tijekom noći a da nožnim prstima ne pogodim Fidelmino koščato tijelo.

"Dalmatinka je nepouzdana", rekla je Donna Lucrezia. "Moramo imati nekoga

koga možemo razumjeti ako se išta dogodi tijekom noći."

Moramo imati psa čuvara, pomislila sam, zbog mojeg kršćanskog morala, a tko

je za to bolji od iskreno preobraćene Židovke? Nema pobožnijih ljudi od

Pompea

-268-

preobraćenika premda bi se Donna Lucrezia užasnula da je znala u kojem su

smjeru krenuli naši razgovori.

Osjećala sam mali podli užitak zbog činjenice da je Fidelma morala spavati na

podu kao služavka i bdjeti tijekom noći zbog mojih sve češćih nesanica. Budući

da nisam mogla udobno ležati, bez obzira na to koliko je jastuka Fideima

pokorno stavila iza mojih leđa te zbog težine trbuha kada bih legla na bok, često

bih ustala, upalila sve svijeće i na njihovoj pucketavoj svjetlosti čitala bih i

prečitavala Cesareova pisma. Sada sam ih držala ispod jastuka jer se više nisam

mogla sagnuti i dosegnuti svoju putnu škrinju pod krevetom.

"Dakle, opet vam je pisao?" Fideima je sjela trljajući oči, gurajući zalutale

pramenove kose natrag pod kapu za spavanje. Uvijek sam hinila da su to nova

pisma zamišljajući da se njihovo istrošeno stanje može opravdati mrljama

nastalim od putovanja. Međutim, nisam dobila nikakve vijesti od Cesarea, čak

ni odgovor na pismo u kojem sam mu poslala Bembovu pjesmu. Možda ga je

Donna Lucrezia presrela. Smatrala sam da sam učinila sve što sam mogla kako

bi ostalo tajno jer sam izabrala glasnika u kojeg su Angela i Giulio imali

povjerenja, a ja ga nikad nisam vidjela kako razgovara s Vittoriom, stoga sam

mislila da ga Cesare vjerojatno ne potplaćuje. Također, kao i obično, stavila sam

Bembovo pismo Donni Lucreziji u kutiju za nakit s dvostrukim dnom.

Svejedno, ništa nije bilo potpuno sigurno.

"Što kaže?" zapitala je Fideima.

Na bolonjskom sveučilištu bio je Nijemac... Ako nismo u središtu Božjeg svemira, zašto smo onda

ovdje? Uistinu, što je rekao? Što je bio ovaj svijet na koji sam trebala donijeti dijete?

"Oh, kaže mi da su njegovom malom bratu Giovanniju upravo dali vojvodstvo

Camerina te da je jako zadovoljan vojvodskom krunom i palicom koje je dobio

jer se može igrati s njima." To sam saznala od Donne Lucrezije.

"Vi znate da se to ne može nastaviti, ta papinska zloupotreba položaja."

"O čemu govorite?" Odmaknuvši pogled od Cesareova rukopisa, a um od

ispitivanja njegovih misli, pogledala sam u nju. Grlila je svoja oštra koljena kroz

perinu, a na licu bio joj je pronicav izraz koji je sjao od nečega što nije bila

svjetlost svijeća. Imala je pametno lice, ali pak ružno, jako ružno.

"Fra Raffaello kaže..." Prezrivo sam puhnula kroz nos, ali to je nije omelo. "Fra

Pompea

-269-

Raffaello kaže da postoji reakcija na to. Započela je s fra Girolamom, ali on je

pogriješio kada je pokušao održati vezu između duhovnog i vremenskog. To

dvoje mora biti odvojeno. Božje sluge ne smiju biti pokvarene posjedovanjem

imetka ili zemaljskom moći. Crkva se mora opet spojiti sa starim načelima

siromaštva i čednosti te moći molitve."

"Sigurna sam da i Cesare vjeruje u to. Ne zaboravite da je odlučio napustiti

Crkvu jer nije mogao održati svoje zakletve. Barem nije licemjeran."

"Ipak se čini da nije ništa bolji kada je riječ o bračnoj zakletvi."

Pocrvenjela sam. Osjetila sam kao da mi je netko upalio žeravnik u trbuhu i

raspirivao plamenove. To pak nije bilo ništa neuobičajeno, događalo se nekoliko

puta na dan - znoj bi mi peckao kožu, osip koji mi se nedavno pojavio iza

koljena i ispod pazuha. Sve su moje pratilje govorile da to moram radosno

trpjeti jer je to sigurno znači da nosim sina.

"On održava zakletvu Crkvi. Kao vrhovni zapovjednik vojske. Nitko drugi nije

tako uspješno podvrgnuo države papinskoj vlasti."

"Čijoj vlasti? Po mojem mišljenju, vlast ne pripada Papi."

Premda ništa nije bilo javno priznato, sada je bilo prihvaćeno da je Cesare svoju

pozornost pomaknuo još dalje od Romagne, do Bologne, čak do Firence i

Venecije. Neki su mrmljali da će se Cesare učiniti kraljem Italije dok se

Francuska i Španjolska opet budu svađale zbog Napulja.

Mislila sam da će mu trebati nasljednik.

"Dakle, on radi točno to što vi i vaš fra Raffaello želite. Oduzima državu Crkvi."

Fidelmine oči, koje su bile tamne i zapravo, pomislila sam, poprilično lijepe,

premda pomalo izbuljene, tjeskobno su se ogledale po sobi. "Dobro je što su ovi

zidovi obloženi", rekla je. "Ne mogu se domisliti jedne jedine osobe koja bi

htjela čuti to što vi govorite. Sumnjam da bi se čak i vaš... ljubavnik tako

otvoreno izrazio."

Osjećala sam se glupo. Mene, ljubimicu iz Rima, Valentinovu ljubavnicu,

nadmudrila je ta nezgrapna djevojka iz neke pokrajine. "Naravno, on ne radi

ništa slično tome što vi govorite. Umorna sam. Zbunili ste me tako ozbiljnim

razgovorom u ovo doba noći."

Pompea

-270-

"Onda ugasite svijeće i pođite spavati."

Ugasila sam svijeće i popela se natrag u krevet, ali nisam mogla spavati, kao ni,

činilo se, Fidelma.

Nakon kratke tišine prekinute samo šuštanjem posteljine dok sam se

pokušavala nagoditi s trbuhom, a Fidelma je pokušavala udobno smjestiti kosti

na pod, rekla je; "Moj otac kaže da je Papa odredio porez na Židove u Rimu

kako bi platio Cesareove ratne igre. Kaže da novac u škrinjama Svetog Petra

nije dostatan Cesareu koji zahtijeva da se ponovo izgrade njegovi gradovi i

onda kupe novi topovi iz Burgundije koji će ih opet srušiti." Za razliku od

mene, Fidelma je stalno komunicirala sa svojom obitelji.

Međutim, nisam povjerovala u to što joj je otac rekao. Papa će učiniti ono što je

uvijek činio. Posudit će novac od ljudi kao što je moj otac, koji su, kao i on, bili

Španjolci i prije nego što su postali Zidovi, a njima će biti drago posuditi mu

novac. Postariji kardinali umiru i ostavljaju svoj imetak Svetoj Stolici, a ljudi koji

stupaju na njihovo mjesto dobro plaćaju za grimizne šešire. Uvijek je bilo novca

za isplaćivanje zajmova i, premda Papa nije plaćao kamate, davao je velike

darove.

*

Kako se porod približavao, činilo mi se da je samo čekanje upilo svu moju

energiju. Čak i kada je jednog dana Donna Lucrezia došla u odaje za porođaj,

držeći kesu od čempresnozelenog baršuna izvezenu zlatnim Cesareovim

grbom, osjetila sam samo blagu radoznalost. Leđa su me boljela, grudi su mi

bile vruće i bolne, stopala toliko natečena da sam se morala nasloniti na Angelu

kako bih održala ravnotežu kada sam se pokonila Donni Lucreziji. Osip mi se

proširio na pregibe laktova i nesnosno me svrbio. Čeznula sam se okupati u

hladnoj vodi, ali to nije dolazilo u obzir jer bi hladnoća vode mogla ugroziti

šanse da rodim sina. Iskreno, sjećajući se Cesarea i kratkog prekinutog užitka

koji mi je pružio, prije sam osjećala razdraženost nego sentimentalnost.

"Tesari su isporučili kolijevku", rekla je Donna Lucrezia iskušavajući svojim

Pompea

-271-

cipelama štitnik protiv propuha pod vratima. "Voljela bih da je vidite, ali

prevelika je, stoga je ne mogu lako donijeti ovamo. Vrata bi bila predugo

otvorena. Svi su stupovi izrezbareni kerubinima, a baldahin je oslikan i izgleda

kao proljetno nebo, s pticama i pahuljastim bijelim oblacima. U nju Je ugrađena

domišljata naprava pomoću koje je možete ljuljati nogom gotovo bez napora.

Iskušali smo je tako što smo stavili Fonsija unutra. Težak je otprilike kao

novorođenče.

Sada ima dovoljno obrađenog labuđeg paperja za dva popluna, stoga, dame,

malo manje kartanja i više vezenja." Žamor pristajanja popratio je tiho udaranje

karata o stol.

"Imam nešto za vas", nastavila je dodavši mi malenu baršunastu torbu.

"Otvorite je!" zapovijedila je dok sam je gladila i gurkala prstima nadajući se da

je unutra pismo usprkos logici svojih osjetila. Otvorila sam je noktima

razvezavši zlatnu uzicu. Kada sam gurnula ruku unutra, uhvatila sam kamen

koji nije bio velik, možda veličine ševinog jajeta, postavljen na tanko postolje od

kovanog zlata ukrašenog dijamantima. Kada sam ga izvukla, iz njega se začuo

tihi šum, kao zvuk vala koji u daljini zapljuskuje šljunak.

"To je orlovski kamen", rekla je Donna Lucrezia kada sam podignula mliječni

vodeni kristal prema svjetlosti svijeće i u njegovom šupljem središtu razabrala

nejasne sićušne krhotine koje su blistale i šaptale dok sam ga naginjala i

okretala. "Vidite, on je kao sićušna maternica puna svjetlucavih sjemenki.

Koristi u smanjivanju boli trudova i olakšava porođaj. Poslao ga je moj brat. Od

njega će vaše dijete blistati. Uvijek ga morate držati na svojoj desnoj strani."

Čim je to rekla, znala sam da je ona to smislila. Našla je kamen, možda kod

nekog nadriliječnika na Via dei Volte, i naredila da se na kesu izveze Cesareov

grb. Osjećala sam se kao da sam se uhvatila u zamku, čvrsto zaplela u mrežu

koja je povezivala njih dvoje, gušila sam se od svih riječi i misli koje su

razmjenjivali. Morala sam pobjeći. Jedva sam ustala i srnula prema vratima.

Rukav mi je zahvatio plamen svijeće. Kada sam se okrenula i slobodnom rukom

pokušala ugasiti vatru, noga mi je zapela za rub moje cioppe i pala sam.

Nije me boljelo dok su mi Donna Lucrezia, Angela i ostale žene hitale pomoći

Pompea

-272-

ustati i vratiti se u krevet. Tek kada su se prestale baviti mnome, lupajući

jastuke, izravnavajući pokrivač, režući opaljen rub mojeg rukava, osjetila sam

nešto čudno kod baze kralješnice, a ta se težina raširila između mojih bedara

gdje je poput tuge ostala dok je nije otjerala očajna žudnja da se pomokrim.

Donijeli su noćnu posudu. Podignula sam skutove i čučnula, a dvije dame

Donne Lucrezije držale su me za laktove. Za nekoliko sekundi posuda je bila

puna i promočila je prostirka na kojoj je stajala.

"Plodna voda", rekla sam. Glas mi je zvučao slabašno i žalobno premda sam bila

posve mirna. Dok je Donna Lucrezia trčkarala naokolo, oštro izdajući naredbe

kao jedan od poručnika njezina brata, stigla je prva bol. Osjećala sam se kao da

mi je nečija ruka posegnula u trbuh i zgnječila maternicu kao naranču. Onda je

njezin zahvat dovoljno dugo popustio da se nasmiješim zbog prikladnosti te

usporedbe i da babica, žena tankih usana s velikim grubim rukama kao

zahrđalim lopatama, primijeti da ću se uskoro prestati smijuljiti. Kada je Donna

Lucrezia unajmila tu ženu, primijetila je da nema nikakve koristi od nježnih

babica. Upitala sam se kako je tako iznenada stigla. Pala mi je na um luda ideja

da ju je Donna Lucrezia držala u škrinji pa ju je izvadila kao čistu podsuknju ili

novu posteljinu.

Bila sam puna energije koja je bila prejaka da bi je moje tijelo obuzdalo, stoga

sam šetala po malenoj sobi sudarajući se s namještajem, otresajući zabrinute

dodire mojih pratilja, grdeći Donnu Lucreziju jer mi je trebalo svježeg zraka,

osjećajući da ću se rasprsnuti kao zrela dinja ne budem li mogla pobjeći iz ta

četiri obložena zida.

"Duboko dišite!" zapovijedila mi je babica kada je bol ponovo nastupila.

"Što? Dim!" povikala sam sagnuvši se preko niskog stolca naslon kojeg odlomio

se u mojim rukama. Bacila sam ga na babicu. Spretno se izmaknula. "Dobro što

otac nije ovdje", rekla je Donni Lucreziji. Donna Lucrezia utisnula mi je orlovski

kamen u desnu ruku.

Kasnije sam bila umorna, boljela su me leđa i noge pa sam legla na krevet.

Vjerojatno sam zaspala jer, kada sam se probudila, više nije bilo prostirci na

podu, a stolac za rađanje nalazio se na sredini sobe. Razgovarala sam s majkom.

Pompea

-273-

Podsjetila me na pijetlovu glavu rekavši da se iznad vrata sobe za porođaj mora

pribiti pijetlova glava koja tjera duhove koji bi mogli ukrasti dijete. Kada sam

otvorila oči, Angela se šćućurila pokraj mene brišući mi čelo i sljepoočnice

krpom natopljenom ružinom vodicom. Zgrabila sam je za ručni zglob. Hladna

mi je tekućina curila u uho, od čega mi je glas zvučao kao da nije mogao pobjeći

iz unutrašnjosti glave.

"Treba mi pijetlova glava", rekla sam joj.

"Zašto?"

"To je židovski običaj", rekla je Fidelma.

"Onda ne spada ovdje", rekla je Donna Lucrezia.

"Izbacite tu mršavu kravetinu odavde", rekla sam Angeli kroz stisnute zube u

novoj navali boli. Bila sam svjesna tmurnog zamišljenog pogleda Donne

Lucrezije.

"Neka donesu pijetlovu glavu iz moje kuhinje, Angela. Ali, vežimo je oko

njezina bedra i molitvu svetoj Margareti. Moramo učiniti sve što možemo."

To me smirilo. Neko sam vrijeme lakše podnosila bolove. Neki su sati proletjeli,

a drugi puzali. Kada je Donna Lucrezia rekla da mora otići večerati jer je carski

veleposlanik došao u posjet i doveo svoju ženu, pomislila sam da je već sigurno

propustila jednu večeru i zbog njezine brige o meni briznula sam u plač. Jecala

sam glasno i hrapavo pa se to pretvorilo u stenjanje i krikove dok su mi bolovi

mrvili trbuh i izbijali zrak iz pluća.

"Ne mogu ovo podnijeti", rekla sam Angeli dok je čudovište u mojem trbuhu

udisalo. "Želim umrijeti."

"Ne, ne želite." Lice joj je bilo blijedo i znojno, kosa joj je visjela preko očiju i

zalijepila joj se na lice. "Mislite..." Pogled joj je prešao preko sobe, kao da ono na

što bih trebala misliti visi medu paučinom u kutovima ili pleše u dimu

svjetiljaka. "Mislite kako ćete brzo opet biti vitki i imati lijepe haljine. I vidjeti

Cesarea."

Mislim da sam je udarila. Htjela sam da osjeća moju bol. Najviše od svega,

gledajući njezino dugačko ozbiljno lice s krupnim očima, visokim nosom i

crvenom kosom, željela sam ozlijediti Cesarea. Svi ti mjeseci spokojnog

Pompea

-274-

prihvaćanja, pronalaženja isprika i nadanja otišli su nebu pod oblake. Nasmijala

sam se ili kriknula. Njemu nije bilo stalo do mene. Isporučio me Taddeu i

otišao. Bila sam kao nekakav gradić koji je osvojio na putu nekamo drugamo, a

imao je probijene srušene zidine, bio je opljačkan i prepušten krotkom

unajmljenom guverneru.

"Mislite da ću dopustiti da se taj gad opet zatakne u mene? Poslije ovoga?"

Tišina, spokoj, kao da se soba ukočila od šoka. Glas odnekud medu nestalnim

sjenama, samo glas koji je mogao pripadati bilo kojoj od dama Donne Lucrezije.

"Ne možete tako govoriti o vojvodi."

"Naprotiv, čini mi se da sam se o vojvodi od Bisceglie izrazila na otprilike isti

način kada se rodio naš sin. Sve su mačke crne u mraku." Dakle, Donna

Lucrezia se vratila. "Što je s njom?"

Babica me uhvatila za gležnjeve i povukla me niz krevet sve dok mi se

stražnjica nije našla na rubu kreveta, a zatim je podignula skutove te rekla da

raskrečim noge i svinem koljena. Kao da je njezina ruka u mojem tijelu pobudila

sjećanja na druge ruke - na ruku moje majke kada je zaklanjala svijeću od

propuha dok je palila svijeće na sabat, na Marjamine okrugle prste pritisnute na

mojoj glavi kada mi je prala kosu tijekom prve mikve*, na Angeline mudre prste

i jastučiće Cesareovih palaca koji su mi okrznuli bradavice na dojkama kada mi

je rekao kako je Don Cristoforo opisao oblik Zemlje svojoj ljubljenoj kraljici.

"Glava je posve nisko, vojvotkinjo, i rodnica je široko otvorena. Rekla bih da je

vrijeme za stolac."

Pratilje su mi pomogle da se premjestim s kreveta na stolac za rađanje i držale

me ondje jer to je bila samo jednostavna naprava u obliku slova v s niskim

naslonom za leda i bez naslona za ruke. Naposljetku, dok su mi se drvene daske

zarivale u bedra, a babica je kleknula ispred mene spojivši svoje grube istrljane

ruke kako bi uhvatila dijete, shvatila sam u kakvu sam položaju u navali panike

koja je bila neodvojiva od sljedećeg stezanja maternice. Imala sam šesnaest

godina, nisam imala muža i postat ću majka. Kako ću odgojiti dijete? Bila sam

premlada, preumorna. Nisam imala majku koja bi me podučila. Ovo je sada

*

* Mikva (jud.) - ritualno pranje potpunim uranjanjem, od velike važnosti za židovsku vjeru.

Pompea

-275-

trebalo završiti, ovo se ne događa.

"Prestanite", molila sam, ali činilo se da me nitko ne čuje.

"Još se jedanput napregnite", rekla je babica.

"Sada", rekla je Donna Lucrezia i osjetila sam njezin dah na vratu. Klečala je iza

mene držeći me ispod grudi. Angela i jedna od ferrarskih dama uhvatile su me

za laktove. "Napregnite se. Koliko god možete. Neću vas pustiti. Kamen je tu tik

do vas i pomolile smo se svetoj Margareti. Sve će biti dobro."

Napregnula sam se jer drugo nisam ni mogla i zbog toga što mi je jedino bilo

važno istjerati taj teret iz tijela. Iznenada, poslije dugačkih mjeseci tijekom kojih

sam bila samo nositeljica tog novog života i moju vrijednost predstavljala je

samo nijema slijepa sposobnost tijela zahvaljujući kojoj sam mogla uzgojiti

dijete kao što priroda uzgaja stabla, koprive ili kišne oblake, početak je bio na

vidiku i borila sam se kako bih pronašla put prema njemu. Krv mi je tukla u

sljepoočnicama, kosti su mi pucale. Udisala sam sol i željezo, pčelinji vosak,

kamfor i ustajali parfem. Zadržala sam dah i opet se napregnula, a zatim sam

plutala u mirisu lavandine vode, podupirala su me anđeoska krila napravljena

od uštirkanog lanenog platna. Kroz glavu mi je prošla pomisao da sam mrtva,

no nisam se mnogo uzbuđivala zbog toga.

"Dječak!" Lice Donne Lucrezije pojavilo se iznad mene, rumeno i sjajno, a kosa

joj je bila raščupana. Pomislila sam da je moram je počešljati, ali bila sam

preumorna.

"Imate savršenog sinčića, Violante. Pogledajte. Čak ima crvenu kosu. Oh..."

"Što? Što je?" Mukotrpno sam sjela osjetivši boležljivo šljapkanje krvi koju su

upijali zavoji između mojih nogu. Nešto u njezinu tonu vratilo je svijet u oštro

prestrašeno žarište.

"On je... označen." Stavila mi je sina u naručje. Još uvijek neopran, migoljio se na

pokrivaču, gladak poput oderanog kunića. Pogledao me dugotrajnim i

postojanim pogledom tamnomodrih očiju. Njegova kosa boje mrkve zalijepila

mu se za glavu u krivuljama nalik na spljoštene puževe kućice, a njegovi

dugački prsti pravili su složene pokrete u zraku kao da još trebaju naučiti

ograničenja ljudskih ruku. Na lijevom bedru, baš gdje je medalja s molitvom

Pompea

-276-

svetoj Margareti utisnula svoj obris na meso mojeg bedra, bila je mrlja plavkaste

kože. Primijetila sam da je taj znak imao oblik Španjolske na očevim zemljo-

vidima. Smiješak u meni pretvorio se u smijeh.

"To je mancha mongolica1 Svi članovi moje obitelji rađaju se s njom, ali ona blijedi i

nestane do sedme godine života."

"Ali, što to znači? Je li to znak prokletstva ili sreće?"

"To znači da je Židov", rekla sam, ali činilo se da me Donna Lucrezia nije čula.

Okrenuvši se prema Elisabetti Senese, rekla je; "Neka činovnik donese moj

kućanski dnevnik. Moramo zapisati vrijeme njegova rođenja i dati da mu se

načini horoskop." Upitala je babicu: "Jeste li primijetili koliko je bilo sati kada ste

prerezali pupčanu vrpcu? Mislim da je bilo nešto poslije osamnaest sati."

"Da, vojvotkinjo, kazaljka je bila na otprilike pola puta između osamnaest i

devetnaest sati. I vidjet ćete da sam ostavila dug i dobar rep pa će biti pravi

muškarac kada odraste." Nekoliko je hihota žažuborilo u sobi i začulo se

nekoliko nepristojnih šala. U toj zagušljivoj sobici već smo se odavno prestale

pretvarati da poštujemo svoje muškarce. Neka ih svijet hvali zbog toga što

prave sinove. Mi nismo tako naivne.

Onda je nešto počelo zadirati u moje samozadovoljstvo, nešto što sam morala

učiniti, nešto potaknuto govorom o repovima i rezanju.

"Kako ćete ga nazvati?" upitala je Donna Lucrezia, a jedna mi je žena oduzela

djetešce iz naručja jer ga je trebalo oprati i umotati u povoje. Bris mila, to je to,

nisam mu mogla dati ime prije obrezivanja na osmi dan.

"Zar još niste odlučili?" nukala me Donna Lucrezia.

"Girolamo", brzo sam rekla osjećajući na sebi osmijehe očekivanja svih tih

kršćanki, "po mojem ocu." Iznenadila sam samu sebe kada sam to rekla. Istina je

da nisam razmišljala o imenima. Pretpostavljala sam da sam negdje duboko u

sebi očekivala da ću imati vremena, onih sedam dana stvaranja svijeta tijekom

kojih ću smisliti njegovo ime. Međutim, čak ni tada nisam očekivala da ću mu

dati očevo ime.

"Dobro. Jako prikladno. I dodat ćete Cesare, naravno."

1 Mongolska pjega (med.) - nasljedna nakupina melanina ispod kože, karakteristična za neke skupine naroda.

Pompea

-277-

Pogledala sam sina koji je ležao na Angelinu krilu, a ona ga je počela umatati

izravnavši mu ruke prije nego što mu je omotala lanenu vrpcu oko ramena.

Očima sam proždrla iščezlo savršenstvo njegovog golog tijela koje je napravio

Stvoritelj, baš kao što je napravio i mojeg oca.

"I Giulio", rekla je Angela. "Giulio mora biti jedan od kumova. Girolamo Giulio

Cesare. Kako to zvuči?"

"Gotovo dugačko kao on."

"Narast će i zavladati svojim imenom."

Bit će potpun jer mu nitko neće oduzeti nijedan dio onoga što smo mu Cesare i

ja dali. Bol ga sigurno neće poboljšati. "Hoćete li biti njegova kuma?" upitala

sam je. "Ne znam tko bi bio bolji."

Angela je nesigurno pogledala Donnu Lucreziju koja je na to odmahnula

rukom. "Ja sam njegova teta", rekla je. "Bolje nam je podijeliti časti, pružiti mu

što je moguće više zaštite."

"I darova", dodala je Angela. "Što ćeš dobiti za krštenje, maleni? Srebrne žlice?

Šeširić od damaska? Konjića za ljuljanje?" Izgledalo je da se Girolamu nijedan

prijedlog nije svidio. Započeo je cendrati jer su mu udovi bili sputani. Ispustio

je visok, svadljiv, čaroban zvuk od kojeg su mi mlijeko i svrbež potekli u grudi.

"Dajte mi ga", zamolila sam. "Mislim da je gladan."

Kada sam ga stavila na dojku i osjetila jako vučenje njegovih usta na bradavici,

neka vrsta mirne snage proširila se mnome, dubok osjećaj blagostanja koji je

prognao bol iz mojeg trbuha i neudobnost krvavih vrpci zgužvanih između

bedara. Sagnuvši se i poljubivši njegovu pahuljastu glavicu, obuzelo me čudo

njegova postojanja. Gledajući mu u oči koje nisu treptale, pitala sam se kakve je

misli donio sa sobom iz tamnih voda maternice te jesu li te misli moje,

Cesareove ili posve njegove.

*

Zbog izbijanja groznice u gradu Donna Lucrezia je zaključila da Girolama

moramo smjesta krstiti, i to puno prije nego što prvi put pođem u crkvu. Kako

Pompea

-278-

neću moći prisustvovati obredu, postalo je još važnije izabrati pravog čovjeka

za drugog kuma. Željela sam izabrati Ferrantea. Međutim, od Catherinelline

smrti bilo mi je teško u njegovu društvu. Njegova prisutnost bila je kao

utjelovljenje moje nečiste savjesti i pokvarila mi je sjećanje na Cesarea, ali znala

sam da je ono što je on učinio pokazalo vrstu hrabrosti i sućuti koje želim

svojem sinu i koje, kako mi se činilo, nisam mogla pronaći u sebi. Željela sam da

Girolamov nov život bude zamjena za Catherinellinu smrt.

Ferrante me nije smio posjetiti tijekom babinja jer nije bio u rodu sa mnom, ali

poslao je darove - sićušnu kapicu, žutu haljinicu od tafta s jarkocrvenim resama

i porculansku kutiju zašećerenih slatkiša te bijeli kruh koji će me ojačati.

Pokušala sam mu pisati, ali svaki put kada bih pokušala staviti pero na papir,

učinilo mi se da su se crte na stranici pretvorile u tetovirane krugove na

Catherinellinim obrazima. Onda bih briznula u plač pa bi suze kapale na

stranicu i zamrljale moje riječi.

Od muškaraca na dvoru samo je Taddeo, kao moj zaručnik, smio ući u sobu za

porođaj. Na kraju zamolila sam ga da bude Girolamov drugi kum. Pocrvenio je

od zadovoljstva i nije me mogao pogledati u oči pa je raširio usta u osmijeh

priglupog udvarača kada je pristao, ali nije me zavarao. Vidjela sam kamo je

gledao kada mi je rekao koliko je počašćen, da će to ojačati njegovu vezu s

mojim sinom te da će mu biti otac po svemu osim po krvi.

Ranije tog dana stigao je brod iz Cesenatica. Trebalo je šest mula da prenesu

teret od pristaništa do zamka, kako mi je Angela rekla glasom u kojem je bilo

mješavine uzbuđenja, zadirkivanja i neke vrste opreznog divljenja. Sav je taj

teret bio namijenjen meni - zapravo, Girolamu i meni - a njegov dolazak

nadzirao je komornik Cesareova kućanstva. Moja već zatrpana soba sada je bila

prepuna njegovih darova pa sam s djetetom u naručju sjedila na krevetu kao da

predsjedam turskim bazarom.

Dobila sam bale svih vrsta tkanina, od egipatskog pamuka i briselske čipke za

poveze dojenčadi do teških baršuna i brokata s raznim uzorcima za prikladne

haljine majke nasljednika vojvode od Romagne. Pored njegove kolijevke

nalazile su se presavijene zavjese od bijelog damasta, sa znacima zodijaka

Pompea

-279-

izvezenima u zlatu, koje je trebalo pribosti na ogradu stubišnih stupova. Zbirka

srebrnih žlica virila je iz cuchiaiere od slonovače i emajla. U kutu, iza drvene

tvrđave okićene sićušnim zastavama s Cesareovim grbom, stajao je flautist u

gospodarevoj crveno-zlatnoj livreji. Činilo se da ne zna talijanski. Mislim da je

bio Francuz, ili možda odnekud iz Rimskog Carstva, ali obavijestio me

pokretima da mu je zadaća uljuljati dijete u san sviranjem.

Zlatni novac bio je rasut po mojem krevetu kao zemljovid Cesareovih pohoda -

venecijanski dukati i medičejski florini, francuski lujdori i španjolske doble,

kovanice iz kovačnica u Urbinu i Pesaru te neke s ključevima Svetog Petra.

Fascinirali su Girolama koji je, ne trepćući, zurio u uzorak sjajnih diskova na

mojem grimiznom pokrivaču. Također, Taddeo je buljio u njih dok je jeo

Ferranteove slatkiše. "Mislim da ćemo biti zadovoljni", rekao je.

"Sigurna sam da ćemo biti zadovoljni, dragi, ali sada, nemojte mi zamjeriti,

morat ću uskoro nahraniti Girolama."

Osim darova iz Cesenatica, došlo je i pismo koje sam gurnula pod jastuke i

žudjela ga pročitati. Čim se Taddeo oprostio i otišao iz sobe krivudajući oko

bala tkanina i kutija namirisanog voska, izvukla sam ga i raskinula pečat.

Rukopis nije bio Cesareov, nego od njegova tajnika Agapita.

"Poštovanoj i kreposnoj Monni Violanti", stajalo je na početku pisma, stoga sam

žestoko pocrvenjela na pomisao kako su se tajnik i njegov gospodar možda

smijuljili dok su mi se tako obraćali. Nastavila sam čitati osjećajući hladnoću u

srcu, kao da mi je sva topla krv iz tijela nahrupila u obraze.

"Šaljemo vam najsrdačnije čestitke i molitve u kojima zahvaljujemo Bogu što ste bez poteškoća

rodili svojeg sina..." Napisao je "svojeg" sina umjesto "našeg" ili "mojeg" sina.

Međutim, samo je bio oprezan kada je birao riječi napola imajući na umu moćne

interese obitelji svoje žene. Svakako su raskošni darovi dokazali da je priznao

Girolama kao svojeg sina, čak i ako je mislio da je mudrije to ne izreći. Gladno

sam pregledavala crte tražeći nekakav znak, neku šifriranu frazu koja bi

objelodanila njegov ponos, užitak i Ijubav.

Ništa od toga nisam pronašla, to je bila tek jedna polovica stranice ispisana

otrcanim frazama koje su završile njegovim službenim potpisom "Dux

Pompea

-280-

Valentinus". Boreći se s težinom iznenadne strašne osamljenosti, napustila sam

krevet, otišla do vatre i bacila pismo u nju. Gledala sam kako vosak kipi i dimi

se, a bik, ključevi i ljiljani se tope. Jako dobro, mislila sam, jako dobro. Onda

ostajemo samo Girolamo i ja, Girolamo i ja protiv svijeta.

*

"Lucrezia mi kaže da razmišlja o vašem vjenčanju." Angela je ležala pokraj

mene čitajući svoje pismo dok sam dojila Girolama. Činilo se da s njim

provodim većinu vremena - bio mi je na sisi ili ležao na koljenima dok sam ga

prematala. Bio je jako gladno dijete. Donna Lucrezia usporedila ga je s njegovim

ocem pa sam se držala njezine primjedbe. Koliko je god Cesare postao hladan

prema meni, barem nije porekao Girolamovo očinstvo. "Želi da se udate i

vratite na dvor. Nedostajete joj vi i vaša... posebna zaduženja."

"Mislite, moje zaduženje pismonoše. Ovdje možemo slobodno govoriti, Angela.

Nalazimo se na krajnjoj granici svemira."

Bile smo u Taddeovoj kući u Occhiobellu. Za mene, mladu majku s djetetom na

nosiljci, putovanje od Ferrare do Occhiobella trajalo je cijeli dan. Popodne u

kolovozu bilo je vruće pa smo se povukle u sjenu ograđenog voćnjaka na

sjevernoj strani kuće, okrenutog od rijeke i maglice koja je lebdjela nad sporom

vodom. Pčele su zujale i fontana je pljuskala u uređenom vrtu s druge strane

zidova od opeka. Prostrie smo staru prostirku i legle na nju pa uživale u

pikniku s jagodama i hladnim vinom iz podruma. Angela se svukla do

potkošulje, a ja sam oslobodila Girolama iz poveza i vrpca kako bi slobodno

mogao udarati nožicama i mahati rukama. Nisam se bojala da će mu udovi biti

neravni. Brzo je postajao čvrst i bio je, barem koliko sam ja vidjela, jednako

lijepo građen kao i njegov otac.

Donna Lucrezia nagovorila je Angelu da me otprati u moj novi dom jer, kako je

rekla, razlozi koje je namjeravala iznijeti vojvodi Ercoleu za brak između

njezine sestrične i Giulija ojačali bi kada bi Angela izgledala sposobna ozbiljno

se ponašati, suzdržavati se i iskazivati odanost prijateljici. Uostalom, vojvoda je

Pompea

-281-

poslao Giulija u Veneciju jer je trebao pokušati nagovoriti pomodnog pjevača

Giana de Artigianovu da napusti duždevu službu.

Kada sam premjestila Girolama na drugu dojku, Angela je sjela i poljubila mi

obraz.

"Čemu to?"

"Zato što ste mi tako lijepi. Pristaje vam sve ovo - dijete, selo. Počinjem vjerovati

da biste mogli biti sretni." Dok nije bilo Giulija, a Taddeo je svakog dana dugo

bio odsutan zbog poslova, Angela i ja opet smo se vratile u stanje stare

prisnosti. "Bratić Cesare bit će jako zadovoljan vama."

"Oh, mislim da će mu biti poprilično svejedno!" Nisam vjerovala da mogu reći

nešto takvo, ali riječi su pak visjele u zraku između nas, među leptirima i

trunovima prašine. No, nisu me promijenile, samo sam se nalazila na drugom

mjestu na cesti. "On ne priznaje Girolama, znate."

"Možda ne izričito. On ne postupa tako. On je čudan i nepromišljen, ali duboko

u sebi oprezan i lukav kao katalonski seljak, baš kao ujak Rodrigo. Nikad se ne

kladi ukoliko nije siguran u nešto."

"Rekla bih da je to istina." Sama sam došla do tog zaključka, ali još sam se uvijek

bojala da ne vjeruje da je Girolamo njegov sin. Toga sam se straha i dalje držala,

kako bi me zaštitio od novih razočaranja. Nisam mogla dopustiti sebi lijepo

misliti o Cesareu. Nisam mogla trošiti svoju zalihu Ijubavi na njega sada kada

sam imala dijete na koje trebam misliti.

"Sto mislite, kakve će mi darove Giulio donijeti iz Venecije? Zamolila sam samo

kutiju voska s mirisom vanilije jer znam da ga je Lucrezia obasula zahtjevima, a

Strozzi uputama o tome gdje je najbolje kupovati. Ali, sigurno će donijeti više."

Nasmijala sam se iako je ona bila ozbiljna. Premda Cesareovi darovi meni nisu

ništa dokazali, Angeli su Giulijovi darovi puno značili jer ih je davao od sveg

srca.

"Oh, Violante, voljela bih da smo se mogli vjenčati prije nego što je otišao i onda

bismo bili proveli medeni mjesec u Veneciji! To bi bilo divno, zar ne? Čeznem

otići onamo."

"Otići ćemo. Donna Lucrezia kaže da ćemo svi otići ujesen jer Don Alfonso želi

Pompea

-282-

da ga ona otprati onamo. Rekla bih da ćete se dotad vi i Giulio već vjenčati pa

ćete tako imati svoj medeni mjesec." Previla sam Girolama i polegnula ga na

prostirku jer je trebao zaspati. Malo je cendrao, ali Angela mu je poškakljala

trbuščić perom pa se nasmijao. Zatim je Angela okrenula pero prema meni

povukavši tanku crtu niz moje grlo i između dojki, uhvativši me za ruke kada

sam pokušala zavezati prsluk. Zagrlila sam je i poljubila u usta pa sam mogla

zamisliti, dok su mi oči bile zamagljene našom blizinom, da je njezino svijetlo

lice tankih kostiju lice mojeg ljubavnika.

*

Još smo ležale na prostirci u uzajamnom zagrljaju i drijemale, a Girolamo je

spavao pokraj mene, kada sam čula da me Taddeo zove. Uklonivši Angelinu

ruku s ramena, ustala sam, izravnala odjeću i odmaknula kosu s očiju. Angela je

nešto promrmljala, prevrnula se i nastavila spavati.

"Ustanite", propištala sam dignuvši njezin prsluk i bacivši ga na nju. "Taddeo se

vratio." Girolamo je zajecao, a Angela je sjela trljajući oči. Stavila je dijete na

krilo i započela ga odijevati. Uvijek se opirao povezima i njegovi su jecaji

uskoro postali glasan plač.

"Dajte mi ga. Bolje vam je pristojno izgledati." Oči su nam se susrele i zahihotale

smo kao školarke koje su zatekli u nepodopštini.

"Ovdje ste." Vidjela sam da se Taddeo pokušava nasmiješiti na prizor moje

raspletene kose i neuredne odjeće s golim djetetom u naručju. Pastirska

Bogorodica. Ipak, činilo se da ne može posve udesiti crte lica. Usta su mu se

razvukla više u grimasu nego u osmijeh. Nije mi htio uzvratiti pogled niti

pogledati ravno u Angelu. Kako su mi lice i vrat iznenada žestoko pocrvenjeli,

upitala sam se je li bio u voćnjaku duže nego što smo mislile, je li vidio Angelu i

mene. Bilo kako bilo, to nije grijeh. Naime, to je grešno samo među muškarcima

jer žene nisu imale tjelesno sredstvo prodiranja. Prkosno sam podignula bradu.

"Bile smo na pikniku", rekla sam mu. "Hoćete li popiti čašu vina?"

"Što...? Ne... Ja... Imam novosti." Njegov ton glasa ispunio me zlokobnim

Pompea

-283-

predosjećajem. Njegove riječi pale su kao kapi ledene vode u snenu

popodnevnu vrućinu. Angela je privezala prsluk, ustala i zakoračila u suknju.

Privila sam Girolama na prsa kao štit.

"Morat ćete otići. Obje. Smjesta. Papa je mrtav", lanuo je Taddeo.

"Ujak Rodrigo? Nemoguće", rekla je Angela, ali to je pak bilo moguće. Imao je

više od sedamdeset godina. Angela se počela tresti i petljati prstima po čipki

suknje. Tihi bolni jecaji prodrli su joj iz nosa, kroz stisnute usne, a zatim je

otvorila usta i zavrištala. Pokušala sam joj staviti ruku na rame i smiriti je, ali

Girolamo se toliko vrpoljio i plakao da su mi trebale obje ruke da mi ne

izmigolji iz naručja. Kroz buku jedva sam čula Taddeovu sljedeću primjedbu.

"Otrov", rekao je. "Kažu da će i vojvoda umrijeti."

"Vojvoda? Mislite..." Mozak kao da mi je oslabio i promočio poput mokre

spužve. Upio je riječi, ali nije ih mogao shvatiti.

"Cesare", odgovorio je Taddeo stidljivo kašljući, nenaviknut izgovarati njegovo

ime. "Vjerojatno je već mrtav."

Toliko sam žestoko stegnula dijete da sam pomislila da bi se sićušan kavez

njegovih rebara mogao stopiti s krivuljom mojih ruku. Udahnuo je i naglo

ušutio. Pripremila sam se na navalu žalosti, ali ona nije nadošla. Umjesto toga,

osjetila sam gnjev, hladan jasan bijes koji me istodobno poticao da udarim

Taddea i upozoravao da to ne bi bilo uputno. "On nije mrtav. Znala bih da j e

mrtav. On neće umrijeti."

Možda zbog toga što se zarazio mojim nemilosrdnim spokojem, Taddeo me

napokon uspio pogledati u oči. "S obzirom na to koliko njegov život ovisi o

vama i meni, gospo, mogao bi već biti mrtav.

Kolika je njegova moć sada kada nema više oca iza sebe? Koliko će vremena

proći prije nego što se se oni koje je skinuo s vlasti ušuljaju u svoje gradove i

bace ga kao hrpu smeća u Tiber jedne noći? Ili njegov brat Gandia?"

"Bilo bi vam mudro povući te riječi ukoliko ne želite i sami završiti kao

utopljenik, gospodine. Oči i uši mojeg gospodara posvud su oko nas." Angela,

Borgia od svoje tamnocrvene kose do nožnih prstiju koji su se svijali jedan

prema drugom jer je voljela nositi cipele oštrih vrhova, uspravila je ramena i

Pompea

-284-

obrisala nos nadlanicom. "Kao i oni koji ga vole", dodala je obujmivši me rukom

oko struka i uprijevši u Taddea pogled mrke neosjetljivosti koji me naveo na

pomisao da je Cesare sigurno tako izgledao kada je prisluškivao na vratima

blagovaonice u Senigalliji.

"Ljubav", rekao je Taddeo žalosnim i ozlojeđenim glasom čovjeka koji je otkrio

da je antikna Venera koju je želio samo suvremena krivotvorina, "je nešto poput

mojih štuka. Stavite malo soli u njihove bazene i sve uginu."

"Onda me nikad niste namjeravali uzeti za ženu? Znali ste da je vojvodin otac

starac i da je svakog časa mogao umrijeti."

"Ukažite mi čast pokazujući da ne sumnjate u moju riječ, gospo. Zar nisam

održao obećanje koje sam vam dao premda vaš vojvoda nije priznao svoje

kopile?"

Sada sam osjetila kako su mi suze navrle u oči, žalost mi je stegnula grlo, ali

nagnula sam se prema Angeli i trudila sam se ostati jaka.

"Onda, što se promijenilo?"

"Otrov, gospo, otrov. To mi kaže da se vojvoda odviše osilio. Postao je

neoprezan. Neoprezni ljudi gube svoje posjede baš kao što se gubi par čarapa ili

novac na kocki."

"Vidjet ćemo što će Donna Lucrezia reći na to", odgovorila je Angela.

"Ja bih rekao da će učiniti ono što od nje zatraži muž."

"Hajdete, Violante, vratit ćemo se u Ferraru." Gurnula me pred sebe okrenuvši

se od Taddea i oholo zabacivši glavu. "Dat ćete nam konje, gospodine Taddeo,

samo da što brže stigne sat kada nas više nećete vidjeti."

Nije smjesta odgovorio i, premda sam ga odbila pogledati, osjećala sam da se u

njemu odvijala borba i činilo mi se da je ona uznemiravala gusti zrak s mirisom

breskve dok smo prolazile kroz njega. Zatim je blaže rekao: "Možete uzeti moju

kočiju, Violante, i sve što vam treba za put."

Čak i krivotvorina ponekad nešto vrijedi ako je dovoljno dobra.

Pompea

-285-

*

Kada smo stigle u Ferraru, našle smo napušten zamak jer su se njegovi

stanovnici preselili u Modelanu. Poslale smo kočiju natrag u Occhiobello i

uputile se na konjima u planine. Opkoračile smo konje i jahale smo kao par

vojničkih prostitutki, kako je rekla Angela, a mislim da smo se obje pitale čeka li

nas nešto slično u našoj iznenada stravičnoj

i praznoj budućnosti. Nismo imale pratnju i bilo je jako vjerojatno da u našoj

budućnosti nema ničega osim razbojničke bande s dugim noževima i žudnjom

za skupom konjskom opremom. Međutim, cesta je bila mirna i zrak je postao

čistiji kada smo ostavile grad za sobom

i udaljile se od ravnice rijeke. Katkad smo i pjevale - zabavljale smo Girolama

koji je ležao u košari od pruća privezanoj za jabuku mojeg sedla. Angela ga je

nazvala Mojsijem.

Znale smo da u Quartexani postoji krčma gdje bi putnici iz Ferrate u Medelano

obično odsjeli. Htjela sam ondje samo zastati i promijeniti konje, ali Angela je

ustrajala da prenoćimo. Bila bi ludost putovati noću.

U krčmi su kipjele glasine. Premda smo sjedile u zasebnom odjeljku i jele

večernji obrok, kroz navučene zavjese jasno smo čule razgovore drugih gostiju,

a užarene riječi pretvarale su hranu u našim ustima u pepeo.

"Govori se da su ljudi čuli kako Sveti Otac posljednjim dahom sklapa ugovor s

đavlom."

"I to je čuo upravo njegov ispovjednik."

"Kako sam čuo, molio je za još nekoliko godina života."

"I đavao je bio pokraj njega u liku crnog majmuna."

"Čuo sam da je stari prdonja bio tako otečen da mu nisu mogli ugurati tijelo u

lijes."

"A vojvodine sluge tako su temeljito opljačkale njegove sobe da ga nisu imali u

čemu pokopati."

Pokušavajući progutati žilavu ovčetinu krčmarove žene uz gutljaj slabog vina,

zagledala sam se u Angelu i vidjela vlastitu utučenost odraženu na njezinu

Pompea

-286-

nesretnom licu. Pitala sam se kada je točno Papa umro. Čak i glasine putuju tek

brzinom najbržeg konja. Ako je Cesare još i bio živ kada su ti mitovi o smrti

njegova oca pobjegli iz Rima, sada bi lako mogao biti mrtav, razapet kao demon

između svojeg posljednjeg daha i prvih šapata priča koje će se pretvoriti u

legendu o njemu. Zamišljala sam da ostali gosti tako govore samo zbog nas.

Bila sam sigurna da znaju tko smo. Zavjesa koja nas je štitila činila se

prozirnom. Ismijavali su nas, ponižavali, a mi smo bile bespomoćne.

"Trebale bismo putovati noću", promrmljala sam prema Angeli napola ugušena

komadom hrskavice. "Ovdje nismo sigurne."

"Nitko ne zna tko smo, draga. Kako bi nas znali? I kunem se da će mi ispasti svi

zubi ako se noćas opet nađemo na cesti." Široko mi se nasmiješila. "Zamislite da

dodem pred Giulija kao bezuba babetina."

"Mislite li da je i Cesare mrtav?"

"Cesare? On je jak kao bik, a probava mu nije ništa gora. Sumnjam da postoji

otrov koji bi mogao ubiti Cesarea."

Pomislila sam na bolesno dijete koje mi je Donna Lucrezia dočarala. Živio je na

komadićima kruha i kozjem mlijeku, borio se za zrak tijekom vrućih

popodneva, a usne i nokti bili su mu plavi kao gloginje. "Ali, ako je netko

jedanput pokušao, opet će pokušati. Nečim malo pouzdanijim. Nožem ili

garotom." Njegovo omiljeno sredstvo ubijanja.

"Ako su pokušali - sjetite se, u to nismo sigurne - neće dobiti drugu priliku.

Hajdete, iscrpljene smo. Ujutro će nam sve činiti manje sumornim."

Imala je pravo. Čak i nakon krčmaričina užasnog doručka - raženog kruha od

kojeg bi se moglo praviti potplate za cipele i sira tako slanog da je zapekao jezik

- bilo je nemoguće ne osjećati optimizam. Rubovi ceste bili su posuti sićušnim

cvjetovima, mirisnim jastucima kamenika i borovica, gencijanama sličnim

pahuljicama djevičanskog plavetnila otkrhnutih s neba. Bijelosivo kamenje

škripalo je kao šećer pod kopitima naših konja i, kada smo zastale i popile malo

vode iz brzih potoka, imala je okus čistog brdskog zraka. Međutim, kada smo

ušle kroz gradska vrata u Medelanu i pogledale vilu koja se uzdizala na padini

iznad grada, zadrhtala sam vidjevši kako njezin visoki zid bez prozora reže

Pompea

-287-

nebo nepostojano modre boje crvendaćeva jajeta.

*

Dočekao nas je Ippolito. Stojeći u dvorištu, dok mu se svećenička halja pripijala

uz noge na prašnom povjetarcu, otpustio je konjušara i sam pridržao uzde kada

smo sjahale. Girolama još nije bio vidio. Premda mu se površno nasmiješio kada

sam ga uzela iz košare, Ippolitovo mrko i zamišljeno lice nije se promijenilo.

Nije nas poljubio, nije ništa primijetio o našem dolasku, a bile smo bez pratnje,

bez šešira i sunce nas je opalilo kao par seljanki.

"Morao sam joj reći", rekao je. "Dragi Bože, volio bih da ste vas dvije bile ovdje!

Bilo je strašno. Mislio sam da je posve poludjela." Sjetivši se prizora u Belfioreu

kada je čula vijesti o Cesareovu upadu u Urbino, lako sam povjerovala u to.

"Doveo sam Fidelmu i onu praznoglavu Elisabettu Senese pa se one sada brinu

o njoj. To su bile najbolje žene koje sam uspio pronaći."

"Hoćete li nas odvesti k njoj?" upitala je Angela. Zar nitko nikad neće prijeći na

stvar?

"Ima li vijesti o Cesareu?" upitala sam. Ippolito je odmahnuo glavom. Moje

noge, još uvijek slabe od brojnih sati napornog jahanja, gotovo su posve

popustile. Spotaknuvši se o rub suknje, željela sam pasti, položiti obraz na

hladnu istrošenu kaldrmu i nikad više ne ustati.

"Jutros je dobila pismo od Cosenze. Sudeći po svim izvještajima, Cesare se još

drži, ali jedva. Stavio je Vatikan u opsadne stanje. Nitko ne ulazi niti izlazi, čak

ni radi pokopa Njegove Svetosti. Michelotto je na čelu. Kažu da je Cesare

uglavnom u bunilu. Cosenza nas ohrabruje najbolje što može, ali čitajući

između redaka, zvuči kao da je tamo unutra pravi Danteov pakao."

"Jesu li ga otrovali?" upitala je Angela.

"Costanza ne misli tako. Svi se liječnici slažu da je uhvatio tercijsku groznicu.

Čini se da ovog ljeta osobito hara. Nažalost, kako kaže Cosenza, s obzirom na to

da ih Cesare drži zatvorene u palači.

u vlastitoj spavaćoj sobi, nema nikoga tko bi to objavio pa ljudi naklapaju do

Pompea

-288-

mile volje."

"Onda je izgubio razum", rekla je Angela bezizražajno kao da je priči kraj.

Kardinal Cosenza bio je pouzdan izvjestitelj, star i vjeran prijatelj Santa Marije

in Portico i već odavno kardinal u palači.

"Ali još se može oporaviti. Mnogi ljudi prežive tercijsku groznicu, a on je mlad i

jak."

"Oh, Violante, kada bi vaša Ijubav bila ljekovita, već bi bio zdrav!" Angela se

malo nasmijala i stegnula mi nadlakticu, ali Ippolito je bio sumoran i zamišljen.

Očito mu ženska srca nisu bila na pameti.

"Tko je ovdje?" upitala je Angela, pokušavajući zvučati nehajno, dok smo se

penjale uz široke, niske stube koje su vodile iz dvorišta na prvi kat gdje su

arkade bile zagušene prašnim lišćem boguvile jer kasno ljeti više ne bi bilo

cvjetova.

"Giulio je u Belriguardu s našim ocem. Baš kao Alfonso i Ferrante. Ja sam ovdje

samo zbog toga što sam joj morao donijeti vijesti o njezinu ocu." Gorko se

nasmijao. "Budući da sam svećenik, smatram da su mislili da ću je ja najbolje

utješiti."

"A jeste li je utješili?" upitala je Angela, glasa oštra od razočaranja.

"Vidite i sami." Zastao je pred zatvorenim vratima i pokucao. Čekali smo. Još je

jedanput jače pokucao. Vrata su se malo otvorila i blijedo Dalmatinkino lice

pojavilo se iz sjene.

"Recite svojoj gospodarici da su ovdje njezina sestrična i Monna Violante",

rekao je Ippolito govoreći glasno i razgovijetno, kao da će ga ona tako bolje

razumjeti. Činilo mi se da Dalmatinka namjerno nije govorila niti razumjela

talijanski jer je željela poreći ropsku ogrlicu oko vrata i zadržati put kući jasno u

umu. Lice joj je ponovo nestalo poput blijedog mjeseca koji je progutao oblak.

Ippolito je šire otvorio vrata, odmaknuo se i propustio nas.

Svi prozorski kapci bili su zatvoreni, stoga isprva nisam ništa vidjela. Kada su

mi se oči naviknule na polumrak, shvatila sam da zapravo nemam što vidjeti.

Jedini namještaj u sobi činio je ležaj na podu tik do zida. Ondje je sjedila Donna

Lucrezia i grlila koljena, a raspletena kosa visjela joj je s obje strane lica. Nosila

Pompea

-289-

je haljinu od grubog crnog lanenog platna i potkošulju koja je bila otrcana na

mjestima gdje se poderala čipka. Nije nosila nikakav nakit osim vjenčanog

prstena, a na čelu joj je pepelom bio nacrtan križ žalovanja. Nisam bila sigurna

je li primijetila da smo ušli, a zatim sam vidjela kako su joj bjeloočice na

trenutak zasjale kada nas je pogledala i ponovo odvratila pogled u mlazu

popodnevnog sunca koje je dopiralo kroz proreze u kapcima.

Napravile smo kniks.

"Angela", rekla je Donna Lucrezia. Glas joj je bio promuknuo od plača. Riječi su

zvučale kao jecaji, kao da je žalost u njoj čekala kada će otvoriti usta i izbiti van.

"Kasnije ću razgovarati s vama. Zasad želim popričati s Violante. Nasamo."

"Ali..."

"Kasnije. Malo se okrijepite. Presvucite se. To silno putovanje na konju sigurno

vas je premorilo." Kako je znala detalje našeg putovanja? Angela me pogledala

bespomoćno se čudeći pa se povukla. Domahnuvši mi da sjednem pokraj nje na

ležaj, Donna Lucrezia je nastavila.

"Još se ne mogu suočiti s njom. Pitat će me za Giulija i, oh, Violante, sve sam

krivo učinila!"

"Krivo, gospo?"

"Kada mi je Alfonso došao iskazati saučešće, nisam ga trebala pustiti da ode,

trebala sam se držati njega. Sada u Belriguardu sigurno kuju planove za moju

propast. Znate da ljudi već žamore da moj brak nije zakonit jer se nisam valjano

razvela od Giovannija Sforze."

"Oh, gospo, to su stara govorkanja! Ne mislite valjda da bi se vojvoda Ercole

obazirao na njih! Nitko ne može dokazati je li taj brak bio konzumiran."

"To leži na Giovannijevoj riječi. Dok je moj otac bio živ, nitko ga nije ozbiljno

shvaćao. Međutim, sada... Oh, Bože, voljela bih porazgovarati s Cesarom,

voljela bih... Mislite li da je još živ, Violante?" Počela se ljuljati naprijed i natrag

kao luđakinja. Pored nje nalazio se glineni vrč. Ulila sam vodu i ponudila joj

čašu. Jednako koliko sam je htjela odvratiti od njezinih morbidnih nagađanja,

toliko sam željela i da utaži žeđ. Pogledala je čašu i odmahnula glavom. Baš se

onda probudio Girolamo, koji je slatko spavao dok se njihao u košari na

Pompea

-290-

konjskim leđima, i počeo cendrati.

"Oh, dajte da ga vidim!" uzviknula je Donna Lucrezia. "Rekla bih da je mnogo

narastao na selu."

"Zahvaljujem Stvoritelju što je jak, gospo."

"Dajte mi ga, ja ću ga držati."

Stavila sam ga u njezine ispružene ruke, a njegovo cendranje smjesta se

pretvorilo u glasan plač. "Žao mi je, sigurno je gladan", rekla sam.

"U svakom slučaju, njegov otac živi u njemu." Poljubila ga je u čelo i vratila mi

ga. "Nahranite ga", rekla je toplo i čeznutljivo se osmjehnuvši. "Da sam barem

mogla dati Alfonsu sina, sve bi bilo posve drugačije što se tiče mene i Angele."

"Dakle, ne očekujete da će vojvoda dopustiti Giuliju da je uzme za ženu?"

Donna Lucrezia odmahnula je glavom. "Cak i ako se Cesar oporavi, koliko će

izgubiti od onoga što je stekao? Što ako dobijemo nesklonog Papu koji ga neće

opet postaviti za gonfalonjera? Delia Rovere želi prijestolje svetog Petra, a ima

mnogo pristaša i ne voli Cesara."

"I Cesare ima pristaša. Sigurno je dovoljan broj kardinala na čije glasove može

utjecati tako da se zaštiti od kardinala Delia Roverea?"

"Oduvijek je to pokušavao osigurati. Mi... on je pokušao biti spreman za tatinu

smrt. Bio je star premda se nikad nije tako ponašao, zar ne? Ali, tko bi bio

pomislio da će i sam Cesar biti blizu smrti kada se to dogodi? To je bio trik koji

je gospoja Sreća dobro sakrila u rukavu. A Delia Rovere je pametan, vjerojatno

pametan koliko i Cesar, te ima i prijatelje u Francuskoj."

Premjestila sam Girolama na drugu dojku i trgnula se jer sam imala rane na

bradavicama. Dijete je jako sisalo i nije mu bilo stalo do majčine ugode.

"Listovi kupusa", rekla je Donna Lucrezia.

"Pokušala sam", odgovorila sam premda sam mislila na nešto drugo. "Della

Rovere nema krvne veze u Francuskoj kao Cesare. Njegova kći u svojim žilama

ima francusku kraljevsku krv." Pokušala sam održati ton ravnodušnim, ali od

pogleda Donne Lucrezije koji je bio pun razumijevanja bilo mi je jasno da nisam

uspjela. Na trenutak tiho smo sjedile, a svjetlost koja se probila kroz prozorske

kapke ublažila se do boje starog zlata i marelica pa se u sobi čulo samo tiho,

Pompea

-291-

vlažno Girolamovo sisanje. Onda je Donna Lucrezia uzdahnula, ispružila ruku i

vrhovima prstiju dotaknula djetetove pahuljaste crvene kovrče.

"Morate učiniti nešto za mene", rekla je. "Bit će opasno, ali vi ste u boljem

položaju nego itko drugi. Morate otići u Rim."

"U Rim? Ja?"

"Morate umjesto mene posjetiti mojeg brata, Violante." Kratko se i gorko

nasmijala. "Znate, neposredno prije nego što smo iz Ferrare stigli ovamo, dragi

messer Pietro razbolio se od groznice. Alfonso je bio odsutan i posjetila sam ga.

Sjedila sam na rubu kreveta i dala mu lijek od vrbine kore kako bih mu snizila

temperaturu. Brisala sam mu bradu i gladila kosu, a on me držao za ruku i

rekao je da bi umro od Ijubavi prema meni ako ne od ničeg drugog.

Jednostavno, ali opasno."

"Da, gospo, jako opasno." Međutim, već sam se toliko zaprepastila kada mi je

rekla da moram otići u Rim da njezina iskrenost o aferi s Bembom zapravo i nije

ostavila dojam na mene.

"A sada se svijet preokrenuo i za mene je manje opasno njegovati ljubavnika

nego vlastitog dragog brata. Ne mogu još više ugroziti svoj položaj i otići k

njemu. Ako... kada se oporavi, trebat će mu prijatelji poput obitelji Este, stoga

ćete morati otići umjesto mene. On vam je privržen..."

"Kao i mnogim drugim ženama, gospo."

"Ipak, ne mogu se sjetiti nijedne druge žene koju je gledao kako spašava

njegovu sestru od napada padavice. To je iskustvo koje mu je sigurno dalo

pouzdanje u vas kao iscjeliteljicu, što je sada važnije nego... hm... štošta drugo. I,

Violante..."

"Da, gospo?"

"Ne smijete se vratiti."

"Kunem se da me nećete vidjeti u Ferrari dok Cesare opet ne bude zdrav.

Gospo, počašćena sam vašim povjerenjem..."

"Mislim, Violante, da se ne smijete vratiti, čak i pošto moj brat ozdravi. Neće

pomoći mojem položaju bude li se mislilo da uza se držim bratovo kopile."

"Oh... da... razumijem."

Pompea

-292-

"Pođite svojoj obitelji. Ondje ćete biti na sigurnom."

"Hoćete reći, nikome neće pasti na pamet potražiti sina vojvode od Romagne u

kući jednog Židova."

"Prije nego što date maha svojem oštrom jeziku, djevojko, pomislite da ne biste

bili majka sina vojvode od Romagne da vam ja nisam bila sklona. Zašto sve što

mi Borgije kažemo mora imati dvostruko značenje? Zar ne mogu jednostavno

cijeniti vrijednost obitelji kada je moja slomljena i raspršena?"

"Žao mi je, gospo."

"Morate otići u zoru, zato je potrebno obaviti pripreme. Pošaljite mi Sancha.

Naredit ću da vam pripremi propusnicu za putovanje. Odaberite dobrog konja i

mogu vam dati jednog od vlastitih oružnika. Oh, i još nešto..."

"Da, gospo."

"Pokušajte me izvijestiti o Giovanniju."

"Sigurno ga je majčina obitelj uzela k sebi, gospo."

"On je Borgia. Tko bi ga sada htio osim nas?"

"Ja još želim Girolama."

"Vi ste drugačiji."

"Ja sam samo majka, kao Donna Giulia. Ona ne bi dopustila da netko nanese zlo

njezinu djetetu."

"Hm, da. Nadam se da je on s Cesareom." Iz nekog razloga na pamet mi je pao

prizor Giovannijeve punačke ruke svijene oko Cesareovih prstiju kada mi je

mališana povjerio na dan našeg odlaska iz Rima.

"Onda se i ja tome nadam, gospo."

"Više vas neću vidjeti prije nego što odete, Violante. Želim vam sreću."

"A ja molim da sve bude dobro s vama."

"A sada, pozovite Angelu."

"Da, gospo."

Tek nakon što sam zatvorila vrata za sobom i na trenutak zastala, gledajući

dolje u dvorište, u komad kamena požutjelog od sunca i ugao korita za vodu

Pompea

-293-

uokviren lišćem boguvile, pomislila sam na Papu te kako je izvjesna plošnost

svjetlosti obilježila njegov odlazak iz njega, kao da je svijet koji sam poznavala

iznenada postao samo slika samog sebe.

Pompea

-294-

TREĆE POGLAVLJE

ALPE Dl SAN BENEDETTO, KOLOVOZ I503. GODINE

Moj je Život poprimio značajke sna, ali ne znam koji je stvaran - ovaj ili drugi, u kojem još živiš.

On nosi fine mekane rukavice s čipkanim manšetama, a lice mu je blijedo, jako blijedo, šuplje

poput lubanje premda nije lubanja. Oči mu sjaje živinim suzama pa shvaćam da ne gledam njega,

nego njegov odraz u staklenom ogledalu. Pružam ruku jer ga želim dotaknuti, ali prsti mi kroz

ogledalo prolaze kao kroz vodu. Slika se mreška, lomi, nestaje i daje vodi u ogledalu istu

blijedoplavu boju koju ima njegova koža. Spajam dlanove i on pije iz njih, lapćući mliječnu

tekućinu kao mačka, a jezik mu škaklja moj dlan...

Ne diraj ovu. Pogledaj joj ruku. Dobio bi od nje malo više nego što bi htio."

To je bila istina koliko god sam to pokušavala poreći. Osip mi se pojavio na

dlanovima čim smo ostavili Medelanu, a ništa ga nije moglo objasniti osim

ponovnog izbijanja sifilisa. Mirno sam ležala, slušajući korake muškaraca koji

su se udaljavali, a čizme su strugale po krhkim stijenama i pljuskale po

lokvama. Zvučalo je kao da su bila dva para čizama. Mislim da me osip spasio

premda mi je vlastiti spas bio posljednji na pameti dok sam ondje ležala

osjećajući kako mi hladna voda natapa odjeću i pokrivač. Hrid mi je ponudila

zaklon prošle večeri, ali tijekom noći vjetar se sigurno promijenio i potjerao kišu

baš na izbočenje gdje smo se ulogorili.

Željela sam umrijeti. Kosti su me boljele, a zubi su mi cvokotali od groznice.

Nisam se mogla vratiti u Ferraru, no kako sam se mogla pojaviti pred Cesareom

bolesna i izobličena od sifilisa? Kako će mi to pomoći u uvjeravanju Cesarea da

je on odgovoran za Girolama? Svejedno, moram ga uvjeriti iako me Angeline

igrarije s mrtvim piletom nisu izliječile. Pomislila sam na Sigismundov rat

protiv kralja štakora i na staru kurvu koja je običavala tražiti milostinju od

ožalošćenih ljudi koji su nosili svoje pokojnike iz Porte di Giudizija. Ono što joj

je ostalo od nosa štitila je istrošenom kožnatom navlakom, što je potaknulo

brojne šale o tome što je najprije trebala zaštititi. Tijelo me izdalo i više se nije

Pompea

-295-

pokoravalo mojoj volji, nego hirovima bolesti.

"Uzmi konje. Izgledaju kao da bismo ih mogli prodati za lijepu svotu", rekao je

drugi muškarac, onaj koji nije okrenuo moj dlan prema svjetlosti baklje prije

nego što je prosudio da me ne vrijedi čak ni silovati. Glas mu je bio hrapav kao

škripav kotač na kolima. Pitala sam se gdje je Beppo. On bi ih spriječio u krađi

konja. Trebala sam ustati, ali bila sam previše ukočena i umorna te me težina

mokrog pokrivača pritiskala na tlo i gurala me u blato, tamu, hladnoću

grobnice. Nije mi bilo stalo do konja.

"Mogla bi imati nešto novca sa sobom."

"Hm, ja je neću pretražiti. Neću je dotaknuti."

"Onda je ubijmo."

"Nema smisla. Ništa nije vidjela. Ionako izgleda polumrtva. Prejeftina je da

bismo zbog nje prodali duše đavlu." Nasmijali su se i otišli gazeći po blatu.

Slab jecaj zarezao me kao vrela žica. Željela sam začepiti uši, ali nisam mogla

pomaknuti ruke. Bile su povezane žicom, povezane oko Girolamova sićušnog,

toplog tijela. Kao Talija u staroj priči, probudila sam se iz mrtvila zbog potreba

svojeg djeteta. Skinuvši pokrivač s ramena, sjela sam i ogledala se oko sebe.

Bockale su me bolne grudi jer mi je od dječjeg plača poteklo jutarnje mlijeko.

"Pričekaj malo", rekla sam mu. Nešto je bilo krivo. Sve je bilo krivo. Cvrkutalo je

nekoliko ranih ptica pokušavajući dočarati zoru ispod oblačnog kišnog neba.

Urlao je i šumio nabujali potok na putu kroz klanac gdje smo prošle noći našli

zaklon i zatim je tekao dolje niz planinu. Međutim, bilo je tiho, pretiho. Nikakva

kopita nisu toptala po ošljunčanoj livadi, nije se čulo zveckanje konjske opreme

ni pucketanje vatre. Nisam čula Beppovo pjevanje. Ne bih nikad bila pomislila

da bi mi tako neskladna buka mogla toliko nedostajati, ali naviknula sam se na

nju. Svakog jutra tijekom putovanja probudilo bi me Beppovo pjevanje i vonj

nečega što se peklo na vatri. Girolamov plač postao je jači i ustrajniji, kao da su i

njemu nedostajale Beppove pjesme pa je pokušavao ispuniti prazninu njihove

odsutnosti.

"Beppo!" Nije bilo odgovora osim jeke mojeg glasa koja se odbila od strana

klanca. Opet sam ga pozvala, ali u sebi sam znala da mi neće odgovoriti. U

Pompea

-296-

meni je navrla panika kao duh u svjetiljci, ali napregnula sam se kako bih je

svladala. Morala sam nahraniti Girolama. Svladala sam poriv da kriknem i

briznem u plač pa sam dopuzala natrag do izbočenja gdje je litica još uvijek

nudila nešto zaštite od kiše. Jedva sam se uspijevala prisjetiti vremena kada nije

padala kiša, kada mi je ljetno sunce ispunjavalo kosti nadom i štitilo oči od

sumorne istine o mojem položaju.

Trebalo mi je nešto vremena da se pobrinem za Girolama. Stalno prekrivene

slojevima vlažne odjeće, pukotine u mojim bradavicama nisu imale kada

zacijeliti, a zbog toga je dojenje bilo tegobno za nas oboje. Međutim, u mojem

sinu bilo je izvjesne otpornosti, stoga je svoju sićušnu šiljastu bradu držao

mirno i postojano gledao bez treptanja, a ja sam bila sigurna da je odlučio živjeti

što god mi se dogodilo. Katkad se pitam je li moja majka vidjela tu istu osobinu

u meni na obali kod Nettuna. Nakon što je prestao micati glavom i batrgati se u

povojima, umirilo me njegovo ritmičko sisanje pa sam počela procjenjivati

situaciju.

Putovali smo sami kloneći se glavnih cesta. Beppo je rekao da je to najmudrije.

Isprva sam se protivila. Nosila sam novac ušiven u odjeću i propusnicu od

Donne Lucrezije koja mi je omogućavala prolaz pred guvernerima bratovih

gradova i kaštelanima njegovih tvrđava. "Malo sutra!" rekao je Beppo koji je bio

vojnik u Romagni dok je Cesare još uvijek učio deklinaciju u grčkom i borio se

drvenim mačem. Njezini su gradovi toliko često mijenjali gospodare da je u krvi

građana bilo nepovjerenje prema njihovim vladarima. Nije mislio da će im

mnogo značiti novac ili propusnica od Donne Lucrezije. U Imoli se dokazalo da

je imao pravo jer vratar čak nije htio pozvati guvernera bez Cesareova osobnog

potpisa. U Forliju smo izvan gradskih vrata naišli na skupinu flagelanata koji su

recitirali parole protiv Pape i bičevali se svežnjevima trnovitih grana pred

očima ćete strijelaca jako nemirnih prstiju. Beppo je mislio da bi bilo mudrije

otići nego pred flagelantima ili strijelcima kazati tko smo.

Tako smo otišli u planine, koščatu kralješnicu zemlje koja Cesareovo vojvodstvo

razdvaja od firentinske republike.

"Ondje gore pucat će u nas prije nego što išta pitaju", rekao je Beppo, "ali mi ne

Pompea

-297-

želimo odgovarati na pitanja, zar ne? A ja i sam dobro gađam."

Gdje je on? Užurbano sam nahranila Girolama, oprala ga koliko sam mogla i

promijenila mu pelene te se vratila pucom urezanim u klanac uz potok za koji je

Beppo rekao da će nas odvesti u Arezzo. Beppo je imao bratića u Arezzu. Opet

sam ga zazvala. Uvjerila sam se da je otišao u lov radi doručka ili je progonio

lopove pa se već vraća u klanac s našim konjima, ili se jednostavno sklonio

negdje iza stijene gdje prazni crijeva. Od te pomisli zabolio me trbuh i dobila

sam svoj periodični napadaj proljeva. Budući da se nisam imala vremena

sakriti, čučnula sam iznad potoka i obavila nuždu, a moje stenjanje odjekivalo je

od stijena klanca kao da su i same planine bolesne.

Prije nego što smo se prošle noći zaustavili, jahali smo klancem i slijedili tok

potoka pa sam nastavila u istom smjeru. Znala sam da je Arezzo negdje na

jugu, ali sve dok je sunce bilo iza oblaka, nisam se mogla orijentirati i morala

sam vjerovati da je Beppo znao kuda idemo. Kako je jutro odmicalo, moj prazan

želudac čeznuo je za njim premda mi je glava govorila da sam sada sama i

neumoljivo mi očitavala litaniju svega što su lopovi odnijeli. Sva moja suha

odjeća, čiste krpe i pelene za Girolama bili su spremljeni u bisagama. Moje

dobre cipele, sjetila sam se kada sam udarila nožnim palcem o stijenu, bile su

medu stvarima na Beppovu konju. Nisam imala kutiju za kresivo, stoga nisam

mogla zapaliti vatru. Nisam imala čime uloviti neko meso koje bih mogla ispeći

na njoj ako se Beppo ne pojavi. Imala sam samo zlatnike koje mi je dala Donna

Lucrezia. Bili su ušiveni u moj steznik i njezino sprovodno pismo bilo je

umotano u voštanu tkaninu koju sam zavezala za podsuknju.

Moj položaj bio je toliko beznadan da se činilo da se mogu samo smijati. Tako

sam se smijala, a neki idiot kojeg su zatvorili u planine uzvratio mi je smijeh.

Možda su se smijale hijene, čavke i sve vrste svetih luda Stvoritelja, i to tako da

su svojim smijehom mogle raskinuti vlastitu praznu utrobu. Smijale su se

propasti vojvode Valentina, njegove židovske kurve i malenog kopileta

narančaste glave. Toliko sam se smijala da sam se spotaknula i otklizala niz

hrpu šljunka koji se smijuljio pod težinom mojeg tijela. Zaustavilo me nešto

složeno, tvrdo i popustljivo, čudnog oblika.

Pompea

-298-

Tijelo. Prestala sam se smijati i obrisala sam suze prljavim kutom rupca.

Beppovo tijelo. Sigurno su ga napali iz zasjede jer nije bilo znakova borbe,

nikakvih uboda, masnica ili poderane odjeće, samo čista, gotovo beskrvna rana

na lijevoj strani prsa. Naslonivši Girolama na kamen, pretražila sam njegovo

tijelo kao iskusni pljačkaš grobova, a cijelo sam se vrijeme promatrala i

ispitivala samu sebe. Jesam li tako brzo naučila tu nemilosrdnu praktičnost iz

potrebe ili je oduvijek bila u meni, u mojoj židovskoj krvi, još od Mojsija koga je

kompromis s neprijateljem obilježio baš kao čovjeka kakva je Gospodar vojski

trebao tijekom uobličavanja Svojeg naroda?

Bilo kako bilo, nisam mogla puno toga pronaći. Lopovi su uzeli Beppov mač i

luk, kožnati prsluk, čizme i rukavice. Međutim, nisu uzeli njegov nož za meso -

možda zbog toga što je pao baš na njega i tako ga sakrio od očiju, ili možda

zbog što je imao samo kućanske vrline, oštricu od kosti, neučinkovitu u većini

slučajeva, osim kada je meso bilo dobro kuhano. Ipak sam ga uzela, baš kao i

njegov podstavljeni pršnjak koji se još mogao rabiti zbog urednosti smrtonosne

rane. Nisam ga ondje mogla pokopati, na mjestu gdje su kosti planine bile samo

tanko prekrivene zemljom, stoga sam naslagala hrpu kamenja iznad njega kako

bih ga zaštitila od lešinara i izrekla sam neke stihove iz Davidovih psalama:

"Neki vjeruju kočijama, a neki konj ima; ali mi ćemo se sjećati imena Jahvea Elohima.

Oni su poraženi i pali; ali mi smo se podignuli i stojimo uspravno."

Nisam znala kršćanske molitve za pokojnike, a kao žena nisam mogla izreći

kadiš* Uostalom, izgovorene riječi nekako su bile prikladne za nas oboje.

Nagon mi je govorio da putujem niz planinu i pokušam doći do glavne ceste.

Nisam mogla loviti ili lako zapaliti vatru. Morat ću riskirati društvo drugih

putnika i potrošiti nešto novca koji mi je dala Donna Lucrezia na hranu i zaklon

ukoliko želim preživjeti. Ako budem imala sreće, drugi će me se kloniti zbog

moje bolesti, baš kao Beppovi ubojice. Gotovo kao da je odobravalo moj plan,

sunce se probilo kroz oblake dok sam hodala. Isprva je bacalo slabu svjetlost na

stazu, a zatim se pojačavalo sve dok mi se od topline na leđima nije prohtjelo

zapjevati pa sam se pokušala sjetiti riječi Beppovih pjesama za marširanje dok

* * Kadiš (jud.) - židovska molitva za mrtve.

Pompea

-299-

sam visoko dizala dijete u naručju i nasmijavala ga.

"Žrtvovali smo Beppa suncu i sunce je sretno", povikala sam, a zatim sam se

iznenada prestravila shvativši da više nisam sama. Nije važno. Gledajte me,

slušajte me. Sifilitična luđakinja. Nitko mi se neće približiti.

"Ne znam tko je bio Beppo, ali itekako sam zahvalan za njegov utjecaj na

sunce." Glas, hrapav i visok, označavao je dječaka koji je pokušavao zvučati

poput muškarca. Naglasak nisam prepoznala, a bio je grlen, pun sićušnih

kamenčića. "Jeste li sami?"

"S djetetom sam."

"A Beppo je bio... vaš muž?" Oklijevao je jer se možda bojao žene koja je naoko

žrtvovala muža suncu. Odmahnula sam glavom. Smiješak olakšanja raširio mu

se preko golog lica. "Čudna vremena", rekao je.

"Uistinu čudna."

Prošli smo kroz napušteno selo, a njegova tišina nas je ušutkala. Mršav pas

pogledao nas je u nadi i oboje smo odvratili pogled.

"Kako to psi rade?" upitao je mladić. Nosio je mač predug za njega i prsluk od

preklopljenih kožnatih pločica pa je izgledao kao mršava kornjača. Možda je

dezerter? Hm, iz koje bitke? Što se uopće zbivalo u svijetu? Produljila sam

korak. Mladić je zastao i zavirio u seosku pekaru, ali pećnica je bila hladna,

prazna poput mojeg trbuha.

"Hajde", rekla sam, "ovdje nema ničega. Trebali bismo naći krčmu prije

sumraka."

"Imate li novca? Ili nešto na prodaju?" Glas mu je zvučao kao da osjeća čudno

neodobravanje za jednog vojnika, ali nisam imala priliku razmisliti o tome jer je

njegov pogled skliznuo s mojeg lica na nešto iza mene, a nov zvuk dopro mi je

do ušiju. Ritmičko štropotanje i cviljenje. Kolica koje je trebalo podmazati. Ruka

mojeg pratitelja spustila se na dršku mača, ali onda se široko nasmiješio pa se

grohotom nasmijao i raširenih ruku otrčao prema kolicima koja su se primicala.

"Felice?" Muškarac koji je gurao kolica, a koja su zapravo bila sličnija tačkama,

zvučao je kao da po običaju sumnja u sreću.

"Naravno, to je Felice", potvrdio je starac čija je glava bila na hrpi presavijenih

Pompea

-300-

vreća u tačkama, noge su mu bile mršave pa su kao slomljene grane visjele

preko prednje strane vozila, "premda je odrezala kosu i odjenula hlače."

Pomislila sam na Ferrantea i Vittorija. Pitala sam se jesmo li negdje blizu Imole i

shvatila da, čak i ako jesmo, ja ne znam gdje sam. Tražila sam i nisam uspijevala

naći ni sjenu same sebe ni jeku netaknute djevice čiste kože koja se nekoć

izgubila u zamku i otkrila daleko trpkiju istinu od puta u kuhinje. Dok su se

dva muškarca i mladić koji je, kako je izgledalo, bio djevojka pozdravljali, ostala

sam postrani i borila sam se s drugim, starijim nizom prizora. Napalo me

sjećanje na muškarce i dječake koji su trčali i gurali se, sklizali i znojili, na

naočale zgažene u blatu i na duge lijepe noge u svilenim čarapama. Fiammetta,

Cesareova dječak-žena, posuda za ljubav neprilagođenih.

Sve je to nešto značilo, sigurno je značilo. Ti se motivi ne ponavljaju slučajno u

životu, baš kao ni u umjetnosti. Hm, što je to značilo? Girolamo je zaplakao i

gurao mi ustima dojku. Pogledali su me Felice i dva muškarca. Obris Feliceine

prilike sada mi je bio toliko jasan da sam se začudila što nisam prije primijetila

da joj preklopne pločice prsluka ne leže posve ravno na grudima.

"Mogli bismo ovdje prenoćiti", rekao je mlađi muškarac. "Zgrade će nam pružiti

nekakav zaklon. Felice, pomogni mi s djedom, a zatim možeš uzeti kolica i

skupiti drva za vatru."

"Što bih ja mogla učiniti?" upitala sam želeći otjerati sjećanja, osjetiti se manje

odvojenom od njih. Dok su Felice i muškarac za kojeg sam pretpostavila da joj

je otac podignuli starog bogalja iz kolica i naslonili ga na srušeni stari kameni

zid, osjećala sam da više ne pripadam čak ni sama sebi.

"Nahranite svoje dijete jer u suprotnom nijedno od nas neće čuti ni vlastite

misli", odgovorio je tonom glasa punim topline i nor- malnosti. Bila sam jako

zahvalna, očajno zahvalna, kada sam shvatila da u meni vidi samo mladu

majku s gladnim djetetom pa su mi noge gotovo popustile i naglo sam sjela

pokraj oduzetog djeda osjetivši kako mi se kosti kralješnice međusobno

sudaraju.

Pompea

-301-

*

Nekoliko dana putovala sam s novim suputnicima. Saznala sam da je Felice

prošle godine pobjegla sa švicarskim kopljanikom i nastavila je služiti umjesto

njega pošto je poginuo od eksplozije topovske cijevi dok je vojevao pod

tirolskim grofom. Kako je njegova smrt bila nesretan slučaj, grof joj nije dao

penziju pa Felice nije imala izbora.

"Mogla si doći kući", rekao je njezin otac.

Felice je slegnula ramenima. "Sada mi to kažeš."

"Okolnosti su se promijenile." Činilo se da govori više meni nego njoj, ali

sigurno sam to samo umislila. Nikom nisam ništa rekla

o sebi, čak ni to da putujem u Rim, premda sam znala da oni putuju u Cittu di

Castello odakle su se nadali nastaviti putovanje brodom.

Neposredno izvan Sansepolcra povezli smo se na polupraznim kolima za žito.

Žena koja ih je vozila gunđala je da je vruće kao u paklu. Zatim se bunila zbog

kiše i činjenice da od smrti Svetog Oca svi muškarci trče naokolo vitlajući

mačevima umjesto da poberu ljetinu, takvu kakva jest. Željela je brz oporavak

vojvodi - možda je večerao s đavlom, ali se barem pobrinuo da žitnice budu

pune i da seljaci dobiju dobru plaću za svoju robu.

"Taj vojvoda je pravedan čovjek", primijetio je Felicein otac.

"Kako to možeš reći poslije onoga što nam je učinio?"

"Jezik za zube, djevojko!"

"A sve se tobože promijenilo." Felice je uzdahnula, sklopila ruke i utonula u

mrzovoljnu šutnju. Gorjela sam od radoznalosti.

"Ako ja ništa ne zamjeram vojvodi, zašto bi mu ti zamjerala?" upitao je Felicein

djed.

"Ne govorimo više o njemu", rekao je njezin otac izgubivši strpljenje.

"Jako mudro", složila se naša vozačica kimnuvši prema meni, "jer je ovdje

djevojka bez vjenčanog prstena i s djetetom narančaste kose."

čvršće sam umotala Girolama u rubac, obrazi su mi se zažarili pa me osip

zasvrbio. Osjetila sam da su moji suputnici uprli oči u mene, a topao

Pompea

-302-

popodnevni zrak bio je iznenada pun njihovih neizgovorenih pitanja.

"Onda je pitajmo", rekla je Felice. "Ako je to vojvodino kopile, da vidimo što ona

misli."

" Felice..."

Međutim, nije se dala zaustaviti. "Ispričat ću vam priču. Jednom, kada je

vojvoda opsjedao Imolu i grad je bio napola sravnjen sa zemljom od njegove

topovske paljbe, a trupla nismo mogli skupljati s ulica jer je pucao na nas i noću

i danju, pošten čovjek, po zanimanju tesar, otišao je u kulu s ostalim poštenim

ljudima zamoliti Donnu Caterinu da se preda prije nego što grad potpuno

unište. Donna Caterina zaprijetila im je arkebuzom i otjerala ih.

"I tako, pošto je došla druga noć, tesar se išuljao iz grada i otišao u vojvodin

logor. Vojvodini ljudi bili bi ga smjesta razrezali na komade, ali je vojvoda htio

znan što mu ima reći. Tesar je bio radio na utvrđivanju kule, kako je objasnio, i

znao je slabu točku utvrde gdje bi se moglo u nju prodrijeti. Dat će vojvodi tu

obavijest u zamjenu za obećanje da njegovi ljudi neće opljačkati grad niti

silovati žene, a vojvoda će platiti iz vlastitog džepa za štetu koju je nanio

topovima. Vojvoda je to obećao i tesar mu je nacrtao malenu skicu. I, uistinu,

uskoro poslije toga kula je pala."

"Vojvoda je održao riječ. Sve u svemu, njegovi su se ljudi dobro ponašali, a one

koji nisu bili dobri, objesili su na gradskom trgu. Grad je bio obnovljen, a to

građane nije mnogo stajalo. Onda je jednog dana vojvoda pozvao tesara koji je

rado došao misleći da će mu vojvoda ponuditi nagradu. Međutim, vojvoda mu

je objasnio da ne može javno odobriti izdaju, zato mora, duboko žaleći, kazniti

tesara. Nije ga dao smaknuti jer mu je to izgledalo nepravedno. Umjesto toga,

dao ga je vezati za rep neukroćena konja pa je gledao dok je konj šest puta trčao

oko gradskog trga vukući tesara za sobom. Poslije toga, premda ga je njegovao

vojvodin osobni liječnik, tesarovo tijelo bilo je odviše smrskano i nije ga se

moglo izliječiti, stoga je ostao bogalj do kraja života."

"Kako vam se to sviđa?"

"Ja... ne znam što reći." Navrle su mi suze na oči, ali ne zbog tesara. Feliceina je

priča na trenutak učinila Cesarea toliko živim, toliko stvarnim da nisam

Pompea

-303-

vjerovala da je doista možda mrtav pa sam zaplakala od olakšanja.

"Ostavi je na miru", rekao je starac blago. "Učinio sam ono što sam morao, kao i

vojvoda. Razumjeli smo se. Ne bih volio da je bilo drugačije."

"Znaš, ja bih htjela živjeti u republici, kao ljudi u švicarskim kantonima. U

Švicarskoj nema ratova."

"Baš tako, ali oni su bezbojna čeljad koja pravi sireve s okusom loja."

Svi smo se nasmijali i napetost je popustila, ali kod vrata koja su vodila u

Sansepolcro, dok su se svađali s poreznikom oko svote koje moraju platiti za

žito, ostavila sam im jedan od zlatnih dukata Donne Lucrezije i otišla. Bili su mi

dobri i nisam ih htjela ugroziti. Otad sam često mislila na njih i pitala se jesu Ii

ožiljci koje su dobili od Cesarea zacijelili bar malo bolje nego moji.

*

Kupila sam prijevoz u Rim na teglenici koja je prevozila tuf i mramor iz

Carrare. Mnogo riječnog prometa prolazilo je kroz Sansepolcro, zato sam

uspjela naći bržu lađu, a brodar je putovao sa ženom i djecom pa sam se

osjećala sigurnije. Također, komadi mramora, blistavo bijeli u prorezima

navoštenih lanenih omota, ulijevali su mi pouzdanje. Rim se još uvijek gradio.

Svijet nije skončao. Tko zna, možda je nešto tog kamenja bilo namijenjeno

Cesareovoj palači. Možda se baš u tom trenutku udubio u planove sa svojim

arhitektima ili je dodijavao radnicima jer će se morati preseliti iz Vatikana

poslije izbora novog Pape. Napokon će morati odlučiti gdje podići staje i hoće li

izgraditi ložu na krovu. Nasmiješila sam se od te pomisli pa se nasmijala i

brodareva žena. Rekla je da se brine za mene jer sam mlada, jako ozbiljna i

boležljiva te imam dijete koje moram podići.

Možda zbog spokojnosti njezina tetošenja osjećala sam se kao tek još jedno

dijete iz njezina jata prljave djece. Mogla sam prostrti odjeću preko velikih

kamenih blokova i osušiti je ili se jednostavno odmoriti, sjesti leđima okrenutim

prema toplom hrapavom tufu i licem prema suncu. Do trenutka kada smo

prošli ispod zidina Rima od moje bolesti ostalo je samo malo suhe kože na

Pompea

-304-

rukama i licu. Bila sam jaka i smršavjela sam od tog dugog jahanja i pješačenja u

planinama te sam se dobro odmorila. Bila sam spokojna. Da je on bio mrtav,

bila bih se mogla nositi s tim, ali nije bio mrtav. Da je bio mrtav, ne bih bila

osjećala taj polet, taj mjehur sreće koji je rastao u meni kao pjesma. Uskoro ću ga

vidjeti, možda već danas. Pristat ćemo na doku u Campu Marziju, a odande

treba samo kratko pješačiti kroz Borgo do Vatikana. Odlučila sam proći pored

San Clementea u slučaju da je on već tu.

Premda smo neko vrijeme morali ostati na teglenici pošto smo je privezali,

događaji su mi ulijevali nadu koja me činila strpljivom. Malo prije nego što smo

završili vezanjem lade, prišli su nam oružnici. Jedan od njih ostao je na obali

držati glavu konju s teglenice, a dvojica su se popela na brod. Nisu bili obični

poreznici, zato ih je brodar, sa ženom uza se, upitao što žele. Niži od njih

dvojice izvukao je bodež i prislonio vrh na brodarevu bradu.

"Mi smo Borgijini ljudi", rekao je. Imao je jak španjolski naglasak. "Još nije

gotov." Njegove su mi riječi doprle u uši u ritmu plesa.

"A ja dugujem porez gradu, a ne Borgiji", progunđao je brodar. Njegov je konj

stresao glavom gotovo oborivši čovjeka koji ga je držao.

"Samo želimo provjeriti nosite li isključivo ono što je na teretnici", rekao je viši

oružnik osmjehnuvši se hladno i pomirljivo. "Recimo da želimo biti sigurni da

grad dobije porez na sve što ste donijeli."

Brodar me nesretno pogledao. Žena ga je gurnula u rebra.

"Obitelj", promrmljao je, što je u tim okolnostima moglo značiti više toga.

Viši se nasmijao. "Moja je u Napulju i pazim da ondje i ostane. Pogledaj!"

zapovijedio je Španjolcu koji je prolazio palubom dižući vrhom bodeža

pokrivače s kamenja i piratski se cereći brodarevoj djeci, jedan prednjih zubi bio

mu je zamijenjen komadićem zlata.

"Nada", rekao je Španjolac zvučeći razočarano.

"Hvala vam", rekao je drugi brodaru i vratio mu teretnicu lagano se naklonivši.

"Ne možemo biti previše oprezni. Na sjeveru je francuska vojska, na jugu

španjolska, a Don Cesare radije bi pregovarao s njihovim generalima nego sa

špijunima."

Pompea

-305-

Stisnula sam usta i prisilila se progutati pitanja koja su navirala iz mene. Je li

Cesare ozdravio ili je blefirao? Gdje je? Tko je s njim? Je li drži grad ili samo

Borgo?

"Ima li kakvih vijesti o novom Papi?" upitao je brodar razgovorljivo. Viši se

muškarac okrenuo držeći jednu nogu na rubu teglenice.

"Još ne. Sve njihove visosti zatvorile su se u Sopri Minervi kao kokoši u

kokošinjcu."

"Sopra Minerva? Sto ne valja sa Svetim Petrom?"

"To biste trebali upitati Don Cesarea."

Čim su stražari otišli, napustila sam teglenicu uz zagrljaje, suze i molitve za

sreću brodareve žene te sam se uputila u Vatikan kroz stare zavojite ulice koje

su okruživale Campo Marzio. To je inače bila najnapučenija gradska četvrt u

kojoj su ljudi živjeli, tvrdili su povjesničari, još prije Enejina doba. Neke su kuće

baš tako i izgledale, odgovarali su im šaljivdžije. Međutim, danas je bila gotovo

prazna. Uski putovi prepuni rupa i ovlaš popločeni krovovi bili su prepušteni

mačkama, psima i golubovima. Nisko na zidovima još se vidjela osušena sol od

nedavne poplave. Poderane vreće za rižu i srušene hrpe cjepanica vidjele su se

u stražnjim dvorištima i prolazima između zgrada. Kada bi Tiber izašao iz

korita, ljudi su se obično sklanjali u Anđeosku tvrđavu jer su im visoki zaštitini

zidovi nudili dobru zaštitu od rijeke.

Međutim, obično bi se vratili čim bi se razina vode spustila. Gdje su sada bili?

Što se ovdje dogodilo? Zadrhtala sam i Girolamo, osjetivši moje raspoloženje,

započeo je cendrati. Sjela sam i nahranila ga naslonivši se na zid bunara u kojem

sam oprala lice i noge premda nisam pila zbog straha da je poplava pokvarila

vodu. Znala sam da je San elemente iza ugla, na jednoj strani trga po kojem je

palača dobila ime.

Svi prozori koji su gledali na ulicu bili su zatvoreni i utonuli su u sjenu kasnog

popodneva dajući domu mojeg ljubavnika neprijateljski i izgubljeni izgled.

Smjesta sam osjetila da on nije ovdje premda je skupina muškaraca šetala ispred

zatvorenih uličnih vrata, a na malom trgu bila su postavljena četiri brončana

topa s cijevima uperenim u red nadsvođenih trgovina nasuprot njima. Zastala

Pompea

-306-

sam ne znajući trebam li se obratiti stražarima ili jednostavno otići u Vatikan. U

tom trenutku jedan čovjek odvojio se od skupine. Premda je hodao u mojem

smjeru, to očito nije bilo zbog mene jer me nije vidio sve dok nisam pomislila da

ću morati stupiti ustranu i propustiti ga. Bio je visok, imao je kovrčavu

crvenkastu kosu i lice na kojem se isticao uzak orlovski nos. Njegova uredna

brada prikrivala je pomalo slabu čeljust. Bio je raskošno odjeven. Nosio je

podstavljene hlače, rukavi su mu bili zatezani i rukavice s manšetama bile su

mu ukrašene draguljima. Kada me zamijetio, raširio je velike izbuljene oči i već

blijeda put pobijelila mu je kao da je vidio duha.

"Lucrezia?"

"Zovem se..." i dok sam sam smišljala neko ime, sinulo mi je tko je on. "Don

Jofre", rekla sam.

Izgledao je sumnjičavo. "Tko ste vi?" Spustio je desnu ruku do drške mača.

"Ja sam prijateljica vašeg brata Don Cesarea."

Oči su mu preletjele preko mene i vidio je moju istrošenu haljinu preko koje

sam još nosila Beppov pršnjak premda više kao uspomenu nego zbog toga što

sam ga trebala sada kada se opet pojavilo sunce. Primijetio je moju nepočešljanu

kosu i Girolama umotanog u moj prljavi rubac. "Još jedna", rekao je umorno.

"Čudim se kako uopće uspijeva vladati državom pošto je potrošio toliko

energije praveći kopilad kako bi je napučio. Neću gubiti vrijeme na vas, ženo."

Bio bi nastavio hodati, ali prepriječila sam mu put. "Ovdje sam na zamolbu

vojvotkinje od Ferrare. Čekajte! Evo." Gurnula sam mu sina u ruke i pričekao je

iznenađeno i nespretno s mojim djetetom ispruženim preko podlaktica dok sam

prevrtala podsuknje tražeći propusnicu od Donne Lucrezije. "Poznajete li njezin

pečat?" upitala sam nakon što sam uzela Girolama i dodala mu pismo. Kimnuo

je, raskinuo pečat i pročitao pismo.

"Što vam se dogodilo?" upitao je kada je završio.

"Duga priča. Gdje je Cesare?"

"Još uvijek u svojim odajama u Vatikanu. Violante... smijem li vas tako zvati?"

Dodirnuo mi je ruku vrhovima prstiju u rukavicama. "Još je uvijek jako

bolestan. Nisam siguran da će preživjeti."

Pompea

-307-

"Odvedite me k njemu. Ja sam dobra njegovateljica. On to zna. Vjerovat će da ga

mogu izliječiti."

"Zašto?"

Rekla sam Don Jofreu o groznici Donne Lucrezije prošlog ljeta i što je gospodin

Torella rekao o meni. Razmislio je trenutak, a zatim rekao: "U sestrinu pismu

piše da imate obitelj u Rimu."

"Da."

"Onda ovu noć provedite s njom. Reći ću Cesareu da ste ovdje i pozvati vas

ujutro. Ne smije ga snaći ništa neočekivano. Još nije dovoljno jak. Naredit ću da

vas otprati jedan od mojih ljudi i tako ću znati gdje ste odsjeli."

Premda se sutrašnji dan činio nemoguće udaljenim, premda mi ništa što sam

ikad čula o Don Jofreu nije ulijevalo povjerenje u njega, govorio je razumno.

Njegova se zabrinutost za brata činila iskrenom, čak i ako je iznikla iz straha za

vlastitu kožu koju će teško spasiti ako Cesare umre. Međutim, Cesare nije umro.

Još je uvijek sve bilo moguće. Vidjet ću ga sutra. Oporavit će se. Osigurat će

izbor prijateljskog lica na stolac svetog Petra i svi ćemo se probuditi iz more.

Don Jofre našao mi je mulu i, spojivši dlanove, pomogao mi je uzjahati. Kada je

njegov oružnik uhvatio uzde i odveo me, povikao je za mnom; "Moja je sestra

lukava mala lisica, znate. Ne smijete je podcijeniti." Jedva sam ga čula. Um mi je

bio pun Cesarea i sutrašnjeg dana.

"Kamo želite poći?" upitao me pratitelj kada smo zaokrenuli na Trg svetog

Petra. Pogledala sam Santa Mariju in Portico koja je izgledala istrošeno i

zanemareno, a prozorski kapci bili su svijeni od sunčeve topline. Na vratima

koja su gledala na ulicu nije bilo lijepo odjevenih lakaja koji su ondje uvijek

stajali i potpuno ravnodušno nadzirali naše dolaske i odlaske. Zatim, kada sam

preko trga pogledala Vatikan, nešto mi je bljesnulo u krajičku oka, plošan

plavkasti odsjaj razbijenog stakla koji je odražavao ljetno popodnevno nebo, a

umjesto zidova palače, njezinih zatvorenih prozora i stražara u Cesareovoj

crveno-zlatnoj livreji, vidjela sam drveni podij ukrašen zastavama i krcat

dvoranima u raskošnoj odjeći. Usred svega toga sjedio je stari Papa i kunem se

da sam ga čula kako se smije, a njegov smijeh nije zvučao kao da stiže iz groba.

Pompea

-308-

Desno od njega djevojka u smaragdnozelenoj camorri otimala se zahvatu naočita

muškarca čiji su se prsti žarili u njezino bedro dok ju je pritiskao na sjedalo

ostavljajući masnice koje će imati tjednima. Nisam je pak zamijetila dok se nije

otrgla muškarčevu zahvatu i vrište- ći otrčala u smjeru bazilike. Čak ni tada

nisam je jasno vidjela. Vidite, izgubila sam naočale, pale su dok sam trčala i

drugi natjecatelji su ih izgazili u blatu. Nisam vidjela da mi je sestra, nisam

uočila masnice koje joj je načinio Valentino.

"Gospo?" Rekao je najamnik Donjofrea. "Kamo?"

"Ostavite me. Imam mulu, mogu i sama."

"Don Jofre će htjeti mulu", rekao je muškarac nesigurno.

"Poslat ću je. Molim vas, ostavite me! Bit ću na sigurnom, a znat ćete da sam

stigla na odredište kada se mula vrati. Recite Don Jofreu da sam vas otpustila.

Siguran sam da ima previše briga da bi se na vas naljutio zbog mene." Činilo se

da shvaća da je to razumno pa se okrenuo natrag prema San Clementeu. Sudeći

po načinu na koji je spustio ramena, rekla bih da je osjetio jednako olakšanje

kada me se riješio kao i ja kada sam se riješila njega.

Ni danas ne znam zapravo što mi se dogodilo tog popodneva na Trgu svetog

Petra. Kada pomislim na to, rekla bih da je to jednostavno bio trik uma

iscrpljenog od putovanja i lošeg zdravlja. Međutim, sjećanje na Elija kada je

trčao s drugim Židovima, kopao po blatu i tražio razbijene leće, taj čudan

osjećaj da sam on, a ne ja, kao da su mi tada rekli da odem kući, baš u stanju u

kojem sam bila - sa sinom i mulom. Ove ću noći sjediti za očevim stolom. Oprat

ću se i preodjenuti te upaliti svijeće kao da nikad nisam otišla od kuće. Moja će

me obitelj zagrliti, zvat će me Estera te ću ležati u svojem starom krevetu

i uspavati dijete pričajući mu o svim svojim imenima.

Odbacivši ženski stremen koji mi je dao Don Jofre, opkoračila sam mulu i

udarila je nogom natjeravši je da žustro kaska. U meni se nalazi ura koja u

mozgu zvoni otprilike sat vremena prije zalaska sunca. To je baš židovski - ta

potreba da budem u kući prije izlaska večernjače koja označava početak sabata.

Neki su me muškarci zaustavili na mostu kod Anđeoske tvrđave, ali propustili

su me kada sam im pokazala pečat Donne Lucrezije i otad je moje kratko

Pompea

-309-

putovanje teklo bez poteškoća. Prošla sam pokraj nekoliko ljudi na cesti, ali

žurili su, bili su zaokupljeni samima sobom, pogrbili su ramena i uprli oči u

malen komadić da pred svojim nogama.

Veleposlanici i avvisi pišu u stilu biblijskog Otkrivenja da društvo propada kad

god nastane metež zbog cijene kruha, kada ima više smrti od kuge nego

prethodne godine ili kada nam Turčin zazvekeće sabljom tik do uha. Međutim,

dok su plave sjene preko Tibera postajale sve dulje, a kopita moje mule oštro

odjekivala sa slijepih zidova trgovina i kuća, pomislila sam da je to način na koji

se propast uistinu pokazuje, u tom lomljenju u krhotine dok je svatko uvučen u

vlastitu puževu kućicu i ne gleda dalje od stope u budućnost.

Židovska četvrt izgledala je trošnije no prije, ulice su bile ružnije, psi mršaviji.

Postala sam svjesna da se ljudi okreću i bulje u mene pa sam gotovo mogla

zamisliti da sam isto toliko otmjena kao crvena kožnata oprema na mojoj muli.

Tako sam maštala sve dok sam gledala ispred sebe, sve dok mi ogrubjele ruke i

slomljeni nokti nisu bili na vidiku, sve dok sam izbjegavala misliti na rupe u

cipelama i otrcani rub suknje. Trebala sam zaobići srušenu zgradu koja je

potpuno zakrčila Via di Sant’Ambrogio, zato kada sam sjahala s mule i

pokucala na ulična vrata očeve kuće, bio je gotovo mrak, a večernjača je sjala

potpuno jasnom svjetlošću na ljubičastom nebu među krovovima.

Vrata su izgledala loše održavana. Neke su daske bile razbijene, kao da je netko

sjekirom udarao po njima premda ne svom snagom. Mezuza koju smo majka i

ja donijele iz Toleda još je bila pričvršćena na dovratku, ali bila je naherena i

sporo se njihala na povjetarcu koji je zapirio sa zalaskom sunca. Činilo se da nije

bilo upaljenih svjetiljaka u dvorištu. Drugi sam put pokucala pa me nagradio

šapat mekih cipela po pločicama dvorišta i škripa nepodmazanih šarki od koje

je mula strignula ušima od neugode kada su se otvorila mala vrata.

"Žao mi je", rekao je staričin glas. "Ne mogu podići zasun, toliko je svijen. Morat

ćete ući na ova vrata."

"Marjam!" Bila je pognutija i deblja no prije, a svjetlost baklje nemilosrdno joj je

obasjala udubine i bore na koži oko očiju i usta. Drugi put tog dana suočila sam

se s nekim tko je izgledao kao da je vidio duha. "Marjam, ne prepoznaješ me? Ja

Pompea

-310-

sam Estera." Glas mi je zvučao tanko i molećivo, poput glasa utučena djeteta.

"Ne možete ostati ovdje", rekla je pogledavši iza ramena.

"Zašto?"

Prije nego što je išta odgovorila, začula sam Elijev glas iz dvorišta. "Tko je to,

Marjam?" Činio se prestrašen i rezigniran, kao da navečer ima mnogo

posjetitelja, a nijedan nije dobrodošao. Gdje je moj otac?

činilo se da Marjam ne zna što odgovoriti. Zakoračila sam pokraj nje u dvorište

držeći usnulo dijete ispred sebe kao štit.

"Dobri Bože!" rekao je Eli, a zatim promrmljao hitru molitvu za oproštenje od

Gospoda što Ga je nazvao imenom. "Zaprepašten sam što imaš drskosti doći

ovamo."

"Kako to misliš? Gdje je tata?" Marijina dobrodošlica u betlehemskoj krčmi bila

je toplija od njegove.

"Kao da ne znaš", zagrmio je Eli i zalisci pored njegova uha zatresli su se, a

otvorena su mu usta izgledala kao ljutiti prorez u crnim kovrčama brade.

Zalisci pored uha? Kada ih je počeo nositi? Tata je uvijek uredno podrezivao

bradu i zaliske.

"Ne znam", rekla sam. Glas mi je drhtao. Prestrašila me Elijeva hladnoća, a

zatim i njegov iznenadan bijes.

"Gospodine Eli, možda..." započela je Marjam.

"Tebi je zabranjeno govoriti. Što uopće radiš vani izvan ženskih odaja?"

Ženskih odaja? Što se ovdje zbivalo?

"Nije bilo nikoga drugog tko bi otišao do vrata."

"Bolje da nisi otišla."

Nestrpljivo uzdahnuvši, Marjam je otišla prema kuhinjama premda je držanje

njezinih ramena bilo svakakvo, samo ne pokorno.

"Eli, što se ovdje događa? Pozovi oca. On neće ovako vikati na mene."

"Naš je otac umro, Estero. Hoćeš li se pretvarati da to ne znaš?"

Činilo se da mi se dvorište njiše pod nogama kao brodska paluba. Zateturala

sam, ili sam možda to samo umislila, jer nitko nije ispružio ruku kako bi me

uhvatio. Pokušala sam zakoračati prema Eliju, ali držao je ruku preko lica kao

Pompea

-311-

da se štiti od mene.

"Nisam znala", prošaptala sam, nagnula se i poljubila djetetovu glavu osjećajući

jedinu utjehu u toplini njegove kože ispod kapice. "Kada? Kako se to dogodilo?"

"Pogledaj oko sebe." Eli je zamahnuo rukom. Pogledala sam okoliš. Sada sam

vidjela da je fontana začepljena razbijenim opekama iz bazena koji je izgledao

kao da ga je divovsko, Ijutito dijete razbilo štapom. Mnoge pločice na

dvorištu bile su napukle ili razbijene. Prsteni za vezanje konja bili su iščupani iz

zidova, od čega su hrpice štukature pale na tlo. Visterija oko vrata koja su

vodila u predvorje, kojom se moj otac jako ponosio, još je bila živa, ali sada je

ležala na tlu i slomljene daske špalira virile su iz busenja trave i savijenih

grančica. "To je djelo tvojeg ljubavnika", rekao je Eli ispljunuvši riječ ljubavnika

krajnje prezirno. "Sav Rim to zna i sav Rim zna zašto. I ti imaš drskosti doći

ovamo, hiniti nevinost, pitati za oca. Gadiš mi se." Pogledao je dijete u mojem

naručju očima koje su iza leća naočala bile tvrde poput kamenčića. "Ovo je

njegovo, pretpostavljam. Oh, ne pokušavaj poreći! Znaš, vidio sam te kako

sjediš, a on ti drži ruku na koljenu. Ponešto vidim i bez naočala."

Osjetila sam da me druge oči gledaju iz kuće pomičući se iza poluzatvorenih

kapaka i blistajući u nadsvođenim sjenama arkade. Osjećala sam se tako

maleno, otrcano i glupo. Što sam mogla reći? Da imam Ijubavnikovo dijete, ali

ne i njegovo povjerenje? Šutjela sam.

"A sada se nosi odavde. Idi k njemu. Podijeli njegovu sudbinu ako imaš jednu

jedinu vjernu kost u tijelu. Neka ti se Sudac čovječanstva smiluje jer ja ne mogu.

Ja više nemam sestru." Okrenuo mi je leđa pa ga je progutao sumrak koji je

padao na trijem. Njegova tamna odora zakvačila se za savijenu grančicu

visterije dok je ulazio i vrata su se zalupila iza njega. Usprkos upozorenju Don

Jofrea, pretpostavila sam da moram otići u Vatikan. Drugamo nisam mogla ići.

Možda bi me Donna Adriana primila, ali činilo se da je palača Santa Maria

prazna kada sam ranije tog dana prošla pored nje. Uostalom, Donna Adriana

udala se u obitelj Orsini i vjerojatno je odlučila da je mudrije stati na njihovu

stranu nego na stranu svojih rođaka iz obitelji Borgia sada kada je Aleksandar

bio mrtav, a Cesare jako teško bolestan. Morat ću otići Cesareu bez obzira na

Pompea

-312-

rizik. Sada nije mogao odbiti Girolama. Trebao je sina. Kada bi umro, od kakve

bi mu koristi bila kći u Francuskoj? Noć je brzo padala. Morala sam požuriti.

"Gospođice Estero!"

"Marjam?" Šaptala sam i ja naprežući oči kako bih vidjela gdje se Marjam skrila.

"Ovamo. Prema kuhinjama."

Kada sam se približila svodu dvorišnog zida koji je vodio prema kuhinjama iza

kuće, ruka se ispružila i uhvatila me za nadlakticu. "Brzo", rekla je Marjam.

"Dođite u moju sobu. Tamo vas nitko neće tražiti." Stidljivo sam shvatila da je to

istina. Naime, nikad nisam bila u Marjaminoj sobi, čak nisam ni razmišljala

kako i gdje živi u toj jazbini u zgradi iza glavne kuće. Odlučila sam bolje

postupati kada se Cesare opet bude dobro osjećao i sve se vrati u normalno

stanje, a on Girolama i mene smjesti u vlastitu kuću u Rimu.

Marjam me napola odvukla spotičući se preko mračnih nepoznatih staza koje

su vodile ispod toliko niskog nadvoja da sam se čak i ja morala sagnuti kako ne

bih udarila glavom u njega. Dok je Marjam palila svjetiljku, stajala sam slušajući

tutnjanje vlastite krvi u ušima i zadovoljno pijukanje pilića u gnijezdima negdje

blizu sobe. Zasjala je svijeća, a zatim se topla svjetlost izlila iz svjetiljke s

kapcima od voštanog papira rasvijetlivši skromnu sobu. Utabani zemljani pod

bio je prekriven svijetlom prostirkom od krpa. Čvrsti, dobro uglačani tronošci

nalazili su se pored ognjišta, a škrinja nevjesto oslikana idiličnom slikom pastira

i pastirica služila je kao stol na sredini sobe.

"Noćas možete spavati u mojem krevetu", rekla je Marjam stavivši svjetiljku na

škrinju. "Činite se nasmrt umorni."

"Velik sam dio puta pješačila."

"Iz Ferrare?"

"Ukrali su mi konja, a onda..."

"Pssst! Sjednite." Uzela je okrajak svijeće iz željezne posude i upalila ga na

plamenu svjetiljke. "Idem u kuhinju po vruću vodu i malo hrane. Ako se netko

približi, ugasite svjetiljku i dišite jako tiho."

"Otići ću. Ne želim te dovesti u neprilike. Imam mulu. U Vatikan mogu stići

gotovo odmah."

Pompea

-313-

"A što mislite ondje naći? Ne idete nikamo dok se ne okupate, večerate i

odspavate. Vaš bi se brat trebao stidjeti. Sam sebe naziva pravednim Židovom,

a neće pustiti u kuću vlastitu sestru koja ga treba. Vaši bi se roditelji okrenuli u

grobu."

"Marjam, što se ovdje dogodilo?"

Shvaćajući da je moja potreba za znanjem bila veća od potrebe za hranom i

odmorom, sjela je nasuprot meni položivši svijeću na

pod pored tronošca. "Prošlog proljeća Papa je raspisao nove poreze za Židove.

Navodno je trebalo platiti novi javni bunar. Kako znate, imamo samo onaj na

Piazzi Giudecci, a taj je prošlog ljeta gotovo presahnuo. Ali, uskoro smo otkrili

da će novac potrošiti na postrojbe vašeg... na vojvodu Valentina. I tako su

mnogi odbili platiti. Sve su više tukli Židove. Svake subote skupine mladih

grubijana vrzmale su se oko sinagoge, derali su se, gurali nas. Zapravo, nitko

nije rekao da su to vojvodini najamnici, ali svi su znali da je tako. Vaš je otac

isposlovao sastanak s Papom jer je htio pokušati srediti situaciju. Ne znam što

se dogodilo, ali vratio se napuhan od bijesa kao Ijutita žaba, a te je noći vojvoda

zapovijedio upade u kuće svih najistaknutijih židovskih porodica. Pokrali su

novac i dragulje, čak i naše menore. Kada su došli ovamo, vaš ih je otac

pokušao urazumiti, ali jedan ga je od njih udario drškom koplja. Umro je poslije

tri dana." Ispružila je ruku i pogladila mi koljeno kako bi me utješila premda

nisam osjećala žalost, već samo hladan bijes od kojeg mi se učinilo da su mi se

unutrašnji organi sledili, jedan po jedan, postali su krhki i oštri.

"Nikad se nije osvijestio. Jako je malo patio, hvala nebesima! Papa je izrazio

sućut i obećao Eliju da će se vojvoda pobrinuti da njegovi najamnici budu

dolično kažnjeni."

Oh, pomislila sam da je on jako dobar u doličnom kažnjavanju. Marjam je

čekala da nešto kažem, ali ono što sam imala reći nije bilo upućeno njoj. Uz

neku vrstu postiđenog kvocanja u dubini grla, ustala je, uzela svijeću te otišla u

kuhinju po hranu i vruću vodu.

Prepustila sam se njezinoj ljubaznosti dopustivši joj da skine s mene istrošenu i

Pompea

-314-

zaprljanu odjeću te blago iscijedi spužvu tople vode preko mojih ramena dok

sam se ispred vatre pogrbila iznad male bakrene posude za pranje rublja.

Pucnula je jezikom vidjevši moje izranjavane bradavice na dojkama i otišla

potražiti nekakvu ljekovitu mast među svojim ljekarijama. Dok sam se brisala,

izvadila je ostatak zlata Donne Lucrezije iz mojeg prsluka i pomno poslagala

kovanice na vrh svoje škrinje, a zatim je svu moju staru odjeću bacila u vatru,

čak i Beppov pršnjak premda je njegova vunena podstava mogla ugušiti

plamen. Onda mi je dala da odjenem rublje i haljinu koju sam prepoznala.

"Ovo je jedna od mojih starih haljina!" uzviknula sam. "Sad je nikako neću moći

navući na sebe."

Međutim, uspjela sam i poprilično mi je dobro pristajala premda je bila malo

prekratka i uska u grudima pa sam shvatila koliko sam zapravo kratko bila

odsutna.

"Jesi li zadržala svu moju odjeću?" upitala sam Marjam kada mi je stavila na

krilo tanjur artičoka prženih na ulju s češnjakom.

"Nikad se ne zna kada će nešto dobro doći. Sada jedite, a ja ću se pobrinuti za

dijete."

Artičoke su bile jedan od Marjaminih specijaliteta, ali imale su gorak i metalan

okus, kao da su predugo bile ostavljene u tavi, stoga sam od sluzavog ulja

osjetila mučninu. Koža mi je sjala od kupanja, ali krv mi je još bila hladna, a

suze za ocem smrznute. Odložila sam hranu i pokušala se radovati gledajući

kako moj sin uživa u toploj vodi, maše čvrstim nogama i rukama te ciči od

radosti dok ga Marjam polijeva po trbuhu i škaklja rubom krpe za pranje. Bila je

jako vješta za ženu bez djece. Otkad sam je upoznala, otkad me gospođa

Abravanel povjerila njezinoj brizi na kraju našeg putovanja iz Toleda, Marjam je

bila stara, a mi smo bili jedina obitelj koju je imala. Možda su sada Eli

i Josefa imali djecu. Pomišljala sam je to upitati, a zatim sam zaključila da ne

želim znati. To ionako nije bilo važno. Marjam je obrisala Girolama, a zatim ga

je polegla na prostirku i namazala mu gusju mast na bedra i stražnjicu kako bi

mu izliječila ranjenu kožu.

"Dakle, neobrezan je", primijetila je pomalo naškubivši usta.

Pompea

-315-

"Kao i njegov otac", rekla sam i shvatila da je htjela još nešto reći, ali ju je nešto u

mojem glasu zaustavilo. Pitala sam se je li ikad bila s muškarcem, je li uopće

ikad vidjela golog odraslog muškarca pa sam se iznenada osjećala puno

starijom od nje.

"Koliko malo znam o tebi, Marjam!"

Slegnula je ramenima. "Malo se toga ima znati", rekla je započevši umatati

Girolama u čiste povoje.

"Ostavi ga. Voli se igrati." Prisjetila sam se kako je ležao na prostirci u

Taddeovu voćnjaku dok smo Angela i ja jele jagode i pile frascati. Shvatila sam

da nijednom nisam pomislila na Angela otkad sam otišla iz Medelane.

Osjećajući grižnju savjesti, pokušala sam zamisliti kako se osjeća sada kada više

nije imala izgleda udati se za Giulija, ali nisam bila sposobna osjećati nijedno

čuvstvo osim bijesa na Cesarea. Bila sam puna bijesa, ležao je kao obilan obrok

u mojem trbuhu, kušala sam ga u ustima, njegove su boje bile u sjenama koje su

se pomicale po Marjaminim zidovima.

"Predugo nisam obraćala pozornost na obiteljsku cast, Marjam."

"Pokorili ste se ocu. Što se više može očekivati od jedne djevojke? Ako mene

pitate..."

"Moj je otac želio da služim Donni Lucreziji i da se dobro udam." Obje smo

pogledale dijete koje se smiješilo, gukalo i pružalo prste duge kao latice ljiljana

koji se otvara suncu.

"Zna da ga promatramo."

"Da." Kakav otac, takav sin. Uhvatila sam ga i privinula k sebi, umotanog u čist

rubac koji je Marjam pronašla. Upro je u mene onaj svoj pogled bez treptanja.

Donna Lucrezia običavala je reći da dojenčad tako gleda jer se rađa slijepa, ali

čak i da je bilo tako, Girolamo sada nije bio slijep. Bio je gladan svijeta i svega

čime mu je svijet poticao i očaravao osjetila.

"Čuvaj ga umjesto mene, Marjam. Potrudi se da ga obrežu. Neka nauči Toru.

Odgoji ga kao Židova. Zadrži zlato, ono bi trebalo platiti većinu troškova, a ja

ga ne trebam." Sada kada sam znala što sam joj htjela reći, riječi su samo hitale

iz mojih usta.

Pompea

-316-

"Znate da ne mogu. Znate da bi gospodin Eli to apsolutno zabranio. Možete

ostati ovdje preko noći i otići prije zore. To je najviše što mogu učiniti za vas u

spomen na vašu majku."

"Molim te, Marjam! Eli se odrekao mene, ali ne i Girolama. On je dojenče.

Možeš napraviti bilo što od njega. Ne mora biti Borgia. Može biti Sarfati, odrasti

s Josefinom djecom, voditi poslove s mojom braćom. Znaš, nazvala sam ga po

ocu."

"Mislite da možete tek tako dati sina?" Marjam nije povisila glas, nego mi je

govorila bijesno sikčući kao Ijutita guska. "Mislite da vas je vaša jadna majka

odvukla cijelim putem od Toleda i umrla pritom samo kako biste dali djecu

drugima, kao da ona rastu na drveću? On nam daje djecu i samo nam ih On

može odlučiti oduzeti. Vi ležite s Papinim sinom i mislite da ste veći od

Svevišnjeg?"

"Samo želim da bude na sigurnom." Zvučala sam kao tugaljivo dijete.

"Na sigurnom? Na ovom svijetu nema sigurnosti, ali Estero..."

"Da?"

"Ima ljubavi. Vi slijedite ljubav."

"I dužnost?"

"Vi slijedite ljubav." Oči su joj sjale među mekim borama na licu, a ruke

prepune staračkih pjega hvatale su suknju. To je zvučalo tako jednostavno, ali

što ako vas ljubav uputi u dva različita smjera? Činilo se da Marjam više nema

ništa za reći. Otjerala me u krevet, baš kao kada sam bila dijete, i stavila mi sina

na pregib ruke. Mogu se tek posve nejasno sjetiti da se popela do mene, da se

madrac uleknuo od njezine težine. Spavala sam dubokim snom i nisam ništa

sanjala. Kada me Marjam probudila neposredno prije zore, ništa mi nije bilo

jasnije nego prošle noći. Činilo mi se da sam uhvaćena u neku beskrajnu štafetu

u kojoj roditelji djeci predaju prepuklo srce.

Dok sam hranila Girolama, Marjam mi je spakirala torbicu s ostacima kruha od

prošle noći, lončićem ljekovite masti za grudi i, jako brižno, zlatom Donne

Lucrezije pomno brojeći zlatnike. Zatim je otišla do police gdje je držala ljekarije

i svežnjiće osušenih biljaka te skinula nešto što je izgledalo kao knjiga. Knjiga?

Pompea

-317-

Marjam?

"I ovo sam sačuvala za vas", rekla je. Kožnate korice bile su zamrljane solju i

istrošene, a ono što je nekoć mogao biti crveni maroken postao je hrđavosmeđ

od starosti i nebrige.

"Što je to?"

"Knjiga recepata od vaše majke. Bila je među vašim stvarima kada ste došli

ovamo. Rekla bih da se ne sjećate. Nikad mi se nije činilo da je pravo vrijeme da

vam je dam, ali sada kada ste odrasla žena s vlastitom obitelji, trebali biste je

imati."

Knjiga u rukama bila mi je i čudna i poznata, kožnate korice tople na dodir kao

koža mojeg ljubavnika. Kada sam odmotala uzicu sa žabice koja ju je zatvarala,

nekoliko neučvršćenih listova palo je na pod noseći sa sobom stare vonjeve naše

kuhinje u Toledu, prženih badema i ulja od naranče, cimeta i pečene janjetine,

dragocjene vanilije nalik svilenoj podstavi za nosnice, mirisi krhki i sasušeni

kao prešano cvijeće. Ne znajući što Marjam očekuje od mene, sagnula sam se i

podignula neučvršćene stranice pa sakrila lice. "Lokum", pročitala sam, "slatkiš koji

Mauri al-Andalusa prave od ružine vode. Mislim da nema španjolsko ime." Lokum. U

progonstvu će me Cesare naučiti praviti lokum i bit ćemo sretni. Marjam je

rekla da slijedim ljubav i sada mi je Ijubav pokazala put.

"Hvala ti, Marjam. Moraš znati da će najamnici Don JoffFrea Borgije možda doći

po mene. Ako dođu, svakako im reci da odlazim u Vatikan i da ću vratiti mulu

u San Clemente." Mula. Dotad sam je zaboravila. Ako je bila u staji ili ostavljena

u dvorištu, Eli je sigurno znao da sam još uvijek ovdje. Možda su najamnici Don

Joffrea već došli po mene i Eli ih je vratio. Ne, naravno. Tek je svanula zora, još

nije bilo nagovještaja dana osim slabog bljedila na Marjaminu četverokutu

prozora s voštanim papirom.

"Mislim da bi vam bilo bolje zaboraviti mulu, Estero. Pustit ću vas na stražnja

vrata. Ako vas itko išta pita, samo recite da idete na tržnicu na Cvjetni trg.

Morate ići rano jer želite kupiti najbolje povrće." Jedva sam je čula, toliko mi je u

glavi odzvanjalo nestrpljenje zbog odlaska. Sada sam napokon uistinu bila

Violante, conversa, djevojka bez ikakvog obiteljskog imena osim onoga koje mi je

Pompea

-318-

dao sin. Borgia.

*

Srebrnasta maglica pripijala se za rijeku iz koje su se u sablasnoj tišini pojavile

prilike drugih koji su rano ustali, brodara i prosjaka, pognutih žena koje su

nosile velike pokrivene košare. Činilo se da maglica prigušuje zvuk kao i vid.

Morala sam brzo otići do riječnog nasipa i propustiti bučne lovce, mlade

muškarce i žene u baršunu jarkih boja i šeširima s perjem koji su jahali na

nemirnim konjima sa sokolima na ručnim zglobovima. Mislila sam da sam

prepoznala jednog od mladića, bratića Orsinija koji je otpratio Donnu Lucreziju

u Ferraru, ali činilo se da me nije zamijetio. Ispod nasipa bio je drugačiji svijet u

kojem su siromasi spavali pod mostovima, ležali uhvaćeni u blatu kao Adam

koji čeka Stvoriteljevu ruku. Red ljudi s okovima na rukama i nogama koji su

bili spojeni lancima na njihove vratove, tako da su im glave izgledale kao zrna

nanizana na ogrlici diva, uz štropot se popeo na teglenicu s jedrima koja je bila

na putu u Ostiju.

Tada, dok sam se penjala stubama na najzapadniji gat mosta kod Anđeoske

tvrđave, pokazao se na istoku iznad krovova i tornjeva hrapav rub sunčeva

diska. Galebovi su graktali u krivudavu letu preko neba iznad maglice i

sunčeva im je svjetlost pozlatila krila. Nasmiješila sam im se, a srce mi je

iznenada obuzelo blaženstvo blijedoplave, ružičaste i žute boje. Pomislila sam

da galebovi lete pored visokih prozora Cesareovih odaja u Vatikanu, a njegov

sobar otvara kapke želeći uhvatiti najbolju svjetlost jer mu treba urediti bradu te

se rana sunčeva svjetlost hvata za crvene preljeve na njoj. Vi slijedite ljubav.

Ljubav je najpostojanija od svega što je postojano.

Svjetina se skupila na Trgu svetog Petra. To ne bi bilo neobično da nije bilo jako

rano. Skupine hodočasnika i drugih stranih posjetitelja koji su došli pogledati

palaču vladara kršćanskog svijeta pojavit će se kasnije, poslije mise i doručka te

uobičajenog cjenkanja s gradskom stražom. Sve su se glave okrenule prema

sjevernoj strani trga, u smjeru Porta del Popolo. Kada sam se pridružila gomili,

Pompea

-319-

gurnuli su me i u iznenadnom valu ponijeli naprijed.

" Što se zbiva?" upitala sam jer nisam bila dovoljno visoka pa nisam mogla

vidjeti preko glava nekoliko muškaraca ispred sebe.

"Vojvoda odlazi", rekao je netko preko ramena. Odlazi? Kako je to moguće?

Don Jofre obećao je da ću ga jutros vidjeti. Nešto se sigurno dogodilo, ali što?

Čvršće zavezavši Girolama u rubac, tako da su mi obje ruke bile slobodne,

probila sam se do prednjeg ruba svjetine ne obazirući se na one koji su me

gurali i kleli dok sam im gazila po nožnim prstima i gurala ih laktovima u

rebra. Kada sam zaobišla velikog kopljanika u Cesareovoj livreji, koji se trudio

otvoriti put za povorku njegova gospodara, gomila se ljudi iza mene iznenada

smirila i utišala. Na trenutak činilo mi se da se cijeli svijet zaustavio, napola sam

očekivala da će ptice pasti s neba, tisuću sićušnih Ikara u padu zbog jednog koji

se uistinu previše prebližio suncu.

Onda su zvona bazilike zazvonila jutarnji Angelus, kopljanik je zauzeo mirni

stav, a skupina vojnika na konjima projahala je sporo i ozbiljno kroz vrata

palače. Slijedilo ih je osmero ljudi koji su nosili nosiljku sa zavjesama od

grimiznog damasta, a iza njih visoko je stupao ratni konj bez jahača okićen

crnim baršunom i na jastuku privezanim na leđa nosio je Cesareovu vojvodsku

krunu i druge oznake položaja. Vidjela sam kako se ljudi križaju i začula da je

negdje iza mene neka žena briznula u plač.

Morala sam znati. Neznanje mi je najteže padalo. Na kraju krajeva, s onim što

znaš možeš se nositi. Potrčala sam preko praznog prostora između gomile i

nosiljke. Udaljenost se činila beskrajnom. Kada sam ispružila ruku prema

zavjesama sa zlatnim resama, krv mi je šištala i udarala u ušima kao da sam

trčala cijelim putem od Ferrare. Nisam čula viku, topot kopita u galopu,

struganje mača isukanog iz korica. Zatim su mi noge iznenada poletjele

zrakom, nezamisliv splet hrbata i oštrih vrhova zario mi se u lijevi bok, a

nosnice su mi se napunile vonjem konja i kože.

"Natrag, Don Jofre", povikao je poznati glas.

"Michelotto?" Nije me mogao čuti, jedva sam udahnula zrak i progovorila.

Ljudi koji su nosili nosiljku zaprepašteno su zastali premda je nisu položili na

Pompea

-320-

tlo. Michelotto me blago spustio na tlo, a svjetina je uzdisala kao da gleda

akrobatsku predstavu.

"Što, dovraga...? Bila je... mogla je..." Don Jofre, bez daha, rumen, držeći još

uvijek mač u ruci, zauzdao je konja pred Michelottovim i ošinuo ga pogledom.

Bio je za glavu viši od najamnika svojeg brata i višeg položaja, ali nije bilo

sumnje tko je vladao situacijom.

"Nije mislila ništa loše", rekao je Michelotto pa je Don Jofre odvratio pogled.

Vratio je mač u korice, prčkao s uzdama, a zatim okrenuo konja i odjahao

natrag niz povorku do mjesta odakle je došao. Michelotto mi se nasmiješio

pokazavši nazubljen niz istrošenih smeđih zubi. "Je li dijete neozlijeđeno?"

Girolamo je glasno plakao i uvjerio me da mu se ništa nije dogodilo. Kimnula

sam glavom. "Hvala vam. Cesare...?" Zanjihala sam Giroiama u naručju i smirila

ga jer sam htjela čuti Michelottov odgovor.

Michelottovo mogranjsko lice izgledalo je ozbiljno. "Pomogli ste Donni

Lucreziji. Pomoći ćete i njemu."

"Michelotto, ja nisam... mislim da bi se ionako bila oporavila."

"On ne misli tako. Želi vas vidjeti." Michelotto se nagnuo iz sedla i podignuo

jednu zavjesu. Njegove su se radnje činile beskrajnima, pokreti spori kao sunce

koje putuje nebom pa je trenutak, kada sam mogla zaviriti u tamnu

unutrašnjost nosiljke, došao iznenada kao nestanak sunca na obzoru.

Odmah me pogodio smrad, grozna kaša bljuvotine, izmeta i ustajalog znoja. I

starog psa. Kao i uvijek, uz njega je bio slijepi lovački pas. Bilo je teško

povjerovati da bi išta ljudsko ili životinjske moglo disati na takvu zraku. Ruka

se ispružila iz polumraka i uhvatila me za rubac, a bila je toliko mršava da je

koža na njoj zadobila boju kostiju ispod sebe pa sam pomislila da je to sigurno

ruka nekog nespokojnog duha. Privukavši me bliže u taj zatvoren,

krvavomračan prostor, u taj očajan smrad, prošaptao je: "Lucia. Došla si me

spasiti. Kao što si me prije spasila. Sada će sve biti u redu." Onda ga je svladao

žestok napadaj povraćanja i pljuvanja.

Nazrela sam mu lice kada se naslonio na jastuke - smiješio se. Njegov me

osmijeh prestravio. Nisam mogla podnijeti teret njegova povjerenja. Onda sam

Pompea

-321-

shvatila da to nije moj teret. "Tko je Lucia?" upitala sam Michelotta kada me

otpratio do kraja povorke gdje će mi, kako je bio rekao, pronaći mjesto u kočiji.

"Oh, samo ime! Lako se zbuni. Torella mu je pustio toliko krvi da sumnjam da je

preostalo dovoljno da mu um ostane bistar. Znate Cesarea i... žene." Izgledao je

postiđeno i bilo mi je neugodno.

"Michelotto, zašto ste iznenada tako dobri prema meni?"

Kimnuo je prema Girolamu koji je sada bio posve zaokupljen sunčevom

svjetlošću koja je blistala s konjske opreme i oružja. "Njegov sin, moj sin", rekao

je i došlo mi je da ga zagrlim jer, ako Michelotto nije sumnjao u očinstvo mojeg

djeteta, onda sigurno nije ni Cesare. "Evo", nastavio je zauzdavši konja pored

zatvorene kočije koju je vuklo šest jako lijepih sivih konja, "popnite se unutra."

Kada sam otvorila vrata, ženski je glas upitao: "Što se događa? Zašto smo stali?"

Bio je to jak glas, dubok gotovo kao u muškarca i naviknut na odgovore.

"Don Cesar želi da vam se ova dama pridruži, Monna Vannozza, ako vam je to

po volji."

"Mojem je sinu sigurno svejedno je li mi to po volji ili ne jer se dama već penje u

moju kočiju. Sastanak sa smrću naučio ga je poniznosti, zar ne?"

"Moram nas opet pokrenuti, madama. Don Prospero Colonna neće nas zauvijek

čekati. Poštovanje, Monna Violante." Poklonio se i odjahao vičući zapovijedi.

Tako sam putovala s majkom svojeg ljubavnika, strahovitom Vannozzom dei

Cattanei, čiji mi je duh odsutnosti iz života u Santa Mariji in Portico uvijek

izgledao jači nego što bi bila njezina prisutnost. Koja majka jednostavno

povjerava jedinu kćer skrbi druge žene i ne sudjeluje u njezinu odgoju? Često je

posjećivala kuće svojih sinova - a i oni njezinu - ali nikad nije zakoračila u Santa

Mariju dok sam ondje živjela. Misleći o tome, nije mi bilo teško oboriti oči i

poprimiti dolično ozbiljan izraz dok sam sjedala nasuprot Monni Vannozzi.

"Hej, Violante!" Dječački sopran, pomalo hripav.

"Giovanni!" Premda mi se nikad nije naročito sviđao, okrenula sam se i tako

strasno zagrlila Dijete Rima da mu je gotovo ponestalo daha.

"Hm", rekao je odmaknuvši se od mene i gladeći pero na kapi, "jeste li slomili

moje pero? Gdje je Lucrezia?"

Pompea

-322-

"Sveti Isuse, Marijo i Josipe", rekla je Monna Vannozza, "vi ste ona Židovka.

Istina je ono što kažu."

"Rođena sam kao Židovka, ali preobratila sam se, gospo", rekla sam. Glas joj

nije bio srdačan i upitala sam se je Ii ona jedna od onih koji nemaju povjerenja u

converse. Govorilo se da je pobožna žena.

"Lucrezia joj je kuma, bako", objasnio je Giovanni.

"Da, dragi", odgovorila je Monna Vannozza, ali nastavila me gledati kao da se

ne usuđuje odvratiti pogled. Kočija se trznula i pokrenula, opet zastala, a zatim

su konji počeli hodati u sporom ritmu. Pod je titrao od klopotanja kotača,

prigušeni žagor svjetine prodro je kroz zaklone od prašine koji su propuštali

nejasnu mutnu svjetlost. "Gledajte, Dorotea, gledajte! Ona je slika i prilika moje

preuzvišene kćeri, zar ne?"

"Nikad nisam imala čast upoznati vojvotkinju od Ferrare, gospo." Glas je bio tih,

krotak, u njemu je bilo daška nesigurnosti i podrhtavanja, kao da je njegova

vlasnica rijetko iskušavala govor. Dorotea? Onda, je li to bila tajanstvena

Dorotea Caracciolo, žena koju je Cesare navodno oteo ? Krišom sam je

pogledala i vidjela da ona radi isto premda je više gledala Girolama na kojem su

njezine tužne tamne oči počivale u nekoj vrsti svetačkog pomirenja. Svežanj na

krilu premjestila je s lijevog koljena na desno. Svežanj se oglasio. Dijete. Imala je

dijete.

"Hm, jest, možete mi vjerovati na riječ. To je doista nevjerojatno."

Pomislila sam da Monna Vanozza to odviše naglašava, ali možda se zapravo i

nije mogla prisjetiti kako joj kći izgleda. Dorotejino dijete počelo je cendrati.

"Je li gladna?" upitala je Monna Vannozza.

"Nadam se da neće opet zaplakati", rekao je Giovanni ispuhnuvši zrak iz nosa i

prekriživši ruke u parodiji zlovoljne odrasle osobe.

"Ne bi trebala biti gladna. Nahranjena je neposredno prije nego što smo otišli."

"Hm, dajte mi je." Monna Vannozza ispružila je ruke u rukavicama, okićene

mnoštvom dragulja. Prsteni su svjetlucali na svakom prstu, čak i na palcima, a

tri ili četiri narukvice bile su joj na oba ručna zgloba. Dorotea joj je dodala dijete.

Činilo se da je Girolamova vršnjakinja.

Pompea

-323-

"Koliko je stara?" upitala sam želeći da se nisam osjetila prisiljena na to,

nadajući se da je moje pitanje zvučalo samo prijateljski.

Dorotea se nasmiješila. Imala je lijepa usta, pune i lijepo oblikovane usne iste

tamnoružičaste boje kao maslina u studenom. "Rodila se odmah poslije Uskrsa."

Ne više od šest tjedana prije Girolama. Osjetila sam da se ljubomora smjestila

iza mojih rebara kao teret i nadala sam se da mi neće pokvariti mlijeko.

"A vaše dijete?" upitala je Monna Vannozza.

"U svibnju, gospo." Monna Vannozza izgledala je ponosno. Dorotea je svrnula

pogled s mene na glavicu svojeg djeteta i učinilo mi se da vidim pomalo

plavkasti preljev na svetačkom bljedilu njezinih obraza. Zatekla sam se u

pitanju je li je on držao unutar četiri zida tijekom tih dviju godina, kao igračku u

ormaru, pa je izvadio kada mu se prohtjelo. Koža joj je izgledala pretanka za

vjetar i sunce. Barem to nije bila moja sudbina. Bolje sam se osjećala. Zatim sam

se sjetila da izgledam kao seljanka i sakrila ruke iza Girolamovih povoja. Bilo

mi je drago što mi je kosa raspletena jer sam njom mogla pokriti ogrubjele

obraze.

"Je li dječak ili djevojčica?"

"Dječak, gospo."

"Sjajno."

"Dobro", rekao je Giovanni, "može mi biti prijatelj. Tu je samo Camilla, a ona je

djevojčica. Gdje je vaš muž, Violante? Je li i on umro od groznice kao moj tata?"

Osjetila sam oči dvaju žena na sebi, osjetila sam da čekaju što ću reći. Dakle, ako

Dorotea nije znala tko je Girolamov otac, pogodila je. "Bio je jako bolestan,

dragi, ali sada se oporavlja."

"Dobro. Vi ste simpatični. Cesare je uvijek govorio da ste najzabavniji od svih

Lucrezijinih dama. Rekao je da znate zbijati šale na grčkom."

"Samo jednu, a ni ona nije bila moja. To je bilo nešto što sam morala zapamtiti iz

Aristofana kada sam bila mala djevojčica. Rekla bih da me Don Cesare brzo

prozreo." Ipak, pogledala sam Doroteju jer sam željela vidjeti kako će primiti

Giovannijevu primjedbu. Zaposlila se stavljajući dijete u krilo Monne Vannozze

i činilo se da ga nije čula. Moj pogled nije susreo njezin, nego pogled Monne

Pompea

-324-

Vannozze i, na trenutak, Cesareove su oči uzvratile moj pogled, zasjenjene i

tamne, pune podozrive bistrine.

"Djevojke obično ne uče grčki, zar ne?" rekao je Giovanni.

"Hm, zapravo sam samo običavala sjediti s braćom." Pomislila sam na malenog

učitelja žarkih očiju i sušičavog rumenila u obrazima te kako bi mu se slomilo

srce da je znao da je sve čemu me naučio bilo očijukati na stranom jeziku.

"Kladim se da Dorotea ne zna govoriti grčki." To je zvučalo kao neoprostiv

nedostatak. Uzela sam ga za ruku i stisla je.

"Oh, zbilja!" rekla je Monna Vannozza. "Ti si odviše napredan za svoje godine,

dijete, šuti!"

"Žao mi je, bako." Izgledao je kao da se kaje, ali kada je mislio da ga Monna

Vannozza ne gleda, namignuo mi je. Zapitala sam se koliko ima godina. Možda

šest? Sedam?

Činilo se da smo brzo stigli do Porta del Popolo s obzirom na gomile ljudi koje

su stajale na uskim ulicama i na veličinu našeg društva koje su činili konjanici i

pješadija, teretna kola i povorka mula te, bez sumnje, osobiti kavezi na kotačima

u kojima bi Cesare prevozio svoje leoparde kada bi išao u lov. Zastali smo,

vjerojatno kako bismo se našli s Don Prosperom kojemu je, kako je Monna

Vannozza objasnila, bilo zabranjeno ući u grad jer je bio na čelu čete španjolskih

pješaka. Don Prospero dao je svoju vilu na Tivoliju Cesareu na raspolaganje jer

mu je želio pomoći u oporavku i, rekla mi je Monna Vannozza, sada smo se

uputili onamo.

Dok mi je to objašnjavala, netko je otvorio vrata kočije i pojavila se Don Jofreova

glava na čijoj je kapi dijamant žestoko blistao na jutarnjem suncu.

"Vi ćete poći sa mnom", rekao je trznuvši glavom u Dorotejinu smjeru. Na

trenutak je začuđeno skupila svoje lijepe obrve, ali bez pitanja se okrenula i

uzela kćer od Monne Vannozze. Poslije dvije godine s Cesareom pretpostavljam

da se naviknula na zagonetne naredbe i iznenadne promjene planova. Premda

je Cesare savršeno razumio sve što je radio, pokušao je to činiti tako da nitko

drugi ništa ne razumije.

"Ne dijete", rekao je Don Jofre. Glas mu je bio grublji od bratova i ne tako

Pompea

-325-

artikuliran. Don Jofre, prosudila sam, bio je lijen čovjek.

"Ali...?" Dorotejini blijedi vitki prsti zgrčili su se oko djeteta, kao i nakićene ruke

Monne Vannozze. Na ovoj Salomonovoj presudi nije bilo dvojbe koja će majka

pobijediti - potpora veće sile može bilo koju travestiju pretvoriti u pravdu.

"Moja preuzvišena majka i dojilja pobrinut će se za vaše dijete. Traži vas vaš

muž, ženo, kao prava privržena stara budala. Ali, ni u kojem slučaju ne želi

nikakva podsjećanja na vaš boravak s vojvodom. Ne brinite se, siguran sam da

će s vama imati još mnogo djece ako još uvijek ima tinte u peru." Don Jofre i

njegova majka izmijenili su iste pakosne osmijehe. U Dorotejine oči pune

nevjerice navrle su suze. Trepnula je pa su joj suze potekle u kutove lijepih usta.

Toliko sam privila Girolama k sebi da se započeo vrpoljiti i cviljeti te sam

zahvalila Stvoritelju što me napravio tvrdoglavom i manipulativnom te što je

Donni Lucreziji podario savjest. Nisu mogli tako postupiti sa mnom. Girolamo

nije imao dojilju.

"Oh, pokrenite se, Dotti!" otresao se Don Jofre. "Neki muškarci iz Venecije vas

čekaju i ne izgledaju kao da im je ugodno s mojim bratom." Nasmijao se. "Bojim

se da misle da je ustao iz mrtvih."

"Jofre!" Monna Vannozza podignula je jednu ruku s male Clamille i prekrižila

se. Kada je Cesare bio dijete, govorilo se da je pozirala s njim za kip Bogorodice

i Djeteta, ali kasnije je zabranila da kip bude izložen jer je mislila da je

svetogrdan. Sjetivši se toga, osjetila sam sućut prema njoj jer je pokušavala

smiriti zlu sreću koja joj je dovela dijete na dohvat smrti.

Dorotea je oklijevala. Ruke su joj drhtale, a pogled lutao naokolo kao da ne

može pogledati kćer. Dijete, možda uhvativši raspoloženje svoje majke ili mojeg

razdražljivog sina, briznulo je u plač. Životinjski kriknuvši, Dorotea se kroz

vrata kočije bacila na Don Jofrea, kao da ga je mislila oboriti na tlo, ali premda je

bila visoka, nije bila jaka. Don Jofre, zatečen, malo je zateturao, ali brzo se

snašao i zgrabio je za ručne zglobove. Otimala se pa sam pomislila da če joj

slomiti zglobove, a zatim je iznenada izgledalo da ju je borbenost napustila pa je

klonula, oborila glavu i koljena su joj zaklecala te ju je samo Don Jofreov zahvat

održavao na nogama.

Pompea

-326-

"Dobra djevojka", rekao je, "tako je bolje. Idemo." Okrenuo se prema početku

naše povorke i odveo je pritiskujući joj leđa dlanom, a njezina su se uska stopala

vukla i posrtala u prašini.

Sagnula sam se i poljubila sinovljevu glavu. Moje mu je srce reklo da nama to

nikad nitko neće učiniti.

*

"Govorit ću vam na latinskom", rekla je Monna Vannozza. Giovanni, koji se

žalio da mu je dosadno, otišao je sjesti na vrh s kočijašem, a Camillina je dojilja

zauzela njegovo mjesto u kočiji. Pitala sam se što mi Monna Vannozza ima reći

što dojilja ne smije razumjeti i hoću li je uopće razumjeti jer sam imala malo

iskustva u govorenju na latinskom.

"Da se razumijemo. Budući da ste majka mojeg unuka, podnosit ću vas. Dijete

se ne može kriviti za bilo kakvu prijevaru koju ste vi i moja kći skovale kako

biste ga rodili, zato možete ostati i brinuti se za njega dok ne smislimo nešto

bolje." Zastala je, usta su joj se stisnula od gađenja, a ruke je sklopila u krilu.

Njezini dragulji katkad bi zablistali kada bi se zrake sunca probile oko zavjesa

na prozoru. Pomislila sam da sam je krivo shvatila jer nisam imala pojma o

čemu govori.

"Da, domina."

"Ali, ne možete očekivati da ću dobro misliti o vama."

"Ne, domina."

"Da, domina, ne, domina. Hinjena nevinost neće proći kod mene, mlada damo."

Taj me nepravedni napad razljutio. "Domina, oprostite mi, ali ne znam o čemu

govorite. Nadam se da sam vjerno i dobro služila vašu preuzvišenu kćer, a ja...

jako volim vojvodu i želim da se oporavi. Ovdje sam samo zbog toga što je

zatražio da dođem, a to će vam Michelotto posvjedočiti." Činilo se da je zastala

na spomen Michelotta. Kakve god mane imao, nije bilo sumnje u Michelottovu

odanost gospodaru, stoga ako sam imala njegovu podršku, nisam mogla biti

posve loša.

"Možda ga volite. Možda je na kraju krajeva Lucrezia prevarila i vas, ali to je

Pompea

-327-

složeno i bojim se da moje znanje latinskog nije dovoljno dobro za to." Okrenula

se dojilji. "Ti, djevojko, začepi uši. Ako ponoviš makar jednu riječ onoga što ću

reći Monni Violanti, budi sigurna da ću saznati za to i reći vojvodi pa će ti on

dati iščupati jezik iz glave. Jesam li jasna?"

Djevojka je kimnula. Pitala sam se sjeća li se i ona sudbine čovjeka koji je

proširio vijesti o Savellijevu pismu.

"Dobro." Monna Vannozza smjestila se kao da će mi ispričati priču prije

spavanja. Priča koju mi je ispričala bila je čudna i, kao sve dobre priče, započela

je zamkom. "Sva moja djeca, zapravo sva djeca koju sam rodila Rodrigu, rodila

su se u njegovu zamku u Subiacu, gore u brdima. Vidite, bio je diskretan zbog

svojih ambicija. Sva su se djeca trebala roditi na selu i zatim bi ih bio doveo u

Rim kada bi ih mogao prikazati kao nećake ili štićenike. Otad je kuća

obnovljena, ali onda je bila pravi zamak s visokim tornjevima i kruništem.

Nipošto s onim ružnim zdepastim zidovima koje vidite ovih dana, a tamo su jer

mogu odoljeti topovskoj paljbi.

"Popodne kada sam dobila trudove s Cesareom bilo je lijepo, baš kakvo biste

očekivali sredinom rujna, zlatno sunce, zrelo grožđe, tek završena druga

kosidba sijena. Ali, u noći je đavao dahnuo na Subiaco. Ujutro je na zemlji bio

mraz. Čak i u trudovima osjećala sam hladnoću od koje mi se smrznuo znoj i

babičine ruke kada me pregledala jer je htjela znati kako napredujem. Kada je

Cesare stigao na svijet, prerezala je pupčanu vrpcu te mu puhnula u lice i

potaknula ga na plač. Znala sam, baš sam znala, kao što majka zna, da je tim

plačem udahnuo đavolov mraz. Vidjela sam kako mu taj mraz leži u plućima i

suši ih kako je sasušio grožđe na vinovoj lozi. Činilo mi se da čujem zveckanje

ledenih siga na vjetru dok je disao. Slabašno je sisao, usta i nokti bili su mu

modri, a koža ljepljiva kao grob. Babica ga je i krstila jer je mislila da neće

preživjeti. Tako je dobio ime Cesare, znate, a ne jedno od onih borgijskih imena

kao što su Juan, Pedro Luis ili Rodrigo. To je bilo ime babičina brata.

"Međutim, podcijenile smo njegovu upornost. Preživio je. Juan se rodio i ubrzo

je prerastao svojeg brata. Rodrigo je s obojicom jednako postupao, dao im je

mačeve, ponije i malene oklope, ali Cesare nije bio dovoljno jak za jahanje i

Pompea

-328-

učenje viteških vještina premda se vidjelo da je od sveg srca zavidio Juanu kada

se razmetao na poniju ili s mačem. Ali, imao je vrstu uma koji nije mogao bez

učenja. Jako je mlad naučio čitati, gledao je i slušao. Jednom mi je rekao da se iz

tog doba najjasnije sjeća kako leži na ležaju u vrtu pored kuće mojeg muža i

sluša žohara koji prelazi preko terase te mačku koja vreba na njega. Bio je

iznimno dijete.

"Kada se rodila Lucrezia, imao je pet godina. Rodrigo je bio toliko oduševljen

što ima kćer da je ustrajao da oba dječaka dođu u Subiaco i vide je. Nisam htjela

da Cesare dođe. Imala sam loš predosjećaj. Bila sam sigurna da će ga putovanje

ubiti. Ležala sam u krevetu, s novim djetetom u kolijevci pokraj sebe. Juan je

dotrčao u sobu i bacio se na mene ljubeći mi lice, beskrajno brbljajući kako je

sada naučio skočiti na ponija, a tata mu je obećao sokola za rođendan. Tako sam

jedva zamijetila da je Rodrigo, koji je nosio Cesarea, spustio dječaka pored

kolijevke i predstavio mu njegovu novu sestru. Ali, uvijek se sjećam onoga što

se zatim dogodilo.

"Cesare je pogledao u kolijevku i ona mu je uzvratila pogled. Nije trepnula,

samo je gledala, a oči su joj izgledale stare kao vječnost. Cesare je, jasno poput

zvona, bez hripanja ili kašlja, rekao da to sve mijenja. To sve mijenja. Kako

jedan petogodišnjak može reći nešto takvo, čak i netko kao Cesare? Od toga mi

se naježila koža. Juan je prestao brbljati pa je čak i Rodrigo izgledao pomalo

zbunjeno. Tada sam znala. Oduzeli su mi dijete i, umjesto njega, podmetnuli

drugo.

"Pokušala sam to reći Rodrigu, ali samo me pogladio po ruci i dao mi

dijamantni prsten. Rekao je da su nove majke maštovite i naložio babici da nađe

nešto što će pomoći da mi se maternica stisne i mlijeko usahne. Rekao je da me

treba vratiti u normalno stanje, a oči su mu toliko sjale da se to nije moglo krivo

shvatiti. Vrijeme je prolazilo i naučila sam svoje sumnje zadržati za sebe. Cesare

je ojačao. Na Lucrezijin prvi rođendan bio je viši od Juana i mogao ga je

nadmašiti u većini sportova premda se Juan žestoko natjecao s njim, i to dobrim

dijelom oko Lucrezije. Čak i tada mogla je namamiti ptice s drveća, a njezin otac

i braća stalno su je mazili. Rodrigo je rekao da je njezin učinak na Cesarea bio

Pompea

-329-

čudesan, ali nisam tada imala povjerenja u nju, kao što ga nemam ni sada. Ona

je vještica i, kada je Cesareu spasila život, to je bilo u zloj namjeri, sigurna sam.

"Bojim vas se, Violante. Vještičje čari poslale su vas ovamo i učinit ću sve što je

u mojoj moći kako bih vas zadržala daleko od sina."

Pitala sam se vjeruje li uistinu u ono što je rekla. Ako nije tako, uvrijedila je

moju pamet misleći da me može uvjeriti da je to istina. Pogledala sam dojilju, ali

bila je zaokupljena hranjenjem Camille. Sagnula glavu iznad djeteta čiji su tihi

zvukovi sisanja kao kamenčići padali u ponor tišine koji se otvorio između

Monne Vannozze i mene dok sam razmišljala o njezinoj priči.

Istina, Cesare i njegova sestra bili su jako bliski, daleko bliži, pomislila sam

osjećajući žaljenje u utrobi, nego moja braća i ja. Međutim, ako je to bila veza u

kojoj nije bilo uzajamne jednakosti, Cesare je bio jači od Donne Lucrezije. Zbog

njegova čina u Urbinu ona je pala u nemoćan bijes, ona je u stravi neznanja

čekala ishod događaja u Senigalliji, a ne obrnuto. Je li Monna Vannozza tako

malo poznavala sina? Ako je bilo čarolije u njegovu preživljenju, on ju je

načinio, a ne Lucrezia. Ona nije bila više podmetnuto dijete od mene.

Zatim sam se prisjetila nečeg drugog, prizora iz ranog djetinjstva. Rahela

Abravanel vukla me za kosu dok je plesala oko mene držeći pramen moje kose

u ruci, vrat mi se iskretao i iskretao dok se nisam morala okrenuti, a Rahela je

svečano govorila: "Estera je dibuk, Estera je dibuk." Okolo, naokolo. Bez

prestanka. Što se Donni Lucreziji toliko svidjelo u meni? Zatvorila sam oči i

nadala se da će Monna Vannozza pomisliti da sam zaspala. Možda sam zaspala.

Možda su slike Cesarea i njegove sestre, koje su se uzajamno približavale i

odvajale pa opet približavale unutar mojih kapaka, bile prikaze iz sna.

Pompea

-330-

ČETVRTO POGLAVLJE

NEPI, RUJAN 15 03 . GODINE

Uvijek si mi zamjerala što sam otišao iz Nepija bez pozdrava. Zar nisi shvatila da je pozdrav već

bio izrečen?

Smjesta sam znala da nismo u Tivoliju. Ondje sam često bila s Donnom

Lucrezijom koja je voljela taj gradić i običavala govoriti da će oponašati cara

Hadrijana i jednom ondje izgraditi vilu. Sišle smo iz kočije i razgibale ukočene

udove u dvorištu tvrđave izgrađene radi provoda. Okruživala nas je ista vrsta

zdepastih protutopovskih zidova na koje se Monna Vannozza požalila kada je

opisivala Subiaco, a činilo se da su odaje za stanovanje niz okruglih tornjeva s

uskim prorezima kao jedinim prozorima. Visoke zidine možda su predstavljale

posljednje unapređenje vojne znanosti, ali zgrade unutar njih sigurno su bile

stare stotine godina jer je mahovina izbijala iz žbuke, kao i stare mrlje od vode

nalik tragovima suza.

"Nepi", rekla je Monna Vannozza ispruživši ruke prema dubokom

popodnevnom plavetnilu neba dok su joj dragulji svjetlucali na blagom suncu.

"Taj dječak nikad ne radi ništa što je rekao da će učiniti. Sumnjam da ću imati

dovoljno toplih haljina."

Nepi. Činilo se da mi se srce prevrnulo naopako iza rebara kada sam još

jedanput vidjela Donnu Lucreziju u Belfioreu - gola krvava stopala škripala su

po krhotinama stakla i keramike, a ona je vrištala kao da je Cesare može čuti sve

do Urbina: " U Nepiju. Obećao si, zakleo si se da se nećeš upletati." Pogledala sam

tornjeve bez prozora koji su bacali tamne sjene preko meteža ljudi i životinja,

kola i kočija u dvorištu. Pitala sam se što su skrivali, a pogled mi se zaustavio

na Cesareovoj nosiljci koja je zagonetno mirovala u središtu sve te aktivnosti,

okružena njegovim stražarima, još uvijek s navučenim zavjesama. Koje su riječi

bile uhvaćene u kamenju, kakva su djela bila izvedena u uskim vrpcama

Pompea

-331-

svjetlosti koje su se probijale kroz proreze i u sjenama izvan njihova dosega?

Monna Vannozza, možda zamijetivši kuda gledam, prošla je pokraj mene, tako

blizu da sam na golim gležnjevima osjetila prolazak njezinih skutova, i izdala

zapovijedi stražarima koji su se u nelagodi pomicali, ali nisu se pokorili.

Michelotto nam je došao u pomoć odvojivši se od skupine koja je mali top

gurala na položaj ispred najvišeg od četiriju tornjeva tvrđave. Povukao je

zavjese na nosiljci.

Sestra Arcangelo u samostanu običavala je rabiti drvenu lutku spojenih udova

kada nas je učila crtan. Jedan je dan dječak koji je punio tintarnice izvadio sve

njezine klinove i zbog toga bi se svaki put kada bi sestra Arcangelo pokušala

namjestiti lutku u neki položaj ona bespomoćno srušila. Cesare me podsjetio na

to kada su dva stražara spojila dlanove i napravili mu oslonac, a druga dvojica

izvukli ga iz nosiljke. Kada su ga uhvatili ispod pazuha, udovi su mu visjeli, a

glava klonula. Njegove guste kovrče mjestimice su zamijenile tamne tupe

čekinje.

Začula sam bolni krik, a zatim iznenadnu zgranutu tišinu. Svi su zastali usred

pokreta. Svi su se okrenuli prema meni - pralje razjapljenih usta koje su privijale

svežnjeve odjeće na grudi, mule pakosnih očiju i nemirnih ušiju, krepki

švicarski pješaci i par patuljaka koji su nosili kape sa zvončićima te mahali

svinjskim mjehurima na štapovima, baš kao da namjeravaju održati predstavu

za gospodara. Camillina me dojilja sažalno uhvatila za nadlakticu. Jesam li ja

kriknula? Mislila sam da je kriknuo on.

"Oh, Bože, Violante", prošaptao je Giovanni uhvativši me za ruku, "što će biti s

nama? Hoću li još uvijek biti vojvoda od Camerina?"

Premda sam samo stisnula dječakovu ruku jer sam ga željela smiriti, pomislila

sam da ono što se treba dogoditi sada se događa. Povijest nisu izvješća iz novog

svijeta ili suhoparna opažanja Herodota, Plutarha ili Livija koja sam nekoć

proučavala s braćom, ona je taj mali, tužni kaos, ta besciljna zbrka zbunjenih

žena, djece i pasa te leoparda u kavezima. "Ne brini", rekla sam jer nije se imalo

smisla brinuti.

Cesarea su smjestili u Guvernerov toranj, a nisu ga čuvali samo njegovi

Pompea

-332-

švicarski kopljanici, nego i majka te njezini svećenici. Okružila se njima vireći

između njihovih crnih ili čipkastih ramena kao vojnik koji gleda neprijatelja iza

barikade. Ja sam u međuvremenu čekala istražujući drevni zamak i njegovu

okolicu, šetajući po njegovim zdepastim bedemima i gledajući u malene

kamene spilje soba, tražeći tragove onog što se tamo nekad dogodilo, što je

Cesare nekad obećao sestri, a onda tako katastrofalno prekršio obećanje

upadom u Urbino.

Onda sam jednog jutra na dobro utabanoj stazi u zahod susrela Michelotta.

Kakvi god bili zahodi u Guvernerovom tornju koje su za Donnu Lucreziju

obnovili kada su je postavili na položaj guvernerke Nepija, svi mi ostali morali

smo rabiti zajednički zahod neposredno iza zidina zamka na kraju gudure -

nesigurno sjedalo, ali higijensko jer je slap padao i odskakao u klanac dubok

mnogo stopa. Kada smo se pozdravili, Monna Vannozza prošla je pokraj nas uz

zveket ključeva i šuštanje teškog damasta koji je voljela nositi. Njezina skupina

svećenika žurila je za njom oborivši glave na hladnom povjetarcu, ostavivši

tragove tamjana i kamfora u zraku okusa hladnog kamena i uvelog lišća.

"Dolazi jesen", primijetio je Michelotto zaškiljivši prema nebu punom uzvitlanih

oblaka.

"Kako je jutros vaš gospodar?"

"Treba mu odmora, ali ima samo Don Jofrea koji se brine za njegove poslove,

hm..."

"Željela bih ga vidjeti."

"I ja bih to želio." Mračno je pogledao leda Monne Vannozze, a zatim mi se

iznenada široko nasmiješio nudeći mi čudesan pogled na svoje upropaštene

zube. "Svi imamo mane, vidite."

"Dolično je da muškarac iskazuje poštovanje svojoj majci."

"Kada bi se osjećao dovoljno dobro, iskazao bi joj poštovanje čizmom", rekao je

usrdno Micheloto. "Dođite danas. Neka sam proklet ako će sve biti po njezinu.

A sada mi crijeva kažu da ne mogu više čekati, oprostite mi."

Nisam se bojala Donne Vannozze. Rekla sam sama sebi da ona ima više razloga

da se boji mene ukoliko vjeruje da sam vještica. Povjerivši Girolama Camillinoj

Pompea

-333-

dojilji, s kojom sam sada dijelila krevet u sobi napučenoj svim mogućim ženama

u tornju u kojem su bile kuhinje i praonice za kuhinjsko posuđe, otišla sam u

Cesareove odaje. Kao i obično, dva su stražara stajala ispred njegove spavaće

sobe, ali vrata su bila poluotvorena i čula sam tiho žustro mrmljanje koje je

dopiralo iz nje. Izašao je ozbiljan liječnik noseći pokrivenu zdjelu, a pratila ga je

služavka sa svežnjem prljave posteljine, obraza mokrih od suza. Osjetila sam

hladnoću. Kada je djevojka pohitala kraj mene, brišući nos rukavom, željela sam

je upitati što se dogodilo, ali činilo se da mi je srce stegnulo grlo, kao da nije

htjelo znati. Iznenada sam začula snažan povik, gotovo krik koji se završio

tugaljivim cviljenjem.

"Lucia? Luda, gdje si? Neka mi je netko nađe, ne mogu..."

Nisam čekala da čujem što ne može, nego sam kroz poluotvorena vrata jurnula

prije nego što su me stražari uspjeli zaustaviti. "On zove mene", rekla sam

otišavši ravno do kreveta, raspršivši stado svećenika i liječnika te još jednu

malu služavku koja se posve sama naprezala kako bi navukla čistu plahtu ispod

pacijenta koji se uvijao i bacakao.

"Izbacite tu ženu odavde. Ona mu želi nanijeti zlo."

Čula sam struganje mačeva koje su iza mene vadili iz korica, ali bilo mi je

svejedno. Ako sam trebala umrijeti, onda ću barem umrijeti zbog toga što sam

mu pokušala pomoći. Kada mu se tijelo ohladi, ublažit će se njegova groznica.

Bio je gotovo prevruć na dodir - iz njega je zračila vrelina kao iz đavla u Geheni.

Uhvatila sam ga za rame i pokušala ga gurnuti na jastuke. Opet je kriknuo, a

stari pas koji je bio šćućuren pored kreveta zarežao je. Odskočila sam, a ruke su

mi bile ljepljive od Cesareova znoja. I krvi. Njegova noćna košulja bila je

promočena, a s leđa i prsa curile su mu mrlje blijede, smećkaste krvi i žutog

gnoja. Iznad gornje usne nakupio mu se znoj i svjetlucao u podrezanoj kosi. Oči

su mu gledale u prazno, zjenice su mu se raširile i u njima nije bilo ničeg osim

sićušnih odraza mojeg lica, lica te Lucije, tko god je ona bila.

"Vamos", rekao je Michelotto iza mene. Nisam bila sigurna govori li stražarima,

Monni Vannozzi ili nekom od ljudi koji su se nagurali oko kreveta. Nije mi bilo

stalo.

Pompea

-334-

"Treba mu zraka, treba ohladiti groznicu", rekla sam suzdržavajući se od

povraćanja. "Svi se udaljite. Gledajte, već je mirniji." Prestao mi se opirati i

mirno je ležao, poluzatvorenih očiju, a rukama je čupao posteljinu u malim

beskorisnim grčevima. Sada sam vidjela da mu je koža, ondje gdje je bila

vidljiva, prekrivena mjehurima i otvorenim ranama na mjestima gdje su se

drugi mjehuri rasprsnuli. Ručni zglobovi i članci na prstima bili su mu natečeni

kao u reumatičara. Disao je brzo, hripavo i smrdljivo kroz otvorena usta.

Pomislila sam da bi se ionako ubrzo bio prestao bacakati jer je bio posve

iscrpljen, ali su se svećenici prekrižili, liječnici zakašljucali, pročistili grla i

protrljali vratove, a mala je služavka uzviknula: "Ovo je čudo!"

Monna Vannozza skupila je svoju pratnju i otišla iz sobe držeći nos u zraku dok

joj je osvetnički izraz bio na licu. Uskoro smo bili sami. Jedino je Michelotto

ostao.

"Što trebate?" upitao me i čula sam kako Cesareu isto pitanje postavlja u

drugačijim okolnostima.

"Vodu i čiste krpe. I spužvu ako je možete naći te vino i vodu, slatko ako ga

ovdje ima." Što bi Cesare odgovorio? Uhodu, mač, čovječju glavu na tanjuru,

zdravu kurvu?

Kada je Michelotto otišao, zapovijedivši nešto stražarima na svojem

barbarskom navarskom jeziku, ispružila sam se na krevetu pokraj Cesarea.

Njegov se pas odmakao kada sam ga odgurnula cipelom ostavivši nešto bijelih

dlaka na ljubičastom svilenom prekrivaču na kojem je bio izvezen grb Bisceglie.

Zavjese kreveta bile su jednake, sve napravljene, kako sam pretpostavila, za

tugovanje Donne Lucrezije, pokrovi za njezino slomljeno srce. Gladeći ga po

glavi, rekla sam mu da ću sutra naći veseliju opremu za krevet kako bi se brže

oporavio. Pazila sam da mi glas bude vedar premda nisam bila sigurna čuje li

me uopće. Pipajući krhke kosti njegove lubanje, upitala sam se je li već izvan

dometa ljudskog sluha jer ono što je malena služavka nazvala čudom meni je

izgledalo više kao umiranje.

Onda se ritam njegova disanja iznenada promijenio, produbio te je okrenuo

glavu prema meni i protrljao je o moj struk.

Pompea

-335-

"Haljina je jako zgodna", rekao je premda su mu oči ostale zatvorene. Govorio je

tiho. Očito nije govorio o mojoj haljini jer sam još nosila staru haljinu koju je

Marjam našla, jednobojnu, s visokim ovratnikom, prekratku i jako tijesnu u

grudima. "Bit ćeš lijepa mladenka, ali znaš da ja ne mogu prisustvovati."

"Zašto ne?" Pomislila sam da mu je najbolje ugađati.

"Znaš zašto ne." Sada je zvučao nestrpljivo pa sam smjesta požalila svoju

odluku. Opet sam mu počela gladiti glavu i pokušala sam ga ušutkati, ali taj me

put moja "magija" iznevjerila. Odgurnuo me i uspravio se, ponovo praznih i

izbuljenih očiju, usta iskrivljenih od uzrujanosti. Na donjoj usni pojavila mu se

pukotina koja je počela krvariti. "Daj mi svoje cipele."

"Što?" Govorio je katalonskim jezikom, možda sam ga krivo razumjela.

"Svoje cipele. Te koje nosiš. Hajde, brzo! Nemamo cijeli dan."

Skinula sam cipele i dodala mu ih. Stavivši jednu u krilo i držeći drugu,

započeo je slobodnom rukom kopkati pod krevetninom. "Nož", rekao je, "gdje je

moj nož? Posudi mi svoj nož, draga."

To mi se nije sviđalo, ali skinula sam nož za jelo s ispletene kožnate vrpce

pričvršćene za pojas i ponudila mu ga. Nije bio jako oštar, stoga bi možda bilo

manje opasno dati mu ga nego uskratiti. Zaprepašteno sam gledala kada je

počeo raditi na potplatima mojih cipela pomno dijagonalno režući kožu od pete

do prstiju i onda natrag, onako kako se vepar priprema za pečenje.

"Evo", rekao je vrativši mi cipele, "sada se nećeš okliznuti kada taj glupan bude

plesao s tobom. Naime, već danima glačaju pod, a on te neće čvrsto držati."

Premda su potplati bili upropašteni, navukla sam cipele jer je i to bilo bolje nego

biti bos na hladnim kamenim podovima starog zamka. Tada me zgrabio

prstima za ramena i neočekivanom snagom zario ih u moje kosti. "Ja sam uvijek

s tobom, vidiš, uvijek te čuvam. Nikad to nemoj zaboraviti."

Zatim me poljubio, grubim, gladnim, Ijutitim poljupcem. Zubi su mu se sudarili

s mojima, jezik mu je grubo trljao moja usta, a srce mu je podrhtavalo na mojoj

prsnoj kosti. "Sada idem. Ali, ne brini se. Mi nismo kao ono tele u Capraroli. Mi

nećemo umrijeti." Ispustio me, opet legao, okrenuo se od mene na bok i naoko

zaspao ostavivši okus svoje krvi na mojim usnama. Još sam se uvijek tresla kada

Pompea

-336-

se Michelotto vratio.

"Evo." Na vrh škrinje za odjeću pored kreveta stavio je vrč, zdjelu i hrpicu

savijenih ubrusa. "Je li sve u redu? I sami pomalo izgledate kao da imate

groznicu."

Rekla sam mu što se dogodilo. "Što to znači?" upitala sam.

Michelotto je slegnuo ramenima. "Nemam pojma." Bila sam sigurna da laže, ali

toliko je vješto lagao da sam znala da neću ništa postići ako mu se usprotivim.

Kasnije, u tamnici Anđeoske tvrđave, nije progovorio čak ni kada su ga mučili i

gotovo biste mogli povjerovati, barem se tako govorilo, da nikad nije čuo za

Cesarea Borgiju. "U svakom slučaju, sada je miran."

"Da. Mislim da spava. Možda je groznica popustila." Dodirnula sam mu čelo

nadlanicom. Činilo se hladnije, manje ljepljivo. "Hoćete li ostati s njim?

Moram nahraniti Girolama." Nisam htjela da dojilja zauzme moje mjesto, ne

pošto sam vidjela kako su rastavili Doroteju Carracciolo od kćeri. To se meni

neće dogoditi.

"Hoću." Nasmiješio mi se, a ogrubjela koža nabrala mu se oko očiju boje ribiza.

Od kakve je važnosti bila ta Lucia? Ovdje nije bila ona, nego ja.

"Dobro ste to izveli, djevojko."

"Vratit ću se čim budem mogla."

Ispalo je da se tog dana nisam vratila, a ni idućeg jer je Girolamo dobio

groznicu i nisam ga se usudila ostaviti. Trećeg je dana došla osobno Monna

Vannozza i raspitala se za njega te upitala treba li mi što.

"Kako je vojvoda, gospo?" upitala sam ne obazirući se na njezino pitanje. Bila

sam žena s iscjeliteljskim rukama, zar ne? Što bih mogla trebati? Uostalom, bila

sam sigurna da su Girolamovi vreli obrazi i cendravo nezadovoljstvo

uzrokovani samo izbijanjem zubića. Camillina dojilja, koja je odgojila petero

vlastite djece i dojila još troje, dala mu je da žvače malen koštani prsten i to ga je

naoko smirivalo.

"Sjedi na stolcu i prima poslanstvo kardinala Carafe", priznala je, "Rekla bih da

raspravljaju o izboru." Ogledala se po pretrpanoj sobi tražeći mjesto gdje bi

sjela. Naposljetku, to je shvatio i mladi svećenik koji ju je pratio pa je s druge

Pompea

-337-

strane sobe donio niski tronožac spotičući se preko hrpa odjeće i zgužvane

krevetnine. Žestoko ga je iščetkala rukom prije nego što se spustila na njega i

izgladila skutove na koljenima. Pomislila sam da krčme koje je kupila u Rimu

novcem pape Aleksandra mora održavati u jako dobrom stanju i jao si ga

služavci koja nije obrisala prašinu iz kuta ili pospremila krevet.

Girolamo je okrenuo glavu prema baki i upro u nju svoj tamni pogled bez

treptanja. Jesam li samo umislila da je malo zadrhtao? Oštar je povjetarac lupao

kapcima i napuhavao podsuknje koje su visjele na zidu blizu jednog od uskih

prozora.

"Za doručak pojeo je dvije zdjele pileće juhe s bademovim mlijekom i pokušao

zatražiti šunku. Gospodin Torella rekao je da se boji da to ne bi bilo mudro",

nastavila je. "Violante, nešto ću vam reći." Nagnula se prema meni s laktovima

na koljenima i govorila tihim glasom da je svećenik ne čuje. "Voljela bih da je

umro u djetinjstvu jer je i Bog to sigurno htio. Voljela bih da nije poživio i

iznevjerio sve nade koje sam polagala u njega."

Nisam mogla zamisliti nešto strašnije i neprirodnije što bi majka mogla izreći.

Međutim, kada sam to čula, osjetila sam nekakvo olakšanje jer sam sada

nedvojbeno znala da je luda, da što god mislila o Donni Lucreziji i što god ljudi

nekad govorili o meni u sinagogi u Toledu, ni ona ni ja nismo vještice. Ako je

Cesare laskanjem naveo sudbinu da mu učini po volji, to je učinio sam.

"Mislila sam da bi i on mogao jednog dana biti papa ali, oh, ne, imao je druge

zamisli, zamisli koje su ga kraju dovele u sukob s ocem. A uvijek je trebao

Rodrigovu zaštitu, što god mislio o tome."

"Vi sigurno ne mislite da je bio pogodan za crkvu, gospo?"

"Ondje bi bio na sigurnom, siguran od... nje."

"Zbilja, Monna Vannozza, ne mogu to više slušati. Vaša je preuzvišena kći bila

ljubazna i velikodušna prema meni. Ona je moja kuma i ne smijem obraćati

pozornost na ono što tvrdite o njoj. Molim vas..."

"Jako dobro, idem, ali vi ste glupa naivna djevojka i ne možete vidjeti ono što

vam je pred nosom. I sami ovi zidovi to govore. Ili ste možda samo svojeglavi."

Otišla je gotovo se zaletjevši u Fatimu, tamnoputu djevojku koja je nosila

Pompea

-338-

naušnice od nizova sićušnih zlatnika, a znoj joj je vonjao po kuminu. Mladi

svećenik pohitao je za njom, a stražnja mu je strana vrata pocrvenjela kao

odgovor na Fatimina naličena usta i gole ruke.

*

Kasnije tog dana Michelotto me potražio u praonici gdje sam prala Girolamove

pelene. "On pita za vas", rekao mi je naslonivši se na niski nadsvođeni ulaz, a

iza glave bilo mu je stado uzburkanih oblaka i para se dizala na mjestu gdje su

se stijena i šipražje spuštali do potoka koji je bunar zamka opskrbljivao vodom.

"Ne mogu..." Uspravila sam se od kamenog slivnika gurnuvši vlažne

pramenove kose s očiju rukom crvenom i nabranom kao u pralje. "Doći ću čim

ovo završim."

"Zapravo, zapovijedio je da dođete." Michelotto je zvučao gotovo kao da se

ispričava. To je pokazivalo koliko se sve promijenilo.

"Ali..."

"Pa, ni on ne izgleda baš najbolje."

Odmotala sam plahtu koju sam bila omotala oko sebe jer sam pokušavala

zaštititi haljinu i slijedila ga.

Cesare je sjedio na stolcu s visokim naslonom okrenutim prema prozoru

njegove spavaće sobe. Guvernerove odaje imale su prave prozore, dijelom

zastakljene, i pogled na malen vrt i mješavinu crvenih i žutih krovova grada

Nepija u podnožju brda. Kosa medena svjetlost jesenjeg sunca padala je na

Cesareovu desnu nadlanicu položenu na naslon za ruku, na opeklinu od baruta,

sjajnu crvenozlatnu kosu i safir vjenčanog prstena. Prsten je bio labav pa se

spustio prema zglobu. Pored stolca nalazio se stolić s hrpama spisa, čiji su

pečati s vrpca visjeli kao grozdovi čudnog voća, grimiznog i ljubičastog,

zelenog i zlatnog, a jedan je bio omiljene tamnosmeđe boje Donne Lucrezije.

Prešla sam preko sobe i načinila kniks, svjesna da se Michelotto povukao

zatvorivši vrata iza sebe.

"Hm, Violante, bih li ti trebao promijeniti ime? Bih li te možda trebao nazvati

Pompea

-339-

Panaceja ili Egerija? Kažu da si mi spasila život."

"Mislim da samo On koji daje i oduzima život može to učiniti, pspodaru i neću

se odvažiti reći da sam bila Njegovo oruđe. Vi ste jaki i dobro su se brinuli za

vas."

"Oh, za ime Božje, nemojmo početi s tim gospodaru i rječkanjem! Zar nije malo

prekasno za to? Jesi li dovela dječaka? Volio bih ga vidjeti. Majka kaže da je

moja slika i prilika."

Zbilja? "Sada kada vidim da ste dobro, dovest ću ga. Nisam bila sigurna... niste

odgovorili na moje pismo."

"Pismo?" Izgledao je zbunjeno.

"Napisala sam pismo u kojem sam vam rekla da sam trudna. Možda ga niste

dobili. Poslala sam... pjesmu Pietra Bemba."

Tišina. Osjećala sam se posve glupo. Pitala sam se koliko mu je samo djevojaka

napisalo pismo, platilo pisaru da ga napiše ili je sanjalo o pisanju takva

pisma muškarcu poput Cesarea? Kakvo sam pravo imala misliti da će se sjećati

mojeg?

"Oh, da..." polako je rekao, zatim pročistio grlo, gužvao nabore široke brokatne

halje koju je nosio, izravnao svoje manšete od samurovine. "Pjesma nije bila

Bembova." Kao da je znao kako sam došla do nje, kao da me razotkrio. "Nisi je

smjela poslati. Zbog toga ti nisam odgovorio."

Zagledala sam mu se u ruke, otvorila usta jer sam ga htjela upitati zašto ne,

vidjela sam kako mu se prsti iznenada stišću u pesnice bijelih zglobova i

hvataju tkaninu halje kao da će je poderati. Riječi su mi umrle na jeziku. "Žao

mi je", prošaptala sam i pokušala progutati slinu, ali usta su mi bila suha.

Onda je podignuo ruke u kretnji otpuštanja, ispružio dlanove. Gurao me od

sebe. "Nije važno. Bilo pa prošlo. Volio bih vidjeti svojeg sina."

"Sada?"

"Zašto ne? Misliš da sam preružan? Bojiš se da ću ga preplašiti?" Hrapavo se

nasmijao. "Primjećujem da me nećeš pogledati, a nedavno nisi mogla odvratiti

svoje velike očarane oči od mene."

Zagledala sam se u svoje upropaštene cipele. Možda me zarazilo čudno

Pompea

-340-

praznovjerje Monne Vannozze, ali nekako sam osjećala da ova umanjena

oronula prilika koju je visoki tamni stolac gotovo progutao uopće nije Cesare.

Kada bih ga pogledala u lice, shvatila bih to. Više se ne bih mogla zavaravati i

svi bi se moji snovi i sjećanja raspršili od njegovog mrtvačkog pogleda.

"I tako si Dalila našeg doba. Slab sam, glava mi je obrijana pa ćeš otrčati svojim

Filistincima."

"A u ovom trenutku, gospodaru, mislim da šepate na obje noge." Nožni

zglobovi i gležnjevi koje je stavio na stolić za noge natekli su mu kao ručni

zglobovi i ruke.

"Ne mogu te slijediti."

"Samo ako jako sporo hodam."

"Nisam raspoložen za igre riječima." Da budem iskrena, nisam bila ni ja.

"Oprostite. Samson je šepav u židovskoj legendi."

"I pitaš se što je vidjela u njemu, zar ne?" Okrenuo je šalu protiv sebe kao baklju.

Sada sam ga pogledala, privučena iznenadnim povratkom njegovog starog

ironičnog humora - odjek vremena kada nisam znala da sam sretna, zahvaćena

svadbenom groznicom u Santa Mariji in Portico. Lične kosti bile su mu oštre

poput noževa i katkad, čak i sada kada sam umorna, zatvorim oči i osjećam

ožiljke koje je ondje ostavio na donjoj strani mojih kapaka. Pogledao me kao

hrabro dijete, odlučno, ne znajući što će biti u budućnosti, preplašeno i prkosno.

Svakim skidanjem krinke, svakim slojem blistavosti kojeg se lišio činilo mi se da

ga manje razumijem.

"Sjedni, Violante", rekao je. Našla sam tronožac i odvukla ga do prozorske

udubine gdje se nalazio njegov stolac. Sjela sam i čekala. Igrao se prstenom,

izravnao manšete i na kraju rekao: "Djeca su mi važna."

"Naravno, jesu. Morate imati nasljednike."

"Istina, ali nisam to mislio." Zastao je, kao da nije siguran što je mislio, a zatim je

opet započeo: "Kada je Juan postao gonfalonjer, moj je otac naručio novo

uprizorenje pjesme Beatus vir za službu Božju. Nakon što je Juan umro, a ta je

čast zapala mene, naredio je da izvedu istu kompoziciju za moju investituru. A

sada je mrtav. Nikad u njemu nisam mogao pobuditi dovoljno Ijubavi jer sam

Pompea

-341-

uvijek bio tek Juanov nadomjestak. Bio sam manje naočit, manje šarmantan,

manje sposoban pobuditi Ijubav. Nisam bio dovoljno važan da bi se za mene

skladala nova glazba. Ono u čemu sam bio bolji - strategija, taktika,

politika, vlada, diplomacija - bilo je važno samo umu mojeg oca, a ne srcu. Nije

me pozvao premda je znao da umire. Sve to vrijeme ležao sam bolestan, samo

jedan kat iznad njega, a nije poslao nekoga da pita kako sam. Nisam mogao

načiniti mjesta za sebe u njegovu srcu, a sada je prekasno. Nema ga. Prašina.

Razumiješ li me?" Riječi od kamena, presavršeno isklesane.

Nešto se u meni steglo, napravilo čvrst čvor u mojem trbuhu. "Znate li zašto

sam ovdje, Cesare?"

Odmahnuo je glavom. "Iskreno, nisam razmišljao o tome."

"Donna Lucrezia poslala me natrag ocu. Zbog Girolama."

"Girolamo? Tako se dječak zove?"

"Girolamo Giulio Cesare. Don Giulio d’Este mu je kum."

"Dobro. Giulio je pošten čovjek. Zašto onda nisi u očevoj kući?"

"Zato što sam, kada sam stigla onamo, otkrila da je moj otac umro, a brat me

nije htio primiri. Zbog vas."

"Mene?"

"Mojeg oca udarila je kap pošto su vaši ljudi došli..." zastala sam, udahnula,

pokušala govoriti postojanim glasom, "pokupiti porez. Vjerujem da su se tako

izrazili. Čak su uzeli menoru koju smo iz Španjolske donijele majka i ja. Kako bi

vaši vojnici dobili plaću. Putovala sam kroz Romagnu jer sam htjela doći u Rim,

naravno. Vidjela sam vojnike premda sam ih se pokušavala kloniti. Nisu se

ponašali kao dobro plaćeni ljudi, Cesare."

"Artiljerija je skupa", mrzovoljno je primijetio.

"Ušutite i slušajte me. Željela sam vas ubiti. Onda me jedna dobra žena

podsjetila da je Ijubav važnija od dužnosti premda je, koliko znam, cijelog

života obavljala svoju dužnost, zato ne znam odakle joj ta mudrost. I zato sam

vam donijela sina. On je vaš jedini sin i sada moramo misliti na njega. Kasnije će

biti dovoljno vremena za žaljenje za očevima." Srce mi je tako udaralo u

grudima da sam se bojala da ću pasti u nesvijest. Vid mi se zamaglio, a glava mi

Pompea

-342-

se činila kao napuhani mjehur - napola sam očekivala da će se podići s ramena i

odletjeti kroz otvoreni prozor.

"Što misliš da bi bilo najbolje za njega?" upitao je. Govorio je nježno, gotovo

ponizno, ali nije me mogao tek tako razoružati.

"Vi pitate mene? Vi ste veliki Valentino, pobjednik Senigallije, onaj..."

"Poštedi me sarkazma, ženo. On poprilično umanjuje blistavost tvojeg

posljednjeg zgodnog govora. Mogao bih mu dati pregršt titula, ali iskreno

govoreći, održati ga na životu, očuvati sav ovaj..." Mahnuo je rukom prema

prozoru, sobi, zamku. Rukav mu je zapeo za hrpu spisa i rasuo ih po podu.

Onda je nastavio: "Ovaj cirkus mi je najvažniji. Što misliš, koliko ovdje ima

ljudi? Sto će jesti kada dođe zima? Nemam ništa osim onog što je Michelotto

uspio uzeti prije nego što su se lešinari počeli okupljati oko Vatikana, a to malo

moram upotrijebiti za održavanje Delia Rovereine guzice daleko od prijestolja

svetog Petra ili je sa mnom gotovo. Jedva se mogu podići sa stolca, a o jahanju

na čelu vojske ne treba ni govoriti. Znaš, bio sam mislio na sve. Sve, Violante,

osim na to da ću, nakon što mi otac umre, i sam patiti od groznice.

"A sada sam tako umoran. Katkad se osjećam kao da mi na ramenima sjedi

tamni demon, poput morskog starca princeze Šeherezade, i toliko me čvrsto

steže nogama i rukama da jedva mogu disati, a kretanje, razmišljanje ili bilo

kakav posao ne treba ni spominjati."

"Bolestan sam", napisao je. "Bolest žari u meni kao vatra u srcu vlažnog sjenika, otkucava u

noći kao smrtna ura pod krovom." Sada sam razumjela.

"Trebali biste se pomiriti s Bogom, Cesare."

"Zašto? Jesi li se predomislila o meni, gospo liječnice? Ipak umirem?"

"Ako ima nesklada između muškarca i njegova Stvoritelja, nastupi melankolija."

"Torella mi kaže da je riječ o neuravnoteženosti crne žuči pa mi daje da jedem

bijelu hranu kako bi se tome suprotstavila. Rekao bih da mi, kršćani, moramo

ići zaobilaznijim putem do Boga jer nismo Njegov izabrani narod."

"Pokušavam vam pomoći, a vi zbijate šale!"

Iznenada je podignuo ruke okrenuvši nadlanice prema meni. Gesta predaje?

Široki rukavi njegove halje skliznuli su prema ramenima razotkrivši mršavost

ruku i ranjenu kožu punu mjehura. Međutim, Ili je mi to želio pokazati.

Pompea

-343-

"Vidiš li ožiljke?" upitao je izvijajući ruke. Na svakoj nadlanici bilo je možda šest

ožiljaka, finih mostova podignute kože preko vena koje su ostavile liječnikove

lancete za puštanje krvi. "Od njih sam započeo misliti na sestrinu opaticu.

Shvatio sam da je njezino proročanstvo bilo točno."

"Kako točno?" Ispunila sam glas žustrim zdravim razumom, ali sjetila sam se - a

vidjela sam da se i on sjetio - zgranutog bljedila njegova lica, načina na koji je

zateturao, gotovo kao da su mu riječi sestre Osanne zadale udarac.

"Dala mi je broj dvadeset. Tada sam mislio da govori o mojoj dobi. Budući da

sam već imao više od dvadeset šest godina, pomislio sam da je varalica koja mi

samo laska. Ako je Lucrezia želi dati Ercoleu d’Esteu, tim bolje, mislio sam. Ali,

nedavno sam shvatio, ako brojiš mjesece od datuma njezina proročanstva do

smrti mojeg oca, dobivaš dvadeset. I tako, svaki put kada vidim mogućnost da

se izvučem iz ove nevolje, pogledam nadlanice i prisjećam se da to nema smisla,

nema plana koji mogu smisliti, nema ničeg što mogu poduzeti."

"Oh, Cesare!" Ustala sam i prešla kratak prostor između nas, potaknuta nekom

maglovitom zamisli da ću ga utješiti. Obujmila sam ga rukama, ali uzmaknuo je

i propištao od boli kada su mi ruke dotaknule njegova ramena. Odmakla sam se

i ispričala. Sumorno se nasmijao.

"Drži se dalje od mene, Violante, jer sam car kraljevstva boli, zatočen u ledu."

"Cesare, vi niste opet u bunilu, zar ne?"

Odmahnuo je glavom. "Samo pogrešno citiram Dantea. Na vrhuncu groznice

liječnici su me uronili u bačvu punu leda jer su mislili da će mi krv isklpjeti. Led

mi je oderao većinu kože s tijela. Nisam umro, ali nisam ni živ."

"Ali, ostali ste živi. Dante se nije predao pa se ni vi ne smijete predati."

"Dante je imao vjeru. Dante je imao Beatrice."

"A vi imate samo mene. To mislite?"

"Ne laskaj sama sebi. Rekao sam ti što mislim. Bio sam iskren prema tebi. Zar to

ne možeš shvatiti kao kompliment, onako kako sam i namjeravao?"

"To je teret, odgovornost. Očekujete da neću ništa učiniti sa znanjem koje ste mi

dali? Isto bih tako mogla uzeti nož i zabosti vam ga između rebara."

Uzeo me za ruke. Zagledala sam se u svoju kožu, grubu i pocrvenjelu od

Pompea

-344-

sapuna za pranje rublja i sifilisa, te u njegovu, natečenu i izbrazdanu ožiljcima.

"Ti se ne predaješ, zar ne?"

"Da naginjem predaji, bila bih umrla kada je umrla moja majka i nikad vas ne bi

srela, a vi ne biste imali sina. A prije nego što opet započnete o tome kako mu

ne možete biti ni od kakve koristi, razmislite o tome što ste mi rekli o Juanu i

svojem ocu. Čak i ako nemate gradove, topove ni dijamantno prstenje, možete

mu dati svoju Ijubav i to će mu značiti više nego išta drugo."

"Dovedi mi ga i vidjet ćemo. Sutra. Sada sam umoran. Mislim da ću malo

odspavati."

"Dopustite da vam pomognem da legnete."

"Za Ijubav Kristovu, mogu hodati tako daleko bez pomoći. Ostavi me!"

Kada sam se krenula van, peta moje cipele, olabavjela od Cesareova napada u

deliriju, zapela je za prorez između dvije podne daske pa sam se spotaknula.

"Evo", rekao je, "hvataj!" Međutim, presporo sam se okrenula i ključ je uz zveket

pao na pod. Kada sam se sagnula i podignula ga, nastavio je: "Na katu ispod

ovog nalazi se soba u kojoj je moja sestra ostavila nešto odjeće i stvari.

Prepostavljam da nosiš odjeću iste veličine. Uzmi nešto od toga." Bilo je

nemoguće znati je li se sjećao što je bio učinio ili da me bio poljubio.

Nisam namjeravala prihvatiti njegovu ponudu. Činilo mi se nekako nedolično

kopati po stvarima Donne Lucrezije u njezinoj odsutnosti - činilo mi se kao da

čitam njezina privatna pisma ili prisluškujem njezine razgovore. Međutim, kada

me obuzela pomisao na novu haljinu koja bi mi dobro stajala, na čisto rublje,

nezakrpane čarape i nepromočene cipele, nisam je mogla odagnati od sebe.

Shvatila sam da lutam prema Guvernerovu tornju, stišćući ključ u ruci, a kroz

glavu su mi promicale slike upamćenih i zamišljenih haljina, kao da nije ništa

više od krojačeve knjige uzoraka. Znala sam da me ljudi gledaju - Michelotto i

Monna Vannozza, baš kao i Don Jofre kada je prešao preko dvorišta

razgovarajući sa svojim tajnikom. Colonne, Don Prosperov glasnik, nedavno je

Don Jofreu donio poruku da je njegova žena namjeravala otići s Don Prosperom

u Napulj jer ga je htjela utješiti zbog Cesareove prijevare, a Don Jofre mučio se

jer joj nije znao odgovoriti. Pomislila sam da moram barem otključati sobu i

Pompea

-345-

svima pokazati da me zanima i nešto drugo osim Cesarea pa tako izbrisati

različite složene osmijehe s njihovih lica.

Na katu ispod Cesareovih odaja bile su dvije sobe - ona ključ koje sam imala i

riznica koju su čuvala četiri Cesareova švicarska pješaka u šarenim odorama, sa

svojim visokim kopljima. Ispružila sam ključ ispred sebe kao propusnicu kada

sam se približila vratima, a promatrale su me hladne oči ljudi s planina.

Vrata su se zaglavila. Ne, nešto je bilo iza njih. Morala sam ih gurnuti ramenom

kako bih ih otvorila, a i tada sam se morala provući kroz usku pukotinu.

Odlučila sam da ništa neću uzeti, samo ću pogledati unutra. Tu bi moglo biti

stvari koje bi Donna Lucrezia voljela uzeti, stvari koje bih mogla zapakirati i

poslati po sljedećem glasniku koji će stići iz Ferrare. Međutim, munja koja je

bljesnula promijenila mi je mišljenje. Nisam bila primijetila da se vrijeme

mijenja dok sam razgovarala s Cesareom, a zatim pohitala nahraniti Girolama

pjevajući mu odsutna duha dok su mi se misli na suknje, prsluke i izvezene

potkošulje vrtjele u umu. Bilo kako bilo, iznenadna eksplozija svjetlosti privukla

mi je pozornost na prozorski prorez, na pljuštanje kiše po kamenom rubu, na

smeđi smežurani list koji je plesao preko uske vrpce neba čelične boje. Dolazila

je zima. Trebale su mi čvrste cipele i topao plašt. Dugovala sam sinu brigu o

svojem zdravlju.

Grom je zatutnjao kada sam za sobom zatvorila vrata. Isprva je soba bila puna

sjena, čudnih zaobljenih oblika koji su se tek postupno pretvorili u zatvorene

škrinje i hrpe odjeće. Međutim, dok sam se probijala kroz njih, shvatila sam da

to nije bila odjeća Donne Lucrezije. Pršnjaci ukrašeni rozetama i vrpcama kao

lakrdijaški kostimi, rukavi i hlače do koljena od šarene svile i zlatne tkanine,

kape s draguljima i biserima velikim poput jaja, plaštevi podstavljeni krznom s

filigranskim kopčama, meke čizme i zlatne ostruge bili su rasuti kao raskoma-

dana trupla na bojnom polju, sve je bilo razbacano u posvemašnjem neredu.

Kada je munja drugi put bljesnula, sjaj dragulja gotovo me zaslijepio.

Gazila sam kroz to bajno more nasumce uzimajući stvari kao da sam skitnica

koja skuplja dragocjenosti na obali nekog kraljevstva iz bajke. Ovdje kapa od

ljubičastog baršuna - s toliko dragulja da je bila teška poput krune - ondje

Pompea

-346-

ostruga s vrhom od dijamanta. Košulje tako tanke da su mi kroz ruke klizile kao

zrak, plesna cipela s potplatom od pozlaćene kože koja je izgledala kao da je

nitko nikad nije nosio, a potom i zelena čizma od jareće kože čija je sara bila

prekrivena blatom. Primaknula sam čizmu nosu, kao da bi mi vonj zemlje

mogao reći na kakvom je putovanju bila, ali zemlja je bila stara i suha pa se

smrvila pod mojim prstima i nije vonjala ni po čemu. Paunovo pero

podrhtavalo je na jakom propuhu, tamnomodra fontana izbijala je iz turbana od

zlatnog satena s kopčom od komada uglačanog koralja. Zamislila sam duh

princa Djema kako se kao popustljivi stric smijulji ludostima mladih ljudi i

upitala sam se je li ga Cesare ikad nosio ili je to bio samo neki memento mori. Tu

su bile sve kože koje je svukao, a sada nije bilo nijednog ukrasa, brade, rijeke

crvene kose, podstave od mišića, čak ni kože u kojoj se bio rodio. Naime, ostali

su samo krv i kosti, vatra u njegovu srcu i kamen u njegovoj volji.

Odložila sam čizmu, prešla prstima preko paunova pera, prekoračila škrinje za

odjeću i kutije za nakit te otišla do stražnje strane sobe gdje se niz suknji i

prsluka dostojanstveno njihao sa šipke. Crnina, shvatila sam kada je sljedeća

munja obasjala bogat zagasit sjaj crnog satena, tanke pjene čipke na vratu,

rukavu ili rubu suknje. Zbog toga ju je Donna Lucrezia ostavila.

Izabrala sam tamnoljubičastu suknju i prsluk s crnim i bijelim prugama za koje

sam pomislila da su sigurno bile namijenjene razdoblju polovičnog žalovanja.

Bile su pomalo staromodne i uvelike preraskošne za mene, ali dobro sašivene, s

dovoljno tkanine u suknji da je razrežem i sašijem drugu haljinu ako ustreba. U

škrinji s razbijenim lokotom bilo je rublje od egipatskog pamuka, lijepo

izvezeno crnom svilom s viticama bršljana i sićušnim spodobama Orfeja koji se

osvrće. Izvadila sam svilene čarape ljubičaste i smeđecrvene boje s crnim pod-

vezicama, uredno složene, namirisane cedrovinom. Brzo sam presvukla

odjeću osjećajući se kao da činim neko nedjelo, gotovo kao da me Donna

Lucrezia gleda dok ulazim u njezine suknje, navlačim njezine čarape,

pričvršćujem prsluk preko vlastitih bujnih grudi kao nekad ona, sama sa svojim

sinčićem iza tih zidova od opeke.

Pomislila sam na cipele. Ili je ona stavila tu riječ u moj um, praktičnu grudu

Pompea

-347-

riječi koja je za sobom vukla pramenove tihog smijeha i plesnih melodija koje su

svirali u susjednim sobama? Desetak pari bilo je poredano ispod niza haljina -

baršunaste cipele, čizme od jareće kože s pozlaćenim petama i bisernim

gumbima, visoke venecijanske drvene cipele za kišu. Uzimala sam jedan par za

drugim tražeći najčvršće, pregledavajući koliko su potplati istrošeni. Jako sam

brzo našla prikladan par, a to su bile jahaće čizme od marokana koje su

izgledale kao da nikad nisu bile nošene i jedva su mi stezale stopala. Međutim,

kada sam sjela na poklopac škrinje i htjela ih obuti, zapeo mi je za oko drugi

par.

Nisu bile crne, nego od ružičastog satena, ukrašene sićušnim biserima i

smaragdima. Uzela sam ih jer sam samo htjela pogledati izradu. Zapravo,

uvjeravala sam se da to radim samo iz puke radoznalosti. Te su cipele bile

iznošene, istrošenih peta, zgnječenih prstiju, a jedna je na vrhu bila tamna od

nečeg što je izgledalo kao stara krvava mrlja. Srce mi se stegnulo kada sam se

sjetila koliko smo često sve plesale dok nam stopala nisu prokrvarila, a zatim

provele dan s oblozima na nožnim prstima i podignutih gležnjeva, spremne da

iduće noći sve učinimo iznova. Kao da će se to zauvijek događati, kao da je to

bilo jednako sigurno kao izlazak i zalazak sunca. Munja je obasjala suze u

mojim očima i zaslijepila me. Stežući cipele, izmjerila sam vrijeme između

munje i groma pa pričekala da mi se vid vrati pipajući uzorak veza na cipelema,

oštrinu nožnih prstiju, krivulju peta i nešto drugo. Potplati tih cipela bili su

popucali, ne, poprečno razrezani.

Odbacila sam ih kao da su mi opekle ruke. U iznenadnoj tišini iza groma čula

sam kako dahćem i promrljala nešto niječno. Rekla bih da sam čula i tiho

pucketanje u vratnim kostima kada sam odmahnula glavom. Pokupivši staru

odjeću, pobjegla sam. Čak nisam zastala zaključati vrata i bila sam tek napola

svjesna zvižduka švicarskih stražara koji su prodirali kroz bubnjanje moje krvi

u ušima te da pete čizama od Donne Lucrezije topoću po podu popločanom

kamenim pločama.

Pompea

-348-

*

"Tko je ona?" Nije bilo stražara na njegovim vratima, ničeg i nikog tko bi me

spriječio od upada u sobu i postavljanja pitanja koje je u meni bujalo tako da mi

se učinilo kako će mi se grudi rasprsnuti. "Tko je Luda?"

Kapci na prozorima bili su zatvoreni. Vani je tutnjala grmljavina, tresući ih

snagom svojeg glasa. Monna Vannozza sjedila je unutar drhtavog kruga

svjetlosti svijeće, s vezom u krilu. Lice koje je okrenula prema meni, blijedo,

izrezbareno ispod njezine široke kukuljice, velikih učiju ispunjenih mirnom

znatiželjom, bilo je poput sovina.

"On spava", rekla je kao da ga nisu mogli probuditi gromovi i munje, moja vika

ili vrata koja su tresnula o zid. Kao da ne bi mogao ležati iza navučenih zavjesa

na krevetu slušajući oluju, šištanje i pucketanje voska svijeće, struganje niti kroz

tkaninu, kucanje vlastitog srca, demona koji mu brblja u uho. Toliko se ponosila

njegovom vještinom slušanja, Premjerila me i prezrivo puhnula kroz svoj

dugačak nos. "I tako ste sada drskosti dodali krađu, zar ne?"

"Njegova je milost rekla da smijem uzeti neke stvari. Dao mi je ključ. Moje

cipele... hm, vidjeli ste kakva mi je haljina. Dolazi zima. A Donna Lucrezia neće

trebati ove stvari sada kada se preudala."

Monna Vannozza nije se htjela obazreti na posljednju primjedbu. "Vi govorite o

praktičnim stvarima, ali znam vašu igru. Vratit ćete te stvari kamo pripadaju.

Zabranjujem vam da vas moj sin vidi u odjeći podmetnutog djeteta. Šok bi ga

ubio."

Uspravila sam leđa, podignula ramena, stisnula pesnice jer nisam htjela da mi

se ruke tresu. "Vaš sin zapovijeda u ovoj kući, gospo, a ne vi. Presvući ću se ako

on to naredi, inače ne." Nisam čekala odgovor. Željela sam da Cesare spava,

željela sam da se sutra probudi i opet bude kakav je nekad bio - jak, zabavan i

na vlasti. Duha s rukama krhkim kao krila uginulih moljaca i njegovog

sumornog govora o demonima bojala sam se daleko više nego što sam se ikad

bojala strašnog vojvode koji mi je običavao namigivati tijekom dosadnih

kazališnih prizora i nasmijavati me. Željela sam ga upitati o Luciji i biti sigurna

Pompea

-349-

da će mi reći neku glatku i zabavnu laž.

Poslije dva hladna i kišna dana stigao je posljednji blagi dah ljeta. Na obroncima

ispod zamka započela je berba grožđa, a u voćnjaku zamka svi smo se iznenada

dali na skupljanje krušaka, ranih jabuka i debelih zlatnih marelica koje su se

sunčale pored zidova toplih poput mesa. Poslije oluja i apatije koju su izazvali

niski oblaci, siva svjetlost i zadimljene vatre, bili smo prožeti osjećajem hitrine,

osjećajem da ne možemo zauvijek ostati ovdje.

U Rimu je započela konklava za izbor nasljednika Cesareova oca, a među

onima koji su zabrinuto čekali njezin ishod nesumnjivo je bilo mnogo ljudi koje

je Cesare lišio imetka prilikom osvajanja Romagne. Međutim, dok smo čistili

voće i stavljali ga u boce, mi, žene i djeca, smijale smo se, pjevale i naklapale

oko velikog drvenog stola u kuhinji, na kojem su bile porezotine od noževa i

glatke udubine od godina miješenja tijesta, te smo znale smo da smo i ovdje u

središtu nečeg. Mreža podataka širila se iz Nepija i vraćala natrag u Nepi,

veleposlanstva su stizala svakog dana, katkad svaki sat, iz cijele Italije i izvan

nje glasnici su dolazili i odlazili, katkad u Cesareovoj livreji, i nosili su

zapečaćena pisma, katkad u neobilježenoj odjeći, što je značilo da ne nose ništa.

Mislila sam da je zaboravio na Girolama i zasad mi je bilo drago što je tako jer

sam znala da ću, kada ga opet vidim, morati saznati istinu o Luciji, a nisam bila

sigurna da ću imati hrabrosti za to. Usprkos neprijateljstvu Monne Vannozze,

kao majka vojvodina sina uživala sam osobit položaj među ženama u zamku.

Prema meni ponašale su se kao da sam uistinu njegova ljubavnica, a ja sam

rado podržavala to pretvaranje. Možda bi, kada bismo sve dovoljno usrdno

hinile, to doista postala istina. Tako, kada sam se neočekivano suočila s njim u

vrtu, srce mi je učinilo nešto složeno, što je bilo jednako povezano sa stravom

koliko i sa žudnjom.

"Vidite, Violante", rekao je mahnuvši štapom od ebanovine u mojem smjeru,

"Sfinginoj zagonetki prkosim time što hodam na tri noge usred dana." Očito su

ga zglobovi još uvijek boljeli premda je bio malo dobio na težini i imao je nešto

rumenila u obrazima, a u njegovu osmijehu, uokvirenom grubim dlačicama

nove brade, bilo je žestokog veselja jednog pirata. Izašla sam jer sam htjela

Pompea

-350-

pronaći mirno mjesto i nahraniti Girolama, odmoriti leđa na toplom kamenu

poslije sati naginjanja iznad kuhinjskog stola. Imao je cijelu pratnju. Njegov

tajnik Agapito koji se nedavno vratio iz Rima i Torella razgovarali su u hodu,

nalik na par crnih vrana. Jedan maleni paž bio je gotovo skriven iza hrpe

jastuka, a drugi je teturao pod tovarom knjiga i gitare. Ozbiljna djevojka

koščatih zglobova nosila je vrč vina i pehar na pladnju istodobno stisnuvši pod

ruku lepezu s dugačkom drškom.

Napravila sam kniks. "Drago mi je što vas vidim na nogama, gospodaru."

"Osjećam se puno jače. Dođite i sjednite pokraj mene. Upoznajte me sa svojim

sinom."

Krevet za njega postavili su u šumarku limuna okrenutom na terase maslina

koje su se kao tamne pesnice zgrčile uz crvenu zemlju. Listovi stabala limuna

sjajili su pod modrim nebom premda smo ovdje bili previsoko za dobre limune

pa je voće još bilo zeleno, kiselo i čista mirisa. Čekali smo dok su njegovi sluge

opremali krevet jastucima i pokrivačima. Girolamo je počeo cendrati. Pokušala

sam ga smiriti, gladila sam mu paperjastu glavu i šaptala, ali bila sam napeta jer

sam se bojala da će Cesare izgubiti strpljenje sa zaplakanim djetetom i otpustiti

nas, a moj je gladni sin nanjušio mlijeko.

"Zapjevat ću mu", rekao je Cesare i pročistio grlo. Pokušao je otpjevati nekoliko

riječi neke uspavanke, ali brzo je odustao. "Ne mogu. Glas mi je slab otkad sam

se razbolio."

"Oporavit će se. Sjećam se da lijepo pjevate, gospodaru."

"Hm, u svakom slučaju milozvučnije nego to vaše dijete. Ne, stavi dva iza mojih

leda, dečko!" otresao se na paža koji je stavljao jastuke. "I stavi vino ovdje gdje

ga mogu doseći", dodao je izmijenivši pogled s ozbiljnom djevojkom kakva sam

nekad bila, a nisam to željela.

"Zao mi je. Gladan je", rekla sam.

"Onda ga nahranite."

Osjetila sam da crvenim.

"Evo ovdje. Ako se malo odmaknem, ima mjesta za vas na rubu kreveta. Što je?

Mislite da nikad prije nisam vidio kako majka doji dijete? Tako mi milostivih

Pompea

-351-

Božjih ušiju, ženo, začepite mu usta prije nego što me ne zagluši!" To je rekao

kao da je bio poprilično ponosan na činjenicu da ga je Girolamo mogao

zaglušiti. "A vi, svi ostali, ostavite nas! Gospodaru Agapito, pripremite pisma o

kojima smo govorili i donesite ih ovamo da ih potpišem."

Njegova se pratnja duboko naklonila i otišla raspršivši se među stablima limuna

kao da je nikad i nije bilo, kao da su duhovi drveća pripremili tu sjenicu za nas,

s jastucima namirisanim cedrovinom, knjigama u koricama optočenim

draguljima, srebrnim vrčem za vino, vitkom španjolskom gitarom prislonjenom

na krevet.

Cesare me gledao gotovo jednako gladno i žestoko kao Girolamo kada sam

raskopčala prsluk i stavila sina na dojku. Znala sam što skriva po postiđenom

načinu na koji je uzeo knjigu s hrpe pored sebe i otvorio je na krilu. Međutim,

rekao je samo: "Odjeća moje sestre dobro ti pristaje."

"Hvala vam." Nasmiješila sam mu se, a njegov je pak pogled izgledao čudno

bolan. Ispružila sam ruku i dotaknula mu stopalo. Možda zbog topline njegove

kože koja je prodirala kroz finu čarapu, zbog mirisa limuna, ptice koja je negdje

pjevala kao da je proljeće ili ugodnog osjećaja djetetovih usta koja su me

povlačila za bradavicu na dojci, umjesto da ga upitam o Luciji i zarezanim

plesnim cipelama, rekla sam: "Još vas uvijek volim." Gotovo kao da mi je rekao

da ga se više ne može voljeti u takvu stanju raspadanja, omršavjela tijela,

oderane kože i zbog načina na koji je njegova lubanja izgledala tako bijela i

koščata kada je skinuo kapu i prešao prstima kroz čekinje tamnocrvene kose.

Kada sam to rekla, kao da su se sve riječi koje su bile tako čvrsto zavezane u

meni počele odmatati pa se nisam mogla zaustaviti. "Dopustite da ostanem s

vama. Ne bih tražila mnogo, samo da vas katkad vidim. Mogli bismo imati još

sinova. Bila bih diskretna, nikad ne bih posramila vas ili vašu ženu. I sama bih

se udala, ukoliko biste to željeli, za nekog starijeg i vrijednog poštovanja. Ne bih

očekivala da mi budete vjerni ili čak da me naročito volite. Ali, voljela bih

pokoju noć spavati s vama i idućeg se jutra probuditi pokraj vas. Želim samo da

mi dopustite da vas volim jer bih mogla... ne znam... prestati disati ili tako

nešto."

Pompea

-352-

Girolamova usta olabavila su se oko moje bradavice, oči su mu se zatvorile i

započeo je slatko, tiho hrkati. Umjesto da se pokrijem, okrenula sam se prema

Cesareu nudeći mu svoje tijelo. Moje grudi više nisu bile plitki jastučići

buntovnog mesa koje je milovao u sestrinom vrtu naranača, nego nabrekle od

svrhe. Bradavice su mi bile nježne i uspravne pod peckavim dodirom

povjetarca. Bila sam lijepa kao Helena ili Eva kada su je Adamove oči prvi put

ugledale. Sjećanje na

Cesareov dodir obasjalo mi je kožu, osjetila sam topao teret njegova trbuha na

mojem, oštrinu boka uz bok, slatku bol njega unutar mene, njegov jezik s

okusom ružmarina u mojim ustima i sve je bilo jednako stvarno kao nekad.

Na trenutak bio je miran. Sve je bilo mirno osim mojeg srca koje mi je lupalo u

grudima i svjetlosti koja je plesala među lišćem limunovih stabala. Zatim je

prošaptao ne, podignuo ruke i odbio me. "Mislite li da je to mislila ona žena

koja je obavljala dužnost, a pričala vam o ljubavi?" Njegove oči gledale su moje

ustrajno poput redovnika.

Njegova je majka rekla da je bio naučio slušati škljocanje kukca koji hoda po

kamenoj ploči staze, tih krik stida koji mi je puzao preko kože. Okrenula sam

mu leđa, pogrbivši se preko svojeg golog tijela, i pokušavala urediti odjeću, ali

ruke su mi toliko drhtale da sam zapetljala sve kukice i vrpce. "Oprostite mi."

"Daj mi dijete", ljubazno je rekao Cesare. Pomislio je, rekla bih, da njega molim

za oproštaj.

Okrenula sam se tek toliko da može uzeti Girolama, ali odvratila sam pogled.

"Obično..."

"Ja ću ga odmotati", izjavio je Cesare. "Želio bih biti siguran da su mu udovi

ravni."

"... ga odmotam", završila sam pa smo se nasmijali na tu podudarnost. "Da ja to

učinim?"

"Mogu i sam."

Sumnjala sam u to i zabrinuto gledala kada je izvukao jedan od jastuka iza leđa,

stavio ga u krilo i položio dijete na njega, a zatim započeo odmotavati poveze.

Obavio je tu zadaću s mnogo pouzdanja i bez ikakva Girolamova prigovora.

Pompea

-353-

Dijete je upiralo oči u oca i zatim, oslobođen poveza, malo je kriknulo od užitka

i popišalo se na jastuk.

"Oh, ne!"

"To je u redu, dobro cilja. Uspio je promašiti moju i svoju odjeću", rekao je

Cesare podignuvši Girolamove testise vrhom prsta i gladeći rukom noge kao

da provjerava kakvoću konja. "Ništa nije bolje od pišanja na zraku, a,

Girolamo?"

"Jako ste strpljivi s njim, gospodaru."

"Hm, uvijek je bilo mnogo dojenčadi naokolo. Navikneš se."

"Ljudi vas općenito ne poznaju takva, gospodaru, kao velikog patrijarha."

"Nisam bio glava obitelji do nedavno", mirno je odgovorio. Zatim se slabo

nasmijao i protrljao bradu člankom slobodne ruke. "I sada kada je zbilja trebam,

liječnici su me lišili moje patrijarhalne brade."

"Mislim da je bila malo urednija od Mojsijeve. I opet raste. Kada Girolamo bude

imao prednje zube, sigurna sam da će vaša brada biti ponos Italije."

"Samo moja brada, misliš? Zabrinut sam zbog tog izbora, Violante. Delia Rovere

sigurno se natječe, a on je jedini čovjek čije se pameti bojim. On nikad neće biti

moj saveznik. Ono što on želi preblizu je onom što ja želim."

"Tko god bio papa, potreban mu je dobar gonfalonjer. Nema boljeg od vas."

"Ali, nažalost, razotkrio sam se. Svatko zna da moja ambicija seže dalje od

skupljanja svećeničkih poreza i punjenja škrinja Svetog Petra. Delia Rovere

radije bi stavio škorpiona u vlastitu cipelu nego mi dao vojsku. Uostalom,

vjerojatno bi radije sam obavio taj posao. Osim Ippolita, on je jedini kardinal

kojeg poznajem koji se bolje osjeća u oklopu nego u grimiznoj svili."

"Ippolito?" Nisam mogla zamisliti Ippolita u oklopu.

"Ne daj se zavarati njegovim uljudnim ponašanjem. On strojeve rata voli

jednako kao i Alfonso, samo on to bolje prikriva. Mladi se moraju pretvarati ako

žele uspjeti u svijetu."

"Kao što se vi pretvarate sa mnom?"

"Postupam prema tebi najiskrenije što mogu." Zvučao je povrijeđeno.

Girolamo je zajecao.

Pompea

-354-

"Mislim da mu postaje hladno. Dajte mi ga i odjenut ću ga." Cesare mi ga je

vratio i, dok sam ga odijevala, sagnula sam se i poljubila ga u čelo udišući

njegov miris, vonj kiselog mlijeka, vanilije i lanenih povoja osušenih iznad

zadimljene vatre. "A tko je Lucia?"

"Nitko, izmišljotina." Odgovorio je prebrzo, prespremno. Čak nije pokušao

prikriti laž. Razljutila me pomisao da nisam zaslužila ni

hinjenu iskrenost, pantomimu zbunjenosti i traženja u sjećanju imena neke

napola zaboravljene ljubavnice.

"Izmišljotina koju ste zvali u deliriju. Našla sam cipele, Cesare, skrivene među

stvarima Donne Lucrezije. Potplati su bili zatezani baš kao što se zatezali moje."

Sada je usitinu izgledao zbunjeno. "Što?"

"U groznici ste mi uzeli cipele i razrezali cipele na komade. Ovako." Rubom

dlana iscrtala sam u zraku ispred sebe rombove. "A u sobi s odjećom nalazi se

isti takav par među stvarima Donne Lucrezije."

"Hm, to me ne čudi. Ona to radi jer se ne želi okliznuti kada pleše. To pomaže

da se cipele drže za pod. Sigurno ste vidjeli druge parove njezinih cipela

zarezanih na isti način ili ste jako nepažljiva dvorska dama?"

"Ali, vi..." Poljubili ste me, htjela sam reći, ali riječi su mi zapele u grlu. Kada bih

govorila o poljupcu, raspršio bi se u zrak kao parfem ili jutarnja maglica na

suncu.

"Nije čudo što vas je otpustila."

"Nije me otpustila, ona..."

"Da?" Sklopio je ruke na trbuhu i čekao. Što sam mogla reći? Čemu išta reći

kada je već znao odgovor? Ustala sam. Otići ću. Uzet ću konja i još taj dan

napusriti Nepi. Vratit ću se u Rim i zamoliti Elija da mi se smiluje, odreći ću se

svojeg preobraćenja i nikad više neću zaći među kršćane. Neka bace Cesarea u

Tibet kao njegova brata Juana ili neka ga izaberu za cara Rimskog Carstva, bit

će mi svejedno. Neka žive i umru kako im se sviđa - on, njegova sestra, njegova

majka, Angela, svi oni sa svojim hladnim sjajem i kobnim šarmom.

Iznenada smo začuli da netko trči prema nama topćući po pješčanoj stazi. Netko

je vikao Cesareovo ime.

Pompea

-355-

"Gdje si, brate? Gotovo je. Habemus Papam." Don Jofre, crven i bez daha, brišući

nadlanicom znoj s gornje usne. Glasnik, lica pokrivena bijelom prašinom, naglo

je stao iza njega i naklonio se.

"Tko je izabran?" upitao je Cesare. Njegov je glas bio miran, ali lijevo oko počelo

mu je trzati, a prsti su mu se jače stegnuli. Pretpostavljam da je prošlo samo

nekoliko sekundi prije nego što je Don Jofre odgovorio, a ipak sam se zagledala

u Cesareove ruke i pomislila

što sve znaju - kako pobuditi užitak ili stisnuti garotu, smiriti konja, napisati

sonet ili potpisati smrtnu osudu. Učinilo mi se da su prošli sati prije nego što je

Don Jofre rekao: "Piccolomini." Shvatila da uopće nisam disala.

"Što ti misliš, Jofre?" na kraju je upitao.

"Ja?" Jofreovi su obrazi sada problijedili jednako koliko su se prije crvenjeli.

"Hm, ja..."

"Kardinal Piccolomini učen je čovjek", brzo sam rekla. Sjećala sam ga se kao

krhkog ozbiljnog čovjeka koji se zanimao za moje preobraćenje jer su katkad

službenici mojeg oca u njegovo ime pregovarali

o kupnji rijetkih višejezičnih Biblija. "Mislim da se neće potruditi promijeniti

ovozemaljske prilike sve dok ništa ne krene po zlu. Vjerujem da će vas postaviti

na stari položaj, vaša milosti."

Cesare je izgledao kao da mu je kamen pao sa srca, gotovo sam pomislila da je

zahvalan. "Da. A njegov stric, Pio II, dugovao je mojem ocu za svoj izbor i bio

mu je sklon u mnogočemu. Koje će ime uzeti?"

"Također Pio", odgovorio je Jofre.

"Dobro, dobro. Onda ću mu pisati i podsjetiti ga da može slijediti stričev uzor

na praktičnije načine umjesto da se samo nazove po njemu. Kako je proteklo

glasovanje?"

Jofre je nestrpljivo pucnuo prstima prema glasniku koji je izvadio pismo iz

torbe i dodao ga Jofreu. Jofre je raskinuo pečat i pregledao sadržaj. "Della

Rovere pobijedio je u prvom glasovanju." Cesare je zarežao. Jofre je hitro

nastavio. "Pa su se D’Amboise i Ascanio Sforza u drugom glasovanju udružili i

predložili Piccolominija."

Pompea

-356-

"Onda je Agapito sretno pomiješao moje upute i vlastitu inicijativu te ih dobro

savjetovao", rekao je Cesare. "Nitko ne može prigovoriti Piccolominiju. On

nema političkih interesa, nema obitelj koja očekuje da je uzdigne. Ali, trebamo

biti brzi. Moji će neprijatelji smjesta započeti šaptati u njegovo uho

pokušavajući ga uvjeriti da sam ih nezakonito izbacio iz njihovih župa. Moram

se pobrinuti za njegovo srce prije nego što drugi ne zavladaju njime."

"Svi kažu da on nije dobrog zdravlja", dodao je Jofre sretno. Moguće implikacije

kratke papinske vlade nisu ga uznemiravale ako je Cesare opet zadobio svoju

karakterističnu odlučnost. "Užasno pati od kostobolje."

"Onda", rekao je Cesare oprezno birajući riječi, "imat će sućuti prema mojem

vlastitom stanju. Hajde, Jofre, daj mi ruku, treba obaviti mnogo toga." Jofre mu

je pomogao ustati, ali Cesare je energično šepajući krenuo ispred brata, što me

podsjetilo na njegova oca. Onda je iznenada zastao, tako naglo da je Jofre morao

hitro zakoračiti ustranu kako se ne bi sudario s njim. "Oh, gotovo sam

zaboravio!" rekao mi je kopkajući u džepu skrivenom medu podstavljenim

plohama svojeg pršnjaka. "Evo." Dobacio mi je kutijicu i kimnuo u znak

odobravanja kada sam je uspjela uhvatiti slobodnom rukom. Bila je to zlatna i

emajlirana kutijica koju mu je gospodin Torella dao za pilule protiv sifilisa.

"Primijetio sam... malene ožiljke kada ste..." Tražio je diskretne riječi kojima će

se poslužiti pred bratom i glasnikom iz Rima, ali na kraju je utekao nejasnoj

gesti zaobljenih ruku pred prsima. "Morate se pobrinuti da očuvate zdravlje

mojeg sina."

Don Jofre se zasmijuljio i malo odmaknuo od mene. I sam bi imao sifilis,

pomislila sam strašno crvenih obraza, kada bi se ta napuljska kurva kojom se

oženio ikad udostojala leći u njegov krevet.

"Ali, zar ih vi ne trebate?" upitala sam Cesarea.

"Oh, izliječen sam! Francuska bolest ne može živjeti uz tercijsku groznicu.

Torella mi kaže da su loši susjedi pa tercijska groznica uvijek progna drugu

bolest. Uzmite ih, a naredit ću da vam Torella napravi još pilula."

"Hvala vam", rekla sam premda ono što sam osjećala nije bila zahvalnost.

Pompea

-357-

*

Novi je Papa ubrzo potvrdio Cesarea u svim njegovim zaduženjima, ali činilo se

da mu nije po volji dopustiti da se Cesare vrati u Rim. Žalio je što ne može

jamčiti za vojvodinu sigurnost i nikad neće moći oprostiti sebi ako bude mislio

da bi njegova djela mogla ugroziti ljubljenog sina njegovog svetog prethodnika.

"A ipak ovdje nisam baš siguran", bjesnio je Cesare, a od toga se manje važna

kuhinjska posluga razbježala. Pokazivao je Giovanniju kako ubiti slatkovodnog

raka, a čovjek koji mu je bio donio desetak rakova u bačvi vode iz jezera u

Braccianu rekao mu je o glasinama da Guidobaldo od Urbina pokušava podići

vojsku i navaliti na Nepi.

Zabo je nož u rakovu glavu, a zatim vješto prevrnuo stvorenje kroz Pitagorin

kut sve dok oštrica noža nije bila usporedna sa sredinom leda. Kliješta su mu se

slabo pomicala. Giovanni je to gledao otvorenih usta i očiju okruglih poput

kestena. "Vidiš, moraš biti brz ili ćeš sve upropastiti."

"Možda biste trebali otići u Romagnu", rekla sam shvativši dvostruko značenje

njegovih riječi.

Probio je nožem rakova leđa, "Evo", rekao je Giovanniju, "ti ga očisti. Trbuh i

sve tamne komadiće iz repa. To bi bio kukavički čin", odgovorio mi je.

"Ili razuman čin. Još jednom ondje izgradite bazu moći, a zatim pođite u Rim."

"Žene ništa ne razumiju. Ne, Giovanni, to je ikra. Morat ćeš naučiti razliku,

dečko, ili nikad nećeš daleko stići u udvaranju." Pogledao me, nasmijao se, a

neposredno ispod mojih rebara kao da se nešto otopilo. Voljela sam njegovu

hladnokrvnost i način na koji me uvijek znao nasmijati pa sam znala da ga neću

ostaviti.

*

Papa Pio zapravo se jako brzo predomislio premda je nama koji smo gledali

kako se Cesare jedi u Nepiju čekanje izgledalo beskrajno. Bio je naše sunce i

mjesec, a njegovo loše raspoloženje djelovalo je na sve nas kao promjena

Pompea

-358-

vremena. Jesen je ostala zlatna i lijepa, a ipak su me kosti boljele od

zabrinutosti, kao da bolujem od zimske groznice. Postala sam nestrpljiva s

Girolamom kojem su rasli zubi. Nije volio kada sam ga pokušavala odbiti od

sise. Njegov me plač toliko zabolio da sam se otresla na njega, a zatim sam od

grižnje savjesti popustila i stavila ga na dojku. Monna Vannozza rekla mi je da

bih ga trebala dati Camillinoj dojilji. Rekla mi je da sam postala ovisna o djetetu

kao što neki ljudi postaju ovisni o maku. Neću ponoviti što sam joj uzvratila jer

se stidim.

Zatim, jednog popodneva, dok sam šetala u brdima iza zamka, pokušavajući

smiriti živce i odvratiti um od bolnih grudi, srela sam kod vrata Don Jofrea sa

svežnjem pisama. Uvijek bi prvi pozdravio glasnike koji su gotovo svakog dana

stizali iz Rima, Ferrare ili francuskog dvora i uvijek se nadao da će dobiti pismo

od grešne princeze

Sancije, ali je bio osuđen na razočaranje. Međutim, danas se smiješio od uha do

uha razotkrivši svoja tri preostala očnjaka i pukotinu gdje je bio četvrti dok ga

nije izgubio u tučnjavi.

"Napokon je to učinio", povikao je Jofre mašući pergamentom na kojem je bio

Papin pečat. "Cesare je nagovorio starog jarca da nas pusti da odemo kući."

"Volio bih da ne čitaš moja pisma, braco." Cesare, gol do pojasa, vukući stari

tupi mač po izbrazdanoj prašini dvorišta, govorio je tiho, ali je upro u Don

Jofrea pogled bezizražajan kao u zmije.

"Ja... mislio sam da se odmaraš. Nisam te želio uznemiriti nečim nevažnim."

"Mačevao sam s Michelottom. Moram povratiti snagu sada kada ću opet biti

gonfalonjer." Na prsima još su mu bili tragovi ledene kupke, krpice mrtvački

bijele boje i nabrana koža gdje nije rasla dlaka, kao da je pehar koji sam jednom

ocrtala vrhovima prstiju bio razbijen i loše popravljen. "Daj mi pismo, Jof." Jofre

mu ga je dao. Rastvorio je smotani pergament i preletio očima preko njega pa se

slabo nasmiješio.

"Znate, napisao je pismo u kojem je starom Piccolominiju rekao da umire",

rekao mi je Jofre. "Preklinjao ga je da mu bude dopušteno otići kući i umrijeti u

miru. A glupi mu je starkelja povjerovao. Čini se da je rekao ferrarskom

Pompea

-359-

veleposlaniku da nikad nije mislio da će žaliti vojvodu, ali da sada uvida da ga

žali iz dubine duše." Jofre se nasmijuljio na svoj način koji me razdraživao.

"Jezik za zube, Jofre. Blebećeš gluposti kao nekakva djevojka."

"Njegova Svetost bit će jako iznenađena kada vas vidi, gospodaru", rekla sam.

"Ugodno iznenađena, sigurna sam."

"Ah, ali umire se na mnogo načina, Violante."

Pompea

-360-

PETO POGLAVLJE

RIM, LISTOPAD I503. GODINE

Sjećam se mjesta gdje smo se običavali skrivati među voćkama, gdje sam zgnječio bubamaru jer

sam bio siguran da nikad nećemo zatrebati njezinu sićušnu zalihu sreće.

Za svaki način smrti postoji način obrane. Rim je bio prepun Cesareovih

neprijatelja, lešinara, kako je on to sročio, koji su se došli počastiti njegovim

truplom i opasnijih no ikad sada kada su bili osuđeni na gladovanje. Nakon što

smo se vratili u Palaču San Clemente, Cesare bi je rijetko ostavljao, a nikad

poslije sumraka. Velika su vrata ostala zaključana i zabarikadirana i, usprkos

prigovorima iz Vatikana i svih važnih rimskih obitelji, niz malih topova bio je

postavljen na trgu izvan palače, zbog čega su kola morala voziti drugim

putovima kroz kreštav labirint Borga. Cesare je uza zidove vrta dao postaviti

improvizirane stube za paljbu na koje su se stražari penjali Ijestvama od

konopa, stoga su zidovi izgledali kao bokovi lađe spremne za osvajanje. Ljudi s

psima patrolirali su po stazi koja se protezala između zemljišta palače i Tibera,

a bilo je nekoliko pritužbi lađara čije su konje ubili. Dopustio je da u vrtu

njegovi ljubimci leopardi budu na slobodi, a bili su razdražljivi poslije puta iz

Nepija jer su na kolima poskakivali po neravnim cestama.

Cesare je stalno bio naoružan, čak je i spavao s mačem na jastuku, govorili su

oni koji su to možda znali, a možda i nisu. Počeo je nositi prsten koji dosad

nisam bila vidjela. Kameja je činila poklopac sićušnog pretinca u kojem je,

govorkalo se, bio legendarni otrov nazvan cantarella. Običavali smo se smijati

zbog cantarelle koju je navodno smislila Donna Lucrezia jer se htjela riješiti svojeg

prvog muža Giovannija Sforze.

"Hm", rekao bi Cesare igrajući se imenom otrova, "čak bi i pjesmica lako mogla

ubiti slabića kao Sforzu." Međutim, sada kada pomislim na to, ne sjećam se da

je ikad porekao postojanje otrova.

Pompea

-361-

Gledajući ga, pitala sam se nosi li otrov za neprijatelje ili za sebe. Tanka koža

ispod njegovih očiju počela je nalikovati na zamrljan pergament, a kapci su mu

se od umora nabrali kao kapci puno starijeg muškarca. Crte slične dubokim

ožiljcima protezale su mu se od nosa do kutova usta. Sumnjam da je spavao

nakon što bi se napokon povukao u krevet kada bi zora započela svladavati

čaroliju svijeća, a gradska bi zvona pozivala ljude na jutarnju misu. Njegova

mašta bila je prejaka, zato čak ni isukan mač na jastuku i naoružani stražari kod

vrata i prozora nisu mogli otjerati sve strašne mogućnosti koje su mu se sigurno

kovitlale u umu, sablasti neuspjeha koje su vrebale u tamnim kutovima,

usamljenost, iskušenje smrti. Pretpostavljam da je bilo žena koje su mu razbijale

usamljenost, ali sada znam da su je samo pogoršale.

Svejedno, pred vanjskim svijetom nosio je nasmiješenu masku optimizma.

Graditelji koji su načinili stube za paljbu i provjerili slabe točke u palačinim

zidovima ostali su i nastavili raditi na modernizaciji koja je prekinuta kada mu

je otac umro. Kamo god Cesare išao, pratio ga je graditelj koji je nosio hrpu

označenih i presavinutih nacrta s bujicom pitanja i opažanja o stajama s

hipokaustima, odvodnim sustavom za zahode, prozorima za knjižnicu te

upitom bi li bilo moguće izgraditi pomični studiolo sa spravama koje bi slijedile

svakodnevno kretanje sunca. Činilo se da je i palača bila zaražena istim

osjećajem pomične nestalnosti kao i ljudi koji su živjeli u njoj. Jedan si dan

mogao ući u sobu samo kako bi idući dan shvatio da teturaš na rubu hridi od

razbijene opeke. Zidovi su se pojavljivali i nestajali pa ponovo pojavljivali u

novim oblicima, kao da izvode čudan, spor, prašan ples. Svijećnjaci od

venecijanskog stakla visjeli su sa stropova pokriveni lanenim plahtama kao

kukuljice divovskih moljaca. Spodobe na napola dovršenim freskama na jednoj

su svjetlosti naoko imale energiju Adama koji izlazi iz blata, a na drugom bile

su duhovi koji iščezavaju u blijedoj žbuci. Kuća je odisala živim vapnom od

kojeg su nas pekla grla i suze su nam tekle iz očiju.

Dok su građevinari, slikari i tesari renovirali njegovu palaču, Cesare je radio na

obnavljanju svojeg oslabjelog tijela. Svakog dana hrvao se s afričkim divom

kojeg je imao u tu svrhu i provodio satove vježbajući gađanje iz luka i arkebuze

Pompea

-362-

ili mačevajući se s učiteljem mačevanja. Organizirao je utakmice calcia između

stražara i ljudi iz kućanstva, pa je i sam bio vođa jedne momčadi, a Don Jofre,

koji je puhao i gunđao te često zastajao i otpijao grappe iz boce, bio je na čelu

druge ekipe. Onda je zaključio da bi nogometaši trebali ojačati stopala igrajući

bez cipela jer, čim novi Papa bude okrunjen, odmarširat će natrag u Romagnu

pod zastavom Papina gonfalonjera. Već je bio poslao Michelotta s predstražom

u kolu Sorianu.

Zalihe masti za porezotine i mjehure brzo su se istrošile pa je svaka nepotrebna

potkošulja ili iznošena košulja razderana u vrpce za zavoje, a vrhovni je

konjušar sumnjao da ćemo moći nabaviti dovoljan broj mula ili volovskih

zaprega kako bismo prebacili šepavce na sjever kada dođe vrijeme. Uostalom,

kakva vojska putuje na kolima s povezanim nogama kao kitajske kurtizane?

Pogoršalo se i zdravlje ljudi zbog neprestanog klađenja, što je stvorilo optužbe

za udešene utakmice i sukobe koji su doveli do niza napuklih rebara i

slomljenih nosova, a jedan je muškarac gotovo umro nakon što su ga uboli

bodežom u pluća.

Napokon me njegov tjelesni stražar, uvelike mrmljajući i tresući glavom zbog

stanja vojvodina uma, upitao bih Ii mogla nagovoriti Cesarea da prekine s

utakmicama jer, kako se činilo, on to ne može učiniti. U improviziranom svijetu

zatvorenom visokim zidovima bez otvora u San Clementeu postojan je bio

jedino moj čudan neodnos s Cesareom, krug neizrečenih i neodgovorenih

pitanja koji je ljudima izvana izgledao kao ljubavna veza.

"Razgovarajte s njim, on će vas saslušati", govorili su ljudi i željela sam im

povjerovati.

Bio je u vrtu. Nisam ga mogla vidjeti dok sam virila kroz osunčanu pukotinu na

jednima od triju vrata koja su se iz salona u prizemlju otvarala prema vrtu, ali

znala sam da je ondje jer sam nazirala oružnike koji su budno stajali među

kipovima i orezanim grmljem. Imao je mnogo sjena, kao da je nekako trebao

dokazati da je stvaran. Oprezno sam malo više otvorila vrata govoreći sama

sebi da ne budem glupa. Ako Cesareovi stražari nisu bili zabrinuti, leopardi su

očito bili na lancu. Jedan se muškarac naglo okrenuo kada sam istupila ispod

Pompea

-363-

nadsvo-

đenog trijema i stavio ruku na jabučicu mača. Ruka je bila povezana, primijetila

sam, a tamna je krv promočila zavoj.

"To je Violante", rekla sam nadajući se da sam govorila dovoljno glasno jer mi je

grlo još uvijek bilo suho zbog moguće prisutnosti leoparda.

"On je u ružičnjaku", odgovorio je muškarac i izgledao je kao da će reći još

nešto, ali onda se predomislio i pogledao prema kuhinjskom vrtu u kojem se

nalazio zid poredanih bresaka i plodova koji su uglavnom ležali na tlu, truli i

prekriveni osama. Opreznim korakom izbjegavajući izmet leoparda, koji je

oštro i trajno smrdio, pošla sam u ružičnjak.

Cesare je sjedio na zemlji, a leda je naslonio na postolje mramornog Ciceronova

torza. Kasni je komarac sjedio na plemenitom čelu glasovitog govornika čije su

slijepe oči buljile u nešto iznad Cesareove glave, a usta su mu bila stisnuta u

stoičkom neodobravanju. Baš je tako u svoje doba možda gledao Cezara.

Približivši se, vidjela sam dugačku tanku oštricu biskajskog noža koja je visjela

na Cesareovim prstima. Bila je tamna od krvi. Njegove ruke i manšete od

flamanske čipke bile su prekrivene hrđavom tvari. Osjetila sam da mi dah izlazi

iz tijela kao da su me udarili u prsa. Možda sam i malo zateturala. Pomislila

sam da je mrtav, da se njegov demon vratio, uzeo biskajski nož i zario mu ga u

trbuh.

Nisam se mogla pomaknuti. Da pozovem stražare? Bi li pomislili da sam ga

ubila? Je li to učinio netko od njih? Nisu svi bili s nama u Nepiju. Oni koji su

ostali lako su mogli biti podmićeni od gospodarevih neprijatelja dok su mu leđa

bila okrenuta, a ionako se očekivalo da će umrijeti od groznice. Otisci stopala.

Moram potražiti otiske stopala na tlu posutom uvelim ružinim laticama.

Kako sam stajala ukočeno i neodlučno, Cesare je okrenuo glavu i pogledao me.

"Violante." Glas mu je bio tup i ravnodušan, kao da je znao da ću doći. Stresla

sam se od olakšanja. Ne znajući kako sam se ondje našla, shvatila sam da klečim

pokraj njega i vučem ga za rukav neučinkovitim uzdrhtalim prstima.

"Mislila sam da ste mrtvi. Došla sam razgovarati s vama o calciju i... Odakle sva

ta krv? Jeste li ozlijeđeni? Što se dogodilo?" Iz usta su mi potekla pitanja

Pompea

-364-

isprazna poput magarećeg njakanja.

"Tirezija." Bradom je pokazao mjesto pod nogama. Tu je ležala hrpa bijelog

krzna i krvavog mesa, a tlo oko nje bilo je grimizno.

"Tirezija", ponovila sam.

"Bit će da je dolutao ovamo, jadni stari dečko. Leopardi su ga ščepali. Kada sam

ga pronašao, nije bilo druge. Morao sam..." Prešao je nožem preko grla gotovo

okrznuvši bradu oštricom. Pogledala sam mrtvog psa, vidjela čistu i lijepu

porezotinu između krpica mesa i krzna koje su ostavile leopardske pandže.

"Niste dopustili da pati. A bio je i jako star."

"Rodio se u mjesecu u kojem je moj otac postao papa." Glas mu je zadrhtao, kao

da pokušava suzbiti plač. Sada sam primijetila da su mu oči zakrvavljene, ali

takve su bile svima zbog peći u kojoj se pržilo vapno. "Trebao sam ga dati

utopiti, ali pomislio sam da bi slijepi pas mogao biti dobar lovac na tartufe.

Oštriji njuh, znate? Zbog toga sam ga zadržao. A to je i bio."

"Pružili ste mu dobar život. Stari umiru. Mi nastavljamo živjeti. Tako je to."

"Da." Uzdahnuo je i nov zrak u plućima naoko ga je vratio k svijesti. Obrisao je

oštricu noža rukavom, nagnuo se prema naprijed i vratio ga u korice

pričvršćene na stražnji dio pojasa, a zatim uz blago nezadovoljstvo pregledao

svoje zakrvavljene ruke i zamrljane manšete. "Ovog popodneva idem s majkom

na večernju misu", rekao je. "Bolje da se presvučem. Zatražit ću da mu

Bernardino izradi nacrt za grob", dodao je kada je ustao i povukao me sa sobom

ostavivši sićušne kapi krvi starog psa na mojem rukavu. "On je na jednoj od

Bernardinovih slika, znate, na velikoj fresci koju je naslikao iznad vrata u

Dvorani svetaca na kojoj sam ja car, a Lucrezia sveta Katarina. Tirezija je do

nogu Juanova konja i gleda Juana obožavateljski, onako kako samo slijepi pas

može." Nasmijao se. Uzvratila sam opreznim osmijehom jer se nikad nije znalo

što je Cesare osjećao prema svojem ubijenom bratu.

Započeo je redovito ići na misu, najčešće zajedno s majkom, u njezinoj

obiteljskoj kapeli Santa Maria del Popolo, gdje je Juan bio pokopan. Avvisi su

smatrali da mu je blizina smrti izoštrila savjest, a Cesareovi su ih najamnici

trgali s Pasquina i palili pred gomilama koje bi se svakog dana okupile oko kipa

Pompea

-365-

i prepričavale najnovije glasine.

Bilo je nemoguće znati je li to Cesare bio naložio ili on za to nije uopće znao.

Jednog jutra, dok sam sjedila s Girolamom u vrtu, gledajući ga kako se napreže

dok se pokušava prevrnuti na trbuh, začula sam povišene glasove iz kuće.

"Ali, ako sada ostavim podlogu, osušit će se i cijeli će se zid morati još jednom

ožbukati prije nego što opet započnem." Prepoznala sam mantovanski naglasak

malog slikara Bernardina kojeg je Monna Vannozza opet pozvala u Rim jer je

trebalo oslikati zidove Cesareove kapele.

"Božji rad mora biti na prvom mjestu."

"Slikanje je Božji rad. Kako bi vaši vjerski skupovi razumjeli ono što brbljate na

latinskom jeziku kada ne bi bilo slika?"

"Koliko god vaše freske bile krasne, gospodine Bernardino, morate priznati da

je vojvodina žudnja za ispovijedi gotovo čudesna."

"Ja bih pripazio što govorim, svećeniće."

"A vi biste trebali pripaziti na ono što čujete, slikaru, jer vas ispovjedna tajna ne

štiti i rekao bih da ima ljudi u Rimu koji bi otišli do jako... maštovitih granica

samo kako bi otkrili ono što bi vojvoda mogao ispovijediti. Zid upropaštene

podloge bio bi vam nevažniji od deset smrskanih prstiju."

U tom trenutku, trijumfalno gučući, Girolamo se napokon prevrnuo na trbuh i

ležao, smiješeći mi se dok mu je jedan obraz bio zgnječen na pokrivaču, a kada

sam opet svrnula pozornost na raspravu, govornici su se već bili udaljili.

Međutim, njihove su riječi ostale sa mnom, kao i tišina između njih, pa se nisam

mogla ne upitati kako će Cesare prekinuti tišinu, što će odlučiti ispovijediti.

Svakako, tijekom idućih dana ponašao kao čovjek s čijih je ramena palo breme

premda sam osobno smatrala da ga je razvedrilo ponovno preuzimanje

dužnosti, a ne uklanjanje obaveza. Okrunili su novog Papu i, kako je bio

obećao, vratio je Cesareu bijelo koplje gonfalonjera i vojskovođe. Premda su

Orsinijevi i njihove pristaše još uvijek vrebali izvan Borga kao vukovi oko

rubova vatre, Cesare je objavio da će održati zabavu kako bi to proslavio i

zahvalio se onima koji su ga podržali u teškim vremenima. Građevinari i

dekorateri sada su radili bez prestanka, čekići su udarali kao masivni otkucaji

Pompea

-366-

srca, novi mramorni podovi bili su rumeni i sjajni od svjetlosti baklji, a posvud

je bilo prašine koja je zaklanjala zvijezde i gušila mjesec.

Ždrijela kuhinja progutala su cijela trupla goveda i veprova, jata riba svih vrsta

i jata peradi. Pojavila se papinska tijara, načinjena od bademove smjese i

ukrašena draguljima od sićušnih komadića ušećerenog voća te golema

piramida pozlaćenih pačjih jaja, koju su uspjeli sigurno izgraditi u blagovaonici

usprkos prisutnosti tesara koji su radili na reljefnim ukrasima stropa. Rekla bih

da je u slatkiš dospjelo jednako drvenih strugotina koliko i zlatnih listića

premda na kraju, kako je ispalo, vjerojatno ga je pojelo kuhinjsko osoblje koje

sigurno nije prigovaralo.

Kuhar koji je za pečenje zečeva predložio ulje začinjeno tartufima bio je smjesta

otpušten jer je Cesare bio izjavio da poslije Tirezijine smrti nikad više neće jesti

tartufe. Unajmili su novog kuhara koji je sa sobom donio malenu kutiju za

mirodije koju nikad nije ispuštao iz vida - dječak zadužen za ražanj koji mu se

svidio rekao je da je čak kožnatom vrpcom veže na prsa dok spava dodavši:

"Baš kao Židov sa svojim čarobnim kutijicama na glavi i rukama." Govorkalo se

da su u kutiji zrna kakaovca koji je na velikoj cijeni medu divljacima Novog

svijeta, a rabe ga u svojim vjerskim obredima. Zatim se začulo zlokobnije

govorkanje da Cesare namjerava sakriti otrov u zrna jer, kako nitko nije znao

kakav im je okus, nitko neće moći reći da imaju čudan okus.

Cesare je bio neskloniji trovanju no ikad. Uživao je upravljati poslovima svojeg

kućanstva i bio je dobro raspoložen kada je posredovao svom svojom starom

diplomatskom vještinom između prgavih kuhara i svadljivih slikara. Priređivao

je audijencije glazbenicima i obavio inspekciju novaka u Papinoj vojsci te

provodio sate zatvoren s Don Jofreom i vrčem jakog avignonskog vina koje je

osobito volio piti kada bi smišljao spektakle tijekom kojih je zabavljao

zaprepaštene goste.

Neočekivano je pozvao sve nas na jedan od tih spektakala. Okupili smo se u

blagovaonici nespretno se naguravši oko skele, radnih klupa i lonaca s bojom, a

Cesare i njegov brat popeli su se na podij koji je je visio sa stopa na koloturima

te je kasnije malo podignut kako bi svatko uzmogao dobro vidjeti. Uzeli su sa

Pompea

-367-

sobom plitku posudu, žeravnik i nekoliko kunića koji su već bili očišćeni i

nadjeveni. Girolamo, obuzet uzbuđenim žagorom u sobi, zacičao je i u mojem

se naručju vrpoljio kao praščić. Više ga nisam povijala jer bi jednostavno kričao

dok ga ne bih odmotala. Monna Vannozza, koja se lako mogla vratiti kući sada

kada su potvrdili Cesareov položaj gonfalonjera, ali je odlučila ostati u San

Clementeu, namrštila se prije nego što joj lakrdijašenje vlastitih sinova nije

zaokupilo pozornost.

Jofre je položio jednog kunića na pladanj. Gledatelji su ušutjeli. Kunić je počeo

cvrčati, a miris pečenog mesa pomiješao se s vonjevima boje, piljevine i

neopranih tijela. Žagor razgovora opet je počeo i postao glasniji, kao plima koja

navire. Jofre se okrenuo prema Cesareu koji je izgledao začuđeno, a zatim

razočarano neprestano prelazeći rukom preko guste tamne kose koja mu je sada

pokrivala glavu. Nešto je promrmljao prema Jofreu koji je uzeo kliješta i htio

podići kunića iz posude, kada su uzdasi iz prednjeg dijela gomile naveli ostale

na guranje i krivljenje vratova jer su htjeli bolje vidjeti. Čvrsto stežući dijete pod

rukom, drugu sam ruku iskoristila kako bih ostala u uspravnom položaju kada

sam zakoračila na nisku poprečnu gredu i pogledala preko glava drugih

gledatelja.

Kunić se micao u posudi kao riba na suhom, a trbuh mu se grčio od valića i

podrhtavanja koji su se pojačavali sve dok mu se noge nisu počele podizati i

spuštati u ludoj parodiji trka. Jofre se grohotom nasmijao i malo zaplesao, od

čega se platforma zanjihala pa je nekoliko komada žeravice palo na gomilu s

nje. Cesare, držeći se za konopac kolotura, široko se smiješio kao dječačić koji je

zaokupljen otkidanjem krila s muhe.

Onda se začuo glasan prasak. Jedna je žena kriknula i Girolamo je briznuo u

plač. Oba su muškarca skočila unatrag i Cesareova je slobodna ruka poletjela na

jabučicu mača. Jofre je izgubio ravnotežu i pao u naručje jedre žene koja se

brinula za pranje rublja, a zatim je izgledao sretno želeći joj ostati u zagrljaju

dok je gledao kako se Cesare opet uspravlja i oprezno viri u sada praznu

posudu.

"Što se dogodilo?" doviknuo je Jofre.

Pompea

-368-

"Proklet bio ako znam."

"Hm, ja znam", oglasio se netko tko je stajao na podu. "Kunić se rasprsnuo. Sav

sam poprskan polukuhanim mesom i... kapima srebrne kiše?"

"Živa", rekao je Cesare. "Stavite živu u kunićev trbuh, onda ga skuhate i skače

kao da je živ. Htio sam vidjeti uspijeva li to prije nego što ga iskušam na

gostima."

"Oh, zbilja!" rekla jc Monna Vannozza okrenuvši se jer je htjela otići, a gomila se

razdvojila pred njom. Pogledala sam uplakano djetetovo lice i upitala se koliko

će vremena proći prije nego što počne smišljati šale, a ja neću uspijevati vidjeti

ništa smiješno u njima jer ću moći vidjeti samo opasnost, strašnu krhkost

njegova života.

"Je li on u redu? Zao mi je ako se prestrašio." Cesareov glas, sada posve blizu. Sa

svojeg povišenog položaja pogledala sam njegovo uzdignuto lice koje je bilo i

pokajničke i zabavljeno. Ispružio je ruku i pomogao mi skočiti na pod. "Nisam

znao da živa to radi kada vri. Dosad sam je vidio samo toplu, u kupkama koje

mi je prepisao Torella." Pročistio je grlo. "Pilule...? One imaju učinka?"

"Osjećam se sasvim dobro, hvala."

"Dobro. Da, sjećam se da mi je Sandro Farnese, znaš, Giulijin brat, rekao da je

jednom vidio taj trik s kokošima i uvijek sam ga želio isprobati." Nasmiješio se

dječački i nastavio me držati za ruku, tako da nisam imala izbora osim ići s njim

dok je izlazio iz blagovaonice. Osjetila sam na leđima oči ukućana koje su me

gurkale svojim nagađanjima i borila sam se s iskušenjem koje me tjeralo da se

okrenem i povičem: "Ovo ne znači ništa! Ja nisam drugačija od vas. Ostavite me na miru!

Ne ulijevajte mi nadu."

Međutim, nisam ništa rekla. Voljela sam toplinu njegove ruke, njezin čvrst

zahvat i šapat svojeg ramena kada je dotaknulo njegovu nadlakticu te način na

koji sam uskladila svoje korake s njegovima dok smo hodali. Na podnožju stuba

koje su vodile u njegove odaje zastao je i rekao: "Sada imam posla, ali nešto mi

je palo na pamet. Hoćeš li večerati sa mnom poslije zabave? Samo nas dvoje?"

Kimnuo je u smjeru soba na katu. Grlo mi se stegnulo od uzbuđenja. Ne

mogavši progovoriti, pokušala sam se nasmiješiti premda nisam znala hoće li

Pompea

-369-

mi se tijelo htjeti imalo pokoriti.

Cesare me upitno pogledao podignuvši obrve. "Znači li to da?"

"Da", uspjela sam protisnuti prigušenim glasom i pobjegla prije nego što bih

morala reći išta više.

*

Na Cesareovoj zabavi nije bilo gošća, kako je on rekao, iz obzira prema

kardinalima koje je pozvao noseći svoju novu pobožnost na rukavu kao znak

naklonosti neke dame. "Treba obaviti težak posao", to je mislio, "jer je Pio star i slab, a

Delia Rovere još kao gladan vuk vreba oko moje kuće." Međutim, ja sam se pripremala

toliko žestoko i mahnito, kao da sam počasna gošća.

Najviše mi je trebala prikladna haljina. Suknja i prsluk koji sam uzela iz hrpe

odbačene odjeće Donne Lucrezije pokazivali su znakove istrošenosti - rub

suknje bio je otrcan i prašan, prsluk zamrljan mlijekom. Međutim, nisam imala

vremena ni novca za nabaviti nešto novo. Sjećanje na sve haljine i dragulje koje

sam ostavila u Ferrari nije mi davalo mira, zbog čega sam neko vrijeme bila

frustrirana prije nego što sam se otresla tromosti i započela moliti ili posuđivati

ono što sam mogla od žena u kući. Pretvarala sam se da se jednostavno trebam

presvući dok ne očistim i zakrpam odjeću iz Nepija, ali nisam nikog zavarala -

sve su one vidjele kako me Cesare drži za ruku, sve su vidjele kako

razgovaramo u podnožju stuba koje vode u njegove odaje.

Neke se žene bile mrzovoljne i odbile su mi pomoći, druge je zahvatilo moje

uzbuđenje pa smo se dale na posao iglom i koncem te onim što smo uspjele naći

među vlastitom imovinom, trampiti na tržnicama ili ukrasti od vlasnica

utonulih u samosažaljenje. Poslije Tirezijine smrti Cesare je zapovijedio da se

njegove leoparde opet vrate u kaveze pa bismo za lijepih dana sjedili u vrtu, s

Camillom i Girolamom te katkad s Giovannijem, a oni su se igrali na prostirci u

sredini našeg kruga dok smo šivale i naklapale. Povezivala nas je napeta

raspjevana nit mogućnosti. Iz groznice u njihovim očima i maštovitosti njihova

razgovora bilo je lako vidjeti što druge misle. Sada je možda red na meni, ali što

Pompea

-370-

će se dogoditi drugi put i poslije toga? Njihov sultan dao je na znanje da

namjerava posjetiti harem pa su se počele gurati za mjesto kao golubovi u

prenapučenom golubinjaku.

To mi nije smetalo. Mogla sam dopustiti sebi velikodušnost. Jednog mi je

popodneva Fatima ponudila gatari iz tarota. Budući da je svaka druga žena

htjela da joj gata, pojednostavnila je postupak rabeći samo Veliku arkanu, i to tri

karte. Prvo je okrenula Veliku svećenicu s Torom u krilu, zatim Ljubavnike i na

kraju Cara - niste trebali biti stručnjak kako biste znali što to znači. Tako sam

jedva slušala njezino tumačenje, izbjegla sam njezin pogled kada je govorila o

izborima, dvojnostima i tankoj crti između mudrosti i ludila te kako se moć ne

može uvijek obuzdati.

Na dan prije zabave uzela sam limun iz kuhinje, iscijedila sok u zdjelu vode i

oprala kosu komadićem sapuna s mirisom ruže koji sam sačuvala jer ga je

Angela voljela pa me podsjećao na nju. Isplela sam kosu u pletenice dok je još

bila mokra jer sam je htjela malo nakovrčati, a zatim sjela pred žeravnik u

Girolamovoj i svojoj sobici te trljala koru od limuna po koži kako bih je izbijelila

dok mi se sušila kosa. Lice i podlaktice bile su mi neprihvatljivo smeđe od

jahanja i pješačenja otkad sam napustila Medelanu.

Tog popodneva, na dan zabave, dok su Cesareovi gosti stizali u kaosu glasnih

konjušara, zvečeće konjske opreme i udaraca nosiljaka koje su se spuštale na

kaldrmu, svukla sam se i pomno oprala tijelo ostatkom sapuna. Od njegovog

mošusnog mirisa žudjela sam za Angelom. Koliko bi bilo zabavnije da je bila

ovdje sa svojim izravnim savjetima o ljubavnom umijeću! Dugačkim jakim

prstima s pomalo grubim vrhovima od sviranja gitare kopkala bi po mojoj kutiji

za nakit i trčala po sobi noseći različite kombinacije suknji i prsluka, potkošulja i

trokutastih rubaca koje bi držala uza se dok ne bi odlučila što najbolje izgleda.

Pogledala sam neuredan trokut tamnih dlaka koje su prikrivale moju ženskost i

dlačice na bedrima. Bilo je jednako loše pod pazusima. Trebala sam vrući vosak

i škare, ali nisam imala ni jedno ni drugo. Uostalom, kada bih sada uporabila

vrući vosak, izgledala bih kao svježe operušano pile.

"On će me vjerojatno prisiliti da progutam živu i zapaliti vatru ispod mene",

Pompea

-371-

rekla sam sinu koji me nije razumio i još se uvijek naprezao dok se pokušavao

podići rukama.

Uspjela sam malo urediti svoj vrt češljem i nožem za meso pa sam se utješila

mišlju da će već pasti mrak kada on... kada mi... Uostalom, vjerojatno će biti

pripit. Polako sam se odijevala jer je trebalo nekako ispuniti dugotrajno

popodne izravnavši sve sišućne vrpce na čistom rublju, izgladivši svilene

čarape koje su bile samo malo istrošene na koljenima. Dok sam pritezala

steznik, obratila sam osobitu pozornost na način na koji mi je uzdizao grudi

kako bi što bolje izgledale. Premda sam sada uglavnom odbijala Girolama od

sise, katkad sam ga još dojila preko noći pa su mi grudi ostale pune i čvrste, a

bradavice su mi se lijepo ocrtavale noseći na krajevima živaca sjećanje na jezik i

vrhove prstiju mojeg ljubavnika te njegovo čudno poznavanje osobnih pisama

Don Cristofora Colona.

Na kraju sam stupila u suknju od jaglasto žutog satena ukrašenu plohama

zlatne čipke, pričvrstila prsluk od svijetlozelenog brokata, s vrpcama sprijeda

zahvaljujući kojima sam ga mogla sama odjenuti, navukla svilene cipele boje

breskve koje su mi tek malo stezale nožne prste, sjela i čekala. Što? Što će se

sada dogoditi? Hoće li poslati nekog roba po mene? Zna li uopće Cesare gdje se

moja soba nalazi u tom labirintu od palače kojoj se oblik naoko svakog dana

mijenja? Koliko će dugo trajati njegova zabava? Pokušala sam procijeniti broj

jela i trajanje zabave između njih, a zatim koliko će vremena Cesare morati

provesti u razgovoru sa svakim od tih muškaraca zahvaljujući prijateljima i

laskajući neprijateljima. Sigurno će sve to potrajati cijelu noć, a onda će biti

preumoran da me pozove na večeru. Ili će jednostavno zaboraviti da me

pozvao.

Voljela bih da sam imala neku razbibrigu, neki vez ili knjigu. Taj sam put

povjerila Girolama Camillinoj dojilji pa se čak ni s njim nisam igrala, nisam mu

pjevala niti sam ga uspavljivala dok se četverokut svjetlosti u mojem malom

prozoru gasio, a zatim je zasjao narančastim sjajem kada su upalili baklje u

dvorištu. Ustala sam i upalila svijeću zastavši kod zdjele za pranje u kojoj sam

promatrala svoj odraz na površini vode jer nisam imala ogledalo. Voda je bila

Pompea

-372-

mutna od pjene sapuna i činilo mi se kao da sam se gledala kroz maglu.

Međutim, čak i na laskavoj svjetlosti koju su bacale svijeće i baklje na prozoru

primijetila sam da su mi se crte lica izoštrile i ostarjele u posljednjih nekoliko

mjeseci, da sam sve više nalik na svoju majku.

Uzmakla sam kao da je šaka izronila iz vode i udarila me u lice. Što bi moja

majka mislila o meni ovako odjevenoj u nisko izrezanu haljinu i okićenoj

jeftinim nakitom poput prostituke? Eli je imao pravo kada mi je zabranio ući u

našu kuću i sakrio svoju ženu od mene. Bilo kako bilo, s druge strane, da moja

obitelj nije onako spremno iskoristila moju ljupkost, sada bih bila dobra

židovska supruga, držala bih se košer ishrane, podučavala djecu Toru, palila

bih svijeće na šabat. Uostalom, nisam bila prostitutka. Imala sam samo jednog

ljubavnika - nikad nisam ni pogledala nekog drugog muškarca - podarila sam

mu jedinog sina. Usprkos Cesareovoj francuskoj princezi, po svemu sam bila

njegova žena.

Naime, ništa me nije sprečavalo od odlaska u njegove odaje. Nisam trebala

čekati na poziv kao neka robinja od koje bi mogao zatražiti potrebno olakšanje.

Jednostavno ću otići u njegove odaje i čekati ga, a ako me natjera da predugo

čekam, čak bih i sama mogla poslati roba koji će ga podsjetiti na obavezu.

"No, ne trebam pitati kamo idete ovako dotjerani i nakovrčane kose." Monna

Vanozza. Stajala je kod podnožja privatnog stubišta s dva švicarska stražara,

kao mala vrana kojoj udvara par papagaja. Dok me u prezrivoj tišini mjerila

pogledom, čula sam prigušen žamor razgovora iz blagovaonice, a fin miris

vanilije i pčelinjeg voska dopro mi je do nosa, spoj koji me do današnjeg dana

podsjeća na kestenje. "Rekla bih da ćete dugo čekati", nastavila je. "Nije u

pitanju samo vaše uzdrhtalo srce."

"Naravno, to znam, gospo, nisam glupa."

"A ipak se dobro pretvarate da jeste. Violante, prošetajte malo sa mnom."

Uhvatila me za nadlakticu, ne odviše čvrsto, ali bilo mi je jasno da nije očekivala

otpor pa me odvela izvan dosega ušiju stražara, u nišu u kojoj se nalazila

klasična Venera bez ruku.

"Rekla sam vam da mislim da predstavljate opasnost za mojeg sina", započela

Pompea

-373-

je, "a vi ste mi se usprotivili i odlučili nastaviti svoje sebično napredovanje.

Onda ćete možda poslušati ako vam kažem da smatram da ste vi i vaš sin u

opasnosti od njega." Zastala je i zagrebala pomalo požutjelim noktom prašinu u

naborima Venerina ogrtača. "Moj sin je strastven muškarac, Violante."

Željela sam reći da to već znam, ali tada sam shvatila. Vidjela sam Cesarea

Ijutitog i samovoljnog, vidjela sam ga kada je očijukao, zavodio i kada je bio

polumrtav od smijeha, ali nikad ništa od toga nije činio strasno. Sada mi se

činilo da mu je u dnu duše bilo nešto hladno, odvojeno i analitičko, neka vrsta

osobnog Disa koji bi zamrznuo svu strast. Ako je mogao biti strastven, željela

sam to sama istražiti, a ne stajati ispod mramorne Venere i slušati njegovu

majku kako mi to govori. "Moram ići", rekla sam.

"Čekajte, želim završiti! Ta... njegova strast - nema druge riječi za to - nešto je

jako osobito i duboko. Možda sakriveno negdje gdje se ne može vidjeti. Ali, ja to

vidim i vidim da vas to usisava u sebe. Vi ste mali čamac koji tone u vrdogu.

Učinite što vam kažem. Preklinjem vas, vratite se u svoju sobu."

Da je o Cesareovoj strasti govorila jednako otvoreno kao što je običavala

govoriti o drugim temama, možda bih to bila i učinila. Možda i ne. To

preklinjanje bez osnove samo je pobudilo pakost u meni. "Jeste li mislili da će se

promijeniti ako ga svakog jutra odvedete na misu?" otresla sam se. "Jeste li

zamišljali da će zamoliti od pape Pia da mu vrati crven šešir, a ne bijelo koplje?"

Na moje zaprepaštenje zapuhala je kroz nos od smijeha. "Ja nisam budala,

djevojko, i razumijem Cesarea puno bolje od vas. On ne ide u crkvu da ga vidi

Bog, nego ljudi koji su blizu novog Svetog Oca. Pio je bogobojazan i okružuje se

pobožnim slugama. Mislim da se Cesare čak pričestio s njim prije krunidbe.

Kladila bih se da je taj dan pakao slavio. Vjerujem da je znak milosti Božje što se

moj sin nije udavio kada je primio hostiju."

Pomislila sam da je to još jedan znak nedostatka Cesareove vjere jer, svatko tko

bi promislio o ideji da se kruh i vino čudesno pretvaraju u čovječju krv i meso

kada ih svećenik blagoslovi, sigurno bi se udavio. Međutim, nisam bila

raspoložena za teologiju. "No, znate kako Cesare voli jesti, zato ne smijem

dopustiti da me čeka. Ispričavam se, gospo." Progurala sam se pokraj nje i izašla

Pompea

-374-

iz niše. Zatečena mojom neotesanošću, pustila me da prođem.

*

Nisam se trebala brinuti da ću omesti Cesarea u večeri. Osim stražara kod

njegovih vrata, koji je shvatio zašto sam ondje, iako nije znao tko sam, pa se

jasno cerekao dok se pomicao kako bih ušla, privatne odaje bile su napuštene.

Vatra je gorjela u sobi za primanje i vidjela sam nizak stol prostrt za dvije osobe,

s finim porculanom i zlatnim priborom za jelo. Bilo je i viljušaka, primijetila

sam pomalo negodujući jer nisam bila jako vješta u jedenju viljuškom. Don

Alfonso donio ih je iz Venecije netom prije nego što sam otišla iz Ferrate i,

premda smo ih svi iskušali na privatnim večerama u odajama Donne Lucrezije,

većina nas nije bila baš jako vješta, pa nam je većina hrane završila u krilu.

Uzela sam prutić iz alabastrene vaze na ognjištu i upalila svijeće, podrezane i

netaknute u kićenom svijećnjaku od pozlaćena srebra. Čist sladak miris

pčelinjeg voska pomiješao se sa smolom smreke iz zadimljenog prutića i

mirisom jasmina od kojeg su me spolni organi gladno zasvrbjeli. Sjela sam na

jedan od divana do stola stisnuvši ruke između bedara jer sam htjela da se

prestanu tresti. Žudnja u mojem

trbuhu zatreperila je kao ulovljeni moljac. Pomislila sam da viljuške nisu važne

jer neću imati teka. Vino je poput medenog zlata svjetlucalo u kristalnom vrču,

ali nisam ga se usudila naliti u pehar jer sam se bojala da ću ga proliti. Ogledala

sam se po sobi u nadi da ću pronaći nešto što će me zaokupiti.

Bila je bogato namještena, drvene ploče na zidu bile su ukrašene prizorima iz

Cezarova života, strop prekriven pozlaćenim reljefnim ukrasima koji su

prikazivali bikove, ljiljane i ključeve svetog Petra. Niz stolaca od ebanovine

ukrašenih slonovačom i sedefom nalazio se tik do zidova, a divan na kojem sam

sjedila i njegov dvojnik bili su presvučeni aleksandrijskim baršunom. Na

mramornoj ploči iznad ognjišta bio je uklesan moto: Aut Caesar, aut nihil. Ili Cezar,

ili ništa. Ništa, pomislila sam još jednom promatrajući elegantnu praznu sobu,

pozornicu koja je čekala glavnog glumca.

Pompea

-375-

Klada se srušila u ognjištu i proizvela kišu iskri. Prevrnula sam žeravicu i

ubacila još jednu kladu iz bakrene kutije za drvo koja se nalazila do ognjišta.

Kada se vrućina pojačala i svijeće se ugasile, kapci su mi otežali, ali morala sam

ostati budna. Što će Cesare pomisliti ako zaspim? Uzevši jednu svijeću iz

masivnog svijećnjaka, odlučila sam istraživati. Naposljetku, odaje nisu velike i

lako ću čuti njegov korak na stubama, zveket oružja kada stražar stane u stav

mirno. Imat ću dosta vremena za vratiti se u primaću sobu i namjestiti se na

divan kao da se nisam ni pomaknula s njega.

Odaje su bile povezane vratima od orahovine, a prvo se ulazilo u mali ured u

kojem je bio pisaći stol s priborom za pisanje. Povećalo je ležalo na otvorenoj

knjizi - Euklidu ili možda Vitruviju - jer je bila puna obilježenih dijagrama i

primijetila sam samo rijetke retke na latinskom. Donna Lucrezia govorila je da

je Vitruvije bio poput Biblije njezinom bratu, a topovi su bili njegovi sveti

apostoli koji su propovijedali svoju blagovijest moći i razaranja. Također, uočila

sam i zaključan ormar za knjige, pričvršćene lancima iza raskošnih brončanih

rešetki, a njihove korice, ukrašene draguljima, sumorno su sjale na svjetlosti

moje svijeće. Tako skupocjeni tekstovi možda su potjecali iz urbinske knjižnice.

Od te sam se pomisli naježila gurnuvši sljedeća vrata kada sam se našla na

pragu spavaće sobe mojeg ljubavnika.

Ondje sam i ostala jer me obuzeo osjećaj da sam uljez. Osjećala sam se kao dijete

koje je nehotice naišlo na roditelje dok vode Ijubav. Zašto? Zar nisam bila ondje

gdje sam željela biti, gdje me Cesare namjeravao odvesti? Zagledala sam se u

krevet na kojem su zavjese bile privezane pa su razotkrivale savršeno istučene

jastuke, svilene plahte i brokatni pokrivač preklopljen u jednom kutu. Čeznula

sam leći na njega, podići plahte i kliznuti pod njih, položiti glavu na jastuk baš

kao on svake noći, ali sprečavala me pak njegova potpuna bezličnost. Ni jedna

jedina crta ili udubljenje nije odavalo činjenicu da je itko ikad spavao u tom

krevetu, sanjao, vodio Ijubav u njemu ili jednostavno buljio u mrak i čekao da

noć završi. Gotovo su ga mogli ondje postaviti kao one zlatne viljuške i nove

svijeće - samo kao scenu za zavođenje.

Međutim, miris jasmina bio je jači i povukao me u sobu. Vatra je i ondje gorjela,

Pompea

-376-

a u njezinoj nepostojanoj treperavoj svjetlosti vidjela sam lica koja su me gledala

sa zidova, podrugljiva, ravnodušna, bez očiju. Smiješila su se iznenadno,

bezubo, kričala su bez zvuka, zagonetno su napućila crvena usta. Premda sam

znala da vise na zidovima, činilo mi se da pak lebde neposredno ispred njih

prkoseći mojem osjećaju za moguće i dozivajući mi u sjećanje Monnu Vannozzu

te njezine priče

o čarolijama i podmetnutoj djeci.

Naime, Monna Vannozza bila je luda kao Don Sigismundo i znala sam što su ta

sjajna lica. To su bile krinke, zlatne krinke. Bez sumnje, to su bile krinke koje je

napravio Fidelmin brat, a Donna Isabella darovala ih je Cesareu. Nasmiješila

sam se kada sam zamislila izraz njezina lica kada bi saznala da ih je iskoristio

kao ukrase u svojoj spavaćoj sobi, toj jazbini tajanstvenih poroka. Polako sam

hodala oko zidova podižući svijeću do svake od njih, diveći se duhovitosti i

profinjenosti rada, sićušnim osobitostima izraza zahvaljujući kojima su oživjele

u svjetlosti vatre.

Neposredno pored kreveta, ondje gdje bi pobožan čovjek objesio raspelo, bila je

maska u obliku lubanje kojoj je čeljust bila pričvršćena sićušnim zlatnim

pribadačama, a zubi su joj bili od sedefa. U jedan očnjak bio je umetnut

dijamant, što je lubanji dalo izvjestan lupeški šarm. Ta je mrtvačka glava imala

osmijeh koji ste joj morali uzvratiti. "Sutra ujutro", upitala sam je ispruživši

ruku jer sam htjela dodirnuti finu crtu lične kosti, "hoću li se probuditi i

ugledati te?" "Ako ne sutra, onda jedan dan, u to možeš biti sigurna",

odgovorila je lubanja. Vatra je pucketala i pljuvala, vosak u mojoj svijeći blago je

zacvrljio prije nego što mi se izlio na ruku gdje se ukrutio i osušio. Tišina

Cesareove odsutnosti sve je pokrila kada sam se vratila u sobu za primanja

pomno zatvorivši vrata za sobom.

Koliko još? Otišla sam do prozora i malo otvorila kapke, ali ništa se nije vidjelo,

ništa se nije čulo osim nemirnog razgovora lišća na sve jačem vjetru i

zapljuskivanje rijeke o obalu. Te sobe gledale su na vrt palače, ali te večeri sva je

zabava bila unutra jer je već bilo poodmaklo godišnje doba. Iznenadni

životinjski krik probio je tamu - možda je to bio samo kunić ili vodeni štakor -

Pompea

-377-

ali pomislila sam na leoparde i njihova gipka tiha tijela, tajnoviti bljesak

njihovih očiju, krvave komade mesa u njihovim zubima. U toj kući nije bilo

odmora. Zatvorivši kapke, vrativši svijeću na stolni svijećnjak, opet sam sjela i

čekala.

Okus je zasjenio mjesto između spavanja i bdijenja - nešto suho, tamno i gorko

na vrhu mojeg jezika, unutar donje usne. Otvorila sam oči i vidjela tamu koju je

svjetlost svijeća uobličila u lice - Cesareovo lice - tako blizu mojeg da je jedva

bilo nešto više od apstrakcije svjetlosti i sjene. Međutim, moje ga je tijelo

prepoznalo obavivši se oko njega kao stisnuta šaka.

"Prah zrna kakaovca", prošaptao je, "ponuda mira."

Oblizala sam usnu otkrivši jezikom vrh prsta koji mi je otvorio usta. Kušala sam

sol pomiješanu s čudnim okusom zrna kakaa. "Koliko je sati?" promrmljala sam

još uvijek u polusnu.

"Nemam pojma. Možda pet ili šest? U svakom slučaju, već je kasno. Nisam se

mogao prije izvući. Firentinski veleposlanik stigao je jako kasno i počeo pričati

o nekoj ljubavnoj pustolovini koja se dala na zlo, a trebalo je popraviti puno

toga između mene i Firence. Uostalom", dodao je podignuvši se iz čučnja,

protegnuvši se i zijevnuvši, "sviđa mi se messer Niccolo. Duhovit je."

Sjela sam, izravnala kosu i suknju te otrla vrhom prsta ostatak kakaa s usana.

"Sto misliš o ovom?"

"Čudno. Gorko. Ima okus kao... kora drveta. Što radite s tim?"

"Čini mi se da je bilo malo kakaa u umaku od vina koji su nam poslužili sa

zecom, ali nisam ga kušao. Zato sam naredio da se ovo

posebno samelje." Dodirnuo je poklopac kutijice za začine koja se nalazila na

stolu tik do soli.

"Znate li što će ljudi reći? Da ste ga donijeli ovamo kako biste ga pomiješali s

otrovom. Karijera kakaovih zrna završit će prije nego što uopće počne."

Nasmijali smo se i sjeo je pokraj mene ispruživši svoje duge noge i prekriživši

gležnjeve.

"Zrno kakaa kao metafora. Jesi li gladna?" Odmahnula sam glavom. Nalio je

dvije čaše vina. "Onda pij. Spavala si otvorenih usta. Sigurno su ti sada suha."

Pompea

-378-

Osjetila sam kako crvenim. Pogladio mi je zažaren obraz jednim prstom praveći

crtu kao ožiljak od dvoboja od sljepoočnice do kuta usana. "Ne brini se", rekao

je, "izgledala si prekrasno. Gotovo te nisam htio probuditi, ali ipak jesam.

Glazba?" Usta su mu bila toliko blizu mojih da sam osjećala njegov dah, njušila

vino, kardamom i jasmin. Nisam vidjela ništa osim njegovih očiju, golemih i

crnih, s točkom žive na srcu, ali sigurno je negdje u sobi bio glazbenik jer je

započeo svirati lutnju, a fontana nota potekla je u vruć izvor žudnje od koje sam

se topila.

Poljubili smo se - najprije vješto, zatim pohlepno. Nešto je palo sa stola i srušilo

se na pod, a zatim se začulo još kucanja, vikanja, struganja, udarac kao da tijelo

udara u pod. Glazbenik je prestao svirati. Cesare je ustao i izvadio bodež.

"Podržite me!" zapovjedio je glazbeniku držeći slobodnu ruku na kvaki dok

čovjek nije odložio lutnju, izvukao kratki mač i stao pokraj gospodara. Tada je

Cesare otvorio vrata i skočio kroz njih baš kada je Don Jofre upao preko praga u

sobu. Spopala me neka vrsta luđačkog veselja i počela sam se neobuzdano

smijati premda to braći nije bilo smiješno. Cesare je izgledao ubojito. Nogom je

prevrnuo Jofrea na leda i pritisnuo mu prsnu kost stopalom, a glazbenik je

primaknuo vrh mača Jofreovu grlu. Nekoliko oružnika s kopljima prepriječilo je

vrh stepeništa.

"Što je, brate?" Cesare je pljunuo riječ brat kao da je najgora uvreda koju je

mogao smisliti. Međutim, Jofrea je najviše zaboljele to što je Cesare govorio

talijanski. Naime, obitelj Borgia njegovala je valencijsko narječje.

"Pusti me, Cesare! Ne mislim ništa zlo. Riječ je o Papi."

"Papi?" Cesare je odmaknuo stopalo s Jofreovih prsa, a glazbenik je podignuo

vrh mača premda je ostao na oprezu i dao na znanje da Don Jofre ne bi smio

napraviti nikakve nagle pokrete. Jofre je oprezno ustao trljajući bolne kosti.

"Ima napadaj povraćanja i jaku groznicu. Kažu da umire, Cesare."

Cesare je gurnuo bodež u korice. "Oh, Kristovih mi krvi i kostiju!" zaurlao je,

podignuo jedan stolac od ebanovine i bacio ga kroz vrata. Oružnici na vrhu

stepeništa raspršili su se kada je stolac odskočio i poletio niza stube proizvevši

kišu drvenih treščica. "Zar nije mogao pričekati tjedan dana?" Drugi je stolac

Pompea

-379-

slijedio prvi.

"Smiri se", rekao je Jofre.

"Da se smirim?" Cesare je zgrabio brata za bradu i iskrenuo je sve dok ga nije

prisilio toliko nakriviti glavu da je izgledalo kao da mu je slomio vrat. "Da se

smirim", ponovio je Cesare. "Na svakom mi se koraku rugaju i onemogućavaju

me, a sve što možeš reći je da se smirim. Božjeg mi imena, čime sam zaslužio

ovakvu nesreću?"

"Odakle želiš da počnem?" odgovorio je njegov brat, a ja sam se malo zabrinula

za vlastitu sigurnost. Međutim, Cesarea je prošao bijes ili je možda shvatio da

mu prijeti opasnost od vlastite retorike.

"Pošalji mi Sassatellija i pronađi glasnika koji može brzo jahati."

"Posljednji put kada sam ga vidio, Sassatelli je ležao u nesvijesti u

blagovaonici."

"Onda ga polij kantom vode iz bunara i reci mu da Papa umire. To bi ga trebalo

izliječiti od mamurluka." Okrenuvši leđa Jofreu, pogled mu je prešao na mene.

Izgledao je zbunjeno, iznenađeno, kao da me bio posve zaboravio. "Ah,

Violante!" rekao je prešavši rukom preko očiju kao da me pokušava izbrisati iz

vidnog polja.

"Umorni ste", rekla sam zapanjena svojom smionošću. "Noćas se neće ništa

dogoditi. Ne možete poslati glasnike po mraku. Ostavite to do jutra."

Još me više zapanjilo to što me naoko saslušao. Uzevši me za ruke, povukao me

na noge i oštro se zagledao u mene. "Što želiš?" upitao je. "Želiš li brzo jebanje

od čovjeka koji ima važnijih briga? Da postupim s tobom kao s nekom robinjom

ili kurvom? Ili bi to htjela ostaviti za bolja vremena, kada ti budem mogao

posvetiti pozornost? Obećao sam ti nešto, čini mi se da se sjećam, u vrtu

naranača. Možeš mi barem dopustiti da održim obećanje. A sada idi, pobrini se

za mojeg sina. Uzdam se u to da ćeš ga čuvati od opasnosti."

Lovila sam divlju zvijer, nešto nalik na lava s dugom crvenom grivom i tijelom

zamrljanim čudnom podvodnom svjetlošću duboke šume. Bojala sam se, ali

htjela sam da zvijer zna da sam ondje, stoga sam je pozvala. Neko vrijeme nije

odgovarala, nisam čula ništa osim vlastitog dahtanja i ritmičkih udaraca šapa

Pompea

-380-

po tlu šume. Onda se iznenada okrenula i pokazala lice zlatne lubanje. Ušla sam

u očnu duplju slijedeći točku svjetlosti koja joj je svjetlucala u njezinu središtu,

ali to nije bila vatra, već je to bilo lice zvijeri koja mi se biserno smiješila. Znala

sam da bih trebala pobjeći, ali uhvatila sam se u vitice s listovima nalik na

oznojene dlanove i sićušnim sisaljkama koje su mi peckale kožu. Zvijer mi je

stisnula rame čeljustima i započela me tresti.

"Ti si krinka", rekla sam joj.

"Ja sam slijepi Tirezija", odgovorila je.

"Violante, probudite se."

Otvorila sam oči. Visoka spodoba bez lica privila je mojeg sina na grudi i držala

mu glavu rukom, a njegove narančaste kovrče lizale su njezine savijene prste

kao upravo upaljeni plamenovi.

"To je san", rekla sam premda mi je srce lupalo kao zvono na uzbunu.

"Probudite se, djevojko."

Željela sam ostati u snu i slijediti volju zvijeri, ali nisam mogla ostaviti Girolama

u zahvatu nečeg što je imalo goruće ruke i bilo je bez lica. "Dajte mi sina!"

kriknula sam. "Dajte mi sina!"

"Evo." Monna Vannozza pružila mi je dijete nagnuvši se naprijed tako da joj je

popodnevno svjetlo obasjalo lice - sami komadi mršave sjene u krutoj kapuljači.

Sjela sam, sklonila kosu s očiju i izravnala zgužvanu suknju.

"Idemo k meni", rekla je Monna Vannozza.

"Mi? K vama?" ponovila sam još uvijek tromog uma od sna. "Je li ovo

popodnevni Angelus? Koliko je sati?"

"Otprilike dvadeset." Prerano za Angelus. "On kaže da će ujutro otići iz Rima u

Romagnu. Želi da povedemo djecu prije nego što ode, dok su njegove čete još

uvijek ovdje i mogu nas štititi."

Pompea

-381-

Osjećaj strave pokrio me kao mokar plašt. "Dakle, Papa je umro?" Zakoni Rima

zahtijevaju da se svi vojnici povuku iz grada u slučaju sede vacante*.

"Još ne, ali svakako uskoro hoće. Više ne može štititi Cesarea od njegovih

neprijatelja. Cesareu se najbolje pridružiti Michelottu i kraj međuvlašća

pričekati u vlastitoj bazi moći."

Ustala sam, obula cipele, osjetila stezanje u grudima koje mi je reklo da je

Girolamo sigurno gladan i pritisak u mjehuru zbog kojeg sam pomislila da sam

sigurno spavala nekoliko sati. Sjetila sam se razgovora s njim u Nepiju, kada je

takav potez osudio kao kukavički bijeg i zadirkivao me zbog nerazumijevanja.

"Želim otići s njim", rekla sam. "Girolamo bi svakako bio sigurniji izvan Rima."

Girolamo je cendrao i nestrpljivo mi lupao glavom u prsa dok nisam opet sjela

na rub kreveta i stavila ga na dojku.

"Bit će borbe", rekla je gledajući škrtim čeznutljivim osmijehom punačke obraze

svojeg unuka i krepko micanje čeljusti dok je sisao. "On mi kaže da je čuo za

sastanak prošle noći u kući venecijanskog veleposlanika. Ondje je bio Annibale

Bentivoglio, baš kao i Giovanni Sforza te neki od Manfredijevih. Uobičajeno

ironično kaže da misli da mu ondje nisu pisali pjesmu u znak podrške."

Dakle, zbog toga je došao jako kasno. "Sjećam se gospodara Annibalea", rekla

sam glupo, "još od putovanja u Ferraru." Bilo je teško zamisliti da taj otvoren

galantan čovjek kuje ubojstvo. Bilo kako bilo, naš kratak boravak ondje, gdje su

se Giulio i Angela upoznali, činio se jednako nestvarnim.

"Šteta što moja kći nije mogla učiniti više i pridobiti ga."

Zvono je još uvijek imalo visok sumoran zvuk. "Što je to?" ponovo sam

upitala.

"Ne obazirite se na to!" zapovjedila je Monna Vannozza. "To se nas ne tiče",

dodala je, rekla bih, da uvjeri sebe koliko i mene.

Ubrzo je postalo jasno da je bilo mnogo drugih koji se nisu dali tako lako

odvratiti. Dok sam skupljala ono malo što smo Girolamo i ja posjedovali, zvuk

povišenih glasova i ustrčalih nogu začuo se s * Sde vacante (lat.) - izraz koji se koristi u kanonu Katoličke crkve za situacije kada je ispražnjeno mjesto na vrhu crkvene hijerarhije (bilo kardinalsko, papinsko ih sl).

Pompea

-382-

druge strane vrata. Kada smo zakoračile u uski prolaz, ostali su nas povukli za

sobom.

Svi su hitali prema glavnom dvorištu. Pridružili smo se gomili pekara i tajnika,

svećenika i šmrcavih pralja, a svi su se gurali laktovima i sudarali u uskim

prolazima i starim niskim vežama koje su se skrivale iza modernog pročelja.

Kada smo se približili, zvonjava je postala glasnija, a onda sam shvatila da je to

zvono u zvoniku samog San Clementea.

To je značilo da napadaju palaču.

Dojurili smo na dvorišni trijem na vrhu vala dječačića, korskih pjevača,

bubnjara i kuharevih pomoćnika. Cesare je stajao na ogradi bunara, okružen

neprijateljski raspoloženim oružnicima koji su vikali iz sveg glasa. Guštik

oštrica blistao im je iznad glava na podnevnom suncu koje je sjalo ravno na

dvorište i ponovo zapalilo vatru u Cesareovim kratkim kovrčama. Osjetila sam

da mi se želudac steže od mješavine strave i čežnje.

"Želite me ubiti?" Činilo se da ne viče, a ipak se njegov glas jasno čuo iznad

nezadovoljnog gunđanja njegovih buntovnih postrojba. "Evo, izvolite. Sam sam

i nenaoružan. Ovo vam je prilika." Nije rekao baš potpunu istinu. Kada mi je

um započeo shvaćati ono što su oči opažale, shvatila sam da je bunar okružen

nizom golemih švicarskih kopljanika koji su bili Cesareovi osobni tjelohranitelji.

Međutim, zbog načina na koji je stavio ruku na grlo i olabavio ovratnik košulje

svi smo se usredotočili na njegovu slabost. Nitko nije vidio kopljanike, nitko

nije primijetio da su se okupili oko svojeg vođe i spustili vrhove koplja. Svatko

od nas sjetit će se samo trokuta slabe kože na bazi njegova grla.

Čula sam kako Monna Vannozza uvlači dah. Prekrižila se dodirujući čelo, prsa i

ramena krutim grčevitim pokretima. "Što on sebi umišlja?" promrmljala je.

"Razderat će ga na komade."

Zrak je zazviždao. Kao da su ga dočarale riječi Monne Vannozze, dugi je nož

poletio u vitkom luku preko četverokuta neba ograničenog palačinim zidovima.

Obasjala ga je sunčeva svjetost, odskočila od njega kao voda od vrelog željeza.

Pomislila sam da će zauvijek visjeti u zraku, a oči zašutjelih buntovnika sada su

Pompea

-383-

se podignule prema njemu u parodiji molitve. Cesare je raširio ruke uz povik

koji se činio gotovo

radosnim. Zatvorila sam oči, nanjušila znoj i mast za kuhanje, oštar smrad

straha Monne Vannozze i mlijeka koje je kiselilo moj prsluk. Činilo mi se da

pogrbljena padam unatrag preko svojeg sina dok mi ruka drži njegovu meku

glavicu, a njegovi se prsti zapliću u moju kosu i vuku, vuku me prema dolje...

*

Kada sam opet otvorila oči, shvatila sam da klečim, a ruka Monne Vannozze

držala me za rukav. "To je čudo", dahnula je, "čudo."

U dvorištu nije bilo nikog osim Cesarea koji je sada sjedio na ogradi bunara,

držao laktove na koljenima i spojio ruke na stražnjoj strani pognutog vrata. Dva

njegova švicarska kopljanika gurali su velike željezne zasune na glavnim

vratima. Bljesak čelika pokazao mi je nož koji je ležao na ogradi pored njega.

Truplo je ležalo na trbuhu - manje od dvije dužine ruku od bunara - s oštricom

sjekire napola zarivenom u kralješnicu.

"Što se dogodilo?"

"Nož ga nije pogodio, a zatim su nekako otvorili vrata i Švicarci su ih sve

otjerali na ulicu."

Kada smo ustale, neki se muškarac progurao pokraj nas i gomile dječačića koji

su zanijemili i stajali nepomično poput jata prljavih mramornih Kupidona.

Zazivajući Cesarea, potrčao je preko dvorišta.

"Što je sada?" upitala je Monna Vannozza. Cesare je skočio na noge, a muškarac

je žustro gestikulirao u smjeru Trga svetog Petra. Premda nisam uspjela čuti

većinu onog što je rekao, čula sam riječ Orsini, a zatim je Cesare izustio niz

kletvi zbog kojih je Monna Vannozza prosiktala od neodobravanja te zatražio

oklop i konja. Još jedanput dvorište se ispunilo vojnicima - sada je bilo više

Švicaraca - i četom koju je predvodio Don Jofre koji nije nosio nikakvu zaštitu

osim prsnog oklopa, a izgledao je živčano na nemirnom konju. Poslije kratkog

rječkanja između braće, Cesare je uzeo konja i podbo ga kod vrata palače, a

Pompea

-384-

muškarci koju su ih upravo bili zatvorili opet su ih otvorili. Izvukavši mač,

izjahao je na ulicu na čelu nečeg što je izgledalo više kao svjetina nego vojska.

Vrata su već bila opet zatvorena u trenutku kada je Cesareov perjanik Juanito,

postariji čovjek premda lojalan i sitničav, stigao u dvorište donijevši oklop.

Na kraju čovjek koji je bio pozvonio na uzbunu u zvoniku i sve vidio objasnio

nam je što se dogodilo. Čuvari koji su otjerali buntovnike na Trg San Clemente

otkrili su da je gotovo u istom trenutku neprijateljska četa Orsinijevih i njihovih

pristaša razvalila vrata Borga i krenula u napad na palaču. Mnogi su buntovnici

poginuli, neki su prebjegli Orsinijevima, ali drugi su stali na Cesareovu stranu

kada se pojavio među njima mašući mačem iznad glave, vičući da ionako nikad

nije namjeravao umrijeti u krevetu.

Dok sam jasno u sebi vidjela prizor njegovog golog vrata i noža koji se vrtio

ispod modrog neba, pomislila sam da mu, naravno, ne bi bilo žao umrijeti na

velikom trgu gdje je nekad plesao s bikovima, pod zlatnim Cezarovim okom.

Bila sam ljuta. Kako je mogao biti tako nerazborit i sebičan? Očito njegova

sentimentalnost prema djeci u Nepiju nije bila nadahnuta ničim drugim osim

slabošću, a sada kada je opet bio jak, bio je spreman sa svojim demonom

sklopiti ugovor koji mu je bio po volji i svi mi ostali mogu otići dovraga.

"I sam je dijete", bijesno sam rekla Girolamu, ali on je samo na nekoliko

trenutaka svrnuo svoj hladnokrvni crni pogled na mene, a zatim je zaspao.

Nisam mogla podnijeti pomisao na ono što se možda događalo s druge strane

vrata koja su vodila u palaču pa sam otišla u vrt i hodala prema rijeci, što dalje

od ulice. Našla sam se u vrtu ruža premda je čak i tamo prodrla buka borbe,

natječući se s pospanim zujanjem zakašnjelih pčela i povicima lađara kojima

nije nimalo bilo stalo tko je Papa sve dok su Rimljani još uvijek trebali žito i

masline, sir i kobasice te čepove od pluta za svoje vinske boce. Netko je

prekopao mjesto gdje je tlo upilo Tirezijinu krv pa sada tamo više nije bilo trave

i opalih latica. Poslije borbi s bikovima običavali su posuti piljevinu preko trga

jer ona upija krv, a zatim pomesti blijedoružičaste grude u tačke i odnijeti ih na

smetišta izvan gradskih zidova gdje ih se spaljivalo. Nadala sam se da će se naći

netko tko će tako postupiti s Cesareom kada on pogine.

Pompea

-385-

*

"Obrišite suze, djevojko."

Nisam bila svjesna da sam plakala premda, sada kada mi je Monna Vannozza

skrenula pozornost na tu činjenicu, osjećala sam vlagu na obrazima koju je

hladio povjetarac s rijeke.

"Oni su na sigurnom." Njezino lice, uokvireno strogom tamnom kapuljačom,

izgledalo je staro, koža joj je padala u tankim suhim naborima oko usta i nosa.

"Nalaze se u Anđeoskoj tvrđavi."

Iznenada sam se osjećala slabo i klimavo od olakšanja pa sam gotovo ispustila

Girolama prije nego što sam se sabrala. "Što se dogodilo?"

"Prisilili su ih na povlačenje, ali uspjeli su ući u Vatikan kroz vrata koja vode u

baziliku, a zatim kroz podzemni prolaz u zamak. Rekla bih da Pio nije ni znao

da su ondje sve dok nisu izašli s druge strane." Izmijenile smo suzdržane

osmijehe. Bez sumnje, ona i ja štitile smo osobna sjećanja na sakrivena vrata i

tajne prolaze, hladan zrak prožet drevnim strahovima i romansama. Na

trenutak upitala sam se što La Fiammetta sada radi, na koga je prenijela

naklonost poslije Valentinova pada. "Isposlovao je propusnicu za svoju obitelj.

Za nas. Smjesta ćemo mu se pridružiti u Anđeoskoj tvrđavi."

bili su gramzivi i hiroviti tirani, ali sjećate se stare izreke: Bolje vrag kojeg

poznajete... Molili su vojvodu za milost. Vojvoda ih je bacio u tamnicu ili,

ukoliko je mislio da odgovarajući ljudi promatraju, dao ih je zadaviti i baciti u

rijeku.

Kada nitko nije gledao, dugo bi sjedio, utonuo u nedodirljivi spokoj,

neusredotočenih očiju, praznih ruku u krilu, stoga sam znala da ga je tada tištio

njegov demon kojeg sam željela moći otjerati. Nadala sam se da će me još

jednom pozvati na privatnu večeru, ali u Anđeoskoj tvrđavi vladala je nestašica

privatnosti, osim kod, rekla bih, izvjesnih zatvorenika u tamnicama ispod nas.

Činilo se da ga više tješi biti s Giovannijem nego s bilo kim drugim. Njegovo

strpljenje s tom malom cendravom dosadom pobudilo je zavist u meni, ali

istodobno sam se nadala da će, kada Girolamo bude stariji, biti jednako

Pompea

-386-

spreman učiti ga trikovima s kartama, odgovarati na pitanja o vježbanju pasa,

tumačiti mu od čega su napravljene zvijezde i koliko dugo traje putovanje u

kraljevstvo prezbitera Ivana.

Čak je na sastanak u Vatikanu s Delia Rovereom i nekim drugim kardinalima sa

sobom poveo Giovannija. Dječaku će biti bolje od promjene okoliša, tvrdio je.

Sada ima sedam godina i vrijeme je da se počne služiti obrazovanjem u praksi,

dodao je. Promatrala sam kako jašu natrag preko mosta. Giovanni je sjedio

ispred Cesarea, a Cesare je vodio bratova ponija. Činilo se da Giovanni spava

držeći obraz na Cesareovim prsima. Dok je u dvorištu čekao da konjušar

podigne dječačića sa sedla, vidjela sam kako se sagiba i ljubi djetetovo tjeme. To

je bila gesta čiste nježnosti od koje sam svrnula pogled, kao da sam ga zatekla u

nečem tajnom i sramotnom.

Poslije dva dana Delia Rovere bio je izabran za papu i uzeo je ime Julije. Svatko

je shvatio ironiju. Njegov prethodnik, kako se Cesare prisjećao sa studija

teologije u Pisi, bio je svetac poštovan zbog svoje uloge u rješenju arijevske

rasprave, ali sumnjao je da je to potaknulo Delia Roverea na uzimanje imena

kada se nalazilo uz ime Cezar. Tada se škrto i tvrdo osmjehnuo pa nestao u

malu sobu za odijevanje koju je rabio za privatne audijencije, a slijedio ga je

Agapito oštreći pero u hodu.

Cesare se pojavio nakon što je pao mrak. Pripremila sam Girolama za spavanje

te postavila pladnjeve i čaše za večernji obrok. U našem kućanstvu vladala je

čudna jednakost. Kako smo svi bili nagurani u nekoliko soba s debelim

zidovima i niskim stropovima, svi smo jeli zajedno - muškarci i žene, djeca,

vojnici i njihovi časnici te nekolicina služinčadi koja nam se pridružila iz San

Clementea. Većina nas čak je dijelila spavaonice u kojima su visjeli pokrivači

obješeni na konopima u najvećoj sobi i dijelili muškarce od žena i djece. Samo

su Cesare i Monna Vannozza imali vlastite spavaće sobe.

Dok Cesare nije ušao u dvoranu, bila sam sama. Camillina dojilja čuvala je

dojenčad, a Monna Vannozza otišla je donijeti kruh iz kuhinje. Ništa nije rekao,

samo je kimnuo, a zatim stajao i promatrao me dok nisam osjetila da mi se vrelo

rumenilo penje vratom i obrazima te silazi do vrhova grudi. Bila sam nespretna

Pompea

-387-

pa sam ispustila rog za piće na pod. Zakoračio je naprijed, nagnuo se, uzeo ga i

stavio na postolje na dugačkom stolu. "Ostavi to", rekao je, "i dođi na krov.

Želim razgovarati s tobom."

Ostavivši hrpu šalica i tanjura, obrisala sam oznojene dlanove o suknju i

slijedila ga kada je prošao kroz duboka urezana vrata i potrčao uza stube koje

su se kroz sredinu stare utvrde uvijale kao iskrenuta kralješnica. Dok sam se

mučila sa skutovima na uskim stubama, glatkim poput leda od stoljeća

uporabe, voljela sam ga zbog njegove gipkosti. Vojnik do srži, ovdje je bio kod

kuće, što god on rekao - u sivoj staroj tvrđavi kojoj su zidovi bili ožbukani

pričama o herojima.

Prešao je preko krova, posutog smećem i ptičjim izmetom, do stuba za paljbu

koje su gledale na rijeku, grad i Vatikan.

"Popeo sam se ovamo jer želim disati", rekao je naslonivši ruke na prsobran

zida. Kada sam mu se pridružila, stražari koji su čuvali taj sektor, vidjevši da je

njihov gospodar u društvu sa ženom, nestali su u tami. Nekoliko je svjetala još

uvijek svjetlucalo ispod nas, baklje onih koji su bili nepromišljeni ili očajni pa su

bili vani po mraku, sjaj svjetiljaka iz ulaza u krčme, male vatre ljudi koji su

živjeli pod mostovima i žeravnici teglenica spremni za noć. Sam je Vatikan bio

u tami.

Mjesec bi povremeno zasjao između dubokih brazda oblaka u kojima su bile

posijane malene udaljene zvijezde. Vjetar je donosio tanku, prodornu hladnoću

pa sam požalila što nisam ponijela plašt ili što se nisam usudila pritisnuti svoje

tijelo uz njegovo da mi bude toplije.

"Ujutro se selim natrag u Vatikan", rekao mi je okrećući svoj prsten s kamejom.

"Je li to vaša želja? Ili Papina?"

"Ja sam njegov gonfalonjer. Njegova je želja i moja."

"I tako ste ga na kraju podržali."

"Jesam li imao izbora? Kolegij je odbio D’Amboisea i nije bilo nade za još jednog

Španjolca." Na trenutak je zastao. Možda se nadao da ću uzvratiti nekom

laskavom primjedbom o njegovu ocu. "Vratit ćete se u Vatikan kao moj gost",

nastavio je. "To je rekao Delia Rovere. Bit ću njegov gost, uvjerava me, a ipak

Pompea

-388-

me ne moli da dođem, on to zapovijeda. Gost je riječ koja ima mnogo

tumačenja. Sve je u kontekstu."

"Mogli biste je preokrenuti", rekla sam pokušavajući zvučati samouvjereno. "U

latinskom jeziku emfaza dolazi na kraju fraze, a ne na početku."

Mrko se nasmijao. "Julije Cezar. Kako misliš da se osjećao na martovske ide? Je

li znao što ga čeka, je li imao povjerenja u Bruta? Delia Rovere je na glasu kao

čovjek od riječi."

"Takav je bio i Brut." Sada bih voljela da sam rekla nešto drugo, ali tada se to

činilo prikladnim i oboje smo se nasmijali. Pohvalio je moju duhovitost rekavši

da je izbrušena kao u muškarca.

"No, moramo se nadati da je Delia Rovere bolji čovjek od Bruta ili da se barem

više boji da ne završi u Satanovu ždrijelu. Ali, Violante..." Okrenuo se i

pogledao me baš kada se mjesec pojavio iz oblaka, od čega je njegovo lice

postalo mramorno. "Premda se nadamo najboljem, moramo planirati kao da će

se dogoditi najgore."

Osjetila sam kako mi se grudi stežu.

"Djeca će otići u ladanjsku kuću moje majke u Capraroli. Kada se opet smjestim

u Ceseni, pozvat ću ih."

"Vaša majka i ja sada imamo bolji odnos", rekla sam i smjesta se postidjela

svojih riječi, njihove krajnje neistinitosti, njihove lažne krhke nade.

"Ti nećeš ići s njima."

U meni je navrla vrela plima mučnine. Kako je mogao nastaviti govoriti tim

mirnim odlučnim tonom, kao da određuje raspored postrojbi ili planira detalje

karnevalske vragolije ?

"Ima još nešto što želim da učiniš za mene. Vratit ćeš se u Ferraru i dati ovo

mojoj sestri." Kada je skinuo prsten s kamejom, oteo mi

se vrisak, eksplozija buke od koje je uzmaknuo korak, posrnuo i gotovo pao

preko zida. U točkici mirnoće u srcu bijesa palo mi je na um da ga gurnem.

Možda sam ga i zgrabila jer sam onda postala svjesna da me obujmio, jednom

rukom iza leđa, a drugim dlanom uhvatio me za glavu pritišćući moj obraz na

prsa tako da sam mogla osjetiti kucanje njegova srca, a zlatne niti ukrasa na

Pompea

-389-

njegovu pršnjaku zarezale su mi se u meso. Kao jastreb kojem su tek navukli

kukuljicu na glavu, u tami njegova zagrljaja bila sam iznenada krotka,

bespomoćna, povezana s njime slijepim povjerenjem.

Osim što nisam bila jastreb, bila sam žena koja bi mogla izgubiti dijete. Prizor

Monne Vannozze s Girolamom u naručju, lica skrivenog u sjenu kapuljače,

njegove vatrene kovrče u njezinim savijenim prstima podignuo se između

Cesarea i mene istjeravši me iz njegova zahvata.

"Ne!" kriknula sam izvukavši mu se iz ruku. Zgrabio me za ručni zglob, ali

trznula sam se, oslobodila i potrčala. Stražar mi je prepriječio put kopljem. Čula

sam da mu Cesare, negdje iza mene i pomalo bez daha, zapovijeda da ostane na

mjestu. Vrata koja su vodila prema stubištu bila su mi na vidiku i još uvijek

poluotvorena kako smo ih bili ostavili. Kada bih se samo mogla provući kroz

njih i zatvoriti ih iza sebe, to bi mi dalo dovoljno vremena da uzmem dijete i

pobjegnem. Otišla bih na rijeku, našla lađu za Ostiju. Vratila bih se kući u

Španjolsku jer me ovdje ništa ne zadržava. Bolje da mi inkvizicija provjerava

vjeru nego da se odreknem djeteta. Možda bih čak mogla ukrasti konja s

teglenice i još noćas pobjeći iz grada.

Tada je iznenadan zapuh vjetra zatvorio vrata. Bacila sam se na njih, ali mjesec

je nestao iza oblaka pa nisam mogla pronaći kvaku. Pipala sam i gurala, ali prsti

su mi bili slabi i nekontrolirani. Bila sam lagana i nisam se mogla boriti s

hrastovinom debljine dlana.

"Neka ti bude", šapnuo mi je u uho. Dah mu je bio vruć na mojem vratu, a ruke

su mu stiskale moja rebra. Pomislila sam da bi ih on i slomio ako ustreba, a to

ga ne bi brinulo više nego rezanje ptice tijekom večere. Onda sam shvatila,

buntovno osjetivši užitak, da mu je jedna ruka skliznula prema gore i prekrila

moju dojku. "Pobijedila si. Tvoje dijete ostaje kod tebe. A sada dođi u krevet."

Gotovo kao da je to zapovjedio, mjesec se pokazao iza oblaka i obasjao kvaku.

Još me uvijek držeći jednom rukom, podignuo me slobodnom rukom, nogom

otvorio vrata i zatim me odnio niza stube. Jesmo li tako prošli dvoranom,

izloženi pogledima ljudi koji su ondje večerali? Mislim da ne. Još mi se uvijek

čini da se sjećam nekog uskog vlažnog prolaza, nerasvijetljenog i neravna poda.

Pompea

-390-

Osjećam čaroban dodir paučine, njušim hladan kamen i sjećam se da sam

otvorila oči u sobi jednako udobnoj i bogato ukrašenoj kao soba u srcu Ijubavi.

Blago me položio na krevet, a zatim sjeo pokraj mene i skinuo čizme. "Uzimaš li

još uvijek Torelline pilule?" upitao je dok mi je razvezivao prsluk i poljubio

toplo mjesto između dojki.

Kimnula sam glavom jer nisam mogla govoriti.

"Dobro."

*

Te je noći vodio Ijubav sporo i velikodušno, kao da ga ujutro ne čeka ništa osim

kasnog doručka. Njegova usta i ruke bile su slatko radoznale, osjećala sam se

kao da sam prva žena čije je tijelo istražio, a njegov je dodir bio toliko mudar i

pun razumijevanja da se nekako činilo da je ogulio običan sloj čula i izložio gole

živce, srce užitka. Kada sam napokon zaspala, još me uvijek grlio i smiješio mi

se svojim tamnim očima.

Nakon što sam se probudila, imala sam dojam da mi je nešto omelo san. Kada

mi je um zaplivao prema svijesti, shvatila sam da kapci udaraju i kiša pljušti

kroz uski prozor bez staklenog okna. Dršćući sam ustala i ogledala se oko sobe

tražeći odjeću. Opazila sam da još nešto nije u redu. Nije bilo Cesarea. Nije bio

nedavno ustao zbog toga što je trebao ići u zahod ili je htio pozvati sobara, nego

je posve nestao, kao da ga nikad nije ni bilo. Gledajući glatke plahte i istučene

jastuke na njegovoj strani kreveta, počela sam se pitati jesam li sanjala cijelu

prošlu noć premda sam znala da nisam kada sam dodirnula prstima bolne usne

i osjetila blago, ugodno stezanje u bedrenim mišićima.

Tada sam primijetila prsten s kamejom koji je ležao na noćnom stoliću, ondje

gdje ga je bio ostavio rekavši da mu smeta u finom radu kojim su se bavile

njegove ruke. Uzela sam ga. Zlato je sigurno bilo čisto jer je bilo mekano i

prilagodilo se obliku mojeg prsta, ali obruč je bio jednostavan, ukrašen samo

urezanim sloganom. Kameja je prikazivala Lukrecijino samoubojstvo. Upitala

sam se koji je slogan ugravirao ispod slike. Polako okrećući prsten i

Pompea

-391-

pokušavajući vidjeti riječi, pročitala sam; "Age debendo quidquid accidet." Onda

sam vidjela da s unutrašnje strane ima još riječi, i to na katalonskom. " Un cor,

una via." Sjela sam na rub kreveta, omotavši svileni pokrivač oko sebe, i

zagledala se u prikaz žene koja je uperila nož u svoje grudi. Sto je to značilo?

Misli su mi odletjele do Nepija. Jesu li ondje njih dvoje sklopili neki dogovor,

neki žalosni i zlokobni plan za buduću katastrofu koji je tada izgledao kao

bezopasna igra? Koja je bila moja uloga u svemu tome ? Zašto me izabrao da

odnesem njegove sumorne upute sestri? Nisam to željela. Željela sam sina i

normalna svakidašnja zbivanja. Željela sam vidjeti jesu li se tijekom noći novi

zubići probili kroz njegove tvrde male desni.

Međutim, ako je u prstenu bio otrov, prvo sam ga se morala riješiti. Donna

Lucrezia bila je kuma koja mi je podarila novi život i, koliko god moje

vjerovanje u njezinu religiju bilo klimavo, bila sam sigurna da bi bila travestija

odnijeti joj sredstvo samoubojstva. Što ako se Gospodar osvete odluči osvetiti

na mojem sinu za takvu izdaju? Nismo svi bili Abraham, nismo se mogli

osloniti na ovna u grmlju. Pokušala sam noktom otvoriti prsten, ali nije išlo.

Pipala sam oko ruba tražeći nekakvu kvaku ili točku koja bi na pritisak otvorila

prsten, ali bezuspješno. Možda bih mogla pronaći neko oruđe u Cesareovoj sobi

za odijevanje. Ondje bih mogla naći češljeve, turpijice za nokte, britve, kopče za

broševe.

Stegnuvši prsten šakom, oprezno sam otvorila vrata od sobe za odijevanje.

Također, bila je prazna, škrinje za odjeću bile su uklonjene i ostali su samo

četverokuti bez prašine na podu, stol na kojem je radio bio je posve očišćen

osim slomljenog pera i okrajka svijeće utaknute u vlastiti vosak. Paučina napeta

preko jednog kuta stropa treperila je na vjetru, ali čak ni u njoj nije bilo pauka.

Ugođaj napuštenosti pripio mi se za kožu kao demon koji je vonjao po prašini,

kamenju i jasminu. Jedva sam se usudila otvoriti druga vrata od straha da ni

ondje neću ništa naći.

"Dakle, budni ste." Michelotto. Nasmiješila sam se od olakšanja. Ako je

Michelotto bio ovdje, njegov gospodar nije mogao biti daleko. Bila sam umorna

i osjetila su mi bila prenadražena. Lupanje kapka i paučina i, evo, umislila sam

Pompea

-392-

da su me ostavili.

"Bojim se da sam dugo spavala. Njegovo gospodstvo moralo je jako tiho ustati."

Michelotto je nešto promrmljao.

"Hm, bolje mi se odjenuti i potražiti sina." Prsten mi se urezao u dlan. Iako mi

ga je Cesare povjerio, nisam htjela da Michelotto zna da ga imam. Trebala sam

se udaljiti od njega do nekog privatnog kutka gdje bih ga mogla u miru

pregledati.

Michelotto je ustao s tronošca pored vrata na koji je bio sjeo i stupio pred mene.

Nije bio mnogo viši od mene, ali tijelo mu je bilo široko i snažno, a njegovo

držanje poručivalo je da još nije bio spreman pustiti me da odem.

"Sto je?" upitala sam.

"On je otišao."

"Tko? Cesare? U Vatikan?" Osjetila sam se glupo, odbačeno, kao zaprljana

košulja ili par poderanih čarapa.

Michelotto je odmahnuo glavom, a zatim se naoko predomislio i otresito

kimnuo. "Da. To jest, ne. Da, otišao je, ali nisam tako mislio."

"Zašto niste pošli s njim?" Pokušala sam pribjeći zapovjedničkom tonu, ali samo

sam zvučala mrzovoljno i piskavo.

"Zapovjedio mi je da ostanem ovdje s vama."

"Zbilja?" Nekako se nisam mogla domisliti većoj časti.

"Monna Violante..." Položio mi je ruku na nadlakticu. To mi se činilo odviše

blisko, kao čin koji njegov gospodar ne bi odobrio, pa sam odmaknula ruku.

Razumio je, uzdahnuo i spustio ruku. "Svi su otišli", rekao je. "Don Cesar,

Monna Vanozza, djeca..."

"Ne, varate se. Rekao je..."

"Ne varam se. Sam sam podignuo vašeg sina u kočiju. Otišli su prošle noći.

Sada su već dosta odmaknuli prema Capraroli."

"Onda moramo uzeti brze konje i dostići ih."

"Violante..."

"Ne ponašajte se kao da smo bliski."

"Oh, tako mi Boga, slušajte samu sebe, vi, glupa mala droljo! Ne, kada bolje

Pompea

-393-

razmislim, slušajte mene." Potapšao je tronožac. "Sjed- nite ovdje, ne mičite se i

slušajte što vam želim reći. Vi idete u Ferraru. Ja ću vas otpratiti. Morate

predati..."

Znala sam što će reći, rastvorila šaku i pokazala mu prsten.

"To", potvrdio je. "Predat ćete ga Donni Lucreziji. Kada ga vidi, opet će vas uzeti

u službu. Vašeg će sina odgojiti njegova baka. Vjerojatno ga više nikad nećete

vidjeti. Razumijete Ii?"

Noge su mi započele klecati. Klonula sam na tronožac, nejasno svjesna da me

Michelotto uhvatio za lakat i da me smiruje. Željela sam samo da mi dopusti da

padnem i nastavim padati, daleko od tog praznog zamka, daleko od Cesareove

izdaje, svojeg poniženja i bolne praznine koja se uobličavala u meni ondje gdje

je nekad bila moja radost zbog djeteta. "Kažete, prošle noći?"

"Žao mi je."

"Zbilja? Nekako sumnjam u to. Ja mu ništa ne značim pa zašto bih nešto značila

vama?"

Na to nije znao odgovoriti. "Pokrijte se", rekao je povukavši pokrivač koji mi je

skliznuo s ramena. "Odjenite se. I ne pokušavajte ništa glupo. Bit ću iza ovih

vrata, a druga su izvana zatvorena zasunom. A prozor je jako visoko. I možda

bi bilo bolje da se ja pobrinem za prsten." Ispružio je ruku pa sam stavila prsten

na njegov dlan.

Naravno, pomislila sam na prozor koji je visoko iznad rijeke, a tada sam se

sjetila da moj sin nije bio mrtav koliko god sam se osjećala napušteno. Sto ako

me jedan dan potraži i oni mu kažu da sam se tako lako predala bacivši se s

prozora kada su mi ga uzeli ? Kakva bi to slabašna Ijubav bila? Ljubav mi je

zadala zadaću da ostanem živa pa vjerujem da ćemo se opet sastati. Marjam je

rekla da slijedim Ijubav. Nikad mi nije rekla da će to biti lako.

Žustro sam se odjenula. Željela sam što brže pokriti tijelo, prikriti njegovu

sramotu i zatočiti njegovu buntovnost u kitove kosti te vrpce i slojeve tkanine.

Sada je vrijeme da odrastem, pomislila sam tijesno stežući steznik preko bolnih

grudi i povlačeći vrat potkošulje prema gore jer sam htjela sakriti mjesto gdje su

mi Ijubavnikovi zubi okrznuli meso. Kada sam uzela prsluk s poda i počela

Pompea

-394-

izravnavati petlje, primijetila sam tanku crvenkastu kosu u jednoj rupici. Sjetila

sam se kako su se Cesareu sviđale promjene na mojem tijelu koje je donio

porođaj dok me svojim pretvornim rukama gladio po grudima, trbuhu

i između bedara. Stalne promjene koje neće izblijedjeli kao ugrizi i masnice i

neće se pretvoriti u laži kao nježne riječi mojeg ljubavnika. Sjetila sam se poruke

na prstenu. » Učini ono što moraš, što god se dogodilo«, rekla sam sebi. »Jedno srce, jedan

put.«

Pompea

-395-

GIDEONOVA KNJIGA

Tko je treći što hodi pored tebe? Kad brojim, samo smo dvoje Ali kada pogledam uz bijelu cestu

Uvijek još jedan uz tebe kroči.

T. S. Eliot, Pusta zemlja

Pompea

-396-

PRVO POGLAVLJE

REGGIO, LISTOPAD 1505. GODINE

Pošalji mi nešto što si nosila. Pošalji mi čarape u kojima si plesala ili potkošulju u kojoj si spavala

tijekom vruće noći. Pošalji mi svoju navlaku za jastuk ili četku za kosu. Uvjeri me da si još živa.

Gospa je vesela jutros."

"Možda je dijete malo jače."

"Ne znam. Mislim da je to više zbog nekih pisama koja je uspjela dobiti od

brata."

Tek sada, usprkos sebi, počela sam obraćati pozornost na razgovor, razabirati u

umu tko govori i shvaćati što govore. Skupina novih djevojaka pridružila se

kućanstvu Donne Lucrezije prošle zime poslije smrti starog vojvode. Sve su bile

jednake, sve neopisivo mlade i pune nade. Toliko su se brinule zbog izreza

haljina na vratu, ukrasa za kosu i oblika peta na cipelama, kao da su im životi

ovisili o tome. Rekla bih da i jesu u neku ruku. Nisam ih htjela bolje upoznati.

Premda me Angela korila i podsjećala da sam i sama nekad bila baš takva,

vjerovala sam da se ne sjeća dobro - nikad nisam bila tako lakoumna, nikad

nisam imala priliku to biti.

"Oh, voljela bih da sam ga srela!" rekla je prva govornica. "Kažu da je bio

strašno naočit."

"Hm, pretpostavljam da više nije naočit jer je proveo godinu i pol u španjolskoj

tamnici. Violante, vi ga se sigurno sjećate? Je li bio jako lijep?"

Bila sam svjesna da je Fidelma prestala šivati i podignula je iglu u zrak kao

ticalo.

"Hm..." potaknula me radoznala djevojka.

"Nos kao u jastreba", začula sam samu sebe, "a oči su mu bile preblizu." Onda

sam odložila šivanje i promrmljala da moram otići na zahod jer još nisam htjela

govoriti o njemu.

Otišla sam uzeti plašt i pronašla roba koji me otpratio u kuću gdje su živjeli

Pompea

-397-

Angela i Giulio. Morala sam napustiti kulu prije nego što me Donna Lucrezia

pozove jer sam znala da će to učiniti ukoliko je primila pisma od Cesarea.

Apsolutno je odbila prihvatiti pomisao da bi me vijesti o njemu mogle

povrijediti ili da me on možda jednostavno više ne zanima.

Kada sam prigovorila rekavši da me posebno okrutno prevario u vezi

Girolama, ledeno se nasmiješila i rekla: "Osnovno je pravilo varke, Violante,

upotrijebiti žrtvinu osjetljivost protiv nje same. Uostalom, kakvo vam je zlo

zapravo nanio? Dijete je na sigurnom i pobrinuo se da stignete ovamo živi i

zdravi. Sigurno niste očekivali da ćete zauvijek zadržati sina. To se tako ne radi.

Pogledajte mojeg Rodriga."

Htjela sam joj reći da pogleda samu sebe, reći da pogleda darove koje je izabrala

za njega, pisma koja mu je pisala mimo znanja svojeg muža, kako se zabrinula

kada se govorkalo o kugi u Napulju ili kada su ljeta bila prevruća, a zime

prehladne. "Vi ste imali vremena oprostiti se od njega, gospo." Vi niste bili u

prevarantskom Ijubavnikovu zagrljaju dok su vam sina odvodili u mrak, u sjećanje i u sve njegove

zamke.

Sama Angela otvorila je ulična vrata kada sam pokucala. Kose skupljene ispod

slamnatog šešira sa širokim obodom, u suknji pričvršćenoj iznad gležnjeva i

istrošenim starim jahaćim čizmama, izgledala je kao lijepa seljanka.

"Radimo u vrtu", rekla je. Ponadala sam se da vlasnik kuće, koji ju je morao

napustiti zbog dolaska vojvodina brata, neće mariti za posljedice Giulijove

strasti. "Pridružite nam se. Blijedi ste."

"A vi ste pocrnjeli kao djevojka sa sela."

Angela i Giulio nisu se trudili sakriti činjenicu da žive kao muž i žena te su svi

smatrali da će se vjenčati čim vojvoda Alfonso pridobije svojeg brata kardinala

koji je sada bio njegov glavni savjetnik. U tjednima poslije rođenja sina Donne

Lucrezije još su se više nadali da će biti sretni. Kada je dokazala da može roditi

živog sina, Donna Lucrezia sigurno je uklonila i posljednju preostalu ljagu sa

svojeg imena. Čak i najnovija razmirica između Ippolita i Giulija, zbog kapelana

Rainalda, prikladno je nestala poslije glazbenikova iznenadnog nestanka. Giulio

je mislio da je mrtav, a Angela je rekla da mu je vjerojatno dojadilo to natezanje

i da je otišao na neki drugi dvor. Ippolito nije rekao ništa.

Pompea

-398-

"Pogledaj tko je ovdje", rekla je dok me vodila kroz nadsvođenu kolonadu u vrt.

Giulio se poput prašnog fauna pojavio iza gredice grmlja fuksije istresajući

ružičaste cvjetove iz kose.

"Violante!" Zakoračio je s gredice i privio me k sebi u svoj miris zemlje, znoja i

zelenila, a njegova drvena lopatica počešala mi je leda.

"Hm, dragi..." prekorila ga je Angela oduzevši mu lopaticu i obrisavši zemlju s

oštrice. Pomislila sam da joj je pod noktima vjerojatno bilo dovoljno zemlje za

novu gredicu.

"Jeste li sami?"

"Dovela sam roba. Otišao je u kuhinju."

"Trebali ste nas obavijestiti o svojem dolasku. Kao što vidite, nismo spremni za

goste."

"To nije važno."

"Violante baš i nije gost, Giulio."

"Prohtjelo mi se doći. Trebala sam otići na neko vrijeme." Obrativši se Angeli,

dodala sam: "Stigle su vijesti..."

"Od Cesarea", rekla je Angela umjesto mene. "I tako je Sanchu napokon pošlo

od ruke vidjeti ga. Znate li kako je?"

Htjela sam odgovoriti da ne znam i ne marim za to, ali ugrizla sam se za jezik.

Na kraju krajeva, on je bio njezin bratić. Odmahnula sam glavom. "Otišla sam

prije nego što me Lucrezia stigla pozvati."

"Hm, rekla bih da će me obavijestiti ukoliko bude važnih vijesti."

"I ja bih to rekla."

"Pusti to, Angela. Violante nije došla ovamo govoriti o Cesareu. Posve je

suprotno, mislim. Otići ćemo do zapadne terase, sjesti dok sunce ne zađe i nešto

popiti." Pljesnuvši rukama kako bi pozvao robinju, Giulio nas je poveo oko kuće

do ograđene terase rekavši da

hodamo po jastucima majčine dušice koja je nicala među kamenjem. "Ona će

vas razveseliti, Violante. Sva sunčeva svjetlost uhvaćena je u tim sićušnim

listovima. Pravo čudo."

"Vi me uveseljavate, Giulio."

Pompea

-399-

Posjeo nas je u stare udobne stolce prekrivene prostirkama koji su na večernjem

svjetlu zadovoljno trunuli onako kako sam voljela misliti da će on i Angela

trunuti, kada dođu u poodmakle godine, a goli ukrasni cvijetnjaci ispod nas

budu puni zrelih biljaka. Kućna robinja donijela je vrč zaslađenog soka od

limete.

"Ujutro je bilo leda", rekla je Angela, "ali dosad se posve otopio. Kola bi zapravo

trebala dolaziti dvaput dnevno."

Pijuckali smo sok, gledali duge plave sjene koje su voćke bacale prema dnu vrta

i vatreno lice sunca na zalasku ispresijecano njihovim granama. Šutke smo

slušali kako zemlja diše, posljednji ptičji pjev u zraku koji se hladio, šapat

maglice koja je puzala s rijeke prema uskim gradskim ulicama.

"Već je listopad", rekla je Angela omotavši stolu oko ramena.

"Hvala Bogu!" odgovorio je Giulio usrdno. Ljeto je bilo strašno, vruće i kužno te

s obzirom na to da je stari vojvoda prodao većinu prošlogodišnjeg viška žita

kako bi isplatio arhitekta, mnogi su u Ferrari gladovali. Donna Lucrezia stalno

nam je govorila da bi više ljudi bilo umrlo od gladi nego od kuge da Francesco

Gonzaga nije velikodušno omogućio prijevoz kroz svoje zemljište za žito

naručeno iz Pijemonta.

"Ipak, rana zima neće pomoći Alessandru." Novi je nasljednik bio boležljiv,

mršav i nerado je prihvaćao sisu. Kao i njegov stric Ferrante, šalili su se

veseljaci, premda sam mislila na njegova ujaka i gledala koliko odlučnosti ima u

izrazu njegovih blijedih usta ili u krivulji sićušnih pesnica.

"Preživjet će bude li htio", rekla sam.

"Zašto netko ne bi htio živjeti?" upitao je Giulio.

"Sigurno tu dijete ništa ne može."

"Oh, može!" rekla sam, ali kada je Giulio ispružio ruku prema Angeli, poželjela

sam da nisam rekla ništa. Bojala se da joj je pobačaj narušio zdravlje i da nikad

neće moći podariti djecu Giuliju, a očito je mislila da govorim kao sve majke.

Pomislila sam da bih trebala otići jer u njihovu raju nije bilo mjesta za moj

ogrubjeli i ogorčeni duh. Ustala sam i oprostila se od njih.

"Kada se svi vratimo u Ferraru, vi i Ferrante morat ćete nam doći u pravi posjet

Pompea

-400-

i večerati s nama", rekla je Angela. Jedan dio života koji su Angela i Giulio

planirali za sebe podrazumijevao je moje i Ferranteovo vjenčanje.

"On je ljubazan", rekla mi jednom Angela. "Tješit će vas, a kada nađete drugog

ljubavnika, hm, baš ga i neće proždirati ljubomora, zar ne?" Jednostavno.

*

"Gdje ste bili?" Fidelma je izgledala strože nego što je zvučala u svojoj

jednostavnoj tamnoj haljini i kapuljači koja joj je posve skrivala kosu. "Zvala vas

je." U mojoj odsutnosti, otkad je Angela otišla živjeti s Giuliom, Fidelma je

postala jedna od njezinih najodanijih služavki pa se činilo da misli da joj to daje

pravo na nabusiti ton. Vidjelo se u kakvu je odnosu s našom gospodaricom po

tome što su tijekom prošle korizme triput zatražili od fra Raffaella da

propovijeda u njezinoj kapeli.

"Otišla sam vidjeti Angela. Dajte mi pet minuta. Promijenit ću cipele i urediti

kosu."

"Ona to ne bi smjela raditi. Ono što se dogodilo vojvodi Valentinu Božja je volja

i to se ne može poricati. Ako ona misli da će mu ikad biti dopušteno vratiti se u

Italiju, vara samu sebe - i vas."

"Ne vara mene, Fidelma. Ni njega, rekla bih."

Gotovo kao da je namjeravala potvrditi moje mišljenje o stanju Cesareova uma,

prvo što mi je Donna Lucrezia rekla kada sam ušla u sobu bilo je: "Dobra vijest.

Premjestili su ga u La Motu."

La Mota je bila velika kraljevska tvrđava u Medini del Campo, neosvojivog srca

Španjolske. Nisam mogla razumjeti zašto je to dobra vijest.

"Kaže da su ga ondje posjetili poslanici Filipa Flandrijskog koji radi na njegovu

oslobođenju. Kaže da mu Filip želi povjeriti zadaću dovođenja Don Carlosa u

Kastilju, jer je sada njegova majka kraljica."

"Dakle, dopustit će joj vladati ?" Filipovu suprugu Juanu, koja je od Izabeline

smrti nosila naslov kraljice Kastilje, općenito su smatrali ludom, dok ju je

zapravo njezin otac kralj Ferdinand držao zatvorenu u kućnom zatvoru.

Pompea

-401-

Donna Lucrezia slegnula je ramenima. "Mojeg brata nije briga za nju."

"Gdje je sada Don Carlos?"

"Mislim u Flandriji."

"Dakle, Cesare se neće vratiti u Italiju."

Donna Lucrezia položila je svoju ruku na moju. "Žao mi je. Još ne. Morat će opet

sebi osigurati položaj prije nego što se bude smio vratiti i suočiti s papom

Julijem."

Nije mi bilo žao jer sam bila zabrinuta za Girolama. Donna Lucrezia bila je

dovoljno milostiva da me obavještava o njemu premda sam katkad vjerovala da

bi bilo bolje da to nije činila.

Cesare je uspio isposlovati svoju slobodu od pape Julija uz uvjet da ode u

progonstvo u Napulj. Troje djece Girolamo, Giovanni i Camilla pošli su tamo s

njim, u kuću Don Jofrea i princeze Sancije. Međutim, Papa ga je prevario.

Možda je bilo obrnuto. Kada se radilo o Juliju i Cesareu bilo je nemoguće znati

tko je koga prevario. Cesare je opet bio uhićen, ovaj put na zahtjev kraljice

Izabele koja je htjela da mu se u Španjolskoj sudi za ubojstva Don Juana i

Alfonsa od Bisceglie. Ako se Cesare ikad vrati u Italiju, sigurna sam da će to

više no ikad ugroziti život njegova sina i nasljednika.

"Ali, Sancho ga je vidio", nastavila je Donna Lucrezia istim vedrim žustrim

glasom koji je rabila za molbe na koje nije imala lagan odgovor, "i kaže da mu je

dobro. Pomalo je mršav, ali dobro raspoložen. A ova pisma", mahnula je

lepezom zamrljanih pergamenata prema meni, "mnogo govore o tome koliko su

njegove odaje udobnije nego one u Chinchilli. I kako mu od kraljičine smrti kralj

Ferdinand iskazuje naklonost. Na kraju krajeva, Ferdinand je naš rođak."

"U svakom slučaju, vojvoda će imati topliju zimu."

"Iduće zime bit će u Flandriji", odgovorila je Donna Lucrezia kao da ne misli

trpjeti protivljenje svojoj tvrdnji. "Slobodan."

"Kako je danas Don Alessandro?" upitala sam pogledavši u kolijevku

prekrivenu čipkom pored kreveta Donne Lucrezije. Premda je bila odjevena, još

je uvijek bila u spavaćoj sobi jer nije mogla

nositi cipele zbog natečenih stopala i gležnjeva od groznice koju je navukla

Pompea

-402-

poslije porođaja. Dojenče je izgledalo vedro, njegovo lišće između kapice i

povoja bilo je blijedo i mirno kao u malenog sveca. Osjećajući oštar gubitak,

sjetila sam se Girolama u istoj dobi, njegovih crvenih obraza i lica zgrčenog od

gnjeva zbog toga što je bio omotan, bespomoćan i ovisan.

"Popio je malo mlijeka", rekla je Donna Lucrezia, "ali je pretih."

"Rekla bih da sluša."

Nikad nisam spomenula Donni Lucreziji svoje razgovore s njezinom majkom.

Poslije povratka jednostavno sam promatrala kako joj Michelotto daje prsten, a

zatim sam ga ostavila kako bi joj priopćio sve obavijesti o bratu koje je smatrao

prikladnim. Izvršila sam zapovijed pa on nikad neće moći reći da sam ga

prevarila kao što je on prevario mene. Vratila sam se u sobu koju sam nekad

dijelila s Angelom, njezinim staromodnim haljinama i ustajalom mirisu parfema

tuberoze te opet započela obavljati dužnosti dvorske dame kao da nikad nisam

bila odsutna.

Međutim, Donna Lucrezia je sada rekla: "Dakle, znate? Za Cesarea? Puna sam

nade. Alessandro dijeli njegov zvjezdani znak, znate."

Znala sam. "Nada je", rekao mi je jednom vjerojatno u nastojeći biti ljubazan,

"ono čega bismo se najviše trebali bojati." Ispružila sam ruku prema kolijevci, u

namjeri da pogladim djetetovo lice, ali nisam se mogla prisiliti dotaknuti tu

meku kožu. Jedanput ili dvaput zaljuljala sam kolijevku i promrmljala nekoliko

smirujućih besmislica koje nehotično uđu u ženinu glavu čim se muškarčevo

sjeme ukorijeni u njoj. Lice mu se malo iskrivilo. Otvorio je oči. Pomislila sam

da će zaplakati, a zatim sam primijetila da su mu se zjenice tako izvrnule u

dupljama da su mu se vidjele samo bjeloočice. Mjehur sline pojavio mu se u

kutu usta.

"Gospo, mislim..."

"Sveta Marijo, još jedan napad, zar ne? Brzo, potrčite po Castella i

njegovateljicu."

Liječnik i njegovateljica nisu bili daleko. Alessandro je tijekom noći imao

nekoliko napada. Prema ohrabrujućim osmijesima koje su stavili na lica prije

nego što su otišli u spavaću sobu Donne Lucrezije, uspjela sam razabrati da

Pompea

-403-

nema nade. Htjela sam se povući, ali Donna Lucrezia zamolila me da ostanem.

Dovukla sam tronožac do njezina kreveta i sjela, držeći je za ruku, dok su

liječnik i njegovateljica radili sve što su mogli.

Kada je smrt ušla u sobu, liječnik se odmaknuo spuštene glave. Njegovateljica je

podignula ukočeno malo tijelo iz kolijevke i položila ga u majčino naručje.

Donna Lucrezia poljubila mu je čelo i prošaptala na svojem starom jeziku:

"Adeu, mon petit." Onda ga je krotko dala svećeniku koji je rekao ono što je

morao reći i odnio tijelo kako bi ga pripremili za odar.

Castello je spremio stvari i samo otišao naklonivši se žustro i nijemo.

Njegovateljica je pokušala dati nekakav savjet o povezivanju dojki,

o masti od ružina ulja i pilulama od tartufa za smanjivanje maternice prije nego

što sam je otpustila. S obzirom na svoje zanimanje, trebala je naučiti biti

diskretnija sa majkama koje su ostale bez svoje djece. No došla je u Reggio po

preporuci Donne Isabelle koja nije više zavoljela svoju snahu tijekom mjeseci

moje odsutnosti. Sada će bez sumnje pohitati natrag jer je i Donna Isabella bila

trudna. Četvrti put.

"I bez sumnje zdrava kao rasplodna kobila", bila je primijetila Donna Lucrezia

kada je njegovateljica stigla noseći pokroviteljsko pismo Donne Isabelle. Kao da

je u očima društva neka mana biti zdrava kao rasplodna kobila.

Pozvala sam robinju da odnese kolijevku iz sobe, ali Donna Lucrezia privila se

uz čipkanu kapuljaču i odbila se rastaviti od nje. Uzela je jastuk na kojem je

Alessandro maloprije ležao i stavila ga u krilo gurnuvši lice u finu bijelu

pamučnu navlaku kao da se htjela ugušiti. Međutim, pohlepno je disala kroz

nos udišući miris mlijeka i nove kože, miris svega što joj je preostalo od sina.

Zatim se uspravila stalno izravnavajući jastuk svojim punačkim prstima,

hvatajući njegove nabore i kutove između svojih savršeno manikiranih noktiju.

"Obavijestite mojeg muža." Premda su joj obrazi blistali od suza, glas je bio

čvrst. Don Alfonso bio je u Belriguardu. Ondje je proveo ljeto nadzirući obnovu

koju je bio započeo poslije očeve smrti. "I moram napisati još jedno pismo.

Pomoći ćete mi oko toga."

"Ne, gospo, ja..."

Pompea

-404-

"Ne mojem bratu, Violante. Francescu Gonzagi." Nešto u načinu na koji je

izgovorila to ime navelo me da se na trenutak upitam tko je bio Alessandrov

otac, ali otjerala sam tu pomisao čim mi je pala na pamet. Mogli bi me objesiti u

kavezu kule Leone i za manji prijestup. Međutim, ostala je gorka jeka, podli tihi

glas koji mi je rekao da je Donna Lucrezia imala barem utjehu nove Ijubavi koja

će ublažiti žalost za pokojnim djetetom.

Sama je napisala pismo pa sam ga odnijela, kako me uputila, do mjesta blizu

glavnih gradskih vrata gdje se tezga za prodaju peradi nalazila neposredno

ispod ploče na gradskom zidu s imenima poginulih u Bici kod Legnana. Ercole

Strozzi došepao je iza klimave hrpe drvenih kaveza punih Ijutitih kokoši i

zbunjenih jarebica. Poklonio sc i pozdravio me kao da se tako sastajemo svakog

dana. Raspitao se za zdravlje Donne Lucrezije i izrazio nadu da je Don Cesareu

udobno u novom smještaju. Počela sam se pitati je li posljednja godina i pol bila

samo loš san iz kojeg sam se sada probudila i shvatila da je sve bilo kao i prije

smrti pape Aleksandra. Odgovorila sam da nisam dobila poruku od Cesarea te

da se Donna Lucrezia dobro oporavlja, ali kada sam Strozziju dala pismo i

krenula, stavio mi je ruku na rame.

"Znate, mala gospodarice, život ne uzima zarobljenike. Vaša gospa vojvotkinja

to zna i bilo bi dobro kada biste se poveli za njezinim primjerom."

"Hvala vam, gospodine Ercole, vi ste mudri."

"Samo sam praktičan, draga moja, samo praktičan."

*

Reakcija vojvode Alfonsa na gubitak sina bio je poziv da mu se žena pridruži u

Belriguardu.

"On se nada da će mi odvratiti pozornost kada vidim sve promjene koje ondje

izvodi", rekla je Donna Lucrezia upravljajući pripremama za odlazak. "Dossi je

iscrpljen, kaže, zato će dovesti slikara iz Carpija koji će na vrijeme završiti

glavni salon radi koncerta onog pjevača... kako se zove... zbilja, moje pamćenje...

to je od trudnoće, gospo, budite oprezni..." i nastavila je brbljati, vesela i krhka

Pompea

-405-

kao leptirića.

"Ostanite malo!" zapovjedila mi je kada su sve škrinje za odjeću bile u kolima u

dvorištu, a nakit povjeren majordomu. "Imam još jednu zadaću za vas prije

nego što odemo." Izraz lica bio joj je mješavina iscrpljenosti i neukrotivosti koja

me protiv moje volje podsjetila na njezina brata one posljednje noći na

grudobranu Anđeoske tvrđave. "Sastat ćete se još jednom s gospodinom

Ercoleom na istom mjestu. Imat će nešto za mene."

Kada sam stigla do tezge s peradi, Strozzi nije bio tamo. Čekala sam, isprva

nestrpljivo, na vjetru s planina, oštrom od prvog snijega, koji mi je piljevinu iz

kokošinjaca tjerao u oči. Zatim, kada je prodavač peradi započeo mrmljati o

ljudima koji se vrzmaju oko njegove robe i ništa ne kupuju, zabrinuto sam se

odmaknula i hinila da pregledavam piramidu žutih jabuka na susjednom

štandu. Upravo sam uzela najmanje natučenu jabuku i dala nekoliko novčića

prodavaču, kada sam primijetila drugu spodobu koja se zadržavala kod

prodavača peradi. Visok muškarac kojeg nikad prije nisam vidjela bio je koščat,

neupadljivo i otrcano odjeven kao da je tako nastojao nadoknaditi svoju

upadljivu visinu i mršavost. Pomislila sam da je sigurno uhoda jer su otkrili

varku Donne Lucrezije. Navukavši kapuljaču na lice, uputila sam se u

suprotnom smjeru prisiljavajući se da ne potrčim ili učinim išta čime bih

privukla pozornost. Bila sam samo djevojka koja je kupila jabuku. Što je moglo

biti običnije od toga?

Međutim, zbog ljepljivog soka na prstima shvatila sam da sam zarila nokte u

koru jabuke. Onda sam osjetila nečiju ruku na ramenu. Dah mi je napustio tijelo

u tihom kriku. Negdje sam čula struganje mača izvučenog iz korica. Glas je

počeo mrmljati molitve koje molimo kada rađamo i u drugim opasnostima. Bio

je to ženski glas, bez daha i drhtav. Moj glas.

Sada je netko drugi progovorio. Muškarac. Uhoda. "Stavite mač u korice. Ne

mislim je ozlijediti."

Noge su mi popustile pa sam pala na koljena u prašinu, listove kupusa i pseći

izmet na ulici.

"Zao mi je, nisam vas htio prestrašiti", rekao je uhoda. Primivši me za ruku

Pompea

-406-

ispod lakta, podignuo me na noge i počeo je otresati prašinu s moje suknje.

"Tko ste vi?"

"Poslao me messer Ercole."

Zbog olakšanja noge su mi gotovo još jedanput popustile, što me ozlovoljilo.

"Dobro, zašto ro niste rekli, umjesto da se šuljate naokolo kao neki... neki..."

"Kuhar peradi? Uzgajivač golubova?"

"Nije bilo golubova", otresla sam se, ali osjetila sam osmijeh u svojemu glasu, a

to je očito osjetio i poslanik gospodina Ercolea jer se njegovo dugačko koščato

lice iznenada prepolovilo širokim osmijehom. Njegovi su zubi, primijetila sam,

bili veliki i pomalo neravni - čovjek finijeg odgoja možda bi ih pokrio dok se

smiješi.

"Mislim da očekujete nešto od mene?"

To bi još uvijek mogao biti trik. "Varate se, gospodine."

"Vi ste sigurno Donna Violante?"

"Kako znate?"

"Nisam znao dok niste rekli birkat hagomel*. Tada sam bio siguran. Gospodin

Ercole rekao mi je da ste conversa. Druga conversa, kako je on kazao." Lagano se

poklonio. "Ja sam Gideon da Quieto d’Arzenta iz Mantove, brat žene koju

mislim da poznajete kao Fidelmu."

"Zlatar!" uskliknula sam.

"Baš on."

"Da ste nosili svoju zvijezdu, shvatila bih tko ste." Sada kada sam ga pogledala,

bilo je očito. Bio je štrkljast kao Fidelma, istog koščatog lica i lijepih izbuljenih

očiju. Pomislila sam da nalikuje zecu.

"Mislite? Prema mojem iskustvu, conversi su najgori antisemiti. Uostalom, nosim

zvijezdu." Rastvorio je kaput domaće izrade koji je nosio preko pršnjaka i

pokazao zvijezdu od žutog platna našivenu na njega. "Baš i ne bi bilo dobro da

me uhite dok obavljam jednu od tajnih misija gospodina Ercolea. A sada, da

vam predam pismo?"

"Zašto vas je gospodin Ercole poslao? Zašto nije sam došao?"

**

Birkat HaGomel (jud.) - židovska molitva zahvalnosti nakon izbavljenja od nevolje.

Pompea

-407-

"Ne stežite tako plašt, izgledate kao džepar. Nije me poslao, zamolio sam ga da

odem." Nasmijao se i povukao me s ceste, uklonio me s puta mule natovarene

širokim košarama. "Ne laskajte sebi, moja fina damo! Nije me nadahnula ljepota

vašeg lica premda je jako lijepo,

a da sam ga prije vidio, možda bih se ranije bio obratio gospodinu Ercoleu. Riječ

je o vašem utjecaju na vojvotkinju. Sestra mi je rekla da vam mnogo vjeruje, a

meni je stalo od nje dobiti narudžbu. Njezin brat poznaje moj rad i..."

"Znam." Upitala sam se što se sada dogodilo s onim krinkama. Orsinijevi su

temeljito opljačkali San Clemente poslije bitke na Trgu svetog Petra. Upitala

sam se koji bi od njih mogao imati huspu* i objesiti zlatnu mrtvačku glavu pored

kreveta i ponosno zaključila da to ne bi mogao nijedan od njih. "Međutim, moja

gospodarica u sadašnjim okolnostima nije sklona na sva zvona objavljivati

svoju prisnost s bratom. Mogli biste", nastavila sam pomno birajući riječi, "više

postići putem njezina suparništva s Donnom Isabellom Gonzaga."

"Dakle, ovo je od Don Francesca?"

"Pssst. Držite oči otvorene kada vojvotkinja ostavi Reggio, to je sve."

*

Bilo je razumno otputovati u Borgoforte odakle sam očekivala da ćemo rijekom

otići do Belriguarda, ali kada nas je Don Francesco dočekao, on i Donna

Lucrezia ubrzo su skovali druge planove. Nepokolebljivo je tvrdio da Donna

Isabella želi vidjeti svoju snahu i izraziti joj sućut zbog djeteta, ali s obzirom na

to da je sada bila u poprilično poodmakloj trudnoći, nije mogla otići iz Mantove.

Pomislila sam da će se Donna Isabella vjerojatno htjeti razmetati svojom

plodnošću pred mojom jadnom gospom. Premda sam to pomislila dok sam je

odijevala za putovanje, iz njezina ponašanja bilo je jasno da su ona i Don

Francesco prošle večeri našli priliku nasamo razmijeniti nekoliko riječi. Ukoliko

__________________________ * Huspa ili chutzpah (jud.) - izraz koji označava aroganciju, hrabrost, no na dosta grub

način (imati "muda").

Pompea

-408-

je Donna Isabella planirala trijumf, vjerojatno će se razočarati.

Voljela bih da je Angela bila s nama, ali ona i Giulio vratili su se u Ferraru. Nisu

htjeli ići u Belriguardo jer bi ondje morali sresti Ippolita. Nisam mogla povjeriti

svoje sumnje Fidelmi čak i da sam htjela jer nisam željela odati ulogu njezina

brata u cijeloj toj aferi. Ili odati svoju ulogu kada smo već kod toga. Tako sam

šutjela, a ako je govorkanja i bilo, ništa nisam čula. U mojoj prisutnosti nove

djevojke Donne Lucrezije obično bi zanijemile. Angela je imala običaj reći da je

to bilo tako zbog mojeg povratka iz Rima jer se oko svih nas širila aura

bordžijske svetosti. Međutim, znala sam da se radi o nečem drugom. Premda

nijedna od njih nije znala za Girolama, njegov gubitak nosila sam kao pokrov.

Bila sam poput duha, nisam bila dobrodošla u njihov živahan krug mode,

očijukanja i zabava.

Nisam bila prisutna kada je Donna Isabella primila Donnu Lucreziju, ali kada

smo se ukrcali na galiju Don Francesca, prisilna prisnost života na brodu činila

je govorkanje suvišnim. Donna Lucrezia pobrinula se da s njom i Don

Francescom putuju samo oni ljudi u koje je imala povjerenja, a svi su drugi

putovali na drugoj lađi, stoga sam se iznenadila kada sam, nagnuvši se preko

pramca, shvatila da stojim pokraj Gideona d’Arzente. Škripa i pljuskanje vesala

miješali su se s glazbom svirača Don Francesca stvarajući zavjesu zvuka između

nas i ljubavnika koji su sjedili u improviziranoj sjenici na krmi. Vonj svježeg

katrana i dim iz žeravnika pekao mi je nosnice.

"Mislim da možemo očekivati kišu", primijetio je Gideon zaškiljivši prema

niskom žućkastom oblaku iznad smeđe rijeke. "Kladim se da niste očekivali da

ćete me opet vidjeti, zar ne?" nastavio je kada nisam odgovorila.

"Uopće nisam mislila na vas, gospodine d’Arzenta."

"A ja sam mislio da niste propustili nijednu priliku da me preporučite svojoj

gospi."

"Da je bilo prilike, ne bih je bila propustila."

Tada se nasmijao i nakrivio bradu pokazavši smeđu kožu i izbočene kosti na

grlu. Okrenuvši leđa ogradi palube i naslonivši se laktovima na nju, rekao je:

Pompea

-409-

"Vi imate oštar jezik, Violante. Ne zavidim vašem mužu. Mislim da vaš zagrljaj

sigurno ima više bodlji nego zagrljaj željezne djevice."

"Kako ste se uopće ovdje našli, messeri"

"Ah, ja sam oči i uši Donne Isabelle." Na licu mi se sigurno vidjela uznemirenost

jer se opet nasmijao, dodirnuo pregib lakta vršcima prstiju i rekao: "S vama je

lagano zbijati šale, gospodarice."

"Ne biste se smjeli šaliti u vezi svega."

"A ljubavne afere ljudi poput vaše vojvotkinje i našeg izvrsnog markiza od

Mantove treba ozbiljno shvatiti?"

"Ljubav je jako ozbiljan osjećaj."

"Kada bismo razgovarali o Ijubavi, složio bih se s vama. Ali, to je", kimnuo je

prema krmi broda, "samo igra. Ozbiljnije bih shvatio calcio."

Dio mene znao je da je on u pravu i da Don Francescova ruka nije nikoga

ozlijedila dok je ležala u krilu Donne Lucrezije. Međutim, ukoliko nisam

vjerovala u iskrenost njihove Ijubavi, po koliko je jeftinoj cijeni moje vlastito

srce slomljeno? "Uza sve to", rekla sam, "vjerujem da je savjest moje gospe

dovoljno osjetljiva da se opire prisutnosti očiju i ušiju Donne Isabelle."

"U zamjenu za moje zapravo nejasno obećanje da ću je izvještavati o mužu i

snahi, Donna Isabella dala mi je preporučeno pismo za Donnu Lucreziju. Poslat

ću joj neko neodređeno izvješće. Na kraju krajeva, što smo vidjeli? Dama i

gospodin opuštaju se na lađi. Ožalošćena majka traži utjehu od prijatelja.

Spavam na palubi među brodskim robovima i san mi ometa samo zveket

njihovih lanaca kada ustaju i idu pišati. Oprostite što govorim bez uvijanja."

"Navikavam se na to."

"Drago mi je jer se nadam da ću češće razgovarati s vama kada se smjestim u

Ferrari. Mislim da u vašem rudniku ima dubokih žila."

"Pretpostavljam da je to kompliment. Od jednog zlatara."

U Sermideu, na granici država Mantove i Ferrare, Don Francesco oprostio se od

nas, a oni koji su putovali na drugoj lađi prešli su na našu kako bi Don

Francesco imao prijevoz kući. Među skupinom djevojaka Donne Lucrezije koje

su na mene navaljivale pitanjima i pretpostavkama samo je Fidelma šutjela,

Pompea

-410-

stoga nisam znala je li to bilo zbog neodobravanja ili zbog potpuno istančane

vrste radoznalosti. Očekivala sam da će barem spomenuti brata, ali nije i samo

sam ih jedanput vidjela kako razgovaraju, i to kada sam vodila Fonsija u

svakodnevnu šetnju palubom. Činilo se da im je neugodno kada su zajedno -

oštri kutovi njihovih tijela rezali su zrak između njih u nespretne oblike, a

njihova velika stopala pomicala su se u nespretnom ritmu.

Sjetila sam se da je Sveti Otac volio promatrati Cesarea i Donnu Lucreziju dok

su plesali i krv koju su dijelili skladno je tekla dok vodili katalonski sardanas.

Prisjetila sam se kako je njihov otac zaplakao od čeznutljivog zvuka flaviole. Još

sam jedanput vidjela okom uma stare plesne cipele Donne Lucrezije sa

zarezanim potplatima i Cesarea u deliriju kako reže moje cipele nožem za meso.

Možda bih bila vidjela i više da baš u tom trenutku naša lađa nije skliznula

pored pristaništa na dnu vrta gospodina Taddea di Occhiobella, stoga sam se

okrenula i otišla u potpalublje.

Mislila sam da se Donna Lucrezia odmara, ali dok sam se spuštala niza slaz,

pozvala me iz svoje kabine. Kada sam ušla i nespretno napravila kniks u

skučenom prostoru, potapšala je krevet pored sebe

i zapovjedila mi da sjednem. Nije bilo mjesta za stolac, kao ni za tronožac jer su

škrinje za odjeću Donne Lucrezije zauzele sav prostor na podu. Zatekla sam se

kako mislim koliko je neumjesno Don Francesco izgledao u obilju svile i čipke.

Položila sam psića na njegov svileni jastuk i sjela na krevet.

"Što mislite o mladiću za kojeg Fidelma kaže da joj je brat?" upitala je Donna

Lucrezia.

"Mislim da joj i jest brat. Svakako su slični. Gospodin Strozzi ima povjerenja u

njega."

"Strozzi?"

"Posljednji put kada ste zatražili da se sastanem s gospodinom Strozzijem u

Reggiju, gospo, poslao je gospodina d’Arzentu umjesto sebe."

"Hoćete reći...?"

"Bila sam oprezna, gospo. Nisam ništa primila od njega dok nisam bila sigurna

u njegov identitet."

Pompea

-411-

"Sigurna? Kako ste mogli biti sigurni, glupa djevojko? Mogao ga je poslati bilo

tko. Donna Isabella, moj muž..." Zastala je, a zatim nastavila blažim glasom, kao

da govori sama sebi: "Ne, on ne. Sigurno je bila Isabella. Fidelma je rekla da je

radio za nju, zar ne?"

"Gospo, malo sam razgovarala s njim. Uistinu mislim da ga ne zanima..."

"Zanimat će ga ono za što ga plate da ga zanima. Tako je to na svijetu. Fonsi,

zločesti pas." Pas, kojem je dojadilo to što mu nismo posvećivale pozornost,

skočio je u krilo Donni Lucreziji i popeo se na

svoje čvrste stražnje noge pokušavajući joj oblizati lice. Obično bi se u takvoj

situaciji nasmijala, ali sada ga je nestrpljivo kvrcnula po nosu. "Recite mu da

dođe ovamo, Violante", nastavila je nadglasavši pseće cviljenje. "Da vidimo što

namjerava učiniti."

Našla sam ga na palubi s Fidelmom.

"Donna Lucrezia vas želi vidjeti", rekla sam.

Lice mu se ozarilo od onog njegovog iskrivljenog smiješka. "Zbilja?"

Čak je i Fidelma izgledala manje ozbiljno no inače. Odlučila je pozabaviti se

njime te je gurnula labavu nit u njegovu otrcanu manšetu, rekla mu da izgladi

kosu, sakrije zvijezdu kako ne bi izgledao tako... hm, tako židovski. "A imaš li

svoje crteže?" na kraju je upitala.

Potapšao je istrošenu kožnatu vrećicu koja mu je visjela na pojasu. "Uvijek",

rekao je.

"Ne bih se previše nadala", upozorila sam ga, ali hodao je ispred mene prema

vratima slaza pa zbog vjetra nije čuo moje riječi.

Upitala sam se što je vidio kada je stao na vrata kabine i poklonio se. Je li možda

vidio bogatstvo i utjecaj, žarište svoje ambicije? Je li vidio moć i veličanstvo ili

neki preostali talog veličanstvene dekadencije dvora njezina oca? Ili je vidio ono

što sam i ja vidjela? Ženu koja je ležala na krevetu, u dubokoj crnini, raspletene

kose i s križem od pepela na čelu. Križem koji smo svakog dana osvježavali

svetom prašinom iz boce koju je držala među lončićima sa smjesom od karmina

i bijelog olova. Je li primijetio čelik u njezinim sivim očima ili će ga ona uhvatiti

na prepad?

Pompea

-412-

"Gospodine d’Arzenta", rekla je.

"Vojvotkinjo. Iskazujete mi veliku čast."

"Naprotiv, ja bih trebala biti počašćena vašom pažnjom. Oprostite mi ako vas

prije nisam zamijetila." Mahnula je zavaravajuće mekanom rukom. "Toliko

muškaraca, vidite... Uvijek je bilo tako."

Ušao je ravno u klopku. "Vaša velika ljepota, vojvotkinjo..."

Donna Lucrezia se uspravila pomaknuvši jedan jastuk koji je prilikom pada

pogodio Fonsija u nos. Uzvratio je mahnitim lajanjem.

Vidjela sam kako se Gideon trgnuo kada je zvuk proparao ustajali zrak.

"Vas se moja ljepota ne tiče, dječače", rekla je Donna Lucrezia glasom koji je, bez

obzira na pseću galamu, bio savršeno razgovijetan premda istovremeno tih

zbog prijetnje. Sada je Gideon je gledao šutke u nju, a ja sam ga u sebi

preklinjala da odvrati pogled. Možda je bio ambiciozan, ali očito se nije

potrudio naučiti dvorske običaje.

"Zato ćete svrnuti oči s mene i reći mi zašto ste točno došli na moj brod."

Uzela sam psa, pritisnula mu rukom nos i ušutkala ga premda to nikad nisam

uspijevala učiniti onako vješto poput Cesarea. U trenutku kada su udarci i

pljuskanje vesala postali najglasniji zvuk u sobi, učinilo mi se da su se

Gideonova ramena malo opustila.

"Stalo mi je samo do toga da vam služim, vojvotkinjo." Svrnuo je pogled na

palubu, ali mislim da mu glas nije zvučao toliko pokajnički koliko bi Donna

Lucrezia željela.

"Lijepa fraza, ali čula sam i puno ljepših, još kao mala djevojčica. Cijeli sam

život bila okružena laskavcima."

"Onda ćete znati da vam ne laskam. Ja nisam dvorjanik, Donna Lucrezia..."

"To doista niste."

"Ali, posjedujem umijeća za koja vjerujem da bi vam se svidjela."

"A što su zapravo ta umijeća? Varke? Smicalice? Špijuniranje? Čitanje tuđih

pisama? Mogla bih narediti da vam i za manji prijestup od toga privežu

kamenje za noge i bace vas u rijeku kao kuhinjski otpad."

Primaknuo je ruku vrećici koja mu je pored noža bila pričvršćena za pojas.

Pompea

-413-

Donna Lucrezia se lecnula. "Violante, što to on namjerava? Gdje su moji

čuvari?"

"Mislim da vam ne kani nanijeti zlo, Donna Lucrezia."

"Samo vam želim pokazati izvjesno svjedočanstvo svoje vještine, vojvotkinjo."

Shvatila sam da ju je zadirkivao te sam istodobno bila šokirana i zadivljena

njegovim postupkom. Nitko nije zadirkivao vojvotkinju, čak ni Don Alfonso.

Hm, gotovo nitko.

Izvukao je svežanj papira iz vrećice i dodao mi ga. "Biste li mi ukazali cast i

pogledali ovo, vojvotkinjo? To su nacrti za narudžbu markize od Mantove u

posljednjoj godini papinstva vašeg preuzvišenog oca."

Pogledala sam svaki list prije nego što sam ih stavila, jedan po jedan, na krilo

Donne Lucrezije. Ugledala sam lica, čudnovato poznata, usprkos činjenici da je

svako od njih bilo iskrižano ravnim crtama i prekriveno bilješkama o kutovima

i mjerama. Ovdje je bio vladar s turbanom, ondje mačka sa zaliscima. Kerubin

kovrčave kose slijedio je mandarina kosih očiju. Posljednji crtež prikazivao je

lubanju lupeškog osmijeha s dijamantom na jednom zubu.

"Mislim da ove poznajem", rekla je Donna Lucrezia tonom potisnutog

uzbuđenja pa sam se ponadala da je opasnost prošla. Prepoznala je nadarenost

u Gideonovu radu i nanjušila priliku da ga preotme od Donne Isabelle. "To su

neke od krinki napravljenih za mojeg brata, zar ne? Dar od markize?"

"Da, vojvotkinjo. Naručila je dvadeset pet zlatnih i dvadeset pet srebrnih maski.

Ja sam trebao napraviti srebrne, ali onda se moj meštar zlatar razbolio, a posao

se nije smio odgoditi. Cijena zlata, razumijete. Tako sam sam napravio dizajne i

za zlatne, te izlio krinke dok me on nadzirao."

"One su izlivene, a ne iskovane?" upitala je Donna Lucrezia oštroumno poput

domaćice koja iskušava kakvoću posteljine ili svježinu ribe.

"Ove su sve izlivene, vojvotkinjo. Neke su bile iskovane, ovisno

o zahtjevima dizajna."

"A tko je bio vaš meštar, dječače?"

"Sperandio, vojvotkinjo."

"Ah, da, mislim da ga poznajem. Mislim da je jednom izlio medalju za mojeg

Pompea

-414-

plemenitog punca. Razumije se i u kovinu za topove."

"Umro je prošle godine, vojvotkinjo. Navršio je gotovo osamdeset godina."

"Bog se smilovao njegovoj duši." Donna Lucrezia se prekrižila, a Gideon me

pogledao čekajući hoću li i ja učiniti isto.

"I tako ste sada vlastiti meštar?"

"Nadam se da ću jednom imati vlastitu radionicu. Zasad ću raditi gdje mogu."

"I ne bojite se praviti prikaze ljudi?"

"Krinke ne predstavljaju žive ljude, vojvotkinjo. To su samo krinke."

"Hm, možda ćemo napraviti kršćanina od vas. gospodine d’Arzenta. Vaša

sestra iznimno je pobožna žena."

Zatim se malo poklonio, ali zbog buntovna izraza njegovih usta pomislila sam

da vjerojatno nikad neće slijediti Fidelmin put do Krista.

"Onda imam zadaću za vas. Izlit ćete medalju, s mojom slikom na jednoj strani i

dizajnom po vašem izboru na drugoj, u spomen na cijelu prvu godinu otkad

nosim naslov vojvotkinje od Ferrare. Medalja mora biti spremna prije početka

korizme iduće godine."

"Hvala vam, vojvotkinjo. Nećete požaliti što ste mi povjerili izradu medalje."

"Znate li zbog čega je markiza naručila krinke?"

"Svatko to zna, vojvotkinjo."

"Onda bih vas željela podsjetiti na to što se dogodilo ljudima koji su se urotili

protiv mojeg brata u Senigalliji. Samo za slučaj da ikad padnete u iskušenje

učiniti nešto zbog čega bih požalila što sam vam dala svoje povjerenje."

"Razumijem, vojvotkinjo." Poklonio se, izašao natraške iz kabine i namignuo mi

zakoračivši na slaz.

DRUGO POGLAVLJE

FERRARA, STUDENI 1 505. GODINE

Jutros SU mi donijeli ogledalo, dobro uglačano srebro, i vidio sam svoje lice prvi put u ne znam

koliko mjeseci. Pitam se što su time htjeli postići.

Kada smo se nakon Strozzijeva lova u Ostellatu vratili u Ferraru, Donna

Lucrezia otišla je u crkvu, stoga nisam ni sumnjala da su ona i Don Francesco

nekako uspjeli utažiti svoju strast premda su vojvoda Alfonso i Ippolito bili

gosti u Strozzijevoj vili na selu. Dok je vojvoda vjerojatno bio odviše zaokupljen

Pompea

-415-

natjecanjem za najveću torbu lovine te nije mogao primijeti što mu supruga

radi, čudila sam se što su uspjeli zavarati Ippolita. Meni je to bilo tako očito

premda Don Francesco nije mogao doći u njezin krevet, kao ni ona u njegov.

Zbog toga pretpostavljam da su morali iskoristiti sve prilike koje su imali u

umjetnim špiljama u vrtovima gospodina Ercolea dok su jahali po šumi ili kada

su se našli u kući gdje je on držao svoju raskošno opremljenu riječnu barku.

Međutim, Donna Lucrezia bila je grozničavo živahna, a takvu je nisam vidjela

od smrti njezina oca. Don Francesco, čiji su puteni prohtjevi bili na zlu glasu te

nije bio izbirljiv, ponašao se nepromišljeno pažljivo spram nje. Izlučivali su

pohotu kao konj znoj, a ja sam se osjećala kao izgladnjela žena koja njuši vjetar

koji dopire iz pekare.

Naime, bilo mi je lakše što sam kod kuće premda je Donna Lucrezia postala

mrzovoljna i netrpeljiva nakon što smo se vratili u Ferraru, a Don Francesco

vratio se u Mantovu pričekati ženin porođaj. Željno sam iščekivala tihe tjedne

adventa, večeri kraj vatre u ognjištu kada smo šivale prostirke za katedralu i

vlastite haljine za božićnu proslavu. Znali smo provoditi vrijeme u neuzvišenu

govorkanju i uzvišenu čitanju jer smo se trebali pripremiti za razdoblje koje je

dolazilo. Pronašla sam spokoj u činjenici da mi ni vjera ni očijukanje nisu bili

važni, kao i u tome što sam voljela sitnice poput mirisa cjepanica jabukova drva

u ognjištu, zvuka kiše na prozorskim kapcima usred noći ili paukove mreže

koja se iskrila od rose. To je bio doseg mojih misli

i nisam željela ništa više.

Također, posjeti sestri Osanni bili su dio korizmenih priprema Donne Lucrezije

premda je život u Samostanu svete Katarine bio organiziran manje spartanski

no prije. Uskoro poslije smrti starog vojvode počelo se govorkati da je sestra

Lucia varalica koja sama stavlja znakove na sebe i održava rane otvorenima

bodući ih naoštrenim štapićem svake noći kada je bila sama u svojoj ćeliji.

Poslije nekoliko tjedana trajno su je zatvorili u tu ćeliju, čak joj nije bilo

dopušteno pohađati misu u kapeli, a sestra Osanna zadobila je ugled kao jedina

istinska nositeljica Kristovih rana u Ferrari. Osanna je ubrzo pokazala dotad

dobro skrivenu sklonost prema slatkoj hrani i tapeciranom namještaju, kao i

Pompea

-416-

sklonost nekakvog tiranskog djeteta koje želi da sve bude po njegovu.

Jednog mirnog i hladnog jutra, kasno u studenome, dok je dah rijeke nad

gradom visio u niskoj magli i kondenzirao se na zidovima zamka iza tapiserija

obješenih tijekom zime, planirali smo posjet. Međutim, Donnu Lucreziju

probudila je glavobolja i hladni udovi pa me poslala donijeti svijeće od

pčelinjeg voska i višnje u sirupu iz Svete Katarine, kao darove u znak pokajanja.

Rekla mi je da se svijeće moraju upotrijebiti u molitvama za Cesareovo

oslobođenje. Nasmiješila sam se i kimnula u znak potvrde, a osjećala sam se

poput skupocjene tapiserije iza koje curi hladan znoj zime.

Putem sam prošla pored Giulijove palače pa sam poželjela zastati

i posjetiti Angelu. Skoro je uopće nisam vidjela od našeg povratka, a stanka bi

mi bila dobro došla čak i nakon kratkog jahanja u samostan jer su me zglobovi

jako boljeli na vlažnom zraku. Bila sam uvjerena da je ljekarnik koji je preuzeo

na sebe odgovornost pripravljanja pilula za gospodina Torellu pogriješio u

čitanju recepta.

U dvorištu je već bilo nekoliko konja i jedna mula na kojoj je bila grimizna

oprema, stoga sam znala da je kardinalova. Tijelom mi je prošao drhtaj koji nije

imao nikakve veze s hladnoćom. Otkad je izbila afera s Rainaldom, Ippolito i

Giulio nisu izmijenili nijednu uljudnu riječ. Ippolitova prisutnost u Giulijovoj

kući slutila je na nekakvo zlo. Međutim, prije nego što je kućni rob otvorio

velika dvokrilna vrata u piano nobile, začula sam povišene glasove.

"Gdje je on?" upitao je Ippolito. "Bolje da mi kažeš. Moji ljudi pretražuju kuću i

zemljište. Pronaći će ga."

"Pusti me!" povikala je Angela. "Giulio nije ovdje, a ja ne znam ništa o tvom

kukavnom pjevaču niti mi je stalo do njega." Premda su njezine riječi bile

prkosne, zvučala je napeto i prestrašeno.

Rob je oklijevao držeći ruke u bijelim rukavicama iznad kvake od pozlaćenog

srebra. Kimnula sam mu da otvori vrata.

"Monna Violante", najavio je, površno se naklonio i negdje se izgubio. Ippolito

je držao Angelu za ručni zglob. Kada me ugledao, ispustio ga je kao zapaljenu

granu. Pohitala je zagrliti me i osjetila sam da se njezino tijelo trese uz moje, a

Pompea

-417-

njezine suhe usne dodirnule su mi obraz. Stala je pokraj mene, stežući mi ruku,

a Ippolito se okrenuo prema vatri, stisnutih šaka, dok mu se grimizna svila

istezala preko prsa. Počeo je dobivati na težini, postao je čvrst i snažan kao

dobar borbeni bik, i činilo se kao da njegov bijes ispunjava sobu.

"Pošla sam u Svetu Katarinu", rekla sam slabim i prigušenim glasom. "Mislila

sam da..." Upravo tada otvorila su se vrata iza mene. Osjetila sam da se Angela

opušta, a zatim opet postaje napeta kada je shvatila da to nije Giulio, nego jedan

od Ippolitovih oružnika.

"Ništa, preuzvišenosti", rekao je odlučno udarivši petom o petu. "Svugdje smo

gledali, čak i u ledanu."

"Sve prostorije u kući? Špilju iza slapa? Hram gracija?"

"Da, preuzvišenosti."

Glasno dišući od gnjeva, Ippolito nam je pristupio toliko blizu da sam nanjušila

vino i ulje klinčića u njegovu dahu i vonj kamfora po kojem mu je odjeća

mirisala. Gledajući Angelu kao da ja nisam prisutna, upitao je: "Što misliš, zašto

mali kopilan želi sve što je moje?"

"Ja nisam tvoja, kao ni Rainaldo. Bog je svakom od nas dao slobodnu volju."

"Ti mi se usuđuješ govoriti o Bogu, droljo?" Podignuo je ruku kao da će je

udariti, ali ona nije uzmaknula te je prkosno podignula svoju zgodnu bradu

prema njemu. Spustio je ruku. "Angela, što ti on može dati, a ja ne mogu? Imam

veće bogatstvo, imam moć, a ne možeš reći da te ne znam zadovoljiti."

"Ne možeš odrediti Ijubav bogatstvom, moći i vještinom u krevetu, Ippolito",

rekla je, ali nije zvučala neljubazno, nego umorno strpljivo poput odrasle osobe

koja govori upornom djetetu. "Volim ga. Jedan njegov pogled više mi znači

nego išta što bi mi ti mogao dati. Žao mi je."

"Zao", ponovio je. "Ti ne znaš značenje te riječi." Zastao je teško dišući. "Ali,

saznat ćeš."

Povikom je pozvao svoje oružnike i ostavio nas, a Angela je klonula na

prozorsko sjedalo naslonivši leđa na otvoreni prozorski kapak. Sjela sam pokraj

nje i šutke čekala dok je gledala vani u vrt. Njezin pogled odražavao je nemir

fontane ispod nas mlaz koje se njihao na povjetarcu. Zatim se sabrala,

Pompea

-418-

nasmiješila mi se i uzela me za obje ruke.

"Trudna sam", objavila je. "Mislim već odavno, ali pomislila sam da je to samo,

znate... od pobačaja. Međutim, prošle večeri osjetila sam da se dijete miče. Hoću

reći, mislila sam da je to zbog loše probave. Jeli smo jako masne makarone za

večeru, ali je Giulio rekao da će mi istrljati trbuh pa je shvatio." Prislonila je

jednu moju ruku na svoj trbuh. "Evo. Opipajte." Premda njezin trbuh nije bio

velik, bio je posve tvrd, a poslije nekoliko trenutaka osjetila sam drhtaj novog

života pod dlanom.

"Što mislite, koliko ste mjeseci trudna?" upitala sam trudeći se da mi glas zvuči

obradovano i uzbuđeno.

"Pet, možda šest. To je krasno, zar ne? Sada nam moraju dopustiti da se

uzmemo."

"Nadam se da niste rekli Ippolitu."

"Vi ste prva osoba kojoj sam se povjerila. Da niste danas došli, bila bih vas

potražila čak i pred Lucrezijom. Radujte se zbog mene, Violante."

Nasmiješila sam se i ponadala da je moj osmijeh bio uvjerljiv poput melema na

rani u mojem srcu. Željela sam podijeliti njezinu radost. Nisam se mogla

izliječiti od gubitka vlastitog djeteta zamjeranjem njezinoj sreći. Nakon nekog

vremena njezina me toplina počela otapati. Preselile smo se s prozorskog

sjedala na tapeciranu klupu pored ognjišta. Rob je podjario vatru i donio

pladanj crostinija i salate te nešto prženih ušiju kunića koje je Angela odbila iz

straha da dijete ne bi imalo zečju usnu. Razgovarale smo o potrebi jedenja

vrućih jarkih jela kako bi dijete bilo muško, o odmoru, tjelovježbi i imenima te

načinu na koji će Angela opremiti sobu za porođaj. Nadala se da ću moći ostati

s njom tijekom porođaja i rekla mi da Giulio već sklada pjesme koje će je umiriti

za vrijeme trudova. Vrata od sobe za porođaj bit će otvorena, objasnila mi je, i

samo će biti pristojno navučena zavjesa, a Giulio lijepa glasa sjedit će vani

pokraj vrata sa svojim glazbenicima. Govorkale smo o Donni Lucreziji i Don

Francescu Gonzagi te o tome koliko se često dopisuju. Donna Lucrezia je rekla

da joj Don Francesco pomaže osloboditi Cesarea, a možda je zaista i bilo tako.

To bi bio najsigurniji put do njezina srca.

Pompea

-419-

Kada je pala večer pa je rob došao upaliti svijeće, iznenada sam se sjetila svojeg

zaduženja u vezi sa sestrom Osannom. Angela je otišla sa mnom u dvorište.

Zajahala sam mulu, a Angela je trljala mulin nos dok smo se opraštale obećavši

jedna drugoj da ćemo se sastati idućeg dana kada Angela bude namjeravala

obavijestiti o svojoj trudnoći svoju sestričnu u zamku. Iznenada su su otvorila

vanjska vrata i Ferrante je galopom dojurio u dvorište rastjeravši mačke i kokoši

te gotovo oborivši kuhinjskog pomoćnika koji je vadio vodu iz bunara. Obitelj je

još žalovala za vojvodom Ercoleom, a Ferranteova nepodrezana kosa i brada

uokvirivale su mu bolno lice poput divlje pješčane zmije. Uzbibani bokovi

njegova konja bili su tamni od znoja i poprskani slinom.

"Angela, morate doći. Hvala Bogu što ste ovdje, Violante", zadahtao je bacivši se

sa sedla.

"Što se dogodilo?" Prvo sam pomislila da ću se razljutiti zbog toga što je tako

naglo upao u našu prisnost, ali u toj je drami bilo nečeg nasmrt ozbiljnog i to me

preplašilo. Pogledavši Angelu, vidjela sam da i ona to osjeća. Željela sam

odvesti Ferrantea u stranu i saznati što to Angela nije smjela čuti, ali bilo je

prekasno za to.

"Giulio", rekao je. "Napali su ga."

"Napali?" Angela je prigušeno zacičala. Zaljuljala se i zgrabila mulinu uzdu

kako ne bi pala. Mula je potresla glavom i uzmaknula, a dok sam se trudila

obuzdati je, Ferrante je Angelu uhvatio za nadlakticu i posjeo je na panj za

zajahivanje. Činilo se da ga je njezina prestravljenost smirila.

"Napali su ga iz zasjede na putu u Belriguardo."

"Jutros je otišao onamo", rekla je Angela. "U sokolarenje, tako je rekao. I ja bih

bila otišla, ali..."

"Znam", rekao je Ferrante, "trudni ste. Već mi je rekao. Neko sam vrijeme bio s

njima."

"Je li...?"

Ferrante je odmahnuo glavom i shvatila sam da sam bila zadržala dah.

Zavrtjelo mi se u glavi od iznenadnog naleta zraka u pluća.

"Odnijeli su ga u zamak. Mislim da biste se trebali vratiti sa mnom."

Pompea

-420-

"Je li teško ranjen?"

Ferrante je zastao i gotovo mi se učinilo da vidim kako njegov um slaže riječi, a

zatim ih odbacuje. Na kraju krajeva, ne možete uljepšati ni najbolje ni najgore

vijesti, samo kompromise i izmotavanja između njih. "Njegove oči", rekao je i

obujmio rukom Angelu stegnuvši joj rame kao da se bojao da će se raspasti.

"Onaj tko je to učinio pokušao mu je izbiti oči."

"Onda znam tko je kriv."

"Znate?"

"Ippolito."

"Ippolito? Ne budite apsurdni."

"Morate mi vjerovati, Ferrante. Ne pitajte me kako znam, ali znam."

Ferrante me pogledao nijemo moleći me da budem razumna.

"Bojim se da bi Angela mogla biti u pravu. Međutim, to sada nije važno.

Svakako bismo trebali otići k njemu."

"Ne mogu", rekla je Angela.

"Ali, on vas treba, pitao je za vas. Idemo." Ferrante ju je pokušao podignuti na

noge, ali ona se odbila pomaknuti. Povukao ju je kao da joj je tijelo teško kao

panj za zajahivanje, a zatim odustao zbunjeno mašući glavom. "Zašto?"

"Neću ga moći pogledati. Što ako je slijep? Što ako od toga dijete oslijepi?!"

Dva tjedna Giulio je ležao u mračnoj sobi i, premda je bilo jasno da će preživjeti

jer su njegove rane bile čiste i nisu se inficirale, nije se očekivalo da će zadržati

vid. Za njega se nisu skrbili samo njegovi vidari, nego i dva liječnika koje je

Donna Isabella poslala iz Mantove. Giulio je bio njezin omiljeni brat i objavila je

da je skršena od žalosti zbog napada na njega. Don Alfonso i Donna Lucrezia

posjećivali su ga svakog dana, a Ferrante se gotovo nije odvajao od njega. Bojala

sam se da ugrožava vlastite oči time što satima čita Giuliju uza svjetlost jedne

jedine zasjenjene svijeće. Čak ga je i Don Sigismondo došao posjetiti. Krivio je

štakore za Giulijeve ozljede i uvjeravao ga da priprema pohod na njih kako bi

im se osvetio. Giulijevi liječnici ugađali su mu jer se činilo da je on jedina osoba

koja je njihova pacijenta mogla nasmijati. S druge strane, fra Raffaellu koji je

jedanput došao po nalogu Donne Lucrezije zabranili su da se vrati jer je njegovo

Pompea

-421-

moraliziranje, kako se činilo, imalo nepovoljan učinak na Giulijovu utučenost.

Dvoje ljudi isticalo se zbog svoje odsutnosti: Ippolito i Angela. Premda je bilo

službeno objavljeno da su Giulija napali banditi, svatko je znao za

neprijateljstvo između njega i Ippolita. Dakle, kada su započela govorkanja o

bijegu krivaca u Mađarsku, gdje je Ippolito imao nadbiskupiju, ljudi su točnije

no ikad procijenili situaciju. Međutim, vojvoda Alfonso nije nagovijestio da će

išta poduzeti protiv kardinala, a čak mu je dopustio posjetiti Mantovu, gdje ga

je Donna Isabella ljubazno primila usprkos svojoj žalosti zbog Giulija. Dvor je

bio obavijen oblakom mrzovolje i nelagode zbog čega sam osjećala olakšanje

kada sam posjećivala Angelu koja je poput pustinjaka ostala zatvorena u

Giulijovoj palači.

Odlazila sam tamo gotovo svakog dana, često na Ferranteov poticaj, kako bih je

pokušala nagovoriti da posjeti svojeg ljubavnika. Stalno je pitao za nju i plakao

je zbog njezine odsutnosti, a sol u njegovim ranama činila je njegovu patnju

gotovo nepodnošljivom. Ferrante nije mogao razumjeti njezinu bezosjećajnost.

Ponavljala sam mu da je Angela zabrinuta zbog djeteta nadajući se da ću tako

ublažiti Giulijovu bol, ali zapravo sam znala da je prava istina bila tamna i

beznadna, duboko ukorijenjena u Angelinoj bordžijevskoj krvi. Ona ga nije

htjela vidjeti jer ne bi mogla podnijeti gledati ga u takvu stanju. Voljela ga je

zbog njegove ljepote, zbog njegove pune zlatne mladosti, a u njezinu srcu nije

bilo sućuti za ranjenu slijepu ljudsku olupinu. Slušajući njezine sve slabije

isprike, počela sam shvaćati i nešto o Donni Lucreziji, o načinu na koji je

ubojstvo Don Alfonsa od Bisceglie naoko potonulo na dno oceana u njezinu

srcu. Žene iz obitelji Borgia voljele su - i toga su se držale radi vlastitog

preživljavanja - uspjeh. Kada su zbog slabosti podlegli napadačima, i Giulio i

vojvoda od Bisceglie postali su gubitnici.

*

Donna Lucrezia ponudila je moje usluge liječnicima rekavši da se razumijem u

liječenje i da ne uzmičem u situacijama koje bi mogle poraziti manje jaku narav.

Pomislila sam da ona ne zna ni polovinu toga i skromno pognula glavu, a

liječnici su se u svojim crnim haljama nasmiješili kao svrake koje kradu tričarije.

Pompea

-422-

Jednog jutra, kada sam skinula Giulijove zavoje kako bi liječnici mogli provjeriti

rane, gospodin Andrea, stariji od druge dvojice liječnika iz Mantove, rekao je da

na Giulijevu desnom oku želi isprobati postupak koji je jednom vidio u Firenci

pa me poslao na tržnicu kod katedrale kupiti dvije bijele grlice. Giulio, premda

snen od makova soka koji sam mu dala prije uklanjanja zavoja, šapnuo mi je da

u njegovo ime zapalim svijeću svetoj Luciji i zamolim je da pomogne liječnicima

u njihovu trudu. Nasmiješio mi se ljupko i nestašno.

"Hoću ako mislite da će ona saslušati moje molitve", rekla sam.

"Oh, mislim da mi je sklona! Jutros vas mogu vidjeti. Ovim okom." Pokazao je

prstom lijevo oko pazeći da ne dodirne neravnu i grubo zašivenu posjekotinu

koja je slijedila crtu očne duplje, a samo je nekim čudom promašila oko.

"Što vidite?" upitao je gospodin Andrea malo otvorivši prozorski kapak.

"Anđela u aureoli svjetlosti."

Gospodin Andrea se prekrižio, a Giulio se nasmijao. Zbog njegova smijeha moje

su se oči zamaglile od suza - toliko ga vremena nisam čula. "Ne bojte se,

doktore, ne umirem. Svjetlost koja pada na kosu Monne Violante stvara

poseban odsjaj. Kao da je gledam kroz prizmu. Znate, zemaljska kugla na kojoj

živimo puna je čudesa."

Brzo sam otišla, prije nego što zbilja ne zaplačem. Činilo mi se kao da je svojim

stoicizmom i opraštanjem i on sam bio čudo. Dok smo se robinja i ja probijale

tržnicom - ona košarom, a ja laktovima

- razljutila sam se, napola zbog Giulija, a napola na njega zbog toga što se nije

htio požaliti na Angelu, zakleti se na osvetu Ippolitu ili se makar potužiti na

svoju sudbinu.

"Bolje da postane redovnik", promrmljala sam gurajući se ispred ljudi oko

najboljeg prodavača peradi. Imao je štand neposredno kod glavnih vrata

katedrale te je ponosno pokazivao grb obitelji Este i grb nadbiskupije na malim

zastavama koje su vijorile iznad nizova debeIjuškastih vezanih ptica.

"Tko?" Začula sam muški glas pun lakonske zabavljenosti, preblizu mojeg uha.

Nisam bila raspoložena za prisnost. Započela je slaba masna kiša i to me

oneraspoložilo. Umjesto da odgovorim na pitanje, jako sam mu nagazila na

Pompea

-423-

nogu. Zacičao je od boli, a ja sam se usredotočila na dobivanje posljednjeg para

golubova prije nego što ga kupi krupna žena s visokim turbanom.

Poslala sam robinju natrag u zamak sa stvarima koje smo kupile i ušla u

katedralu ispuniti obećanje koje sam dala Giuliju. Uzela sam svijeću iz zalihe u

bočnoj kapeli gdje je moja Bogorodica Stranaca gledala svećenike i ministrante,

opatice koje su došle sa sela, kupce i poslovne ljude te djevojke koje su krišom

motrile dječake iza velova i pratilja. Giulio mi je dao zlatnu škudu kojom ću

platiti molitve pa sam se sjetila da mogu kupiti i drugu svijeću za Catherinellu.

Upalila sam svoje dvije malene svjetlosti i dodala ih mnoštvu razigranih pla-

menova i zadimljenih okrajaka svijeća pored oltara, a zatim sam se naslonila na

klecalo umetnuto u jedan od stupova kapele i pustila da me misli same vode.

Mislila sam na Giulija, Ferranteovu neopjevanu hrabrost, na Ippolitov šarm i na

suzdržanog otresitog vojvodu te o čemu zapravo vojvoda razmišlja nakon što je

u jednoj godini izgubio oca, sina i vjernost braće. Kratko sam se prisjetila

vlastite braće, prije nego što mi je um uzmaknuo od posljednjeg sjećanja na

Elija, onda kada je bjesnio među opalim lišćem visterije u našem dvorištu.

Nisam mogla izbjeći sjećanje na brata Donne Lucrezije - Cesarea - kojeg nisam

mogla zamisliti u zatvoru, i našeg sina koji je sada imao više od dvije godine,

kojeg vjerojatno neću prepoznati čak i da ga opet dobijem priliku vidjeti.

"Dobar dan, gospodarice!" Gideon d’Arzenta upravo se uspravljao iz naklona

kada sam došla k sebi i shvatila da mi se netko obraća.

"Gospodine d’Arzenta. Što radite ovdje?"

"Molim se za nogu", odgovorio je i žalosno se osmjehnuo. "Netko ju je nagazio

kod štanda s peradi. Bojim se da bi mogla biti slomljena."

Stid me nagnao da mu otresito odgovorim. "To i zaslužujete jer se obraćate

dami bez odgovarajućeg predstavljanja."

"Imate pravo, moje ponašanje je užasno. Sestra mi to stalno govori. Molim vas,

oprostite mi." Spustio je košaru s povrćem i guskom koja je ležala na leđima.

Noge su joj bile vezane pa je bijesno lepetala krilima.

"Kako napreduje rad? Nadam se da ste se smjestili i da se osjećate kao kod

kuće."

Pompea

-424-

Slegnuo je ramenima. "Za Židove se može reći da oni ne spadaju nigdje, zato im

je cijeli svijet dom."

Guska je zagakala, a svećenik koji je počeo uređivati oltar Crne Bogorodice

neprijateljski ju je pogledao.

"Možda bi bilo bolje izaći odavde", rekao je Gideon. "Bojim se da bi me moja

guska mogla izdati koliko god skrivao zvijezdu."

"Izgleda da namjeravate održati veliku proslavu."

"Slavi se Hanuka. Zar ste zaboravili?"

Hanuka, dan kada sam smjela ostati budna do kasno u noć i pomagati majci

upaliti svijeće, a kasnije i Marjam pa bismo uvijek razgovarale o istom. Gledala

bih kako dodaje slatki sir u smjesu za krokete i upitala je zašto na Hanuku

uvijek jedemo sir.

"Prisjećamo se kako je Judita prevarila Holoferna", odgovorila

bi.

"Zašto ga je prevarila?"

"Zato što je bila hrabra žena koja je učinila ono što je morala."

Odmahnula sam glavom, ali nisam mogla pogledati Gideona i znala sam da je

shvatio da sam slagala.

"Zašto nam se ne pridružite?" upitao je. "Dođite u kuću gdje ću noćas paliti

svijeće. I pridružite nam se na večeri, naravno", dodao je mahnuvši Ijutitom

guskom prema meni, "ako vam muž dopusti."

Stajali smo u zaklonu jednih od dvaju zapadnih vrata katedrale odakle se

vidjela kula Marchesana, put na terasi koji je vodio u kulu Leonu i vrt naranača

vojvotkinje Eleanore, gdje su se žeravnici pušili na kiši.

"Moram ostati s Don Giuliom."

"I noću? Zar je toliko bolestan? U gradu se govori da će preživjeti."

"Oh, preživjet će, barem njegovo tijelo! Premda mu je svjetlost iščezla iz srca kao

i iz očiju. On je najbolji, najdraži čovjek na svijetu i kako ona može postupati s

njim tako... hm, ona ne zna kakvu sreću ima, to je sve."

"Očito vam je jako drag. Nadam se da ne činite muža ljubomornim."

"Žao mi je, zaletjela sam se. Zaboravite što sam rekla. To su obiteljske stvari. A

Pompea

-425-

zašto", dodala sam poslije kratke stanke tijekom koje je moj razum trebao

prevladati, "govorite o mojem mužu? Zašto mislite da sam udana?"

Gideon je pročistio grlo i iznenada se činio zaokupljen sadržajem košare. "Samo

sam pretpostavio... hoću reći, vi izgledate kao da ste udani."

"Nisam."

"Ali, htjeli biste biti. Postoji netko, zar ne?"

"Ne postoji nitko, uvjeravam vas, gospodine dArzenta."

"Dobro, onda je dogovoreno. Naći ćemo se kod vrata u San Romanu kada sunce

bude zalazilo."

"Ne mogu obećati", rekla sam. "Moram dobiti dopuštenje od Donne Lucrezije."

Nisam mogla zamisliti da će mi Donna Lucrezia dopustiti otići na židovsku

proslavu, ali dok sam žurila preko trga, pognuvši glavu zbog kiše, već sam

smišljala kako da te večeri pobjegnem s dvora.

Iskoristila sam Angelu kao opravdanje. U slučaju potrebe ona bi lagala za mene

makar samo kako bi se bolje osjećala zbog Giulija. Izabravši roba kojem sam

jednom uspješno preporučila melem od podbjela za hemoroide, poslala sam ga

da joj odnese poruku i naložila mu da se ne vrati sve dok ukućani ne odu

spavati. Sunce je već bilo zašlo kada sam napustila palaču. Donna Lucrezia

nekoliko se puta predomislila koju će haljinu nositi te večeri ili je bila takva

samo zbog toga što je trebala večerati sama s vojvodom. Zatim je Fidelma

tražila da pročitam propovijed koju je fra Raffaello namjeravao održati

posljednje nedjelje adventa. Ukoliko meni bude uvjerljiva, prosuđivala je, onda

će sigurno ganuti čak i najnepobožnije vjernike.

Rasvijetlivši mi lice, stražar me prepoznao i propustio. Premda je večer bila

oblačna, činilo se da su oblaci zadržavali posljednju svjetlost dana baš onoliko

dugo koliko mi je trebalo da dođem do vrata na uglu trga kod katedrale koja su

vodila u židovsku četvrt. Vrata su bila su visoka i bez otvora pa nisam znala -

iako sam i predobro znala - što se nalazi iza njih. Kada je Gideon iskoračio iz

sjene zida, podignuvši baklju čija je svjetlost treperavo obasjala kvrgav neravan

okoliš njegova lica, ispunila me snažna strepnja te sam se gotovo okrenula i

otrčala natrag u zamak. Međutim, stavio mi je ruku pod lakat i poveo me, a

Pompea

-426-

stražar je otvorio vratašca u vratima upozorivši Gideona da idući put ne čeka

tako dugo, i bilo je prekasno da se predomislim.

Ulice su bile prazne, no visoke stare kuće izgledale su kao da podrhtavaju od

života, kao da njihovi trošni zidovi i sklepani krovovi jedva mogu držati cjelinu

na okupu. Svi prozorski kapci u prizemlju bili su otvoreni, a otvori su bili puni

malenih zviježđa svjetala. Odlomci razgovora, iznenadni praskovi smijeha ili

povici uzbuđene djece prosipali su se u sumornu večer, a kada smo prošli

pored jedne kuće, čuli smo pjev muškaraca uz veselo zveckanje citre. Vlažan

zrak bio je krcat vonjem od kuhanja. Kad god bih udahnula, snažni mirisi

vrućeg ulja

i karamela, pečene guske i prženog luka navrli bi mi u dubinu grla, zbog čega

bi mi iz usta potekla slina.

Gotovo nisam ni primijetila uski ulaz u uličicu u kojoj je Gideon živio, zato sam,

kada je skrenuo udesno, zakoračila ravno pa smo se sudarili. Na trenutak naša

su se tijela okrznula i kao da su svjetla, smijeh i glazba napravili čvrstu lopticu

na dnu mojeg trbuha, bimuelo* radosti natopljen finim sirupom žudnje.

Odmaknula sam se i nastavila hodati ispred njega niz uličicu ne obazirući se na

njegova upozore-

* Bimuelo (šp.) - vrsta krafne koja se sprema za Hanuku.

nja o opreznom koračanju zbog blata, štakora te opakog pijetla iza sljedećih

vrata koji u čudne sate budi svoju životinjsku vrstu. Nisam mogla vjerovati da

žudim za njim, čak nisam bila sigurna sviđa li mi se. Odjednom se iz

rasplesanih sjena Gideonove baklje nekom čarolijom preda mnom pojavio

Cesare, crvena rijeka njegove kose, bljesak njegova osmijeha, oštre divlje kosti

njegova lica. Zar je to napravio od mene

- ženu koja žudi za svakim muškarcem koji je slučajno dotakne?

"Evo nas", rekao je Gideon otvorivši ulična vrata i propustivši

me.

Vrata su bila iskrivljena, a zvuk struganja po kamenom podu izazvao je pseći

lavež te je obitelj izašla i pozdravila nas. Možda mi se zbog sićušnog i gotovo

posve zakrčenog dvorišta, razbijene fontane napuknute pločice koje su na

Pompea

-427-

svjetlosti baklji blistale plavim sjajem poput mora ljeti činilo kao da se barem

dvadeset ljudi gura, smiješi i želi mi dobrodošlicu u svoj dom na Zot Hanuku.

Nekoliko djece proguralo se ispred gomile i zagledalo u mene svojim očima

okruglim kao u sove pa sam se, osjetivši krivnju, sjetila da sam trebala donijeti

darove. Međutim, evo me, praznih ruku i srcem ispunjenim jedino gorkim

odjecima upropaštene Ijubavi. Muškarac za kojeg sam pretpostavila da je glava

obitelji prekorio je djecu pa su pobjegla krivudajući poput riba među ženskim

suknjama i dugim tamnim muškim haljama.

Odgodili su paljenje svjetiljki do našeg dolaska i onda su nas uveli u sobu koja

je bila rasvijetljena samo šamašom2, dok je menora iza nje sjajila u mraku poput

malenog stabla. Okupili smo se oko svijeće, odrasli su se uljudno pomicali,

gurajući djecu naprijed, i dodavali dojenčad dok se svi nisu smjestili. Stajala

sam na vanjskom rubu kruga

i oborila oči da ne gledam Gideona koji mi je stalno mahao da se približim.

Trgnula sam se kada su upalili prvu svijeću, možda mi se više stresla duša nego

tijelo jer se činilo da nitko to nije zamijetio, čak ni Gideon čiji sam ustrajan i

zabrinut pogled stalno osjećala na sebi. Tijekom nastavka obreda shvatila sam

da sam se malo opustila. Otkrila sam da se sjećam svih riječi blagoslova, čak

sam opažala na koji su se način običaji njihove kuće razlikovali od običaja kuće

mojeg oca.

Kada su upalili sve svjetiljke i postavili menoru na stalak na otvorenom ulazu,

upalili su svjetiljke u glavnoj sobi te su žene počele

donositi hranu na dugačak stol koji je iskrio od srebra, bronce i šarenog stakla.

Kada mi je postarija žena u crnini dodala široku zdjelu od majolike u kojoj je bio

kupus s maslacem i rekla mi da je stavim na stol, pomislila sam da poznajem te

ljude. S njima sam provodila proslave u Rimu dok sam bila dijete, a oni su

neprimjetno živjeli u malenim jednostavnim kućama i sve dragocjeno ili lijepo

što su imali pohranjivali su u kutije jer su uvijek bili spremni na odlazak.

Međutim, ukoliko biste otišli u njihove kuće na Purim, Hanuku ili Jom Kipur,

vidjeli biste kako su znali procvjetati, jednako naglo kao cvijeće u pustinji

2 Šamaš (jud.) - deveta svijeća kojom se za vrijeme Hanuke pali ostalih osam svijeća.

Pompea

-428-

poslije kiše. Starije djevojke i njihove majke zamijenile bi svoju skromnu, čak

jednoličnu odjeću prugastom svilom i zarezanim baršunom te rupcima za kosu

na kojima su zveckali sićušni zlatni novčići. Zlatno

i stakleno posuđe nadomjestilo bi posuđe od drveta i kosti te bi bilo jela

obojenih šafranom i kurkumom, mirisnih od cimeta, oraščića i destiliranih

narančinih cvjetova. Moj otac, koji se nije trudio sakriti svoje samopouzdanje i

imao je široku mrežu korijena u gradu, imao je posve drugačiju kuću. Izgledala

je poput seoskog ljetnikovca goja* kojima je posuđivao novac pa su oni gradili

iste kuće i nalazila se baš na rubu židovske četvrti. Kada bismo se moja braća i

ja popeli na najviše šljive u voćnjaku, vidjeli bismo kroz prozore prvih katova

kršćanskih kuća.

Poslije obroka djeca su pospremila stol, a zatim je Gideon ustao

i počeo teatralno kopati po džepovima. Kako su se djeca okupljala oko njega,

vadio je lijepo izrađene unikatne zvrkove za svako dijete.

"Izrađivao ih je tjednima", rekla mi je mlada žena ponosnim tonom gazdarice,

stoga sam je jako pozorno promotrila. Izgledala je lijepo, jednako krhko i

prozračno kao Dorotea Caracciolo. Primijetila sam da ne nosi vjenčani prsten.

Istovremeno sam promatrala Gideona jer sam htjela vidjeti koliko često gleda u

njezinu smjeru. Međutim, on je bio posve zaokupljen davanjem malenih

zvrkova i objašnjavanjem pravila igre svojem preuzbuđenom slušateljstvu, a

jedno se dijete baš popelo na stol i pokušavalo je skinuti Gideonovu kapu.

Imala sam letimičan neobičan osjećaj da pomoću neke vrste magičnog teleskopa

gledam u budućnost i vidim kako će Gideon za deset ili dvadeset godina

izgledati - kao dobronamjerni patrijarh na čelu svoje obitelji. Taj me prizor na

trenutak ugrijao, a zatim sam poželjela da nisam došla

* Goj (jud.) - naziv za svakog nežidova.

ovamo jer ono što je predstavljalo njegovu budućnost ujedno je bila i moja

prošlost, a prošlost je mjesto kamo se ne možete vratiti.

Naglo sam ustala.

"Nije vam dobro?" upitala je mlada žena, možda više u nadi nego zabrinutosti.

"Trebala bih otići", rekla sam obrativši se Gideonu. "Ako ostanem do kasno u

Pompea

-429-

noć, čuvari me neće propustiti."

"Oh, ne brinite se za to! Oni su naviknuli da ja ulazim i izlazim u čudna doba."

Široko se nasmiješio. "Kažem im da me vojvotkinja pozvala zbog narudžbe."

Začuo se živčan smijeh, oči su me pogledale, a onda su se ponovo spustile.

Osjetivši napetost medu odraslima, djeca su ušutjela.

"Hm", rekla sam prisilivši se na osmijeh, "istina je da često ostajemo budne do

kasno u noć. Pretpostavljam da vam čak i vjeruju."

"Onda ćete još malo ostati?"

"Ne, zbilja, ja... svi ste bili jako ljubazni prema meni i obrok je bio slastan, ali..."

"Donijet ću vam plašt", rekla je mlada žena ustajući od stola.

"Onda ću vas otpratiti kući", rekao je Gideon.

"Propustit ćete Kordovanca", upozorio ga je postariji muškarac s punom

bradom i kovrčama oko ušiju.

"Neću se dugo zadržati. Kada stigne, otiđite u moju sobu kao i obično. Sve je

spremno."

Više nije bilo oblaka, zahladnjelo je, a zamagljeni mjesec bacao je srebrnast

odsjaj na mokre krovove. Većina svjetiljaka za Hanuku već je bila ugašena, a u

starim ulicama bile su samo mačke te slab vonj pečenih gusaka i prženog

šećera. I mi. Gideon i ja s nelagodom smo slušali glasno škripanje svojih koraka.

"Tko je Kordovanac?" upitala sam ga jer sam htjela malo prekinuti tišinu. "Žao

mi je što ga nećete vidjeti zbog mene."

"Bolje vam je ne pitati", rekao je nekako praktično, a to se nije uklapalo u način

na koji je inače govorio. Jaz između naših svjetova zijevao je i u njemu su kipjele

tajne.

"Ovo je bilo ljubazno od vas, Gideone", rekla sam, "ali nemojte me opet

pozvati."

"Nazvali ste me imenom", rekao je trijumfalno. "Nazvali ste me mojim imenom.

Naravno, opet ću vas pozvati. Zar niste uživali? Zar hrana nije bila odlična? Zar

vas nisu lijepo dočekali?"

"Vaši gostoprimci ponijeli su se točno kako treba kada na dan proslave dođe

gost u kuću, ali nisu se zagrijali za mene. Bili su radoznali, to je sve. Conversa na

Pompea

-430-

dvoru. Vjerojatno bi zaboli pribadače u mene da su se usudili, samo kako bi

vidjeli je li moja krv iste boje kao njihova."

"Ne, to je zabranjeno u Tori." Rekao je to jako ozbiljno te nisam odmah shvatila

da se radi o šali pa me uštipnuo za ruku potaknuvši me na smijeh. Međutim,

moj osmijeh nije bio iskren i čeznula sam za vlastitom sobom.

"Ja ovdje više ne pripadam, to je sve. Više nisam Židovka." Nisam imala ništa

osim te sobe u kojoj su Angeline stare haljine nakupljale prašinu, Leonardova

crteža koji je blijedio i Cesareova pisma koje je popucalo po naborima na dnu

moje putne škrinje. Nisam imala nikakvu obitelj osim Girolama, a Girolamo je

bio Borgia. "Ja sam Violante, ja kršim obećanja."

"Židov je uvijek Židov. Čak je i moja sestra još uvijek Židovka. Mi nismo

zahtijevali da budemo Židovi, mi smo izabrani. Ništa Mu nismo obećali. On je

obećao nama."

Prošli smo kroz gradska vrata i upravo smo prešli preko trga kod katedrale.

Pogled na veliku staru tvrđavu koja se izdizala iz svojeg opkopa probudio je u

meni čežnju za domom i imala sam osjećaj kao da sam dugo bila odsutna.

Željela sam biti unutar njezinih zidova, zakukuljena u njezine spletke poput

muhe umotane u paučinu. "Ostavite me ovdje", rekla sam Gideonu.

"Ako tako želite. Pa..." Ponudio mi je baklju. "Siguran sam da ću vas vidjeti kada

dođem na dvor pokazati vojvotkinji svoje nacrte."

Uhvatila sam držak baklje, ali on je nije odmah ispustio iz ruke pa smo stajali

ondje, ruke su nam se dodirivale, zahvaćene u nijemoj pristojnoj borbi za

svjedost. "Ne tražite me!" upozorila sam ga. "Ne znate ništa o meni. Ništa."

"Sada imam još bolji razlog za potražiti vas. Ja sam radoznao čovjek, Monna

Violante." Naklonio se i ostavio me koračajući natrag preko trga s rukama u

džepovima. Od vlage u zraku obod njegovog pustenog šešira nabrao se kao list

kupusa.

Kada sam stigla do svoje sobe i pripremila se za spavanje, nisam mogla zaspati.

Vatra se ugasila i posteljina je bila vlažna, a gozba za Hanuku teško mi je pala

na želudac. Možda sam se zbog toga sjetila majčine kuharice koja je trenutno

ležala na dnu mojeg putnog kovčega s ostatkom moje oskudne povijesti. Stavila

Pompea

-431-

sam kuharicu u kovčeg poslije povratka u Ferraru i otad je nisam pogledala.

Upalila sam svijeću na noćnom stoliću, izvadila knjigu iz kovčega, a zatim sam

se popela natrag u krevet i, savinuvši koljena kao stalak, otvorila sam njezinu

prvu stranicu.

"Lea Sarfati", napisala je vlastito ime samouvjerenijim rukopisom nego očevo.

Mislila sam da datum ispod imena označava dan njihova vjenčanja jer se oko

godinu dana kasnije rodio Eli. " U ovoj knjizi zapisat ću sve što sam naučila i što ću naučiti

o održavanju dobrog židovskog doma i odgajanju djece pred očima Našeg Oca. Njegova milost

možda će mi jednog dana podariti kćer kojoj ću ovu knjigu predati na njezin svadbeni dan, ali

ponajprije molim za sinove." Ispod toga su rukopisom mojeg oca bile napisane neke

riječi na hebrejskom jeziku koje sam smatrala molitvama i blagoslovima za dom

i obitelj.

Sljedeće stranice sadržavale su recepte za spremanje jela za proslave i dnevne

obroke, lijekove za posjekotine, masnice i prehlade, čarolije protiv kuge i velikih

boginja, smjese za čišćenje srebra i bronce te popravljanje razbijenih lonaca.

Zapisala je svoju satnicu priprema za sabat, redoslijed kuhanja i čišćenja, načine

na koje će poslagati odjeću za dječake i isplesti mi kosu u pletenice neposredno

prije zalaska sunca u petak kako bih izgledala uredno do kraja šabata. Pomno je

popisala posude za kuhanje kako ne bi došlo do zabune u vezi toga koja je

posuda za meso, a koja za mlijeko.

Njezini zapisi započeli su istim urednim, stidljivim rukopisom kojim je napisala

svoje novo ime dobiveno udajom. Međutim, kako su godine prolazile, njezina

obitelj se povećavala, a Španjolska je postajala sve strašnije mjesto za Židove,

stoga joj je rukopis postao hitriji i neuredan, tinta je bila zamrljana i sušena

bugačicom, riječi su se sve više naginjale naprijed kao da se trude što prije

dovršiti misao. Osjećajući ogroman gubitak, pomislila sam da je trebala biti

sretna kada je napokon dobila kćer kojoj će moći predati svu tu mudrost. U

doba Elijeva rođenja ondje je bilo pregršt čarolija za porođaj i lijekova za

ublažavanje boli od trudova, bolnih bradavica na dojkama i znakova rastezanja

na trbuhu. Slijedili su ih napici za uspavljivanje dojenčadi, masti za olakšavanje

bolova u desnima tijekom izbijanja zubi, upute za održavanje ravnih dječjih

udova, kao i upute za kovrčanje njihove kose. Povijest svakog od nas dala se

Pompea

-432-

iščitati medu recima recepata za hranu tijekom razdoblja odbijanja od sise,

lijekovima za grčeve, mastima protiv vodenih kozica i oblozima za izgrebana

koljena. Međutim, nije spomenula ničije ime, kao da je njezina Ijubav prema

nama bila opasna sila koja se trebala obuzdati pomnim zapisivanjem sastojaka i

omjera, metoda i doza, onako kako se čarolijama sputavaju duhovi.

Činilo se da je kućanski život moje majke naglo završio receptom za sredstvo za

laštenje namještaja koji joj je dala Jasmina Abravanel, kao što je zapisala u

mjesecu elulu 5251. godine. To se dogodilo cijelu godinu dana prije nego što

smo napustile Toledo.

Polako sam prevrtala prazne stranice sve dok nisam naišla na još jednu stranicu blizu

kraja knjige na kojoj je opet počela pisati. "Čarolija za ponovno buđenje strasti", pisalo je na

vrhu stranice. "Morate uzeti kvalitetnu svijeću od pčelinjeg voska i namazati je uljem od cimeta.

Na njezinu plamenu spalite lovorov list na kojem ste napisali ime ljubljenog. Stavite jastuk

napunjen klinčićima i cvjetovima vanilije na njegovu stranu kreveta. Zadržite jedno sjeme limuna

koji ste pojeli i posadite ga pa dajte biljku svojem ljubljenom kako biste održali svoju Ijubav svje-

žom i istinskom. Morate napraviti lutku s odrescima kose ili noktiju vaše suparnice, okružiti je

listovima angelike i tako ćete je otjerati iz kuće."

"Dobila sam ovo od senore da Souza, portugalske pralje na Cal’Ebraicu", dodala je ispod

čarolije. "Rekla bih da je sve to besmislica, ali što mogu učiniti protiv žene koja je toliko moćna u

magiji da ga može odvući sve do Rima? Jutros je opet otišao rekavši da je riječ o neizbježnom poslu

iako ima svoje činovnike u Rimu. Zašto sam mora ići onamo samo šest mjeseci nakon zadnjeg

posjeta? Prošle je noći rekao njezino ime u snu, zato sam danas posjetila senoru da Souzi koja je

bila poznata po diskreciji, ili su mi barem tako rekli. Žena se zove Marjam."

Naglo sam zatvorila knjigu, kao da ću moći izbrisati ono što je moja majka

napisala ako to ne budem gledala. Dakle, zbog toga nas je ostavio u Španjolskoj.

To nije imalo nikakve veze s mojom svijetlom kosom i modrim očima premda

se, naravno, otad dobro služio njima. Kao svaki uspješni poslovni čovjek,

iskoristio je i ono što je imao, a nije žalio za onim što je izgubio. Osjetila sam

vrtoglavi osjećaj gubitka jer mi je na pamet pala iznenadna pomisao da osoba

kojom sam se smatrala i mjesto za koje sam vjerovala da zauzimam u svijetu

nikad nisu postojali te sam bila netko posve drugi. Tek kada sam shvatila da ja

nisam bila kriva za majčin nagli odlazak iz Toleda i njezinu bijednu smrt,

Pompea

-433-

shvatila sam koliko me bila izjedala krivica. Sada ću je jednostavno prebaciti na

Marjam, kao što sam prebacila toliko toga, od kućnih poslova do Ijubavi prema

svojoj obitelji.

Bila mi je rekla da slijedim Ijubav. Međutim, kamo je Ijubav odvela nju ili mojeg

oca? Nisu se uzeli, čak ni kada je znao da je to bilo izvedivo. Pokušavala sam se

prisjetiti, ali u svom sjećanju nisam pronašla ni jednu jedinu sliku njih dvoje u

uzajamnoj odanosti. Je li moja majka slijedila Ijubav kada me odvela iz Toleda

premda smo mogle ostati na sigurnom i proći kao kršćanke ili ju je potjeralo

nešto drugo? Također, kamo je Ijubav odvela Angelu, a i jadnog unakaženog

Giulija? Ili mene. Kada sam prestala razmišljati o tim pitanjima, svanula je zora,

a nisam se približila ikakvu odgovoru. Upravo sam zatvorila oči, misleći da ću

jedan sat odspavati, kada se oglasilo zvono s katedrale. Sjetila sam se da je

Badnjak i da ću se morati pridružiti Donni Lucreziji na jutarnjoj misi.

U glavi mi je tutnjalo od tupe glavobolje tijekom cijele službe Božje, koja se

činila beskrajnom, a koljena su mi se bunila protiv hladnoće koja je prodirala

kroz mramorni pod kapele. Ponadala sam se da sam se prehladila, ali pomislila

sam da je vjerojatno opet započela moja druga bolest i da trebam porazgovarati

s nesposobnim ljekarnikom. Fra Raffaello nije održao propovijed, hvala

Gospodu, jer je njegov stil bio prikladniji za manje radosne dane u crkvenom

kalendaru. Vlastiti vrhovni kapelan Donne Lucrezije, muškarac gladak i

debeljuškast kao tuljan, nije nas dugo zamarao svojim razmišljanjima o

Kristovu rođenju. Na kraju službe zamolila sam Donnu Lucreziju da mi dopusti

otići malo prileći, ali ona je to zabranila.

Prisilila me da odem s njom u njezinu sobu jer je htjela da joj pomognem

odložiti molitvenik i krunicu, tako je barem rekla, ali pribojavala sam se da želi

razgovarati sa mnom o Cesareu. Njezin majordom Sancho vratio se iz

Španjolske prije nekoliko dana. Bio je vidio Cesarea u Medini del Campo i

donio je njegova pisma. Pitala sam se bi li jedno od pisama moglo biti za mene,

a zatim sam otjerala tu pomisao. Čak i ako mi je pisao, nisam željela znati što mi

je htio reći. Nisam se željela truditi čitati taj poznat rukopis sa svim svojim

vijugama i potezima niti sam htjela čitati njegove lijepe laži.

Pompea

-434-

Reći ću vam da mi je laknulo kada je rekla: "Želim da pođete sa mnom u

vojvodine sobe, Violante. Dogovorio je sastanak kardinala i Don Giulija. Želi

sklopiti mir medu njima prije sutrašnjih proslava. Nakon toga posjetit ćemo

Angelu. I za nju imam prijedlog."

*

Bio je to užasan razgovor. Giulio je stajao u zasjenjenom kutu vojvodina

privatnog salona, izvan dosega svjetlosti, i nosio je povez preko desnog oka, a

lijevo mu je još uvijek bilo jako natečeno i bezbojno usprkos liječenju golubljom

krvi. Ippolito, kojem je vojvoda bio zapovjedio da se vrati iz Mantove, izgledao

je kao mrzovoljni buldog. Stajao je što je dalje mogao od Giulija u toj prisnoj

sobi i odbio je prihvatiti izazov uništene bratove ljepote. Osim trojice braće Este,

Donne Lucrezije i mene, još je bio prisutan samo vojvodin službenik pjesnik

Niccolo da Correggio. Pitala sam se hoće li dobiti zadaću napisati eulogiju te

zgode.

Vojvoda je čekao da Ippolito progovori, ali on je to odbio pa je vojvoda rekao

Giuliju koliko je Ippolitu žao zbog zla koje mu je nanio. Tada je Giulio zakoračio

u svjetlost odgurnuvši slugu koji ga je vodio i pridržavao ga za lakat. Primijetila

sam da se Donna Lucrezia pokraj mene trgnula i odvratila pogled. Oborila sam

oči jer je to iziskivao moj položaj i vidjela sam da se Ippolitove noge u

grimiznim cipelama malo premještaju ispod nadbiskupske halje.

"Gospodaru", rekao je Giulio obrativši se vojvodi kao da su sami, "vidite kako

sam. Ipak", okrenuo se prema Ippolitu, "moram zahvaliti Bogu i našoj Blaženoj

Djevici što su mi dopustili zadržati vid. I premda je ono što me zadesilo bilo

krajnje okrutno, nečovječno i nije se dogodilo mojom krivicom, ipak opraštam

vašem gospodstvu i neću prestati biti isti vaš dobar brat koji sam uvijek i bio."

Vojvoda Alfonso, naoko nesvjestan ironije u Giulijovu glasu koja mi možda nije

izmaknula jer sam se oslanjala samo na sluh, nešto je promrmljao, a zatim

odustao i briznuo u plač, na što je Correggio zamolio braću da se uzajamno vole

i uživaju u svom položaju jer će u protivnom vojvoda biti prisiljen djelovati

protiv svojeg prirodnog poriva za opraštanjem.

"Izmijenit ćete poljubac mira", rekao je vojvoda Alfonso pošto se sabrao. Nitko

Pompea

-435-

se nije pomaknuo. Zadržala sam dah i sigurna sam da je to učinila i Donna

Lucrezia. Na kraju Giulio je zakoračio prema Ippolitu.

"Vaša milosti", vojvoda ga je potaknuo te je i Ippolito istupio. Imala sam dojam

da nisam čula poljubac, nego samo struganje brade o bradu.

*

"Napravila sam planove u posljednji trenutak", rekla je Donna Lucrezia čim je

Giulijov kućni rob zatvorio vrata iza nas pa smo ostale same s Angelom u

malenoj dnevnoj sobi s pogledom na vrt u kojoj je ona sada provodila većinu

svojih dana. Premda nisam znala kada će roditi, bilo je očito da se radi o

tjednima, a ne mjesecima. Ležala je, onako golema i nepomična, na dnevnom

krevetu pored jedinog visokog prozora. Njezin tanak plašt nije joj ocrtavao

samo oblinu trbuha i grudi, nego i mast koja se nakupila u bedrima, ramenima i

nadlakticama. Na stolu pored nje stajala je zdjela slatkiša i ušećerenog voća te

vrč slatkog žutog vina. Nije nas pogledala niti nam je ponudila okrepu, nego je

nastavila zuriti kroz otvoren prozor u mokar smeđi vrt, a ruka joj se mehanički

pomicala između usta i zdjele slatkiša. U ognjištu nije bilo vatre, a soba je bila

ledena. Nakon primjedbe Donne Lucrezije nastupila je tišina pa nisam čula

ništa osim piskutavog cvrkuta zimskog crvendaća i primijetila sam da su čak i

fontane u vrtu prestale raditi.

Donna Lucrezia nestrpljivo je uzdahnula. Dok mi je davala znak da dovučem

stolac do Angelina ležaja, sjela je, nagnuvši se prema naprijed, i položila

podlaktice na bedra. To je bila muška poza koja me podsjetila na njezina brata.

"Dobro, ako mi se nećete obratiti, barem me možete slušati. Jutros je moj brat

pomirio svoju braću. Ukoliko vam je stalo do njega, Giulio može slobodno

ostaviti Corte i vratiti se kući."

Tišina. Činilo se da će to biti dan značajnih tišina.

"U tom slučaju", nastavila je Donna Lucrezia, "on mora ostati ondje dok se... ne

navikne na svoje stanje. Jasno vam je da se morate udati. Govorila sam o tome s

gospodarem Sassuola Alessandrom Piom i on će vas rado uzeti za ženu. On je

jako velikodušan s obzirom na to da vaš miraz sigurno nije velik. Sve što imam

moram potrošiti na Cesareovo oslobađanje. Pisala sam vašem bratu. Reći ću

Pompea

-436-

vam samo to da, kada bi on imao toliko dukata koliko isprika, ne bi bilo

poteškoća. Ipak, uspjet ćemo i bez njega. Don Alessandro pohvalio je vašu

ljepotu", skeptično je pogledala sestričnu, na što se ona nije obazrela, "i vašu

obrazovanost pa mi je rekao da misli da mu se posrećilo. Pobrinite se da ga ne

razočarate."

"Vjenčanje će se održati u isto vrijeme kada i karneval. U međuvremenu otići

ćete u Medelanu i ondje roditi. To je dovoljno daleko za diskreciju. Vojvoda je

jako velikodušno ponudio svoju galiju za vaše putovanje. Violante će vam

pomoći da se spakirate." Na to je Angela okrenula glavu prema nama i uprla

volovski pogled u svoju sestričnu. Oči su joj bile tupe, koža mutna i imala je

mrlje na čelu. Kosa joj je bila neuredno svezana i pramenovi, nalik na istrošene

bakrene žice, zalijepili su joj se za sljepoočnice. Željela sam zaplakati. Željela

sam je zagrliti i reći joj da se ništa nije promijenilo. Nas dvije sa svojim šalama i

zamislima nismo nigdje otišle, a muškarci se mogu otići pržiti u Gehenu.

"Ne mogu danas otići. Moram se odmoriti", rekla je. Kada je otvorila usta jer je

htjela još nešto reći, primijetila sam da su joj zubi započeli žutjeti od slatkiša.

"Bit ćete na barci prije mraka", odgovorila je Donna Lucrezia. "Violante će otići s

vama. Zadržala sam u službi babicu i njegovateljicu koje će također otputovati s

vama. Nemate se čega bojati. Seoski zrak će vam pomoći. A sada, dižite se s

kreveta i pobrinimo se za pakiranje."

Kada smo Donna Lucrezia i ja primile Angelu za nadlaktice i podignule je s

dnevnog ležaja, prvo sam pomislila da mi je drago što ću otići s njom. Odmah

nakon toga zaokupilo me ružno, šarmantno lice Gideona dArzente.

*

Kada smo se Angela i ja ukrcale na vojvodinu lađu, nestalo je svjetlosti s niskih

oblaka i rijeka je pljuskala o pristanište, gusta i crna kao šećerni sirup.

Pogledavši prema gradu, vidjela sam Corte i zamak obasjane svjetiljkama za

proslavu Badnjaka te sam potražila u srcu neki osjećaj zavisti ili isključenja.

Međutim, bila sam zadovoljna, sretna što sam sama s prijateljicom čak i u

takvim okolnostima. Upravo smo se spremale na putovanje rijekom u zimskoj

tami u ono što je trenutno izgledalo kao neka vrsta progonstva. Vojvodina

Pompea

-437-

barka bila je raskošna poput male palače. Zidovi kabina bili su obloženi

baršunom i tapiserijama koje ne propuštaju hladnoću ni udarce vesala. Osim

babice i njegovateljice, imale smo robove koji nam služe i kuharicu, a Donna

Lucrezia posudila nam je La Fertellu da nas zabavlja. Možda se ni ona ni

Angela nisu sjećale da joj je lakrdijaša poklonio Ippolito.

Međutim, to je pak pridonijelo mojem zadovoljstvu. Dok smo čekale nosiljku

Donne Lucrezije kojom su nas trebali odnijeti na dok, Donna Lucrezia povukla

me u stranu.

"Imam novosti koje će vas obradovati", objavila je. "Znate li da se Sancho vratio

preko Napulja? Proveo je jednu noć s mojim bratom Jofreom."

"I, je li moj sin dobro?" Nisam je smjela prekinuti, ali nisam se mogla suzdržati,

a činilo se da mi nije ni zamjerila.

"Jako dobro", rekla je ozareno od jako usrdne radosti, "kao što ćete uskoro i

sami vidjeti. Poslije Nove godine otputovat će u Ferraru sa sestrom Camillom i

vojvodom od Camerina." Ne sjećam se jesam li je upitala kako se to dogodilo ili

je njoj možda jednostavno bilo po volji počastiti me objašnjenjem. Tada sam to

jedva razumjela, činilo mi se da razlog njegova dolaska nije važan u usporedbi s

divnom činjenicom o njegovu dolasku. Za nekoliko kratkih tjedana bit ćemo

zajedno i opet ću biti potpuna. Činilo se da se upravo zbog toga Don Jofre, koji

je zbog iznenadne smrti princeze Sancije obudovio u godini kada su poslali

Cesarea u Španjolsku, želio opet oženiti, a njegova mladenka nije htjela preuzeti

na sebe brigu za troje malene bordžijske kopiladi. Uz izvjesne uvjete vojvoda

Alfonso pristao je da dođu u Ferraru. Nisam pitala koji su to bili uvjeti, a Donna

Lucrezia tada mi to nije rekla.

TREĆE POGLAVLJE

FERRARA, KARNEVAL, I 506. GODINE

Tada sam bio jako mlad i pobrkao sam pohotu s ljubavlju, kao što to mladi čine.

romatrajući Angelin odraz preko njezinog golog ramena u dugačkom

ogledalu na svjetlosti svijeće, pomislila sam kako se naši životi sporim koracima

kreću naprijed. Poput proljetne plime krećemo se naprijed i natrag, a ipak svaka

plima stigne tek do malo više točke od one posljednje.

Na Božić, tijekom plovidbe u Medelanu, Angela je rodila kćer na brodu. Dijete

P

Pompea

-438-

je bilo maleno, rođeno možda prerano zbog napornog putovanja, ali bilo je jako.

Angela je čvrsto odlučila da će joj se kći zvati Giulia, ali zatim ju je smjesta

predala dojilji i činilo se kao da je kći više ne zanima. Za vrijeme cijelog našeg

boravka u Medelani Angela se žalila na posljedice koje je trudnoća ostavila na

njezinu tijelu i trudila se ponovo ga dovesti u stanje prijašnje ljepote. Povezala je

grudi zavojima natopljenim u smjesu mljevenih koštica smokava kako bi im

vratila čvrstinu i zamolila me da joj trljam trbuh uljem od slatkih badema i

lavande kako bi uklonila znakove rastezanja kože. Čak i prije nego što je

prestala krvariti, počela je pješačiti i jahati po imanju pa sam se pobojala da će

joj se maternica spustiti, ali ona je bila uvjerena da će joj to pomoći stegnuti

ženske dijelove tijela te da će njezin novi muž u njoj pronaći užitak. Nasreću,

dijete bilo žensko i maleno, stoga nije rasteglo stidnicu kao dječak - to je rekla

jednom i to je bio jedini put kada sam je čula da spominje kćer.

Donna Lucrezia mudro je izabrala njegovateljicu. Prisustvovala je porođaju

brojnih žena koje su se iz ovog ili onog razloga što prije željele vratiti u

muškarčev krevet. "Shvatite to kao igru", predložila je i nasmiješila se bez imalo

poštovanja. "Pomiješajte malo ružine vode s maslinovim uljem i neka vas on

izmasira." Međutim, ni Angela ni ja nismo imale ljubavnika ni muža, ali imale

smo jedna drugu i provodile smo vrijeme na selu u igrama o kojima

njegovateljica vjerojatno nikad nije ni sanjala.

Upravo sada kada se njezino vjenčanje trebalo održati za manje od jednog sata,

ona još uvijek nije bila zadovoljna svojim izgledom. "Bože", uzviknula je

okrećući se na sve strane, a jezici svjetlosti svijeća treperili su joj na koži,

"izgledam kao babetina. Trbuh mi visi kao u prasice, a sise su mi plosnate kao

palačinke. On će zavrištati i otrčati majci, a ona će misliti da je imala pravo u

vezi Angele." Naime, njegova majka nije bila baš sretna zbog tog braka, zato

Angela nije otputovala na vjenčanje u Sassuolo, nego se trebala tajno udati u

kapeli Donne Lucrezije i poslije toga ostati na dvoru. Angela je laknulo kada je

čula taj plan. Nije se htjela zakopati na selu niti baviti se samo mljekarstvom i

voćnjacima.

"Voljet će vas baš kao svi mi", rekla sam.

Pompea

-439-

"Uistinu?" Okrenula se prema meni. Promatrajući svoj odraz na tvrdom

uglačanom srebru ogledala, zamijetila je da joj lice izgledalo umorno, koža

ispod očiju bila joj je krhka i natečena, a bore u kutovima usana koje su joj se

nazirale kada se smiješila bile su dublje no inače. Što god umjetnici govorili,

nedostaci tvore ljudsku ljepotu. Možda baš zbog toga Stvoritelj nije napustio

Adama pošto je ovaj pojeo voće.

"Uistinu."

Imala sam u pravo. Don Alessandro, u pratnji bratića iz Carpija, nije mogao

skinuti oči sa svoje mladenke tijekom kratke službe Božje, kao ni tijekom

dugotrajne večere koja je uslijedila. Pomislila sam da će se rasprsnuti od sreće

kada mu se Donna Lucrezia napokon smilovala i, ustavši od stola, zapovjedila

Perru i Gattu da odvedu sretni par u svadbene odaje. U tišini koja je uslijedila,

dok smo čekali da raskrče prostor za glumce i glazbenike koji su nas trebali

zabavljati dok su Don Alessandro i Angela u susjednoj sobi ispunjavali

uzajamna obećanja, učinilo mi se da ima još ljudi koji nisu prisustvovali tom

događaju. Sjetila sam se Giulija koji je još uvijek bio u Corteu Vecchiju, na nje-

govu kći u Medelani, na njegovu zatvorenu kuću i ušutjele fontane u vrtu.

Pomislila sam i na Girolama koji putuje iz Napulja, kao što sam to običavala

činiti tisuću puta dnevno, moleći se u nijemom očaju bilo kojem božanstvu koje

bi me moglo uslišati za Girolamovu sigurnost. Pokušala sam zamisliti kako on

sada izgleda, ali uspjela sam se sjetiti samo lica njegova oca koje mi je najviše

nedostajalo.

"Nedostaje vam on?" upitala je Angela jedne večeri u Medelani dok smo ležale

ispred vatre pijući vino začinjeno medom i klinčićima.

"Tko? Evo, jedite." Dobacila sam joj pregršt grožđica.

Bacila ih je natrag. "Ja sam na dijeti. To znate i znate na koga mislim."

Možda zbog toga što sam popila više vina nego što sam trebala, potrudila sam

se iskreno odgovoriti. "Ovdje", rekla sam dodirnuvši prstima sljepoočnicu,

"nikad mu neću moći oprostiti način na koji me prevario. Ali, ostatak mene...

da, on mi nedostaje."

"Zna li on to?"

Pompea

-440-

"Bi li mario za to?"

Slegnula je ramenima pa joj je potkošulja skliznula sa zlatnog ramena. "Pišite

mu pa ćete vidjeti hoće li odgovoriti. Čini se da neka njegova pisma stižu k

nama."

"Ne." Uspravila sam se u sjedeći položaj iznenada se osjećajući neudobno u

vlastitom tijelu, svjesna hladnog daha prazne ljetne palače na leđima. Zadrhtala

sam i zagrlila koljena. "U mojem srcu nema ničeg što bi me potaklo na to da

budem ljubazna prema njemu. On to ne zaslužuje i vjerojatno mi ne bi ni

zahvalio kada bih s njim postupala kao da mu treba milostinja."

Angela je lagano zapljeskala. "Oh, lijepa li govora!" Kleknula je iza mene i

omotala moju haljinu oko ramena poput plašta. "Zapravo, hoćete reći da se

bojite da vam neće odgovoriti na pismo. Vi još uvijek bježite od istine o mojem

bratiću, zar ne, Violante? Samo zbog toga što je širokogrudan, ne znači da ga se

može jeftino kupiti."

"Znam. Samo više nisam sigurna da on toliko vrijedi."

Njezine ruke tada su se ukočile na mojim ramenima i znala sam da sam otkrila

više istine nego što sam namjeravala. Pobudila sam osjećaje u njezinu srcu koji

su se odnosili na Giulija.

Poslije vjenčanja Don Alessandro se sam vratio kući i majci, a Angela se bacila u

karneval kao žedan čovjek u rijeku. Po cijele noći bi plesala, često s bratićem

Don Alessandra iz Carpija, i svaki bi dan pratila Donnu Lucreziju dok je ona

pod krinkom jahala gradom u društvu izvjesnih vojvodinih ljubimaca. Sjedeći u

prvom redu na svakoj predstavi, privukla je nekoliko prvaka u borbi jajima i

poslala poljubac čovjeku koji je zavezanih očiju uspio probosti svinju. Više no

itko drugi uzdisala je od divljenja kada je il Cingano, vojvodin Ciganin, hodao

po užetu napetom preko trga sa željeznim šipkama i okovima pričvršćenima na

gležnjeve.

Svi su zadržali dah kada ju je Ippolito - ekstravagantno zakrinkan u

rukotvorinu od bisera i paunova perja, ali ipak Ippolito - zamolio da s njim

otpleše chaconne. Uzdahnuli su i kada je pristala na ples te započela veoma

skladno plesati skrivajući se iza svoje krinke od bijelog satena, ukrašene

Pompea

-441-

vrpcama od tila koje su lepršale poput anđeoskog daha. Vojvoda Alfonso i

Donna Lucrezia bili su energični i sjajni ukoliko je to uopće bilo moguće, a

njihova je prisutnost u središtu proslave bila poput krinke koja je prekrivala

ožalošćeno kamenje našeg zamka duhova.

Na pokladni utorak otišla sam u posjet Giuliju. Odnijela sam mu palačinke iz

kuhinje Donne Lucrezije. Nisam htjela misliti kako će uskoro započeti dugi

korizmeni post bez blagdanske hrane koja bi ga razveselila. Međutim, kada sam

stigla, on je već imao društvo. Tamo su bili Ferrante i bratić Don Alessandra -

Don Alberto Pio da Carpi. Prazan vrč za vino stajao je na niskom stoliću između

njih i već su gotovo ispili drugi. Iznenadila me prisutnost Don Alberta. Stideći

se ožiljaka na licu i nespretnosti prouzrokovane oštećenim vidom, Giulio se

posve klonio karnevala, a gotovo mu nitko nije dolazio u posjet. Ferrante ga je

posjećivao svakog dana. Giulio je rekao da bi rado ugostio svoju braću vojvodu

i kardinala, ali nijedan od njih dvojice nije se htio prestati zabavljati kako bi

proveo dosadne sate s bolesnikom. Giulio nije ništa rekao o Angeli i svojoj kćeri

premda je njegova spremnost na provođenje vremena sa mnom - čak i ako sam

šutke sjedila

- dovoljno govorila o tome. Također, volio me slušati dok sam čitala. Mirisala

sam po dvoru Donne Lucrezije. Bila sam Angelina prijateljica i bila sam s njom

dok je rađala. Giuliju sam možda bila utjelovljenje nade, mogućnosti.

Zbog toga je Giulio ustrajao da ostanem premda sam stavila hranu na stol i

zamolila ga da me ispriča. Njegovi drugovi, koji su bili dobro raspoloženi zbog

vina, dodali su svoje gorljive premda ponešto smušene nagovore. Sjela sam i

odgovarala na njihova pitanja o svojem zdravlju, pričala sam kako uživam u

karnevalu, koje mi se predstave i spektakli najviše sviđaju, ali cijelo sam vrijeme

imala osjećaj da sam nešto prekinula. Naš uljudan razgovor okrznuo je

površinu dubljih tamnijih riječi pa sam se nelagodno osjećala. Kada se

dalmatinska robinja Donne Lucrezije pojavila na vratima Giuoliove polumračne

sobe i rekla mi svojim još uvijek nerazumljivim talijanskim jezikom da Dona

Lucrezia zahtijeva da dođem u Cameru di Paravento, zamalo sam je bila

zagrlila.

Pompea

-442-

Camera di Paravento bila je nov dodatak njezinim odajama - soba odijeljena

paravanom s rešetkama iza kojeg bi Donna Lucrezia sjedila sa svojim damama

dok su gospoda plesala s druge strane. Tako je dopuštala neudanim djevojkama

o kojima se skrbila da promatraju mladiće koje je im je namijenila, a to ujedno

ne bi narušilo njihovu čednost. Bila sam sigurna da je robinja krivo shvatila

njezinu zapovijed ili da sam ja nju krivo razumjela. Nije bilo govora o mužu za

mene otkad sam se vratila iz Rima. U mojoj dobi i uzimajući u obzir moju

povijest, udaja je bila gotovo nemoguća. Nije mi ostalo mnogo čednosti koja bi

se mogla narušiti. Međutim, Dalmatinka je posve odlučno koračala putem koji

je spajao Corte Vecchio s kulom Marchesanom, stoga sam je slijedila bez pitanja

nalazeći put kroz guštaru montažnih skela poput djeteta iz bajke izgubljenog u

šumi. Poslije blagdana opet je trebala započeti izgradnja krova iznad puta, a i

bilo je vrijeme za to, pomislila sam kada sam kroz sloj leda propala u lokvu.

Samo je Fidelma bila s Donnom Lucrezijom, što je također bilo čudno jer

divljenje obliku mladićeve cjevanice ili hihotanje zbog gipkosti njegovih bokova

dok je plesao morescu nije bila njezina omiljena razbibriga. Fidelmino srce bilo je

odano fra Raffaellu koji je bio svetački blijed i u crnim je očima nosio srebrnasto

sveti sjaj. Vjerovala je da se predala kršćanskom bogu i svakom je prilikom

molila Donnu Lucreziju da joj se dopusti zarediti. Ispunila je obećanje ocu,

njezin je brat imao narudžbu od vojvotkinje pa bi sigurno tek sada njezin život

mogao pripadati samo njoj. Kada me nije razdraživala, njezina mi je naivnost

bila dirljiva.

"Pogledajte", rekla je Donna Lucrezia kada sam ušla u prostoriju te je robinja

počela točiti vino i nuditi tanjure datulja umotanih u marcipan. Podignula je

srebrni disk grubih rubova. "Dizajn za moju medalju. Jučer mi ga je dao

gospodin d’Arzenta." Jučer je došao na dvor i nije me potražio? Zapravo, rekla

sam mu da to ne učini. "Što mislite?" Donna Lucrezia pružila mi je disk. Na

prednjoj strani bio je jako vjeran profil Donne Lucrezije. Bojala sam se da će

pomisliti da nije dovoljno laskav jer nije poštedio njezinu uvučenu bradu ili

debeljuškaste obraze. S druge strane, uspio je uhvatiti ironičan odlučan izraz

usta kao da ju je cijelog života poznavao.

Pompea

-443-

"Portret mi se jako sviđa, Donna Lucrezia."

"Dobro. I meni. Iskren je, kao što je Fidelma primijetila." Ona bi baš tako i

postupila - bila je nespretna u riječima koliko i u pokretima. "Iskrenost je

osobina kojoj bih se ja kao vojvotkinja trebala diviti."

"Da, Donna Lucrezia." Što sam mogla reći? Možda sam bila jedina žena na

svijetu prema kojoj je mogla biti iskrena. Naime, izabrala me za nositeljicu

njezinih ljubavnih pisama i bila sam žena koja je, kako je mislila, voljela njezina

brata koliko i ona sama.

"I ne bih htjela biti prikazana kao nekakvo djevojče. To ne bi gradilo pouzdanje

mojih podanika. U redu je da izgledam pomalo... matrijarhalno. A sada",

nastavila je prije nego što je bilo koja od nas imala priliku promisliti o stravičnoj

ironiji riječi matrijarhalno, "preokrenite je. Pogledajte drugu stranu."

Druga strana bila je ukrašena Kupidonom s povezom preko očiju, zavezanim za

drvo lovora, a pokraj drveta bila je violina, gudalo i notni stalak. Pera

Kupidonovih krila okrznula su njezin osjetljiv obris.

"Jako dobra izrada, Donna Lucrezia." Kompozicija je bila savršena, drvo se

nadvilo preko prikaza Boga, a krivulje drveta odražavale su se u kutu njegova

tijela. Sve je bilo uzbibano, uzburkano od vjetra, uhvaćeno na rubu promjene te

ste osjećali da je, kada biste na sekundu zatvorili oči, pri idućem pogledu slika

posve drugačija. Nisam mogla poistovjetiti njezin sklad s Gideonovim golemim

koščatim rukama, plosnatim vrhovima i izgrebanim zglobovima prstiju.

"Kako to tumačite?" upitala je Donna Lucrezia.

"To moram prepustiti vama, gospo. Vi imate prednost jer ste bolje obrazovani."

"To je krajnja besmislica. Kada smo se upoznale, citirali ste Dantea jednako

dobro kao i ja, a vaš grčki je... posve profinjen."

Pomislila sam na Giovannija i svoju jedinu šalu na grčkom te kako će on, moj

sin i Camilla za koji dan biti ovdje. "Hm", započela sam, "Kupidon zavezan za

drvo lovora upozorava nas da ne smijemo nepromišljeno voljeti."

Donna Lucrezia se nasmiješila i kimnula premda je u zimskoj svjetlosti koja je

do nas stizala samo kroz paravan bilo teško reći je li joj osmijeh dopro do očiju.

"Nastavite", rekla je.

Pompea

-444-

"Violina možda predstavlja vašeg preuzvišenog muža jer on jako dobro svira, a

gudalo predstavlja njegovu... muškost." Čula sam kako je Fidelma zadahtaJa.

"Gudalo pokazuje Kupidona, a krila mu dotiču violinu pa on blagoslivlja vaše

združenje, gospo."

"Dobro, ali bit ću još smjelija. Izjavit ću da gospodin d’Arzenta želi da vidimo

violinu istesanu iz drveta lovora koje simbolizira Dafninu čednost. Osim toga,

Kupidonovo sljepilo savjetuje mi da se usredotočim na ono što mi kažu druga

čula, da se ne oslanjam na ono što vidim, nego na ono što čujem. Moj muž mi

kaže da je čedan i da je s Ferrarom sve u redu. I moram vjerovati u to."

"On vam odaje tajnu bračnog sklada, gospo."

Nasmijala se. "Vidite kako je pametan. Njegov rad nadahnuo je takvu raspravu

da sam gotovo zaboravila zašto sam vas pozvala. Fidelma, možete nas ostaviti.

Potražite brata i recite mu da smo zadovoljni te da može izliti dvanaest zlatnih

medalja za dvanaest mjeseci vladavine mojeg muža i trideset - ne, recimo

dvadeset devet - srebrnih. Sancho će se dogovoriti s njim u vezi plaće sutra

kada dođe u njegov ured."

Kada je Fidelma otišla, od iznenadnog propuha i promjene u svjetlosti postala

sam svjesna da su se otvorila vrata koja vode u glavni dio sobe, a koja se nalaze

s druge strane paravana. Začule smo žamor razgovora i struganje nogu, kao da

nekoga guraju ili vuku preko praga. Onda piskav povik "Neću!" nakon kojeg je

uslijedilo brzo topotanje na iskrivljenom plesnom podiju. Koraci, lagani i brzi.

Dječji koraci. Pritisnuvši se na paravan, viknula sam: "Girolamo!" Onda sam

pomislila da trči mala djevojčica, a zatim više nisam bila sigurna. Napokon,

Girolamo neće još nekoliko godina nositi hlače do koljena ili imati kratku kosu.

Crvene kovrče, žestoka narav, odbijanje autoriteta, to bi također mogla biti

Camilla, kao i Girolamo ili bilo koje drugo Cesareovo dijete.

"Pssst!" zapovjedila je Donna Lucrezia. "Ne smiju saznati da smo ovdje."

Tada su sva djeca ušla u sobu sa skupinom umornih paziteljica i muškarcem

prljavim od puta, koji je nosio konjića za ljuljanje, naramak lutaka, obruč i

palicu. Giovanni, primijetila sam, postao je viši i mršaviji premda je još uvijek

jako sličio na Donnu Lucreziju i njihova oca. Obrativši pozornost na drugo

Pompea

-445-

dvoje, shvatila sam, uz osjećaj krivnje i panike, da sam ih jedva razlikovala dok

su skakutali ispred muškarca koji je nosio igračke i vukli ga za rukave kako bi

odložio teret. Oboje su nosili vunene halje, jednostavne, ali dobre kakvoće, i

meke kape dobro navučene na glave zbog hladnoće. Oboje su imali dugu,

neurednu crvenu kosu.

"Girolamo?" Međutim, bili su odviše bučni da bi me čuli. Jedno je dijete zgrabilo

lutku koju je drugo smjesta poželjelo pa je došlo do natezanja. Naravno, lutkina

se glava odvojila od tijela, a dijete koje je držalo glavu izgubilo je ravnotežu i

naglo sjelo. Drugo dijete trijumfalno je uskliknulo mašući tijelom bez glave po

zraku i kaskajući po sobi u znak pobjede te pokazujući čvrste noge u vunenim

čarapama. Kako bi dao svoj doprinos divljanju, Fonsi koji je cijelo vrijeme priti-

skao nos na rešetku sada je pobjegao ispod nje, zalajao i pojurio među djecu.

Dijete koje je držalo lutkinu glavu pogledalo je prema rešetki i, premda toga nije

bio svjesno, oči su nam se na trenutak srele. Njegove su oči bile jako tamne, u

njihovim dubinama bio je stari hladnokrvni duh kojeg sam jako dobro

poznavala. Zatim je obratio pozornost na psa i dobacio mu lutkinu glavu. To je

bio Girolamo.

"Gospo, molim vas, smijem li otići sinu?"

"Ne, Violante." Položila mi je ruku na nadlakticu i zaustavila me. "Bolje ne."

"Ne razumijem", rekla sam, a osjećaj strave potekao mi je venama, nisam bila

sigurna želim li razumjeti.

"Htjela sam vam pružiti priliku da se uvjerite da je dijete dobro, ali neću vam ga

vratiti. On mora otići u Carpi Don Albertu Piu. Don Alberto je čovjek na

dobrom položaju i ima nadarene ljude u kući. On može osigurati Girolamu

potpunu naobrazbu kakvu iziskuje njegov položaj."

"Ali..."

"Nema mjesta za raspravu. Kada biste bili udani, moglo bi biti drugačije, ali

niste imali sreće i moramo čekati dok se to ne promijeni. Moj bi vam brat bez

sumnje prvi to rekao."

"Ja sam se voljna udati, gospo. Kada sam rekla da nisam?"

Tužno mi se nasmiješila. "Postoji jaz između volje i sposobnosti koji se ne može

Pompea

-446-

premostiti. Svakom muškarcu morala bih za vas platiti visoku cijenu, a ja

jednostavno nemam toliko novca. Papa Julije zaplijenio je sve što je Cesare

imao, to znate. Moći ćete vidjeti sina. Pobrinut ću se da katkad dođe u Ferraru.

Ali, morate obećati da mu nećete reći tko ste." Nakon stanke nastavila je; "To je i

Cesarova želja, Violante."

"Djeca su mi važna", bio je rekao i to je dokazao - uljudno mi je podario cijelu noć

u svojem krevetu kako bi mi to dokazao. Pomisao na otpor zabljesnula mi je u

umu i iščeznula poput zvijezde padalice, ali potpuno sam je jasno vidjela u tami

koja je nastupila. Otpor njihovim planovima samo bi me još više odvojio od

sina. Ukoliko se budem držala uvjeta Donne Lucrezije, ponekad ću ga viđati i

primati vijesti o njemu. Znat ću kako raste, što je naučio, kada je prebolio dječje

bolesti, dobio prvog ponija ili kada se prvi put zaljubio. Znat ću više o njemu

nego što je moja vlastita majka ikad saznala o meni. "Slijediš Ijubav." To nije ravan

put, a možda nije ni jako ćudoredan.

*

Sve me više privlačio Giulio. Premda se Angela preselila natrag u sobu koju

smo dijelile i ponašala se kao da se ništa nije promijenilo otkad smo prije četiri

godine došle u Ferraru, nisam joj mogla povjeriti svoj sve jači osjećaj da su me

izdali u vezi Girolama. Njezina kći, koja je još uvijek bila u Medelani povjerena

brizi svoje dojilje, naoko je ostavila manje traga na njezinom majčinskom srcu

nego na njezinom lijepo obnovljenom tijelu. Znala mi je jednostavno reći da se

to događa, da sam se provela, platila cijenu te da je vrijeme novi početak.

Istrunuo zrak nostalgije u Giulijovim sobama bolje je pristajao mojim sklono-

stima.

Čak i kada se približio Uskrs, a dani su postali dulji, Giulio je ostao iza

zatvorenih kapaka Jer je tvrdio da mu svjetlost ranjava oči.

Njegove sobe kao da su ostale u zahvatu vječne zime premda je svuda drugdje

dolazilo proljeće. Katkad bih mu čitala, a katkad bismo se zabavljali recitirajući

po sjećanju ili uglas pjevajući premda sam u usporedbi s njim bila jako loša

glazbenica pa sam osjećala olakšanje kada bi došao Ferrante ili pjevač iz

Artigianove kojem je vojvoda bio sklon i kojeg je posudio bratu kako bi mu

Pompea

-447-

ubrzao oporavak.

"Užasan pjevač", rekao je Giulio netipično mrzovoljno kada je Gian Cantore

prvi put došao u njegove odaje, "a uz to sam mu ga ja sam nabavio. Treba mi

novac. Kristovih mi muda, čak više ne mogu sam loviti divljač niti potpisati

račun za poveze na oku. Kako ću živjeti?" Naravno, pretjerivao je, a pjevač je to

znao isto kao i ja te je bilo dovoljno odsvirati malo nove Tromboncinove barellette

jer bi ga to smirilo. Glazba bi ga uvijek razvedrila jer za nju nije trebao oči - baš

naprotiv, otkrio je kako mu je bez vida sluh bolji, a prsti osjetljiviji na titranje

žica. Jedanput se gorko našalio o tome da bi Angela, kada bi mu se vratila,

otkrila da joj njegov dodir može ponuditi veći užitak no prije. Tijekom noći,

dodao je, kada se ugase svijeće. Smjesta se ispričao zbog svoje nepristojnosti i

nikad je više nije spomenuo. Cesto je mene zapalo ispuniti tišinu, što sam činila

pričajući o Girolamu. Premda nikad nismo razgovarali o Giuliji, nekako sam

znala da Giulio razumije moju bol i da mu je od mojih priča lakše.

Ubrzo nakon Uskrsa vojvoda Alfonso otišao je u Veneciju te je postavio Donnu

Lucreziju za guvernerku dok je on bio odsutan. Poslao je poruku Giuliju u kojoj

je stajalo da bi se Giulio trebao vratiti u vlastitu palaču jer želi da vojvotkinja

stanuje u njegovim odajama u Corteu dok njega nema, a njezina će posluga

trebati sobe kojima se služio Giulio. Smjestio je u zamak garnizon švicarskih

plaćenika premda se činilo da za to nema potrebe, što je proizvelo nelagodu na

cijelom dvoru. To me podsjetilo na San Clemente tijekom zadnjih dana koje sam

provela u Rimu. Kad god bih otišla u zamak, čula bih zvukove kao u San

Clementeu - grleno gunđanje Švicaraca, zveket mamuza i oklopa, kuckanje

kutija s kockama. Također, mirisalo je po koži, masti i čeliku, ustajalom vinu i

muškom znoju poput San Clementea.

Smatrala sam da je to uzrok moje nelagode sve dok nisam, pomažući Giuliju da

se opet smjesti u svoj dom, ispustila jednu njegovu knjigu iz koje je ispalo

pismo. Ne bih ga bila pogledala, ali sam na njemu vidjela ime Alberta Pia pa

nisam mogla odoljeti. Giulio je bio u vrtu s Ferranteom, čula sam im glasove

kroz otvoren prozor. Giulio se žalio na svjetlost, a Ferrante mu je rekao da mu je

potreban zrak i kretanje te da se mora priviknuti na svjetlost.

Pompea

-448-

Pismo je bilo od Francesca Gonzage premda nije bilo napisano njegovim

rukopisom koji bih smjesta bila prepoznala. Zahvalio je Giuliju za izjave

prijateljstva i uvjeravao ga da njegova Ijubav prema šurjaku i žalost zbog

postupka prema njemu nije nimalo manja. " Vjerujem da vas je Don Alberto Pio",

napisao je, "osobno obavijestio o mojem odobravanju djela koje vi i Don Ferrante namjeravate

izvršiti kako biste se osvetili velepoštovanom kardinalu za zlostavljanje Vaše Preuzvišenosti..."

Nisam se usudila dalje čitati. Što je to značilo? Zvučalo mi je kao izdaja jer bi

bilo koja osveta koju bi Giulio smislio za Ippolita istodobno predstavljala i

napad na samog vojvodu, a oni su bili jako prisni. Bilo kako bilo, ako su

planirali osvetu, kako su Giulio, Ferrante i njihovi suučesnici mogli biti toliko

nevjesti i pisati o njoj? Možda je to ipak bila neka šala ili staro pismo koje već

dugo nije bilo ni od kakve važnosti, umetnuto u knjigu i zaboravljeno.

Pogledala sam u knjigu iz koje sam prije samo nekoliko dana čitala Giuliju i

pronašla sam neke nedavno otisnute Ariostove stihove. Opet sam pogledala

sadrži li pismo datum i vidjela da je bilo napisano tijekom Svetog tjedna.

Gurnuvši pismo u prsluk, povikala sam kroz otvoreni prozor muškarcima u

vrtu da moram otići jer će vojvotkinja zahtijevati da joj pomognem u odijevanju

za večernje audijencije.

"Čini se da izvjesna dama iz Centa želi zamoliti Donnu Lucreziju da joj dopusti

za Tijelovo održati turnir dama u Barcu", rekla sam im zaprepaštena vlastitom

mirnoćom.

"Nadam se da će pristati", odvratio mi je Ferrante. "To bi bilo nešto za bolne

oči." Na to ga je Giulio gurnuo u rebra pa su se potukli kao dječaci. Nisu imali

pojma što sam pronašla niti što sam s time namjeravala učiniti.

Što sam mogla učiniti ? Koliko će brzo Giulio shvatiti da pisma nema i

posumnjati u mene? Pomislila sam da ga trebam smjesta odnijeti Donni

Lucreziji, a ona će učiniti sve što je u njezinoj moći i pokušati spriječiti novu

razmiricu između braće. Međutim, bilo je i poteškoća. Kada se Donna Lucrezia

tijekom Svetog tjedna povukla u Samostan Corpus Domini, razboljela se od

tercijarne malarije i još je bila slaba. Bojala sam se da će se opet razboljeti ako joj

pokažem pismo. Međutim, hodajući niz Via degli Angeli prema Corteu, prošla

Pompea

-449-

sam pokraj muškarca koji je preko ramena nosio vezanu perad obješenu na

motki i tada mi je sinula ideja.

Pošto je saslušala i odbila molbu dame iz Centa te saslušala i druge, običnije

molbe u vezi s parnicama oko vlasništva, dozvolama za vjenčanje, zahtjevima

za penzijom i molbama za pokroviteljstvo, Donna Lucrezia otišla se odmoriti pa

sam mogla pobjeći iz zamka. Utjecaj Donne Lucrezije omogućio je Gideonu da

pronađe mjesto u radionici popularnog srebrnara koji je radio pod arkadama na

rubu trga te nisam trebala ići daleko. Bila je lijepa rana večer i ljudi su još uvijek

marljivo trošili novac poslije korizmenog odricanja. Stari grad bio je pun kupaca

i nosača, prodavača riba čija je odjeća vonjala po rijeci, kmetova sa zemljom pod

noktima koji su gurali kolica s tikvicama, još uvijek okrunjenima malim žutim

cvjetovima. Izrađivač mačeva i brusač noževa vodili su dvoboj riječima o

kakvoći robe koji me gotovo zaglušio kada sam ušla u uličicu pored ljekarne

gdje se vonj samljevenih oraščića miješao sa svinjskim smradom. Na kraju, iza

svinjca, drvarnice i police tava za useljavanje na kojima su se sušile koštice

maslina nalazila se srebrnarova radionica, gdje sam potražila Gideona.

Kada sam ušla, odgurnuvši debelu kožnatu zavjesu na vratima, čula sam

zviždanje i zvuk sitnih udaraca nekog tko je radio malim oruđem. Svjetiljke

nisu bile upaljene, ali oštrice svjetlosti zarivale su se kroz tamu iz proreza u

drvenim zidovima i krovu i pravile svijetlu rešetku u kojoj su trunčice zlatne i

srebrne prašine lutale i vrtjele se na propuhu. Kada su mi se oči priviknule na

polumrak, ta je tamnica svjetlosti naoko nestala i ugledala sam Gideona koji se

nagnuo nad radnu klupu radeći nešto dlijetom koje nije bilo veće od pincete

kojom sam čupala obrve Donne Lucrezije. Na čelu je imao povećalo s nekom

vrstom žičanog okvira, a tanjur kruha s odrescima dimljene jegulje ležao je

netaknut pokraj njega. Hrana je sjala zbog naslage zlatnog praha. Pročistila sam

grlo, odjednom oklijevajući jer ga nisam htjela prekinuti u radu. Naglo se

uspravio gotovo udarivši glavom u krovnu gredu. Leća je poskočila, a zatim

mu je skliznula preko jednog oka i bila bi pala da je nije uhvatio. Razmotavši

kožnatu vrpcu kojom ju je pričvrstio na čelo, stavio je spravu na klupu. Njegova

je nadlanica, primijetila sam, također sjajila od zlata te je zlato obilježavalo crte

Pompea

-450-

njegova lica kada mi se nasmiješio, kao da su mu sve pore napunjene njime.

"Ah!" rekao je kao da me očekivao.

"Trebam vašu pomoć", odgovorila sam ne želeći da zbog mene gubi vrijeme.

Opet je naslonio stražnjicu na radnu klupu i prekrižio ruke. "Razumijem. Kako

vam mogu pomoći?" Nije pokušao odvratiti pogled dok sam čeprkala po

prsluku u potrazi za pismom koje mi je prilikom hoda kliznulo dublje u haljinu.

Kada mi je ruka okrznula dojku, iznenada sam osjetila kao da mi ondje leži

njegova ruka i pravi zlatne uzorke na mojoj koži, a tiha se vatra upalila na dnu

mojeg trbuha.

"Mogu li išta učiniti?" upitao je odajući osmijeh u glasu. Okrenula sam se na

drugu stranu. Nisam trebala doći. Trebala sam otići ravno Donni Lucreziji.

"Pronašla sam ovo", rekla sam napokon uhvativši rub pisma i izvukavši ga iz

haljine. Dodavši mu ga, primijetila sam koliko je toplo te da se velum prilagodio

obliku mojeg tijela. Držeći pismo na jednoj od zraka svjetlosti koja je polako

blijedila i postajala neprozirnija kako se približavala večer, brzo ga je pročitao

stisnuvši pritom usta i namrštivši se.

"Gdje ste ga našli?"

"Ispalo je iz jedne Giulijove knjige. Nisam namjeravala... samo..." Međutim,

kako sam mogla to objasniti? Nije bilo vrijeme za govoriti o sebi.

"Trebali biste ga vratiti na svoje mjesto."

"Ali, ako Giulio planira..." Nisam se mogla prisiliti izustiti svoju misao. "I

Ferrante. Mora ih se zaustaviti. Don Francesco ih očito iskorištava, možda zbog

gospe ili zbog neke nove razmirice s vojvodom. Ako ih uhvate, mislite da će ih

on zaštititi?"

"Oni su i njegovi šurjaci", rekao je, ali nije bio uvjeren u to. "Ali, kakve to veze

ima sa mnom?"

"Sjetila sam se onog što ste rekli na brodu. Da ste uhoda Donne Isabelle. Znam

da to niste ozbiljno mislili, ali ona bi vas pak saslušala, mogli biste joj reći i

mogla bi razgovarati s Don Francescom i..."

"Vjerojatnije je da bi otišla vojvodi ili kardinalu. I željela bi dokaze, željela bi

znati kako ste došli do toga."

Pompea

-451-

To mi nije palo na pamet. Upitala sam se jesam li mislila na išta osim na to kako

me muškarac s peradi podsjetio na Gideona kada je nosio gusku za Hanuku.

"Zašto ne odete Donni Lucreziji? Ona vam je očito sklona i rekao bih da je tip

žene koja je vješta u izglađivanju neprijateljstva."

"Bolesna je. Nisam je htjela uznemiriti."

"Međutim, možda biste mogli svaliti krivicu na glasnika, tog..." Pogledao je

pismo jer se trebao podsjetiti imena. "... Pia. Samo recite da ste sigurni da on

ništa ne zna, ali..."

"Ne!" kriknula sam.

Gideon je na trenutak izgledao uznemireno, ali onda je poprimio izraz

razumijevanja. "Aha!" rekao je. "Dakle, imate ljubavnika. Znao sam."

"Ne... ne, posve ste krivo shvatili, Gideone. Nemam dragana, ali... ne bih htjela

lažno optužiti Don Alberta." To je bilo neuvjerljivo objašnjenje, ali kako sam

inače mogla opravdati svoju brigu za Don Albertov ugled? Iznenada, od sveg

srca poželjela sam da Gideon ne sazna da sam odbačena ljubavnica

osramoćenog Valentina, majka za koju se smatralo da je nesposobna odgojiti

sina. Željela sam da me otopi u peći poput loše izlivenog ukrasa i pretvori me u

nešto novo. Naprezala sam se, treptala, gutala slinu i stiskala zube, ali nisam

mogla suzdržati jecaje koji su me svladavali.

Gideon je ustao s radne klupe i zagrlio me. "Tako mi je žao", rekao je, "nisam to

namjeravao reći, što god te rastužilo. Uistinu, uistinu mi je žao."

Otprilike je visok kao Cesare, pomislila sam jer se njegova ključna kost naslonila

na moju sljepoočnicu baš kao Cesareova. Osim toga, tkanina na mojem obrazu

bila je domaće izrade, a ne baršun, i bila je poprskana voskom. Vonjao je po

dimu drveta, vuni i lošem vinu, a ne po tamnoj i opasnoj zavodljivosti jasmina i

tuđeg straha. Pomislila sam da je dobar čovjek i osjetila istodobno razočaranje i

olakšanje.

"U redu je", rekla sam podignuvši lice iz nabora njegove tunike. Šmrcnula sam.

Izvukao je otrcan rubac iz rukava i ponudio mi ga. Obrisala sam nos i nasmijao

se.

"Sada imate zlatan nos", rekao je, a na to sam se i sama nasmijala.

Pompea

-452-

"Recite mi, peru li vam odjeću badava sve dok pralja može ispirati zlato iz

vode?"

"One se natječu koja će mi oprati košulje. Zar to ne vidite?"

Uhvatila sam zgužvani rukav njegove košulje koja je jednom, pretpostavljala

sam, bila bijele boje. Pod košuljom ruka mu je bila topla, prepuna tvrdih i

žilavih mišića. Popevši se na prste, poljubila sam njegova široka usta svojim

naherenom osmijehom. Uzmaknuo je, zbunio se pa sam se postidjela.

"Moram poći", rekla sam. "Imate pravo, trebala bih jednostavno otići Donni

Lucreziji i sve njoj prepustiti." Naš razgovor otišao je dovoljno daleko, možda

predaleko, stoga nisam htjela riskirati još jedno spominjanje Don Alberta Pia.

Okrenula sam se jer sam htjela otići.

"Čekajte", rekao je položivši mi ruku na nadlakticu. Ukočila sam se, a

kratkotrajna povezanost koju su uzrokovale moje suze upravo je bila prekinuta

jer je njegova prisnost bila nedolična. Povukao je ruku kao iz vatre. "Pecate li?"

"Što?" Njegovo je pitanje bilo jako čudno pa sam se krenula suočiti s njim i

otkriti što ga je potaknulo na to.

"Pecanje", ponovio je kao da je to nešto najobičnije na svijetu. Naravno, pecanje

je nekim ljudima sasvim nešto obično. "Dođite pecati sa mnom u nedjelju."

"U nedjelju moram otići na misu."

"Sigurno ne cijeli dan."

"Dvaput."

"Dobro, onda možete doći."

"Sumnjam da bi gospa to dopustila." Međutim, još dok sam to izgovarala, znala

sam da Donna Lucrezia ne bi marila za to. Smislila bih neku ispriku, možda

bolest, kao objašnjenje svojeg izostanka sa svakidašnje rutine vezenja i čitanja iz

života svetaca te bi mi poželjela brz oporavak. Obje bismo bile svjesne laži te,

premda sam joj bila simpatična i katkad mi se povjeravala, više nisam vrijedila

na bračnoj tržnici pa sam mogla raditi što sam htjela.

"Ona želi vidjeti završene medalje. Sutra ću ih donijeti i možemo je zajedno

nagovoriti."

"Zašto pecanje? Dama bi, recimo, očekivala poziv u nekakav lijep vrt ili na

Pompea

-453-

slušanje glazbe."

"Baš zbog toga će vam pecanje biti nešto novo i originalno. Kladim se da vas

gospodin Alberto Pio ne vodi na pecanje. Ustvari, kladio bih se u to da sam

kockar."

"Jedva poznajem Don Alberta Pia, časna riječ."

Gideon je sumnjičavo puhnuo kroz nos. "Krenite", rekao je, "prije nego što

padne mrak. Sutra ćemo se vidjeti. I želim vam sreću."

"Sreću?"

"S pismom."

Gotovo sam ga zaboravila. Mislila sam na ribe.

Kada sam se skrenula iz uličice prema Corteu, netko se pojavio iz sjene arkade i

stupio ispred mene. Imao je kapu navučenu preko očiju i plašt koji mu je

pokrivao donju polovicu lica pa nisam odmah prepoznala Ferrantea.

"Violante."

Trgnula sam se. Ruka mi je nehotice pošla prema njedrima gdje sam opet bila

spremila pismo.

"To sam ja, Ferrante. Ne bojte se." Spustivši plašt, razotkrio je ironičan osmijeh

koji nije prekrio zabrinutost u njegovim očima. "Otpratit ću vas natrag."

"To je jako uljudno od vas." Znoj mi je bockao kožu. Možda se tinta razlije i

opasne Don Francescove riječi postanu samo crna mrlja na mojoj koži. Ferrante

mi je ponudio ruku. Uhvatila sam je.

"Hvala vam što pomažete Giuliju. On ima tako malo samopouzdanja i bili ste

jako ljubazni prema njemu."

"Smatram se njegovom prijateljicom."

"U svačijem društvu?"

"Voljela bih misliti da je tako."

"Onda biste mu morali vratiti ono što ste uzeli."

"Ja? Ništa nisam uzela." Glas mi je zvučao je usiljeno i neprirodno. Osjećala sam

da mi pismo pritišće prsa kao kamen.

"Oh, dobro, možda sam se zabunio!" Glas mu je bio nehajan, opušten, ali laktom

je ukliještio moju nadlakticu na svoja rebra. "Budući da kažete da ste Giulijova

Pompea

-454-

prijateljica, bez sumnje nema razloga za zabrinutost."

"Nadam se da nema, Ferrante. Uistinu se nadam."

Tada smo već stigli do Cortea, ali Ferrante me okrenuo od vrata pa smo

nastavili hodati uza zid palače. Sumrak se produbio na trgu i smanjile su se

gomile večernjih kupaca, a trgovci su zatvarali prozorske kapke i pripremali se

prebrojati novac. Činilo mi se da smo Ferrante i ja, zagrnuti polusvjetlošću, sami

na svijetu pa sam se upitala namjerava li me ubiti, zabosti mi nož u rebra ili

slomiti mi vrat. Ta me pomisao pak umirila jer nisam mogla ništa učiniti

ukoliko je to namjeravao. Kao sva braća Este, Ferrante je bio velik muškarac.

Tada se zaustavio, okrenuo se i suočio sa mnom, kao da je nešto odlučio.

Pomislila sam na Gideona i upitala se koliko će dugo čekati u nedjelju prije

nego što odustane. Mislila sam na bol, molitve i pitala sam se hoće li me se

Gideon negdje duboko u srcu ikad sjetiti.

"Mogli biste nam se pridružiti", rekao je Ferrante. Protumačivši moju

zaprepaštenu tišinu kao dopuštenje da nastavi, rekao je: "Pomognite nam dobiri

pristup Alfonsu i Ippolitu pa ćemo vam vratiti sina."

Srce mi je zadrhtalo. "Kako?"

"Kada budu... sklonjeni, ja ću biti vojvoda. Mogli bismo se oženiti.

Pretpostavljam da bih trebao imati ženu jer je to dolično, a tko bi meni više

odgovarao od žene koja već ima sina? Proglasio bih Girolama svojim

nasljednikom. Mogao bi postati sljedeći vojvoda od Ferrare. Razmislite o tome."

Pokušala sam sagledati tu mogućnost, ali osjećala sam se kao da mi je u umu

bio vrtlog prašine u kojem su se pojavljivali oblici i mogućnosti koji se nikako

nisu mogli razbistriti. Zatim mi je, na moje zaprepaštenje, u pomoć pristigao

Girolamov otac. Sjetila sam se kako mi je oduzeo sina, kako su ga on i Donna

Lucrezia otpremili u Carpi kao da moj sin nije vrijedio više od nekoliko mula za

vuču kočije ili zašećerenih citrusa koji se poklanjaju. Ukoliko bih pristala na

Ferranteov prijedlog, sigurno ni ja ne bih bila bolja. Iskoristila bih Girolama u

vlastite svrhe. "Slijediš Ijubav", rekla je Marjam, a ona te katkad odvede u smjeru

suprotnom od putokaza.

"Ne, Ferrante, ne ulazim u to."

Pompea

-455-

"Imate li pismo?"

"Rekla sam vam, ne ulazim u to, a vi i Giulio trebali biste odmah prestati s tim.

Prije nego se dogodi još više zla. Samo dodajete sol na ranu."

Ferrante mi je naglo ispustio ruku i naslonio se na zid ispod jednog od visokih

prozora s rešetkama. "Bože, umoran sam od toga!" rekao je. "Ne želim biti

vojvoda. Možete li to zamisliti? Samo sam želio pomoći Giuliju, a sada... hm,

sve je izmaknulo kontroli."

"Otiđite odavde na neko vrijeme. Otiđite u toplice u Porretti. Ondje prave

zabave koje su po vašem ukusu, zar ne?"

"Ne prestajete me zapanjivati, Violante. Kako bi mlada dama poput vas znala

što se događa u Porretti?"

"Don Francesco je govorio o tome."

"Pred damama?"

"Da vojvotkinja... zna."

Zasmijuljio se. "Kažem vam, Violante, nas bismo dvoje, po svemu sudeći, bili

ćudoredniji vojvoda i vojvotkinja nego Alfonso i njegova gospa, od kojih jedno

cijeli dan provodi u javnoj kući, a drugo zabavljaju pričama iz toplica u

Porretti."

"Nikada više ne govorite o tome, Ferrante. Pođite i recite Giuliju da i on ode."

Okrenula sam se i otišla.

"Što ćete učiniti?" čula sam da viče za mnom, ali pretvarala sam se da ga ne

čujem.

*

Donna Lucrezia dugo je šutke čitala pismo, a zatim je okrenula stranicu i opet

ga pročitala. Premda je bila blijeda, nisam se bojala za njezino zdravlje jer je

istodobno njezino lice poprimilo izraz pronicave i odlučne proračunatosti,

odnosno jedan od onih izraza koji su stanjivali i izoštravali njezino lice sve dok

me ne bi podsjetilo na lice njezina brata.

"Ostavite nas nasamo!" zapovjedila je svojim damama. Angela je oklijevala. "I

vi!" rekla je Donna Lucrezia pa je Angela bacila svoje karte na stol. Otrovno me

pogledala preko ramena dok je odlazila.

Pompea

-456-

"Pogledajte kroz prozor!" zapovjedila mi je Donna Lucrezia. "Provjerite jesu li

prozorski kapci u daljini odakle bi nas mogli čuti otvoreni i ima li ikog u

opkopu. Ranije su ga čistili." Svakog su proljeća čistili opkop kako bi mu dubina

bila postojana i voda čista te kako ne bi previše smrdio za topla vremena, stoga

bi se svakog proljeća moje srce sjetilo Cesareove zatvorene krinke bezizražajnih

očiju koja me pogledala kada je zakoračio na šanac i ispraznio zdjelu gospodina

Torelle, a ja sam se bojala da će netko pronaći sićušne kosti mrtvog djeteta. Bila

je to nerazumna pomisao jer je toliko kostiju tijekom godina potonulo u mulj

opkopa te se one ni po čemu ne bi razlikovale od kostiju mrtvog kućnog

ljubimca ili ostataka obroka bačenih iz kuhinje.

"Morate mi reći sve što znate o ovom", rekla je Donna Lucrezia kada sam zbog

opreza čvrsto zatvorila prozorske kapke iza sebe premda nisam primijetila

nikakve znakove špijuna. Međutim, posvud na dvorovima ima špijuna - oni su

bit dvorova kao što je drvo bit stabla, bez njih dvorovi bi bili nešto posve drugo.

Rekla sam joj kako sam otkrila pismo. Jednom sam posjetila Giulija kod kojeg je

bio i Alberto Pio te sam joj ispričala sve drugo čega sam se mogla sjetiti osim

svojeg posjeta Gideonu d’Arzenti. Nisam spomenula ni svoj razgovor s

Ferranteom.

"Hm, s Piom će biti lako", rekla je kada sam završila priču. "Pronađite roba i

recite mu da ga pozove." Premda su Girolama poslali u Carpi sa svojom

dadiljom, sobarom i skupinom učitelja. Don Alberto ostao je u Ferrari, a sada je

bilo očito i zbog čega. "Onda mi donesite bratova pisma. Znate gdje ih čuvam."

Skinula je s pojasa ključ od svojeg pisaćeg stola i dala mi ga. Vjerojatno je uvijek

smatrala kako će me utješiti budem li znala gdje su pisma, a katkad sam se

pitala je li očekivala da ću ih čitati premda to nikad nisam učinila.

Kada sam se vratila i donijela kožnati fascikl, tako tanak da ga nikad ne biste

zamijetili ispod lažnog dna pisaćeg stola osim ako niste znali da je ondje. Don

Alberto je stajao ispred Donne Lucrezije i izgledao je poput kunića uhvaćenog

na jarkoj svjetlosti. Don Francescovo pismo ležalo je na njezinu stoliću za

kartanje, nehajno ubačeno među igraće karte i hrpicu sitnog novca. Svaki put

kada bi pogledala pismo, Don Alberto pogledao bi u istom smjeru - prema

Pompea

-457-

svojem imenu napisanom na njemu kao na uhidbenom nalogu.

"Ah, Violante, hvala vam!" rekla je kada sam joj dodala fascikl, a zatim ga je

napadno otvorila. "Don Alberto, pomislila sam da biste rado čuli izvrsne vijesti

o mojem bratu." Izvukla je pergament i mahnula njime u njegovu smjeru. Jasno

se vidio Cesareov monogram, njegov osobni potpis. Datum pisma nije se vidio.

Don Alberto kimnuo je glavom, progutao slinu i učinilo mi se da je pozelenio.

Bezuspješno se pokušao nasmiješiti.

"Da", nastavila je Donna Lucrezia. "Piše da vjeruje da će optužbe protiv njega

biti odbačene jer nema dokaza, znate, i da će ga kralj Ferdinand pustiti na

slobodu. Kaže", dodala je vjerojatno se nadajući da će se to i ostvariti ukoliko

ona to izgovori naglas, "da se nada da će provesti Božić sa svojom obitelji u

Ferrari. Njemu je njegova obitelj jako važna. Don Alberto, kao i oni koji nam

vjerno služe."

"Počašćen sam što služim vašem plemenitom bratu, vojvotkinjo."

"Zbilja, Don Alberto? Mislite da dajete dobar primjer Don Girolamu? Hoće li

moj brat odobriti vašu skrb za njega kada sljedeći put vidi sina?"

Pomislila sam da su Don Girolamo i moje dijete načinjeni od dviju jako

različitih vrsta snova.

"Vi ste sami izabrali njegove učitelje, gospo." Očito je Don Alberto pomislio da

se može skriti iza zaklona pravednog gnjeva.

"Da", odgovorila je Donna Lucrezia onim svojim glasom za koji biste pomislili

da bi mogao poput kiseline urezati ukrase u oštricu mača, "i izabrala sam vas.

Samo zbog toga što sam pokazala sklonost prema vama te je vaš bratić trenutno

oženjen mojom sestričnom, nemojte misliti da se imate pravo miješati u moje

poslove."

"Gospo, ja..."

"Ne prekidajte me, Don Alberto! Ako vam je stalo do te vaše pristale glave,

upotrijebite mozak koji je Bog stavio u nju pa proračunajte odakle potječe vaš

probitak. Jesam li se dovoljno jasno izrazila?"

Napravio je gestu koja je bila spoj kimanja i naklona.

"Dobro. Onda bih vam predložila da se u najvećoj žurbi vratite u Carpi i brinete

Pompea

-458-

za mojeg sinovca ili ću o njegovoj budućnosti morati ponovo raspraviti s

bratom. I, naravno, s mužem."

Don Alberto ponovo se naklonio i nesigurno natraške izašao iz sobe.

"Vina", rekla mi je Donna Lucrezia, "i vi popijte malo. Pretpostavljam da vam

ovo nije bilo lako. Ipak", nastavila je prije nego što sam uspjela odgovoriti,

"možda smo ubili dvije muhe jednim udarcem. Otići će Giuliju i Ferranteu pa će

im reći da su njihove namjere otkrivene. Ne bih htjela miješati Alfonsa u ovo."

Pomislila sam kako ni ja to ne bih htjela pa sam se molila da Giulio i Ferrante

poslušaju Don Alberta kada već mene ne žele poslušati. Nekoliko smo minuta

šutke pile vino, a zatim je Donna Lucrezia duboko udahnula.

"Oh, Bože, nedostaje mi!"

"Sigurno će se brzo vratiti, gospo. Otišao je u Veneciju." A vi imate Don

Francesca, dodala sam u sebi.

"Cesar, Violante. Kada bi barem bio u Veneciji! Kada bi barem bila istina to što

sam rekla Don Albertu! Znate, kada vam se ne bih mogla povjeriti, mislim da

bih poludjela od brige."

"Vi mi ukazujete čast, gospo."

"Ne, ne ukazujem. Mi samo... imamo zajedničke brige."

Pomislila sam na Gideona i njegov poziv pa na Cesarea i pozive, na razbijene

naočale mojeg brata koje su svjetlucale u blatu te na stolac koji se razbio na

kamenim stubama. Srce mi je lupalo u krilu poput nekog stvorenja koje je u

zarobljeništvu poludjelo i nije mi dalo progovoriti, ali činilo se da Donni

Lucreziji ne smeta moja šutnja.

"Naravno, dok smo bili djeca, nismo živjeli zajedno. Kao što znate, živjela sam s

tetom Adrianom, a dječaci su bili kod kardinala Vere. Međutim, običavali smo

zajedno provoditi najtoplije ljetne tjedne na imanju moje majke u Capraroli.

Jedne se godine rodilo tele s dvije glave i šest nogu. Začudo, ni ono ni njegova

majka nisu odmah uginuli pa ga čovjek koji je upravljao imanjem nije dirao."

Razum me potaknuo da se upitam zašto mi je počela pričati o tome, ali nagon

me natjerao da šutim i slušam.

"Tele je prvo živjelo na polju pored kuće, ali Juan ga je običavao gađati

Pompea

-459-

kamenjem pa ga je kravar preselio u staju podalje od sela. Tim bolje jer je činilo

ljude nervoznima zbog toga što je šest đavolski broj. Krivili su ga za nekoliko

snažnih oluja koje smo doživjeli tog ljeta, a kada je došao židovski kotlar, koji je

običavao dolaziti svake godine, seljaci su ga kamenovali na glavnoj ulici i odbili

kupovati od njega."

Pomislila sam da me zaboravila, ali iznenada je rekla vragoljasto se

osmjehnuvši: "Cesar ih je pokušao zaustaviti. Rekao je da misli da đavao ne bi

izabrao židovskog kotlara kao svojeg predstavnika jer bi to bilo odviše nalik

Bogu koji je izabrao židovskog tesara. Vjerovao je da bi davao bio originalniji.

Naravno, nitko nije razumio tu šalu i neko vrijeme izgledalo je kao da će i njega

kamenovati. Kao što vidite, njegova karijera đavlove desne ruke rano je

započela."

"Koliko ste onda imali godina?" odvažila sam se upitati.

"Moram razmisliti... sigurno je imao dvanaest godina jer je to bilo pretposljednje

ljeto prije njegova odlaska u Perugiju, tako da sam ja vjerojatno imala sedam

godina."

"A što se dogodilo s teletom?"

"Na kraju je uginulo. Kravar je bio sve sigurniji da raste u dva teleta pa ga je

jedan dan odlučio raspoloviti. Otišli smo to pogledati, to jest dopustili su

Cesaru i Juanu da tome prisustvuju. Jofreu i meni nisu dopustili to gledati, ali

Cesare me prokrijumčario iz kuće tijekom sijeste dok su mama i moja dadilja

spavale. To smo imali običaj raditi. Bježali bismo kroz prozor pa stražnjim

stepeništem iz lože."

Upitala sam se gdje je nestala ta djevojčica, bosa divljakuša koja se provlačila

kroz prozore i išla u pustolovine s braćom, u suknji podignutoj do mršavih

koljena i sa sjemenjem trave u kosi? Kada bi skinula slojeve raskoši i lijepe

odjeće, bijelo olovo i karmin, ožiljke sa srca i bore s lica zbog kojih je izgledala

starije od dvadeset pet godina, bi li ta djevojčica još uvijek bila ovdje?

"Bilo je mnogo gledatelja, ali prepoznali su nas i dopustili nam da prođemo

naprijed premda sam zasigurno zaradila nekoliko pogleda neodobravanja.

Rekla bih da su bili upućeni dečkima jer su me oni doveli, ali Juan ih je

Pompea

-460-

razoružao osmijehom, a Cesar bi im uvijek nekako zabranio da ga gledaju, kao

da je imao štitove oko sebe. Tele je bilo obješeno u ormu na krovu staje. Jednom

je njuškom mukalo, a jednim je parom očiju gledalo i kolutalo. Druga glava

zapravo nije bila valjano izrasla. Oči su joj bile plave i mutne. Više je nalikovala

nekoj vrsti velikog složenog čira. Kravar je imao malen malj kojim je trebao

onesvijesti tele. Juan je pokušao prigovoriti upotrebi malja. Ispočetka sam se

slagala s njim, ali onda je Cesar iznio dvije pretpostavke. Prvo je rekao da malj

pokazuje što kravar misli. Ukoliko je mislio da bi životinju trebalo onesvijestiti

prije nego što započne odvajanje, onda je znao da će patiti i vjerojatno umrijeti.

Zatim mi je rekao da pogledam u teleće oči i, budem li pomno gledala, vidjet ću

sve što sam trebala vidjeti. Kada su ga poslali u Španjolsku, napokon sam

shvatila što je time mislio."

"Mi nismo poput onog teleta u Capraroli. Mi nećemo umrijeti."

"Uvijek mi je nešto nagovještavao. Cijelog života." Sada sam bila sigurna da me

zaboravila i da govori sama sebi rasvjetljujući nešto što već dugo nije ispitivala.

"Osjećam da su u mojem umu, kada sam se rodila, bile misli koje je on u njega

stavio, koje je ostavio u maternici jer je htio da ih pronađem." Govorila je o

podmetnutom djetetu, kako je vjerovala njezina majka. O dibuku. Poput mene.

*

Činilo se da je razgovor Donne Lucrezije i Don Alberta ispunio svoju svrhu.

Idućeg dana vratio se u Carpi. U subotu se vojvoda neočekivano vratio iz

Venecije i djelovao je opušteno, a u nedjelju ujutro opet je otišao na godišnji

sajam u Lancianu. Uživao je u sezoni sajmova i opravdanju koje mu je ta sezona

pružala jer je pronalazio zabavu u kurvanju, opijanju i tučnjavi po krčmama.

U metežu njegova odlaska nije mi bilo teško otići na pecanje s Gideonom koji

me susreo kod Porte Mare kuda sam posljednji put prošla s Angelom kada smo

išle u Medelanu. Vozar koji je nosio tovar građevnog materijala i čovjek koji je

stajao ispred zgnječenog sira na sredini ceste užasno su se svađali. Bio je to

jedan od onih golemih slanih sireva koje prave u Parmi, tvrdih poput mramora.

Ferrante se običavao šaliti kako bi komad tog sira bilo savršeno oružje za

ubojstvo jer bi miševi pojeli dokaze. Okupilo se veliko mnoštvo ljudi koji su

Pompea

-461-

stali na jednu ili drugu stranu, ili su samo ostali skupljati komade sira prije

nego što se svega dočepaju ulični psi. Kada sam pogledala za Gideonom,

primijetila sam poduzetnog derana koji je skinuo pregršt klamfi za skele sa

stražnje strane kola i upitala se po kojoj će ih cijeni idućeg dana prodati

vojvodinim građevinarima.

Gideona je bilo lako zamijetiti zahvaljujući njegovoj visini. Nosio je mekan šešir

sa širokim obodom koji je poskakivao nad gomilom dok je on pokušavao doći

do mene. U vrpci na šeširu bilo je zabodeno mnogo sićušnih pera jarkih boja. To

me podsjetilo na slike urođenika iz Nove Španjolske koje sam jednom davno

vidjela, ili možda nisam? Prebacio je štapove za pecanje preko ramena, ali činilo

se da je stalno zaboravljao da su ondje, stoga su stalno zapinjali za tuđa odijela

ili tuđe noge, a njegov je prolazak bio obilježen zborom ozlojeđenih povika.

Kada je stigao do mene, pucala sam od smijeha.

"Kakav cirkus!" rekao je umjesto pozdrava zamahnuvši velikom košarom

prema sićušnom djetetu koje mi je namjeravalo odrezati kesu novca. Promašio

je, a dijete je pobjeglo negdje drugdje iskušati

"Ovdje dolje uvijek je tako."

"Bio bih vas rado odveo na sjever grada. Ondje je pecanje bolje, ali sve je to

vojvodina zemlja. Bojim se da ćemo morati malo pješačiti." Uhvatio me za lakat

te me odveo oko posvađanih ljudi i uništenog sira kroz gradska vrata na javno

pristanište gdje su zvonila zvona i povišeni glasovi, udarci konopaca o jarbole i

kovanica po stolovima trgovaca na veliko i poreznika. Zrak je smrdio po ribi i

katranu. Galebovi su kreštali iznad naših glava te sam, pogledavši gore prema

njima, iznenada osjetila veličinu neba koje se prostire odavde preko Carpija i

Nepija, Nettuna i Rima, do Španjolske, Jeruzalema, Novog svijeta i Kraljevstva

prezbitera Ivana. Ono je sadržavalo sve što sam poznavala, baš kao i sve što ću

poznavati. Izgledalo je da se ljulja poput šatora na vjetru, ali to se vjerojatno

dogodilo zbog toga što me Gideon čvršće uhvatio za lakat i upitao osjećam li se

dobro.

"Svjetina", rekla sam, "a poprilično je vruće."

"Savršeno za pecanje. Nema vjetra, a zahvaljujući toplom vremenu u ovo doba

Pompea

-462-

godine, ima mnogo vodencvjetova."

Nasmijala sam se. "Mogli biste govoriti i turski."

"Vaše je neznanje užasno. Zar vas otac nije ništa naučio?"

"Ja sam gradska djevojka, Gideone. Odrasla sam u Rimu."

"Rim ima rijeku, zar ne?"

"Ne biste htjeli jesti ribu iz nje."

"Hm, Mantova je jako mali grad okružen mnogobrojnim jeze-

"Dakle, uvijek ste udvarali djevojkama na obali rijeke?" pecnula sam ga.

"Uglavnom na brodovima", odgovorio je, a pritom nisam bila sigurna misli li

ozbiljno ili ne.

Kada smo prošli pored vojvodina privatnog gata, sada napuštenog jer je galijom

otplovio u Veneciju, na kojem su svi konopci za privezivanje brodova bili

uredno smotani, a zastava obitelji Este mlitavo je visjela na motki u sparini,

Gideon mi je rekao: "Recite mi nešto o Giuliju d’Esteu."

"Zašto?"

"Tražio me. Kaže da je vidio medalju koju sam načinio za vojvotkinju i htio bi

napraviti narudžbu."

"Dakle, zbog toga ste me pozvali na pecanje." Izvukla sam ruku iz njegova

zahvata i hodala uz obalu malo se udaljivši od njega. Nije mi se krenuo

približiti, samo je malo podignuo glas zbog čega je zvučao kao loš glumac koji

pokušava da ga se čuje u stražnjem dijelu velike sobe.

"Razmislite trenutak prije nego što dignete nos u zrak, Violante. Kada sam vas

zamolio da pođete sa mnom na pecanje, nitko nije vidio završene medalje, čak

ni vojvotkinja. Sve se to dogodilo tek jučer."

Naravno. Što se sa mnom dogodilo? Je li mi pamet otišla u Carpi sa sinom? Ili je

otišla još dalje, sa starim ljubavnikom?

"Evo nas. Ovo je dobro mjesto." Zastao je ondje gdje se sužavala rijeka nad

kojom su visjele tek prolistale vrbe bijele kore i srebrnastozelenih grana koje su

se vukle po površini vode. Stavio je košaru na tlo i položio štapove za pecanje

pored nje na djelić sive obale koji je bio savijen poput komada divovskog nokta,

a ja sam se nastojala zadržati na travnatom hrptu gore pitajući se bi li bilo teže

Pompea

-463-

očistiti mrlje od trave ili riječni mulj s moje suknje. Nosila sam svilu jer je

vrijeme bilo pretopio za vunenu haljinu, a premda je to bila samo moja druga

najbolja haljina, voljela sam njezinu modru boju i izvezene plohe s uzorkom

millefiori koji sam sama izradila. Kao odgovor na to, Gideon je savršeno poput

pastira iz pastorale izvadio pokrivač iz košare i raširio ga kod mojih nogu.

"Sjednite", rekao je pa Je posegnuo duboko u košaru i prvo izvadio niz

tajanstvenih kutijica, a zatim količinu hrane koja je mogla nahraniti posadu

ribarskog brodića. Fino bijelo pecivo, svježi sirevi.

voće i salata poredali su se po prostirci kao da je ispraznio rog obilja. "Nisam

znao što volite jesti", rekao je, "pa sam donio sve."

"Vidim." Pokušala sam zvučati zadovoljno, ali osjećala sam krivicu. Takvo obilje

sigurno ga je stajalo puno više nego što je mogao priuštiti, čak i ako mu je

Giulio obećao narudžbu.

"Doduše, morate zaraditi obrok." Spustivši se na stegna, otvorio je jednu

kutijicu i izvadio kuglicu sačme. Iz druge kutijice izvadio je sićušnu kuku s

perom sličnom ukrasima na njegov šeširu. Privezao ih je na jednu od uzica za

pecanje i ponovio postupak s drugom uzicom. Zatim je otišao do vode i rekao

mi da pomno promatram dok mi pokazuje bacanje uzice. "Prvo, pogledajte iza

sebe. Nema ničeg glupljeg od pecaroša - ili pecarošice - kojem je uzica zapela za

drvo. Zatim morate misliti o štapu kao da je opruga. Natovarite ga teretom

uzice i zavitlajte ga u vodu."

Pokušala sam pozorno slušati dok me učio obraćati pozornost na kut štapa

tijekom bacanja unatrag, napetost uzice i tisuću drugih tehničkih detalja, ali

moja svojeglava čula bila su svjesna samo njega, njegove štrkljaste siluete

obasjane svjetlucanjem rijeke, neočekivanog sklada njegovih pokreta,

usredotočenog držanja njegove glave, njegovog smiješnog, otvorenog

oduševljenja na svaki ulov koliko god bio malen. To me činilo lošom učenicom.

Dopustila sam da se moja uzica zaplete, preblizu sam bacala udicu, a jednom,

kada sam pomislila da je nešto zagrizlo, bila je to samo stara čizma.

"To nam ne koristi mnogo", primijetio je Gideon, "ukoliko ne nađemo i drugu."

Već sam se bila zarumenjela, oznojila i previše oneraspoložila da bih uživala u

Pompea

-464-

njegovu humoru. Bacivši štap za pecanje na obalu, popela sam se, sjela na

prostirku i namrgodila se. Korzet me stezao, a znoj mi je pekao glavu ispod

kape. Gledajući rijeku koja je lijeno krivudala između obala, srebrne ribe koje su

skakale za tirkiznim vilinim konjicima, lastavice i čiope koje su letjele u niskim

širokim lukovima, čeznula sam zaplivati, biti dio bezbrižne jednostavne

prirode. Možda bih mogla barem skinuti kapu, izuti cipele i čarape pa ohladiti

stopala u vodi. Misleći da je Gideon zaokupljen pecanjem, bila sam neoprezna

te sam podignula skutove do koljena kako bih lakše odvezala čarape.

Iznenadna mirnoća, osjećaj da se netko zaustavio i zadržao dah navela me da

podignem pogled i shvatim da me on promatra. Usprkos raspletenoj kosi i

golim cjevanicama, osjećala sam još veću toplinu dok se moje tijelo borilo s

onim što ga je sputavalo.

Gideon je odložio štap za pecanje i, popevši se na obalu, krenuo prema meni.

Bio je skinuo pršnjak. Njegova košulja bila je jako iznošena te sam kroz tkaninu

dobro vidjela tamne krugove njegovih bradavica i mrlju dlaka na prsima.

Zlatan ukras na lancu ljuljao se ispod olabavljenog ovratnika dok se penjao.

Pomislila sam da bih se trebala pokriti, ali ruke su mi bile preteške te ih u

sparini nisam mogla podići. Kada je kleknuo ispred mene, njegovo lice

uokvireno tamnim kovrčama izgledalo je poput lica pomalo oronulog anđela,

ali muška tijela nisu profinjena, a ljudsko obilježje njegove namjere bilo je očito.

Posegnuvši naprijed, okrznuo je vrhovima prstiju pregib mojih koljena, a zatim

uzeo rub suknje i povukao je prema gležnjevima.

"Nikada ne znate", rekao je, "tko sve prolazi ovuda."

Osjećala sam se prljavo i postiđeno te mi se učinilo da vidim Cesarea kako mi se

smije iz svojeg zamka u Španjolskoj. Ja sam djelo tvojih ruku, otreslo se moje

srce, a u istom sam trenutku znala da bi Cesare bio rekao da smo svi krojači

vlastite sudbine.

"Jako je vruće."

Gideon se zbog obazrivosti nije osvrnuo na moju slabu ispriku. "Idemo jesti",

rekao je, "prije nego što postane još toplije." Kleknuo je na prostirku, zasukao

rukave i dodao mi komad kruha sa sirom i maslinama. "Bojim se da ovdje nije

Pompea

-465-

elegantno kao kod vojvodina stola." Ruka mu je drhtala.

*

Kada smo pojeli obrok, ležali smo bokom uz bok na pokrivaču posutom

mrvicama, zatvorenih očiju, slušajući žubor rijeke i katkad pljuskanje ribe u

Gideonovoj mreži. Ptice su u popodnevnoj jari prestale pjevati, a nizvodna

pristaništa zavila su se u tišinu. Isprekidane zrake sunca koje su se probile kroz

vrbine grane crvenkasto su treperile kroz moje zatvorene kapke. Da nisam čula

Gideonovo disanje pokraj sebe, mislila bi da sam sama u svemiru. Poslije nekog

vremena osjetila sam kako je Gideonova nadlanica okrznula moju, kao i

oprezan pritisak koji je nastao više zbog zraka, nego mišića i kostiju.

"Violante?"

"Da?"

"Koje je vaše pravo ime?"

Začahurenoj u osjećaju samoće, nije mi smetalo izgovoriti svoje pravo me jer bi

to nekako bilo kao da ga govorim sama sebi. Međutim, kada sam ga se sjetila,

iznenada sam posumnjala da ću ga moći izreći.

"Volio bih znati", ustrajao je osjetivši moje oklijevanje.

"Zašto?"

"Zato što je Violante okrutan nadimak. Boli me kada ga izgovaram."

"To je samo ironija, Gideone." Međutim, to nije bila samo ironija, nego je to ime

nekoć bilo istinito, a za svoje nedosljedno ulaganje, očijukanje zbog kojeg nisam

odgovorila na poziv na trke, platila sam mnogostruke kamate. Nisam

namjeravala prekršiti još više obećanja. "Estera", rekla sam. "Zovem se Estera

Sarfati."

"Vidite?" Savio je prste oko mojeg dlana. "To nije bilo tako teško, zar ne?"

Od iznenadnog slabljenja svjetlosti otvorila sam oči. Gideon se okrenuo na bok i

pogledao me u lice naslonivši obraz na lijevu šaku. Obasjala ga je šarena

svjetlost zbog koje mu nisam mogla jasno vidjeti lice. "Hoćete li se udati za

mene, Estero Sarfati?" upitao me.

Pompea

-466-

Nasmijala sam se zbog besmislenosti tog pitanja. "Vi me ne želite uzeti za ženu,

Gideone." Čak mu nisam mogla ni zahvaliti ili mu reći da se osjećam

počašćenom. "Vi me ne poznajete."

"Znam da ste pametni i lijepi, a moje se srce raduje kada sam u vašem društvu."

"Nemam novca, znate, kao ni obitelji."

"Da mi je bilo stalo do miraza, prvo bih bio otišao vojvotkinji." To bi bio i učinio,

pomislila sam škiljeći prema njemu na sunčevoj svjetlosti. Nije bilo čovjeka u

Italiji koji je manje od njega bio upućen u dvorske običaje. Vjerojatno je trebao

ženu poput mene kako bi se zaštitio od samog sebe. "Mogu zaraditi za sebe i za

vas", nastavio je. "Vi niste jedna od onih frivolnih djevojaka, zar ne?"

Odmahnula sam glavom. "Ja uopće nisam djevojka." Tada sam imala dvadeset

godina. Mogla sam jednako imati i devedeset.

"Budite barem uljudni i razmislite o mojoj ponudi."

"Moram biti još uljudnija i odbiti. Vjerujte mi, Gideone, ja nisam ono što želite."

"Vi mi to govorite, ali ne dajete mi dokaze. Bez dokaza, kako mogu vjerovati da

bi ženidba s vama bila tako strašna pogreška? Sada je doba znanosti, Estero.

Znanje je važno. Recite mi nešto o sebi. Opravdajte svoju tvrdnju."

Njegovo zanimanje za mene sigurno bi prestalo da sam mu ispričala o Cesareu i

Girolamu. Otvorila sam oči i pogledala ga kao da sam na njegovu licu mogla

pročitati vrstu znanja koja bi ga zadovoljila. Oblak je prošao nad njegovom

glavom. Njegov me oblik podsjetio na žensku dojku. "U redu", rekla sam, "evo

nečeg što znam. Don Cristoforo Colon jednom je napisao Izabeli Katoličkoj da

su ga njegova putovanja navela na zaključak da je Zemlja nalik ženskoj dojci."

Gideona se to nije dojmilo. "To uopće nije tajna ili nije vaša tajna."

"Uvjeravam vas da je to tajna. Ne znam bi li inkvizicija voljela da se za to

nadaleko zna ili da se u to vjeruje. To sam ćula sam od nekog tko je jako dobar u

otkrivanju tajni. Budući da je on to rekao meni, tajna je moja."

"To je argument, slažem se, ali možda nije neoboriv."

"Je li ikoji argument neoboriv? Sada je red na vama. Sto ćete mi reći o sebi?"

Sjeo je, skinuo zlatni lanac s vrata i stavio ga u moju ruku - ukras topao poput

živog stvorenja na mojem dlanu. Činila su ga tri koncentrična kruga s trokutom

Pompea

-467-

u središtu, a bio je povezan znakovima koje sam prepoznala kao hebrejska

slova. "To je moja tajna", rekao je glasom od kojeg je bilo jasno da mi pokazuje

nešto što mu je jako važno.

"Što je to?" Osjećala sam se glupo i ponešto krivom jer sam ga zavarala

Cesareovim zgodnim i vjerojatno neistinitim zavođenjem.

"To je simbol znanja. Osobitog znanja koje posjeduju samo oni koji imaju uši

kojima čuju i oči kojima vide."

u mojem sjećanju otključavala se brava i otvarala su se vrata. Sjetila sam se

ozbiljnih muškaraca koji su običavali posjećivati mojeg oca u našoj kući u

Toledu mjesecima prije nego što je otišao u Rim. Razmišljala sam o tome kako

sam sada opet vidjela neke od njih. Moj otac nikad nije bio jako strog prema

ukućanima, ali kada bi ti muškarci došli u posjet, uvijek bi me prognao iz javnih

soba. Jedan od njih, prisjetila sam se, došao je iz Cordobe.

"Ima li to neke veze s Kordovancem?"

"Pssst!" Opet je stavio lanac oko vrata. "Ne spominjite ga. Možda bi bilo najbolje

da posve zaboravite da sam vam pokazao taj simbol."

"Zašto ste mi ga onda pokazali?"

"Zato što sam mislio... pitao sam se je li vam možda poznat."

Odmahnula sam glavom. "Slova su hebrejska, zar ne? Koliko žena koje

poznajete znaju čitati hebrejski? Moj otac bio je prosvijećen čovjek, ali sve ima

svoje granice."

"Sama slova znače manje od svojeg poretka i onog što predstavljaju. Ona

pokazuju svemir. Slova u središtu imenuju Onog koji se ne smije imenovati i

zbog toga skrivam ukras."

"A meni ste ga ipak pokazali?"

"Želim da shvatite da nisam onakav kakav se činim."

To je bilo nešto što sam jako dobro shvaćala.

"Naime, niste ni vi, rekao bih", nastavio je. "Ali, ova stvar", podignuo je ukras s

grla i držao ga okrenutog prema meni, "uči nas da dolazi vrijeme kada ćemo

moći biti ono što jesmo. Kada se više nećemo morati prerušavati u svrhu

ostvarenja svojeg istinskog potencijala."

Pompea

-468-

Sjela sam iznenada usplahirena. "Gideone, govorite li o pobuni? Ukoliko

govorite, moram vas upozoriti da ne smijem to slušati. Sto god vi mislili o

mojem položaju, Donna Lucrezia bila je dobra prema meni. Uostalom, ne znam

kako je u Mantovi, ali u Ferrari dobro se postupa sa Židovima. Čemu sve

dovesti u opasnost?"

"Dobro, Estero. Vi mislite da se dobro postupa sa Židovima? Mi smo otpadnici

čak i u zemlji svojih predaka. S jedne strane, moramo se klanjati Papi, a s druge

strane, sultanu. Tjeraju nas od nemila do nedraga, naguravaju nas u najstarije i

najlošije kuće, isključuju nas iz javnih službi, krive nas za sve - od kuge do

propalih žetvi." I za izobličenu telad, pomislila sam premda sam šutjela i

dopustila mu da završi. "Vi to zovete dobrim postupkom? Kažem vam, kada

budemo spremni u Gospodnjim očima i kada Mesija stigne, vidjet ćete pro-

mjene."

"Oh, mene će vjerojatno spaliti s kršćanima i muslimanima!"

"Nemojte biti neozbiljni", blago je rekao. "Nisam se dobro izrazio. Naravno,

znam da je govor o Mesiji smiješan. Mesija nije čovjek, čak ni Bog odjeven u

ljudsko odijelo. Mesija je stanje uma, spremnost, otvorenost. Kordovanac nas

uči tražiti prilike i okoristiti se njima kada ih nađemo. To vam nudim, Estero,

priliku."

"Za što? Priliku da se udam za vas i budem dobra židovska supruga s dvije

zbirke lonaca za kuhanje i mezuzom na svakom dovratku? Ili da se okrenem

protiv svoje vojvotkinje? Uza sve svoje grijehe, ona je moja majka pred Kristom,

Gideone, a ona i njezina obitelj dali su mi više nego moja." Ustala sam na

koljena i započela trpati ostatke našeg piknika u košaru gnječeći sireve i voće jer

bih ga inače bila udarila. "A sada bih htjela otići kući."

"Vaša želja, moja zapovijed, gospo", rekao je, sjeo na stegna, a zatim skočio na

noge i duboko mi se poklonio.

"Prestanite!" Pokušala sam zatvoriti košaru, ali nisam mogla gurnuti poklopac

do kraja. Kada sam povukla klipak, otkinula sam ga. Tresla sam se kao da imam

vrućicu i upitala se hvata li me groznica. Gideon mi je oduzeo košaru i vješto

ponovo pričvrstio klipak. Ponudio mi je ruku, ali sama sam ustala i krenula

Pompea

-469-

prema gradu te nisam pričekala da uzme štapove za pecanje ili dovuče na

kopno mrežu s ribama. Šutke smo pješačili prema napuštenim dokovima, pored

vojvodina gata, galebova na bitvama i lučkih radnika koji su spavali u sjenama

skladišta. Zvuci stenjanja i piskanja privukli su mi pozornost na bludnicu koja

je naslonjena na deblo posluživala klijenta, a siva gruba bedra omotala je oko

njegova struka dok mu se debela stražnjica izvijala i tresla. Tisuću mi je

čuvstava puzalo po koži, kao da su mi odrali kožu u ledenoj kupki, kao nekad

davno Cesareu.

Tek kada smo gotovo mogli vidjeti Portu Mare, shvatila sam da Gideon ne nosi

ribe te sam prekinula vulkansku tišinu između nas i upitala ga što im se

dogodilo.

Slegnuo je ramenima. "Morao sam ih ostaviti. Niste mi dali vremena da ih

onesvijestim i zapakiram."

"Koji gubitak."

"Ne mislim tako."

Pompea

-470-

ČETVRTO POGLAVLJE

FERRARA, TIJELOVO, 1506. GODINE

Nikad nismo ništa uzajamno skrivali. To je naša jedinstvena snaga jer smo morali biti vješti u

skrivanju istine od drugih.

Nekoliko mjeseci nisam vidjela Gideona. Naš život poprilično se vedro nastavio

u vojvodinim odajama u Corteu, ali sada kada mislim na njega, vidim da je naša

spokojna svakodnevica bila poput glatke površina mora koja skriva jake struje.

Donna Lucrezia nije se mogla odvojiti od Ippolita s kojim je svakog dana dijelila

vlast dok je vojvoda bio odsutan. Često prisutan premda teško vjerojatan, treći

član regentstva bio je maleni Giovanni kojem su dopustili ostati u Ferrari.

Tješila sam se mišlju kako je vojvoda malenog brata Donne Lucrezije sigurno

smatrao manje opasnim od Cesareova sina. Donna Lucrezia jako se zanimala za

njegov odgoj i smatrala je da bi mogao mnogo naučiti ukoliko bude promatrao

svakodnevno upravljanje vojvodstvom premda se obično činilo da se jako

dosađuje i često je prekidao postupke ispuštajući igračke ili zapitkujući koliko

dugo još mora sjediti. Donna Lucrezia uvijek se smiješila i bila je strpljiva s njim.

Što god Ippolito mislio, zadržao je to za sebe.

Nisu on i Donna Lucrezia samo zajedno radili, primajući veleposlanstva,

razglabajući sa savjetnicima, pregledavajući obrambeni sustav grada, nego su

često i zajedno večerali. Pritom su se smijali vojvodinim pismima koja su

detaljno opisivala njegove pustolovine na Jadranskom moru s parom

venecijanskih kapetana koje je pokupio u Lancianu i smišljali zabave za

Tijelovo. Ni Angela nikad nije bila daleko od Ippolita, a muž joj je bio u majčinoj

kući u Sassuolu i kći još uvijek na selu.

Moje sudjelovanje u dvorskom životu bilo je manje zapaženo jer sam još uvijek

prenosila Don Francescova pisma između Donne Lucrezije i Ercolea Strozzija.

Donna Lucrezia još je uvijek očekivala, kada to nitko drugi nije htio, da ću

slušati njezine zamisli o Cesareovu oslobađanju, čitati i odobravati njezine

Pompea

-471-

patetične molbe kralju Ferdinandu u kojima se oslanjala na srodstvo za koje je

svatko osim Borgija znao da je izmišljotina. Čak je pisala papi Juliju koji je bez

sumnje svakog dana molio da zatočenje skrši Valentina i pošalje ga ranije u

grob. Već je proveo dvije godine u zatvoru, a još uvijek nije bio određen dan

suđenja za zločine kojima su ga teretili. Poslije pisama koje je donio Sancho

nismo više ništa čuli o njemu. U slučaju da je Donna Lucrezia primila ikakve

vijesti, nije mi ih povjerila.

Međutim, savjesno me obavještavala kako moj sin napreduje u Carpiju.

Pokazivao je preuranjenu bistrinu, rekla je, i već je mogao pročitati slova svojeg

imena na pločici. Don Alberto mu je kupio ponija i naučio ga malo skakati bez

nezgoda. Don Albertova supruga i njegove dame bile su očarane njim premda

se to ne bi moglo reći i za služinčad.

"Zvuči više kao Juan nego Cesare", primijetila je skupivši obrve tijekom kratkog

zabrinutog mrštenja. Ili kao Mali Haim, pomislila sam, koji je dovodio Marjam

do ludila svojom neurednošću i raznovrsnim trikovima sa sluzavim

stvorenjima i velikim kukcima.

Ferrante je neredovito dolazio na dvor i nije bio društven kada bi došao. Činilo

se da se njegov Vittorio rasplinuo sa svim drugim što je pripadalo Cesareu -

osim njegova mjesta u sestrinu srcu - što je Ferrantea gurnulo u grozničavu

razdraženost koju sam jako dobro poznavala. Pretpostavljam da je imao druge

dječake, ali oni nisu bili Vittorio. Ostao je potiho buntovan zbog toga što se

naoko nitko nije obazirao na Giulija, a Ippolita i Donnu Lucreziju promatrao je

kriveći cinično usta, što je njegovo široko ugodno lice izobličilo gotovo onoliko

koliko su Ippolitovi ubojice izobličili Giulija. Na kraju je pokušao razgovarati s

njom. Da Ippolita nije bilo ondje te da je mogla slobodno govoriti, možda bi

štošta bilo ispalo drugačije.

Donna Lucrezia održavala je svakidašnje audijencije u zamku, u Sali Grande.

Ona i Ippolito sjedili su na podiju u stražnjem dijelu dvorane. Donna Lucrezia

izgledala je sićušno na vojvodinu prijestolju s visokim naslonom, a noge su joj

bile na pozlaćenom grimiznom podnošku jer nije mogla doseći pod. Ippolirovi

činovnici stajali su iza njega, a Giovanni i mi koje smo služile Donnu Lucreziju

Pompea

-472-

sjedile smo na jastucima ispred prijestolja, baš kao i ona kada je bila djevojčica i

prisustvovala je očevim audijencijama. Stražari su stajali kod glavnih vrata i

onih manjih iza nas koja su vodila u sobu koju su članovi Gradskog vijeća

koristili kao sobu za odijevanje. Budući da su vremena bila nesigurna, uza

zidove stajali su i vojnici u razmacima.

Tog jutra Ferrante je čekao u stražnjem dijelu dvorane sve dok nisu saslušali sve

druge molitelje. Kada se soba ispraznila, krenuo je naprijed, a topot njegovih

čizama odjekivao je zidovima prekrivenim freskama i nadsvođenim stropom.

Skinuvši široku kapu koja mu je davala privid anonimnosti, duboko se

poklonio. Ippolito se pomaknuo na stolcu poput čovjek koji boluje od

hemoroida, ali Donna Lucrezia šarmantno se nasmiješila Ferranteu. "Brate",

rekla je, "dobro došli!"

Ferrante je stupio na podij i kleknuo jer joj je htio poljubiti ruku, ali ona je

ustala, podignula ga na noge i poljubila ga u oba obraza popevši se na nožne

prste kako bi ih dosegnula. Pogledao je prema meni.

"Što mogu učiniti za vas, Ferrante?" upitala je Donna Lucrezia. "Žalosti me što

osjećate da morate čekati kako bi došao red na vas među svima onima koji se

žale na svoje ukradene koze i stanje gradskih smetišta. Vi znate da ću vas u

svako doba saslušati. Je li tako, kardinalu?"

Ippolito je iz dubine grla promrmljao nešto neodređeno, što se moglo

protumačiti kao slaganje. Ferrante ga nije ni pogledao.

"Ovdje sam zbog Don Giulija", započeo je.

"Zar nije mogao sam doći? Zar je opet bolestan?" Prije nego što je otišao,

vojvoda je izjavio da Giulio smije ići kamo želi. Vojvoda Alfonso jasno je svima

dao do znanja kako ne vjeruje naklapanjima o spletkama protiv njega. Imao je

dolično povjerenje u svoju braću. Pojačavanje garnizona bila je prirodna mjera

opreza u njegovoj odsutnosti.

"On neće napustiti svoju palaču, gospo. Više voli provoditi vrijeme sa svojim

konjima ili među svojim biljkama nego na dvoru jer se boji da će ga ljudi

gledati. Bojim se da mu se ponos sporije oporavlja od tijela."

"Jadni Giulio."

Pompea

-473-

"u velikoj biste mjeri olakšali njegovu patnju ukoliko biste ga posjetili, sestro."

"Možemo li otići? Ovdje je dosadno", rekao je Giovanni. Uvijek je bio

neosjetljivo dijete, bez nagona za razumijevanje raspoloženja odraslih koje

većina djece naoko stječe kako bi preživjela. Ušutkala sam ga i pokušala ga

zabaviti malenim drvenim vitezom na konju u njegovim rukama.

Donna Lucrezia nesigurno je pogledala prema Ippolitu. "Da... da, moram to

uskoro obaviti."

"On osjeća veliko ogorčenje jer se jako malo učinilo za njega. Poput mene i

Sigismonda, on ima samo kuću i penziju koju mu je ostavio naš otac i sada to ne

može povećati ratnim plijenom ili povoljnom ženidbom."

"To ne može ni Sigismondo", rekao je Ippolito.

"Oprostite, vaša milosti, njegov se slučaj ponešto razlikuje. On nema obavezu

održavati isti životni standard kao Giulio. Njegove su potrebe jednostavne

koliko i on, ako baš hoćete. Možda... jedna ili dvije prebende? Naš brat osjeća da

bi se mogao zarediti. Kao što znate, pobožan je, a njegova bi mu Ijubav prema

glazbi u Crkvi dobro poslužila. Kada bi imao prikladan dohodak, mogao bi

postati važan zaštitnik vjerske glazbe."

"Ti očekuješ da ću podijeliti svoje prihode s njim?"

"Neki bi rekli da u tome ima nešto pravde. Drugi bi mogli reći da Kristove sluge

na Zemlji imaju dužnost oponašati ga."

"Mudro govorite, Ferrante", rekla je Donna Lucrezia. "Pisat ću mužu o tome."

"Oprostite, vojvotkinjo", rekao je Ippolito, "shvatit ćete da o ovome ja i on

imamo isto mišljenje. Don Giulio i ja smo se pomirili. Ispričao sam se za svoje

nepromišljeno i nebratsko ponašanje. Don Giulio je zbrinut. Također, premda

više ne može biti vojnik, vjerujem da nema ničeg što bi ga spriječilo od ženidbe.

Muškarac ne treba oči kako bi dobio nasljednika. Kladio bih se da u nekim

slučajevima bolje prolazi bez njih."

Donna Lucrezia slabo se nasmiješila na Ippolitovu šalu. "Ukoliko to tvrdite,

kardinalu, onda se bojim da ne mogu ništa više učiniti. Ferrante, recite Giuliju

da... žalim zbog njega."

"A njegova kći, gospo? Smije li je barem vidjeti?"

Pompea

-474-

"Bojim se, brate, da o tome smije odlučivati jedino Don Alessandro Pio jer sada

je on njezin zakoniti skrbnik. Donna Angela... Donna Angela mogla bi se bojati

učinka očevih rana na djetetovo zdravlje. Žao mi je."

Ferrante je jako problijedio, a pjege rasute preko hrbata njegova nosa gotovo su

poplavile. Sve nas je, tako lijepo poredane na podiju, pogledao toliko prezirno

da sam pocrvenjela, a zatim se poklonio i otišao.

"Ne okreći mi leđa!" povikao je Ippolito za njim, ali izgleda da ga Ferrante nije

čuo.

"Šteta", prošaptao je Giovanni. "Nadao sam se da će doći do tučnjave."

"To bi se još uvijek moglo dogoditi", odvratila je tiho jedna od novih djevojaka

koja je i sama bila poput djeteta.

Čim su se vrata zatvorila, Donna Lucrezia napala je Ippolita: "Sve što ste rekli

zvučalo je proračunato, kao da ste to izgovorili u namjeri da pogoršate trenutnu

situaciju. Jeste li to namjeravali? Ako je tako, sumnjam da će Alfonso biti

naročito zadovoljan."

"Mislite da neće? On zna za njihovu urotu, baš kao i ja. Što ih prije razotkrijemo,

tim bolje."

Obrazi su mi se zažarili. Pozabavila sam se Giovannijem i nadala se da Ippolito

neće primijetiti da ih slušam.

"Ne mislite li možda da bismo ih najprije pridobili kada bismo učinili nešto za

Giulija?" rekla je Donna Lucrezia. "Jedna biskupija ovdje? To bi bila lijepa

gesta."

Ippolito je ošinuo pogledom Giovannijevu glavu. "Dok god ste vi ovdje

vojvotkinja, sumnjam da će Sveti Otac saslušati bilo kakve molbe moje obitelji."

"Je li to prijetnja, vaša milosti?"

"Nije, naravno."

Na trenutak gledali su se kao par hrvača, a zatim je Donna Lucrezia rekla:

"Dobro, ako jutros više nemamo posla, odjahat ću u Barco i vidjeti u kakvu je

stanju trkalište. Moje dame htjet će znati na koga bi se bilo pametno kladiti kada

budu trke za Tijelovo. A i ti bi to volio znati, zar ne, Gi’anni?" Pogladila je brata

po glavi, nasmiješila nam se, a zatim ustala i prošla pokraj Ippolita do malenih

Pompea

-475-

vrata na stražnjoj strani podija koja su vodila u sobu za odijevanje.

*

Čim smo se vratile u privatnost naših odaja, poslala je Giovannija njegovu

učitelju matematike i zatim dala oduška svojem bijesu. Hodala je amo-tamo,

gurajući prste kroz kosu, dok nisam pomislila da ćemo najvjerojatnije cijelo

popodne provesti ponovo joj uređujući frizuru, a ne jašući prema Barcu.

"Zašto me moraju mučiti posvađana braća?" Tresla je glavom, uzdisala i

mrmljala sama sebi, a na kraju se zaustavila ispred mene. Odvela me ustranu i

zapovjedila mi da odem Giuliju. "Zamolite ga, ne, poručite mu da mora otići iz

grada čim bude mogao. Trebao bi otići u Mantovu. Primit će ga Donna Isabella,

a ja ću se založiti za njega kod Don Francesca."

"Je li to mudro, gospo, s obzirom na pismo koje sam vam pokazala?"

"Violante, otvoreno ću vam reći jer vam ne želim ništa prešutjeti. Govorila sam

o tome u svojim pismima Don Francescu, a on me uvjeravao da više ne

namjerava kovati urote protiv mojeg muža. On shvaća da me na taj način stavlja

u nemoguć položaj i kaže da je potaknut samo ljubomorom koja ga je

nevrijedna premda mi laska. Dao mi je svoju poštenu riječ."

"Hoćete li napisati poruku Don Giuliju, gospo?"

"Mislim da ne. Ne smijemo ništa staviti na papir ukoliko je to moguće. Pokažite

mu ovo kao znak moje dobronamjernosti." Odstranila je s prsluka veliki biser -

Giulijov vjenčani dar - i dodala mi ga.

"Vratit ću se za sat vremena, gospo, prije nego što itko primijeti da me nema."

*

Stigla sam u Giulijovu palaču i saznala sam da je on u Hramu gracija. To je bio

ljetnikovac koji je sagradio u podnožju stuba niz koje je uzduž vrta tekla voda.

Fontana s brončanim dupinima zaklanjala ju je

Pompea

-476-

od kuće i stajala je u sredini grmlja šimšira u engleskom stilu. Njezin ulaz, sa

stupovima i trijemom od ružičastog mramora, bio je okrenut od palače i gledao

je na park gdje je Giulio u svojevrsnom golemom kavezu od srebrne žice držao

jelene, minijaturne konje i žirafu. Dobro sam poznavala Giulijov vrt, stoga sam

do hrama otišla bez pratnje.

Kada sam se približila ulazu, učinilo mi se da čujem mrmljanje, ali Giulijov

majordom nije spomenuo druge posjetitelje pa sam pomislila da me zavarao

žubor vode iz fontane. Stupivši pod trijem, pozvala sam ga. Nije bilo odgovora,

ali sada sam sigurno čula glasove i, dok sam slijedila zvuk koji je dopirao iz

atrija gdje je Giulio držao svoju zbirku klasičnih kipova, začula sam još i čudno

grleno režanje, kao da netko davi psa. Oklijevala sam, a zatim ubrzala korake.

Našla sam Giulija u dugačkoj svijetloj sobi koja bi predstavljala svetište da je

hram bio pravi. Pomno se sagnuo preko "oltara". Ondje je ležao pas gruba

izgleda, okružen nizom vrčeva i zdjela te velikim kamenim tučkom i mužarom

kakve biste mogli naći u ljekarni. Pseća glava ležala je u lokvi bljuvotine koja se

sušila, a oči su mu bile otvorene i imale su tupi sjaj kamenčića izgrebenih

morskom soli koje katkad možete pronaći na obali. Giulio me nije odmah

opazio jer se bio udubio u razgovor s Gideonom d’Arzentom.

Polako sam hodala opažajući detalje okoline. Osim mrtva psa, u kavezima na

podu bilo je nekoliko drugih šugavih životinja - pasa, mačaka, golubova i velik

gušter. Soba je smrdjela po životinjskom smradu, a lokve mokraće i izmeta

onečistile su njezin mramorni pod. Nimfe i satiri bezizražajnih očiju gledali su

prizor sa svojih postolja. Na zidnim i stropnim freskama na kojima je bila

zgodna pastirska Gracija te lica slična Angelinu zabavljale su se u šumama, na

livadama i na obalama potoka. Pogledala sam Gideona koji je malenom

drvenom lopaticom mjerio žlicu nekog bjeličastog praha pa ga je sasuo u

alabastrenu zdjelu, kao i Giulija te njegovo unakaženo lice i crni baršunasti

povez na desnom oku. Osjetila sam mučninu.

Trebala sam tada otići, ali morala sam obaviti zadaću Donne Lucrezije.

Uostalom, svjetlost koja je padala na Gideonova ramena isticala je privlačan,

Pompea

-477-

gavranski modri sjaj njegove kose.

"Dobar dan, gospodo!" rekla sam povisivši glas jer sam htjela biti sigurna da me

čuje od silnog mijaukanja, gukanja i klepetanja krila. Obojica su podignuli

pogled hitro i kao da osjećaju krivnju, kao dječačići uhvaćeni u nekakvoj psini.

"Violante!" rekao je Giulio uznemirenim glasom.

"Gospo..." Gideon se formalno naklonio i to sam shvatila kao ironiju.

"Čemu dugujemo ovaj užitak?" upitao je Giulio.

Povevši se za njegovom smjelošću, nisam gubila vrijeme na uljudne fraze.

"Možemo li govoriti nasamo?"

"Nema ničega što bih skrivao od gospodina d’Arzente", odgovorio je kao da je

dobro znao da ja to nisam mogla reći.

"Moja gospodarica naložila mi je da vam predam poruku."

"Nastavite."

"Ona kaže da biste trebali otići iz Ferrare. Predlaže da pođete svojoj sestri u

Mantovu."

"Zašto? Zar misli da će mi promjena klime izliječiti oči?"

"Giulio, smijem li iskreno govoriti?" Pogledala sam Gideona koji se zaposlio

svojim prascima kao da ne sluša nijednu riječ našeg razgovora.

"Već sam rekao da smijete."

"Jako dobro. Ferrante je jutros došao na audijenciju Donne Lucrezije. Kao i

obično, Ippolito je bio ondje. Ferrante ih je zamolio da učine više za vas.

Ippolito nije htio ni čuti za to. Rekao je... hm, rekao je da vjeruje da vi i Ferrante

kujete nekakvu zavjeru i da bi vas trebalo razotkriti."

Gideon je ispustio vrč, a jedan je pas u kavezu mahnito zalajao. Gusta ljubičasta

tekućina potekla je u krhotine plavog stakla kao da se u njoj mramorni pod

rastvara poput soli. Giulio se nasmijao. "Ako se toliko brine za mene, zašto nije

osobno došla?"

"Vi znate da ljudi ne smiju saznati da radi protiv svojeg muža."

"Hoćete reći, to što spava s njegovim šurjakom nije važno?"

"Nisam sigurna da znam što time mislite."

"Oh, Violante okanite se tog ćudorednog tona, ne pristaje vam! Sve vrijeme ste

Pompea

-478-

posredovali."

Gotovo sam mogla čuti Angelin glas, njezin zvonki znakoviti smijeh kada bi

naklapala o meni, držeći glavu do njegove na jastuku, ili brbljala preko ramena

dok joj je služavka privezivala korzet, a on se zadržavao na vratima. Ukoliko je

on to i mogao učiniti, nije to pokazivao. Teško je čitati muškarčevo lice kada mu

oči nemaju nikakav izraz.

"Pisma koja nosim tiču se Donne Lucrezije. Pokušava isposlovati oslobođenje

vojvode Valentina. Don Francesco je podržava."

"Baš kao i svi mi ostali, Don Francesco želi da bivši vojvoda nikad više ne stupi

na obale Italije. Draga djevojko, vaš stari ljubavnik namijenjen je vješalima,

pomirite se s tim."

Na sekundu, koja mi se činila kao čitav život, prizor oko mene izgledao je

ukočeno poput freski na zidu. Životinje u kavezima, mrtav pas koji je ležao u

svojoj bljuvotini, Giulijov podrugljivi osmijeh koji mu je lice izobličio kao još

jedan ožiljak, Gideon na koljenima koji je metlicom čistio slomljeno staklo -

izgledali smo kao likovi u bajci na koje je netko iznenada bacio čaroliju.

Onda je Gideon progovorio. "Oprostite", rekao je, "samo ću baciti ovo."

Zamahnuo je lopaticom sa staklenim krhotinama i pobjegao. Ja i Giulio gledali

smo ga u leđa dok nije nestao iza vrata.

"Učinio sam nešto, zar ne? Što je to bilo?" rekao je Giulio zvučeći utučeno, baš

onako kako je običavao zvučati kada bi se Angela posvađala s njim te bi došao k

meni jer nije razumio što ju je tako ozlovoljilo.

Njegov me ton smekšao. "Reći ću vam jer iskreno razgovaramo. Prije nekoliko

tjedana zamolio me da se udam za njega. Pokušala sam ga upozoriti na

činjenicu da ne zna ništa o meni. Hm, rekla bih da sada zna."

"Jeste li razmišljali o njegovoj bračnoj ponudi?"

"Ne, naravno. On je Židov i zlatar. Nije baš prikladan muž za mene."

"Hm, onda nije važno."

"Nije. Giulio?"

"Da?"

"Molim vas, pođite u Mantovu. Čak i ako Ippolito nema pravo, već je dokazao

Pompea

-479-

koliko može biti opasan."

"Razmislit ću o tome. Sada moram otići i pronaći gospodina d’Arzentu. Još

uvijek imamo posla."

"Naravno." Još sam jedanput pogledala mrtvog psa i životinje u kavezima, a

zatim zaključila da ne želim znati kakvim se poslom bave.

Vidjela sam Gideona kada sam odlazila, mutnu siluetu na drugoj strani fontane

sa suncem na zalasku iza leđa. Imala sam dojam da me vidio pa sam otišla

drugim putom do vrata palače, uz čemprese i pored malenog amfiteatra gdje je

tijekom ljetnih večeri Giulio nekoć volio priređivati predstave.

*

Poslije dva dana struja koja je tekla ispod mirne površine našeg mora usisala je

prvu žrtvu. Giulijova slugu, muškarca kojeg nisam poznavala, ali koji je, kako

su mi rekli, bio zaposlen u kuhinjama gdje je tjerao muhe od hrane, uhitili su na

Via San Romano dok je nosio košaru punu uličnih mačaka. U početku smo bili

zbunjeni jer nismo shvaćali zašto bi se hvatanje mačaka smatralo zločinom.

Zatim smo saznali vijest da je, pošto su mu mu zaprijetili mučenjem, priznao da

je Don Giulio koristio mačke u svojim pokusima. "Pokusima?" upitao je

istražitelj. "S otrovima", odgovorio je muškarac. Bacili su ga u tamnicu koja se

nalazila u zamku. Pomislila sam da će se, ako bude imao dovoljno snage, popeti

do rešetaka na prozoru pa će na Tijelovo barem vidjeti utrke brodova na vodi u

opkopu.

Međutim, nije bilo utrka brodova, samo uobičajenih konjskih trka u Barcu, a i

one su bile slabo posjećene. U vojvodinoj loži nije bilo nikog osim Donne

Lucrezije, Ippolita i Giovannija. Izgledalo je da je barem on uživao dok se

gorljivo kladio sa svojim učiteljem jahanja u kutijicu starih novčića i perli za

nakit koju mu je dala Donna Lucrezia. Ponadala sam se da će Don Alberto

dovesti Girolama u grad, ali Donna Lucrezia je rekla da to u danim okolnostima

ne bi bilo dobro učiniti. Uvjerila sam samu sebe da je njezina briga dobar znak.

Također, sjetila sam se da bi mi pogled na njega samo ponovo otvorio ranu u

Pompea

-480-

srcu, a sjetila sam se i Donne Doroteje te sam se upitala koliko često misli na

Camillu. Ni Camilla nije došla na utrke jer su je povjerili opaticama u

Samostanu Corpus Domini.

Sigismondo je priredio jedinu uzbudljivu zgodu na proslavi. U rijetkom

trenutku bistrine prisjetio se da mu je netko rekao da bi se od sifilisa izliječio

kada bi spavao s djevicom. Budući da dosad nije poduzeo ništa u vezi toga,

uhvatili su ga dok je pokušavao provaliti u Samostan Corpus Domini. Bio se

popeo do polovice Ijestava gol golcat, kada ga je majka poglavarica opazila i

podignula uzbunu. Došli su njegovi liječnici i vratili ga u palaču, i to umotanog

u grub pokrivač i s vrećom na glavi. Baš poput jednog od njegovih štakora,

pomislila sam, a Angela je zbijala predvidive šale o vjerojatnosti nalaženja

djevice u samostanu.

Tjedan dana poslije Tijelova Ippolitovi ljudi uhitili su dva člana Ferranteova

kućanstva u Romagni. Premda su ih kasnije oslobodili, Ippolitov čin imao je

učinak poput podrhtavanja da. Nijedna se zgrada nije srušila, ceste nisu

napuknule, ali sve se malo pomaknulo, sve se činilo tamnijim i manje

pouzdanim. Ostali smo u Corteu. Katkad bismo šetali po vojvodinu vrtu

premda su ga u to doba preuređivali pa je bio jedva nešto više od prekopanog

zemljišta s kolčićima koji su označavali gdje će ubuduće stajati grmovi majčine

dušice, labirinti šimšira ili gredice karanfila. Fonsi je uživao dok je kopao rupe i

posipao svoje bijelo krzno grudicama zemlje.

Ferrante je provodio vrijeme s nama, kao čovjek koji nosi raskopčan kaput jer

želi pokazati svijetu da ne skriva oružje. Naposljetku, Giulio je otputovao u

Mantovu, a Fidelma je usput spomenula da je njezin brat otišao s njim. Zbog

toga sam osjetila olakšanje.

Ostale su uhitili ili su negdje iščeznuli ostavivši iza sebe odjeke govorkanja.

Jedan čovjek pomišljao je otrovati vojvodu u Veneciji, a drugi ga je htio probosti

nožem dok nije bio na oprezu prilikom boravka u svojoj omiljenoj javnoj kući.

Govorilo se da je Don Giulio kovao urotu jer je htio postaviti Don Ferrantea za

vojvodu nakon što mu je Don Ferrante obećao udvostručiti penziju kada je čuo

za liječnike na istoku koji bi mogli izliječiti Don Giulijove oči te ga učiniti

Pompea

-481-

ljepšim no prije. Ippolito i Donna Lucrezia smijali su se tome u javnosti kao da

je to bila tek još jedna komedija gospodina Niccola da Correggija, ali i najtiše

škripanje podne daske ili lupanje kapka u noći probudilo bi Donnu Lucreziju, a

Angela je rekla da je Ippolito nalik na okovanog gladnog medvjeda.

Jedne noći, pošto sam čula da je Donna Lucrezia kriknula, otišla sam u njezinu

spavaću sobu i vidjela je kako sjedi na krevetu, drži upaljenu svijeću i stišće

Cesareov prsten. Ne razmišljajući što radim, bacila sam se prema njemu. Privila

ga je na grudi i pogledala me u šoku.

"Gospo, ne smijete..."

"Sto ne smijem, djevojko?"

"Prsten... ništa ne može biti toliko loše. Sjetite se vojvode. Sjetite se... sina." Često

sam se pitala ima li njezina privrženost Giovanniju neke veze s Rodrigovom

odsutnošću i njezinim stalnim neuspješnim pokušajima rađanja nasljednika

vojvodi Alfonsu.

Na trenutak izgledala je zbunjeno, a zatim je prasnula u smijeh. Kada sam je

pogledala - a lice joj nije bilo sređeno i kosa joj se bila izvukla iz kape za

spavanje - shvatila sam da sam zaboravila koliko je još uvijek mlada.

"Jeste li pomislili da u njemu držim otrov?" upitala je. "Čudim se što nikad niste

zavirili unutra."

"Nisam ga mogla otvoriti", priznala sam utučeno i iskreno.

"Istina, to je jedna od dosjetljivijih spravica mojeg brata", priznala je, "ali

uvjeravam vas da u prstenu nema ničeg opasnog." Nekim skrovitim pokretom

koji nisam mogla dobro vidjeti na slaboj svjetlosti svijeća otvorila je vrh prstena

i pružila mi ga rekavši; "Samo ovo."

Primaknuvši svijeću, zavirila sam u odjeljak obložen sedefom. U njemu je bio

malen neuredan pramen kose, jako izblijedio premda je preostalo dovoljno

prvotne boje da vidim kako su unutra pomiješane srebrnastoplave i

tamnocrvene vlasi.

"Napravila sam to prije mnogo godina, jednog ljetnog popodneva na našem

tajnom mjestu među majčinim grmljem bobica. Cesare je trebao učiti grčki, ali

on i Juan stavili su sirup od smokve u učiteljevo podnevno vino i pobjegli dok

Pompea

-482-

je jadnik snosio posljedice. Možete li vjerovati da je Cesare nekad to mogao

omotati oko svojeg ručnog zgloba?" Nastavila ga je gledati kao da ga opet vidi

na dječačkom zglobu, tankom i smeđem, s ispupčenjima od kostiju i deltom

vena ispod kože. "Ljudska kosa tako je jaka i elastična."

"Mislite da vam ga je zbog toga poslao?"

Odmahnula je glavom. "Ne znam. Možda, na neki način." Nasmiješila se.

"Upitat ću ga čim se opet vidimo. Reći ću da Violante to želi znati."

"Sumnjam da bi to utjecalo na njega, gospo." Usprkos tome, osjetila sam kako

crvenim od užitka.

"Nisam vam ovo prije rekla jer... no, svejedno. On vam je zahvalan na brizi i

prijateljstvu u teškim vremenima."

Ohrabrena prisnošću malenog kruga svjetlosti koji nas je spajao, rekla sam:

"Znači, zbog toga mi je oduzeo dijete i poslao me natrag ovamo kao... kao konja

kojeg je iskušao i proglasio nedostatnim?"

"Oh, Violante, ako još uvijek ne razumijete njegova djela, ne mogu vam

pomoći!" Vratila je prsten na noćni stolić. "Ostavite me. Sada ću zaspati, a i vi

biste trebali počinuti." Ugasila je svijeću pa sam se vratila u krevet premda

nisam mnogo spavala. U umu mi je kipjelo od stida i osjećaja da se nešto važno

nalazi neposredno izvan mojeg dosega. Imala sam osjećaj kao da bi još jedna

svijeća rasvijetlila trag koji tražim, ali nisam pak imala kremen kojim bih upalila

svjetlo. Sve će biti jasnije ujutro, rekla sam sama sebi, samo treba pričekati.

*

Ujutro je došla hitna poruka od vojvode Alfonsa da se vraća u Ferraru.

Venecijanci su uhitili pomorske kapetane - njegove prijatelje - i proglasili su ih

uhodama. Odbili su saslušati Alfonsove molbe u vezi njih, zato se vojvoda

vraćao kući gdje je trebao promisliti kako bi najbolje mogao uzvratiti za La

Serenissiminu drskost. Barem je tako Donna Lucrezia rekla Ippolitu i Ferranteu.

Kasnije je postalo jasno da je imao i druge razloge. Kada su se Ippolito i Ferrate

vratili iz Monastirola, kamo su otišli dočekati ga, već je stigao u Ferraru te se

Pompea

-483-

zadubio u privatne rasprave s Donnom Lucrezijom i čovjekom po imenu

Capilupo koji je često nosio pisma između dvorova u Mantovi i Ferrari.

Naravno, ništa od toga nisam znala, ali pošto sam kasnije razmislila o svemu,

evo što mislim da se dogodilo. Kada je vojvoda čuo za Giulijov bijeg u

Mantovu, bio je uvjereniji no ikad da njegov brat kuje zavjeru protiv njega pa je

prekinuo putovanje smislivši izliku da se dogodio incident s kapetanima.

Također, napisao je pismo Giuliju i pozvao ga kući, ali Giulio je odbio doći.

Prema Niccolu da Correggiju, Giulio je smatrao da se jednako treba bojati

povratka u Ferraru kao što se nekad bojao odlaska iz nje. Uhitili su još

nekolicinu ljudi bliskih Ferranteu i Giuliju. Ferrante je otišao vojvodi jer se htio

zauzeti za njih, ali umjesto toga, priznao je bratu sve o Giulijovim pokusima s

otrovima i njihovim planovima za preuzimanje vojvodstva. Osjećajući mučninu,

čekala sam da prizna ono što mi je predložio. Nitko ne bi povjerovao da sam ga

odbila jer, da sam pristala na to, vratila bih svojeg sina. Naime, pošto otkriju da

sam vidjela što se zbivalo u Giulijovu Hramu gracija, još manje bi mi vjerovali,

stoga nisam ništa rekla.

Bilo je mnogo onih koji su govorili da je Ferrante kukavica, ali nikad nisam

vjerovala u to. Na svoj način Ferrante je bio najhrabriji od hrabrih. Više nije

želio biti nepošten, tražiti pravdu za Giulija nepravednim sredstvima. Rekla bih

da je, poput mene, u snovima vidio Catherinelline bijele kosti. Za razliku od

mene, možda se prisjetio i izraza njezina lica kada je otvorio njezin kavez i

ubacio konopac u njega.

Ferrantea su zatočili u sobu ispod odaja Donne Lucrezije u kuli Marchesani, na

istom katu gdje su bile njezine kuhinje. Kada je jedan kuhar izvijestio da ga je

vidio kako kroz prozor gleda preko opkopa prema trgu gdje se tog dana

odvijalo dobro posjećeno vješanje muškarca optuženog za spolni odnos s

magaricom, vojvoda je zapovjedio da zazidaju prozor. Čuli smo da su pjevača

Giana Cantorea uhitili u Rimu i da je svoju najbolju izvedbu imao pred Papinim

istražiteljima u Anđeoskoj tvrđavi. Njegova Svetost, govorilo se, očekivala je

svaku novost u sagi obitelji Este gorljivo poput djeteta koje prije spavanja čeka

nastavak priče. Što se mene tiče, činilo mi se da je svako novo otkriće nastupalo

Pompea

-484-

s ispitujućim pogledima, značajnim izrazima lica i tonovima glasova. Bila sam

ozbiljna, na pravim sam mjestima pokazivala šok i sućut, a činilo mi se da mi

tanka oštrica sjekire dotiče dlake na stražnjoj strani vrata.

Na neki nerazuman način bilo mi je drago tako patiti jer sam imala nešto

zajedničko s Cesareom koji je i sam bio podložan hirovima koje nije mogao

nadzirati. To nas je stavilo u isti položaj.

Početkom kolovoza započelo je suđenje zavjerenicima u Sigismondovoj palači.

Zvali su je Schifanoia ili Palača zaborava. Mislim da je ime bilo Giulijova ideja.

Sam Giulio ostao je u Mantovi. Don Francesco i Donna Isabella složili su se da

bi Giulio trebao ostati zatvoren u svojoj sobi, ali nisu ga htjeli poslati natrag u

Ferraru, čak ni kada je vojvoda po njega poslao odred vojnika naoružanih

samostrelima.

Suđenje je započelo sumornom parodijom svečanosti koje su obilježavale

godišnji prijelaz iz jednog blagdana u drugi. Jednog od zavjerenika, čovjeka po

imenu Gherardo iz Carpija, proveli su trgom sjedeći natraške na konju te s

okovima na rukama i nogama. Pred njim išli su svećenici i vojnici, a među

njima isticao se fra Raffaello kojem su ljudi klicali jednako vatreno kao što su

zviždali Gherardu. Promatrali smo ih s balkona iznad glavnih vrata koja su

vodila u Corte, a pored njih bili su kipovi vojvodinih predaka Borsa i Niccola,

čovjeka koji je smaknuo Uga i Parisinu.

Gherardo je pogledao uvis dok su ga vodili pored balkona i zatekla sam se kako

ga gledam ravno u oči. Upitala sam se poznaje li mojeg sina. Bih li mogla iza

prevlake strave i žmirkave zbunjenosti vidjeti svojeg crvenokosog dječačića -

kako sada izgleda dok jaše na poniju, piše slova, bori se drvenim mačem protiv

slamnatih ljudi u Don Alfonsovu dvorištu? Ženska glupost, znala sam, svatko je

trebao nešto čega će se držati. Kada smo tog jutra odjenule Donnu Lucreziju,

odlučila je da će, osim ostalih dragulja, nositi Cesareov prsten s kamejom.

Naravno, bio joj je prevelik pa ga je na prst pričvrstila svinutom zlatnom

ukosnicom.

Kasnije tog dana sav dvor i gradsko plemstvo prisustvovali su svečanoj misi u

katedrali. Kada smo prolazili između crkvenih klupa pod vodstvom Ippolita,

Pompea

-485-

njegovih svećenika i pjevača vojvodina kora s kojima je Gian Cantore nekad

pjevao poput anđela, svrnula sam pogled s kamenih ploča pod svojim nogama

točno onoliko koliko mi je trebalo da krajičkom oka vidim Crnu Bogorodicu.

Dok smo stajali

i klečali, šuteći spuštali glave ili mrmljali odgovore, njezino lice u zlatnom

okviru tješilo me svojom bezizražajnom plosnatošću, osmijehom koji je bio

samo boja, očima poput krupnih badema koje nisu ništa vidjele. Ona nije vidjela

kako je Ferrante napeto uvukao ramena dan poslije Catherinelline smrti,

Gideonovo veselje kada me pozvao na gozbu za Hanuku, perje njegove guske

koje je plutalo među trunovima prašine u polumračnom hladnom zraku. Ona

nije ništa znala o nama, našoj Ijubavi i ljubomori, našim strahovima i

razočaranju. Nije imala srce koje se moglo slomiti. Upitala sam se koliko je dugo

bila ondje, što drugo još nije vidjela i što neće vidjeti u budućnosti, a pomisao na

njezinu sljepoću tješila me poput molitve.

Rano idućeg jutra, nastojeći izbjeći vrućinu kolovoza, Donna Lucrezia i njezina

služinčad odjahali su u Belriguardo i usput prošli pored mjesta gdje su

Ippolitovi ljudi napali Giulija iz zasjede i time započeli svu tu nesreću. Igrala

sam sumornu igru sama sa sobom. Ako nas ondje ne zaustave vojvodini ljudi

koje je poslao da me uhite, onda neću biti u opasnosti jer Ferrante nije

spomenuo moje ime. Dok sam prolazila cestom koja je vodila preko livade gdje

je Giulio lovio sa sokolima, uprla sam oči u mjesto negdje između ušiju svojeg

konja i pokušala sam se ne obazirati na ježenje kože iznad kralješnice. Međutim,

nisam mogla ne obratiti pozornost na trzaje ušiju kada smo se približili rubu

livade, a topot kopita pojačao se iza nas. Noge su mi zadrhtale. Držala sam se

za jabuku sedla kako ne bih pala i pokušala sam usredotočiti misli na Cesarea.

Kako se ponašao kada su ljudi Gonsalva da Cordobe došli po njega u Napulj? Je

li bio uljudan, ponizan, bijesan? Je li se smijao, plakao ili proklinjao gospoju

Sreću, ili samog sebe zbog toga što je imao povjerenja u nju? Sto učiniti?

Vojvoda sigurno razumije, ima milosti. Samo sam htjela opet imati sina, to je

bilo sve. Što je prirodnije od toga?

Sada su nas jahači dostigli. Dva muškarca teško su disala, a konji su im bili

Pompea

-486-

zapjenjeni i tamni od znoja.

"Poruka za vojvotkinju", jedan je zadihano rekao, a drugi je odjahao do njezine

nosiljke i izmijenio nekoliko riječi s jednim od oružnika pokraj nje. Nosiljka je

zastala. Ruka u rukavici odmaknula je zavjesu kada je glasnik sišao s konja,

kleknuo i kratko progovorio kroz prorez.

"Što je?" upitala sam drugog muškarca. Glas mi je drhtao, ali činilo se da ovaj to

nije primijetio.

"Presudili su Don Ferranteu", rekao je.

*

Kada smo se vratili, vojvoda je osobno dočekao svoju ženu. Stajao je kod

podnožja dugačkog stubišta u dvorištu Cortea, a izgledao je staro i skršeno.

Kada je oborio glavu i spustio ramena, činio se puno manjim i krhkijim od

stražara oko sebe. Giovanni, koji je skočio sa svojeg ponija i potrčao prema

Donni Lucreziji kada je napravila kniks vojvodi, upro je okrugle radoznale oči u

njega i rekao, dovoljno glasno da ga svi mi čujemo: "Jeste li plakali?"

"Don Giovanni!" Snažno sam ga pljusnula i dodala mu Fonsija. "Evo, odvedite

ga u vrt. Želi se istrčati poslije putovanja."

Na trenutak izgledalo je kao da će se požaliti sestri zbog mojeg postupka, ali

predomislio se i otrčao s psićem u naručju. Htjela sam čuti barem malo

razgovora, stoga sam vjerojatno upadljivo podešavala povlaku Donne Lucrezije

sprečavajući je da se spotakne idući uza stube.

"Giulio je na putu ovamo. Ovaj put poslao sam dvije stotine ljudi uključujući

nekolicinu onih albanskih konjanika. Francesco se prestrašio, to vam mogu reći.

Dalje je sve samo formalnost. Dokazi su neporecivi. Po svemu se čini da mu je

neki Židov spravljao otrove."

"Jesu li i njega uhvatili?" upitala je Donna Lucrezia, gotovo kao da je osjetila

kako sve čvršće stežem njezin plašt. Pitala sam se koliko je uistinu znala o onom

što je Giulio radio u svojem Hramu gracija.

Vojvoda je odmahnuo glavom. "Francesco je zapovjedio da ga potraže, naravno.

Pompea

-487-

Međutim, izgleda da je Mantovanac i najvjerojatnije se skriva među svojim

sunarodnjacima. To me ne brine. Rekao bih da ga je zanimao Giulijov novac, a

sada kada njega više nema, pronaći će nekog drugog gospodara."

"Imate pravo, gospodaru. Imate dovoljno posla s braćom i bez potrage za nekim

beznačajnim Židovom."

Završila sam posao i, naklonivši se, odstupila. Dakle, Gideon je bio slobodan, a

Ferrante nije spomenuo naš razgovor na trgu. Dan je bio vjetrovit, zato su me

sigurno zavarale sjene uskovitlane odjeće, konjskih repova ili zastava na krovu

Cortea. Možda je Donni Lucreziji ušla prašina u oko, ali mogla bih se zakleti da

mi je namignula kada je pustila da je muž uzme pod ruku i ušla u Corte.

*

Posljednji sam put vidjela Giulija jednog sunčanog i vjetrovitog jutra početkom

listopada. Prošli je dan bio određen za smaknuće drugih zavjerenika i stidim se

reći da sam sjedila iza Donne Lucrezije i ponavljala u sebi koliko sam imala

sreće dok su drugi umirali. Podignuli su stratište na trgu, ali bilo je gotovo

nemoguće odvesti krivce kratkim putem iz dvorske tamnice jer je bijesna

svjetina napala njihova kola, izbila žbice iz kotača i prestravila konje. Bilo je

potrebno dopremiti druga kola i zavezati oči konjima. Dok su zatvorenici

čekali, ranjena su dva stražara i nekoliko gledatelja. Svjetina se nije smirila sve

dok na stratište nisu doveli prvog zavjerenika, gdje ga je svećenik iz Ippolitove

pratnje nevoljko razriješio od grijeha, a zatim su mu vezali oči.

onesvijestili ga udarcem, odrubili mu glavu i raščetvorili ga. Sve ostale zadesila

jc ista sudbina premda je svjetina dala do znanja da bi im bilo draže da su

zavjerenici bili pri svijesti kada su ih vodili do krvnikova panja. Njihove glave i

raščetvorena tijela podignuli su na koplja iznad gradskih vrata.

Te sam noći loše spavala, stoga sam čula kako se Angela prevrtala i okretala u

krevetu pokraj mene premda ni ona ni ja nismo ništa rekle. Bilo je lakše

pretvarati se da spavamo. Katkad sam mislila da sanjam, imala sam sumorne

more u kojima se isticao taman obris stratišta koje je poput čudovišta čučalo na

Pompea

-488-

trgu. Međutim, to nisu bili snovi, stratište je bilo ondje i možda je nudilo zaklon

od noćne hladnoće nekolicini prosjaka, čekajući jutro, Ferrantea i Giulija, kao i

to da ja naučim koliko vrijedi moja sreća.

Svi smo očekivali da će vojvoda ublažiti kaznu. Kada je Donna Lucrezia to

pokušala predložiti, začuli su se glasovi. Znala sam da više nema nade onog

trenutka kada se tama prorijedila i ustupila mjesto biserastoj blijedozelenoj

svjetlosti iznad krovova i gradskih tornjeva, kada je Danica iščezla te su grlice u

Albertijevu zvoniku počele šuštati i gugutati, a lešinari kod gradskih vrata

počeli su kružiti zrakom i kreštati oko glava, nogu i trupova.

Angela i ja odjenule smo se u tišini, kao da se još uvijek pretvaramo da

spavamo. Tiho smo uzajamno privezale uzice na korzetima, uredile kosu i pošle

probuditi Donnu Lucreziju bijelim pecivom i narančama iz vrta na krovu. Kada

smo došle, ona je već bila ustala i odjenula se premda joj je kosa još uvijek bila

raspletena i nije nosila šminku ni nakit. Klečala je moleći se, a fra Raffaello i

Fidelma bili su s njom. Možda sam vidjela samo neki odraz vlastitog duševnog

stanja, ali učinilo mi se da je njezino tijelo uspravnih leda, pognute glave i

uredno spojenih peta bilo bojno polje na kojem su se njezina unutrašnjost i va-

njština, kao i njezina prošlost i budućnost uzajamno trgale na komade.

Kada je završila s molitvom, otpustila je Fidelmu i fratra. Stavila sam doručak

na stol pored prozora, a Angela je otvorila prozorske kapke. Sjela je, ali nije

pokušala jesti pa smo stajale pred njom čekajući upute o haljini i draguljima, a

Dalmatinka je šutke presavijala njezinu spavaćicu i pospremala krevet. Već je

odavno prerasla metalni ovratnik koji joj je dao Cesare, a vrat joj je bio vrlo

dugačak i bijel, pomalo izobličen zbog ovratnika. Na kraju je Donna Lucrezia

odgurnula hranu i dala znak robinji da je smije pojesti. Robinja se došuljala i

uzela hranu plaho i hitro poput divlje životinje te je čučnula pored ognjišta gdje

je započela guliti naranče, a taj zvuk koji je nalikovao kidanju mesa ispunio je

sobu.

"Sjećate li se Juanove smrti?" upitala je Donna Lucrezia Angelu.

"Zapravo, ne. Tada nisam bila u Rimu."

"Prije toga nikad nisam izgubila nekog bliskog. Pitala sam se kako je moguće

Pompea

-489-

podnositi takvu bol i nastaviti živjeti, a onda... shvatila sam. Bol je dokaz da

smo živi. Bog nas bode pribadačama i održava budnima." Sumorno se

nasmijala. "Imajte to na umu, što god se danas dogodilo. Bog vam je dao život.

Živite ga."

"Pokušat ću", rekla je Angela ozbiljno, ali bilo je nemoguće razabrati je li to

zaista mislila ili je zaključila da se mora ponašati kao da situacija iziskuje

ozbiljnost.

*

Trg je već bio prenatrpan gledateljima kada smo zauzele mjesta na balkonu

iznad vrata. Ljudi su se nagurali ispod kolonada i virili kroz gornje prozore

kuća na rubu trga, a njihovi su vlasnici danas dobro zaradili na pogledu. Mali

dječaci popeli su se na kipove Borsa i Niccola, a prenakrcane lađe opasno su se

njihale na vodi u opkopu. Prodavači pita i čudesa gurali su se s pipničarima i

prodavačima bombona koji su htjeli nahraniti tijela i duše svjetine. Kurve

razgaljenih grudi zadržavale su se u zasjenjenim vežama. Cijele su obitelji došle

sa sela i sada su sjedile na kolicima s djecom na ramenima. Vonj kuhanog mesa

i neopranih tijela uhvatio se ispod modre nebeske kupole i oči su me boljele od

svjetlucanja zastava i ptičjih krila, truba i jeftinog nakita.

Kada se pročulo za dolazak vojvodine družine, sva ta lica crvenih obraza i

otvorenih usta okrenula su se prema nama poput hidre s mnogo glava

zdepastih seljaka iz Padske doline. Komad jeftinog papira dolepršao je na

balkon i pao mi pored nogu. Uzela sam ga i pogledala. Na njemu je bio otisnut

grub drvorez Don Giulija i Židova kukastog nosa koji su se odvratno cerili dok

su proučavali veliku bocu na kojoj je pisalo "OTROV". Zgužvala sam ga i

gurnula u rukav, ali bilo je prekasno. Primijetila ga je Donna Lucrezia. Tiho se

obratila vojvodi koji je pocrvenio, stisnuo šaku i nekoliko puta njom udario

bedro. Donna

Lucrezia stavila je svoju ruku preko njegove, ali on ju je maknuo i obratio se

jednom od predvodnika straže koja je stajala iza nas. Sljedeće što sam vidjela

Pompea

-490-

bilo je kratko natezanje na trgu poslije čega su prema zamku odvukli čovjeka s

kožnatom torbom prebačenom preko ramena.

Zatim je netko primijetio pokret kod vrata zamka pa se svjetina okrenula i

pogledala u tom smjeru, a njezin žagor ustupio je mjesto tišini kada su ona ista

kola od jučer krenula preko pokretnog mosta na trg noseći nove žrtve. Taj put

nije bilo udaranja kotača ili guranja konja jer je svjetina poput Crvenog mora

uzmaknula i propustila kola. Mnogi od onih koji su bili najbliže kolima skinuli

su šešire i poklonili se, a žene su nespretno pravile knikseve. Na licima im se

vidio stid i nelagoda, kao da je zlo koje su počinili njihovi vladari nekako prešlo

i na njih. Dječak prestar za suze briznuo je u glasne jecaje. Upitala sam se je li

možda bio jedan od Ferranteovih ljubavnika.

Primijetila sam Angelin snažni uzdisaj jer je sjedila tik do mene. Nije vidjela

Giulija još od Ippolitova napada na njega. Pitala sam se osjeća li šok ili kajanje.

Giulio je izgledao veličanstveno. Glava mu je bila gola, a njegova zlatna kosa,

koja je narasla tijekom zatočeništva u Mantovi, zbog vjetra mu je pala na lice pa

se ožiljci nisu vidjeli. Za razliku od Ferrantea, visoko je podignuo glavu, a čist

skladan obris njegove čeljusti jasno se očitavao usprkos neurednoj bradi. Bez

obzira na to je li nas uočio, postojano je gledao prema balkonu okrenuvši leđa

stratištu dok su se kola ljuljala kroz svjetinu.

Kada je vozač spustio stražnju stranu kola, Giulio je skočio na tlo bez ičije

pomoći usprkos okovima oko ručnih zglobova i gležnjeva, a zatim se okrenuo

nastojeći pomoći Ferranteu što je bolje znao. Ferrante se činio krhak i kretao se

kao da su mu okovi preteški. Rekla bih da se o njemu nisu tako dobro brinuli u

kuli Marchesani kao za Giulija u Mantovi. Giulio ga je gotovo morao gurati uza

stube na stratište, a tako je zateturao kada se suočio s krvnikom da sam se

bojala da će pasti u nesvijest.

Vidjeli smo kako je krvnik kleknuo i zamolio oproštenje od obojice. Izgledalo je

da se Giulio čak našalio s njim. Kada su i braća kleknula i primila svećenikovo

razrješenje od grijeha, a Giulio je još jednom učinio sve što je mogao kako bi

smirio Ferrantea, shvatila sam da to radi radi sebe koliko i radi njega. "Mi smo

jednaki", Ferrante mi je jednom rekao, "obje nas podnose, ali nas posve ne prihvaćaju."

Pompea

-491-

Pomislila sam na Donnu Lucreziju i njezine dvorske dame, kako je Ferrante

osobno vratio Catherinelli njezino ljudsko dostojanstvo i shvatila da svi mi

trebamo druge jer jedino tako možemo obilježiti vlastite granice. Tada su mi

pozornost privukli Angelini prsti koji su mi se uvukli u dlan te sam svila ruku

oko njih kako bi se prestali tresti.

"Koliko on uopće vidi?" žustro je prošaptala. "Tako je lijep dan. Želim da vidi

to."

Mladi je đakon drhtavom rukom baš započeo njihati kadionicu bacajući oblake

tamjana u zrak, kada je vojvoda ustao. Pokušao je zapovjediti da svi zašute, ali

glas mu je zakazao. Dosjetljivi trubač priskočio mu je u pomoć i otrubio

improviziranu fanfaru. Vojvoda mu je kimnuo glavom u znak zahvalnosti.

"Neka na ovoj kući ne bude znaka Kaina!" rekao je glasom koji se pojačavao dok

se ugrijavao u svojoj nakani. "Neću da mi krv braće bude na rukama premda

oni ne bi oklijevali kada bi moja krv bila na njihovim rukama. Krvniče, odloži

sjekiru! Danas više neće biti smrti."

Tijekom tog govora braća su ustala i sada su stajala gledajući prema balkonu i

držeći se za ruke, spojenih okova. Vidjela sam kako se Ferrante trese kao da ima

groznicu i naslanja na Giulija koji je malo zateturao, ali uspio je održati

uspravnim i njega i sebe. Krvnik je položio sjekiru na panj i povremeno klicanje

začulo bi se iz nekih dijelova svjetine premda su svi ostali izgledali razočarano.

Mnogi su dugo putovali jer su željeli vidjeti taj spektakl, a drugi su vjerojatno

očekivali da će tog dana zaraditi godišnji prihod. Brzo se prilagodivši

nesigurnom raspoloženju, vojvoda je nastavio; "Umjesto toga, proslavimo kraj

nesloge i krvoprolića između braće i početak novog doba mira i blagostanja.

Upalit ćemo krijesove, bit će glazbe i plesa, a na trgu ćemo ispeći volove i

odojke." Vojvoda je sjeo, a na licu mu je bio izraz dubokog samozadovoljstva.

"Dobro", rekao je brutalno sućutno poput kirurga koji prevlači kožu preko

mjesta amputacije, "a sada na večeru." Klicanje se pretvorilo u radosno urlanje

koje je bilo toliko glasno da je prestrašilo lešinare iznad gradskih vrata. Osmijesi

i mrmljanje odobravanja raširili su se vojvodinom pratnjom premda sam

zamijetila da se Donna Lucrezia nije nasmiješila niti je pogledala muža. Možda

Pompea

-492-

je cijelo vrijeme znala što on namjerava.

Ferrante i Giulio odvedeni su natrag u zamak, u odvojene sobe u kulu Leonu.

Vrata koja su vodila u te sobe bila su zapečaćena, a prozori zazidani - u svakom

prozoru ostavljen je prostor koji nije bio puno veći od vrata za mačke starog

vojvode. Bili su osuđeni ondje provesti ostatak života te je u vojvodstvu Ferrare

ili grofoviji Modene bilo zabranjeno ikad spominjati njihova imena premda je

moja prijateljica katkad u snu kršila tu zapovijed.

A. d. 1506. Ferrante d’Este imao je dvadeset devet godina, a njegov brat Don

Giulio dvadeset šest. Nikad ih više nisam vidjela, zato su u mojim očima

zauvijek ostali u toj dobi, uhvaćeni u jantaru sjećanja poput onih koji umru

mladi.

Pompea

-493-

KNJIGA LJUBAVI

U meni je brat

Čija su pisma

Bila kao voda

Kada mi je srce bilo žedno

Sada, kada dolaze druga,

Ne njegova.

Misao na njega dok piše

Gori u meni poput vatre.

Shmu’el Hanagid,

O smrti Izaka, njegova brata

Pompea

-494-

Jupiterova glava, Mantova, šesti dan teveta. pet tisuća dvije stotine šezdeset sedme godine Esteri

Sarfati od Gideona d'Arzente

Pozdrav!

Zavjetovao sam se sam sebi da neću ovo učiniti. Svečano sam se zakleo sam sebi da nikad neću

pokušati stupiti u vezu s vama, ali sada mi kažu da je Valentino na slobodi i da će se vratiti u

Italiju pa izgleda da malo toga mogu izgubiti i sve dobiti ako vam napišem ovo pismo.

Pretpostavljam da ste jako sretni i uistinu se radujem zbog vas ako je to istina. Ipak, prisjećam se

nečeg što mi je Don Giulio tijekom izgnanstva rekao o vama i Valentinu pa se pitam jeste li sretni

i tada osjećam pukotinu u svojem oklopu, iskušenje da vam se obratim i vidim je li ono što sam

mislio da sam vidio u vama bilo stvarno ili samo plod mašte zažarene gubitkom, glađu, strahom i

beznađem.

Morat ću početi od početka, od trenutka kada sam vidio da užurbano odlazite od mene u Don

Giulijovu vrtu. Gledao sam vam u leda sve dok niste prišli staklenicima, a zatim se sunce

iznenada pojavilo iza oblaka i zaslijepila me njegova svjetlost koja se odbijala od stakla. Kada sam

vas ponovo htio pogledati, više vas nije bilo.

Don Giulio bio je dovoljno uljudan pa se ispričao za svoju indiskreciju. Bio je ljut, osjećao je bol i

bio je očajno zabrinut za svoju budućnost Bio je toliko zaokupljen vlastitim brigama da nije

dovoljno razmišljao o učinku koji bi njegove riječi mogle imati na druge. Također, nije me krivio

što sam bio slab na vas jer ste jako zgodna djevojka, obrazovana.

zabavna i vjerna prijateljica njegove ljubljene Donne Angele. Nikad nije prestao govoriti o Donni

Angeli. Čak i poslije njezine udaje za Alessandra Pia jedan je dio njega vjerovao da će mu se

vratiti i da će njih dvoje zauvijek sretno živjeti sa svojom kćeri. Međutim, drugi dio njega postao je

izopačen te je kovao zavjeru protiv vojvode i kardinala i činilo se da iskreno vjeruje da bi Don

Ferrante mogao biti dobar vladar. Naravno, uopće nisam poznavao Don Ferrantea, ali vidio sam

samo šarmantnog lijenog kicoša, posve nesposobnog za upravljanje kokošinjcem, a o državi ne

treba ni govoriti. U to vrijeme Don Giulijeva moć samoobmane činila se neizmjernom.

Sada se pitam jesam li zbog toga nastavio raditi za njega čak i pošto sam shvatio da se ne zanima

za moju umjetničku sposobnost, nego za poznavanje kemije. Privukla me ideja samoobmane.

Živio sam u snu u kojem mi je bilo suđeno steći jednaku vrstu slave kao Michelangelo, Leonardo

ili mladi Rafael. Čak sam pomislio da izgledam kao RafaeL Jedanput sam ga vidio kada me moj

meštar poveo na put u Urbino, a bio je mršav, kao ja, imao je kovrčavu kosu premda nije bio visok

Pompea

-495-

poput mene. Zapravo, njegovo je lice imalo lijepe proporcije, za razliku od mojeg, ali kako sam

rekao, taj dio moje priče govori o samoobmani. Moglo bi vas zanimati i to da je naše putovanje bilo

neuspješno jer je vaš Valentino upravo bio osvojio grad i nije se zanimao za zapošljavanje

umjetnika. Nismo smjeli ući u palaču, zato smo jednu noć ostali s gospodinom Santijem,

Rafaelovim ocem, i idući dan vratili smo se u Mantovu. Sjećam se da su ceste bile pune vojnika.

Samoobmana može prouzročiti i izvanrednu, neki bi rekli nepromišljenu, hrabrost. Sada kada

mislim na to, jedva mogu vjerovati da je Don Giulio onoliko dugo ostao u Ferrari i onako otvoreno

izvodio pokuse s otrovom koji će, naravno, posve nezamjetljivo, ubiti vojvodu i kardinala te osvetiti

njegove oči. Možda je trebao o tome potražiti savjet od vašeg Valentina. On je velik čovjek kada je

riječ o otrovima, zar ne?

Međutim, Donna Isabella na kraju je nagovorila brata da otputuje u Mantovu. Uljudno me

pozvao da mu se pridružim istaknuvši činjenicu da nas je barem jedna osoba na dvoru - naravno,

vi - vidjela zajedno u sumnjivim okolnostima te da ću biti sigurniji u Mantovi među ljudima

svoje vrste, kako je on to rekao, kao da je jedan Židov gotovo potpuno isti kao i drugi. Rekao je da

bih se ondje mogao bez napora uklopiti, zlatar se puno ne razlikuje od mesara, izrađivača svijeća ili

brusača noževa.

Rado sam otišao. Više nisam imao posla u Ferrari i ničeg drugog što bi me ondje zadržalo. Budući

da sam prije radio za Donnu Isabellu, nisam imao razloga misliti da me neće opet zaposliti.

Jesu li Borgije tako dobri trovači jer nisu napravljeni od mesa, nego od neke otrovne tvari? Ubrzo

se pokazalo da Don Giulio nije poštovani gost u sestrinoj kući, nego zatvorenik u udobnom

zatvoru. Sto se tiče mene, pošto je ćula da me, kako se izrazila, "uzela k sebi" njezina zaova,

Donna Isabella upitala se bih li smatrao njezina skromna potraživanja nedovoljnim izazovom za

svoju veliku nadarenost. 1 tako dalje i tako dalje. Razum mi kaže da me se klonila jer me smatrala

sudionikom u Don Giulijovoj zavjeri, ali zašto to ne spomenuti? Zašto se izraziti riječima koje su

zvučale kao da me veza s vojvotkinjom Lucrezijom zatrovala? To je u modi, zar ne? Otkad je

Valentino pao, a Donna Isabella uvijek je robovala modi.

Dakle, možda će Vtlentinovo oslobođenje ili bijeg - to nama ovdje u Mantovi nikad nije

razjašnjeno - značiti poboljšanje mojeg stanja. Možda će i sam veliki čovjek velikodušno gledati na

mene jer, po svemu sudeći, bio je jako zadovoljan svojim krinkama. Jeste li ih vidjeli? Donna

Isabella obavijestila me da je bio toliko oduševljen mojom zlatnom lubanjom da ju je objesio pored

kreveta, zato bih rekao da ste vidjeli barem nju.

Sveznajući zna da mi treba malo sreće. Prije nego što su vojnici došli odvesti Don Giulija, uspio

Pompea

-496-

sam pronaći nešto malo posla medu manje obazrivim kupcima nego što je Donna Isabella.

Napravio sam slanik koji je bio bajno vulgaran za čovjeka koji je dobro zaradio jer su u Mantovi

svi poludjeli za namirisanim rukavicama. Bjesni li to ludilo i u Ferrari ili suparništvo između

vojvotkinje i markize isključuje svako slaganje u modnim pitanjima? Napravio sam malene

komade emajliranog nakita za pomorskog kapetana koji ima četiri supruge urođenice u Novoj

Španjolskoj. Vratit ću se na njega. Sam je Don Francesco naručio, putem diskretnog posrednika,

srebrnu značku s velikim citrinom za kapu dječaka iz kora koji mu se svidio premda mi još uvijek

duguje posljednji obrok. Pitam se zna li vaša gospa Lucrezia koliko je neumjeren u svojoj

privrženosti ili je naviknuta na takve pojave u vlastitoj obitelji.

Međutim, od procesa sam svugdje persona non grata Odselio sam se iz očeve kuće jer se bojim

da bi moja prisutnost mogla ugroziti moju obitelj Dok su se meštrova udovica i sinovi svađali što

učiniti sa studijem koji je stajao prazan od njegove smrti, pomislio sam da bih ondje mogao

stanovati, ali studio je bio zaključan i imao je rešetke, a nisam htio provaliti i privući pozornost na

sebe jer bi me uhitili. Pitate se zašto i ja nisam otišao iz Mantove? Naravno, ne pitate se, ali možda

biste se htjeli upitati. To bi bilo razumno pitanje. Reći ću vam sljedeće. Da sam tada morao otići iz

Mantove, jedino mjesto u koje bih bio želio otići bila bi Ferrara. Taj bi me grad privlačio onako kako

Platon kaže da je duša privučena ljepoti, ali nisam bio siguran da će mi ondje poželjeti

dobrodošlicu.

Međutim, dolazila je zima i počeo sam se pitati hoću li biti prisiljen zamoliti franjevce koji ovdje

imaju prenoćište da mi se smiluju. Barem ljudi vojvode Alfonsa, ukoliko bi došli, vjerojatno ne bi

tražili Židova u franjevačkom prenoćištu. Onda sam se sjetio Jupitera. U doba svoje smrti stari

Sperandio radio je na brončanom Jupiteru, tako velikom da se nije mogao izliti u jednom komadu,

nego je prvo trebao izliti dijelove i zatim ih spojiti. Revolucionarna tehnika, jako zahtjevna, ali to

vas neće zanimati. Moglo bi vas zanimati, s obzirom na adresu koju sam stavio na zaglavlje ovog

pisma - oh, dobra igra riječima, vrijedna jednog dvorjanika - to da je prije smrti Sperandio završio

samo Jupiterovu glavu koja je ležala u dvorištu studija jer je bila prevelika da stane unutra. Bila je

izlivena pomoću tehnike izgubljenog voska, zato je bila šuplja - i dovoljno velika da u nju stane

nekakav krevet.

Mladenka koja uređuje svoj prvi dom ne bi bila sretnija od mene kada sam se popeo uz Jupiterovu

bradu i kroz otvorena usta u praznu kupolu njegove glave. Lijevanje te vrste slično je moralnoj

priči pretvorenoj u sliku - premda je izvana lijepa, iznutra zna biti hrapava, imati kratere od

mjehurića zraka stvorenih grijanjem metala i oštre izboćine gdje se bronca ohladila oko jezgre od

Pompea

-497-

gipsa. Tako je moja prva zadaća bila rabiti čekić, dlijeto i turpiju sve dok nisam dobio prostor gdje

sam mogao postaviti ležaj, a pritom ne razbiti na komade njega ili razderati vlastito meso. Ipak, bio

sam jako zadovoljan izbočinom koju sam pronašao na mjestu između Jupiterova nosa i lijevog oka,

koja je poslužila kao jako dobra kuka za moju odjeću.

Ovdje sam već dva mjeseca i posve mi je udobno. Uspio sam zdipiti nekoliko koža od kožara koje

su mi poslužile kao zavjese koje me zaklanjaju od vjetra. Teške su, što je izvrsno, premda

poprilično smrde po ovčjoj mokraći. U Jupiterovoj obrvi napravio sam policu na kojoj mogu

upaliti svijeće na šabat i preko jedne strane čeljusti postavio sam dasku na kojoj jedem te na kojoj

sada pišem ovo pismo. Nitko me ne uznemiruje jer.

kada ljudi vide svjetlost ili kretanje unutar božjih usta ili očnih duplja, misle da su u glavi duhovi i

klone je se. Pretpostavljam da bih mogao ovdje ostati onoliko vremena koliko će i Don Giulio

provesti u zatvoru

- dok ne umrem od gladi ili ne poludim. Ali, Valentino je na slobodi, a to sve mijenja.

Odlučio sam otiči iz Mantove čim se vrijeme poboljša. Najprije ću otići u Rim, a odande u Ostiju

gdje ću se susresti s pomorskim kapetanom kojeg sam spomenuo, muškarcem s četiri indijanske

žene. Estero, odlučio sam otići u Novu Španjolsku. Ovdje za mene nema budućnosti. Bojim se da

nema budućnosti ni za koga od nas. Naravno, vi znate za pokolj Židova u Lisabonu.

Ja sam domišljat čovjek i, premda još uvijek imam ambiciju postati velik umjetnik, sada znam da

se ona ne može ostvariti brzo ili izravno. Vještine koje sam naučio u svojem obrtu prilagodljive su

i mogu se bilo gdje dobro iskoristiti - ako On želi da budem kovač ili izrađivač mačeva, neka bude

tako. Kako sam vam prije rekao, moja vjerovanja uče me pripravnosti, spremnosti na bilo koje

planove koje On ima za mene.

Moja prosidba nije bila očijukanje premda me iznenadila barem onoliko koliko i vas. Volim vas i tu

se ništa ne može učiniti. Pokušao sam. Don Giulio i ja pokušali smo sve ono što muškarci

pokušavaju kada žele zaboraviti žene. Radili smo, pili i vodili Ijubav sa strankinjama - ipak smo

beskrajno govorili o vama i Donni Angeli te shvatili da su strankinje s kojima smo vodili Ijubav na

kraju krajeva izgledale kao vas dvije.

U jednom od onih dugačkih, plačljivih, pijanih razgovora Don Giulio mi je rekao nešto drugo o

vama. Pretpostavljam da je mislio da, ako me od vas ne može odbiti pomisao na činjenicu da sam

suparnik opasnog Valentina, treba poduzeti drastičnije mjere. Rekao mi je da imate sina i da je on

dječakov kum.

Neću vam opisivati kakvu sam mučninu osjetio od toga, od pomisli na tu živu potvrdu vaše

Pompea

-498-

Ijubavi prema drugom muškarcu, od načina na koji vas dijete uzajamno nerazrješivo povezuje. To

je dočaralo prizore u mojem mozgu i osjećaje u srcu kojih se stidim. Kažu da Valentino ima

crvenu kosu. Ima li vaš sin crvenu kosu? Ne, ne želim znati. Ionako ću uskoro saznati.

Estero, hoćete li poći sa mnom u Novu Španjolsku? Ako ne radi sebe, onda radi sina. Čak i ako

Valentino uspije osvojiti sve što je izgubio.

kakve izglede ima dječak u Ferrari, s Don Giuliom kao kumom? Uz pomoć Oca svih nas, spreman

sam mu biti otac, a u novom svijetu on će moći odrastati slobodno, nesputan prošlošću i svim

njezinim opasnostima. Hm, dijete bi nas moglo i združiti, tko zna?

Ako nisam u pravu, ostaje mi samo da katkad čujem vijesti o vama, iz velike kuće u koju vas je

ljubavnik smjestio i požalim dan kada nisam ostao u Italiji i zaštitio vas. Ali, ukažite mi čast i

pomno promislite o mojoj molbi, u slučaju da ono što mislite da želite nije ono što uistinu želite ili

ako više niste zaljubljeni u Valentina i ne radujete se zbog njegove slobode. Naime, ukoliko želim

biti iskren, a sada moram to biti, uviđam da je to opet samoobmana jer sam uvijek osjećao da u

vašem životu ima nekog osobitog i odlučio sam ne obazirati se na svoj instinkt.

Volio bih da ste mi ranije pričali o svojem životu, a onda se podsjećam da sve to što radite još

uvijek čini vas, čak i laži koje govorite. Jeste li mi se bojali povjeriti? Možete li voljeti muškarca

kojeg se bojite? Ne, to nije pravedno pitanje. Kasno je i glava me boli od hladnoće. Jeste li ove

godine proslavili Hanuku, kao što smo je proslavili prošle godine? Još jedno nepravedno pitanje.

Hoćete li mi pisati? Upitajte me nekoliko nepravednih pitanja. Još barem mjesec dana neću

napustiti Mantovu jer moj kapetan neće isploviti prije mjeseca adara. Javite mi patite li od morske

bolesti.

Sluga vašeg srca,

Gideon d'Arzenta

Pompea

-499-

PRVO POGLAVLJE

FERARRA, 12. TRAVNJA I507. GODINE

Ovo su pisma koja nikad neću poslati i krv mojeg srca. Za sutra sam sve isplanirao. Predajem

pisma Juanitu i nalažem mu da ti ih donese ako umrem. Zahvaljujući mojim riječima, moći ćeš me

uskrsnuti, kao što je Izida oživjela Ozirisa.

Tjednima su se oko nas kovitlala govorkanja. Sigurna sam da smo svi bili

izvježbali što ćemo reći, učiniti i misliti te kako ćemo se osjećati ukoliko se

glasine potvrde. Međutim, kada je stigao Juan Grasica i polagano sišao s konja u

dvorištu zamka, kao da odgađanjem kraja svojeg putovanja može poreći i

njegovu svrhu, nismo bili spremni. Ponašali smo se kao građanska vojska koju

svake godine uvježbavaju za proljetne poplave, a ona zatim zaprepašteno stoji

kada rijeka teče ulicama odnoseći njihove vreće pijeska i ostavljajući za sobom

trag žutog blata, utopljenih svinja i slomljenog namještaja.

Juanita su dobro podučili što mu je bilo činiti. Prvo je otišao Ippolitu jer mu je

trebao prenijeti vijesti, ali pretpostavljam da su u Pamploni, divljoj zemlji

Navare, zaostajali za zbivanjima. Odnos između Ippolita i Donne Lucrezije

nikad se nije posve oporavio poslije sage obitelji Este, a neizgovorena imena

Giulio i Ferrante lebdjela su između njih kao vile koje kisele mlijeko. Nije bilo

vrijeme da se Ippolito pretvara da nije tako, zato je zapovjedio fra Raffaellu da

odnese Juanitovu poruku Donni Lucreziji.

Te je godine Uskrs rano došao i Donna Lucrezia je tijekom karnevala bila

zaokupljena Don Francescovim posjetom, stoga su neke udaje koje je

isposlovala za svoje mlade dame nastupile u tjednima između Uskrsa i Tijelova

jer je karneval bio u dubokoj zimi. Također, Donna Lucrezia još je jedanput

pobacila, što su neki pripisali preobilnom plesanju i jahanju, a drugi, držeći

ruke na ustima, preobilnoj aktivnosti druge vrste u društvu s Don Francescom

Gonzagom koji je došao u Ferraru bez Donne Isabelle jer je ona i sama imala

roditi.

Bile smo u Cameri Dal Pozzolo i šile smo svadbenu opremu za daleku

Pompea

-500-

rođakinju iz obitelji Gonzaga koja se iduće subote trebala udati za nećaka

venecijanskog veleposlanika. Sjećam se tih nevažnih detalja, čak i činjenice da

sam upravo provukla žućkastobijelu svilenu nit u iglu jer sam vezla kitice

divljih maćuhica oko ovratnika spavaćice. Sjećam se zažarenih obraza, fra

Raffaellovih trzavih usta i načina na koji su se samozadovoljstvo i strava

sukobljavali u njegovim očima, kao i mirnoće Donne Lucrezije kada je odložila

vez na krilo čuvši robinju koja je zagrebla vrata i rekla: "Uđite."

Međutim, otad sam uvijek iznova morala rekonstruirati u svojoj mašti kako sam

se osjećala kada je fra Raffaello spustio glavu i rekao: "Gospo, morate biti hrabri.

Imam jako važne vijesti."

"Da", rekla je. Sigurna sam da je znala, kao i ja, što će reći.

"Vijesti od navarskog kralja", nastavio je zagrijavajući se za svoju zadaću.

Donna Lucrezia ničim mu nije pomogla, već ga je pogledala hladno i sivo, a taj

pogled nalikovao je četverokutu neba neprimjerenog godišnjem dobu koji se

vidio kroz prozor iza nje. Premda je cijenila njegovu duhovnu poduku, na kraju

krajeva on nije bio blizak njoj, nego samo vojvotkinji od Ferrare. Gledajući je,

postalo mi je jasno da je ona na svoj način bila jednako dobra u nošenju krinki

kao nekad Cesare. Nekad. Već sam mislila o njemu kao o nekom iz prošlosti.

"Njegov je glasnik donio poruku o smrti vojvode od Valentinoisa u bici, gospo."

"Vojvode od Romagne", ispravila ga je, ali gotovo ispod daha. Fra Raffaello nije

dao znak da ju je čuo.

"Bog mu je podario hrabar kraj u pravednoj borbi", nastavio je.

Donna Lucrezia kimnula je glavom kao da odobrava pjesmu ili skladbu.

"Glasnik", upitala je, "tko je on?"

"Muškarac po imenu Juan Grasica, gospo. Mislim da je..."

"Znam tko je, brate. Bit ću vam zahvalna ako nas sada ostavite i zamolite Juana

Grasicu da dođe."

"Zar nećete moliti, gospo?"

"Naravno, molit ću, ali ne ovdje i sada. U ovom trenutku malo sam u opreci s

Bogom. Čini se da, što mu više pokušavam ugoditi, više me kuša."

Fratar se poklonio i povukao.

Pompea

-501-

"Fidelma", rekla je Donna Lucrezia, "otiđite i recite svojem fratriću da ću primiti

Juana Grasicu u svojoj sobi. Vi druge me ostavite. Ne vi, Violante", dodala je

kada smo odložile igle i htjele krenuti, "vi ćete ići sa mnom." Ustala je sa stolca,

a ja sam joj bez razmišljanja prišla i obujmila je. Poslije kratkog oklijevanja

uzvratila mi je zagrljajem. Bez obzira na to koliko puta prešla preko tog prizora

u sjećanju, nisam sigurna što mi je bilo na umu. Ne znam jesam li htjela utješiti

nju ili samu sebe, ili sam pokušavala osjetiti neko čuvstvo koje sama nisam

mogla osjetiti.

Juanita su pustili u njezinu privatnu sobu tek nakon što sam je odjenula u

žalobnu odjeću koju je nedavno prestala nositi poslije smrti svekra i sinčića.

Izabrala je najdublju korotu - crnu suknju i prsluk, potkošulju bez ikakve čipke i

veziva, crne čarape i cipele. Oprala sam joj šminku s lica, raščešljala kosu i

nisam je ukrasila nikakvim nakitom osim vjenčanim prstenom i otrovnim

prstenom s kamejom koji sam joj donijela iz Rima. Tada se sagnula i umočila

prst u pepeo koji je ostao od vatre koja je gorjela prošle noći i njim nacrtala križ

na čelu.

"To je trebao učiniti svećenik", promrmljala je, "ali Cesaru bi bilo draže ovako.

Sada sam spremna, Violante. Molim vas, pozovite Juanita. Leći ću na krevet.

Mislim da nisam dovoljno jaka da sjedim."

"Možda biste trebali odgoditi Juanitov posjet, gospo."

"Ne. Sada ga želim vidjeti."

Jadni Juanito. Nije bio mlad. Kao i Michelotto, pridružio se Cesareovu

kućanstvu kada je Cesare otišao u Perugiju u školu i bili su zajedno tijekom

svake promjene u njegovu životu. Izgledao je sivo kada je ušao u sobu, od

iscrpljenosti, tuge i prašine kukavnog putovanja koja se podignula u oblaku oko

njega kada je skinuo kapu i kleknuo pred gospodarevom sestrom. Udovi su mu

bili toliko ukočeni od dugotrajnog jahanja da sam mu morala pomoći ustati.

"Molim vas, sjednite, Juanito", potaknula ga je Donna Lucrezia, ali odbio je. Stao

je u stav mirno pored njezina kreveta i jednom je rukom stezao kapu na prsima,

dok je drugu zaštitnički raširio preko pune torbe koja mu je visjela na ramenu.

"Dobro, ali upozoravam vas, ovo će biti dugotrajan razgovor. Zahtijevam da mi

Pompea

-502-

sve kažete."

"To sam i očekivao, gospo."

"Molim vas, započnite." Dala mi je znak da sjednem na krevet pokraj nje i uzela

me za ruku. Kada je Juanito završio svoju priču, prsti su mi bili utrnuli, a

njihovi zglobovi bili su ranjeni od njezina zahvata.

"Kao što već znate, moj gospodar trebao je otpratiti njegovu preuzvišenost Don

Carlosa iz Flandrije u Španjolsku." Obje smo kimnule glavom. Cesareovo

uvjerenje da je trebao odigrati ulogu u obrani prava malenog Don Carlosa na

prijestolje Kastilije nije pokolebala iznenadna smrt dječakova oca Filipa

Flandrijskog koji je umro od gripe. Naprotiv, zbog nje se odlučio na bijeg. Kako

je napisao Donni Lucreziji pošto je stigao na šurjakov dvor u Pamplonu, nije

namjeravao sjediti kao kokoš u kokošinjcu i čekati da ga taj stari lisac Ferdinand

Aragonski uhvati.

"Kao dio priprema on i kralj Jean željeli su pojačati Navarine utvrde i zatražili

su od grofa de Beaumontea da im vrati tvrđavu u Viani. Odbio je rekavši daje

vazal kralja Ferdinanda, a ne kralja Jeana, zato je njegova milost kralj postavio

mojeg gospodara na čelo vojske i zatražio da osvoji Vianu. Gospo, trebali ste ga

vidjeti onog dana kada je odjahao iz Pamplone. Kao u stare dane, muškarci su

klicali, žene su plakale pored ceste i maleni dječaci vješali su se po njegovim

ostrugama, a on je bio velik i naočit, soro, kao mladi sokol."

"Prvo smo otišli u Larriagu i opsjeli je."

Vidjela sam da Donna Lucrezia postaje nestrpljiva, ali dopustila je Juanitu da

nastavi jer je htjela biti milosrdna prema njemu. Razlaganjem o detaljima

pohoda održavao je svojeg ljubljenog gospodara živim u srcu i to mu je davalo

snagu za dalje. Poslije puno stručnog govora o bombardiranju i grudobranima,

kulverinima i balistama te izračunavanju putanja topovskih kugli i kopanju

jaraka objasnio je da je Cesare izgubio strpljenje s Larriagom koja mu se odbila

pokoriti, odustao je od opsade i otišao u Vianu.

"Kralj Jean držao je grad", objasnio je Juanito, "ali Beaumonteov sin zatvorio se

u zamak. Doduše, ponestajalo mu je hrane i nikakve pošiljke ili pojačanja nisu

se mogle probiti mimo znanja Don Cesara.

Pompea

-503-

Dakle, to je izgledalo kao lagan posao koji ćemo brzo dokončati, a zatim krenuti

u Flandriju. Vrijeme je bilo strašno. Plosnata smeđa brda na kojima nije bilo

ničeg što bi zaustavilo vjetar ili odbilo kišu. Ništa osim ovaca i provalija u koje

su padale. Moj gospodar odlučio je da neće postaviti stražare preko noći jer je

rekao da su oluje naša najbolja obrana. Imali smo pristojnu kuću dobrih

kamenih zidova, ali čak i unutra vladala je ledena hladnoća. Kralj Jean dao je

Don Cesaru lijep plašt od vučje kože i mislim da ga nijednom nije skinuo, čak ni

kada je išao spavati, osim, oprostite mi, moje dame, ako nije našao drugi način

da se ugrije."

"U zoru dvanaestog ožujka, bio je utorak, probudio nas je veliki metež, vika,

zvonjenje zvona, stražari na gradskim zidinama trčali su naokolo kao oparene

mačke govoreći da smo napadnuti. Kasnije smo otkrili da je Beaumonte uspio

unijeti pošiljke u zamak tijekom oluje, stoga je ispalo da je loše vrijeme bilo

njegov prijatelj, a ne naš, te su stražari vidjeli samo njegovu pratnju kada se

vraćala. Ali, trčim pred rudo."

"Čuo sam kako Don Cesar viče da mu daju oklop, ali spopao ga je jedan od

njegovih napadaja gnjeva pa je hodao po sobi kao leopard u kavezu i toliko kleo

da je čak drolja u njegovu krevetu izgledala postiđeno, zato nisam uspio staviti

na njega ništa više od lagana oklop i prsnog štitnika, a šljem sam morao baciti

niza stepenice za njim jer ga je zaboravio."

Donna Lucrezia se nasmiješila, a ja sam mislila na "drolju" u Cesareovu krevetu

koja mu je izmatala tijelo iz plašta od vučje kože koji je dobio na dar i upitala

sam se je li ga pokušala zaustaviti.

"Kada sam došao do vlastitog konja, nije ga više bilo. Čak se nije zaustavio

provjeriti kolan, rekao je konjušar, što, kako znate, nije nalik njemu i pokazivalo

je koliko je bio nestrpljiv zbog svih tih malenih Navaraca i njihovih domaćih

prepirki. Bio je toliko bijesan da je jahao kao lud čak i prema vlastitim

standardima pa ga, naravno, nijedan od nas nije mogao dostići i tako..."

"Nastavite, Juanito. Želim čuti sve. To sam već rekla."

"Kada je ujahao u Beaumonteovu zasjedu, bio je posve sam. Nisam shvatio što

se dogodilo dok nisam vidio da njegov konj galopira natrag prema nama. Čak

Pompea

-504-

sam i tada mislio... no, bio je velik borac i gotovo dvaput viši od malenih

Navaraca." Juanito je pročistio grlo. Prčkao je po kopči na torbi i molećivo

gledao Donnu Lucreziju, ali nije mu se smilovala.

"Kada smo stigli tamo, više ih nije bilo. Oduzeli su mu sve - oklop, oružje, čak i

odjeću. Jedan od njih imao je pristojnosti pa mu je stavio kamen preko spolnog

organa, to je bilo sve." Suze su navrle na perjanikove oči i izbrazdale mu

prašinu na obrazima. Samo stisak ruke Donne Lucrezije, koja je mrvila moju,

potisnuo je moje suze jer mi je prouzročio jednostavniju i trenutačniju bol na

koju sam se usredotočila.

"Kiša je još uvijek lijevala, zato je njegovo truplo izgledalo posve čisto, samo je

zemlja oko njega bila crvena. Zatim je stigao kralj i pokrio ga svojim plaštem.

Pomolio se, a zatim je zapovjedio da ga odnesu natrag u grad. Sam sam ga

pripravio za pokop, gospo. Nisam htio da se stranci pobrinu za njega. Bio sam

njegov sluga otkad je imao četrnaest godina, zato mislim da sam ispravno

postupio."

"Hvala vam, Juanito. To je bilo dolično i obazrivo od vas."

"Izgledao je kao mladoženja kada ga je šestero najboljih vitezova kralja Jeana

nosilo u Crkvu Santa Maria. Počešljao sam mu kosu i podrezao bradu onako

kako je on to volio činiti i obukao sam ga u najbolji oklop, crni s cizeliranim

zlatom na prsima. Uvijek je govorio da ga osjeća kao drugu kožu, taj oklop.

Nosio je svoj vjenčani prsten i Orden svetog Mihaela koji mu je dao kralj Luj, a

kralj Jean dao mu je malenu krunu umjesto vojvodskih znakova koji su se

negdje izgubili u svoj onoj strci u Napulju."

"Recite mi kako mu je izgledalo lice."

"Kako sam rekao, gospo, jako lijepo i vedro. Crkva je bila puna zaplakanih žena.

Rekli su mi da je na njegovom jadnom truplu bilo dvadeset pet rana premda

mu je lice bilo netaknuto. Znam samo to da ih je bilo previše da ih prebrojim i

morao se boriti kao đavao."

"Dvadeset pet. Dobro. To je pet puta pet rana Našeg Gospoda na križu. Jesu Ii

mu oči bile otvorene ili zatvorene?"

"Zatvorene novčićima, gospo, naravno."

Pompea

-505-

"Kada ste ga našli."

Željela sam da ga prestane ispitivati. Nisam bila sigurna ima li

Juanito snage za nastaviti, ali ona je pak imala snage, zato smo je morali imati i

on i ja.

"Otvorene, gospo. Nekako... iznenađene."

"A jeste li išta vidjeli u njima? Ljudi kažu da je slika ubojice neko vrijeme poslije

smrti utisnuta u oku."

"Je li tako, gospo? Hm, možda sam prekasno stigao. U njegovim očima nisam

vidio ništa osim kiše."

"Bogovi sigurno plaču zbog smrti takva čovjeka. Hvala vam, Juanito, govorili

ste dobro i hrabro. Vi znate Sancha, mojeg majordoma?"

"Upoznao sam ga u Medini del Campo, gospo."

"Odite k njemu. Dat će vam nešto novca i pronaći smještaj. Čim budem mogla,

uredit ću nešto trajnije za vas. Voljela bih da ostanete u Ferrari, Juanito, da

ponekad možemo govoriti o starim danima."

Perjanik se poklonio. "Nemam nikamo drugamo otići, gospo."

Dok sam ispraćala Juanita i objašnjavala mu gdje može pronaći Sancha,

zamolila sam ga da kaže Sanchu da pošalje glasnika Donni Angeli u Sassuolo.

*

Angela je došla slijedeće večeri jašući u pratnji samo jednog konjušara. Jedna od

njezinih dvorskih dama doći će kasnije i donijet će njezinu prtljagu, objasnila je

pokušavajući ispuniti nelagodnu tišinu između nas. Posljednji put vidjela sam

je prošle zime kada je Donna Lucrezia, založivši nešto nakita i prodavši malen

komad zemlje koji je zaboravila da posjeduje u Calabriji, uspjela nabaviti

dovoljan miraz da umilostivi Don Alessandrovu majku. Cijeli je Piov klan

došao u Ferraru na drugo javno vjenčanje u vojvodine novouređene odaje u

Corteu. Jeli smo pladnjeve kamenica s narančama i kruškama, štuke s

ušećerenim cvjetovima boražine i salatama od srdelica, stoga biste jedva znali

da je bio advent. Za desert imali smo kolače od gospine trave u obliku golih

Pompea

-506-

ljudi koji su nadahnuli mnogobrojne šale prikladne za vjenčanje premda je

izgledalo da se Don Alessandrova majka nije zabavljala. Poslije večere svrstali

smo se u bučnu povorku koju su vodili glazbenici, akrobati i gutač vatre kojeg

je La Fertella negdje pronašao pa smo ispratili mladence u njihove sobe u

gradu. Obrazi su nam sjali od hladnoće i vina. Svjetlost baklji iskrila je na

draguljima i plesala po snježnim ulicama, bacala divlje sjene na zidove zgrada,

obasjavala sjaj u očima promatrača iza prozorskih kapaka.

Tek sam na trenutak osjetila tamno potezanje kule Leone dok smo prolazili

pored nje podignuvši oči, kao i uvijek, jer sam htjela vidjeti vise li još uvijek

košare hrane na koloturima na krovu - njihovo svakidašnje putovanje uza strm

zid tornja bio je jedini dokaz da su Ferrante i Giulio još uvijek živi. Sa svojeg

mjesta u povorci nisam mogla razabrati je li Angela pogledala u tom smjeru ili

nije, stoga su mi se misli brzo vratile na vlastitu radost.

Don Alberto Pio doveo je Girolama sa sobom u Ferraru na vjenčanje.

Giovannijeva privrženost prema meni, koja je započela Cesareovom pohvalom

moje grčke šale, produbila se tijekom našeg boravka u Nepiju i Rimu.

Pretpostavljam da smo bili kao vojnici koji su se zajedno borili - bili smo

povezani zajedničkim doživljajima koje nije dijelio nitko oko nas. Naime, kada

bi se igrao s Girolamom, često me želio uključiti u igru. Sretnog i slomljenog

srca gledala sam kako tjeraju obruče kroz Salu Grande ili igraju turnire na

svojim drvenim konjićima i drškama od metli. Bila sam sudac u njihovim

bitkama kada bi Giovanni pokušao dominirati nad svojim sinovcem, a Giro-

lamo, malen i žilav, uporan i hrabar, opirao bi se tome. Premda nije bio

debeljuškast kao nekad, Giovanni je još uvijek bio lijen i ponešto tup. S druge

strane, Girolamo je dosta nalikovao svojem ocu - bio je onakav kakvim sam ga

ja zamišljala u toj dobi da nije bio jako slaba zdravlja ili onakav kakav je njegov

otac postao pošto se Donna Lucrezia rodila pa je odlučio živjeti.

Također, upravo smo bili saznali da je Cesare slobodan. Slomio je ključnu kost,

nekoliko rebara i gležanj kada je skočio s kraja konopca koji je objesio s prozora

jer je loše procijenio udaljenost do tla, stoga je njegovo putovanje u Pamplonu

sigurno bilo mukotrpno. Međutim, onda je željno iščekivao proslavu Božića u

Pompea

-507-

šurjakovu društvu, kao što je iščekivao i a. d. 1507. jer je znao da će se njegova

sudbina promijeniti na bolje.

Sada je mrtav.

Dok smo se Angela i ja pozdravljale u dvorištu zamka u hladan proljetni

sumrak, opreka sadašnje boli i prošle sreće naoko je povećala

jaz koji se otvorio između nas sada kada je bila udana žena na dobru glasu i u

velikom kućanstvu.

"Kako je ona?" upitala je Angela dok smo išle u sobe Donne Lucrezije.

"Ne mogu to opisati. Sami ćete vidjeti."

*

Žalovanje Donne Lucrezije za bratom bilo je istodobno očajno i strasno, baš kao

što je sigurno bilo i njegovo umiranje. U njemu nije bilo dostojanstva, nikakva

uzdržavanja ili svijesti o samoj sebi, kao ni razmišljanja. Pošto je Juanito završio

svoju priču i ostavio nas, posve se skršila. Derala je odjeću, kosu, kožu na licu i

rukama i urlala je kao da je bila opsjednuta đavlom, nezemaljski grleno je

stenjala i režala pa me podsjetila na borbene mačke i prosjake koji nemaju

dovoljno pristojnosti da tiho umru pored ceste. Uzela je pregršt pepela i trljala

ga po glavi, licu i grudima, a kada su opet zapalili vatru, zagrabila je lopaticom

žeravicu iz nje i pokušala hodati po njoj, zato sam je morala ugasiti prvom

stvari koja mi se našla pod rukom - sadržajem noćne posude. Dalmatinka je

prestravljeno pobjegla stalno se križajući dugačkim bijelim prstima koji su

drhtali ispred njezinog dugačkog bijelog vrata.

Mislila sam da će Donnu Lucreziju umiriti Angelina prisutnost, ali činilo se da

je jedva primijetila da joj je stigla sestrična. Međutim, kada sam pokušala otići,

nakratko se podignula do vrha jame u koju je pala i zabranila mi da odem. "Vi

ste ja", rekla je. "Nemate kamo otići."

"Violante mi samo želi donijeti hrane i pića, sestrično", rekla je Angela, "i želi

pronaći metlu kako bi pomela pepeo."

Donna Lucrezia zabuljila se u nju kao da nema pojma tko je ona ili o čemu

Pompea

-508-

govori i stresla je glavom. Pramen kose uhvatio joj se za usnu. Isplazila je jezik i

njime ugurala kosu u usta i počela je sisati. Činilo se da joj je to na trenutak

privuklo pozornost pa je dopustila da je odvedemo natrag u krevet.

"Mislite li da bismo je trebali vezati?" upitala me Angela. "Barem dok ne dođe

liječnik."

Međutim, prije nego što sam uspjela odgovoriti, opet je ustala, ispljunula kosu i

uputila se prema prozoru spavaće sobe mrmljajući o konopcima i strminama te

da bi Cesare bio dobar matematičar da je samo imao više strpljenja. Istrčala sam

pred nju, zatvorila prozorske kapke i pričvrstila ih pojasom, a Angela ju je još

jednom odvukla u krevet.

"Idem po njezina liječnika", rekla je Angela. "Ovo je puno gore nego što sam

očekivala."

"A što ste očekivali?" Tada me čudno pogledala, i proračunato i uznemireno, ali

nije mi odgovorila.

Kada je dovela liječnika, Donna Lucrezia razbila je bočicu parfema i proderala

se kroz vrata da, ako uđe itko osim Angele, probost će ga komadom stakla. Bio

je to cvjetni parfem od jasmina, a njegov je miris plutao kao duh oko krevetnine

i ispupčenih ukrasa na stropu, nogu stolaca i raspela ukrašenog draguljima na

klečalici i lijepio nam se na kožu.

Donna Lucrezia potezala je ruku, ali kada sam joj pokušala previti ranu,

odmaknula se od mene. "Mislite da je to važno?" upitala je prezrivim tonom

glasa.

Fra Raffaello doživio je isto, kao i Ippolito, čak i vojvoda koji je došao u

munjevit posjet iz Genove gdje je francuskom kralju pomagao skršiti bunu.

Sigurno mu se bilo drago vratiti buni. Tijekom dva tjedna Donna Lucrezia nije

htjela pustiti nikog blizu sebe osim Angele i mene. Bjesnila je, plakala i zvala

Cesareovo ime, ponekad ga je preklinjala na brzom, nerazumljivom

katalonskom jeziku kao da je mislila da ga može prisiliti da se vrati. Nije nam

dopustila da joj skinemo poderanu odjeću, zato smo je pokušale pokriti

pokrivačima koji su se vukli po podu iza nje, rušili namještaj, obarali sa stolova

knjige i čaše, četke za kosu, nakit i kutijice za prah sve dok pod nije postao

Pompea

-509-

ljepljiv i klizav od kaše prolivenog vina, šminke i razbijenog stakla. Prljala se

nasumičnom svojeglavošću malena djeteta. U rijetkim prilikama kada bismo je

uspjele nagovoriti da jede i pije gurala je hranu u usta prstima i laptala vodu iz

zdjele, a mekana kora stvorila joj se na usnama i bradi pa joj je od toga pucala

nadražena koža.

Dok je spavala, što je bilo rijetko i kratkotrajno, Angela i ja sjedile bismo

pogrbljeno u polusvjesnoj tišini, nismo imale energije za razgovor, da i ne

govorimo o čišćenju očajnog kaosa oko sebe. Čekala sam, bila sam spremna na

vlastitu žalost za koju sam bila sigurna da će doći, ali nije - ne tada. Činilo se

kao da je žalost Donne Lucrezije, u svojem divljem veličanstvu, postidjela moju.

Nitko nije mogao žalovati kao ona, a čak su i Trojanke izgledale kao slabe

glumice u usporedbi s njom. Međutim, bila sam jako umorna, preumorna da

skupim snagu i dolično žalujem za svojom prvom Ijubavi, za ocem svojeg sina,

muškarcem čije su tamne oči i pametan osmijeh jednom ocrtale cijeli moj svijet.

Donna Lucrezia obično je spavala na podu, sklupčana kao dijete, koljena bi

privukla do grudi i u ustima bi držala palac. Kada se posljednjeg jutra

probudila, škiljeći prema blistavom traku sunčeve svjetlosti koja je sjala kroz

prorez u prozorskom kapku, prvo što je vidjela bila je prljava torba koju je

Juanito ostavio, a ja sam je strpala pod njezin krevet i više nisam mislila na nju.

"Što je to?" upitala je izvadivši palac iz usta i obrisavši ga o ostatak prsluka. "Što

je to?" ponovila je dok smo se Angela i ja trudile razbuditi. Pokušale smo

shvatiti kamo gleda. "Pod mojim krevetom? Toga prije nije bilo."

"Ah!" Shvatila sam. "Juanito je to ostavio. Ne znam što je unutra."

Zapuzala je preko poda, još uvijek na boku, izvijajući tijelo kao zmija sve dok

nije uspjela posegnuti pod krevet i uhvatiti torbu. Kada ju je izvukla, preklop se

otvorio i ispali su nekakvi spisi. Bili su izblijedjeli i istrošeni, ali nije bilo dvojbe

o rukopisu koji je bio prepun petlji i krivulja te se ukosivao prema kraju svake

crte. Donna Lucrezia je sjela. Odgurnula je kosu s očiju, a zatim pogledala svoju

ruku i slomljene nokte rubovi kojih činili su polumjesece prljavštine. Začudila

se kao da joj to je nešto nepoznato i poprilično užasno.

"Ostavite me", rekla je.

Pompea

-510-

"Ali..." započela je Angela.

"Nemate se čega bojati. Idite."

Otišla sam u svoju sobu jer sam htjela spavati. Međutim, premda mi je tijelo bilo

teško od iscrpljenosti, um mi je bio oštar i nemiran, nešto je očekivao. Kako se

nisam mogla mirno smjestiti, izvukla sam svoju putnu škrinju i potražila na

dnu pismo koje mi je Cesare napisao iz

Rima i crtež gospodina Leonarda. Prvo sam morala izvaditi majčinu knjigu

recepata i nedavnije pismo koje sam primila od Gideona. Sama sam sebe

iznenadila jer sam ga sačuvala u nelagodnom miru koji je uslijedio iza poznate

sage. Mislila sam da je čudno i drsko, a, u svakom slučaju, on je već odavno

otišao.

Nanizala sam sve te stvari na krevet i zagledala se u njih kao da očekujem da će

mi nešto reći. Uzela sam Cesareovo pismo i ponovo ga pročitala, ali ostalo je

elegantno i nerazumljivo kao i uvijek. Odložila sam ga i pogled mi je prešao na

crtež, zastrte oči, izraz usta skrivenih bradom i brkom. Bio je to divan crtež. Lice

je bilo iskreno i ljudsko, imalo je pomalo nepravilan nos i podočnjake, ali crtež

nije bio životan. Bio je samo tvorevina od spaljenog drveta i janjeće kože,

trenutak uhvaćen i pričvršćen iglom kao lijep moljac.

"Zao mi je", rekla sam mu i iznenada mi je bilo žao zbog svega što nismo

zajedno učinili - zbog zabava uza svjetlost baklji koje sam nekad zamišljala,

ljetnih šetnji u mirisnim vrtovima, neotpjevanih pjesama i neotplesanih plesova,

stihova koje nismo izmijenili, slatkih gluposti koje nismo jedno drugom

prošaptali. Uvijek sam mislila da će biti budućnosti, a sada, naglo, zbog udarca

nekakvog navarskog mača, nije je bilo. Zgužvavši sliku na srcu, klonula sam na

krevet među one druge male ostatke svojeg vremena na zemlji, te sam plakala

dok mi oči nisu počele gorjeti i grlo me boljeti i mislila sam da sam isplakala sve

suze koje sam imala.

Nisam bila svjesna Angeline prisutnosti dok se nije bacila na krevet pokraj

mene i zagrlila me.

"Tako je bolje", rekla je gladeći mi glavu i leđa pa izvukavši rubac iz rukava

kojem sam obrisala nos. "Važno je plakati." Bilo je utjehe u njezinoj Ijubavi, u

Pompea

-511-

njezinoj fizičkoj prisutnosti. "Nakon što su napali Giulija", rekla je, "osjećala sam

hladnoću u sebi. Kao da sam se pretvorila u kip ili u jednu od onih mehaničkih

naprava koje stavljaju na karnevalska kola, koja neprestano nešto radi."

Iznenada se nasmijala. "A pokazivali ste jako neodobravanje."

"Nisam." Pomislila sam na vrijeme koje smo provele same u Medelani, poslije

Giulijina rođenja. Je li to bilo neodobravanje ?

"Oh, jeste, u sebi! Mislili ste da trebam ostati uz njega usprkos svemu. Poznajem

vas, Violante. Niste trebali ništa reći. I bili ste u pra-

vu. Ali, jednostavno nisam mogla. Stalno sam mislila da bi mi mogao biti

odbojan i da će to osjetiti. Koliko bi to bilo gore nego uraditi ono što svi očekuju

od nas?"

"Vas?"

"Mene i Lucrezije. Borgije. Nemilosrdne. Međutim, bila sam u krivu. Da sam

bila hrabrija i poštenija, Giulija ne bi zaključali u onu sobu." Stresla se. "Kažem

vam, Violante, nema dana kada ne mislim o tome. Što ako ovo, što ako ono?

A Giulia sada toliko sliči na njega, u njoj nema ničeg mojeg. Kao da me Bog htio

staviti na kušnju kada ju je napravio."

"Mislim da je On jako ironičan. Kuša vas prisutnošću vaše kćeri, a mene

odsutnošću mojeg sina." Osjetila sam da mi je još jedna plima žalosti prekrila

srce. "Sada ga nikad neću imati, zar ne?"

Njezina mi je tišina rekla sve što sam trebala znati. Napokon mi je pogladila

koljeno i rekla: "Cesarea nije odgojila vlastita majka. Ni mene. Tako je to s

većinom ljudi. To nam ne nanosi zlo."

"Većina ljudi barem smije znati tko su im majke."

"Oh, Lucrezia će popustiti! Sada kada se valjano smjestio u Carpi, a više nema...

vjerojatnosti da će se okolnosti opet promijeniti, u tom neće biti nikakva zla.

Lijepo ćemo se provoditi. Zajedno ćemo ići u posjete da se moj muž i Don

Alberto upoznaju. Znate što? Stavit ćemo pokvarenu kamenicu u hranu

Albertovoj ženi i, nakon što ona umre, moći ćete se udati za njega." Sada se

široko smiješila njišući se kao dijete uzbuđeno zbog te zamisli. Baš kao i njezin

plan za Ferrantea

Pompea

-512-

i Giulija, to je bilo nemoguće, a davalo joj je samo privid vlasti nad vlastitim

životom. Domaća verzija, mislila sam, malo se zabavljajući, onog što je njezin

mrtvi bratić bezuspješno pokušavao pomoću svojih vojski i politike.

*

Da nije bilo crnine Donne Lucrezije, pepelnog križa na njezinu čelu, krasta na

licu i rukama, gotovo bih bila povjerovala da sam sve to sanjala - počevši od

postiđene fra Raffaellove ozbiljnosti do beznadne životinjske žestine njezine

patnje. Gotovo bih povjerovala da me pozvala kako bi mi rekla da će se Cesare

na proljeće vratiti u Italiju. Tog je jutra već provela neko vrijeme sama s

Angelom i primila je Agapita, koji je sada bio tajnik Papina poslanika u Bologni,

jer je s njim mogla podijeliti prisna sjećanja na brata. Malo je ljudi na dvoru

željelo govoriti o njemu. Vojvoda čak nije razumio od kakve bi koristi bilo

službeno žalovanje premda je pristao da Ippolito održi misu za pokojnike u

katedrali. Nadala sam se da će skladati novu glazbu za misu.

"Dugujem vam zahvalnost", rekla mi je Donna Lucrezia kada sam napravila

kniks. Ležala je na krevetu jer se još nije osjećala dovoljno jaka da bi ustala.

Pored sebe imala je Juanitovu torbu, kao i praznu kutijicu od filigrana koju sam

jednom trebala predati Cesareu ako joj se išta dogodi.

"Samo obavljam svoju dužnost, gospo."

"Violante, otkad vas poznajem, uvijek ste činili daleko više nego što vam je bila

dužnost. A sada ću zatražiti od vas još jednu uslugu."

Naklonila sam se.

"Kasnije danas moram govoriti s Giovannijem. On zna da je Cesar mrtav,

naravno, ali još nisam porazgovarala s njim niti sam ga pitala kako se osjeća.

Kao što znate, jako je volio Cesara. Također, jako voli i vas, stoga bih voljela da

budete sa mnom tijekom našeg razgovora. Ima puno toga što ne može razumjeti

i bojim se da će to samo pojačati njegovu žalost."

"Naravno, gospo. Učinit ću sve što mogu da ga utješim." Pitala sam se tko će

utješiti Girolama ako mu utjeha uopće bude potrebna.

Pompea

-513-

"Prvo morate znati nešto o Giovanniju." Zastala je. Neuobičajen zvuk u njezinu

glasu naveo me da je pogledam. Koža ispod njezinih očiju bila je siva, a očni

kapci natečeni i izborani kao u mnogo starije žene. Gledala me nekako živčano,

dijelom kao da je osjećala krivnju, dijelom prkosno. Držeći se kao netko tko je

donio nepromišljenu odluku, nastavila je: "Giovanni nije sin mojeg oca, nego

Cesarov."

"Razumijem." Shvatila sam da se nisam iznenadila. Na površinu mojeg sjećanja

doplutao je prizor - Cesare u dvorištu Anđeoske tvrđave, saginje se i ljubi glavu

usnulog djeteta prije nego što ga konjušar diže sa sedla. Nježan čin, čin odanog

roditelja. Pretpostavljala sam da je Donna Lucrezia oklijevala jer se bojala moje

reakcije kada shvatim da Girolamo ipak nije Cesareov nasljednik. Shvatila sam

da nisam ljuta. Što bi jedan ili drugi uopće naslijedio? Možda bi mi trebalo biti

drago što su Girolama povjerili Don Albertu jer su ga mogli ostaviti da besciljno

luta po Ferrari kao Giovanni.

"Ne, draga, ne razumijete. Cesar je njegov otac, a ja sam njegova majka."

Tada sam trebala otići. Uvjerila sam samu sebe da sam ostala iz sućuti prema

Donni Lucreziji ili iz navike da pričekam da me otpusti, ali ondje me zadržala

vlastita razbludna opčinjenost.

Vi ste ona Židovka. To što kažu je istina. Gledajte, Dorotea, je li ona slika i prilika moje

preuzvišene kćeri. "Bila sam savršena budala, zar ne?" Donata. Dar. Vidjeli su svoju

priliku i poslužili se njom.

"Ne, Violante, zavarali su vas ljudi koji silom prilika moraju znati jako dobro

varati. Gotovo sam smjesta uvidjela svoju grešku, čim sam opazila koliko ste

iskreno zavoljeli Cesara. Pokušala sam ga zaustaviti..."

Oh! Dakle, to je sve promijenilo! Ukoliko je Donna Lucrezia pokušala postupiti

savjesno, barem se nju ne može kriviti nizašto. "Zvučite kao da smo on i ja bili

nekako više u krivu nego vi", rekla sam ponešto začuđeno.

"Volim ga." Glas joj se histerično povisio i na trenutak sam se pobojala da pada

natrag u žalost koja ju je svladala poslije razgovora s Juanitom, ali obuzdala se i

nastavila: "baš kao i vi. Više. Otkad znam za sebe, nije bilo dana, trenutka kada

me nije mučila grižnja savjesti zbog njega i sebe. A sada..." Mahnula je rukom

prema sobi: "Ja sam ovdje i posjedujem toliku imovinu, a on je, on je..."

Pompea

-514-

Ponestalo joj je riječi. Stresla se.

"Vi ste mu rekli da napiše ono pismo, zar ne?" upitala sam. Pitala sam je jer sam

to morala znati, kao i zbog toga što sam se i ja klonila pomisli na mjesto gdje se

Cesare sada nalazio. Osjetila sam nerazuman poriv da se molim da je bio u

pravu, da religija zbilja nije ništa drugo nego pričanje priča, kao što je i on sada

samo meso koje tiho spada s kostiju u suhoj crvenoj navarskoj zemlji.

Utučeno je kimnula glavom. "Ali, nije htio potpuno prekinuti s vama. Možda to

laska objema. Cesar je uvijek cijenio poštenje. To je većini ljudi čudno i mnogi

su to smatrali njegovom slabošću. Ponekad se više oslanjao na nečiju poštenu

reputaciju nego na ono što je vidio vlastitim očima. Vjerujem da je cijenio

poštenje kao što cijenimo ono što ne možemo imati. Prepoznao ga je u vama i

cijenio je to. Uvjerila sam samu sebe da bi želio da vam sve ovo kažem, ali

možda jednostavno ne mogu podnijeti sva svoja sjećanja, svu svoju... Ijubav.

Ako trebam nastaviti živjeti, brinuti se za sina i praviti planove za njega, moram

znati da na svijetu ima nekog tko će mi pomoći nositi breme. A očito to ne

mogu reći Giovanniju. Još ne. Vjerojatno nikad i neću to moći."

"Zar to što ste mi već rekli nije dovoljno? Uzeli ste me k sebi kao igračku svojeg

brata. Moj sin, za kojeg sam uvijek vjerovala da je njegov nasljednik, nije njegov

nasljednik. Jesam li ja jedina osoba koja nije znala što se zbivalo? Angela?"

"Angela se od početka odlučno protivila mojem planu. Sprijateljila se s vama jer

vas je htjela zaštititi. Imate se pravo ljutiti, a ja nemam što reći u svoju obranu.

Samo vas molim da me saslušate zbog svoje prirodne sućuti."

Međutim, nije me ljutila njezina podmuklost, nego činjenica da mi nije ostavila

ništa za čim bih žalovala. Muškarac kojeg sam oplakivala nikad nije postojao.

Nisam mogla odgovoriti na njezinu molbu, zato sam je gledala u žestokoj tišini

kada je izvukla snopove spisa iz Juanitove torbe. "Smijete pročitati ovo", rekla je

raširivši ih oko sebe na krevetu. Odmahnula sam glavom, podignula ruke kao

da odbijam udarac, ali gurala je stranice prema meni naglim ustrajnim

pokretima.

Neki su spisi bili uredno ispisani na lijepom čistom pergamentu, a neki

nažvrljani na zgužvanom palimpsestu. Bilo je i nekoliko otrcanih četverokuta

Pompea

-515-

lanenog platna koji su izgledali kao da su bili načinjeni od krevetnine ili čak

košulja. Na nekim mjestima tinta je izblijedila do blijede žućkaste hrđe, jedva

vidljive, a o čitljivosti u umjetnom sumraku sobe sa zatvorenim prozorskim

kapcima ne treba ni govoriti. Kako sam prije primijetila, svi su ti spisi bili

napisani Cesareovim rukopisom. Sada sam vidjela da su to pisma i da su sva

naslovljena jednako.

"Luda, mi cor", napisao je na zaglavlju svakog pisma. Lucrezia, Lucia. To je bilo

toliko očito da sam se osjećala još gluplje i ljutila sam se na samu sebe što to

nisam prije uvidjela. Njegova vjera da ću ga izliječiti, zarezane cipele, govor o

teletu, njegov poljubac koji mi je dao u deliriju kada se nije pretvarao, samo

očajna glad koju sam jednom i sama iskusila dok sam mislila na njega, svi su

tragovi preda mnom, a ja sam nabasala na tu zbrku slijepo kao Kupidon,

"Vi znate kako je to započelo", rekla je dok sam pomicala pisma po krevetu

bezuspješno poput nekog tko pokušava naći pobjedničku kombinaciju kada ima

loše karte. "Moja majka vam je rekla."

"Vaša majka mi je rekla da vjeruje da ste podmetnuto dijete i da ste održali

Cesarea na životu u nekoj zloj vilinskoj namjeri."

"A vi ste skloni složiti se s njom." Nasmijala se kratko i izvještačeno. "Moja se

majka udobno osjeća samo kada nešto može objasniti. Cesar i ja smo... bili smo...

možda jednaki, ali našli smo se jednom nogom na granici ovog svijeta i... nekog

drugog mjesta. Ponekad se osjećam kao da živim na beskrajne Svisvete."

"Što je mislio Cesare?" Željela sam je prisiliti da mi kaže.

"Sjećao se da je imao dojam, kada me prvi put vidio, da se sve na svijetu malo

pomaknulo i napravilo mi mjesta. Kada ga je Juan odgurnuo kako bi me

pogledao, nije se ozlovoljio jer je znao da to više nije važno."

"Vi ne vjerujete da je Cesare ubio Don Juana, zar ne?" Bilo je vrijeme za otvoren

govor, za nezamislive istine.

"Znam da nije. Juana su ubili na zapovijed Orsinijevih. Djevojka s kojom se Juan

išao sastati te noći, zaslađena klopka ako hoćete, bila je iz obitelji Orsini.

Cesarov jedini zločin bilo je to što je nagovorio tatu da opozove lov na ubojice i

dopusti mu da udesi valjanu osvetu. Zbog toga je izgledalo da je kriv.

Pompea

-516-

"I još nešto. Na krštenju mojeg sina Rodriga dali su ga Don Paolu Orsiniju da ga

odnese iz bazilike do Crkve Santa Maria. Gledala sam s prozora jer još nisam

bila u crkvi prvi put poslije poroda, zato nisam smjela prisustvovati samom

obredu. U trenutku kada su ga stavili u Don Paolovo naručje, počeo je vrištati, a

dotad je bio miran kao bubica. To je sigurno bio znak njihove krivice.

"Cesar je bio posve sposoban za ubojstvo, kao što znam, na svoju štetu - i

njegovu - ali nije imao razloga željeti Juanovu smrt. Naprotiv, Juan mu je dao

priliku da boravi na španjolskom dvoru onoliko dugo koliko se bude dobro

ponašao. A on nije bio zao, znate, samo mlad za svoje godine i poprilično glup."

Osjećala sam neku vrstu strahopoštovanja dok sam slušala njezinu

hladnokrvnu analizu Don Juanova ubojstva. Počela sam shvaćati što je Monna

Vannozza vidjela u njoj i zbog čega se bojala vlastite kćeri.

"Ali, trčim pred rudo. Morate mi prestati postavljati pitanja i dopustiti mi da

vam ispričam priču onako kako se odvijala." Nije ničim pokazivala da je svjesna

učinka koji je imala na mene. "Gotovo se ne sjećam vremena kada smo svi

živjeli zajedno u majčinoj kući. Imala sam oko šest godina kada su me poslali

teti Adriani, a Cesar i Juan već su odavno bili otišli. Sastali bismo se u Crkvi

Santa Maria radi tate, ali kako znate, proveli bismo zajedno dugo vremena

samo ljeti u Capraroli." Nježno je izgovorila to ime i njezin se izraz lica ublažio.

"Tijekom vrućih noći običavali smo spavati na krovu i ponekad, kada bih bila

preplašena ili usamljena - zvijezde vas mogu navesti da se osjećate usamljeno

jer su jako daleko i tako su posve ravnodušne prema vama - uvukla bih se

Cesaru ispod njegovih pokrivača. Nikad ispod Juanovih jer bi se samo žalio da

sam prevruća ili da mu kradem sve pokrivače i slično. I ne ispod Jofreovih,

naravno, jer je i sam bio tek beba." Zastala je i počela kopati po pismima na

krevetu. Pronašla je jedno i dodala mi ga. "Evo", rekla je, "čitajte! Neka vam on

to kaže vlastitim riječima."

"Ne. Molim vas. Ionako ne znam vaš jezik."

"Znat ćete ako budete htjeli", rekla je.

Činilo mi se da sam bila uljez na mjestu najveće tajnovitosti i privatnosti, a ipak

nije bilo tako - pozvali su me i nisam odbila poziv. Počela sam čitati.

Pompea

-517-

"Prve noći kada su mi dopustili da odem na palubu tijekom putovanja u Villu Nuevu del Grao

bio je pun Mjesec. Sjećaš li se - naravno, sjećaš se - kako smo svi mi običavali spavati na krovu u

Capraroli, a ti bi se ušuljala ispod mojeg pokrivača i pitala me sva pitanja koja su ti se vrzmala po

glavi i nisu ti dala da zaspiš? Kako šišmiši mogu vidjeti u mraku? Kako planete znaju kamo

odlaze? Što će se dogoditi teletu sa šest nogu? Hoćeš li se udati za mene kada odrastemo? Mislim

da smo tada imali oko jedanaest i šest godina.

Jedne noći, kada je Mjesec bio pun, objasnio sam ti kako Mjesec utječe na plimu i rekla si da sam ja

kao Mjesec, a ti si more koje me uvijek prati. A ja nisam ništa rekao jer sam znao da je zapravo

obrnuto."

Opet sam bila posve očarana. Podignuvši pogled, susrela sam njezine oči i

smjesta je znala o čemu sam razmišljala. "Sva su takva", rekla je. "Evo." Dodala

mi je drugo pismo.

"Bili smo jako mladi", čitala sam. "Bili smo kao mekana glina za modeliranje. Naša su tijela ono

što je jedno učinilo od drugog, uzajamno su se gladila i izravnavala kako bi savršeno pristajala

jedno drugom. Zatim smo se spalili u peći života, zauvijek smo se oblikovali jedno prema

drugom."

Opet je progovorila. "Sve se započelo mijenjati onda kada je Cesar krenuo u

školu. Kada smo prvog ljeta otišli u Caprarolu, a on je došao iz Perugije, bio je

drugačiji. Bio je veći, širi, započela mu je rasti brada pa je samo želio biti s

Juanom i raditi ono što je nazivao muškim stvarima. Išli su u lov i na pecanje te

su se bavili svojom štenadi i stalno borili s malenim bikovima, ali provodili su i

sate u kutovima hihoćući nad nekom knjigom koju je Cesar nabavio. Rekao je

mužu naše majke da je to platonski dijalog koji opisuje ponašanje koje dolikuje

mladim muškarcima. Knjiga nije bila ništa slično tome, naravno, ali bila je na

grčkom, a gospodin Giorgio nije baš dobro znao grčki.

"Još uvijek bismo spavali na krovu i još uvijek bih se uvukla pokraj njega, ali

ponekad bi mi okrenuo leđa i bio bi nestrpljiv dok bih brbljala. Onda, jedne noći

moja je ruka okrznula..."

"Molim vas, gospo, sigurno ne trebam čuti sve detalje." Međutim, nisam je

mogla spriječiti da mi ih kaže. Ili ih je željela opet proživjeti, ili je htjela ispaštati.

Možda je htjela pomalo i jedno i drugo.

"Bila sam zgranuta", rekla je, "ali uzeo me za ručni zglob i držao mi ruku ondje

Pompea

-518-

pa sam tada postala radoznala. Vidite, uvijek sam bila radoznala. To baš i nije

ženska osobina. Tada sam bila zadovoljna jer sam uvidjela da mi ono što radim,

što god to bilo, daje neku moć nad njim. Više se nisam osjećala kao da su me

izostavili. To nas je vratilo u prijašnje stanje kada smo ja i Cesar bili zajedno, a

Jofre negdje drugdje.

"I tako je ostalo usprkos cijeni. Perotto, Pantasilea, Djem..."

Prva dva imena nisu mi ništa značila. Zvučala su kao osobe iz komedije, ali

Djem... Sjetila sam se kako je Cesare glumio Djema pa ga je Donna Lucrezia

zamolila da prestane jer su je natečene grudi boljele od smijeha. "Djem?" upitala

sam.

"Znate li da je moj otac u neku ruku naslijedio princa Djema kada je postao

papa? A mi, djeca, počeli smo ga posjećivati u njegovim odajama. Oh, Violante,

to je bilo kao da stupamo u drugi svijet!

Možda smo se zbog toga Cesar i ja tamo osjećali kao kod kuće premda je Djem

uvijek najviše želio vidjeti Juana. Čak i zrak. Cijelo je vrijeme palio tamjan, ali

on nikad nije imao onaj hladni uskogrudni vonj koji ima u crkvi. Bio je začinjen,

vruć, činilo nam se da udišemo zrak pustinje iz koje je Djem došao. I nije imao

stolce, samo jastuke svugdje po podu, stoga smo svi sjedili zajedno - sultanov

brat i nas tri skorojevićka kopileta, marrana, te smo jeli slatkiše. Ondje, u

Djemovom >šatoru< osjećali smo se kao pravi Cigani.

"Uskoro je Djem zaveo Juana. Običavao ga je odijevati u turske halje, turbane i...

dirati ga. I, budući da smo se opijali vinom pomiješanim s makom, to nam se

činilo posve smiješnim."

Upitala sam se je li zbog toga Donna Lucrezia, usprkos svoj svojoj pobožnosti,

uvijek prihvaćala Ferranteove sklonosti bez uzbuđenja.

"Tako smiješno da smo ih običavali oponašati. Cesar bi glumio Djema, a ja

Juana. No, u to je doba Cesar imao oko osamnaest godina. Završio je sveučilišni

studij, bio je svjetski čovjek premda su ga tek bili primili u Crkvu i morao je

nositi tonzuru." Zahihotala je. "Bože na nebesima, kako je to mrzio! Uvijek je

dopuštao da mu kosa izraste i zbog toga je morao vršiti pokore. U svakom

slučaju, da, što se mene tiče, bilo je dosta govora o zarukama i teta Adriana

Pompea

-519-

održala je svoj govor o bračnim dužnostima premda mislim da se bračne

dužnosti jako razlikuju od dužnosti mladih žena koje su zaljubljene u svoju

braću.

"Ne mogu reći da nisam znala što radimo ili da time ne greznemo u grijeh

onoliko duboko koliko je to uopće bilo moguće, ali to se pak činilo... u redu. To

je bio neizbježan kraj puta kojim smo pošli od rođenja.

"Djem nam je dopustio da budemo ono što jesmo", rekao mi je jednom.

"Ali, zato je dao ubiti Djema."

"Nikad neću oprostiti Francuzima za Djema."

"Cesare?" upitala sam.

"Djem nije umro od groznice. On nikad nije bio bolestan."

"Ali, mislila sam da je Cesare volio Djema."

"Ne toliko koliko je volio mene ili vlastiti ugled."

Pokušala sam se utješiti mišlju da barem njegovo tijelo nije lagalo, da je njegova

žudnja za mnom bila stvarna. Tada sam se sjetila njegove besprijekorne kože,

čistog sklada njegovih kostiju i žila, lijepe prijevare kojom je to tijelo zatrovalo

moje svojom bolešću.

"Pobrinuo se za sve", rekla je Donna Lucrezia, "ali nikad nije znao obuzdati

ljubomoru.

"Nekad si bila jako ljubomorna na Sanciju", napisao je na jednoj stranici. " Optužila si je da je

bila moja prva ljubav. Ha! Ti si moja prva, posljednja i jedina Ijuhav, a to znaš. Samo si se

pretvarala, zar ne?"

"Znate, nije htio doći na moje vjenčanje, moje prvo vjenčanje s Giovannijem

Sforzom.

"Bio sam jako mlad. Pobrkao sam pohotu s ljubavlju, kao što mladi ljudi rade. Možda sam jedan

dan mislio da ne mogu živjeti bez Sancije (Vjerojatno onaj dan kada mi je darovala bijelo

baršunasto odijelo, sjećaš li se?) To su bili dani olakšanja i očaja. Ali, uvijek sam znao da ne mogu

živjeti bez tebe. To je nepromjenljiva činjenica, kao to da Sunce izlazi na istoku ili da imam pet

prstiju na svakoj ruci. To je Ijubav, Luda, i ne pokazuje se razmetljivom klonulošću ili zgodnim

frazama, ili ekstravagantnim darovima. Ona je jednostavna i duboka, kao more kada ga nitko ne

gleda.

"Došao je ujutro, u moju sobu u Santa Mariji gdje su me služavke odijevale. Bila

Pompea

-520-

sam jako okrutna. Nisam mu dopustila da me zagrli. Bila sam premazana

limunovim sokom, vidite, za izbjeljivanje kože, i bila sam ljepljiva. Sjedila sam

ondje u potkošulji koja mi se pripila na tijelo i gledala kako on pati. Rekao je da

mi je donio dar." Uzela je filigransku kutijicu, umorno, kao da je bila jako teška.

"U njoj nije bilo ničeg osim smotanog veluma, povezanog isprepletenim zlatnim

i bakrenim žicama. Kada sam ga izvadila, rekao je: >Evo, u toj je kutiji moje srce

koje je prazno bez tebe.< Na to sam briznula u plač te sam se prestala pretvarati

i koketirati. Bila sam prestravljena zbog Giovannija, odlaska, mogućeg gubitka

Cesara. On me utješio." Žalosno se nasmijala. "Halja mu se namočila sokom od

limuna..."

"Rekao je da nećete biti kao ono tele, zar ne, da nećete umrijeti zbog

razdvajanja? I zarezao je potplate vaših plesnih cipela."

"Kako ste to znali?"

"Jedanput mi je iskreno govorio, kada je bio u deliriju."

"Jako mi je žao."

"Što je pisalo na velumu?"

"Oh, ništa važno, samo neki stihovi katalonskog pjesnika koji nam se davno

prije toga sviđao."

Ušutjela je. Gledala sam razbacana pisma, fraze koje su se pojavljivale iz

nažvrljanih crta kao što ponekad oblaci tvore slike. "Ima jedna Ciganka... Volio bih

izvaditi njezine pjesme iz zraka i pritisnuti ih između listova papira za tebe, kao cvijeće... Probudio

sam se u noći s okusom malina na jeziku... Morao sam ti reći za zalazak Sunca... Zemlja je gorjela

od žalosti zbog oproštaja... uvijek, kada plešem, plešem s tobom." Upitala sam se hoće li itko

drugi ikad pročitati te riječi i kako će znati jesu li istinite. Pogledala sam Donnu

Lucreziju koja je stezala svoju praznu kutijicu sklopivši ruke iznad nje kao što

ruke trudne žene leže na oblini trbuha.

"Ispričajte mi o Giovanniju", rekla sam.

Zatreptala je i izgledala je zbunjeno, kao netko tko se iznenada probudio iz

dubokog sna, a zatim je odložila kutijicu. "Kada sam shvatila da sam trudna,

otišla sam u San Sisto. Znala sam da je dijete Cesarovo, a čak i glupan kao

Sforza mogao bi izračunati da nije njegovo kada bi znao brojati do devet. On i ja

poprilično smo zadovoljno živjeli u Pesaru, ali kada smo se vratili u Rim, došlo

Pompea

-521-

je do poteškoća. Cesar je imao savršenu izliku pa nas je držao razdvojenima jer

je u to doba bilo očito da brak ne služi nikakvoj političkoj svrsi, a tata je htio

isposlovati razvod. Trebalo mi je vremena da razmislim, i to negdje gdje ne bih

bila s obitelji. Uzela sam sa sobom jednu služavku, djevojku po imenu

Pantasilea, i odbila sam biti u vezi s obitelji osim preko glasnika. Tata je

običavao poslati Perotta Calderona jer je znao da mi je drag.

"Od toga se Cesar još više razbjesnio i na kraju je jednog dana upao u samostan,

rastjeravši opatice kao lisica kada upadne među kokosi, i optužio me da imam

aferu s Perottom. Umirila sam ga i povela u šetnju do dalekog kuta

samostanskog vrta gdje sam znala da nas nitko neće čuti i rekla sam mu da sam

trudna te da je on otac." U njezinim se očima pojavila blaga svjetlost. "Bio je jako

uzbuđen i tako smiješno brižan. Ražalostio se što je vikao na mene. Zabrinuo se

jer sam predaleko hodala, uznemirio se zbog samostanske hrane i tvrdih

kreveta, kao i tisuću drugih sitnica. Hrana i kreveti u San Sistu nisu se puno

razlikovali od onih na koje sam bila naviknuta u Santa Mariji." Vragoljasto mi se

nasmiješila. "Sestra Osanna ondje bi se osjećala kod kuće. Znate li da sam tu

staru varalicu poslala natrag u Mantovu? Neka je Isabella uzme, ima moj

blagoslov. Pomišljam da postavim Fidelmu u Samostanu svete Katarine kao

majku glavaticu i učinim fra Raffaella njezinim duhovnim savjetnikom. Što

mislite?"

Međutim, nastavila je ne pričekavši moj odgovor. "Na trenutak, u tom

zanemarenom kutu punom kopriva i bijelih leptira, Cesar i ja bili smo kao bilo

koji muškarac i žena koji se vole i upravo su otkrili da očekuju prvo dijete. Bila

sam sretna tijekom te trudnoće misleći na taj komadić Ijubavi, tu čarobnu

sekundu spajanja koja u meni raste kao novi život. Kao da me štitio oklop

zadovoljstva, čak i kada je Juan umro i Cesar plakao dok mi je to govorio, a

zatim se ljutio sam na sebe i slomio tronožac. On mu je uvijek nedostajao, rekla

bih, jer je uvijek bio njegovo mjerilo. Čak i kada sam morala lagati o svojem

braku sa Sforzom, upirala sam oči u Cesarove i hinila sama sebi da nema nikog

drugog u sobi, da je moja elegantna mala izjava zapravo himna Ijubavi koju

pjevam svojem lijepom bratu.

Pompea

-522-

"Imala sam gotovo jednako godina kao i vi kada ste rodili Girolama, i tako,

vidite, gledala sam kako vam dijete raste u trbuhu, bila s vama tijekom porođaja

i opet sam proživljavala to vrijeme. Njime mjerim sve radosti koje su uslijedile.

Nijedna mu se nije približila i sada nijedna više nikad i neće."

Pomislila sam na njezin drugi brak, s vojvodom od Bisceglie, ali šutjela sam jer

sam znala da će doći na to. Morat će. Dok sam čekala nastavak pripovijedanja,

uzela sam još jedno Cesareovo pismo.

"Pokušavao sam se sjetiti trenutka kada sam uistinu bio sretan", pročitala sam i imala sam

čudan osjećaj da on upravlja mojim činovima odande gdje se sada nalazi, gdje

god to bilo, jer želi nastaviti svoj doživotni razgovor sa sestrom s druge strane

smrti. "Očekivao sam da ću ga naći u svojim sjećanjima na tebe, ali nisam. Ništa nam nikad nije

bilo jednostavno, zar ne?"

"Otvorite prozorske kapke", rekla je, "ukoliko ne želite oštetiti vid."

Kada sam joj se pokorila, pogledala sam kroz prozor prema dijelu vrta koji se

vidio s njezina prozora - srebrnasto grmlje ružmarina sa sićušnim plavim

cvjetovima, loza gdje sam nekad sjedila i čitala Cesareovo jedino pismo. Padao

je sumrak umirujući moje napregnute oči, umotavajući vrt u štipavac zaborava.

Blijed komadić Mjeseca, tanak poput odreska nokta, držeći duh svoje bivše

punine u vitkim rukama, visio je baš iznad gradskih zidova u zraku boje

akvamarina. Lastavice su kružile i obrušavale se kod četverokuta našeg prozora

dotičući vodu u jarku, a zatim leteći uvis natrag prema prenoćištima.

"Bit će lijepa večer", rekla sam.

"Da." Pogladila je krevet. "Vratite se i sjednite. Još vam uvijek imam mnogo toga

reći prije nego što pozovem Giovannija, a ne želim ga zadržati do prekasno u

noć."

Još sam jedanput napravila prostor za sebe među pismima, sjela pokraj nje pa je

ona nastavila pripovijedati.

"Vrijeme je prolazilo i još uvijek nismo odlučili što ćemo učiniti kada se rodi

dijete. Cesar je htio da se poslužimo njegovim starim mišljenjem da sam imala

aferu s Perottom. Morat ću >priznati< tati i tata će se pobrinuti za dijete. Ali,

nisam se složila s tim. Kao prvo, Perotta će kazniti za nešto što nije učinio, ali

Pompea

-523-

daleko je gora bila činjenica da bi mi tata sigurno oduzeo dijete. Tada je bio jako

zauzet pregovorima o mojoj udaji za Alfonsa od Bisceglie i još sam jedanput

trebala biti predstavljena kao virgo intacta." Nasmijala se sumorno i ironično.

"Nisam mogla podnijeti pomisao da ću izgubiti svoje dijete i mislim da je Cesar

u dnu srca osjećao isto što i ja, stoga bi to moglo objasniti zašto je oklijevao

premda je to bio jedini praktični prijedlog.

"Onda se sudbina umiješala, gotovo kao da su bogovi izgubili nadu da ćemo se

ikad odlučiti te su mislili da se moraju uplesti i spasiti nas od propasti. Isti dan

kada se rodio Giovanni, Giulia Farnese rodila je dječaka. To je bilo naše rješenje.

Giulia se loše osjećala i smjesta su dali dijete dojilji. Za zamjenu dječaka bila je

potrebna samo određena svota novca te Perottova i Pantasilejina suradnja, a

Giulia ne bi ništa znala. Barem sam tako mislila. Cesar je odlučio... da trebamo

biti oprezniji."

"Giovannija su dali Giulijinoj dojilji, prema planu, ali Cesar je mislio da je

potrebno više od novca kako bi se kupila njezina šutnja.

Dao je ubiti Pantasileju i Perotta te se pobrinuo da se njihova trupla otkriju - u

rijeci, blizu mosta kod Anđeoske tvrđave. Naše područje, mogli biste reći. Tako

će žena sigurno shvatiti."

"A drugo dijete?"

Zastala je, a zatim rekla: "Rečeno mi je da je umrlo."

Još sam jedanput vidjela Cesarea kako stupa na šanac kod pomičnog mosta

zamka i baca sadržaj srebrne zdjele gospodina Torelle u jarak. Vidjela sam kako

je lice okrenuo prema meni i napokon razumjela njegovu bezizražajnost. Otišla

sam do ognjišta, udarila kremenom u njega i upalila svjetiljke.

"I tako ste sve čuli, Violante. Hoćete li sada dovesti Giovannija?" Započela je

skupljati Cesareova pisma i stavljati ih natrag u torbu. Pritom je jedno kliznulo

na pod, a ja se sagnula i uzela ga.

" Uvijek si mi zamjerala što sam ostavio Nepi bez pozdrava", pročitala sam na vrhu

stranice prije nego što sam joj ga predala.

"Gospo, slušala sam strpljivo i zaboljelo me to što ste mi rekli. Možda ćete mi

dopustiti jedno pitanje?"

Pompea

-524-

Izgledala je kao da bi radije odbila, ali kao i njezin brat, imala je osjećaj za čast

koliko god čudan bio. "Naravno", odgovorila je.

"Što se dogodilo u Nepiju? Zašto vas je Cesareov napad na Urbino onako

potresao?"

"To su dva pitanja, ali u pravu ste što ih povezujete i odgovorit ću vam. Morat

ćemo se vratiti na godinu jubileja, kada se Cesar napokon vratio iz Francuske.

Bio je odsutan gotovo godinu dana. Naravno, pisao mi je gotovo svakog dana,

kao i uvijek, ali tijekom tog vremena dogodilo se puno toga što nas je oboje

promijenilo. Otkrila sam u sebi, s vojvodom od Bisceglie, sposobnost za Ijubav i

sreću izvan odnosa s Cesarom i imala sam još jednog sina koji je ublažio bol

koju sam osjećala dok sam gledala kako Giovannija odgaja druga žena.

Također, Cesar je imao suprugu za koju je izjavio da mu se jako sviđa, a sada i

kći premda je nikad nije vidio. Ali, najvažnije, započeo je graditi svoju državu. I

svoj ugled.

"Kada smo se ponovo sastali, pokušali smo vratiti sve na staro, ali nije nam

uspjelo. Nisam osjećala radost u njemu jer sam se osjećala krivom zbog Alfonsa,

a zatim krivom zbog njega jer sam ga povrijedila.

Poslije Francuske naš način života činio mu se glupim i uskogrudnim, kako je

on to sročio. Sjedio bi s nama kao gavran u svojoj crnoj odjeći i nasmrt nam je

dosađivao svojim planovima za dvor u Ceseni pošto ga ustanovi, govorio je

kako će i ovo i ono na njemu biti francusko. Naime, što je više hvalio vrline

Francuske, to sam više bila uvjerena da voli svoju ženu i više sam se držala

svojeg muža. Što mislite o ovom?" Prekopala je torbu i izvukla jedno pismo iz

nje. Čudila sam se sigurnosti kojom ga je prepoznala medu ostalim pismima,

kao da je znala svaku krivulju, svaki nabor na pergamentu, baš kao što majka

pozna svoje dijete.

" Uviđam da razmišljam o Charlotti premda se jedva sjećam kako izgleda. Znaš li čime sam je

pridobio? Svojim poznavanjem imena divljeg cvijeća. U vrijeme kada sam napustio Francusku

samo sam trebao prošaptati u njezino uho talijansko ime za podbjel ili sljez i privila bi se uza me

kao francuska ruža. Nikad joj nisam rekao da poznajem divlje cvijeće jer ti njihova prisutnost ili

odsutnost može odati prirodu zemljišta prema kojem marširaš. Političar mora čitati ljudska lica, a

vojnik mora promatrati poljsko cvijeće."

Pompea

-525-

"To se čini... jako istinitim, gospo."

"Da. U tome ima nečeg što me uznemiruje. Hm, sada imam sve vrijeme na

svijetu da se pitam o tome, zar ne? Gdje smo bile? Ah, da!

"Znate, naravno, kako je došlo do sukoba između naše obitelji i aragonske

kraljevske kuće? Cesar se nije ljutio samo na Alfonsa i Sanciju, nego i na to što

se njihova sestra Carlotta odbila udati za njega, a njezin otac nije učinio ništa

kako bi je prisilio. Njegov ponos to nije mogao podnijeti, čak ni pošto mu je

kralj Luj dao Charlottu koja je bila jednako visokog roda i puno zgodnija. Bio je

neutješan i strahovito usamljen, okružen ljudima koji su živjeli svoje živote.

Naravno, i on je živio svoj život, ali imao je puno manje strpljenja nego mi

ostali. Nikad nije znao čekati da se nešto samo dogodi, nego je to uvijek

požurivao.

"Iznenada je zaključio da je moj brak s Alfonsom zapreka njegovu savezu s

Francuzima jer su obje strane polagale pravo na Napulj. Ili je to samo bila

njegova izlika. Znala sam da je ljubomoran, i to ne samo na Alfonsa, nego na

sve nas i na udoban obiteljski krug kakvim nas je smatrao nakon njegova

odlaska. Mislio je da je Sancia zavela tatu i da ga pokušava podrovati u

njegovim očima.

"Onda se srušio krov, doslovno."

Sjetila sam se toga. Tijekom izrazito jake ljetne oluje dimnjak na krovu Vatikana

srušio se od vjetra kroz strop sobe u kojoj je sjedio Papa. Nekoliko sati vjerovalo

se da je mrtav, a onda su ga njegovi stražari uspjeli iskopati iz ruševina. Imao je

samo porezotinu na glavi.

"Poslije toga", nastavila je Donna Lucrezia, "s Cesarom se više nije moglo

razumno govoriti. Kao da mu je na umu bila jedna jedina pomisao, a to je bila

potreba za osiguravanjem vlastite budućnosti dok je naš otac još uvijek bio na

životu. Tada je imao sedamdeset godina. Koješta se moglo dogoditi. Cesar se

čak više nije trudio raspravljati sa mnom o svojim planovima. Nikad me ni iz

kojeg razloga nije potražio. Spavao je s onom svojom kurvom La Fiammettom

jer je tvrdio da je lakše platiti nego tratiti vrijeme na zavođenje žena. Nisam se

iznenadila što je poslao Michelotta da ukloni Alfonsa, ali bila sam užasnuta

Pompea

-526-

njegovom bezosjećajnošću i nasmrt preplašena njegovom besramnošću.

"Ljudi kažu da sam otišla u Nepi oplakivati muža. To je istina, ali bilo je

složenije od toga. Oplakivala sam dvije Ijubavi - onu prema Cesaru i Alfonsu.

Htjela sam razmišljati. Očito više nisam mogla imati povjerenja u Cesara zbog

njegove ljubomore, a moja je budućnost pak bila važna za njegovu, kao i za

budućnost našeg sina. Razmišljajući o Giovanniju, doživjela sam neku vrstu

otkrivenja, mogli biste to tako nazvati. Znate li tko je Heraklit?"

Kimnula sam glavom. Naravno, čula sam za njega, ali znala sam malo o

njegovoj filozofiji.

"Cesar ga je jako volio. >Priroda voli prikrivanje<, rekao je Heraklit, što bi se

moglo napisati za Cesara. Također, govori o logosu koji pravi red iz kaosa, ali

samo ga nekolicina ljudi razumije. Dakle, u Nepiju, tijekom neke vrste

filozofske sekunde, razumjela sam to. Vidjela sam savršeno jasno što moramo

učiniti. Napisala sam dva pisma. Jedno Cesaru u kojem sam ga preklinjala da

me posjeti u Nepiju i da me zamoli da mu oprostim jer sam osjećala toliku

žalost da sam se bojala da neću preživjeti. Vidite, on nije bio jedini koji je znao

govoriti lijepe laži ili navesti druge da vjeruju u njih.

"Drugo je pismo bilo za Ercolea d’Estea, a u njemu sam se ponudila kao žena

Don vUfonsu. Znam. Nevjerojatna smionost, ali znala sam da je moj otac već

započeo provizorne pregovore, a za mene je to bilo jako važno. I za Giovannija.

Moj je otac bio star i slab od nesretnog slučaja, a moj brat naoko od ljubomore

nije bio pri pameti kada se radilo o meni, čak i kada je ono što je inače radio

imalo smisla. Na koga sam se mogla osloniti ako ne na samu sebe? Pomoću

udaje u tako uglednu obitelj kao što je Este bila bih na sigurnom, bila bih dio

poretka. Bez obzira na Cesara, tako bih bila najbolje osigurala Giovannijevu

budućnost."

Prekinulo nas je obazrivo kucanje na vratima.

"Što je?" otresla se Donna Lucrezia.

"Kardinal je poslao glasnika koji pita hoćete li večeras večerati s njim",

odgovorio je glas.

"Molim vas, zahvalite kardinalu i recite mu da se još ne osjećam dovoljno

Pompea

-527-

dobro. Večerat ću u svojoj sobi."

Čekale smo u tišini dok se tihi koraci nisu udaljili. "Ovo nije razgovor koji bih

htjela da drugi čuju", rekla je Donna Lucrezia.

"Voljela bih da sam vidjela lice vojvode Ercolea kada je primio vaše pismo."

"Njegov odgovor bio je jako spreman i uljudan. Naširoko sam mu pisala o

svojoj religiji i zanimanju za znakove Kristove patnje na križu te sam ga

podsjetila da sam dokazala svoju sposobnost rađanja zdravog sina", tada se

ironično nasmijala, "i da upravljam imetkom u vlastito ime. Oh, i možda sam

natuknula nešto o ambicijama svojeg brata, kao i njegovim nedavnim vojnim

uspjesima. Znala sam da će ga zanimati to što sam mu imala reći."

"A Cesare?"

"Došao je, kao što znate. Putovao je i pridružio se svojim četama radi jesenskog

pohoda, a jednu je noć ostao sa mnom. Da", rekla je primijetivši moj pogled.

"Noć."

"Kako je čudno što su tajnoviti ljudi često još i teatralni! Ušao je u sobu mojeg

zamka u punom oklopu, gologlav, a izgledao je baš kao osoba iz viteškog

romana i, ne rekavši ni riječi, pao je na koljena pa mi je poljubio rub haljine.

Znate, Violante", njezin je glas postao udaljen, "toliko sam se puta upitala je li to

bio posljednji zvuk koji je čuo."

"Što?"

"Zveket svojeg oklopa kada je pao s konja. I je li ga to podsjetilo, je li mislio na...

no, nije važno, to je isprazno nagađanje. Jedan dio mene znao je da je to gluma.

Očito nije jahao cijelim putem iz Rima u punom oklopu. Morao se zaustaviti baš

pred Nepijem i staviti ga na sebe. Ali, drugi dio njega nije mogao misliti na

ništa osim na činjenicu da je ondje, sam sa mnom, sa svom svojom lijepom

kosom rasutom oko mojih nogu poput jezera vatre. Kleknula sam i zagrlila ga.

Na trenutak to nas je moglo stajati svega. Vjerovala sam da zauvijek možemo

tako ostati, zaključani u staroj utvrdi, skriveni od svijeta živjeti od Ijubavi."

Iznenada sam osjetila čudan poriv da je uzmem za ruke, da joj pokažem da

nismo dijelile samo izgled, nego i divlje snove.

"Odvela sam ga u svoju sobu i sama mu pomogla skinuti oklop kako nam nitko

Pompea

-528-

ne bi smetao. Mislio je... ono što muškarci uvijek misle, ali rekla sam mu ne jer

sam imala nešto važno reći. Izmotavao se, ustrajao da mu treba kupka, rekao da

mogu govoriti s njim dok se bude kupao i da mu mogu oprati kosu jer sam mu

je uvijek prala bolje od ikog drugog. Napunili su kadu. Razodjenuo se preda

mnom kao da je bio kurva, a ja njegova mušterija i njegova ljepota u svjetlosti

vatre i vodenoj pari gotovo mi je slomila srce. Znao je da će se to dogoditi.

"Ali, taj me put podcijenio. Čekao je povoljnu priliku i posve se krotko okupao,

a ja sam mu oprala kosu i rekla mu ono radi čega sam ga pozvala. Rekla sam

mu da je otišao predaleko kada je ubio Alfonsa i da, koliko god se voljeli, nikad

više ne smijemo dopustiti da nas nadvlada strast jer smo trebali misliti na

Giovannija, uvijek na Giovannija.

"Rekla sam mu da znam da su on i tata raspravljali o mogućnosti moje udaje za

Alfonsa d’Estea, zato sam i sama bila pisala vojvodi i uvjerila ga da ću biti

savjesna, pobožna i lojalna snaha koja će uvijek staviti volju svojeg muža ispred

volje svojeg oca ili brata. Bila sam natuknula da će moja prisutnost u Ferrari

obuzdati bilo kakve namisli koje bi moj brat mogao imati u vezi s tom državom

jer će sigurno Ferrara postati njegov saveznik u tim okolnostima. Rekla sam

Cesaru da mora nastaviti graditi svoju državu i da će moja prisutnost u Ferrari

osigurati njezinu sjevernu granicu, a Venecija se neće miješati u njegove poslove

dok ne bude dovoljno jak da je napadne. Jedan dan, rekla sam, naš će sin biti

kralj Italije.

"Cesar je započeo drhtati. Pružila sam mu ručnik kada je izašao iz kade i

omotala ga oko njega kao da je bio dijete pa pomislila da mi dodir njegova tijela

ispod tkanine ne znači ništa. Pokušala sam učiniti srce tvrdim kao staro

kamenje koje nam je davalo zaklon, ali nisam uspjela. Namjeravala sam ga

smjesta otpraviti, ali nisam mu mogla odoljeti dok mu je koža bila istrljana i

mirisala je po sapunu. I tako mi... onda sam mu počešljala kosu dok se sušila

pored vatre i dolazila je noć.

"Kada sam se probudila idućeg jutra, već je otišao, zato sam znala da je

razumio. To je bio naš posljednji put. Otad nećemo misliti na sebe, samo na

Giovannija i na državu koju ćemo mu izgraditi.

Pompea

-529-

"Razumijete li sada zašto sam bila onako bijesna kada je upao u Urbino? To je

bio nepromišljen čin, ugrozio je ono radi čega smo se odrekli toliko toga. Izdao

je našu Ijubav. Napravio je sprdnju od svega što sam žrtvovala za njega."

Zagledala sam se u nju. Nisam znala što misliti. U otkrivenju da je veliki

Valentino, u jednakoj mjeri bič talijanskih tirana i talijanskih žena, cijelo vrijeme

davao srce i pokornost svojoj sestrici nalazila se neka vrsta kozmičke šale.

Međutim, istovremeno njezina moć nad njim ispunila me strahopoštovanjem.

Igrala sam se pismima ne znajući trebam li se osjećati počašćeno zbog njezina

povjerenja ili povrijeđeno zbog njezinog krajnjeg nehaja prema mojim

osjećajima.

Uzela sam grub četverokut nečeg što je izgledalo kao komad posteljine na

kojem su zamrljanom tintom boje ciglene prašine pisale riječi zahvaljujući

kojima sam donijela odluku: "Pio mi kaže da Girolamo ima jaku narav i da je jako bistar.

Drži ga blizu sebe, Lucia, i ne dopusti mu da zaboravi da je Giovanni moj nasljednik." Sada mi

je preostao jedino moj sin - on je sve što je nastalo od Cesarea, mene i onog što je

bilo između nas, samo nas, bez posredništva ili manipulacije Donne Lucrezije.

Zašto bi se on, kao ja, zadovoljio ostacima? Oduzet ću ga Don Albertu i otići

daleko, ondje gdje ime Borgia ne znači ništa. Angela će mi pomoći i na kraju će

Donna Lucrezia uvidjeti da je tako bilo najbolje. Tako Giovanni sigurno neće

imati suparnika u borbi za očevo nasljedstvo.

Pronašla sam Angelu u našoj staroj sobi sa služavkom. Pakirala se za povratak

u Sassuolo. Kada sam ušla, okrenula se prema meni prislonivši prsluk s crnim i

bijelim prugama koji sam donijela iz Nepija.

"Draga, smijem li ovo uzeti? Izgledao bi tako lijep kada..." Njezine su riječi

zamrle kada mi je vidjela lice. Otpustivši služavku, rekla je: "Znate, zar ne?

Rekla vam je. Pitala sam se hoće li vam možda reći... sada. Hajdete, sjednite.

Ovo je strašno za vas."

Otresla sam ruku koja mi je hvatala rukav. "Nemam vremena. Hoće dovesti

Giovannija prije nego što on ode na spavanje."

Angela je izgledala užasnuto, lice joj je bilo blijedo i oštro na svjetlosti svijeća

koje su još malo drhtale od propuha prouzročenog mojim dolaskom. Odvratila

Pompea

-530-

sam pogled na otvorene škrinje, kutije razbacane po sobi i prazninu ispod njih.

"Ona mu neće reći, zar ne?"

"Ne, naravno. On je samo još jedna izlika da nastavi govoriti o Cesareu."

"Uznemireni ste. Malo se strpite. Sigurna sam da, kako stvari stoje, Giovanni

može pričekati da ode u krevet."

"Oh, prestanite biti ljubazni! Sada je malo kasno za to. Vi ste znali za... njih,

Cesarea i..." nisam se mogla prisiliti naglas spojiti njihova imena, "cijelo vrijeme.

Zašto mi niste rekli? Kakva ste vi prijateljica?" Činilo se da mi odgovor nudi

predodžba Giulija dok mu sjajna kosa pada na ožiljke na licu.

"Pokušala sam", viknula je, "pokušala sam tisuću puta, ali nikad niste htjeli

slušati. Bili ste slijepi kao ono odvratno staro pseto kada se radilo o Cesareu."

"Eto, sada slušam. Pomognite mi da dobijem Girolama. Recite mi kako da to

učinim i nikad više neću zasmetati nikom od vas."

Isto sam je tako mogla zamoliti da ukrade nakit Donne Lucrezije ili zavede

vojvodu Alfonsa. "Ubila bi vas prije nego što bi vam dopustila da ga imate. To

je nemoguće. Valjda ne mislite da je, samo zbog toga što je Cesare mrtav,

odustala od svoje ambicije? Ona će se sada htjeti tu dvojicu dječaka više no ikad.

Vi se jedino možete nadati da ćete viđati Girolama ukoliko nastavite živjeti kao

da se ništa nije promijenilo."

"Ne. Kako bih to mogla? Odvest ću ga. Ona se ionako zanima za Giovannija.

Girolamo i ja možemo jednostavno... nestati." Pomislila sam na Gideonovo

pismo i odjednom sam znala zašto sam ga zadržala usprkos njegovoj drskosti,

usprkos riziku. "Sada znam. Imam plan."

Angela je upadljivo prekrila uši dlanovima. "Nemojte mi ga reći. Zbilja ne mogu

sudjelovati u tome."

"Ne, naravno, ne možete. Nikad niste ni mogli. Sretan put. Vjerojatno ću ove

noći spavati u dječjoj sobi, zato ne očekujem da ću vas vidjeti prije nego što

odete."

Slijediš Ijubav. Čak i ako put vodi u kukavne kompromise, tajne i laži.

Pompea

-531-

Međutim, možeš li je slijediti nakon što prestaneš biti osoba kojoj Ijubav nešto

znači? Dok je Marjam krotko živjela u služinskoj sobi utabanog poda i s lošim

namještajem, nikad nije razumjela da Ijubav zahtijeva prvo vjernost samom

sebi.

Pompea

-532-

EPILOG

CACHIQUIN, DAN ISPAŠTANJA, 5 18 1 . GODINE

Jutros su moji čuvari napokon zaključili da je sasvim bezopasno skinuti mi okove. Kada su me

doveli ovamo, prikovali su mi ručne zglobove i gležnjeve za zid - mislim, prije pet ili šest dana.

Izbjegao sam ludilu boli i tromosti jer sam mislio na Božić koji sam proveo u Ceseni, kada sam bio

najživlji i putovao sam incognito po planinskim selima, rvajući se, plešući i pijući previše

njihovog žestokog pića pa jebući njihove punačke žene. Bio sam sretan, Lucia, tek jednostavno,

nemarno sretan. Znaš li zašto? Baš zbog toga što nitko nije znao tko sam.

Sada nemam puno više reći o vremenu i načinu na koji sam služila Donni

Lucreziji Borgia, vojvotkinji od Ferrare. Otkad sam napustila Italiju, moj je život

dio druge priče u kojoj nisam ničija majka ili kći, služavka, suložnica ili

dvojnica, nego sam samo ono što zbilja jesam. Ta ja nemam mjesta u ovoj priči o

krinkama i pretvaranju, zato je neću ispričati.

*

Jedne srijede u svibnju u ferrarskoj se katedrali otpjevala misa zadušnica za

najplemenitijeg i najuzvišenijeg vojvodu od Romagne i Valentinoisa, seigneura

Francuske. Obitelj Este, dok su ispred nje išli njezini svećenici, a iza nje njezino

kućanstvo, prešla je preko trga na jarkoj sunčevoj svjetlosti koja je već nosila u

sebi ljetnu žestinu. Svi su nosili duboku korotu i crne su zastave krasile kućna

pročelja, a čak i stari Borso i rogonja Niccolo bili su prekriveni crnim vrpcama.

Trgovine su bile zatvorene i zvono je turobno zvonilo u Albertijevu zvoniku.

Nekoliko je građana stajalo u rezigniranoj i skeptičnoj tišini. Da nije bilo duboke

žalosti njegove sestre koja je sakrila izgrebano lice ispod gustog vela i ruke u

rukavice, Cesare bi bio umro od smijeha.

Donna Lucrezia ustrajala je da djeca odu na misu, zato je ondje bila Camilla s

dvije opatice iz Samostana Corpus Domini. Njezino je lice činilo malen, ozbiljan

oval, a crvena kosa bila joj je skrivena bijelim velom novakinje. Don Alberto Pio

Pompea

-533-

i njegova žena radije su sami doveli Girolama nego ga povjerili njegovim

učiteljima, stoga je sjedio između njih na klupi, a na licu mu je bio savršeno

ozbiljan izraz iako je cijelo vrijeme škakljao stariju Don Albertovu kćer koja se

vrpoljila pokraj njega u agoniji smijeha. Pobrinula sam se da dobijem mjesto

odakle ću ga moći gledati i razmišljati, ali ne o njegovu ocu koji je bio moja

prošlost, nego o budućnosti koja će započeti u trenutku kada ova služba Božja

završi i još jedanput izađemo na sunce.

Čim mi je Donna Lucrezia rekla da će Girolamo doći u Ferraru zbog mise,

napravila sam planove. Saznala sam od Fidelme gdje je Gideon i napisala mu

pismo premda sam sumnjala da će ga primiti prije nego što moj sin i ja i sami ne

stignemo do obala Nove Španjolske. Anonimno sam rezervirala brodsko

putovanje iz Venecije, preko agenata tvrtke svojeg oca. Poslala sam ono malo

prtljage koju sam htjela uzeti sa sobom u novi život i unajmila poštanske konje

za hitan put u Veneciju. Sve sam to obavila, a nitko nije ni u što posumnjao -

Valentino me nije tek tako izabrao za svoju ljubavnicu. Sada sam samo trebala

čekati priliku da se domognem sina i odvedem ga iz Ferrare prije nego što itko

primijeti da ga nema. Corte i zamak bili su u uobičajenom kaosu zbog gostiju

koji su se natezali oko slobodnog prostora i prvenstva gubeći se u našem

labirintu soba i prolaza. Sada kada se kula Leone nije rabila, a vojvoda Alfonso

dao je veliku Don Giulijovu palaču svojem ljubimcu Niccolu da Correggiju, bilo

je gore no ikad. Nisam sumnjala da će se ubrzo pojaviti prilika ukoliko budem

držala oči otvorene.

Baš kada je skup ušutio i slušao Ippolitovu eulogiju. Don Albertova kći iz

osvete je udarila nogom Girolama u cjevanicu. Zaurlao je od boli i povukao je

za kosu. Ippolito je pročistio grlo i premetnuo papire, a odrasli su pogledah

dvoje djece kao da ih to zabavlja ili možda pak ozlojeđuje. Don Albertova žena

nagnula se i blago ih prekorila. Vidjela sam da se smiješi kćeri i gladi

Girolamove kovrče. Primaknuo joj se i položio joj glavu na nju, a obraz mu se

prilagodio obliku njc- zina struka. Nastavila mu je gladiti kosu i za nekoliko

sekundi oči su mu se zatvorile i zaspao je blago naškubljenih usta od

zadovoljstva.

Pompea

-534-

Ippolito je progovorio i u njegovim elegantnim, besmislenim frazama, u tišini u

kojoj ga ljudi slušali, ali ne i čuli pitajući se koliko će on još dugo govoriti i što će

oni imati za večeru poslije mise, čula sam kako mi se srce slama. Slamalo se

glasno, glasno kao razbijanje leda ili paljenje stakla, stoga sam pomislila da mi

je najbolje otići iz katedrale prije nego što mi se srce posve slomi i privuče

pozornost skupa. Ili probudi moje dijete. Nisam namjeravala trčati. Znala sam

da se tako iskazuje nepoštovanje, ali i to je bilo bolje nego raspasti se na

komadiće pred velikim damama i gospodom, učenjacima i trgovcima, svim

okupljenim društvenim staležima kojima nisam pripadala, nikad im nisam

pripadala premda Girolamo jest. Donna Lucrezia pobrinula se za to.

*

Otplovila sam iz Venecije imajući na umu samo vrtlog slomljenih sjećanja koja

je brod mojeg srca odbacio kada je potonuo. Nekoliko sam dana ležala, pateći

od morske bolesti, mučena mirisom naranača i slijepim pogledom Bogorodice

Stranaca, pored kaveza koji su se preobrazili u košare za hranu, crno meso i

bijeli kruh, bijele kosti u crnom blatu, tamne oči, bijele zube i rijeke crvene kose.

Mislim da sam priželjkivala vlastitu smrt.

Bilo kako bilo, smrt je svojeglava i rijetko dođe kada se za to molite. Oporavila

sam se, naviknula sam se na plovidbu i počela razmišljati o tome kako ću

živjeti. Sada sam ostala sama u grubom novom svijetu gdje je sve bilo moguće.

U njemu nije bilo zakona jer još nije imao ograničenja. Kada smo pristali na

Azore, jedan od mladih časnika primio je vijest da mu je žena rodila prvo dijete.

Želio joj je poslati pismo, ali nije bio dovoljno školovan u pisanju, stoga se nije

znao izraziti onako kako je htio. Upitao me bih li mu mogla pomoći. Naime,

jedine druge žene na brodu bile su kapetanova supruga, kojoj se nije usudio

obratiti, i žene koje su živjele u potpalublju, prale rublje i obavljale druge

poslove za članove posade premda to nije uključivalo pisanje pisama njihovim

suprugama. Njegovi su osjećaji, mislio je, bili odviše profinjeni da bi ih podijelio

s drugim muškarcem.

Pompea

-535-

Pomogla sam mu. Otkrila sam u sebi izvjesnu vještinu u uređivanju i

izražavanju čuvstava drugih ljudi, a na ovaj ili onaj način mnogo sam znala o

pismima i moći napisanih riječi. Kada smo pristali u Villu Ricu, već sam stekla

ugled među suputnicima. Iznajmila sam sobu u užurbanoj kući, dijelom krčmi,

dijelom prenoćištu, dijelom javnoj kući, blizu glavnog gradskog trga, i novcem,

koji mi je ostao pošto sam platila mjesečnu stanarinu, kupila sam pera i noževe

za pera, posipač pijeska, izvjesnu količinu tinte i listove čistog pergamenta. Brat

moje kućevlasnice izradio je znak za mene - iskićeno pero naslikano na komadu

srebrnastog drveta - i objesio ga na drvo mesquite koje je bacalo sjenu na plohu

crvene prašine koju je ogradila i nazvala svojom terasom. Ondje sam sjedila

jutrima i večerima, za klimavim stolom poduprtim kamenjem, i pisala sam

pisma za druge ljude koji su mi plaćali za to. Moja kućevlasnica uzimala je svoj

dio i procvala je zahvaljujući auri pristojnosti koja se stvorila oko njezine kuće

poput čudnih, jarkih, neurednih cvjetova koji ponekad niknu posvud oko nas.

Kada je saznala ono malo što sam bila voljna reći o svojoj prošlosti, rekla je

bratu da doda mojem znaku grub crtež grba obitelji Este.

Usuđujem se reći da me Gideon pronašao zahvaljujući tome. Ljudi bi brzo stali

u red. Ponekad sam imala nekoliko klijenata koji bi me čekali dok sam slagala

oruđe u dobrohotnoj varavoj svjetlosti ranog jutra, u oštroj plavoj sjeni

mesquite. Zamolili bi me da napišem molbe za novac ili vijesti od kuće,

prosidbe, izvješća o uspjehu ili neuspjehu, pisma puna strasti ili ledenog

odbijanja. Svjetlost je padala na živote mojih klijenata kroz krčmarski krov od

palme, u mrljama i zarezima, okružena sjenom. Pisala sam molitve na malene

listove pergamenta koje je trebalo čvrsto smotati i ostaviti u pukotinama svetih

stijena ili u crkvenim vratima koja su napukla na vrućem slanom zraku. Pisala

sam jednako lagano na španjolskom, latinskom, talijanskom ili francuskom, kao

da je sloboda novog svijeta izbrisala jezične barijere.

Međutim, najbolja su mi bila ljubavna pisma. Stekla sam nešto slave zbog svoje

sposobnosti uobličavanja nesuvislih zaljubljenih poriva u elegantne strasne

fraze. Naravno, mnoge od njih nisu bile moje.

Pompea

-536-

" Toliko sam plakao da izgledam kao čovjek koji pati od snježnog sljepila. Molim te, poljubi mi oči i

ublaži ih posljednji put melemom svojih usana." Da je fraza bila moja, sumnjam da bih je

se bila sjetila. Kada sam dodala posljednju krivulju na slovo a, podignula sam

pogled i nasmiješila se jer sam znala da muškarac koji je cijele te noći bio plakao

u Nepiju nije imao nikog tko bi mu poljubio oči, a nadala sam se da

će se mladi ljubavnik koji je stajao preda mnom dok mu je budućnost sjala na

rumenim obrazima, bolje provesti. Klijent mi se naklonio, a iza njega, dižući se

iznad njegovog niskog čvrstog tijela, stajao je Gideon, odjeven kao urođenik u

bijelu pamučnu tuniku s ispletenim pojasom šarenim poput papige. Pričekala

sam da moj klijent stavi znak na pismo i dade mi novac. Gideon je gledao dok

sam stavljala kućevlasničin dio nastranu i ostatak spremala u džep.

"Mislio sam da ćemo se sresti", rekao je položivši na stol pismo koje sam mu

poslala iz Ferrare, "a onda mi je netko rekao da se u Villi Rici nalazi žena koja

piše pisma za druge. Pomislio sam da je to vrijedno vidjeti. Jeste li već

primijetili da se može doći u posve novi svijet, a u njemu je sve gotovo isto kao i

u starom? Ja se nadam, a vi mi izmičete?"

Razočarao me. Nije zvučao kao muškarac koji mi je pisao o važnosti otvorena

srca dok se čeka. "Plan mi je propao", odgovorila sam.

Primaknuo je tronožac i sjeo ispred mene, stoga sam ga morala pogledati u lice.

Premda se smiješio i oči su mu bile tople, bila je to umorna toplina, stari

plamen. Nadlanice su mu bile iskrižane opeklinama u raznim stupnjevima

zacjeljivanja. "Čekao sam vas mjesec dana u Ostiji", rekao je položivši laktove na

stol, "nakon što su krenule glasine da je Valentino mrtav. Mislio sam da biste se

mogli predomisliti." Urođenica u španjolskoj haljini, lica obrubljenog

raskošnom mantillom, zastrugala je nogama i nestrpljivo uzdahnula iza

Gideonova ramena.

"Zatvoreno do dvadeset tri", rekla sam, "dok Sunce ne izađe." Pokazala sam

prstom prema zvoniku Crkve pravog križa. Žena je otišla i promrmljala nešto

na svojem jeziku, a Gideon se nasmijao.

"Dakle, razumijete njihov jezik."

"I vi biste mogli kada biste pokušali. Ona govori totonački jezik. Sada živim u

Pompea

-537-

Cachiquinu, a otamo oni dolaze."

"A što je rekla?"

"Ne želite znati."

Slegnula sam ramenima. Oči su me pekle i ramena boljela od sati koje sam

provela pogrbljena nad žudnjama drugih ljudi. Željela sam jesti, a zatim

provesti popodnevnu vrućinu u snu bez snova. Nisam bila raspoložena za igre.

"I tako sam pak bio u pravu", rekao je Gideon.

"U pravu?"

"Valentino je umro i vi ste došli ovamo. Na kraju. Je li vaš sin s vama?"

Odmahnula sam glavom. Bojala sam se tužnog okusa Girolamova imena u

ustima. Gideon je ispružio ruku preko stola i prekrio moju ruku svojom

ranjenom koščatom šapom. "Dajte da vas odvedem nekamo da nešto pojedete."

"Mogu jesti ovdje. Besplatno je."

"Imam novca", rekao je. "Zapravo, imam popriličnu svotu." Primijetivši da sam

pogledala njegovu odjeću, urodeničku tuniku i otrcan slamnat šešir koji mu je

ležao na krilu, dodao je: "Odijevam se ovako zbog klime. Da sam znao da ću vas

danas vidjeti, bio bih se malo dotjerao."

Primijetila sam da više ne nosi zlatni ukras koji mi je pokazao onog dana kada

me odveo na pecanje. "Nešto se promijenilo, Gideone. Gdje je vaša ogrlica? Sto

se dogodilo?"

Slegnuo je ramenima. "Otkrio sam da stari nazori i novi svjetovi ne idu

zajedno."

Odveo me u krčmu blizu dokova koja je bila neuglađena i jeftina, ali slavna po

ribljoj juhi i dobrom vinu koje je vlasnik uspio odstraniti iz susjednog skladišta

koje je pripadalo Genovljaninu koji se obogatio trgovanjem vanilije. Gideon mi

je rekao da i on pomalo uzgaja i prodaje taj začin premda najvećim dijelom

zarađuje za život izrađujući i popravljajući žičane stalke na kojima se suše vitke

crne mahune.

"Odatle opekline", rekla sam.

"Odatle opekline. Kada sam isprva došao ovamo, mislio sam da će biti lagano

baviti se zlatarstvom. Napokon, ova je zemlja doslovno popločena zlatom i

Pompea

-538-

srebrom ili je barem puna zlatnih i srebrnih žila. Ali, urođenici vjeruju da je

zlato sveta kovina. Samo ga njihovi svećenici smiju obrađivati, ili su njihovi

zlatari svećenici. Zapravo, nikad nisam shvatio o čemu se točno radi. A ja... ne

sviđa mi se način na koji Španjolci postupaju." Na trenutak lice mu se smračilo

od mrzovoljnog gnjeva. "Skinuo sam privjesak i otopio ga. Završio je kao dio

neke besmislene tričarije koju sam napravio za mornarevu draganu. Količina

krvi koja se ovdje prolila zbog zlata ne čini ga dragocjenim, nego sramotnim."

Onda se razvedrio. "Vanilija je puno bolja jer je zapravo ne možete uzgajati,

samo se možete nadati da će loza narasti oko debala stabala koja posjedujete.

Xanat kaže da Bog daje crne cvjetove samo ljudima iskrena srca."

"To je lijepo. Tko je Xanat?" Nije trebao odgovoriti. Mogla sam to zaključiti iz

varavog pogleda i načina na koji je progutao slinu, kao da je najbolje da mi ne

da odgovor koji je bio pripremio.

"Ah!" rekla sam. "Je li njezino srce iskreno?"

"Guramo zajedno", odgovorio je.

*

Idući se dan vratio i opet čekao na kraju reda mojih klijenata pritisnuvši svoj

stari šešir na prsa.

"Udajte se za mene, Estero", rekao je čim je posljednji klijent otišao. "Prošle noći

nisam ni trenutka uspio zaspati. Naširoko sam raspravljao o situaciji s

moljcima, komarcima i povelikim gušterom, a svi su oni rekli da je to što sam

vas opet ovako našao čin providnosti pa su me poticali da vas zaprosim."

Nasmijala sam se. Lični mišići ukočili su mi se i upitala sam se kada sam se

zadnji put nasmijala. "Ne zadirkujte me", zapovjedila sam. "To je ozbiljno."

"Onda je prekasno."

"A Xanat?"

Slegnuo je ramenima. "Ona je urođenica. Njihovi su običaji drugačiji."

Tada mi je u sjećanje došla slika Judite s glavom Holoferna u košari koju nosi

crna robinja. "Ljudi baš tako govore o Židovima, Gideone, kao da mi nismo

Pompea

-539-

ljudi koji imaju osjećaje. Mislila sam da ste rekli da ste odbacili stare nazore.

Xanat je žena. Nema razlike između nje i mene."

"Onda, zašto ste ovdje ako ne da me nađete?"

Nisam mu to mogla reći. Čak i sada kada je Donna Lucrezia umrla, ne mogu to

reći njemu ni ikom drugom. Molim Boga da je uništila pisma. "Dok sam bila

djevojčica, imali smo domaćicu po imenu Marjam. Jednom, kada sam stigla do

svojevrsnog raskršća u svojem životu, savjetovala mi je da slijedim Ijubav.

Nisam bila sigurna je li tada znala o čemu govori, ali kasnije sam otkrila da je

znala. Pokušala sam slijediti njezin savjet. Pokušavala sam to kada sam došla

ovamo i pokušavam to još uvijek. Žao mi je, Gideone, to je najbolje objašnjenje

koje vam mogu dati."

"Onda se udajte za mene. Slijedite moju Ijubav."

"To ne ide tako. Moram slijediti vlastitu Ijubav, a zbilja mislim da ne biste htjeli

ići onamo kamo me ona vodi."

Uzela sam pero, umočila vrh u čašu vode i očistila ga, a zatim sam ga odložila.

"Ima još nešto što biste trebali znati o Cesareu Borgiji i meni, nešto što niste

saznali od Don Giulija. On mi je podario sina, ali i francusku bolest." Tako dugo

dok je Cesare živio, vjerovala sam u pilule gospodina Torelle, ali njegova je smrt

raskinula sve moje veze s nadom, osjećajem na koji me upozorio. Bio je u pravu

- on je obmana. Prije ili kasnije, uspijem li izbjeći ugrizu zmije otrovnice ili

groznici od koje koža postaje žuta, ili groznici od koje mokraća postaje crna,

umrijet ću od sifilisa. "Vidite, bio je jako ljubomoran čovjek. Volio je žigosati

svoje ljubavnice."

"Ja volim vas, Estero. Vi niste bolest."

*

Bio je u pravu, ali ona je krinka koju nosim, pogodan način za skrivanje osjećaja.

Došla sam u Cachiquin kada mi je zdravlje započelo popuštati, ali nisam se

planirala udati za Gideona. Pronašla sam izvjesni mir promatrajući kako on i

Xanat stare zajedno, isprepleteni kao stablo i loza. Rekla sam mu da ću živjeti s

Pompea

-540-

njim kao sestra pa to i činim. Ja sam odana teta njegovoj djeci, naizmjenično ih

mazim i korim. Sve sam ih dovela na svijet i pokopala dvoje. Kuham i čistim,

pravim i popravljam stvari s Xanat te ponekad još uvijek pišem pisma umjesto

drugih ljudi. Nije mi ostao nitko kome bih mogla pisati u svoje ime, nitko tko

točno zna što riječ sestra meni znači.

Tako sam stigla do kraja. Podižem umorne oči sa stranice i gledam kroz

otvorena vrata prema našem dvorištu od utabane zemlje, našim pilićima,

kozama i Gideonovoj radionici u kojoj izrađuje stalke za sušenje od čelične žice

iz Toleda. Pramenovi plavog dima prelaze mi preko vidika na šumu u kojoj sva

stabla nemaju niže grane i oko njih se obavija loza, a njihov se egzotični miris

miješa s neugodnim vonjem zažarenog čelika. Gideon kaže da je Ijubav težak

teret. Mislim na svoje roditelje, Marjam, Angelu i Giulija, Cesarea i njegovu

Luciju i na dva mlada muškarca koji rastu u Ferrari ne znajući tko su njihove

majke te uviđam da ću biti sretna nakon što odložim taj teret.

Pogled mi privlači stablo naranče sa svoje dvije zelene naranče pune nade i

živahnim sjajnim lišćem koje svjetluca u tami šume vanilije. Pitam se šeta li moj

sin ikad po vrtu naranača kada posjećuje Ferraru, sjedi li ikad u loži gdje je

začet. Kada sam počela priču, vjerovala sam da ovo pišem radi sebe, ali sada

uviđam da sam to uvijek činila radi njega, dječaka crnih očiju i pametnog

osmijeha, s rijekom crvene kose, dječaka kojeg sam voljela i ostavila.